Slijedite nas:
Košarkaši vraćaju svoju “Jugoplastiku” na dres sadašnjeg ligaša. Navodno, u znak sjećanja na tri naslova prvaka Europe. Pritom namjerno zaboravljaju da su se prilikom trećeg naslova zvali POP 84, a ne Jugoplastika! Sad još fali samo progresivna ideja da se na dres Hajduka vrati velika crvena zvijezda. Zagovornici toga mogli bi stupiti u kontakt s Nemanjom Cvijanovićem, autorom “senzacionalno lepe zvezde” na riječkom neboderu. No kod Hajduka bi se s vraćanjem zvijezde mogao pojaviti “sitni” problem. Postoje, naime, još živi pripadnici 4. splitske i njihovi potomci te torcidaši. Ne može ih se sve proglasiti “klerofašistima”. Hrvatskim nacionalistima da, ali to je njima kompliment. I tako se ponovno pomalo u Splitu bude stari ofucani Jugoslaveni, njihove reciklirane parole i mitovi o “našim narodima i narodnostima”. Iz Pandorine kutije izlaze duhovi Ante Trumbića, Tita Kirigina, Vicka Krstulovića, Ante Jurjevića Baje, Đermana Senjanovića, Vlade Bagata… Drugovi su zaključili kako je došlo vrijeme da opet malo osvježimo nezaboravnu povijest, a da pri tome mudro prešutimo totalitarizam, udbašku državu, ubojstva emigranata, Bleiberg, Hudu jamu, Križni put, Goli otok, Jasenovac i “Gradišku staru”. Pola milijuna ubijenih bez suda i sudskih presuda.
The Washington Times (ne ljevičarski The Washington Post) je svojedobno objavio zanimljiv članak iz pera svog novinara Jeffrey Kuhnera pod naslovom: “Mit o hrvatskom fašizmu”. Analiza je to od koje će se “hrvatskoj lijevoj falangi” dići kosa na glavi: “Titovi su partizani shvatili da se SFRJ Jugoslavija može očuvati jedino tako da se izbrišu i sotoniziraju svi tragovi hrvatskog nacionalnog identiteta. Komunizam je pola stoljeća nastojao uništiti nacionalni identitet, međunarodni imidž i samu egzistenciju Hrvatske… Rašireni nepotizam, posvemašnja korupcija, podilaženje stranim moćnicima, poput onih sada u Bruxellesu, politička kultura lažljivosti i podmićivanja… Sve su to ostaci komunističkog sustava. Titov duh i dalje živi. I dok ga se egzorcizmom ne otjera, Hrvatska će biti od tog zloduha progonjena i ukleta“. Naš “futbal”, naša “Jugoplastika”, naša “crvena zvezda” u Rijeci. Zatim, borba onih, čiji prethodnici su uklonili Bana sa središnjeg trga u Zagrebu, da se ne ukloni Titova ploča s najljepšeg zagrebačkog trga. Sve to potvrđuje da pod firmom tobožnje demokracije opet uskrsavaju stare, skoro zaboravljene aveti prošlosti.
Oni sve znaju o zločinima ustaša tijekom rata, ali ni da bi pisnuli o zločinima nakon “oslobođenja”. Sramotno šute o Grozdi Budak, kćeri Mile Budaka, gimnazijalki koja je 1945.g. silovana i nakon toga izrezana na komade. Možda je netko i nakon tog “herojskog” čina dobio čin komunističkog narodnog heroja.
Kriptokomunisti lagano i uporno dižu glavu. No, nema bojazni. Na sreću, imamo čitavu plejadu istinoljubivih i nepokolebljivo hrabrih novinara, stručnjaka za obračun s mračnom komunističkom prošlošću poput Robyja Bajrušija, Branimira Pofuka, Slavice Lukić, Ante Tomića, Jurice Pavičića, Gorana Gerovca, Tonija Ivaniševića, Marka Špoljara, Borisa Vlašića… Kad Brešan, uz intelektualnu pomoć Igora Mandića i Pere Kvesića, snimi i drugi dio filma “Koja je ovo država”, a koji će se na HRT-u prikazati na godišnjicu smrti mrskog Franje Tuđmana, tko nam što može? Mogu u Srbiji i Sloveniji pisati i izmišljati što god im padne na pamet, mi imamo naše tvrde borce u “medijskoj bojni” koji će svakom agresoru i osvajaču uvijek ponosno reći “DA”. Dokaz tome je i “nespretna greška” HRT-a koji je točno na godišnjicu Tuđmanove smrti stavio na program film koji ismijava prvog hrvatskog predsjednika. Pa kad su “složna braća” Bajruši, Tomić, Gerovac, Pofuk i ostali energično slobodarski urliknuli da se ta bljuvotina ukloni s malih ekrana, pokazalo se da se može – samo morate vjerovati i djelovati. E, naši Hrvati Ante, Goran, Jurica, Brane, Tony i ostali, alaj vam vera!
I baš kad sam odahnuo, videći svjetlo na kraju tunela, jedva sam imao vremena shvatiti da je to zapravo “brzi vlak” koji juri na nas, a tunel je jako, jako uzak. Krivac je Anela Ćuljak i njena analiza na fejsu: “Slušam jutros likove koji nas uvjeravaju kako su stranku pozicionirali upravo tamo gdje je dr. Tuđman želio. Zašto onda imamo osjećaj da su nas ponovno vratili u 1991. godinu? Zašto su nam nasljednici agresorske stranke (i ideje!!!) na vlasti?! Zašto se onima koji su nas napali i ubijali sada isplaćuju mirovine za vrijeme dok su rušili i ubijali? Zašto branitelji pobjedničke vojske dižu ruke na sebe, a generali umiru po kazamatima kao zločinci? Zašto Hrvatsku napuštaju mladi? Zašto ne žele ulaganje zdravog kapitala naše dijaspore koja nas jedina može izvući bez dužničkog ropstva? Zašto je Slavonija neuzorana, a uvozimo otpad od hrane? Zašto nemamo domoljubne i hrabre medije? Zašto nam povijest pišu notorni Jugoslaveni? Zašto nam uskraćuju referendum i pravedne izbore? Zašto nam ilegalno ulaze imigranti, a o tome se ne govori? Zašto je gospodin Stjepan Tuđman izašao iz stranke i pridružio se Domovinskom pokretu? Zašto Hrvatskom vladaju oni koji nisu bili spremni braniti dom? Oni koji su napustili Hrvatski sabor? Zašto??? Je li ovo Hrvatska koju smo sanjali?”
Sve potpisujem i ujedno se ispričavam Aneli Čuljak za ovako dugačak citat njenog posta. Međutim, moram Aneli reći kako ja mislim da, iako Hrvatska nije onakva kakvu su ili smo sanjali, ipak trebamo uvijek cijeniti to da je napokon imamo. Država je još uvijek vrlo mlada i još ćemo se dugo boriti s avetima prošlosti koje se opet bude, kao i sa zlodusima modernog doba (korupcija, klijentelizam…), ali i s naslijeđenim manama našeg mentaliteta. Možda ne za mog, a čak ni za Anelinog života, ali, ako potraje, uvjeren sam da će Hrvatska jednog dana, kad u njoj budu živjele i vladale mlade generacije koje se danas tek rađaju, doista postati onakva zemlja kakvu smo sanjali.
Kad vidim što se dogodilo s platformom Ivana D koju je INA platila 15 milijuna dolara, strah me je, ako se na Jadranu prepolovi neki tanker zemlje koje oplakuje Jadran, oplakivat će tada Jadran.
Hrvatska je, s obzirom na broj stanovnika, svjetska sportska super sila. Naime, to misli i piše njemački “Kicker-Sportmagazin” iz Nürnberga, vodeći njemački aportski magazin. Nakon što je Hrvat Stipe Miočić postao najbolji teškaš svijeta u brutalnom UFC-u, Kicker je nabrojao športske uspjehe države velike kao, recimo, jedan kvart Londona, Pariza ili New Yorka. Tu su Parlov, Ivanišević, Janica i Ivica Kostelić, Filipović, Iva Majoli, Dražen Petrović, Luka Modrić, Davis cup, drugo i treće mjesto na svjetskom nogometnom prvenstvu, dvostruka olimpijska pobjeda i svjetsko prvenstvo u rukometu, olimpijsko prvenstvo u vaterpolu, košarkaši – čije finale s SAD-om na Olimpijadi u Barceloni ulazi u sportske anale s obzirom na čudesni Dream team od kojeg smo izgubili s pristojnim rezultatom. Tu je i Tin Srbić, svjetski prvak u gimnastici, veslači braća Sinković, olimpijski pobjednici i svjetski prvaci i još puno drugih sportskih velikana te njihovih pojedinačnih i grupnih uspjeha.
Ono što “Kicker” nije spomenuo to je ženski rukomet. Naše mlade, lijepe i uspješne rukometašice trenutno igraju upravo sada na Europskom prvenstvu… I kako samo igraju! Od četiri utakmice tri su dobile. Pobijedile su čak i svjetske prvakinje. Glavni i, rekao bih, jedini uspješni ambasadori mlade Hrvatske u svijetu su naši sportaši. To je i razumljivo s obzirom na “ogroman” novac koji hrvatski sportaši godišnje dobivaju iz proračuna. Matematika mi nikada nije baš išla pa ću se izraziti malo plastičnije. Naime, proračun za naše sportaše započinje sa 0,0… E, kad bi sportaši dobili barem polovicu love koju dobiva naša kultura, umjetnici i borci za Titovu ploču na trgu HNK-a u Zagrebu. Ali to je utopija. Svi ti olimpijski pobjednici, svjetski prvaci, Davis cup pobjednici su “piece of cake” prema epohalnim uspjesima naših “kulturnih prvaka”.
Recimo, Ante Tomić je “pokorio” svojim “muškarcima bez brkova” Češku i Moravsku. Frlja Frljić nas je proslavio pravom hrvatskom vaginom iz koje se izvlače svečane kockaste zastave na pozornici. Pavičić i Jergović briljiraju po talijanskoj i austrijskoj provinciji svojim pozama i prozama. Naši filmovi kandidiraju za Oscara, samo nemaju sreće koju je imao Dušan Vukotić davne 1962.g. sa svojim crtićem “Surogat”. Dobro, snimio je naš Brešan i par pragmatičnih filmova. Recimo, kad je godišnjica Tuđmanove smrti, onda HRT prikazuje film koji dr. Tuđmana otvoreno ismijava. Stvarno, kakvi smo mi ljudi, bez navodnika?
Cijelu kolumnu pročitajte na projektvelebit.com