Kontaktirajte nas na:

Preporuka

HALILOVIĆ: Vučić obnavlja Dušanovo carstvo! Dio Hrvatske u opasnosti! Evo kako planiraju uzeti Crnu Goru!

“Regija mora shvatiti kakva opasnost prijeti od ideje nove srpske hegemonije, o zajednici srpskih država ili teritorija, o ‘srpskom svijetu’. Mora se prepoznati da u ovom trenutku imamo pokušaj srpskog predsjednika da obnovi Dušanovo carstvo čemu se moramo usprotiviti prije nego što bude kasno. Inače ćemo ponovo imati novu nestabilnost i rat na ovim prostorima“, kaže u razgovoru za “Vikend novine” Enver Halilović, sveučilišni profesor iz Tuzle čija je specijalnost politička filozofija.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Enver Halilović

Halilović, koji je bio rektor Sveučilišta u Tuzli, ministar u Vladi Tuzlanskog kantona i ambasador BiH u Moskvi, kaže da dugo vremena prati političku i javnu scenu ne samo na zapadnom Balkanu, već i šire i da ga zabrinjavaju kampanja i događaji nakon parlamentarnih izbora u Crnoj Gori.

“Lideri u regiji moraju shvatiti, kao što je to odlično prepoznao i shvatio crnogorski predsjednik, gospodin Đukanović, o čemu se radi i da zajednički prenesu svoje opravdane strahove nekome izvan ove regije tko na ovaj prostor ima utjecaj, upozorava Halilović, s kojim su novinari razgovarali u Baru, gdje provodi godišnji odmor.

Gost “Vikend novina” upozorava da je pred Crnom Gorom novo veliko iskušenje – popis stanovništva, koji je projektiran tako da pokaže da je većinsko stanovništvo u državi srpsko, zbog čega bi već sada Crna Gora trebalo alarmirati i svoju i međunarodnu javnost kako bi spriječila manipulacije i ideologizaciju popisa.

*Završeni su parlamentarni izbori, slijedi formiranje novog kabineta, u kojem će se naći tri koalicije sa dvadeset različitih političkih subjekata. Upozoravate da imamo razloga za zabrinutost. Zašto?

Ima razloga za zabrinutost. Jedan leži u činjenici o veoma značajnom prisustvu Srpske pravoslavne crkve u dosadašnjim procesima, posebno u konstituiranju nove vlasti u Crnoj Gori. To zabrinjava i to se u novijoj povijesti nije dogodilo u posljednjih 200 godina. Posljednja situacija ovakvog miješanja vjere u politiku bila je, iako će možda ovo nekome zvučati pretjerano, u Iranu. To je nedopustivo, van pameti. Gotovo je za nepovjerovati da se takvo nešto dogodilo u građanskoj, sekularnoj Crnoj Gori. Pretpostavljam da razlozi leže i u nagomilanim povijesnim procesima koji su se odvijali na ovom prostoru koji Europa zove Zapadni Balkan.

*Što Vas još zabrinjava?

Činjenica koja zabrinjava jest da će nova vlast, kada bude formirana, biti vrlo nestabilna, da će funkcionirati na način međusobnog ucjenjivanja i podrške samo u onome što nekome u političkom smislu bude odgovaralo. Pretpostavljam da nova vlast neće moći ući ni u kakav ozbiljan reformski posao i da će se sve svesti samo na smjenjivanje ljudi, na pripremu za nove izbore i pripremu za popis, imajući u vidu da je strateški cilj tzv. svesrpske politike Srbije da Srba u Crnoj Gori bude više nego Crnogoraca, odnosno da budu najbrojnija nacija. Sve to kada pogledate, vrlo su vidljivi procesi koji ukazuju na to da se, nažalost, stvara krizni prostor u Crnoj Gori, koji se neće zadržati samo na vašoj državi, već će se proširiti i na ostale prostore u regiji. Sama promjena vlasti nije sporna, ali zamislite situaciju da lideri stranke koja dolazi na vlast najavljuju hapšenje službenika dosadašnje vlasti, koji nagovještavaju zabranu rada DPS-a, partije koja nema nikakve elemente zbog kojih bi se uopće postavilo pitanje njene zabrane. Sa druge strane ne zabranjuju se društveni pokreti, nevladine strukture koje sa sobom nose mržnju i opasnost.

*Kako komentirate sastanak pobjednika na izborima sa srpskim mitropolitom Amfilohijem, na kojem su dogovarali kadrovska rješenja u novoj vlasti?

Odlazak kod mitropolita SPC nagovještava teokratsku vlast i državu, iako je sadašnja sekularna Crna Gora davno završila s teokratskim svojstvom, kada i čitav europski prostor. Vjerske organizacije imaju svoje polje djelovanja kao društvene, a ne kao političke organizacije. O kakvom se to novom pravoslavnom fundamentalizmu radi ovdje ako vlast ustoličuju pravoslavni svećenici. To su neka pitanja koja svaki razuman, racionalan čovjek mora postaviti i sebi i svakom drugom. Jer, to odmah znači netrpeljivost sa drugim religijama, pozivanje na eliminaciju drugih, progon…

Halilović upozorava na crnogorsko srpstvo

Ono što u pravom smislu zabrinjava jest jačanje crnogorskog srpstva. U srpskoj hegemonističkoj ideji Crne Gore Crnogorci su stanovnici teritorijalne jedinice i zajednica kojoj oni ne dopuštaju nacionalno priznanje. U krajnjem, priznaje se Crna Gora kao država, ali ne kao država Crnogoraca i drugih naroda, već kao srpska država. To je, jednostavno, teritorij na kojem žive ljudi koje oni zovu Crnogorcima, a vode porijeklo iz stare Crne Gore koja je postojala prije 1878. godine. Iz tog vremena imamo crnogorsko srpstvo u Crnoj Gori čak u vladajućim strukturama… To crnogorsko srpstvo bilo je vrlo izraženo do socijalističke Jugoslavije.

Iskušenja i izazovi čekaju i Crnu Goru i regiju. U ovom momentu na djelu imamo pokušaj Aleksandra Vučića da obnovi Dušanovo carstvo, da se formira neka nova vrsta nekadašnjeg carstva, ako ne kao jedna država, onda kao konfederacija ili federacija tzv. srpskih država. Pri čemu se pod srpskim državama ne podrazumijeva samo Crna Gora, nego i BiH i Kosovo i dio Makedonije, Hrvatske… To ide vrlo daleko. Korijeni jednog ovakvog više desetljetnog projekta su duboki. To je ideologija koja se desetljećima izgrađuje u glavama vladajuće elite u Srbiji. Ne govorim o srpskom narodu u cjelini, nego o vladajućim strukturama srbijanske vlasti.

*Upravo na takvu opasnost konstantno upozorava crnogorski predsjednik Milo Đukanović, iako je zbog takvih otvorenih stavova na meti srpskih medija…

Đukanović je vrlo ozbiljan političar na ovim prostorima. Ja ga smatram među najistaknutijim političkim misliocima i pragmatičarima na prostoru Zapadnog Balkana. Njegova analiza situacije u Crnoj Gori i regiji nakon vaših izbora je apsolutno razložna, smislena i utemeljena na povijesnim i pravno političkim činjenicama. Događaji u Crnoj Gori su u stvari neki pokušaj da se kompenzira gubitak Kosova. Ali, to srpskoj vladajućoj eliti nije dovoljno, već kroz razne ideje stvaranja saveza srpskih država nastavljaju stari Miloševićev projekat – Svi Srbi u jednoj državi. Pri čemu se ne podrazumijavaju samo Srbi pravoslavci, nego i Bošnjaci, katolici, Hrvati, oni koji žive u Vojvodini, Slavoniji…

Dakle, radi se o jednom ozbiljnom projektu i u tom kontekstu vrlo ozbiljno treba razmotriti i ideju “Mini Šengena“.

*Zašto u kontekstu obnove Dušanovog carstva spominjete i ideju “mini Šengena”?

Zbog toga što se ta ideja vrlo dobro uklapa u shemu velikosrpske politike. To je samo blaga ekonomska, globalistička verzija Dušanovog carstva. Tu nema nikave dileme. Ja sam za to da se sa državama o kojima se govori u tzv. “Mini Šengenu” uspostavi najbliskija moguća suradnja, ali na principu međusobnog dogovaranja, pravljenju sporazuma Crne Gore s Bosnom, Bosne sa Srbijom, Srbije sa Kosovom, Sjevernom Makedonijom…, a ne da se međusobno potpisuju sporazumi o “Mini Šengenu”. To je nepotrebno.

*Št0 dalje?

Regija mora shvatiti kakva je opasnost od ideje nove srpske hegemonije, o zajednici srpskih država ili teritorija, o “srpskom svijetu”. To čitava regija mora prepoznati i tome se treba usprotiviti. To je nešto što proizvodi nemir, mržnju, nemogućnost zajedničkog života, što će proizvesti ponovo rat. Lideri u regiji moraju shvatiti, kao što je to odlično prepoznao i shvatio gospodin Đukanović, da ćemo imati novu nestabilnost i rat na ovim prostorima i da zajednički prenesu svoje opravdane strahove nekome izvan ove regije, a koji na ovaj prostor ima utjecaj.

*Uporno upozoravate na iskušenja koja nas očekuju naredne godine tokom realizacije popisa stanovništva…

Crna Gora će imati pravi lom oko popisa stanovništva. Kompletna infrastruktura za popis može biti napravljena preko SPC i prosrpskih partija. Poprilično sam uvjeren da će za popis biti uložen ogroman novac koji će doći sa adresa van Crne Gore. Sumnjam da će biti neke javne kampanje, više će se raditi novcem, tajnom podrškom, odlascima od kuće do kuće… Crna Gora, njena dosadašnja vlast, a vjerujem i dio buduće moraju da alarmiraju i međunarodnu zajednicu kako bi spriječili manipulaciju popisom, odnosno ideologiziranje popisa.

*Ima li nešto dobro u čitavoj ovoj priči?

Dobra je stvar što će nova opozicija u Crnoj Gori biti veoma jaka. To daje veliku nadu da će Crna Gora, bez obzira na sve opasnosti, ostati demokratska država. Ostaje otvoreno pitanje u kojoj mjeri će biti efikasna demokratska borba protiv nedemokratskih ideja…

*Na što konkretno mislite?

Čitam u novinama da se podnose tužbe čak i protiv ljudi koji svoje mišljenje o izborima, situaciji u državi, iskažu na društvenim mrežama. To govori o nagovještaju zabrana elementarnih ljudskih sloboda, a to je sloboda govora i sloboda mišljenja. To je nešto o čemu se u demokratskom svijetu, makar od Francuske revolucije ne postavlja kao pitanje.

Očigledno da je, nažalost, došlo vrijeme da Lovćen, u novim okolnostima, ponovo postane branik crnogorske državnosti u ovom slučaju od srpske države. Biće vrlo intrigantno za mnoge ljude kada kažete da se Crna Gora nekada branila od otomanske, a sada se brani od srbijanske vlasti.

Halilović je za kraj objasnio kako je ustanovljenje Dana srpskog jedinstva i zastave jedan Vučićev potez koji dodatno ukazuje na stremljenja velikosrpske politike. Sve to popraćeno je pričama o izgradnji infrastrukture i i ekonomskom povezivanju takozvanih srpskih država. Profesor najavljuje kako će se s vremenom formirati stranke koje će se zalagati za objedinjavanje tog prostora.

Komentirao je i najave SPC-a o rušenju Njegoševog mauzoleja na Lovćenu: “Zamislite tu psihologiju da neko hoće srušiti spomenik jednog vremena. To su radili talibani, oni su krenuli sa rušenjem svih spomenika neislamske kulture. To je talibanska psihologija i to dodatno govori o tome da je na sceni pravoslavni fundamentalizam. Poručio je i to kako SPC ne vidi potrebu da Crnogorci imaju svoju crkvu. “Oni naprosto ne priznaju Crnu Goru kao naciju niti državu”, rekao je Halilović.

Izvor: dnevno.hr

Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner
Postavite komentar
0 0 glas
Ocjena članka
Pretplati se
Obavijesti me o
guest
0 Komentara
Uredne povratne informacije
View all comments

Preporuka

Dr. Anto Ivić: Bosna nije oslobođena, već oružjem porobljena

Osvrt Mustafe Cerića, bivšeg reis-ul-uleme u BiH, predsjednika Svjetskog bošnjačkog kongresa, na devetnaesti Molitveni dan za Domovinu Vrhbosanske nadbiskupije i sedamnaesto vojno hodočašće na Bobovac 24. listopada ove godine (uoči spomendana smrti bosanske kraljice Katarine), na prvi pogled mogao bi izgledati kao dobronamjeran poziv na molitveno i duhovno zajedništvo pripadnika svih konfesionalnosti u Bosni i Hercegovini, da detaljnijim čitanjem ne otkriva niz proturječnosti i nelogičnih konstrukcija s političkim ciljevima.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Za Bosansko kraljevstvo koje je postojalo 86 godina (1377.-1463.), Cerić u kolumni za portal Pressmedia.ba piše: „Dolaskom Osmanlija u Bosnu, bosanska kraljevina je ukinuta tako što je Bosna postala dio univerzalne osmanske carevine.“

Pogled na prošlost ocjenjuje: „Nema apsolutne suglasnosti ni oko jedne, pa tako ni oko bosanske historije o tome tko oslobađa a tko porobljava jednu zemlju, kraljevinu ili državu. Uvijek je bilo i uvijek će biti da je neko za jedne osloboditelj, dok je za druge porobljivač.“

Ovim se ne samo promiče teza da je Bosna oslobođena osmanlijskom invazijom, već se relativizira ono što je opće poznato. Osmanlije su u svojoj ekspanzionističkoj politici usmjerenoj prema Europi, vojno osvojile ove krajeve, a njihov vođa sultan Mehmed II. s ponosom nosio je ime „El-Fatih“ – Osvajač, a ne Osloboditelj. Bosanska Kraljevina nije ukinuta, nego silom i oružjem osvojena i porobljena. Bosanski kralj je ubijen i pored obećanja da će mu biti pošteđen život ako preostale utvrde mirno preda, što je učinio, ali time život nije sačuvao.

U „univerzalnoj osmanskoj carevini“ kako je Cerić naziva, možemo reći da nije provodila veliki pritisak u cilju islamizacije, niti je ona bila izrazita, dok im je god „za vratom puhao“ ugarsko-hrvatski kralj Matija Korvin, a središnja Bosna bila pogranično područje prema još neosvojenom hrvatsko-ugarskom teritoriju. Tek 60 godina nakon pada Bosanskog Kraljevstva, tj. padom Srebreničke, a zatimi Jajačke banovine, islamizacije je potaknuta terorom i rigoroznim zakonima. Posljedica takvog „univerzalizma“ je bila da od gotovo 500 poznatih katoličkih crkava koje su postojale na području koje danas zauzima Bosna i Hercegovina, do kraja 17. stoljeća nisu porušene ili pretvorene u džamije samo 5 crkava!

Među predosmanskim crkvama bile su i tri na Bobovcu. Nalazile su se unutar bobovačke fortifikacije kao i jedan od ukupno sedam kraljevskih dvorova bosanskih vladara. Crkve, kao i dvor, uništeni su u turskom razdoblju.

Nadalje, Cerić veli: „Bobovac ima i svoj duhovni značaj u smislu sjećanja na vjeru i tradiciju drevnih Dobrih Bošnjana ‘Bono Homini’, koji su imali svoju Bosansku crkvu – ni istočnu ni zapadnu, ni hrišćansku ni kršćansku, već svoju ‘krstjansku’.“

Nije jasno kako to Bobovac, a napose ostatci njegovih crkava, od kojih je jedna i restaurirana, podsjećaju i na što drugo osim na ono što jesu. Upravo na tom mjestu prilikom hodočašća i danas se slavi sv. misa.

Dobri Bošnjani – „bonoHomini“ nisu nikakva etnička ili vjerska skupina, odnosno pripadnici Bosanske crkve, nego oznaka za društveni status kojeg treba promatrati u europskom kulturološkom krugu. Budući da autor teksta nije povjesničar, shvatljivo je nerazumijevanje tih termina, ali nikako i opravdano pogrešno tumačenje.

Jezičnim promjenama i palatalizacijom, katolici od kraja 19. stoljeća sebe nazivaju „kršćani“, dok su se ranije nazivali „krstjani“. Dakle, ovdje je riječ ili o temeljnom neznanju ili o manipulaciji koja ima za cilj dokazati neku jezičnu posebnost, ali bez argumenta.

Pišući o „crkvi bosanskoj“ i osvrtu na pojavu katara, albigenza, paterana, babuna i bogumila u Europi, Cerić previđa da je Bosna bila dio kršćanskog duhovnog prostora Europe i da je dijelila duhovna kretanja i pojave na tom prostoru, sa specifičnostima kao i u drugim područjima. Dakle, Bosna nije bila na Mjesecu, na kojeg je sletio „osloboditelj“ El-Fatih.

S konstatacijom da Bobovac „nije izgubio svoj povijesni i simbolički značaj u smislu drevne tradicije bosanskog kraljevstva i bosanske državnosti“, možemo se uvjetno složiti, ali s napomenom da je od tradicije srednjovjekovne Bosne jedini kontinuitet do danas zadržan jedino u postojanju Franjevačke provincije Bosne Srebrene kroz sva ta stoljeća. (Jedan od franjevačkih samostana povezan je upravo s Bobovcem). Osmanlijske provincije nisu imale nikakvu državnost, pa tako niti one koje su nosile ime Bosne ili Hercegovine.

Indikativno je da Cerić našu zajedničku domovinu naziva Bosna. Mi živimo u međunarodno priznatoj državi Bosni i Hercegovini, nastaloj spajanjem dviju povijesnih pokrajina, Bosne i Hercegovine – ranije Huma. Hrvati katolici imaju potpuno pravo moliti se za svoju domovinu upravo na mjestu gdje su molili i njihovi pretci prije nego što su Osmanlije svojom osvajačkom politikom ne samo porušile njihove bogomolje, već i izmijenile etničku i konfesionalnu strukturu ovog područja.

Cerićev stav da: “nema nitko pravo Bobovac prisvajati samo sebi ni nacionalno, ni državno, ni duhovno zato što simbol Bobovca pripada jednom vlasniku, a to je Bosna i njeni autohtoni Bošnjaci/Bosanci različitih vjera, Bosna koja nikad nije bila ni hrvatska ni srpska, ni turska, ni austrougarska, ni jugoslovenska, već isključivo i samo bosanska“, upravo negira temelje na kojima Bosna i Hercegovina jedino može i postojati, a to je da bude država i Hrvata, i Srba i Bošnjaka (ranije Muslimana).

Ne ulazeći u elaboraciju nastanka suvremenih nacija, činjenica je da Hrvati kao narod nemaju potrebu svoj identitet graditi u 21. stoljeću, jer je on ovdje nastajao i razvijan još od vremena nastanka islama na Bliskom istoku. Gotovo 1.100 godina je od uspostave Hrvatskog Kraljevstva i to upravo na području koje je danas dio Bosne i Hercegovine. Unatoč stavovima poput Cerićevih, uvažavajući BiH i kao domovinu drugih, Hrvati su uvijek smatrali i smatrat će bosanske kraljeve i kraljice svojim, napose se sjećajući spomendana smrti kraljice Katarine, koja je upravo spašavajući glavu pred El-Fatihom svoje konačno utočište našla u Rimu, gdje je i umrla 25. listopada 1478. godine. | HMS

NAPOMENA: Autor teksta je doktor povijesnih znanosti. Doktorirao je na Sveučilištu u Zadru. Autor je i koautor 13 knjiga o migracijama stanovništva u vrijeme Osmanlijske okupacije Bosne i Huma.

Nastavi čitati

Preporuka

HASANBEGOVIĆ POSLAO OŠTRU PORUKU! Govorio o ‘kućnom odgoju političara’ i jasno poručio Plenkoviću i Milanoviću…

Zastupnik Domovinskog pokreta Zlatko Hasanbegović za N1 je govorio o radikalizaciji društva, za koju tvrdi kako se uopće ne događa te je kao ozbiljniji problem istaknuo trivijalizaciju javne rasprave.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Zlatko Hasanbegović

Protivnik sam moralne panike i stvaranja psihoza. Moramo pristupiti racionalno i konstatirati elementarne činjenice. Korona nije karijes, jer se karijes može liječiti, ali nema potrebe stvarati psihozu i ozračje kuge i kolere i situacije da mrtvi ljudi leže po cestama, jer nije tako. U pozadini medijske psihoze imamo problem koji se zove elementi kolapsa zdravstvenog sustava. On, prema navodima liječnika, počinje kolabirati. Imamo situaciju u kojoj kapaciteti još nisu popunjeni, ali se tvrdi da nema dovoljno hrane, kisika, da pacijentima nema tko promijeniti pidžamu, a ne vidim uzročno posljedičnu vezu između ove razine problema Covida 19 i onoga što se događa na pojedinim mjestima. Koronakriza koja još uvijek nije došla do razine potpune preopterećenosti sustava, samo nas je podsjetila na ključni problem hrvatskog zdravstva – bilo koronakrize ili ne”, rekao je o trenutnoj situaciji u zemlji i borbi s koronavirusom.

Rekao je i kako ne može previše govoriti o zdravstvenoj reformi.

“Korjenite promjene, to vrijedi za bilo koje područje hrvatskog javnog života, odnosno izbjegavanje bilo kakvih korjenitih promjena, sada doživljava svoj klimaks. Korona će otići, a ove probleme treba rješavati. Život se ne može zaustaviti”, tvrdi Hasanbegović.

Ne želi da se uvede izvanredno stanje.

“Ustav je jasan – svako ograničenje ljudskih prava i sloboda može se donijeti isključivo aktiviranjem stanovitog Ustavnog članka, te dvotrećinskom većinom u Saboru – to ne može biti predmet rasprave. Samo je pitanje treba li proglasiti izvanredno stanje. Mi ne možemo prebacivati odgovornost na struku. Korona je pokazala i naličje onoga što se naziva strukom. Sve odluke trebaju donositi politički čimbenici koji su od naroda za to dobili povjerenje. Ako se ograničavaju ljudska prava i slobode, Ustav propisuje procedure. Predmet rasprave samo je jedan – treba li nam izvanredno stanje ili ne. Moj stav je da izvanredno stanje ne treba uvoditi. Hrvatska Vlada mora preuzeti odgovornost, ne smije se skrivati iza epidemiologa i struke. Struka političke čimbenike može savjetovati, ali oni moraju donijeti odluku”, kaže.

Siniša Hajdaš Dončić je rekao kako bi Hrvatska uskoro mogla imati deset tisuća zaraženih koronavirusom dnevno, a Hasanbegović na to govori:

“Hajdaš Dončić je jučer proricao da će broj zaraženih doći na 10.000 i kaže da ove mjere nisu dostatne. On zaziva lockdown. Kriterij za uvođenje takvih mjera je smrtnost. Mi ne znamo – umiru li ljudi od Covida ili s Covidom. Možemo izdvajati pojedinačne slučajeve, ali jasno je da je teško ustanoviti uzrok smrti sada.”

Kao društveni problem vidi nekvalitetu javnog diskursa, no ne i radikalizaciju.

“Postoje različiti oblici marginalne društvene patologije, ali ne postoji radikalizacija. Odbijam raspravljati o nečemu što ne postoji. Živimo u slobodnoj zemlji, sučeljavanje političko-ideoloških stajališta je poželjno, i ako se ne želimo vratiti na neke prijašnje političke obrasce, Hrvatskoj toga nedostaje još više”, govori.

Što se tiče odnosa premijera Plenkovića i predsjednika Milanovića, Hasanbegović smatra kako je nedostatak kućnog odgoja opći problem hrvatske politike.

“Problem hrvatske politike nije radikalizacija, nego trivijalizacija, banalizacija i u mnoštvu slučajeva nedostatak kućnog odgoja. Nije mi jasna pozadina polemike, ali jasno mi je da dosega nema. Ukazuje na infantilizaciju, trivijalizaciju i banalizaciju diskursa hrvatske političke elite. Na to gledam kao da vrstu osobne zadovoljštine, ne ulazeći u motive izričaja predsjednika Republike. Iz meni nepoznatih razloga on je iznosio stanovite interpretacije, uvodio neke pojmove – parapolitički, internetska septička jama, i slične koje prate hrvatski politički život. Na neki način osobno polažem autorstvo. Prezirem licemjerje. Samo u Hrvatskoj je moguća montipajtonovska situacija, da jedan akter proziva drugog da je izdanak crvene buržoazije, a proziva ga onaj koji je izdanak istog socijalno-političkog miljea. Milanović nastupa na način koji mi je blizak – da treba imati jasan stav i da se ne treba nikome svidjeti… Sa žaljenjem mogu konstatirati da imamo prvorazredno licemjerje i banalizaciju javne rasprave”, zaključuje zastupnik Domovinskog pokreta.

Izvor: dnevno.hr

Nastavi čitati

Preporuka

ANALIZA HRVATSKOG NOVINARA GORDANA DUHAČEKA: Vučić sastavio vladu od ratnih huškača i ulizica

Nakon više od četiri mjeseca od održavanja parlamentarnih izbora, koje je bojkotirala većina opozicije, premijerka Brnabić objavila sastav ministara među kojima su brojna kontroverzna imena, piše hrvatsku novinar Gordan Duhaček, u anlizi koju s portala Index hr prenosimo u cijelosti.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Nakon više od četiri mjeseca od održavanja parlamentarnih izbora, koje je bojkotirala većina opozicije, Srbija bi trebala dobiti novu vladu, na čelu s novom-starom premijerkom Anom Brnabić. Pritom nova vlada već ima rok trajanja, otprilike do travnja 2022. godine, dakle manje od godinu i pol, što je najavio predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i prije nego što je premijerka Brnabić objavila sastav svoje druge vlade.

U travnju 2022. bi se pak trebali održati redoviti predsjednički izbori, a s njima i unaprijed najavljeni prijevremeni parlamentarni. Izliku za ovu odluku Vučić je našao u pandemiji koronavirusa.

Zemlja bez opozicije u institucijama

To su samo neki od apsurda koji prate formalno uspostavljanje formalno najmoćnijeg tijela izvršne vlasti u susjednoj zemlji, kojom u stvarnosti vlada samo jedna osoba – predsjednik države i Srpske napredne stranke (SNS) Aleksandar Vučić.

Apsurdna je i situacija koja nakon izbora vlada u Skupštini Srbije: SNS ima dvotrećinsku većinu, što znači da im ne treba nikakva koalicija da bi sastavili vladu, a nemaju ni opoziciju, jer su u Skupštinu još ušle koalicija Socijalističke partije Srbije (SPS) Ivice Dačića, Vučićevog dugogodišnjeg koalicijskog partnera, i stranka bivšeg vaterpolista Aleksandra Šapića, kojeg mnogi smatraju političkim projektom vladajućih. Na kraju su dio vladajuće koalicije sve tri stranke odnosno koalicije koje su ušle u Skupštinu, što znači da je Srbija jedna od rijetkih europskih država u kojoj unutar institucija uopće nema opozicije.

Cijeli proces formiranja nove vlade funkcionirao je u standardom suludom Vučićevom stilu. Prvo se cijelo ljeto ignoriralo tu temu, dok se Vučić bavio “borbom za Kosovo” i svojim eskapadama u vanjskoj politici, naročito posjetom Bijeloj kući i potpisivanjem sporazuma s Kosovom o normalizaciji odnosa. Srbija je mjesecima zapravo bila u demokratski i ustavno upitnoj situaciji: nije imala konstituiranu novu Skupštinu, formalno je vladala tehnička vlada Ane Brnabić, no zapravo se moglo svjedočiti potpunom urušavanju demokratskih institucija i demonstraciji Vučićeve sile nad svima u Srbiji.

Nova-stara premijerka Ana Brnabić – od tehnokratkinje do mini Vučića

Nakon toga se ušlo u fazu pogađanja koga će Vučić imenovati mandatarom ili mandatarkom nove vlade, vlastima bliski mediji su lansirali razna imena kao potencijalne nasljednike Ane Brnabić, no na kraju nije bilo iznenađenja. Vučić je ponovo za premijerku postavio svoju možda i najvjerniju suradnicu, koja je u četiri godine na čelu vlade Srbije prošla zastrašujuću transformaciju od koliko-toliko kompetentne tehnokratkinje do mini verzije Vučića, koja po količini izrečenih laži u javnosti i bahatosti može ponekad konkurirati svojem šefu, kako Brnabić javno naziva Vučića. Brnabić je u svakom smislu političko čedo Aleksandra Vučića, čija lojalnost ne poznaje ni granicu ljudskog dostojanstva, pa je za predsjednika Srbije ona bila najsigurnija opcija.

Naravno, Vučić nije izdržao da objavu imena mandatara ne pretvori u reality show pa je prije desetak dana sazvao konferenciju za medije na kojoj je dramatično objavio ono svima očekivano: Brnabić nastavlja biti prva pudlica predsjednika Srbije.

Notorni Vulin postaje ministar policije

Uslijedio je još luđi dio konstituiranja vlade, a to je objava imena ministara. Pred novinarima su se pojavili Brnabić i Vučić, a iz svega je još jednom bilo jasno tko je tu šef. Brnabić je objavila da će nova vlada Srbije, koju se, iako je premijerka, ne može nazvati njenom vladom, imati 21 ministarstvo, tri više nego prošla. Nova ministarstva su Ministarstvo za brigu o selu, Ministarstvo za brigu o porodici i demografiji i Ministarstvo za ljudska i manjinska prava i društveni dijalog.

Objavila je i imena većine novih ministara, među kojima su brojna kontroverzna imena, a onda je riječ preuzeo Vučić. Objasnio je, primjerice, da je on naredio rošadu Nebojše Stefanovića i Aleksandra Vulina u ministarstvima policije i obrane. Sada je Stefanović ministar obrane, dok hodajući skandal Vulin preuzima Ministarstvo unutarnjih poslova.

Vučić još jednom najavio borbu protiv mafije

Vulinovo imenovanje na čelo MUP-a treba gledati i u kontekstu nedavne Vučićeve objave na Instagramu da njegova vlast započinje borbu protiv mafije. Rijetki neovisni mediji su podsjetili da je to najmanje treća najava borbe protiv mafije otkako Vučić vlada Srbijom te da se ta tematika redovito plasira u javnost kada Vučićev režim ostane bez inspiracije za proizvođenje paralelne stvarnosti preko svojih medijskih eksponenata poput televizija Pink, Happy i RTS te tabloida poput Informera.

Vulin je prava osoba za lažnu, ali medijski sveprisutnu borbu protiv mafije, već se istaknuo besramnim javnim nastupima, laganjem i adoracijom Vučića, naročito je uvredljiv bio na račun Hrvatske kad god mu je šef signalizirao, pa bi mogao bez problema provoditi sve od Vučića naređene ludorije u fingiranom ratu protiv mafije.

Druga važna rošada je ona koja se tiče Ivice Dačića, bivšeg ministra vanjskih poslova, kojega je Vučić pred kraj mandata posve marginalizirao – nije ga uopće vodio sa sobom u Bijelu kuću – koji je sada postavljen za predsjednika Skupštine. Kako je srbijanski parlament bez opozicije, Dačić se sigurno neće preznojiti od rada na svojoj novoj funkciji. Bivša predsjednica Skupštine Maja Gojković je pak premještena na poziciju ministrice kulture i informiranja. Dačića na poziciji ministra vanjskih poslova zamjenjuje Vučićev vjerni kadar iz SNS-a Nikola Selaković, koji je svojedobno bio i ministar pravde u jednoj od prethodnih vlada.

Cinično stvaranje novog Ministarstva za ljudska prava i društveni dijalog

Vladu čine 23 osobe, a njih 11 su žene, čime će se Vučić nedvojbeno hvaliti u nadolazećim mjesecima, napose u razgovoru sa zapadnoeuropskim čelnicima, što je u osnovi ponavljanje iste finte kao kada je svojedobno Brnabić, aut lezbijku, imenovao premijerkom. Naročito je cinično što u novoj vladi postoji posebno Ministarstvo za ljudska i manjinska prava i društveni dijalog, na čije je čelo imenovana tragikomična pojava Gordana Čomić, nekad poznata opozicijska političarka.

Čomić je na čelu resora koji bi se prvenstveno trebao boriti  protiv samog Vučića ako im je doista stalo do ljudskih i manjinskih prava te društvenog dijaloga, jer predsjednik Srbije neupitno predstavlja najveću prijetnju ljudskim pravima i društvenom dijalogu u Srbiji. Ljudska prava gazi cijelu svoju političku karijeru, od početaka u svojstvu potrčka Vojislava Šešelja pa do danas, a otkako je na vlasti, Vučić je de facto onemogućio bilo kakav društveni dijalog u Srbiji, sustavno progoneći kritičke medije, pretvarajući određene medije u bezočne propagandiste vlasti, provodeći i tolerirajući zastrašivanje neistomišljenika, koje tabloidi redovito čereče na Vučićev mig. Jednostavnije rečeno, kada bi se Ministarstvo ljudskih i manjinskih prava i društvenog dijaloga doista htjelo baviti svojim poslom, najviše bi se trebalo baviti borbom protiv predsjednika Srbije.

Da stvari budu luđe, Čomić je u predizbornoj kampanji lansirala nenamjerno komični spot u kojem pokazuje srednji prst “fašistima” te se prikazuje spremnom i žrtvovati svoj život u borbi protiv fašizma da bi onda postala dio Vučićeve vlasti, iako ta ista vlast ima brojna fašistička obilježja.

Ministar demografije misli da su svi Hrvati ustaše

Nema sumnje da će skandale među novim ministarskim kadrom izazivati i kovinar Ratko Dmitrović, nekoć dopisnik beogradske politike iz Zagreba, kasnije propagandist Slobodana Miloševića, koji je uz podršku ex-vaterpolista Šapića imenovan ministrom za demografiju. Dmitrović je poznat po tome da mu je sve hrvatsko automatski ustaško, napisao je i knjigu Krst na križu o “bolesnoj mržnji Hrvata prema Srbima”, a na svom Twitteru već godinama plasira raznolike šovinističke, seksističke i prostačke ispade. Teško je zamisliti da bi osoba poput Dmitrovića postala ministar u vladi neke članice Europske unije, a njegovo imenovanje definitivno predstavlja srozavanje ionako urušenog statusa vlade Srbije kao državne institucije.

Još jedna kontroverzna kadrovska akvizicija u novoj vladi je Darija Kisić Tepavčević, liječnica koje je od početka uključena u (ne baš uspješnu) borbu protiv pandemije koronavirusa u Srbiji. Kisić Tepavčević je nastupila kao neovisna stručnjakinja, no ubrzo se nametnula kao Vučićeva omiljena epidemiologinja, zaredali su se redoviti nastupi na Pinku i pola godine kasnije Kisić Tepavčević je postavljena na čelo Ministarstva za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja.

Hvalio Vučića na Twitteru pa postao ministar građevine

U vladi Srbije su ostali provjereni kadrovi poput Siniše Malog (financije) i Zlatibora Lončara (zdravlje), a među novim ministrima ima još kurioziteta. Među njima svakako je i mladi Tomislav Mimorović, ministar građevine, koji je nasljednik bogate obiteljske hotelijerske tvrtke, pa tvrdi da će u vlast donijeti “iskustvo iz realnog sektora”. No, za poziciju ministra su ga više kvalificirali hvalospjevi Vučiću na Twitteru nego iskustvo koje bi mogao donijeti u svoj resor.

Vučić je stoga za njega imao samo riječi hvale. “Toma Momirović je spreman da prihvati udarce političkih i ekonomskih neznalica. Njemu smo dali da brine o poslu, biznisu, da pregovara o narednim poslovima izgradnje autoputova, on je jedini koji je rekao i imao hrabrosti da kaže da on kao poslodavac nije za to da država povećava minimalac kako hoće”, rekao je Vučić o novom ministru.

U vladi su još i Milan Krkobabić (Ministarstvo za brigu o selu), Vanja Udovičić (Ministarstvo omladine i sporta), Jadranka Joksimović (Ministarstvo za europske integracije), Marija Obradović (Ministarstvo državne uprave i lokalne samouprave), Maja Popović (Ministarstvo pravde), Tatjana Matić (Ministarstvo trgovine, turizma i telekomunikacija), Zorana Mihajlović (Ministarstvo rudarstva i energetike), Irena Vujović (Ministarstvo zaštite životne sredine), Branislav Nedimović (Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede) itd.

Vlada kao reality show u režiji Aleksandra Vučića

Bilo kako bilo, nakon višetjednog medijskog igrokaza o sastavu nove vlade, jasno je da je cijeli taj reality show bio u režiji Aleksandra Vučića, koji je još jednom potvrdio svoju dominaciju Srbijom. Svi ostali, uključujući premijerku i ministre, kao i koalicijske partnere SNS-a, samo su statisti bez posebnog utjecaja.

U Srbiji se već govori o “oročenoj vladi”, no tužna je istina da je većini ljudi iz vrha vlasti Srbije u političkom i moralnom smislu odavno istekao rok trajanja. Drugim riječima, Srbijom vlada kvarna roba.

Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner

ANKETA

Bojite li se Koronavirusa?

Najnoviji komentari

Najčitanije objave

Popularno

0
Would love your thoughts, please comment.x
()
x