Kontaktirajte nas na:

Preporuka

Zašto je Veljača napredna, a Penava retrogradan kada govore o žrtvama silovanja?!

Stravičan slučaj višemjesečnog silovanja i ucjenjivanja petnaestogodišnjakinje u okolici Zadra potpuno je opravdano otvorio brojna pitanja oko rada pojedinih sudaca i sudske praske u Hrvatskoj, ali i neke druge teme. Ponajprije one koje se tiču dvostrukih mjerila, ali i licemjerstva samozvanih boraca i borkinja protiv svih oblika nasilja nad ženama.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

edna od njih je i scenaristica Jelena Veljača koja je brzo iskoristila i taj slučaj kako bi se nametnula i promovirala kao svojevrsno mjerilo zaštite žena.

Pa je tako aktivistica Veljača u Stankovićevoj emisiji Nedjeljom u dva, među ostalim, kazala da ljudi nisu bili svjesni što je sve seksualno nasilje te kako je seksualno nasilje još uvijek tabu tema u Hrvatskoj?!

Iskoristila je Veljača i taj nesretan slučaj za iskazivanje svojih političkih opredjeljenja pa je za silovanje u okolici Zadra uprla prstom u – HDZ?! Jer, jakog li argumenta, HDZ je kriv za silovanje maloljetnice samim tim jer je na vlasti u Zadru i okolici!?

A da ne bi sve ostalo samo na tome, Veljača se uključila i u kampanju za predsjednika države pa je predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović prozvala da o pitanjima seksualnog nasilja nad ženama ne govori dovoljno, a sastanak s predsjednicom na kojem je dobila priliku govoriti o svojem aktivističkom angažmanu nazvala sastankom „simboličke potpore“.

No, Veljača i ostale veljače koje se bore za svojih 15 minuta slave, daleko su od principijelnosti i jednake pravde za sve žrtve silovanja. Da misle ozbiljno zalagale bi se i za žrtve silovanja u Domovinskom ratu. O kojima je, za razliku od Veljače, predsjednica Grabar-Kitarović više puta javno govorila, razgovarala s njima i apelirala da se zločinci sankcioniraju. Točan broj silovanih žena u Domovinskom ratu još uvijek se ne zna. Mnoge među njima danas nisu žive, a mnoge svoju bol nose u sebi. I šute. Ipak, mnoge od njih, kao i puno muškaraca, javno su progovorile o strahotama i torturi koju su proživjele i većini je zajedničko to da osobe koje su se seksualno iživljavale nad njima nikad nisu sankcionirane?

Znaju li Jelena Veljača i brojni samozvani aktivisti da je najmlađa žrtva silovanja u Domovinskom ratu imala samo šest godina, a najstarija osamdeset? Znaju li da zločinci silovatelji i danas šeću Vukovarom, da su zaposleni u državnom sustavu, da primaju plaće i da se svojim žrtvama smiju u lice?

Znaju li Veljača i ekipa da su silovatelji bili prijeratni susjedi ili znanci žrtava?

Kako se osjećaju žrtve koje su više puta dale svoja svjedočanstva i navele imena i prezimena silovatelja i krvnika, a njihova svjedočanstva i danas stoje u ladicama državnih odvjetništva? Tko će njih zaštititi? Imaju li one ikakva prava?

Ako smo za nultu toleranciju nasilja nad ženama, a svi kažemo da jesmo, zašto konačno ne sankcioniramo zločince koji su tijekom velikosrpske agresije na Hrvatsku silovali i mučili i djevojčice i starice i žene? Dokaza za njihova zlodjela ima i previše. Kao i živih svjedoka. Što će nam šminkanje i s tisuću tzv. istanbulskih konvencija kad nismo u stanju – a državne vlasti godinama to ni ne žele zbog svojih koalicijskih partnera iz srpske manjine – uza sve te spoznaje pružiti pravdu žrtvama silovanja u Domovinskom ratu?

Svi šute i prave se da se ništa nije dogodilo. Zanimljivo, isti su jako glasni kada je u pitanju nametanje ćirilice u Vukovaru.

Za vukovarskoga gradonačelnika Penavu, koji žestoko zagovara pravdu za žrtve velikosrpske i četničke agresije, kažu da je retrogradan. Ignoriraju njegove zahtjeve da se konačno kaže istina pa i ova koja se tiče žrtava silovanja. Pa se tako i brojni mediji doslovno ismijavaju jer je kazao istinu, a to je da one koji nasilno zagovaraju ćirilicu u Vukovaru ne zanimanju ni mrtva djeca ni silovane žene.

Ne zanima to ni mnoge koji se licemjerno ušminkani okupljaju po zagrebačkim trgovima kao na kakvim mondenim skupovima tražeći pravdu za žrtve seksualnog nasilja.

Zaboravljajući pritom da pravda ne može biti selektivna, nego da ista pravila moraju vrijediti za svih. Što je s pravdom za šestogodišnju vukovarsku djevojčicom? Što je s pravdom za osamdesetogodišnju vukovarsku baku? I jesu li njihovi silovatelji povlašteni i izuzeti od državnih zakona samo zato što su pripadnici srpske manjine?!

Neka o tome progovore oni koji moraju i neka konačno sankcioniraju zločince pa i pod cijenu da izgube i koalicijske partnere i vlast.

Izvor: maxportal.hr

Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner
Postavite komentar

Preporuka

ŠAROVIĆ: “Paddy Ashdown nas je sve uklonio 2003. godine, a Dodik je instaliran”

Lider SDS-a i ministar vanjske trgovine i ekonomskih odnosa Bosne i Hercegovine Mirko Šarović je večeras za N1 rekao kako je tekao njegov razgovor sa tadašnjim visokim predstavnikom Paddyjem Ashdownom koji ga je smijenio sa mjesta potpredsjednika SDS-a i zabranio političko djelovanje.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

“Ja sam pričao s Ashdownom 2003. godine u njegovoj rezidenciji i rekao mi je šta je scenario. Prvo me je zvao u sjedište OHR-a i rekao mi direktno: ‘Gospodine Šaroviću, sve ovo što je ovih dana bilo, potpiši odluku da se Vojska RS sjedinjuje i pravi nova struktura na nivou države i ovo ćemo sve zaboraviti’. U prvoj fazi sam optužen da sam prodavao MIG-ove 27, to je ozbiljna optužba. Rekao mi je direktno ovako: ‘Ima nekih vaših kolega koje su ovo potpisale i sve će da krene na novo’. Poslije toga mi je rekao: ‘Ti si OK čovjek i znam da nisi kriv za dosta toga, ali ja moram da uradim ovo. Ja ću sankcionisati mnoge ljude u SDS-u. Od vas trojice, Čavića, Kalinića i mene’. Rekao je da će ostaviti samo jednog koji će biti kao drvo u posječenoj šumi koje će on da zaliva. Dodik je instaliran poslije toga kao ključni faktor i njemu su bonska ovlaštenja odgovorala i sve je dobio zbog toga”, ispričao je Šarović.

Kazao je da su nakon toga poslanici SDS-a tražili da se smjeni Ashdown.

“Poslije toga poslanici iz SDS-a su tražili da se smjeni Ashdown i da se ja zaštitim, a on (Milorad Dodik) je rekao: Ma nek se brani, mora da je nešto kriv. Kada je Poplašen skinut 1999. godine, on me prvi nazvao i rekao da ga imenujem za mandatara. Baš ga je bilo briga što je Poplašen skinut”.

Mirko Šarović je potom ispričao kako je proveo godinu dana zatvora u Doboju.

“Ja sam bio kod njega i on meni kaže: ‘Gospodine Šaroviću, evo vam odluka o smjeni, ali možemo raditi drugačije, a to je da se vi povučete i izaberete poziciju koju hoćete’. A u Lukavici me čekaju Ivanić, Kalinić i ostali. Odem kod porodice, to je težak životni trenutak, ja sam prvi čovjek BiH, predsjedavajući. Tada Ivanić i ostali su me ubjeđivali da podnesem ostavku jer ujutro ta odluka treba da se obznani. Nakon ubjeđivanja duboko u noć, oni su otišli kod Ashdowna i rekli da ću ja sutra obznaniti ostavku i preuzeti SDS. Ali nikada nisam preuzeo SDS tada”, kazao je i nastavio:

“Otišao sam godinu dana zatvora u Doboju, to je jedan užasan zatvor. Jedan težak period mog života, dolaze tužioci i nude mi nagodbu da priznam krivicu i da mi kaznu svedu na četiri godine. To nije bila jedina optužnica, imao sam tri procesa, to je nevjerovatan dio mog života koji sam izdržao”.

Dodao je da “ako iko može da kaže nešto loše o OHR-u”, da je to on, a ne Milorad Dodik.

“Poslije toga sam uhapšen od NATO-a, oduzeta mi imovina, sav novac koji sam imao kod sebe, morao sam da bježim iz zemlje, oduzeti su mi dokumenti, nisam mogao imati žiro račun niti da radim bilo šta u ovoj zemlji. Morao sam da se snalazim po bijelom svijetu. Ako ima neko ko može da kaže nešto loše o OHR-u to sam ja, o NATO-u to sam ja, ali sva ta situacija i tragedija me nije učinila lošim, naprotiv”.

Dodik nas vodi u izolaciju

“On RS vodi u izolaciju i neizvjesnost, to je po meni najveća opasnost. Mislim da je on kao slijepac koji ne zna šta je na kraju. Još veća opasnost je to što želi da ostane po svaku cijenu”, kazao je lider SDS-a Mirko Šarović.

Kako se desi da čovjek koji je bio optužen za skrivanje Radovana Karadžića, kako može biti tretiran kao jedan od najumjerenijih političara i najuspješnijih ministara?

“Ja sam znao ko sam i šta sam i vjerovatno negdje se zadesio u nekom trenutku u kome je sve to trebalo da se skrši i svali na mene, ali ja sam želio da izdržim i dokažem da ništa od toga nije tačno. Uspio sam u tome i najveća satisfakcija je u tome što sam želio pokazati normalno lice i mene i stranke u kojoj sam i da pokažem da ono što radim, da sam vrijedan i ta šansa mi je pružena”, kazao je Šarović.

Povratak u politički život odlukom Valentina Inzka? Oslobođeni optužnice za ranije optužbe?

“Jedan proces se vodio, pa jedan proces sa montiranim i zaštićenim svjedokom i ovaj glavni zbog kojeg sam odležao godinu dana, to je oko 200.000 KM naknade. Ta naknada govori više o tome da sam bio u pravu”, dodao je.

Kazao je kako smatra da su sve normalne stranke doživjele jednu evoluciju kroz vrijeme.

“Mislim da su sve normalne stranke doživjele jednu evoluciju vremenom. Užasno bi bilo da smo u ratnoj ljušturi. Drugačija je bila SDA, drugačiji HDZ. Smatrali smo da nam djeca ne trebaju biti u ratnim uniformama i da nam baza ne treba biti 1992. Ja duboko vjerujem da sve stranke, pogotovo SDS, treba da insistira na vrijednostima koje će da donesu dobro svima u ovoj zemlji”.

Na pitanje šta misli o Radovanu Karadžiću, kazao je:

“Njegova sudbina je teška i tragična. On je osoba kojoj je presuđeno u Hagu, ako pitate bilo koga u RS vjerovatno će vrtiti glavom i teško se s time nositit. Ako me pitate kao predsjednika SDS-a, ja sam odlučio da se ne okrećem nazad i gledam naprijed. Ako se okrećem nazad i elaboriram ko je šta u tom ratu, izgubiću vrijeme. To je upravo problem, većina lidera je u devedesetim godinama. To je problem zemlje. Glava im je u 1992. godini, a žele riješiti probleme iz 2019. godine”.

Ima li Dodik razloga da se plaši?

“Vjerovatno. Ne samo mene, nego SDS-a. Imali smo mnogo utakmica, rijetko je dobijao utakmice protiv mene ali mi se odlično znamo. Ojačao je, ja znam kakav je on, on zna kakav sam ja. Došao sam u SDS uvjeren da imamo snage da pobijedimo i mislim da bi bilo bolje za RS”, kazao je Šarović i dodao:

“On RS vodi u izolaciju i neizvjesnost, to je po meni najveća opasnost. Mislim da je on kao slijepac koji ne zna šta je na kraju. Još veća opasnost je to što želi da ostane po svaku cijenu”.

“Republike Srpske je bilo i prije Dodika i biće i poslije Dodika. Čak poslije njega će biti još bolja”, dodaje Šarović. | S.B.

Nastavi čitati

Preporuka

Svećenik SPC iz Beograda Bojan Jovanović: Zašto smo tužili SPC na Visoki sud u Londonu

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Svećenk Srpske pravoslavne crkve iz  Beograda Bojan Jovanović gostovao je kod Marka Juriča u emisiji Podcats Velebit. Govorio je o stanju u SPC, Srbiji, Vučiću, Vulinu, SANU-u, ćirilici u Vikovaru, posjeti Pape Srbiji, Stepincu i o niz drugim aktualnim temama. Vrlo zanimljivi stavovi jednog svećenika SPC zaslužuju našu preporuku.

Izvor: projektvelebit.com

Nastavi čitati

Preporuka

Anto Đapić: Hrvatska bi trebala trajno zabraniti ulazak Izetbegoviću i Komšiću

Godinama se čuje “tražimo ravnopravnost”, “želimo biti konstitutivni”. Od koga to tražimo, tko bi nam trebao i smije li nam netko “dati ravnopravnost”? To je samo po sebi gubitnički, ponižavajuće. Ravnopravnost se samostalno postiže, osvaja ako je izgubljena i brani.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Anto Đapić jedan je od političara iz susjedne Republike Hrvatske s najdužim političkim stažem. Bio je jedan od osnivača osječkog ogranka HDZ-a, bio je dopredsjednik i predsjednik HSP-a, saborski zastupnik, gradonačelnik Osijeka, načelnik Glavnog stožera HOS-a, da bi nakon što je isključen iz HSP-a, posljednjih godina skoro otišao u političku povijest. Jedno vrijeme čak je i bh. pravaška opcija nosila naziv HSP Đapić-dr. Jurišić.

Međutim, Đapić je nedavno istaknuo kandidaturu za predsjednika Republike Hrvatske i to kao predsjednik Demokratskog saveza nacionalne obnove (DESNO) te dao do znanja da još nije za ropotarnicu jer obećava i aktiviranje za sljedeće lokalne izbore u Hrvatskoj. Za Dnevni list govori o političkim aktualnostima u Hrvatskoj i BiH, ali i oštro kritizira stanje u BiH, kao i službenu „politiku Zagreba“, no u nekim stavovima ‘balansira’ na tankoj liniji prijetnji te će se zasigurno ponovno profilirati kao vođa hrvatske desnice.

Kao predsjednik Demokratskog saveza nacionalne obnove (DESNO) istaknuli ste svoju kandidaturu za predsjednika RH. Jedno vrijeme ste bili i u “političkoj tišini”. Za što ćete se zalagati?

Gotovo svatko tko poznaje moj politički put može s priličnom sigurnošću znati kako ću ja reagirati na svako nacionalno političko pitanje. To je moja velika prednost u kvaliteti u odnosu na sve ostale suparnike. Većina njih pokušava svoje političke stavove modelirati prema nametnutom raspoloženju izbornog tijela ili ciljanim skupinama, a ja svoje poruke upućujem hrvatskom narodu. Ne građanima, ne manjinama, ne antifašistima, ne ateistima, muslimanima ili pravoslavcima, nego hrvatskom narodu. Tko se osjeća pripadnikom hrvatskog naroda u potpunoj pripadajućoj punini, njemu ja govorim, ponajprije zato što ja nisam izmišljao svoj program niti ga kupovao na bjelosvjetskim burzama. To što govorim izvire iz baštine, kulture, civilizacijske kršćanske pripadnosti i prava naroda na svoju državnost. Zalažem se za puni suverenitet hrvatskog naroda u cjelini, te za njegovu državnu institucionalizaciju u RH i hrvatskoj republici na prostoru BiH. Naglašavam prostor BiH, jer tek u BiH treba, ako se može, oformiti saveznu zajednicu državnog karaktera triju federalnih ili konfederalnih država suverenih naroda. Moj ideal je nacionalna država, to je ideal filozofije državnog prava od Starčevića do Tuđmana, a nacionalna država je i u znanstvenom smislu prepoznata kao najbolji oblik ostvarivanja slobode naroda. Trenutno smo u Hrvatskoj daleko od toga, a u BiH toga nema ni u tragovima.

Vaš program podrazumijeva i Hrvate u BiH, a posebno ste istaknuli zalaganje u sprječavanju vrijeđanja HVO-a i Hrvata u BiH kao i inzistiranje na zabrani ulaska u RH onih koji to čine? Kako to mislite?

Hrvati BiH za mene su neraskidiva sastavnica hrvatskog naroda. Nema polovične ili tročetvrtinske državnosti. Ili je državnost, u prijevodu sloboda naroda, ili nije. Nije moj interes za status Hrvata u BiH izražen zbog moga podrijetla, nego zbog toga što sam odgojen i formiran kao integralni Hrvat. Hrvatski narod u BiH je povijesna činjenica na tom prostoru i svi povijesni elementi državnosti izvan okupacijskih razdoblja na tim prostorima zapadno od Drine, baština su hrvatskog naroda. Baš svi. U srpskoj agresiji na Hrvate i muslimane u BiH, a kasnije u muslimanskoj agresiji na hrvatski narod, HVO je bio oslobodilačka i obrambena vojska. Isključivo je HVO uz sudjelovanje HV-a tijekom zajedničkih operacija osigurao opstanak Hrvata na današnjim prostorima pa je zbog toga stijena hrvatske suverenosti u BiH. Udar na HVO je udar u srce hrvatskog naroda i prenošenje vojnih i ratnih neprijateljstava u političke odnose. Ne mogu i ne smiju sami bh. Hrvati braniti svoj status, vrijednosti i pravo na državnost. To je najvažnije nacionalno-političko pitanje i imperativ nad svim pitanjima hrvatske državne politike danas. Govorim o RH.

Niste mi odgovorili na zabranu ulaska u Republiku Hrvatsku…

Ne može RH raširenih ruku dočekivati otvorene progonitelje i neprijatelje hrvatskog naroda u BiH. Ne može BakirIzetbegović, kompletna islamistička agresivna falanga u Zagrebu koristiti hrvatske nacionalne blagodati kao svoje, a pri tom prijetiti ratom mome narodu. Ne može glumac Emir Hadžihafizbegović, Jasmila Žbanić i stotine sličnih ostvarivati se u svakom, od umjetničkog, socijalnog do egzistencijalnog, medijskog i političkog interesa, a u BiH osporavati minimum nacionalne državnosti mome narodu. Takvi će istoga trenutka budem li imao mogućnost i podupre li me hrvatski narod, ostati bez državljanstva, mnogi među njima će biti odmah trajno izgnani, a Izetbegović, Komšić i ostali imali bi trajnu zabranu ulaska u Hrvatsku, kao i svi pripadnici zloglasnih muslimanskih brigada, osumnjičeni zločinci, progonitelji. A ne bi pred hrvatskim državnim institucijama mirno spavali ni u Zenici ili Sarajevu.

Nisu li to prijetnje?

Ne. Ovo su konstatacije i nadam se sutra temeljna polazišta državne politike, koje svi neprijatelji hrvatskog naroda, a pogotovo oni koji su nam počinili zlo, moraju znati. Tek kad takvi budu sigurni da će hrvatska država ovako reagirati, svi ostali će početi poštovati hrvatska politička prava. A svi u Hrvatskoj, BiH i Srbiji, kao i cijela međunarodna zajednica znaju da ću ja budem li u prilici to i ostvariti. Sve dok muslimanski narod bude podupirao agresivne islamističke politike protiv Hrvata, nitko od njih bez rigorozne vizne provjere neće ući u Hrvatsku.

Odnosi li se to i na HOS koji su, kako znate, bili zajedničke postrojbe Hrvata i Bošnjaka?

I HVO je u početku na većinskim hrvatskim prostorima imao puno pripadnika muslimanskog naroda. Naravno da se to odnosi i na HOS, jer za hrvatski narod i njegove države u Hrvatskoj i BiH, HOS je jedna od najslavnijih oslobodilačkih komponenti.

Kako gledate na aktualnu politiku u BiH, prvenstveno na vodeće nacionalne lidere?

Iskreno rečeno, mene nikada nisu naročito zanimali lideri srpskog i muslimanskog naroda, niti oni mogu biti nama Hrvatima naročito važni. Sve je uvijek, pa i danas, ovisilo o nama samima. Iako ne mogu reći da sam u puno čega istomišljenik Dragana Čovića, predsjednika HDZ-a BiH, iako bih puno jasnije i oštrije artikulirao hrvatske politike, ne slažem se s mnogima iz tzv. pravaškog ili nacionalističkog spektra u Hrvatskoj, koji ga napadaju kao glavnog krivca za položaj Hrvata u BiH. Glavna krivnja je na Zagrebu, na državnim politikama koje su nakon Tuđmana praktično pogodovale razdržavljenju hrvatskog naroda, pogotovo muslimanskim politikama. Razdržavljenje u Hrvatskoj pod kolokvijalnim nazivom “detuđmanizacija” ostavilo je strašne posljedice na Hrvatsku, a neusporedivo veće i opasnije na Hrvate BiH.

Vidite li Vi kao neki političari i mediji s desnog spektra u Hrvatskoj, problem u suradnji Dragana Čovića i Milorada Dodika?

BiH je ili država tri naroda ili je nema. Često u Hrvatskoj jedan dio nazovi desnih političara i novinara u istu ravan stavljaju odnose Čovića i Dodika s odnosom Plenkovića i Pupovca. To je tragično ili neznanje ili namjerna podvala. Hrvatska nije moguća sa srpskom politikom, a BiH nije moguća bez nje. Političkog Pupovca Hrvatska mora uništiti, a Dodika kao predstavnika srpskog naroda u BiH treba respektirati. Tu sve započinje i završava, a imati iluzija da nam je srpska politika danas strateški saveznik, jednako je pogubno kao romantičarska staropravaška iluzija da su nam muslimani braća. Nisu, niti trebaju biti.Ja vidim veći problem u nečem drugom, o čemu se gotovo nikako ne govori među Hrvatima.

A to je?

Strateški savez svetosavlja i panislamizma. U Hrvatskoj je nezapaženo prošla promjena Ustava SPC, kojom je patrijarhu SPC dodan naziv i – Pećki patrijarh. Svi koji se bave politikom trebali bi proučiti “Južnoslavensko pitanje” Ive Pilara. U toj knjizi su mnogi odgovori. Jugoistok Europe gdje hrvatski narod traži trajni model svoga opstanka oduvijek je pozornica na kojoj igraju veliki igrači. Taj prostor je kao tigrova koža išaran pravoslavljem i islamom, a od pamtivijeka je i jednima i drugima povijesna ambicija prodor što dublje prema zapadu, gdje je istočna obala Jadrana nekakva mitska granica. Zbog tih politika, koje su se međusobno stoljećima podupirale, hrvatski narod je izgubio više od dvije trećine svoga životnog prostora i demografski je desetkovan. Nazad nekoliko stoljeća, do turskih osvajanja, mi smo bili najbrojniji narod s uvjerljivo najvećim teritorijem, a Srbi, koji su bili pod Turcima potpuno, za razliku od nas, upravo u tom razdoblju su postali i najbrojniji i jako proširili svoj životni prostor.Hrvatska mora imati državni i učinkovit odgovor na strateški savez svetosavlja i panislamizma, a koji se u mnogo čemu uvelike ostvaruje. Primjerice, na uvođenju desetina tisuća islamskih migranata na područje Federacije.

U BiH, Hrvati i Bošnjaci, većinom dijele Federaciju, ali su im odnosi daleko lošiji nego s Republikom Srpskom. Kako to komentirate?

Rješenje je u političkom pojmu – nacionalni suverenitet. Suverenost počiva na tri temeljna elementa: zemlja ili teritorij, narod i vlast. S tim se rješavaju sva pitanja, pa i pitanje opstanka BiH. Bez punog suvereniteta sva tri naroda nema BiH u današnjim granicama, a s punim suverenitetom BiH može biti trajno stabilna zajednička država, sastavljena od tri državne cjeline svojih naroda. Hrvatima je s civilizacijskog stajališta važan opstanak BiH, ali u političkom smislu to ne smijebiti nimalo važnije nego ostalima, jer u suprotnom postajemo talac iluzija ili tuđih skrivenih interesa. To smo danas. Podređeni realno jesmo, no razlog tome nisu srpske i muslimanske politike, nego činjenica da mi kao narod još nismo jasno definirali što hoćemo.

Na što točno mislite?

Godinama se čuje “tražimo ravnopravnost”, “želimo biti konstitutivni”. Od koga to tražimo, tko bi nam trebao i smije li nam netko “dati ravnopravnost”? To je samo po sebi gubitnički, ponižavajuće. Ravnopravnost se samostalno postiže, osvaja ako je izgubljena i brani. Jedina razina ravnopravnosti s bilo kim među državotvornim nacijama današnjice je moguća sa svoga teritorija, sa svojim narodom i vlašću. Ne želim biti ravnopravan s muslimanima i Srbima, oni mene ne zanimaju. Ja samo želim suverenost moga naroda, a ako će nam biti u interesu neki zajednički državni savez sa Srbima i muslimanima, ako će taj savez ojačati suverenost i interese Hrvata, onda – da. Ili izraz konstitutivnost. Ukratko, Hrvati kao integralni politički narod, bez obzira na granice, moraju kao nulti politički prag postaviti hrvatsku republiku na prostorima BiH. Tek tada se može govoriti o mogućoj BiH, a tek tako prihvaćena savezna tronacionalna država, s nacionalnim državnim sastavnicama, može biti dobar temelj procvatu ljudskih, manjinskih pa i građanskih prava.

Što je sporno s konstitutivnošću?

Sve je sporno. Kad ističemo da se zalažemo za ” konstitutivnost”, mi a priori i bezuvjetno prihvaćamo neki postojeći okvir i tome okviru prilagođavamo pravo na suverenost. Konstitutivnost nije političko pravo naroda, to je izmišljotina kojom se drži Hrvate u bilo kakvoj BiH. Nema nikakve konstitutivnosti bez primarne prethodne suverenosti. Tek suveren narod samostalno, na temelju svojih interesa može odlučiti hoće li prihvatiti zajednički okvir s drugima i kakav će taj okvir, ili konstitucija biti. Ako se prihvati, tada se i tako može govoriti i o konstitutivnosti.

Aktualni član Predsjedništva BiH Željko Komšić, već treći mandat izabran je na tu dužnost. Vaš stav o tome?

Komšićev izbor nije ni demokracija, ni obična manipulacija. To je islamistička agresija na hrvatski narod. Za početak na Hrvate u BiH, a u drugoj organski povezanoj fazi, na svakog živućeg Hrvata i njegov politički identitet. To se ne može suzbiti fokusirajući se na Komšića ili rasprave o tome kakav je on Hrvat. On je politički islamist po svome izbornom legitimitetu, a protiv takvih pojava se efikasno bori uništenjem islamističkih temelja agresije i stvaranjem moćne, odlučne i države spremne u svakom trenutku na uništenje tih zametaka. Nama uzor u tom smislu mora biti Izrael.

Većina hrvatskih stranaka okupljena je u HNS. Brojna su stajališta da to omogućava homogeniziranje oko najjače stranke, HDZ BiH, te nepostojanje hrvatskog pluralizma. Kako to komentirate?

Uvijek je tako, u svemu, kad se radi okupljanje. I planeti su okupljeni oko sunca, elektroni oko jezgre atoma. To je zato što je princip svakog uspješnog okupljanja, okupljanje oko najvećeg i najmoćnijeg. To je i normalno, i dobro u određenim okolnostima, ali i opasno. Dobro je ako se tako definira i štiti minimum nacionalnih interesa, a opasno je jer se upravo pod tom deklaracijom, najlakše mogu i uništiti nacionalni interesi. Hrvati u BiH su ovom trenutku, a bit će tako sve dok nemamo svoju republiku, nemaju optimalne preduvjete poticanju političkog pluralizma. To najviše odgovara HDZ -u i može biti, a vjerojatno i jest, izvorište čitavoga niza devijacija. HDZ bi baš zbog toga, ako već nema državno-političkih preduvjeta za razvoj političkog pluralizma, morao u procesima predpolitičkog ili prethodnog odlučivanja okupiti svu hrvatsku pamet te omogućiti pluralizam mišljenja o metodama ostvarivanja nacionalnog suvereniteta.

Stranke desnice u BiH su rascjepkane te malog političkog dometa. Kako ih pomiriti i imate li njihovu zajedničku podršku?

Među Hrvatima u BiH ne može oko temeljnih nacionalnih pitanja biti ljevice i desnice. Ne može biti nikakvog centra, jer je centar politička izmišljotina globalističkih oligarhija. Svi ljudi znaju što im je intimno i osobno blisko, no, na žalost opredjeljuju se na izborima na različite načine i zbog refleksa priklanjanja ili jačemu, ili u nedostatku dobrih ponuda, manjemu zlu. Uvjet za razvoj autentičnih desnih politika u hrvatskom narodu je, ostvarivanje nacionalnog suvereniteta. To je esencija misli Ante Starčevića o državnom pravu. Dakle, u BiH bi sve što hrvatski diše moralo biti na tim pozicijama, jer to nije pitanje slobode mišljenja ili demokratske kulture, to je pitanje opstanka naroda. Na toj paradigmi se jedino može ujedinjavati desnica.

Slično je u Hrvatskoj gdje desnice skoro uopće nema. Kako se dogodilo?

Dogodilo se metastaziranjem zloćudnih naslijeđenih komunističko-jugoslavenskih ostataka kroz politički poredak, afirmacijom antifašističke paradigme kao službenog društvenog okvira vrijednosti, infiltracijom političkog srpstva u državni poredak, te osmišljenom višeslojnom ubitačnom kampanjom protiv jačanja pravaštva dok sam mu ja bio na čelu. Mislite da je slučajna suluda javna kriminalizacija mene osobno, koja ne prestaje već 15 godina, a dobije silovite obrise kad god progovorim o nacionalnim problemima? I s navodne desnice najhisteričnije.To govori da su na sve tzv. nacionalne, prokršćanske i suverenističke pozicije zasađeni virusi razaranja iznutra. Zato od postojećih strančica i liderčića ni ne treba očekivati nekakvo nacionalno jedinstvo, niti su oni rješenje.

Što biste poručili Hrvatima u BiH?

Dragi Hrvati BiH, poduprite moj politički program, oslonite se na razum i vjerujte sami sebi. Moj politički program je jedino svenacionalno hrvatsko rješenje, bez toga nitko ne može osigurati snažnu državnost i procvat hrvatskog naroda. Bez takvih politika nije moguće biti slobodan. Ja bih bio sretan da ovaj program zastupaju puno jači od mene, tada se ne bih ni kandidirao. Ali, ne samo da ne zastupaju, da ne znaju, mnogi od njih ni neće, a mnogi promiču suprotne politike.

Izvor: dnevni-list.ba

Nastavi čitati

Popularno