Kontaktirajte nas na:

Preporuka

Zašto Republika Srpska ne liči na NDH

Republika Srpska nimalo ne liči ni na Srbiju Milana Nedića koja je bila prva judenfrei teritorija na području Evrope. A ne liči zato što su nedićevci, ljotićevci, četnici i nacisti bili nešto efikasniji u istrebljenju Jevreja…

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Najveća greška Inckove nepristojne komparacije sastoji se u tome što je poredio pojave između kojih ne može da se uspostavi nikakva logička veza, upravo zato što liče kao jaje jajetu. Kad je reč o nacizmu malih razlika, tu nikakva poređenja ne dolaze u obzir. Što su neki fenomeni sličniji, to su različitiji – temeljno je načelo domaće gnoseologije. Nema suprotnijih i različitijih pojava na svetu nego što su koljač sa krvavom kamom među zubima i njegov odraz u ogledalu

Izjava visokog predstavnika Valentina Incka u kojoj je uporedio obeležavanje Dana Republike Srpske sa potencijalnim slavljenjem 10. aprila, kad je osnovana Nezavisna država Hrvatska, izazvalo je pravu buru u javnosti. Vladi Republike Srpske stigao je zahtev od brojnih organizacija da se Incko “izvini srpskom narodu zbog izrečenih uvreda”. Potom je Vlada RS prekinula sve komunikacije i odnose s Inckom i Uredom visokog predstavnika (OHR). Nakon toga, članovi Udruženja žrtava i svjedoka genocida izrazili su podršku Valentinu Incku. Javio se i potpredsednik Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine Miro Lazović koji smatra da je Inckova izjava neprimerena, ali istinita. Mediji i društvene mreže su se usijali od zapaljivih komentara, na sve strane uvređenost i zgražavanje zbog Inckove stilske figure.

A šta je zapravo Valentin Incko rekao? “Ako bismo mi počeli slaviti ovakve praznike, onda bi se mogli neki sjetiti, a to je već bilo po novinama, da se slavi 10. april, odnosno travanj. To je bilo osnivanje NDH-a i ja mislim da to nikome ne pada na pamet. Treba gledati više u budućnost, a ne u prošlost”, neoprezno je bubnuo visoki predstavnik i otvorio Pandorinu kutiju iz koje nas je zaskočila potisnuta prošlost.

RS I NDH: KOMPARATIVNA ANALIZA

Neistini za volju, Inckovo poređenje zaista je neprimereno. Ogromna je razlika između NDH i Republike Srpske, nije čudo što su se duhovi toliko uzbudili zbog verbalne nepravde visokog predstavnika. Nezavisna država Hrvatska bila je marionetska tvorevina data ustašama na upravljanje u okviru Trećeg Rajha, u kojoj je izvršen genocid nad Srbima, Jevrejima i Romima. Za razliku od NDH, u Republici Srpskoj tokom rata 1992-1995. izvršen je genocid nad Bošnjacima, što je potvrđeno presudama Haškog tribunala u procesima protiv Radislava Krstića i Radovana Karadžića. Cilj režima Ante Pavelića bila je etnički čista Hrvatska, dok je cilj režima Radovana Karadžića bio potpuno drugačiji – etnički čista Republika Srpska.

Ustaše su otvarale konc-logore poput Jasenovca i Stare Gradiške u kojima su istrebljivali nepoćudne elemente, za razliku od srpskih snaga koje su otvarale konc-logore poput Omarske i Trnopolja u kojima su istrebljivali nepoćudne elemente. Ustaše i njihovi saradnici klali su kamama i streljali nevine civile, dok su pripadnici Vojske RS i paravojne formacije postupali potpuno obrnuto: streljali su i klali nevine civile. U NDH masovno su ubijani komunisti, levičari i ostali borci protiv fašističke okupacije, bez obzira na nacionalnost; nasuprot tome, Ratko Mladić i njegove horde su tokom opsade Sarajeva granatirali i snajperisali sve Sarajlije redom, bez obzira na nacionalnost. Ogavni fašistički ustaški režim pljačkao je Srbe, dok su naši heroji u Bosni pljačkali Bošnjake.

Kad ubija Maks Luburić, to je potpuno drugačije nego kad ubija Milan Lukić, nije svako klanje i mučenje nevinih žrtava isto. Moguće da se žrtve ne bi složile sa ovom konstatacijom, ali srećom nisu u mogućnosti da išta kažu, jer mrtva usta ne govore. Kad su ustaše silovale zarobljenice da bi ih potom odvele u Glinu, to uopšte nije isto kao kad su naši div-junaci silovali Bošnjakinje u hotelu Vilina Vlas kod Višegrada. Masovni pokolji u NDH odvijali su se pod blagoslovom Hitlera i nacističkog režima, za razliku od Republike Srpske gde su se masovni pokolji odvijali pod blagoslovom i uz logističku podršku Slobodana Miloševića i režima iz Srbije. Iz navedenih primera jasno je kao dan da je svako poređenje Republike Srpske sa Nezavisnom državom Hrvatskom krajnje neutemeljeno, sasvim neosnovano, potpuno zlonamerno i apsolutno neprihvatljivo svakom ko se iole razume u genocid.

ČETNIČKO ČIŠĆENJE NEKAD I SAD

Međutim, nije NDH jedina marionetska paradržana tvorevina na koju Republika Srpska uopšte ne podseća, kako iz koljačkog anfasa, tako ni iz genocidnog profila. Recimo, Republika Srpska nimalo ne liči ni na Srbiju Milana Nedića koja je bila prva judenfrei teritorija na području Evrope. A ne liči zato što su nedićevci, ljotićevci, četnici i nacisti bili nešto efikasniji u istrebljenju Jevreja, nego što su srpske snage bile u istrebljenju Bošnjaka. Takođe, program etničkog čišćenja koji su sprovodili osnivači Republike Srpske u delo ni izdaleka ne nalikuje na program etničkog čišćenja koji su sprovodili četnici Draže Mihailovića.

Četnički pokolji muslimana na području Bijelog Polja, Pljevalja, Priboja, Čajniča i Foče u Drugom svetskom ratu ne mogu se porediti sa, primera radi, pokoljima Bošnjaka u istočnoj Bosni u ratu devedesetih godina prošlog veka. Instrukcija Dragoljuba Mihailovića poslata Đorđu Lašiću i Pavlu Đurišiću 20. decembra 1941. godine nimalo ne liči na planove Slobodana Miloševića, Radovana Karadžića, Momčila Krajišnika, Ratka Mladića, Biljane Plavšić, Nikole Koljevića, Dobrice Ćosića i ostalih akademika za stvaranje Velike Srbije.

U narečenoj instrukciji Mihailović piše da su ciljevi četničkih odreda, između ostalog, “stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj veliku Srbiju, etnički čistu u granicama Srbije”, kao i “čišćenje državne teritorije od svih narodnih manjina i ne-nacionalnih elemenata”. To uopšte ne može da se poredi sa instrukcijama Miloševićevih nacionalističkih intelektualaca po kojima bi svi Srbi trebalo da žive u jednoj državi, a sve ostale treba pobiti i proterati.

Program četničkog pokreta iz septembra 1941. godine, upućen Vladi u Londonu, takođe nema svoj pandan u novijoj istoriji. Program predlaže, između ostalog, i sledeće akcije: “posebno imati u vidu brzo i radikalno čišćenje gradova i njihovo popunjenje svežim srpskim elementom” i “izgraditi plan za čišćenje ili pomeranje seoskog stanovništva sa ciljem homogenosti srpske državne zajednice”. Svakom dobronamernom je jasno da ove tačke četničkog programa nimalo ne liče na predloge Dobrice Ćosića o humanom preseljenju i razmeni stanovništva.

NACIZAM MALIH RAZLIKA

Moglo bi se ovako nabrajati do sutra na šta sve Republika Srpska ne podseća, ali bi onda zlobnici mogli zaključiti da je reč o entitetu koji ni na šta ne liči. Dovoljno je Inckovo neprimereno poređenje, nećemo da dolivamo ulje na već rasplamsalu vatru. Osnovni problem visokog predstavnika je što on uopšte ne razume lokalne tradicije, običaje i shvatanja, pa mu se onda lako omaknu nespretne stilske figure. Sreća da se zadržao na komparaciji, zlo bi bilo da je dogurao do neke neprikladne metafore.

Prvo i osnovno pravilo domaće etike glasi: Ne postoje univerzalna etička merila. Ubistvo, pokolj, masakr, etničko čišćenje, silovanje, proterivanje, genocid, pljačka – nisu sami po sebi zločini, niti predstavljaju prekršaj nepisanog prava. Kad pripadnici drugih naroda ubijaju Srbe, onda je to definitivno genocid; ali kad Srbi masovno ubijaju pripadnike drugih naroda, onda je to ili junačko delo, ili je reč o samoodbrani, ili se radi o preventivnom delovanju, ili je to u najgorem slučaju običan zločinčić koji može svakom da se omakne, pa oko toga ne treba dizati dževu, a i u tada ćemo poricati da se bilo šta desilo, ali kako god bilo – nije u pitanju genocid ili bilo kakvo kršenje nepisanih etičkih i pravnih regula.

Naše ubice su uvek junaci, narodni heroji, najveći sinovi nacije kojima priređujemo svečane dočeke, štampamo njihove likove na majicama i ukazujemo im najviše, gotovo religiozne počasti, i to na državnom nivou. S druge strane, njihove ubice su najobičniji zločinci, šljam, bašibozluk, krvoloci, koljači, okoreli kriminalci i ljudski otpad. Kad dvojica čine isto, to nije isto – tako glasi naš bazični etički princip, pogotovo ako je jedan od te dvojice Srbin, a drugi Hrvat.

Najveća greška Inckove nepristojne komparacije sastoji se u tome što je poredio pojave između kojih ne može da se uspostavi nikakva logička veza, upravo zato što liče kao jaje jajetu. Kad je reč o nacizmu malih razlika, tu nikakva poređenja ne dolaze u obzir. Što su neki fenomeni sličniji, to su različitiji – temeljno je načelo domaće gnoseologije. Nema suprotnijih i različitijih pojava na svetu nego što su koljač sa krvavom kamom među zubima i njegov odraz u ogledalu. Jednojajčani blizanci više liče na bilo koju osobu na svetu nego jedan na drugog.

ZAROBLJENI U ZLOČINAČKOM BUDŽAKU

Možda ovo liči na logiku nekog naopakog, paralelnog sveta koji nimalo ne liči na ovaj koji poznajemo, ali to i jeste bio cilj nacionalističke kontrarevolucije. Nacionalisti su ostvarili svoj san. Stvorili su Republiku Zasebnicu (da se poslužim izrazom pesnika Miodraga Stanisavljevića), odvojili se od sveta i civilizacije i napravili poseban mikrosvet u kojem sami određuju pravila, ne obazirući se na zdrav razum i logiku, a još manje na druga ljudska bića.

Zločini u koje su nacionalisti gurnuli taj “svoj narod” koji, navodno, toliko vole – za svrhu upravo imaju otcepljenje od sveta. To je ono što Dostojevski kaže za Raskoljnikova u “Zločinu i kazni”, nakon ubistva starice: “Učinilo mu se u tom trenutku kao da je makazama sam sebe odsekao od svih i od svakog na svetu”.

Kad jednom počiniš zločin, nema povratka, osim putem priznanja, pokajanja i prihvatanja pravedne kazne, to je jedini put za povratak u ljudsku zajednicu, ali to je ovde veća fikcija od svakog romana. Pošto od tog posla koji se vodi pod kodnim imenom “suočavanje s prošlošću” nema ništa, ostajemo zarobljeni u zločinačkom budžaku koji smo stvorili sopstvenim okrvavljenim rukama. U tom mračnom brlogu sve je obrnuto naglavce: nacija je boginja kojoj prinosimo ljudske žrtve, ubice su žreci nacionalističke religije, crno je belo, ljubav je mržnja, zlo je dobro, a poređenje jedne genocidne tvorevine sa drugom je sramna uvreda – kad već ne možemo da ga zabranimo zakonom.

Izvor: tacno.net

0 0 glas
Ocjena članka
Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner
Postavite komentar
Pretplati se
Obavijesti me o
guest
0 Komentara
Uredne povratne informacije
View all comments

Preporuka

MOSTARSKI NOVINAR POMNOŽIO ČOVIĆA S NULOM: Je li HDZ u Mostaru sam sebi pucao u nogu?

Sada je HDZ u situaciji da im treba SDA. A da bi SDA digla ruke, tražit će nešto zauzvrat – uveliko se spekulira da ce HDZ BiH morati dopustiti rekonstrukciju i federalne i kantonalne vlade, piše mostarski novinar Ivan Crnjac u komentaru koji prenosimo u cijelosti.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Nakon održanih lokalnih izbora u Mostaru, raspored snaga u Gradskom vijeću je jasan, iako će se još vući repovi zbog žalbi prema SIP-u.

Najavljivalo se da će HDZ BiH uz pomoć partnera doći do magičnog broja 18, što je, pokazalo se, bio prevelik cilj.

Ono što je ostalo nejasno jest veliki broj “nesnalaženja” nakon kojeg moramo pitati: Je li HDZ BiH sam sebi pucao u nogu?

Slučaj prvi: Kako se to HDZ BiH spremao za izbore na Jugu kad se već godinama zna da sa 300 “novih” glasača bošnjački blok može uzeti taj jedan mandat?

Ako već stožerna stranka nije smatrala da treba prebaciti dio glasača iz Čitluka, Širokog Brijega ili Čapljine, zašto onda nije vodila računa o prijavljivanju Bošnjaka, odnosno pratila radi li se to?

To je jednostavno bilo, posebno ako znamo da u CIPS-u među zaposlenima ima i Hrvata, točnije, ima ljudi koji su bliski HDZ-u BiH.

Ova činjenica još više boli ako znamo da je i načelnik policijske postaje u kojoj su se prijavljivali Bošnjaci Hrvat, kao i ministar Ministarstva unutarnjih poslova HNŽ-a.

Također, u SIP-u HDZ BiH još uvijek ima svojih kadrova i ostaje nejasno kako oni nisu upozorili na ovo?

Podsjećamo da je SIP taj koji je ovjerio birački popis, a sukladno registracijama u MUP-u, 11. studenog. Bilo je i više nego dovoljno vremena da se reagira.

Teško je ovo drugačije karakterizirati nego kao jednu šlampavost i nemarnost, tamo gdje se to nije očekivalo niti smjelo dopustiti!

Drugi je pak slučaj izgradnja mini hidroelektrana na bunskim kanalima.

Činjenica je da je investitore ovog projekta predstavlja Dragan Milićević, suprug federalne ministrice Jelke Milićević.

Činjenica je da se tek pred izbore odlučivalo o tužbi mještana, koji su uspjeli srušiti dozvole i spriječiti izgradnju MHE.

Kako je taj projekt bio identificiran kao HDZ-ova priča, sigurno nije pomogao za izbore.

Posebno je zanimljiv treći slučaj, čak ako zanemarimo da je na Jugu bila nemarnost, aljkavost i ono naše poznato “riješit će se”, kako onda okarakterizirati slučaj Boške Ćavar?

Boška je postala poznata time što je zaustavila nelegalne radove poduzetnika Ante Vidačka, inače nekadašnjeg predsjednika GO HDZ-a BiH Mostar.

Ono što nehotičnost pretvara u smišljenost i letimičnu zloću je kaznena prijave Ante Vidačka protiv Boške, kao i njezino privođenje u MUP na obavijesni razgovor, a sve samo nekoliko dana prije izbora.

To je Boški Ćavar dalo toliko traženu popularnost pa je ona na izborima uspjela preferencijalnim glasovima doći na prvo mjesto svoje liste BH bloka i kao jedina Hrvatica iz ‘nehrvatskih’ stranaka ući u vijeće.

Je li motiv Ante Vidačka u rušenju rezultata HDZ-a BiH bio taj što nije prošao u HDZ-u kao kandidat za gradonačelnika?

Ne znamo, ali u svakom slučaju velika je šteta napravljena, i to svjesna.

Teško se oteti dojmu da je HDZ BiH sam sebi, svjesno, pucao u nogu.

Kakve će biti posljedice ranavanja – tek ćemo vidjeti.

HDZ BiH je gromoglasno zadnjih 15 godina proglašavao Mostar kao stolni grad.

Sve osim zadržavanja gradonačelnika je poraz za HDZ BiH.

Sada je stranka u situaciji da im treba SDA. A da bi SDA digla ruke, tražit će nešto zauzvrat – naveliko se spekulira da ce HDZ BiH morati dopustiti rekonstrukciju i federalne i županijske vlade.

U svim opcijama HDZ BiH neće ništa dobiti, a može samo izgubiti.

Hoće li nam za naše samoranjavanje opet netko drugi biti kriv?

0 0 glas
Ocjena članka
Nastavi čitati

Preporuka

Armin Laschet novi šef CDU-a: Da s kancelarkinog puta ne skrenemo…

Novi šef CDU-a Armin Laschet nastavit će putem centra koji je utabala Angela Merkel. On mora ujediniti stranku koju čeka rasprava o kandidatu za kancelara. Komentar Katharine Kroll, urednice političke redakcije DW-a.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Usred pandemije, Armin Laschet je obećao stranačkim kolegama da će nastaviti kurs i politički stil Angele Merkel. Laschet želi biti kapetan, održati stranku i zemlju na okupu. Nikakav rizik, već povjerenje i pouzdanost.

Pobjedom na izborima za šefa Kršćansko-demokratske unije (CDU) on je sebi osigurao mogućnost da postane kancelar nakon izbora u rujnu. Još nije odlučeno hoće li on doista i biti kandidat, ali kao novi vođa stranke Laschet ima pravo prvanstva. On je jasno rekao da se smatra sposobnim da bude i kancelar.

No, u pozadini, dva jaka konkurenta čekaju svoju šansu. Obojica trenutno visoko kotiraju u anketama: Markus Söder, bavarski premijer i šef tamoünje Krüäansko-socijalne unije (CSU), i Jens Spahn, ministar zdravlja i Laschetov partner u kandidaturi za vodstvo CDU-a.

Kao ministar zdravlja tokom pandemije, Spahn je naravno stalno prisutan u medijima, pa je po anketama ponekad omiljeniji čak i od kancelarke.

Volja za vladanjem – to je cilj iza kojeg CDU oduvijek zbija redove. Stranka ima jasnu pretenziju na vlast i sve zavisi od kandidata koji najviše obećava. Uprkos osobnoj volji za moć, Laschet sigurno ima osećaj koji kandidat Demokršćana bi imao najbolje šanse za uspjeh na izborima.

U tome se Laschet razlikuje od poraženog Friedricha Merza. I to je jedan od razloga što je dobio podršku delegata na stranačkom kongresu.

U izboru usmjerenja, stranka se usprotivila pomaku udesno i samim tim je bila protiv Merza koji je stranci htio dati mnogo konzervativniji, a ekonomski liberalniji profil.

Armin Laschet neće napustiti uspješnu strategiju Angele Merkel da CDU bude stranka koju biraju i oni na lijevom centru. Od Lascheta ne treba očekivati radikalne promjene. U najboljem slučaju, on će umjereno promijeniti kurs, naglašavajući socijalne aspekte i zajedništvo.

Laschet će imati priliku postati kandidat za kancelara jedino ako uspije u potpunosti ujedini stranku. Njegov rival Friedrich Merz, međutim, snažno je dijelio. Ima vatrene obožavatelje koji su sada gorko razočarani.

Laschet je izabran jer je simbol posredovanja i umjerenosti. Upravo po tom stilu politike je poznata i Angela Merkel. Zato je cjenjena u inozemstvu, posebno u Europi. Tamo se smatra oličenjem strpljivog razgovora i kompromisa.

Međunarodni partneri Njemačke sada ne moraju strahovati od nekih lomova. Laschet će se i u vanjskoj politici držati utabanih staze. On je uvjeren Europljanin, transatlantski nastrojen, ističe unutrašnju i vanjsku sigurnost i aktivno je podržavao izbjegličku politiku Angele Merkel.

Kandidujući se za mjesto šefa CDU-a, Laschet je kao prioritet istakao timski duh. Ne ponaša se isključivo, zrači toplinom i veselošću koja odlikuje ljude iz Porajnja.

Nije on čovjek hladne politike moći. Kao premijer Sjeverne Rajne-Vestfalije, stvorio je jak tim u kabinetu, njegovi ministri su stručni i tako doprinose Laschetovoj popularnosti.

CDU je nesporno najjača stranka prema trenutnim ispitivanjima javnog mnjenja. To duguje popularnosti Angele Merkel.

Većina Nijemaca, međutim, trenutno ne želi da Armin Laschet bude budući kancelar. U pandemiji, politika je nepredvidljivija nego ikad. Sve se svodi na prave odgovore na krizu i najbolje upravljanje. Počeo je sljedeći krug u utrci za nasljednika Angele Merkel.

Izvor: dw.com

4 1 glas
Ocjena članka
Nastavi čitati

Preporuka

Međunarodna zajednica mora jasno kazati: ‘Dosta je više!’

Politika u Bosni i Hercegovini proteklih 25 godina vodila se po vrlo jednostavnom obrascu – zasjesti u udobne i dobro plaćene fotelje u vlasti, crpiti što je više moguće beneficija, uhljebiti svoje poslušnike u ‘državne jasle’, blokirati sve procese koji znače napredak a onda sve to ‘umotati’ u ugrozu nacionalnih interesa od strane onih drugih ili trećih.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Pozicije u vlasti i državnim poduzećima, koja nisu ništa drugo nego bankomati vladajućih elita, osiguravanjem glasačkog tijela time što se bezobzirno mnogo zapošljavalo po javnoj upravi bez ikakvih kriterija a sve to običnim smrtnicima guralo pod zaštitu naroda je uvijek prolazilo. Demokracija je daleko od idealnog sustava ali jeste najbolji koji postoji i oni koji dobivaju najviše glasova trebaju biti dio vlasti i donositi odluke, sviđalo se to nekome ili ne.

Dok god većina ljudi glasa za neku stranku ili pojedinca, oni trebaju biti vlast. Međutim, dosadašnji model vlasti ne bi bio moguć da nije bilo novca, a njega je uvijek do sada bilo od strane međunarodne zajednice koja je na neki način dajući milijarde i milijarde eura ili dolara ‘ispirala’ svoje ruke od grešaka koje konstanto čini u BiH i toga što smo i zbog tih grešaka na samom rubu civiliziranog svijeta. Sada se pak javljaju naznake da od 2021. godine ipak idemo u drugom smjeru.

Na vidjelo izašlo sve

BiH, uz itekako frizirane podatke, ne spada u siromašne zemlje ali ona to svakako u biti jeste. Mnogi od međunarodnih dužnosnika tek kada su došli u našu zemlju i tu proveli neko vrijeme vidjeli su pravo stanje i ostali zapanjeni razinom siromaštava, korupcije, izostanka vladavine prava i inih pošasti. Mnogo od njih i godinama nakon što su otišli iz BiH ne mogu vjerovati da u 21. stoljeću u srcu Europe postoji društvo kakvo je BiH.

Nadalje, ruku na srce, iako bh. političari tvrde kako su oni u središtu zanimanja najjačih zemalja svijeta, to je daleko od istine jer se te države s BiH bave na najnižoj razini u svojim institucijama. Kada tome dodamo ono najvažnije – a to je nemar bh. političara za narode i žitelje kao i bilo kakve pomisli da se provedu reforme koje bi nas polako vodile ka civiliziranom svijetu, slika današnje BiH je potpuna.

Međunarodna zajednica je činila i čini greške u BiH ali da smo se mi sami dogovorili te uzeli sudbinu u svoje ruke, nitko nas ne bi mogao spriječiti da polako krenemo naprijed i nesumnjivo bi imali podršku najvećeg broja svjetskih sila. Ali to se nikada nije dogodilo.

A i nemoguće je to očekivati od osoba koje se za vrijeme recesije stoljeća ne žele odreći dijela plaća koje se penju i do sedam tisuća maraka, koje uzimaju novac od pomoći gospodarstvu i kupuju automobile, opremaju urede, kupuju umjetnička djela, koje se ne žele odreći čak ni jubilarnih nagrada.

Međutim, ironično ali upravo bi to mogao biti početak kraja ovakvog nakaradnog sustava vladanja. Pandemijakoronavirusa i recesija stoljeća su svijet okrenule naglavačke i na vidjelo izbacile sve ono što je loše u BiH, a toga je napretek. Sramotne afere, izostanak empatije za narode i žitelje, blokade čak i u situaciji kada nam tisuće ljudi umiru nagnali su i naše međunarodne prijatelje da kažu: ‘Dosta je više!’.

Nova paradigma

A to ‘Dosta’ vidi se najbolje u posljednjim potezima Europske unije i Međunarodnog monetarnog fonda.

Svima je jasno kako BiH ne može ekonomski preživjeti bez zaduživanja i rapidnog povećanja izravnih investicija. Novac je potreban ali svakako ne kako su nam ga davali posljednjih 25 godina – bez ikakvih kriterija, slabih kontrola, pa je on završavao u ‘krpanju proračunskih rupa’, na plaće političara i njihovih poslušnika ali, kako to pokazuju i nebrojene afere, u korupciji i kriminalu.

EU i MMF, a nadajmo se i svi drugi, od sada pa nadalje će se vidjeti sljedećim postulatima – novca ćete dobiti koliko god vam je potrebno, ali on će ići za jasne i provedene reforme, za izgradnju infrastrukture koju će kontrolirati ljudi iz Bruxellesa ili Washingtona, kreće stroga kontrola javnih natječaja i zapošljavanja u javnu službu, gro novca mora ići za realni sektor, svakako za policiju, vatrogasce, obrazovni sustav, zdravstvo… ali svi oni moraju proći kroz reforme i ‘češljanja’ kako bi se vidjelo što se i kako radilo do sada, beskompromisnu borbu protiv korupcije, kriminala, pranja novca…

Dakle, uvjeti se postave, ukoliko se na njih ne pristane, ništa on novca, ukoliko pak pristane dio novca će odmah doći i od prvog dana provoditi stroge kontrole o njegovom utrošku i reformama. To je jedina formula uspjeha i ono što bi moglo donijeti toliko očekivane promjene.

A bh. političke (kvazi)elite tada će se naći u dilemi – napokon krenuti u izgradnju uređenog društva i vladavine prava koja bi za najveći broj njih značila, u najmanju ruku, odlazak s političke scene ili pak da nastave po starom ali sada više bez milijardi eura ili dolara iz inozemstva kojima su održavali vlast jer bez novca na ulice bi mogli čak, paradoksalno, i uhljebi ukoliko ostanu bez plaća i naknada te bi sve to također značilo urušavanja dosadašnjeg načina vladanja u BiH.

A za sva tri konstitutivna naroda i sve žitelje ove zemlje nužno je da se mijenja način vladavine, a ne ljudi. U posljednjih 25 godina na vlasti su mijenjale brojne stranke i pojedinci pa od onih koji su i danas aktivni na političkoj sceni lakše je nabrojati one koji nisu bili vlast nego one koji jesu. Promjena stranke ili pojedinca neće značiti apsolutno ništa ukoliko se ne krene s novom paradigmom – vladavina zakona, meritokracija, obrazovanje, gospodarstvo. Sve drugo je jednosmjerna karta za ambis.

Izvor: dnevno.ba

0 0 glas
Ocjena članka
Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner

ANKETA

Bojite li se Koronavirusa?

Najnoviji komentari

Najčitanije objave

Popularno

0
Would love your thoughts, please comment.x
()
x