Kontaktirajte nas na:

Preporuka

Zašto je pionir Bećirović reanimirao „slučajnog prolaznika“ druga Lagumdžiju?

Online:

/ Datum objave:

Teško da je Denis Bećirović (SDP) mogao bolnije i iritantnije zabiti prst u oko javnosti, a posebno većini u vlastitoj Partiji, nego što je to uradio predlaganjem prof.dr. Zlatka Lagumdžije za ambasadora Bosne i Hercegovine pri UN u New Yorku! Može se to posmatrati i kao Bećirovićevo „pucanje u nogu“ tj. u vlastiti rejting, ali to neka bude njegov vlastiti problem na nekim narednim izborima.

Štetočina iz naftalina

No zaista, čemu izvlačenje iz naftalina lika koji se već nekoliko puta pokazao kao štetočina i remetilački faktor u političkim odnosima unutar Bosne, ali i prema vani. Sad će član Predsjeništva BiH Bećirović u argumentaciji prijedloga „za“ Lagumdžiju vjerovatno citirati njegove naučne titule, stručne kompetencije, iskustvo, znanje engleskog (!), lične veze sa poslovnim krugovima itd.

Ja, i ?

Da li u kompetencije ambasadora BiH ulaze i efekti njegovog djelovanja, koristi za državu, ako ih je bilo? Ili naprotiv, pikaju li se i štete koje je Lagumdžija proizveo? Čini se da se Bećirović nadao da je ovdje kod ljudi kratko pamćenje (što je uglavnom tačno), ali nije računao na iritantnost Lagumdžijine pojave u javnosti.

Ključno pitanje u vezi s njim je – za koga Lagumdžija ustvari radi sve ove decenije dok se kroz državne funkcije provlači kao „ljevičar“, a istovremeno figurira kao politički „guru“ Bakira Izetbegovića i siva eminencija SDA ?!

SDP: „Lagumdžija nije naš prijedlog !!!“

Upravo to pitanje je isplivalo i razjarilo javnost pa su se iz njegove bivše partije – SDP BiH – ekspresno oglasili ograđujući se od Bećirovićevog prijedloga. U svom stilu, direktno i nesuptilno prvi od partijskih čelnika oglasio se Vojin Mijatović, potpredsjednik SDP-a.

“Katastrofalna je odluka da Zlatko Lagumdžija bude kandidat za ambasadora BiH pri UN-u, i za SDP BiH i za državu BiH. Ne interesuje me koga će članovi Predsjedništva predlagati za ambasadore, samo ne u ime SDP BiH. Neka svoje privatne ambasadore imenuju i za njih odgovaraju javnosti. Ova odluka će imati dalekosežne posljedice po SDP BiH ukoliko se realizuje u ime SDP-a. Najavljujem drastične poteze u tom slučaju! Ukoliko je neko spreman da pljuje pa da sve poliže, slobodno. Ja nisam, ne u moje ime!!!” poručio je Mijatović.

Predsjednik SDP BiH Nermin Nikšić u prvoj reakciji otkriva da je bio zatrpan porukama i pitanjima ovim povodom. U diplomatskom tonu objašnjava da Lagumdžija zaista nije prijedlog SDP-a.

„Želim vjerovati, a poznavajući Denisa mislim da se rukovodio željom da učini najbolje za državu Bosnu i Hercegovinu i da diplomatsku mrežu podigne na viši nivo. Kao i uvijek u svakoj kadrovskoj križaljci ima onih koji su više ili manje zadovoljni rješenjima. Ja, kao i većina građana imam svoj sud o prijedlozima. Ali, želim još jednom ponoviti kako je to nadležnost članova Predsjedništva. Da budem potpuno jasan, kao predsjednik SDP-a nisam učestvovao u konsultacijama, niti prijedlozima kandidata za ambasadore,“ kaže Nikšić

Na društvenim mrežama mogu se pročitati reakcije i nižeg partijskog članstva iz kojih se zaključuje da je Bećirović ovim potezom prilično „izgorio“ u vlastitim redovima. Čak se može reći da je to i pretežni stav javnosti bez obzira na stranačku pripadnost ili apolitičnost.

Helenejse, SDP BiH se ekspresno otresao veze sa ovim političkim reanimiranjem Lagumdžije, mada im je on zbog ranijih aferima još svojevrsna hipoteka, iako su ga još u maju 2019. izbacili iz Partije sa još nekoliko veterana. Partija je tako vruć krompir ostavila Bećiroviću u rukama, sasvim opravdano. Sam skočio, sam se vadi.

No, šta će reći koalicioni partneri u Osmorci ? Jer, Bećirević je dobio otvorenu podršku 11 stranaka, ali je postojao i dogovor da se u donošenju krucijalnih odluka prethodno konsultira sa koalicionim partnerima. Imenovanja ambasadora svakako nisu nebitno pitanje, bez obzira na njegovu nadležnost za to. Dakle, tek ćemo čuti lidere Osmorke…

Grobar socijaldemokratije i građanske države

Neophodno je podsjetiti šta se zapravo zamjera „slučajnom prolazniku“ prof.dr. Zlatku Lagumdžiji. Njegova povremena i periodična vraćanja u politiku uvijek su imala simptomatičan politički kontekst i trenutak kada se događaju. To je redovno bilo u nekom prelomnom periodu sukoba nacionalnog i građanskog koncepta budućnosti Bosne i Hercegovine. Svrha njegovih akcija, više ili manje prikriveno, bilo je – spašavanje vojnika Bakira.

Još opasnije od toga – svako njegovo vraćanje u vlast bio je svojevrstan udarac socijaldemokratiji (kao političkom konceptu i filozofiji građanskog društva) i SDP-u BiH kao jedinoj brani nacionalistima i jedinoj ozbiljno organiziranoj političkoj strukturi koja zastupa koncept građanske države. A upravo sada, u najozbiljnijoj krizi države nakon rata, građanski koncept figurira kao jedina efikasna protuteža nacional-šovinističkim politikama podjele države kakve vode SDA, HDZ i SNSD. I baš sad se ponovo na političku scenu izvlači Lagumdžija. I želi ga se poslati u UN gdje bi zastupao politiku BiH. Koju i kakvu ?

Prvi puta je štetu državi i socijaldemokratiji napravio kada je na montiranom kongresu SDP-a 1997. godine smijenio Nijaza Durakovića. U godinama koje su uslijedile SDP BiH je nazadovao, doživio osipanje članstva i izborne debakle nakon čega je u vlasti u FBiH dominirala SDA. I inače, nakon svake akcije Lagumdžije profitirao bi Bakir Izetbegović i SDA. Npr. 2014. godine Lagumdžija je ispred SDP-a na izborima za Predsjedništvo BiH kandidirao autsajdera Bakira Hadžiomerovića olakšavši pobjedu Izetbegoviću. Izborni krah bio je okidač da ga SDP BiH u decembru te godine i smijeni sa mjesta predsjednika Partije.

Nekoliko godina kasnije, 2019. Lagumdžija se vraća i pokušava formirati alternativnu partiju – „SPD“ (Socijalna pravda i demokratija) od (kasnije isključenih) članova Partije i neobavještenih intelektualaca koji su ubrzo odustali od njegove mantre. Bitno je podsjetiti da se on tada pojavljuje u kritičnom periodu kampanje uoči izbora 2020. godine i formira vještačku i „nazor“ koaliciju Socijaldemokrata BiH i Zelenog pokret, čije izborne liste su bile kombinacija apolitičnih nestranačkih ljudi, etabliranih umjetnika, intelektuaca, ali i političara sa sudskim procesima za vratom, autsajdera uvijek na rubu cenzusa i anonimusa.

Naravno, taj projekat je na izborima propao, ali Lagumdžijin cilj i nije bila pobjeda, nego odvlačenje glasova SDP-a kako bi pogodovao SDA. Znamo da ni to nije pomoglo duboko kompromitiranoj SDA koja je na lokalnim izborima te godine brutalno poražena.

Sjetimo se, ta kampanja bila je praćena Lagumdžijinim spinovima. Prvi spin iz njegove produkcije glasio je: „SDP je već dogovorio koaliciju sa SDA, a HDZ-u su već poslali habere da znaju da će ovi biti nezaobilazan faktor.“ Zatim, bivše partijske drugove je etiketirao kao „nekompetentne“, „nesposobne da riješe bilo šta“ itd.

Glasači su ipak povjerovali principijelnom i (dosad) potvrđenom stavu predsjednika SDP-a Nermina Nikšića da „…nećemo koalirati sa SDA ni prodati državu ni po koju cijenu!“ čega je rezultat formiranje vlasti bez SDA, jedne od stranaka najodgovornijih za korupciju u BiH.

Za koga zaista radi Lagumdžija ?

Dakle, zar je Bećirović zaboravio ili smatrao nebitnim sve pomenute i druge manje poznate diverzije svoga kandidata? Moglo bi se reći npr. da je Lagumdžijino podrivanje SDP-a unutarstranački problem. Ali, ako je to radio u korist nacionalističkih snaga – djelilaca BiH, a na štetu probosanskih, građanskih snaga i države, onda to ima mnogo veću dimenziju. Shvaća li to Bećirović tako?

Jel treba Bećiroviću na riječ da vjerujemo kako će Lagumdžija u UN zastupati baš isključivo interese BiH i perspektivnu politiku zemlje, a ne lične interese ili nečije druge ? Čije druge ? Aha… treba i to podsjetiti.

TBT je ranije baveći se Lagumdžijinom perfidnom političkom destrukcijom već objavio saznanja o pozadini rušenja Nijaza Durakovića sa čela SDP BiH 1997. godine. Naime, TBT je došao u posjed iskaza jednog bivšeg operativca Adila Zulfikarpašića, čovjeka od povjerenja, danas švicarskog penzionera sa boravištem u Sarajevu (ime poznato redakciji). Prema njegovom iskazu, neposredno prije spornog kongresa on je prisustvovao sastanku Adila Zulfikarpašića, Zlatka Lagumdžije i visokog oficira KOS-a iz Srbije na kojem je čuo dogovor da „… mora doći do smjene u Partiji i da na čelo SDP-a BiH mora doći Zlatko Lagumdžija, jer je to jako bitno za SDA stranku… i da je pripremljen paket da se Durakovića nagovori, ako treba i natjera da ode sa čela Partije...“

I kao što je poznato, Duraković je tada smijenjen, ali ne znamo šta se zaista desilo prije toga. Evidentno je i kome je bilo stalo da baš Zlatko dođe za lidera. Postoje i svjedoci urbane legende da je u svojim posljednjim satima života Alija Izetbegović savjetovao sina Bakira… „…ako ikada ne budeš znao šta da odlučiš i uradiš, pitaj Zlatka.“

Dakle, nije valjda da Denis Bećirović sve ovo, i mnogo više toga što i sam zna, smatra nebitnim pa da serbez planira za odgovonu misiju u UN čovjeka za kojeg nismo sigurni za koga, osim za sebe samog, još radi ? Naravno, u prijedlozima za ambasadore naći će se još diskutabilnih imena, ali bar danas je Lagumdžija svima ukrao show.

Izvor: TBT

______________________
Portal herceg-bosna.com ne odgovara za sadržaj i tekstove koji su preuzeti iz drugih medija
0 0 Ocjena/e
Ocjena članka
Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner
Postavite komentar
Pretplati se
Obavijesti me o
guest

0 Komentara
Uredne povratne informacije
View all comments

Preporuka

DRAGO BOJIĆ: Tiranija bošnjačkog patriotskog nacionalizma

Učestali napadi na Franju Šarčevića i njegovu obitelj, verbalno nasilje, prijetnje i pozivi na linč, o čemu, uz časne iznimke, uglavnom šuti oportuna sarajevska javnost, pokazatelj su da bošnjački nacionalizam s patriotskom ambalažom najsnažnije uporište ima u glavnom gradu u kojem mu je i rodno mjesto

Online:

/ Datum objave:

Nakon što je 2011. godine Franjo Šarčević, u to vrijeme dvadesetogodišnji student, s prijateljima pokrenuo portal Prometej.ba, vrlo brzo se našao na listi „neprijatelja hrvatskog naroda“, jer je kao urednik portala objavljivao i sam pisao kritičke tekstove o hrvatskoj politici i hrvatskom nacionalizmu u BiH. Šarčević je unatoč napadima hrvatskih nacionalista ostao dosljedan sebi, te i dalje ponajviše kritički piše o hrvatskom nacionalizmu vodeći se moralnim stavom „da prvo treba počistiti ispred vlastitog praga“. No, kako „jedna nevolja ne dolazi sama“, bilo je samo pitanje vremena kad će se slobodoumni i nepotkupljivi Šarčević naći na udaru i drugih balkanskih nacionalizama. Čim je dirnuo u bošnjački nacionalizam i bosanski hipokrizijski patriotizam, na Šarčevića su se sručile galopirajuće horde bošnjačkih nacionalista i takozvanih bosanskih patriota.

Urednik portala Prometej.ba Franjo Šarčević godinama trpi verbalni zulum bošnjačkih nacionalista i bosanskih patriota koji sebe nazivaju i „građanima“ kako bi kamuflirali svoje nacionalističke porive. Raspomamljeni i raspamećeni hajkači ne prežu ni od čega, te često vrijeđaju i Šarčevićevu suprugu Lejlu, njihovu obitelj, prijatelje i suradnike. U maniri najperfidnijih kultur-rasista ismijavaju Šarčevićevo mjesto rođenja (selo Rumboci u općini Prozor-Rama) s šovinističkim aluzijama na (mješovitu) bračnu vezu između Franje Šarčevića i Lejle Reko Šarčević.

Ovih dana se, po tko zna koji put, na sjajnog matematičara i angažiranog intelektualca Šarčevića okomio dijabolični trovač medijskog prostora Nenad Filipović. Riječ je o notornom difamatoru i frustriranom plagijatoru čije tekstualne fekalije zaudaraju na najsmrdljivija bunjišta ljudske gluposti i pokvarenosti. Filipović je otrovnim pamfletom protiv Šarčevića i portala Prometej.ba, u kojem krvoločno reži s iskešenim nacionalističkim očnjacima i na književnike Ivana Lovrenovića i Josipa Mlakića, novinarku Borku Rudić i potpisnika ovih redaka, najavio kandidaturu za najpoganijeg izdanka bošnjačkog patriotskog nacionalizma.

Najveći problem s bošnjačkim nacionalizmom jest u tome što se kamuflira patriotskim patosom, ljubavlju prema domovini i brigom za opstojnost države

Filipovićev, na lažima i podvalama konstruirani pamflet na portalu Proglas.ba (za građansko društvo!) ne bi zavrijedio nikakav osvrt da nije riječ o raširenoj „pojavi“ u bošnjačkim i bosansko-patriotskim krugovima. Tko god se usudi kritički progovoriti o bošnjačkom nacionalizmu, a tom nacionalizmu pripada velikim dijelom i bosanski patriotski građansko-politički odred kao jedinica za specijalne nacionalističke operacije – otkrivanje, lociranje i praćenje neprijatelja, proglašava ga se ustašom, uzepeovcem, četnikom ili nekim drugom pogrdnom kvalifikacijom.

Na listi „neprijatelja bošnjačkog naroda i države Bosne i Hercegovine“ nisu samo Hrvati i Srbi, nego i Bošnjaci koji ne podržavaju takvu ideologiju, a pogotovo oni koji pišu za portal Prometej.ba, zasigurno jedan od najboljih portala u BiH i na ovim prostorima. Šarčević je uspio okupiti respektabilnu grupu autorica i autora, stvoriti slobodni teritorij mišljenja s kritičkom distancom prema svim ideologijama. Radi cjelovite istine, treba kazati da Franjo Šarčević ima podršku mnogih ljudi u Sarajevu, među kojima su najvećim dijelom Bošnjakinje i Bošnjaci, koji tako, uz solidarnost prema prijatelju, čuvaju ugled svoga grada štiteći ga od prijeteće bošnjačke nacionalističke okupacije.

Najveći problem s bošnjačkim nacionalizmom jest u tome što se kamuflira patriotskim patosom, ljubavlju prema domovini i brigom za opstojnost države. Ti užareni patriotski sentimenti kuju se u kovačnici borbenog bošnjačkog nacionalizma, a javnosti se serviraju kao proizvodi humanizma i antifašizma. Riječ je zapravo o tome da se patriotskom i antifašističkom kamuflažom sakriju profašistički stavovi i nacionalističke aspiracije. Bošnjački nacionalisti koji stavljaju metu na čelo Franji Šarčeviću, njegovoj obitelji i svima koji ih podržavaju, nisu pritom nikakvi društveni otpadnici, nego velikim dijelom „ugledni“ i „poštovani“ članovi bošnjačke nacionalne zajednice: akademici, intelektualci, novinari, političari.

O kakvom je patriotizmu riječ vidjelo se i na histeričnim sarajevskim protestima prošle godine organiziranim od svih političkih partija s bošnjačkim, bosanskim i građanskim predznakom. Količina mržnje koju su organizatori i sudionici protesta iskazali prema pripadnicima hrvatskog naroda i visokom predstavniku Christianu Schmidtu, naprosto je zastrašujuća. Prema toj logici, Hrvati su svi odreda ustaše, uzepeovci i fašisti, a visoki predstavnik je personifikacija Adolfa Hitlera koji provodi politiku aparthejda nad pripadnicima bošnjačkog naroda. Od tolikog broja sarajevskih akademika, intelektualaca i novinara, samo su rijetki reagirali na ove fašističke stigmatizacije.

O kakvom je patriotizmu riječ vidjelo se i na histeričnim sarajevskim protestima prošle godine organiziranim od svih političkih partija s bošnjačkim, bosanskim i građanskim predznakom. Količina mržnje koju su organizatori i sudionici protesta iskazali prema pripadnicima hrvatskog naroda i visokom predstavniku Christianu Schmidtu, naprosto je zastrašujuća

Urednik portala Prometej.ba Franjo Šarčević nije jedini ustaša i uzepeovac na bošnjačko-patriotskoj listi ustaša i uzepeovaca. Na toj listi su i književnici Ivan Lovrenović, Miljenko Jergović, Ivica Đikić i mnogi drugi, a odnedavno i povjesničar i publicist Dragan Markovina. Hajka na Franju Šarčevića, njegovu obitelj i portal Prometej.ba u uređenijim društvima izazvala bi snažniju reakciju javnosti, ponajprije tužiteljstva i pravosuđa. No, kako je riječ o disfunkcionalnom društvu u kojem se organizirano potiču progoni neistomišljenika, reakcija nadležnih institucija će vjerojatno i ovaj put izostati. Šarčevićima kao podrška ostaju njihovi prijatelji među kojima je, ponovimo to još jedanput, i veliki broj mislećih i razboritih Bošnjaka koji ne prihvaćaju ideološki koncept bošnjačkog patriotskog nacionalizma, jer su svjesni da i bošnjački nacionalizam, jednako kao i hrvatski i srpski, ima razorne učinke na bosansko-hercegovačko društvo.

Učestali napadi na Franju Šarčevića i njegovu obitelj, verbalno nasilje, prijetnje i pozivi na linč, o čemu, uz časne iznimke, uglavnom šuti oportuna sarajevska javnost, pokazatelj su da bošnjački nacionalizam s patriotskom ambalažom najsnažnije uporište ima u glavnom gradu u kojem mu je i rodno mjesto.

Autor: Drago Bojić | Polis.ba

 

______________________
Portal herceg-bosna.com ne odgovara za sadržaj i tekstove koji su preuzeti iz drugih medija
0 0 Ocjena/e
Ocjena članka
Nastavi čitati

Preporuka

DW: Hoće li EU izaći na kraj i bez ruskog dizela?

EU je već obustavio uvoz ruske nafte. Ali obustava uvoza i naftnih derivata kao što je dizel će i Europi zadati više problema. Svakome je jasno da zapravo i iz Turske ili Indije kupujemo ruski dizel.

Online:

/ Datum objave:

Od prošle nedjelje i EU, kao što već čine SAD ili Velika Britanija, više ne kupuje dizel i druge naftne derivate iz Rusije. To je povezano s određenom maksimalnom cijenom za naftu i naftne derivate – najviše 100 dolara za barel rafiniranog dizela najviše kvalitete, baš kao i protumjerom Rusije kako neće niti prodavati naftu zemljama koje su uopće postavile granicu cijene.

Sankcije i obustava uvoza naravno da Rusiju koštaju – predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen procjenjuje kako zbog ovih mjera Kremlj već sad ima oko 160 milijuna eura manje prihoda – svakog dana. Ali svima je i prije bilo jasno da će Rusija i dalje nalaziti tržište i za naftu i za njezine derivate, a da će onda i takva ruska nafta na koncu završavati kod potrošača Europe.

Jer kod određivanja najveće cijene 5. prosinca prošle godine nije bilo većih poteškoća, no prekid uvoza naftnih derivata, a osobito dizela, je uzrokovao veliku nesigurnost na tržištu, tim više što su i njemačka skladišta dizel-gorivom na najnižoj razini u povijesti.

Bilo je jeftinije uvoziti

Eugen Lindelll i Joshua Folds iz savjetničke tvrtke područja energenata FGE nam objašnjavaju kako se i Rusija dugo vremena trudila umjesto jeftine nafte ponuditi bitno skuplje derivate i kako su se zapadni potrošači „navikli“ na tu ponudu i bitno smanjili svoje kapacitete rafinerija. „Prilično je komplicirano proizvoditi dizel, lož-ulje i druge derivate, dok je proizvodnja sirove nafte jednostavna i mnogo varijabilnija. Ipak, na svjetskom tržištu ima mnogo vrsta sirove nafte iz kojih se mogu proizvesti ti naftni derivati.”

Cijena dizela je već dugo visoka, a sad sve ovisi o tome hoće li Europa naći alternativu – i kako brzo će Rusija naći neko drugo tržište. Europa duboko poseže za svojim zalihama jer joj nafta treba – i za transport, poljoprivredu, a dizel se u industriji ponegdje koristio i kao nadomjestak za plin. Iako zbog razmjerno blage zime nema velikih briga zbog zaliha, može se očekivati da će cijena dizela još više rasti. Barem neko vrijeme će potrajati dok derivati stignu i iz drugih zemalja, a procesi prerade nafte su i u SAD-u i u Europi bitno skuplji nego što je to nudila Rusija.

„Pranje” ruskog dizela

„Tržište je trenutno veoma osjetljivo i uplašeno“, kažu nam analitičari. „Moramo najprije pričekati i promatrati kako se mijenjaju odredišta za rusku naftu, a da pritom ne dođe do dugotrajnih prekida u isporuci. No kad tržište shvati da se to dogodilo i stanje će se smiriti.“

Do početka napada Rusije na Ukrajinu je Europska unija gotovo polovicu svojeg dizela uvozila iz Rusije. Taj udio se u proteklih 12 mjeseci doduše smanjio, ali to su još uvijek značajne količine – u redu veličine 200 milijuna barela u godini 2022., po procjeni analitičara tvrtke Vortexa. Ovaj prekid uvoza Europi stvara nedostatak od oko 600.000 barela dizela i naftnih derivata – na dan. Europa je već odavno počela nabavljati derivate iz drugih izvora – s Bliskog istoka, Azije i SAD-a, ali i ti izvori su već opterećeni.

Tu je svima jasno da je takav indirektni uvoz u velikoj mjeri diesel-washing – „pranje dizela”. Na primjer Turska doduše ima značajne kapacitete za preradu nafte, ali dizel-gorivo koje se uvozi iz te zemlje je zapravo mješavina „turskog“ i ruskog dizela, naravno uz proviziju Turskoj. Posve slično posluju i Indija i čak Kina: Indija rado kupuje rusku naftu i derivate jer su i Rusi prisiljeni spustiti cijenu, i s još većim veseljem taj dizel prodaje Zapadu. Osim povoljne cijene je i tu bitno manji trošak prerade i skladištenja u Indiji, tako da je i izvoz dizela u Europu od početka rata uvelike narastao. To se najbolje vidjelo za vrijeme štrajka u rafinerijama Francuske, kad je preko noći skočio uvoz dizela iz Indije, zapravo zemlje koja jedva da pripada u tradicionalnog isporučitelja naftnih derivata.

Bolja računica kod prerade

I Kina inače prerađuje naftu prvenstveno za svoje potrebe, ali u ovim okolnostima se to promijenilo: i službeno je Peking podigao svoje izvozne kvote za naftne derivate. „Poslovna politika Kine bi mogla promijeniti stanje na čitavom tržištu“, smatra Mark Williams iz tvrtke Wood Mackenzie. Jer to je zemlja koja „ima u svojim rukama ključ za prerađivačke kapacitete čitavoga globalnog tržišta“.

Sve u svemu, Europljani plaćaju skuplje gorivo, ali taj novac ipak ne dolazi u blagajnu Rusije. Osobito kad je riječ o derivatima, treće zemlje radije kupuju sirovu naftu jer i same imaju kapacitete za preradu. „Rusija je već prisiljena svoj dizel nuditi sa žestokim popustom kako bi zasladila kupovinu i u onim zemljama koje to gorivo zapravo ne trebaju“, smatra Eugene Lidell.

To jesu zemlje koje možda dijelom i trebaju ruski dizel – kao zemlje Afrike ili Južne Amerike, ali tu je i Turska koja očito već unaprijed kupuje od Rusa kako bi taj „turski dizel“ prodala Europljanima. Lidell to sasvim jasno vidi i po statistikama gdje Turska već mjesecima povećava uvoz iz Rusije.

Na koliki popust je Moskva spremna?

„Te zemlje su spremne ‘uskočiti’ i kupovati takav jeftiniji dizel“, kaže Lidell, tako da stručnjaci njegove tvrtke uopće ne očekuju neki bitniji pad izvoza ruske nafte. No drugi stručnjaci nisu sigurni, što će biti reakcija Moskve kad shvate kako moraju previše spustiti cijenu da bi prodali svoju naftu. Hoće li onda sami od sebe smanjiti izvoz kako bi povećali potražnju?

Čitav smisao sankcija Zapada nikad nije niti mogao biti neposredni udarac na rusku trgovinu, nego je prisiliti da koristi posrednike. Mark Williams ne primjećuje neke značajnije učinke niti u ruskim kapacitetima za preradu nafte već i zato jer je 40 dolara za barel rafinirane nafte „još uvijek paprena cijena. Na toj razini i ruske rafinerije još uvijek dobro stoje tako da je i tu i int

Izvor: dw.com

______________________
Portal herceg-bosna.com ne odgovara za sadržaj i tekstove koji su preuzeti iz drugih medija
0 0 Ocjena/e
Ocjena članka
Nastavi čitati

Preporuka

JE LI VUČIĆ OTPILIO DODIKA: “Prvi put čujem da se pitanje BiH i Kosova treba rješavati zajedno”

Nagađanja o ne baš sjajnom odnosu između predsjednika Srbije i Republike Srpske, Aleksandra Vučića i Milorada Dodika, dodatno su podebljane potpuno suprotnim stavovima i izjavama dvojice srpskih lidera oko rješavanja kosovske krize.

Online:

/ Datum objave:

Iako u javnosti, makar na prvi pogled, djeluje da Dodik i Vučić imaju vrlo prisne odnose, razmjenjuju čestitke na izbornim pobjedama, a Srbija je, ne jednom, pružala financijsku i svaku drugu vrstu podrške Srpskoj, već duže vrijeme postoje priče o tome da zapravo, iza paravana, predsjednici Srbije i Republike Srpske nemaju baš pretjerano visoko mišljenje jedan o drugom, te da se svojim izjavama i postupcima često “međusobno iritiraju”, piše Srpskainfo.

Zajedno ili odvojeno

U javnosti je tako, prije nekoliko dana, izbila žestoka svađa i međusobne optužbe između Dodikovog savjetnika Pere Simića i bivšeg savjetnika predsjednika Srbije, Nebojše Krstića, a sve povodom nedavne Dodikove poruke da “što god da se uradi oko Kosova, mora se uraditi zajedno”.

U raspravu se uključio i potpredsjednik PDP i bivši ministar vanjskih poslova BiH, Igor Crnadak, koji je također ocijenio da Srbiji “ne pomažu Dodikove izjave o rješavanju kosovskog pitanja”.

“Ovakve izjave ne pomažu Srbiji, a Vučiću samo otežavaju stvari. Dio društva koji je zarobljen u prošlosti, koji ne želi Srbiju na Zapadu i čini sve da europski put propadne, nikada neće podržati takve odluke i zato nije fer tražiti od Vučića da osigura sveopće jedinstvo oko budućih odluka”, rekao je Crnadak.

Međutim, samo nekoliko dana nakon toga Dodik je u pisanoj izjavi ponovio i svoje ranije stavove o tome da se ne može odvojeno rješavati status tzv. neovisnog Kosova od statusa Republike Srpske u BiH, te da Srbi u RS, kako je zaključio, imaju puno veće pravo tražiti neovisnost nego što to imaju kosovski Albanci. Predsjednik RS također je optužio Zapad za provođenje dvostrukih standarda.

Opasnost od odmazde Zapada

U prilog tvrdnjama onih koji smatraju da u odnosima Vučića i Dodika “ne cvjetaju ruže” ide i nedavna izjava predsjednika Srbije, koji je prilikom skupštinske rasprave o famoznoj francusko-njemačkoj inicijativi za rješavanje kosovskog pitanja, namjerno ili ne, praktično “otpilio” Dodika i njegovu tezu o povezanosti rješavanja problema na Kosovu i u BiH.

“Prvi put čujem da se pitanje BiH i Kosova treba rješavati zajedno”, rekao je Vučić u Skupštini Srbije, reagirajući na izlaganje pojedinih zastupnika oporbe koji su u svjetlu rješavanja kosovskog pitanja spominjali i situaciju u BiH.

Direktor beogradskog Instituta za nacionalnu i međunarodnu sigurnost, Darko Trifunović, za Srpskainfo tvrdi da je predsjednik Srbije apsolutno u pravu kada navodi da se u ozbiljnim krugovima nigdje ne povezuje rješavanje stanja na Kosovu i BiH.

“Ako pažljivo pratite, jedini tko to pitanje stalno poteže je aktualni predsjednik Republike Srpske. Po mom mišljenju to nije politički mudro, jer tom pričom doslovno bodete oči Zapadu i zaista pravite Srbiji dodatne probleme”, kaže Trifunović.

On, između ostaloga, smatra da rukovodstvo Srbije pokušava, u trenutnoj geopolitičkoj situaciji,  izvući maksimalnu korist za Srbe koji žive na Kosmetu, te da službenom Beogradu, prema njegovim riječima, sada ne treba i briga i o položaju Republike Srpske koju, kako tvrdi, trenutno nitko ne ugrožava.

“Nigdje na Zapadu, makar u relevantnim krugovima, ne spominje se ideja o ukidanju Republike Srpske, pa zaista ne znam kome je potrebno da teme o odcjepljenju od BiH sada stavlja na stol i time se sam “namješta” za neke eventualne odmazde. Ne znam je li Vučić svojom porukom u Skupštini Srbije udario politički šamar Dodiku, ali znam da mu uplitanje Republike Srpske u sadašnji problem sa statusom Kosova zaista ne treba”, tvrdi Trifunović.

Izvor: srpska.info

______________________
Portal herceg-bosna.com ne odgovara za sadržaj i tekstove koji su preuzeti iz drugih medija
0 0 Ocjena/e
Ocjena članka
Nastavi čitati

Popularno

0
Would love your thoughts, please comment.x