Kontaktirajte nas na:

Preporuka

Zašto i u ime koga Miklenić vara hrvatski narod o predsjedničkim kandidatima?

Puno ljudi čita Glas Koncila, a velika većina ljudi, koji čitaju tu novinu misli i polaze od toga, da je svaka riječ koju napiše glavni urednik i uvodničar monsinjor Ivan Miklenić službeni stav Kaptola, odnosno Nadbiskupije Zagrebačke i kardinala Josipa Bozanića, nadbiskupa zagrebačkog. I jest. Priča o neovisnom novinarstvu je uz sve ostalo, neodgovorna, jer nitko, nikada i nigdje nije ni mogao, ni smio, ni trebao biti drugačiji od svoga osnivača. Ili roditelja. Govorim o temeljnim ili načelnim polazištima.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Crkva međutim nije samo kler, nije ni iz bliza. Crkva su vjernici, narod Božiji. Crkva ne može svjedočiti neistinu, ne smije manipulirati, ne smije svjesno i ciljano izazivati kaos u mislima i stavovima svojih vjernika i ne smije pristajati uz “velike”, nasuprot “malih”, ako to podrazumjeva gaženje načela razuma i istine. Jer i razum i istina, kao i ljubav, su Bogom dati.

Ivan Miklenić u svom zadnjem uvodniku piše:

Ni medijima ni glavnim kreatorima javnoga mnijenja nimalo nije smetalo što su pojedini aspiranti za predsjedničke kandidate manipulirali najavljujući promjenu predsjedničkih ovlasti premda je dobro poznato da je za to potrebna promjena Ustava, koje nema bez dvotrećinske suglasnosti. Svatko tko prati političku scenu dobro zna da u sadašnjim okolnostima nema baš nikakvih izgleda za takvu promjenu Ustava. Znaju to dobro i manipulatori u medijima, kao i kreatori javnoga mnijenja, ali svejedno omogućuju pojedinim aspirantima za predsjedničke kandidate da obmanjuju makar slabije informirane birače. Posebno je nedopustivo da u tome sudjeluje i javni servis koji bi morao djelovati u službi svih građana, posebno onih slabije informiranih, jer je obrazovanje jedna od temeljnih zadaća javnoga servisa, koji ti građani i uzdržavaju“.

Prije toga, u svom tekstu Miklenić upozorava da nije pošteno u medijima isticati samo troje kandidata i ne davati prostor i priliku ostalima, među kojima, kako upozorava, ima vrijednih ljudi i poruka. A upravo njegov citirani navod govori u prilog tome da se ne smije davati ostalima, pogotovo ostalima koji žele mjenjati tragikomičnu praksu, nikakva prilika, jer ih proglašava obmanjivačima i manipulatorima. Kad se već upušta u klasično i isprazno moraliziranje na razini pučkoškolske prispodobe, onda bi morao voditi računa o goloj logičkoj održivosti bar u istoj mislenoj cjelini.

Miklenić podučava katoličke vjernike o značaju procedure, prekorava one koji su mimo službene izborne predsjedničke procedure svoje kampanje započeli puno ranije, potpuno se kao uvaženi crkveni glasnogovornik prilagođavajući ustanovljenoj državnoj izbornoj neravnoteži kampanje od 16 dana, koju propisuje državni poredak i vlast, isključivo u mjeri svojih interesa održavanja postojećeg poretka.

Neuvijena poruka je, da nije ni dobro, ni kršćanski valjda prihvatljivo, da kandidati, koji su se kandidirali nekoliko mjeseci ranije, rade to što rade i ne budu poslušni nositeljima državnih funkcija i obnašateljima vlasti, te da moraju vjerno i dosljedno slijediti upute državno-političkog poretka kakvog imamo trenutno. Poučak iz Miklenićeve kritike – ova vlast je od Boga, nije doduše božanska, ali tu je negdje, i grešno je ne slušati ju u svemu.

Nerado reagiram na kolumne i poruke monsinjora Miklenića, ne zbog strahopoštovanja prema njemu, njegovim raspravnim mogućnostima ili poznavanju političkih procesa, niti zbog eventualnog straha kako će crkvena hijerarhija odgovoriti na moje krritike. Nerado, prvenstveno radi osjećaja tuge zbog mizernosti, koje i u moje ime netko pokušava nametnuti tolikim dobronamjernim ljudima, očito ih nastojeći prevariti i usmjeriti ih u pravcu, koji se ruga razumu što im ga je Bog dao i svim vrijednotama koje baštine. Lako je polemizirati s notornim antifa nositeljima antivrijednota, ali kad antivrijednote i destrukciju nastoje promovirati ljudi i institucije, koji to nikako ne bi smjeli, i na koje se  doborodušno  oslanja tvoj narod, onda je to iznad svega nezahvalno i tužno. No, rekacija na te svinjarije je duboko kršćanski imperativ.

Sve ima granice.

Pođimo redom:

Prvo, svaki, baš svaki svećenik Katoličke crkve u slobodnoj, samostalnoj i pretežitoj katoličkoj Hrvatskoj mora imati pravo, a to mu je i dužnost, slobodno svjedočiti svoj stav o svemu u ovoj zemlji i među hrvatskim narodom. Dakle, ništa nenačelno ne bi bilo da monsinjor Miklenić javno zauzme stav da podupire u predsjedničkom natjecanju Kolindu Grabar Kitarović, Zorana Milanovića, Miroslava Škoru, Antu Đapića ili Katarinu Peović. To bi bilo dobro, čak i poželjno, ako bi argumentacija na kojoj racionalno i sukladno katoličkim načelima temelji svoju potporu, bila prihvatljiva većini vjerničkog puka i izdržala razumsko propitkivanje s kršćanskih polazišta. Kad ističem ovo razumsko propitkivanje, prvenstveno polazim od toga da je razum dar Božiji, kao i od toga da je sloboda izbora koju je Bog dao čovjeku, izraz Njegove slike i prilike. A upravljanje slobodom na racionalnim principima je uz ostalo i odgovornost prema Stvoritelju. Pravo na racionalno odlučivanje oduzima se ljudima namjerno ih varajući i dajući im pogrešne informacije, kakva je poučak o nemogućnosti promjena Ustava i promjena nadležnosti predsjednika Republike. Ustav se može mjenjati i donositi u cjelosti referendumom, a u situaciji paralize državno-političkog poretka upravo to je nužno naglasiti narodu i informirati ga o tome modelu ostvarivanja prava na upravaljanje svojom osobnom slobodom. Skrivajući tu mogućnost svjesno se narod zadržava pod kontrolom lošega poretka i oduzima se čovjeku pripadniku naroda njegova kršćanska osobnost.

Drugo, katolički svećenik ne smije lagati, ili govoriti neistinu, čak i u neznanju. Na isto se posljedično svodi, iako Miklenićeve kolumne zadnjih desetak godina zorno svjedoče da se u stavu iznesenom u citiranom dijelu teksta, o promjeni ustavnih nadležnosti predsjednika Republike, ne radi o neznanju, nego o namjernoj nedosljednosti, neistini ili kršćanski rečeno – laži.

Ne može glavni urednik Glasa Koncila nazad nekoliko godina zagovarati referendumsku promjenu Ustava o definiciji braka ili nazad godinu i pol zagovarati isto takvu promjenu Ustava o izbornim pravilima, a danas proglašavati prevarom nastojanje da se izvansaborskom referendumskom promjenom Ustava, promjene nadležnosti predsjednika Republike. Miklenić svoju laž, da nije u sadašnjim okolnostima moguće promjeniti Ustav, aludirajući na odnose snaga u Saboru i predstavljajući to jedinim načinom promjena nadležnosti predsjednika Republike, delegira kao namjernu manipulaciju i kako kaže “obmanu” ( čitajte- prevaru) aspiranata na mjesto predsjednika Republike, svejsno proglašavajući ljude koji zagovaraju posve prirodno i autentično pravo i mogućnost – lažovima i lupežima. Miklenić tako izravno zagovara održanje postojećeg stanja i iskazuje neizravnu potporu Kolindi Grabar Kitarović i Zoranu Milanoviću, koji su se uz nekolicinu rigidnih aspiranata s ljevice, kao Katarina Peović ili Dejan Kovač, opredjelili za očuvanje ovakvoga državno-političkog poretka, nasuprot ljudima, ili, kako Miklenić kaže, “aspirantima”, koji polaze od toga da nije moguće bilo što u Hrvatskoj promjeniti bez promjene pravila političkog djelovanja. A pravila su – Ustav.

Miklenić namjerno laže da se Ustav ne može promjeniti nikako drugačije nego dvotrećinskom većinom zastupnika u Saboru, znajući da te većine za poželjne i nužne promjene ustavnog poretka trenutno nema, pri čemu se doslovno svrstava rame uz rame s bulumentom antifa nadriznanstvenika s Političkih znanosti, Filofozofskog i Pravnog fakulteta u Zagrebu, počevši od otužnog dr. Čulara, neukog dr. Lalića, do posrnulog stručnjaka Smerdela i njegovog nedostojnog i opasnog prihvaćanja neznanstvene teze o – referendumomaniji kao opasnosti za parlamentarnu demokraciju. Time se Miklenić  u ovom slučaju svrstava s promotorima političke oligarhivnosti, s koje god strane dolazili, lijevo-liberalne, globalističke ili antifašističke s izvorištem u neokomunističkom neojugoslavenstvu, polazištima, koja sva polaze od bezvrijednosti naroda i nedostojnosti narodnog odlučivanja o svojoj sudbini.

To je načelno duboko nekršćanski, ali u datom trenutku i datim okolnostima, duboko antihrvatsko polazište, s kojega se doslovno i očito uništava hrvatska državnost i integracija baš svih vrjednota na kojima počiva hrvatsko društvo i narod, pri čemu naglašavam da je kršćanski biljeg ključni u toj narodnoj integraciji. Odričući pravo na iskorak iz okova postojećega lošega državno-političkog poretka hrvatskom narodu mimo volje i dopuštenja aktualne političke strukture u Saboru, Miklenić i samu Crkvu čiji je on službeni glas, svodi na čuvara i koalicijskog partnera vlasti, rame uz rame s Plenkovićem, Vrdoljakom i Pupovcom.

Kako je moguće da jedna logika i jedno načelo vrijedi kad je promjena Ustava u pitanju, koju referendumski inicira Željka Markić, pa čak i kad je to dokazano opasno i štetno za hrvatski narod, kao u inicijativi “Narod odlučuje”, a da je nastojanje da se promjeni Ustav na sasvim razumnim i dokazivo nužnim, korisnim i načelnim pitanjima “manipulacija”, “obmana” ili laž, kad to traže recimo Miroslav Škoro ili Anto Đapić?

Moguće je samo ako se ponašamo nenačelno, nestinito, zlonamjerno i posve suprotno temeljnim kršćanskim načelima.

Zagovarati takvu nenačelnost je prevara kršćanskog puka i teška zlouporaba temeljnih vrjednota Katoličke crkve, a kad se to radi u mediju, koji se nakon svake Sv. Mise može kupiti ili uzeti na izlazu iz ckrve uz obaveznu preporuku župnika, onda je to sramotan udar na elementarnu mogućnost kršćanskog odgovornog rasuđivanja i svejdočanstva vjernika. Jer, da se odmah razumijemo, ne može biti svjedočenje istine da Željka Markić s bilo kojim zahtjevom smije referendumom mjenjati Ustav, a Škoro ili Đapić ne mogu, a ruganje je istini kad se to njihovo nastojanje proglašava obmanom. Ako se k tome doda i “lekcija” “javnom servisu” (čitaj HRT) da bi trebao obrazovati ljude i poučiti ih da spomenuti ne smiju mjenjati Ustav, pri čemu se polazi od toga da puk kojemu se obraća Miklenić ni ne treba obrazovati, jer je dovoljno da vjeruje Mikleniću, koji ima pravo lagati i zaglupljivati vjernike Katoličke crkve, pa ispada da je zaglupljivanje i laganje zlouporabom vjernosti Crkvi dopušteno, dolazimo na prostor teške laži i manipulacije s mjesta gdje toga nikako ne smije biti. Na područje teškoga licemjerstava.

Veće mizerije nema.

Neshvatljivo je da se ovako neinteligentno manipulativan, proziran i nepošten smije uopće biti i u jednoj sferi društva, pri čemu je to do sada bila tipična karakteristika rigidne antife, a Miklenić, ne prvi put, svjedoči da je to model društvenog ponašanja Glasa Koncila, koga, kao i njegovog utemeljitelja, usprkos čitavoga niza istinskih vrjednota, žestoko kompromitira i izaziva nevjericu žive Crkve.

Kako se usuđuje?

Neshvatljivo je da se na taj način ljude, koji zagovaraju institucionalizaciju u ustavnim temeljima kršćanskih vrednota, kao Đapić, ili koji posve racionalno, kršćanski odgovorno zahtjevaju mogućnost ispunjavanja prirodnih težnji hrvatskog naroda na upravljanje svojom slobodom, kao Škoro, proglašava s visoke Crkvene pozicije lažovima i obmanjivačima, štiteći izravno na taj način ljude i njihove pozicije, koji su institucionalno svjedočanstvo histeričnog državnog progona kršćanske simbolike i vrijednosti iz Hrvatske. Treba li ovdje navoditi otvorenu bliskost crkvene hijerarhije s čovjekom, koji psuje “četiri Boga” i to se usporedno s njegovim pričešćivanjem na Sv. Misi emitira pred milijunima katolika na televiziji i koji je jedan od oslonaca Kolindi Grabar Kitarović, čiju poziciju besramno štiti Miklenić tezgareći Katoličku crkvu i njene vrednote koristeeći se otvorenim lažima, s ciljanom namjerom nauditi narodu i ljudima, koji pokušavaju to promjeniti.

Nitko na to nema pravo, a pogotovo nitko tko na bilo koji način bar deklarativno svjedoči kršćanstvo.

Ova kolumna monsinjora Miklenića možda više od bilo čega ukazuje na dubinske razloge posrnuća hrvatske države i društva u cjelini, pogotovo u usporedbi s razlozima čudesnih uspjeha hrvatskog naroda i tek uspostavljene države tjekom zadnjeg desetljeća prošlog stoljeća. Tada je hrvatski narod uspio i opstao, jer se pridržavao kršćanskih načela, a da je Miklenić ikada pročitao ili čuo svojevrsni testament pokojnog kardinala Franje Kuharića državnom rukovodstvu s pokojnim Franjom Tuđmanom na čelu, da su hrvatskom narodu načela i istina jedini zalog budućnosti i opstanka u suvremenom svijetu, pisao bi drugačije i ne bi toliko podcjenjivao razum i vjeru svoje žive Crkve. Ovako pišući sramoti Crkvu, koju formativno predstavlja. Većega grijeha i sramote od toga nema, pri čemu je jedini način zadržavanja i svejdočenja dostojanstva Crkve i Kristovog nauka, javno upozoriti upravo na tu sramotu. To je kršćanstvo.

Izvor: projektvelebit.com

Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner
Postavite komentar

Preporuka

Upetljan u sve krize: Vraća li Aleksandar Vučić Balkan u devedesete?

Milorad Dodik prijeti odcjepljenjem Republike Srpske, u Crnoj Gori ne prestaju prosvjedi Srba zbog crkvene imovine, a na Kosovu se napetost ne smanjuje…

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Aleksandar Vučić

Širi li se, ponovno, jugozapadnim Balkanom zadah zlokobnih devedesetih? Je li to završni čin regionalne franšize iz koje mentalno još nije uspjela isplivati? Atmosfera kriza, sukoba, prijetnji, zaostajanja, retorika, govor mržnje i omalovažavanja neodoljivo podsjećaju na ona predratna vremena.

Stoji li iza svega toga srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić koji je shvatio da vrijeme curi te podgrijavajući miloševićevske planove želi krenuti u završnu bitku. Bitku za zemlje i teritorije na koje pikira poput zalutalog u vremenu i prostoru “crnog viteza” iako su one polako, ali sigurno postale ili postaju dijelovi euroatlantskih integracija.

Aleksandar Vučić kao da je zaglibio u 90-ima, sijući nespokoj u regiji. Prateći većinu medija u Srbiji, onih koji stoje iza njegova režima, čini se da je Balkan na rubu rata i ratova, da je Srbija ponovno mučenička žrtva, iako je upetljana kao logističar u sve krize koje ovih dana potresaju istočne dijelove bivše Jugoslavije. Igra li se Vučić vatrom i za čije ciljeve!?

Već skoro dva mjeseca u Crnoj Gori traju prosvjedi protiv Zakona o slobodi vjeroispovijesti koji su tamošnji Srbi, čije stranke otvoreno negiraju crnogorski suverenitet, državnost te etničku posebnost (patrijarh SPC-a Irinej Crnogorce smatra Srbima kao što su Ličani ili Šumadinci), shvatili kao atak na svoj identitet, a zapravo se radi o tome da Vučić gubi utjecaj na području koje smatra “srpskim” i u panici shvaća da se politika na koju se on oslanja (novo ujedinjavanje Srba ili reanimacija Miloševićeve velikosrpske politike) neumitno topi. Kako je kazao crnogorski književnik Milorad Popović – bez Crne Gore ideja Velike Srbije je mrtva. U isto vrijeme, s prosvjednim litijama (procesijama) u Crnoj Gori, Milorad Dodik izaziva novu krizu u BiH, ponovno prijeteći njenim razbijanjem i osamostaljenjem Republike Srpske, za što je odmah dobio “po ušima” od međunarodne zajednice (Rusija je ostala suzdržana). I Milorad Dodik i Andrija Mandić, lideri Srba iz BiH, odnosno Crne Gore, bili su na sastanku s Vučićem koji im je pružio podršku jer je stao iza Republike Srpske i “našeg naroda u Crnoj Gori”, pridajući sebi poziciju “patrijarha” svih Srba, kao nekad Milošević. “Štitim interese Srbije i svih Srba”, ponavlja stalno Vučić. A ta pozicija zapravo je prilično opasna na regiju, ali i same Srbe, podsjetimo li se postmiloševićevskih vremena.

Veliki srbijanski književnik Filip David kaže: “Ako se 90-ih vjerovalo da se oružanom silom mogu mijenjati granice i ostvariti projekt svi Srbi u jednoj državi, što je dovelo do mnogih tragedija, patnji i zločina, ali i prividnog poraza takve politike, sada je to zamijenjeno paternalističkim odnosom zemlje matice, Srbije.

– Sve srpske zajednice u ovom dijelu svijeta trebaju djelovati jedinstveno, po uputstvima i pod kontrolom matične države, umjesto da postanu primjeri suradnje, kulturnih razmjena i boljeg razumijevanja, manjine se tako pretvaraju u izvore nestabilnosti, podgrijavanja starih i nastajanja novih sukoba – kaže David.

On smatra kako Vučićevo otvaranje toliko frontova u regiji ima veze s predstojećim travanjskim izborima u Srbiji, ali boji se da predstavlja i konstantu srpske politike. To nije način rješavanja problema nego kockanje sa sudbinom, politički ruski rulet. Problemi se s ovakvom vrstom zaštite ne rješavaju nego umnožavaju. Naime, kaže David, ovo što se događa danas u Crnoj Gori neodoljivo podsjeća na “događanje naroda” početkom 90-ih. – Novi srednji vijek. Crnogorski opozicijski političari prosrpske orijentacije po dogovore i savjete dolaze u Beograd, sastaju se s patrijarhom i srpskim predsjednikom. To nije nikakva tajna, to je općepoznato. Strašno je što se ovakve stvari ponavljaju kada znamo do čega je dovelo “događanje naroda”, u što se pretvorilo i koliko je nesreće donijelo svima, uključujući i dobrom dijelu baš srpskog naroda. Na ovim našim prostorima svaka homogenizacija na rasnim, etničkim, nacionalnim ili vjerskim osnovama opasna je, veoma uznemirujuća. I obično se završava u potocima krvi – zabrinut je Filip David.

Čini se da Vučić producira i multiplicira stalne napetosti u regiji, a sada pred izbore, dodatno “motivira” i drži u napetosti srpsko društvo. Zašto Vučić otvara toliko frontova istodobno? Za crnogorskog književnika Andreja Nikolaidisa jasno je da Vučić “gura regiju u devedesete” te da otvaranjem toliko frontova zapravo misli da sebi stvara manevarski prostor.

– Misli, ali time gura Srbiju i sve nas koji imamo nesreću da smo u gravitacijskom polju velikosrpskog nacionalizma, u situaciju koja se više ne da kontrolirati.

Dok Filip David kaže kako vrijeme prolazi, “sve je očevidnije da postoje mnoge sličnosti s 90-ima.

– To samo dokazuje da devedesete bacaju svoju dugu sjenku na sadašnja zbivanja. To je slika i prilika balkanske politike i balkanskih političara.

Ovih dana, napominje David, predsjednik Vučić izjavljuje da je Srbija propustila šansu da postigne kompromis s Prištinom i da ćemo zbog toga proći lošije u budućnosti, ali da njega za to neće moći nitko okriviti.

“Branit ću srpski narod, ali zapamtite moje riječi za 20 godina: imali smo šansu, ali nismo imali dovoljno svijesti i mudrosti.” Ta izjava djeluje potpuno apsurdno jer je poznato da su čitavo vrijeme tiskani i elektronski mediji pod njegovom neupitnom kontrolom vodili i vode politiku nepriznavanja Kosova i to na jedan agresivan, rasistički, ratnohuškački način, a da su njegovi neposredni suradnici to isto činili i čine do današnjeg dana. Oni koji su govorili da je postizanje sporazuma s Kosovom neophodan uvjet za pridruživanje EU stavljani su na stup srama kao najveći izdajnici. Nikolaidis pak, smatra kako Vučić očito, kada je Kosovo u pitanju, nema puno manevarskog prostora.

– SAD mu je nedvosmisleno poručio da želi vidjeti priznanje Kosova. Ma koliko se nama činilo da je to jedini zdravorazumski potez, takoreći priznavanje očite realnosti, u Srbiji je to još uvijek vrlo rizičan potez. Sam Vučić je guslajući “ne damo Kosovo” pridonio tome, u ogromnoj mjeri. Za Azema Vllasija, nekadašnjeg visokog političkog dužnosnika, a danas analitičara iz Prištine, Srbija stalno nastoji dokazati kako se vode pregovori o “statusu Kosova” iako je taj status definitivno riješen i nepromjenjiv. I Vllasi smatra kako se Vučić ne može riješiti pritiska politike Slobodana Miloševića.

– Srbija je smatrala da je Milošević “riješio” kosovsko pitanje, a sadašnje vlasti Srbije nisu bitno iskoračile od te politike. Iz Beograda stalno čujemo potpuno maglovitu frazu kako je Srbija za “neko kompromisno rješenje”, ali nikada ne preciziraju na kakav kompromis misle i po kojim pitanjima, kaže Vllasi. Za njega novi kosovski premijer Albin Kurti, kao i njegovi prethodnici, konačnicom normalizacije odnosa sa Srbijom smatra međusobno priznanje, dakle i formalno priznanje onoga što je realnost već dvadeset godina, a to bi bilo korisno i za samu Srbiju, a i za položaj Srba koji žive na Kosovu, pojasnio je Vllasi.

No, osim “nerješivosti” Kosova, Vučić je, kaže Nikolaidis, baš i posegnuo na Crnu Goru i BiH, u suradnji s Miloradom Dodikom. Sarajevska politologinja Ivana Marić pomalo ironizira najnovije Dodikove secesionističke prijetnje. Za nju, Dodikova najnovija secesionistička prijetnja ozbiljna je kao i njegovih četrdesetak ranijih secesionističkih prijetnji. Podsjeća da je Milorad Dodik još davne 2006. godine prvi put “zaprijetio” referendumom o nezavisnosti Republike Srpske.

– Dodik je mudar političar koji je svjestan da priču o referendumu može beskrajno koristiti kako za prikrivanje tema koje mu ne odgovaraju, poput odobrenja nastavka NATO puta za BiH, tako i za dobivanje izbornih kampanja u nedostatku stvarnih rezultata. Pored toga, Dodik zna do koje granice smije ići s provokacijama i neprestano pokušava pomjeriti te granice, ali ne ide mu baš od ruke – kaže Ivana Marić.

Ona smatra da je najnoviju krizu Dodik dijelom izazvao zbog oštre kritike opozicije u RS-u koje su mu upućene zbog otvaranja MAP programa i nastavka NATO puta za BiH. A ovo ne bi bio prvi put da preuranjeno krenu s međunacionalnim svađama nekoliko mjeseci pred izbore jer takve teme i rasprave najdulje traju i potkopavaju sve ostale realne probleme građana – kaže Ivana Marić.

– Velikosrpska ideja o Crnoj Gori je sljedeća: preuzeti vlast i tako uzeti cijelu Crnu Goru. Alternativa tome je osnivanje nekakvih “SAO Krajina” ili Republika Srpskih. No danas je to teže nego jučer, jer je Crna Gora već u NATO-u, koji je u ogromnoj krizi, no još postoji. Sadašnji trenutak u Crnoj Gori je opasan baš zbog toga što je svima, pa i velikosrpskim planerima, jasno da je, dakle, danas za “Krajine” u Crnoj Gori gori trenutak nego jučer, ali mnogo bolji nego što će biti sutra. Ovo je, zapravo, posljednji trenutak za to. U tome je opasnost. Vučić će morati odlučiti: ili će “SAO” dogoditi sada, ili će preko svojih partija pokušati pobijediti na izborima u Crnoj Gori na jesen. Ako ga Zapad nedvosmisleno ne uputi na izbore, počinit će zločin prema Crnoj Gori. Sama činjenica da regija koja je devedesetih stradala od velikosrpskog nacionalizma danas ponovo strepi pred istim zločinačkim pothvatom dovoljno svjedoči o katastrofalnoj politici Zapada u regiji, opaža Nikolaidis. Za Vllasija je pravi problem što je srpska strana neiskrena prema svakoj američkoj ili zapadnoeuropskoj inicijativi o Balkanu, a osobito kada je Kosovo u pitanju.

– Vučić se drži instrukcija iz Rusije, a Rusija nije zainteresirana za normalizaciju odnosa između Kosova i Srbije. Njena strategija je da u regiji bude što više neriješenih problema i potencijalno latentnih kriza. Tako je zbog stava Zapada po pitanju Krima i istočnih dijelova Ukrajine. Kao isturena točka ruske strategije na Balkanu, dužnosnici Srbije na jednoj strani govore o njihovom zalaganju za mir i stabilnost, a usporedo s tim zdušno podržavaju i pomažu podrivačku djelatnost prema Crnoj Gori, BiH i Kosovu gdje je Rusija također zainteresirana i involvirana, smatra Azem Vllasi.

I Nikolaidis kaže kako se Rusija ne protivi Vučićevoj “kosovskoj politici” nego mu striktno brani bilo kakvu normalizaciju.

– Prije neki dan je Vučić od Rusa, preko Emira Kusturice, dobio direktnu prijetnju: ovaj mu je poručio da su prosvjedi u Crnoj Gori mačji kašalj u odnosu na ono što njega čeka, usudi li se priznati Kosovo, kaže Nikolaidis, koji je uvjeren kako je ovo što sada imamo sinergija ruskog odbijanja da budu izgurani s Balkana i zombija velikosrpskog nacionalizma koji odbija biti konačno i trajno upokojen. A to će se dogoditi i jednima i drugima. Samo je pitanje cijene, to je problem. No, da je Rusija dio balkanske krize koju produciraju Dodik, Mandić i Vučić, sažeo je u svom intervjuu sarajevskom Oslobođenju Čedomir Jovanović koji kaže kako je srpski nacionalizam najjeftiniji i najefikasniji instrument ruskog destabiliziranja Europe. Tako se u svjetlu ovih najnovijih događanja na Balkanu mogu protumačiti poziv srbijanskog povjesničara Aleksandra Rakovića koji, odražavajući atmosferu koja vlada Vučićevom Srbijom, kao njen glasnogovornik, ističe kako je “rusofilija dio srpskog identiteta” te da je u “procesu ujedinjenja Srba ključna podrška Rusije”.

Izvor: Jutarnji list

Nastavi čitati

Preporuka

Stockholmski sindrom upravlja Stipom Mesićem, a koliko je ljudi postalo žrtvom Mesićeva sindroma?

Stjepan Mesić jedan je od najvjernijih svjedoka titoizma. I jedna od najvećih figura postmoderne Hrvatske. Nedavno je za Radio Slobodnu Europu rekao kako je Tito najveća ličnost svih naroda SFRJ. Također bi trebao biti i najveći Hrvat. Drugom prilikom negirao je da je Križni put istinit i da je to najveći zločin.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Stjepan Mesić

Mesić je za Dan mladosti 2019. godine čak bio govornik u Kumrovcu. Njegovi postupci i njegova retorika uvijek su bili u suprotnosti s tekovinama titoističkog maršalata, da bi poslije i nesvjesno postao žrtva stockholmskog sindroma: perverznog osjećaja u kojem se žrtva veže za agresora i postaje mu nepokolebljivo odana. Da je to istina, otkriva i pogled na najtraumatičniju točku Mesićeve biografije: predstavio ju je sam. U 70-im godinama bio je žrtva Maspoka, srušen je sa svih funkcija (bio je zastupnik u parlamentu) i zatvoren.

Na pitanje novinara zašto je osuđen na zatvor, odgovorio je: “Čujte, to bi sada bilo smiješno. Ja sam rekao recimo: Neka se uz vašu vatru sam vrag grije, samo da vatru ne gasi. Na koga sam ja mislio da gasi vatru, pitao je sud. Zvali su i svjedoke. Ali nije bilo ni jednog materijalnog dokaza“. Novinar ga je zapanjeno upitao: “Zbog toga ste osuđeni?” Mesić kaže “da”, a u isto doba rekao je još jednu rečenicu. “Hrvati su iskrčili put do Jadrana sabljom u ruci, a drugi su došli ili našom dobrotom ili našom naivnošću. Sud je opet zvao svjedoke da svjedoče o tome što misle što sam ja mislio, kaže Mesić. I stvara zaključak: “To je otprilike dovoljno da dobijem dvije godine i dva mjeseca“.

Mesić se tim ponašanjem potpuno kreće u području Kunderina romana “Šala”. Krajem četrdesetih godina u sovjetskoj guberniji Čehoslovačkoj, glavni lik napisao je razglednicu svojoj tinejdžerskoj ljubavi ispričavši nevin vic, poput Mesića. “Optimizam je opijum za ljude! Zdrav duh udara glupošću. Živio Trocki!” Ali posljedice šale su doživotne. Izbačen je iz komunistične partije i mora prestati studirati na sveučilištu. Odlazi u vojnu službu, gdje mu nije dopušteno nositi oružje. Ludvik postaje “parija”, odmetnik i vječni disident. Ista bi se stvar dogodila s Mesićem: da nije pao Berlinski zid, on bi nestao u anonimnosti. Postao bi ne-osoba kao i tisuće prije njega i uz njega. Kao Ludvik.

Ali još gore: Mesić je krajem šezdesetih godina počeo s izgradnjom prve privatne tvornice u Jugoslaviji. Tito ga je na osnovi toga optužio da u zemlju dovodi kapitalizam. Mesić je etiketiran, dobio je doživotnu anatemu. Prestala je kada je titoizam izgubio političku snagu.

Ali žrtva stockholmskog sindroma obožava svog mučitelja. Tako je na pozornicu povijesti došao zaražen izvornom bolešću. A svaka bolest koja se ne liječi s vremenom eskalira. Tako je i sa stockholmskim sindromom. Danas, deset godina nakon završetka predsjedničkog mandata, on o titoizmu ne govori kao o totalitarnom sustavu, nego kao o sustavu političkog unitarizma.

Mesić je izuzetno inteligentan čovjek: ako pogledate njegovo svjedočenje protiv Miloševića u Haagu, vidjet ćete kako je retorički vješt. Dakle, definiranje titoizma kao unitarizma je namjerna pogreška koja je također logično kontradiktorna. Unitarizam je (prisilno) objedinjavanje razlika u ekonomskom, kulturnom i administrativno-političkom smislu. Za Kraljevinu Jugoslaviju se kaže da je bila unitarna.

Ali Stjepan Mesić, poput Kunderina heroja Ludvika, nije bio žrtva unitarizma. Šala nije nimalo štetila unitarnom modelu države. Izricanje presude Mesiću i junaku Kunderina romana bilo je moguće samo zato što je sustav bio totalitaran. Ovo je zajednički nazivnik koji je povezivao Čehoslovačku s kraja 40-ih i SFRJ s kraja 60-ih. Bile su to totalitarne države koje su ljude osuđivale na zatvor, iako nisu postojali materijalni dokazi (kao što Mesić ističe u svom slučaju).

Ali pravi zatvor za zatvorenika u totalitarnom sustavu dolazi tek nakon što odsluži kaznu. Tada se sva vrata zatvaraju. To je iskusio Ludvik, pa tako i Stjepan Mesić. Zato je SFRJ i bila totalitarna diktatura po svim kriterijima: imala je jednopartijski sustav koji je vodio diktator, kontrolu nad svim propagandnim i javnim informacijskim medijima, središnju kontrolu i kontrolu ekonomije, pokrivala je svako područje ljudskog života, policija je sankcionirala svakoga tko je napravio i najmanju pogrešku, čak se i šalio kao što su to činili Stipe Mesić i Kunderin Ludvik.

Ali bolest stockholmskog sindroma uspostavlja Stjepana Mesića kao objektivni fakt u pitanju koje je pogubno za Republiku Hrvatsku. Kako? Koliko je ljudi koji žive ili su živjeli među nama postalo žrtvom Mesićeva sindroma?

Autor: Boštijan Marko Turk | dnevno.hr

Nastavi čitati

Preporuka

IZETBEGOVIĆ: “Dosta je Inzkove ‘zabrinutosti’ vrijeme je da reaguje, Tegeltiju smijeniti, Karadžiću oduzeti odlikovanja…

Pozivamo članove VSTV-a da pokrenu procedure smjene Milana Tegeltije zbog prisustva paradržavnom političkom skupu koji je organizirao Milorad Dodik, a čiji je cilj rušenje ustavnog poretka u Bosni i Hercegovini. Predsjednik VSTV-a već je odavno izgubio profesionalni kredibilitet i nedopustivo je da se takva osoba, pod direktnom kontrolom Dodikovog SNSD-a, uopće nalazi u pravosudnom sistemu, a pogotovo na čelu VSTV-a.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Bakir Izetbegović

U Sarajevu je održana sjednica Predsjedništva SDA u Sarajevu, a zaključke je na pres-konferenciju pročitao Bakir Izetbegović, lider ove stranke.

Glavna tema današnje sjednice bila je aktuelna politička kriza u Bosni i Hercegovini, koju su izazvale stranke sa sjedištem u entitetu RS, predvođene Savezom nezavisnih socijaldemokrata (SNSD), nakon što je Ustavni sud BiH kao neustavan ocijenio član 53. Zakona o poljoprivrednom zemljištu RS.

Tu je odluku predsjednik SNSD-a ocijenio kao “prelazak crvene linije” pa je donesena odluka o blokiranju donošenja svih odluka na državnom nivou, odnosno o blokiranju rada državnih institucija dok se ne usvoji zakon o Ustavnom sudu BiH, koji podrazumijeva odlazak stranih sudija iz te institucije.

Kako je rekao Bakir Izetbegović na pres-konferenciji, SDA neće prihvatiti ultimativan zahtjev o izmjenama zakona o Ustavnom sudu BiH koji dolazi iz RS.

Zaključci sa sjednice

U nastavku pročitajte zaključke sa sjednice:

1. Najava političkih predstavnika iz entiteta RS da neće učestvovati u radu državnih institucija predstavlja klasičan oblik političke ucjene, s ciljem da se volja jedne politike i jednog entiteta nametne cijeloj državi. SDA na to nikada neće pristati. Demokratskim sredstvima, kroz institucije sistema, odlučno ćemo se suprotstaviti nasrtajima na državne institucije.

2. Od Bosne i Hercegovine nikada neće biti odvojen niti jedan njen dio, a bilo kakav pokušaj i bilo kojim sredstvima da se to učini, prouzrokavat će urušavanje mira postignutog u Dejtonu. Na svaku aktivnost koja bude prijetnja teritorijalnom integritetu Bosne i Hercegovine, odgovorit ćemo snažno i odlučno, svim legalnim mehanizmima i sredstvima. Pozivamo Dodika i one koji ga podržavaju da o ovome dobro razmisle. Bude li ugrožen Dejtonski sporazum, bit će dovedeni u pitanje, prije svega, entiteti koji su nastali tim sporazumom.

3. Pozivamo sve bosanske i patriotske političke snage da, bez obzira na političke i ideološke razlike, svojim djelovanjem doprinesu jedinstvenom odgovoru i suprotstave se nasrtajima na državu.

4. Pozdravljamo reakcije dijela međunarodne zajednice koje su ovog puta bile odlučnije nego ranije te ih pozivamo da konačno poduzmu i konkretne mjere kako kriza koju je prouzrokovao Milorad Dodik, ne bi doživjela eskalaciju s nepredvidivim posljedicama.

5. Od Srbije, kao jedne od potpisnica, tražimo da se striktno pridržava Dejtonskog mirovnog sporazuma, naročito njegovog člana 1., u kojem se navodi: Strane će u potpunosti poštovati suverenu jednakost jedna druge, rješavat će sporna pitanja mirnim sredstvima i uzdržat će se od bilo kakvih akcija, putem prijetnje ili upotrebe sile ili na bilo koji drugi način, protiv teritorijalnog integriteta ili političke nezavisnosti Bosne i Hercegovine ili bilo koje druge države.

6. Nećemo prihvatiti ultimativni zahtjev da se izmijeni struktura Ustavnog suda BiH koja podrazumijeva prestanak mandata sudijama koje imenuje predsjednik Evropskog suda za ljudska prava. Ustavni sud Bosne i Hercegovine je dejtonska kategorija, kao i samo postojanje entiteta, i bilo kakvo jednostrano osporavanje Ustavnog suda predstavlja jednostrano kršenje Dejtonskog mirovnog sporazuma i napad na ustavni poredak Bosne i Hercegovine.

O izmjeni strukture Ustavnog suda BiH može se razgovarati unutar eventualne reforme kompletnog bh. pravosuđa, a strane sudije mogu biti zamijenjene domaćima samo u sklopu šire ustavne reforme, kojom bi se garantiralo funkcioniranje BiH bez bojkota i blokada.

7. Pozdravljamo odluku Predstavničkog doma Parlamenta Federacije BiH, donesenu konsenzusom probosanskih stranaka, kojom se odbija poziv Narodne skupštine entiteta RS za definiranje tzv. granične linije. Prema Aneksu II Dejtonskog mirovnog sporazuma, ne postoji nikakva granica između entiteta, već samo međuentitetska linija, koja ima isključivo administrativni značaj, poput linija koje dijele kantone ili općine, a sloboda kretanja ljudi, roba, kapitala i usluga je zagarantirana kroz cijelu BiH.

8. Ukoliko se nastavi destabilizacija prilika, pozivamo visokog predstavnika da iskoristi bonske ovlasti i smijeni sve one koji pokušajem rušenja ustavnopravnog poretka narušavaju mir i stabilnost.

9. Pozivamo visokog predstavnika da poništi odluke Narodne skupštine entiteta RS o dodjeli odlikovanja Radovanu Karadžiću i drugim osuđenim ratnim zločincima.

10. Pozivamo Tužilaštvo BiH, na čelu s glavnom tužiteljicom Gordanom Tadić, da konačno počnu raditi svoj posao. Tužilaštvo BiH dužno je sankcionirati one koji učestvuju u rušenju ustavnog poretka BiH i ne izvršavaju odluke Ustavnog suda BiH. Toleriranje protuzakonitih radnji je, također, protuzakonito djelo. Klub zastupnika SDA u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH pozvat će ostale klubove da se protiv Milorada Dodika i Željke Cvijanović podnese odgovarajuća krivična prijava.

Prestati s krizama

11. Pozivamo članove VSTV-a da pokrenu procedure smjene Milana Tegeltije zbog prisustva paradržavnom političkom skupu koji je organizirao Milorad Dodik, a čiji je cilj rušenje ustavnog poretka u Bosni i Hercegovini. Predsjednik VSTV-a već je odavno izgubio profesionalni kredibilitet i nedopustivo je da se takva osoba, pod direktnom kontrolom Dodikovog SNSD-a, uopće nalazi u pravosudnom sistemu, a pogotovo na čelu VSTV-a.

12. Pozivamo HDZ BiH da predlaganjem predsjednika Federacije BiH pokrene proces uspostave izvršne vlasti u Federaciji BiH te da se time omogući otvoren i iskren dijalog o izmjenama izbornog zakonodavstva, poštujući presude Evropskog suda za ljudska prava. Također, očekujemo da HDZ ispravno procijeni aktuelni historijski trenutak i ne svrstava se na stranu generatora krize.

13. Pozivamo sve političke aktere u Bosni i Hercegovini da se striktno pridržavaju Ustava, poštuju princip vladavine zakona i prestanu s generiranjem kriza. Posljedica političkih kriza je odlazak mladih ljudi, izostanak stranih investicija, zaustavljanje rasta ekonomije i pad životnog standarda, što nikome u Bosni i Hercegovini neće donijeti dobro. Umjesto toga, potrebno je da se svi posvetimo ispunjavanju uvjeta iz Mišljenja Evropske komisije kako bismo ubrzali put BiH prema Evropskoj uniji te provođenju Programa reformi na NATO putu. | SB

Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner

ANKETA

Trebaju li Hrvati tužiti RS za naknadu štete?

Najčitanije objave

Popularno