Kontaktirajte nas na:

Preporuka

Zašto Republika Srpska ne liči na NDH

Republika Srpska nimalo ne liči ni na Srbiju Milana Nedića koja je bila prva judenfrei teritorija na području Evrope. A ne liči zato što su nedićevci, ljotićevci, četnici i nacisti bili nešto efikasniji u istrebljenju Jevreja…

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Najveća greška Inckove nepristojne komparacije sastoji se u tome što je poredio pojave između kojih ne može da se uspostavi nikakva logička veza, upravo zato što liče kao jaje jajetu. Kad je reč o nacizmu malih razlika, tu nikakva poređenja ne dolaze u obzir. Što su neki fenomeni sličniji, to su različitiji – temeljno je načelo domaće gnoseologije. Nema suprotnijih i različitijih pojava na svetu nego što su koljač sa krvavom kamom među zubima i njegov odraz u ogledalu

Izjava visokog predstavnika Valentina Incka u kojoj je uporedio obeležavanje Dana Republike Srpske sa potencijalnim slavljenjem 10. aprila, kad je osnovana Nezavisna država Hrvatska, izazvalo je pravu buru u javnosti. Vladi Republike Srpske stigao je zahtev od brojnih organizacija da se Incko “izvini srpskom narodu zbog izrečenih uvreda”. Potom je Vlada RS prekinula sve komunikacije i odnose s Inckom i Uredom visokog predstavnika (OHR). Nakon toga, članovi Udruženja žrtava i svjedoka genocida izrazili su podršku Valentinu Incku. Javio se i potpredsednik Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine Miro Lazović koji smatra da je Inckova izjava neprimerena, ali istinita. Mediji i društvene mreže su se usijali od zapaljivih komentara, na sve strane uvređenost i zgražavanje zbog Inckove stilske figure.

A šta je zapravo Valentin Incko rekao? “Ako bismo mi počeli slaviti ovakve praznike, onda bi se mogli neki sjetiti, a to je već bilo po novinama, da se slavi 10. april, odnosno travanj. To je bilo osnivanje NDH-a i ja mislim da to nikome ne pada na pamet. Treba gledati više u budućnost, a ne u prošlost”, neoprezno je bubnuo visoki predstavnik i otvorio Pandorinu kutiju iz koje nas je zaskočila potisnuta prošlost.

RS I NDH: KOMPARATIVNA ANALIZA

Neistini za volju, Inckovo poređenje zaista je neprimereno. Ogromna je razlika između NDH i Republike Srpske, nije čudo što su se duhovi toliko uzbudili zbog verbalne nepravde visokog predstavnika. Nezavisna država Hrvatska bila je marionetska tvorevina data ustašama na upravljanje u okviru Trećeg Rajha, u kojoj je izvršen genocid nad Srbima, Jevrejima i Romima. Za razliku od NDH, u Republici Srpskoj tokom rata 1992-1995. izvršen je genocid nad Bošnjacima, što je potvrđeno presudama Haškog tribunala u procesima protiv Radislava Krstića i Radovana Karadžića. Cilj režima Ante Pavelića bila je etnički čista Hrvatska, dok je cilj režima Radovana Karadžića bio potpuno drugačiji – etnički čista Republika Srpska.

Ustaše su otvarale konc-logore poput Jasenovca i Stare Gradiške u kojima su istrebljivali nepoćudne elemente, za razliku od srpskih snaga koje su otvarale konc-logore poput Omarske i Trnopolja u kojima su istrebljivali nepoćudne elemente. Ustaše i njihovi saradnici klali su kamama i streljali nevine civile, dok su pripadnici Vojske RS i paravojne formacije postupali potpuno obrnuto: streljali su i klali nevine civile. U NDH masovno su ubijani komunisti, levičari i ostali borci protiv fašističke okupacije, bez obzira na nacionalnost; nasuprot tome, Ratko Mladić i njegove horde su tokom opsade Sarajeva granatirali i snajperisali sve Sarajlije redom, bez obzira na nacionalnost. Ogavni fašistički ustaški režim pljačkao je Srbe, dok su naši heroji u Bosni pljačkali Bošnjake.

Kad ubija Maks Luburić, to je potpuno drugačije nego kad ubija Milan Lukić, nije svako klanje i mučenje nevinih žrtava isto. Moguće da se žrtve ne bi složile sa ovom konstatacijom, ali srećom nisu u mogućnosti da išta kažu, jer mrtva usta ne govore. Kad su ustaše silovale zarobljenice da bi ih potom odvele u Glinu, to uopšte nije isto kao kad su naši div-junaci silovali Bošnjakinje u hotelu Vilina Vlas kod Višegrada. Masovni pokolji u NDH odvijali su se pod blagoslovom Hitlera i nacističkog režima, za razliku od Republike Srpske gde su se masovni pokolji odvijali pod blagoslovom i uz logističku podršku Slobodana Miloševića i režima iz Srbije. Iz navedenih primera jasno je kao dan da je svako poređenje Republike Srpske sa Nezavisnom državom Hrvatskom krajnje neutemeljeno, sasvim neosnovano, potpuno zlonamerno i apsolutno neprihvatljivo svakom ko se iole razume u genocid.

ČETNIČKO ČIŠĆENJE NEKAD I SAD

Međutim, nije NDH jedina marionetska paradržana tvorevina na koju Republika Srpska uopšte ne podseća, kako iz koljačkog anfasa, tako ni iz genocidnog profila. Recimo, Republika Srpska nimalo ne liči ni na Srbiju Milana Nedića koja je bila prva judenfrei teritorija na području Evrope. A ne liči zato što su nedićevci, ljotićevci, četnici i nacisti bili nešto efikasniji u istrebljenju Jevreja, nego što su srpske snage bile u istrebljenju Bošnjaka. Takođe, program etničkog čišćenja koji su sprovodili osnivači Republike Srpske u delo ni izdaleka ne nalikuje na program etničkog čišćenja koji su sprovodili četnici Draže Mihailovića.

Četnički pokolji muslimana na području Bijelog Polja, Pljevalja, Priboja, Čajniča i Foče u Drugom svetskom ratu ne mogu se porediti sa, primera radi, pokoljima Bošnjaka u istočnoj Bosni u ratu devedesetih godina prošlog veka. Instrukcija Dragoljuba Mihailovića poslata Đorđu Lašiću i Pavlu Đurišiću 20. decembra 1941. godine nimalo ne liči na planove Slobodana Miloševića, Radovana Karadžića, Momčila Krajišnika, Ratka Mladića, Biljane Plavšić, Nikole Koljevića, Dobrice Ćosića i ostalih akademika za stvaranje Velike Srbije.

U narečenoj instrukciji Mihailović piše da su ciljevi četničkih odreda, između ostalog, “stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj veliku Srbiju, etnički čistu u granicama Srbije”, kao i “čišćenje državne teritorije od svih narodnih manjina i ne-nacionalnih elemenata”. To uopšte ne može da se poredi sa instrukcijama Miloševićevih nacionalističkih intelektualaca po kojima bi svi Srbi trebalo da žive u jednoj državi, a sve ostale treba pobiti i proterati.

Program četničkog pokreta iz septembra 1941. godine, upućen Vladi u Londonu, takođe nema svoj pandan u novijoj istoriji. Program predlaže, između ostalog, i sledeće akcije: “posebno imati u vidu brzo i radikalno čišćenje gradova i njihovo popunjenje svežim srpskim elementom” i “izgraditi plan za čišćenje ili pomeranje seoskog stanovništva sa ciljem homogenosti srpske državne zajednice”. Svakom dobronamernom je jasno da ove tačke četničkog programa nimalo ne liče na predloge Dobrice Ćosića o humanom preseljenju i razmeni stanovništva.

NACIZAM MALIH RAZLIKA

Moglo bi se ovako nabrajati do sutra na šta sve Republika Srpska ne podseća, ali bi onda zlobnici mogli zaključiti da je reč o entitetu koji ni na šta ne liči. Dovoljno je Inckovo neprimereno poređenje, nećemo da dolivamo ulje na već rasplamsalu vatru. Osnovni problem visokog predstavnika je što on uopšte ne razume lokalne tradicije, običaje i shvatanja, pa mu se onda lako omaknu nespretne stilske figure. Sreća da se zadržao na komparaciji, zlo bi bilo da je dogurao do neke neprikladne metafore.

Prvo i osnovno pravilo domaće etike glasi: Ne postoje univerzalna etička merila. Ubistvo, pokolj, masakr, etničko čišćenje, silovanje, proterivanje, genocid, pljačka – nisu sami po sebi zločini, niti predstavljaju prekršaj nepisanog prava. Kad pripadnici drugih naroda ubijaju Srbe, onda je to definitivno genocid; ali kad Srbi masovno ubijaju pripadnike drugih naroda, onda je to ili junačko delo, ili je reč o samoodbrani, ili se radi o preventivnom delovanju, ili je to u najgorem slučaju običan zločinčić koji može svakom da se omakne, pa oko toga ne treba dizati dževu, a i u tada ćemo poricati da se bilo šta desilo, ali kako god bilo – nije u pitanju genocid ili bilo kakvo kršenje nepisanih etičkih i pravnih regula.

Naše ubice su uvek junaci, narodni heroji, najveći sinovi nacije kojima priređujemo svečane dočeke, štampamo njihove likove na majicama i ukazujemo im najviše, gotovo religiozne počasti, i to na državnom nivou. S druge strane, njihove ubice su najobičniji zločinci, šljam, bašibozluk, krvoloci, koljači, okoreli kriminalci i ljudski otpad. Kad dvojica čine isto, to nije isto – tako glasi naš bazični etički princip, pogotovo ako je jedan od te dvojice Srbin, a drugi Hrvat.

Najveća greška Inckove nepristojne komparacije sastoji se u tome što je poredio pojave između kojih ne može da se uspostavi nikakva logička veza, upravo zato što liče kao jaje jajetu. Kad je reč o nacizmu malih razlika, tu nikakva poređenja ne dolaze u obzir. Što su neki fenomeni sličniji, to su različitiji – temeljno je načelo domaće gnoseologije. Nema suprotnijih i različitijih pojava na svetu nego što su koljač sa krvavom kamom među zubima i njegov odraz u ogledalu. Jednojajčani blizanci više liče na bilo koju osobu na svetu nego jedan na drugog.

ZAROBLJENI U ZLOČINAČKOM BUDŽAKU

Možda ovo liči na logiku nekog naopakog, paralelnog sveta koji nimalo ne liči na ovaj koji poznajemo, ali to i jeste bio cilj nacionalističke kontrarevolucije. Nacionalisti su ostvarili svoj san. Stvorili su Republiku Zasebnicu (da se poslužim izrazom pesnika Miodraga Stanisavljevića), odvojili se od sveta i civilizacije i napravili poseban mikrosvet u kojem sami određuju pravila, ne obazirući se na zdrav razum i logiku, a još manje na druga ljudska bića.

Zločini u koje su nacionalisti gurnuli taj “svoj narod” koji, navodno, toliko vole – za svrhu upravo imaju otcepljenje od sveta. To je ono što Dostojevski kaže za Raskoljnikova u “Zločinu i kazni”, nakon ubistva starice: “Učinilo mu se u tom trenutku kao da je makazama sam sebe odsekao od svih i od svakog na svetu”.

Kad jednom počiniš zločin, nema povratka, osim putem priznanja, pokajanja i prihvatanja pravedne kazne, to je jedini put za povratak u ljudsku zajednicu, ali to je ovde veća fikcija od svakog romana. Pošto od tog posla koji se vodi pod kodnim imenom “suočavanje s prošlošću” nema ništa, ostajemo zarobljeni u zločinačkom budžaku koji smo stvorili sopstvenim okrvavljenim rukama. U tom mračnom brlogu sve je obrnuto naglavce: nacija je boginja kojoj prinosimo ljudske žrtve, ubice su žreci nacionalističke religije, crno je belo, ljubav je mržnja, zlo je dobro, a poređenje jedne genocidne tvorevine sa drugom je sramna uvreda – kad već ne možemo da ga zabranimo zakonom.

Izvor: tacno.net

Preporuka

KARDINAL PULJIĆ: Dominira bošnjačko-muslimanska nacija, a ostali su na marginama – to nije prihvatljivo

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Dnevne novine Talijanske biskupske konferencije (CEI) „Avvenire“ pretposljednjega dana 2019. objavile su intervju s vrhbosanskim nadbiskupom Vinkom kard. Puljićem prigodom predstojećeg međureligijskog susreta u Bariju, u veljači 2020. Intervju je radio novinar Giacomo Gambassi tijekom posjeta Sarajevu u srpnju 2019. kada je bio član delegacije umbrijskih biskupa predvođenih predsjednikom Talijanske biskupske konferencije kardinalom Gualtierom Bassettiem.

U kratkom uvodu Gambassi se najprije prisjeća dana provedenih u glavnom gradu Bosne i Hercegovine te ukratko upoznaje čitatelje s mjestima stradanja u proteklom ratu, posebno spominjući pijacu Markale. Zatim napominje kako je kard. Puljić nadbiskupom postao 1990. te da je cijeli rat proveo sa svojim narodom i kako ga je sv. Ivan Pavao II. u Kardinalski zbor imenovao 1994.

Također pokušava objasniti tešku i kompliciranu političku situaciju u zemlji koja ima tročlano predsjedništvo i u kojoj su Hrvati katolici najmalobrojniji od tri konstitutivna naroda te da se u nekim situacijama suočavaju s diskriminacijom.

Posebna tema je bila i egzodus katolika iz zemlje te pitanje migracija, prenosi Nedjelja.ba.

Uzoriti, u Bosni i Hercegovini katolici su manjina koja se prorjeđuje zbog skrivenog egzodusa koji nikada ne prestaje.

Istina je da smo mi jedno malo stado. Svaki zabilježeni odlazak treba smatrati porazom. Većina naših ljudi napustila je zemlju u strahotama rata. Nakon što je sukob završio, ni politika ni međunarodna zajednica nisu podržali povratak u domovinu. I katolici koji su ostali nerijetko su se osjećali građanima drugog reda. U zemlji nas je bilo oko 800 000 prije rata, danas je taj broj oko 450 000. U Vrhbosanskoj nadbiskupiji imamo jedan od najdramatičnijih slučajeva: s 528 000 vjernika spali smo na 180 000.

Zašto se bježi?

Prije svega zbog nedostatka posla. Gospodarska situacija je užasna. A raširena korupcija pridonosi nezaposlenosti, što koči potragu za poslom. Radna kultura je zapravo odsutna. A miraz visokih zarada gura na odlazak u inozemstvo. No, najozbiljniji problem je drugi: nismo svi jednaki pred zakonom. Tada se traže bolji životni uvjeti izvan Bosne i Hercegovine.

Sarajevo je nazvano „Jeruzalemom Europe“ kao raskrižje vjera, etničkih grupa i kultura. Ali je li to još uvijek tako?

Grad bi trebao biti mjesto susreta Istoka i Zapada. Nažalost, danas dominira bošnjačko-muslimanska nacija koja drži poluge zakonodavne vlasti i medija. Tako su ostali, uključujući nas katolike, ostali na marginama. Nije prihvatljivo. U javnom mnijenju, uvijek se govori o skladnom suživotu, ali u svakodnevnom životu se ništa ne čini da se to dogodi. Sve se to događa pred očima velikih ljudi svijeta koji su ravnodušni prema ovoj situaciji i koji, naprotiv, gotovo uživaju u egzodusu kršćana iz zemlje.

Kakav je dijalog s drugim kršćanskim zajednicama i drugim religijama, posebno s islamom?

Osobno imam višestruke i plodonosne odnose s nekatoličkim članovima i vjernicima. Zbog toga smo osnovali Međureligijsko vijeće koje ima zadatak okupiti naše razlike. Brojne su aktivnosti, uključujući i one konkretne koje smo promovirali. Najnoviji pokrenuti projekt je zajednički međureligijski studij na našim teološkim fakultetima.

Je li posjet pape Franje u lipnju 2015. ublažio napetosti?

Bio je to izvanredan događaj ne samo za katolike, već i za cijeli narod. Zahvaljujući njegovoj prisutnosti iskusili smo pozitivan stav prema Crkvi. Ali s vremenom taj zaokret nisu pratili ni mediji, ni vlada niti međunarodna zajednica.

Papa traži da se sruše „pregradni zidovi i naprave mostovi bratstva“. To je primjenjivo i na Bosnu i Hercegovinu. Koji doprinos može dati Crkva?

I tijekom rata i nakon rata, i danas je crkvena zajednica uvijek puno davala na ovome području. Prvi je korak promicanje kulture dijaloga koja potiče međusobno poznavanje i prihvaćanje drugog, poštujući različitosti. Osim toga, Crkva, putem katoličkih škola, odgaja mlade ljude u skladu, također i putem ljubavi koja nas uči da budemo bliski svima kojima je potrebna pomoć bez obzira na vjersku ili etničku pripadnost. Ali mi ne možemo zamijeniti državu.

Kako katolici gledaju na Europsku uniju?

Nama nema drugog puta nego ovu zemlju BiH istinski usmjeriti prema europskoj integraciji. Imamo problem što EU ne zna što bi s nama. Nema konstruktivnih ideja, nego samo neke poruke, dok drugi koji žele veći interes svoje rade.

Tema migranata. “Balkanska ruta” prolazi kroz vaš teritorij, dovodeći izbjeglice preko Turske i Grčke u Europu. Tisuće ljudi stacionirano je na vašoj granici, nadajući se ulasku u Hrvatsku koja je dio EU.

Govori se više o migrantima nego o uzrocima migracije. Tko dođe k nama, prije svega bježi od rata i bijede. Zbog toga treba poticati poseban osjećaj solidarnosti. Vrata se ne mogu zatvoriti i mora se osigurati prijem. Naravno, iza potrebitih stoje i trgovci ljudima koji zarađuju na njihovoj koži. Ovo me jako brine.

Izvor: republikainfo.com

Nastavi čitati

Preporuka

Mitropolit Mihailo: Ovo je početak kraja SPC-a, završit ćemo ga, ne smiju u obračun! Irinej ima djecu!

Srbi imaju plan da ponove Srebrenicu, ali Srebrenice neće biti ni u BiH ni u Crnoj Gori.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

U procentima, Srbi su u Crnoj Gori počinili genocid veći od Srebrenice. 1948.bilo je 1% Srba, 1991. 6-7%, a sada 30%, izjašnjavaju se tako iz interesa.

Srpska pravoslavna crkva je mitom i korupcijom, tj. simonijom kupila samostalnost. SPC je najgora, mrze Islam, za njih je to pasja i lažna vjera. Srpski popovi su u Vatikanu trčali za Papom da ga poljube u ruku.

Nezadovoljni smo, jer nam je sve uzeto. Odnosi će biti zategnutiji, nije ovo samo pitanje imovine. Srbi hoće da se anulira referendum i Crnu Goru da pripoje Srbiji, pa da imaju izlaz na more. Kad bi Srbija vratila sve što je uzela od Crne Gore, ništa im ne bi ostalo.

Nećemo dozvoliti da ono što je crnogorsko bude dio Srbije. Đukanović je mudar političar, čekao je ovaj momenat kao što je čekao referendum o samostalnosti. Govorili su da sam primio Islam. Nemam nikakvih kontakata sa srpskim episkopima, a neki od njih hoće u CPC, neću ih sve primiti. Ima popova i patrijarha koji su oženjeni, a ima i onih “drugih”. Irinej ima dvoje djece.

German je imao djece, a i Pavle. Dačić je rekao da treba oduzimati državljanstvo Crnogorcima, a to rade vrlo mali političari. On je mali Slobo, nije svako Ture za vezira. Srbi su priznali Kosovo i potpisali NATO pakt. Turci su znali cijeniti crnogorsko junaštvo, a i mi njihovo. Kod Srba su i Isus i Bogorodica Srbi, još samo da i poslanika Muhammeda prisvoje.

Otac nacije Dobrica Ćosić potvrđuje da su Srbi sve lažima dobili. Svi vjerujemo u jednog Boga, Allaha. RS, država u državi ne može biti, BiH se mora ujediniti. Ljudi će se u BiH ponovo voljeti.

Izvor: FACE.TV

Nastavi čitati

Preporuka

‘Svi ti visoki predstavnici su monstrumi i kreteni… Ako Bošnjaci misle da će nekim Dejtonom 2 dobiti više, varaju se!’

“Ukoliko Bošnjaci, muslimani misle da će nekim Dejtonom 2 dobiti više, varaju se, jer to će biti smrtna presuda za BiH, jer RS neće ostati u takvoj BiH”, kazao je Dodik dodavši da je predsjednik Vučić na neki način tražio od njega da to kaže

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i član Predsjedništva BiH Milorad Dodik sastali su se u Beogradu gdje su razgovarali o nekoliko tema.

Vučić je nakon sastanka najavio kako će uskoro doći u BiH, odnosno Drvar, gdje, kako je kazao žive Srbi, ali da žive dosta teško i siromašno, te je obaveza da im se pomogne, prenose Vijesti.ba.

“Razgovarali smo o očuvanju Dejtonskog mirovnog sporazuma. To je sporazum od istorijskog značaja i jedino moguće rješenje u kojim su svi gubili, ali i svi dobijali. Rekao sam, što se pozicije Republike Srbije tiče, da ćemo prihvatiti dogovor tri naroda. Niko drugi, niti dva naroda mogu jednom narodu da nametnu. Nikakve planove nove, nikakve ideje niti bilo ko sa strane može da čini bez saglasnosti sva tri naroda”, rekao je Vučić dodavši da je veliki značaj izgradnje mosta i graničnog prelaza između Srbije i Bosne i Hercegovinu u Bratuncu.

“Također smo razgovarali o izgradnji mosta Ljubovija između Srbije i BiH, koji je značajan za obje zemlje”, kazao je Vučić.

On se zahvalio Dodiku na odličnoj saradnji, jer BiH i Srbija imaju, kako je kazao, mnogo strateških i zajedničkih interesa.

“Razgovarali smo i o položaju Srba u regionu, posebno o položaju SPC-a u Crnoj Gori”, kazao je srbijanski predsjednik Vučić.

Milorad Dodik je istakao kako je saradnja između dvije zemlje dobra i da on kao član Predsjedništva BiH radi sve što je u njegovoj moći da se ti odnosi još više unaprijede.

“Zadovoljan sam što smo napkon riješili neke probleme koji su stajali na putu izgradnje mosta Ljubovija”, kazao je Dodik.

On je zahavalio Vučiću na pomoći Srbima u FBiH, pogotovo u Drvaru, te je istakao da će se vrijeme u tom gradu mjeriti od posjete Vučića i prije toga.

Dodik je kazao kako će se nastojati da svi projekti koji budu građeni u budućem periodu nose imena kao što su Beograd, Srbija ili po nekim historijskim događajima.

Član Predsjedništva BiH je kazao da je s Vučićem razgovarao i o Dejtonskom mirovnom sporazumu koji je, kako je kazao, više puta na kriminalan način mijenjan od strane svih visokih predstavnika koji su boravili u BiH.

“Ukoliko Bošnjaci, muslimani misle da će nekim Dejtonom 2 dobiti više, varaju se, jer to će biti smrtna presuda za BiH, jer RS neće ostati u takvoj BiH”, kazao je Dodik dodavši da je predsjednik Vučić na neki način tražio od njega da to kaže.

On je kazao da ne misli ni o čemu razgovarati osim povratku na izvorni Dejton.

Dodik je istakao kako će uskoro doći do realizacije projekta podržanog od strane Srbije da se u veliki broj učionica u entitetu RS uvedu tzv. elektronske učionice po uzoru na Srbiju, jer je potrebno, kako je kazao, da se prate ista pravila jer se radi o istom narodu koji govori istim jezikom i piše istim pismom.

Dodik je sve visoke predstavnike nazvao monstrumima i kretenima, pa i Paddyja Ashdowna za kojeg je kazao da ga ne mogu tužiti jer je umro.

“Želimo sami praviti bolju RS, a ne da nam tamo neki imbecili nameću kako ćemo”, kazao je Dodik.

On je još jednom istakao da RS nije 1995. godine trebala ostati u BiH.

Dodik je komentirao imenovanje Hidajeta Biščevića za ambasadora Hrvatske u Beogradu nazvavši ga Tuđmanovim muslimanom koji je tokom rata bio blizak Tuđmanu i da je govorio dosta ružno o Srbima.

“Takav čovjek nije trebao biti imenovan, ali ga svakako treba o svemu pitati kada preuzme funkciju”, kazao je Dodik.

Dok je Vučić govorio o promjenama Dejtonskog sporazuma i o tome da je za RS najbolje da ostane u sastavu BiH, Dodik se iza njegovih leđa smijao i klimao glavom.

“Sretan sam što ću drugi put da idem u Drvar. Tamo ni Tito nikad nije otišao iako su ga u Drvaru spasili. Možda što je tamo puno Srba pa nije volio da ih vidi ili je bio previše zauzet, ko će ga znati”, kazao je Vučić.

Izvor: vijesti.ba

Nastavi čitati

Popularno