Kontaktirajte nas na:

Preporuka

Upetljan u sve krize: Vraća li Aleksandar Vučić Balkan u devedesete?

Milorad Dodik prijeti odcjepljenjem Republike Srpske, u Crnoj Gori ne prestaju prosvjedi Srba zbog crkvene imovine, a na Kosovu se napetost ne smanjuje…

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Aleksandar Vučić

Širi li se, ponovno, jugozapadnim Balkanom zadah zlokobnih devedesetih? Je li to završni čin regionalne franšize iz koje mentalno još nije uspjela isplivati? Atmosfera kriza, sukoba, prijetnji, zaostajanja, retorika, govor mržnje i omalovažavanja neodoljivo podsjećaju na ona predratna vremena.

Stoji li iza svega toga srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić koji je shvatio da vrijeme curi te podgrijavajući miloševićevske planove želi krenuti u završnu bitku. Bitku za zemlje i teritorije na koje pikira poput zalutalog u vremenu i prostoru “crnog viteza” iako su one polako, ali sigurno postale ili postaju dijelovi euroatlantskih integracija.

Aleksandar Vučić kao da je zaglibio u 90-ima, sijući nespokoj u regiji. Prateći većinu medija u Srbiji, onih koji stoje iza njegova režima, čini se da je Balkan na rubu rata i ratova, da je Srbija ponovno mučenička žrtva, iako je upetljana kao logističar u sve krize koje ovih dana potresaju istočne dijelove bivše Jugoslavije. Igra li se Vučić vatrom i za čije ciljeve!?

Već skoro dva mjeseca u Crnoj Gori traju prosvjedi protiv Zakona o slobodi vjeroispovijesti koji su tamošnji Srbi, čije stranke otvoreno negiraju crnogorski suverenitet, državnost te etničku posebnost (patrijarh SPC-a Irinej Crnogorce smatra Srbima kao što su Ličani ili Šumadinci), shvatili kao atak na svoj identitet, a zapravo se radi o tome da Vučić gubi utjecaj na području koje smatra “srpskim” i u panici shvaća da se politika na koju se on oslanja (novo ujedinjavanje Srba ili reanimacija Miloševićeve velikosrpske politike) neumitno topi. Kako je kazao crnogorski književnik Milorad Popović – bez Crne Gore ideja Velike Srbije je mrtva. U isto vrijeme, s prosvjednim litijama (procesijama) u Crnoj Gori, Milorad Dodik izaziva novu krizu u BiH, ponovno prijeteći njenim razbijanjem i osamostaljenjem Republike Srpske, za što je odmah dobio “po ušima” od međunarodne zajednice (Rusija je ostala suzdržana). I Milorad Dodik i Andrija Mandić, lideri Srba iz BiH, odnosno Crne Gore, bili su na sastanku s Vučićem koji im je pružio podršku jer je stao iza Republike Srpske i “našeg naroda u Crnoj Gori”, pridajući sebi poziciju “patrijarha” svih Srba, kao nekad Milošević. “Štitim interese Srbije i svih Srba”, ponavlja stalno Vučić. A ta pozicija zapravo je prilično opasna na regiju, ali i same Srbe, podsjetimo li se postmiloševićevskih vremena.

Veliki srbijanski književnik Filip David kaže: “Ako se 90-ih vjerovalo da se oružanom silom mogu mijenjati granice i ostvariti projekt svi Srbi u jednoj državi, što je dovelo do mnogih tragedija, patnji i zločina, ali i prividnog poraza takve politike, sada je to zamijenjeno paternalističkim odnosom zemlje matice, Srbije.

– Sve srpske zajednice u ovom dijelu svijeta trebaju djelovati jedinstveno, po uputstvima i pod kontrolom matične države, umjesto da postanu primjeri suradnje, kulturnih razmjena i boljeg razumijevanja, manjine se tako pretvaraju u izvore nestabilnosti, podgrijavanja starih i nastajanja novih sukoba – kaže David.

On smatra kako Vučićevo otvaranje toliko frontova u regiji ima veze s predstojećim travanjskim izborima u Srbiji, ali boji se da predstavlja i konstantu srpske politike. To nije način rješavanja problema nego kockanje sa sudbinom, politički ruski rulet. Problemi se s ovakvom vrstom zaštite ne rješavaju nego umnožavaju. Naime, kaže David, ovo što se događa danas u Crnoj Gori neodoljivo podsjeća na “događanje naroda” početkom 90-ih. – Novi srednji vijek. Crnogorski opozicijski političari prosrpske orijentacije po dogovore i savjete dolaze u Beograd, sastaju se s patrijarhom i srpskim predsjednikom. To nije nikakva tajna, to je općepoznato. Strašno je što se ovakve stvari ponavljaju kada znamo do čega je dovelo “događanje naroda”, u što se pretvorilo i koliko je nesreće donijelo svima, uključujući i dobrom dijelu baš srpskog naroda. Na ovim našim prostorima svaka homogenizacija na rasnim, etničkim, nacionalnim ili vjerskim osnovama opasna je, veoma uznemirujuća. I obično se završava u potocima krvi – zabrinut je Filip David.

Čini se da Vučić producira i multiplicira stalne napetosti u regiji, a sada pred izbore, dodatno “motivira” i drži u napetosti srpsko društvo. Zašto Vučić otvara toliko frontova istodobno? Za crnogorskog književnika Andreja Nikolaidisa jasno je da Vučić “gura regiju u devedesete” te da otvaranjem toliko frontova zapravo misli da sebi stvara manevarski prostor.

– Misli, ali time gura Srbiju i sve nas koji imamo nesreću da smo u gravitacijskom polju velikosrpskog nacionalizma, u situaciju koja se više ne da kontrolirati.

Dok Filip David kaže kako vrijeme prolazi, “sve je očevidnije da postoje mnoge sličnosti s 90-ima.

– To samo dokazuje da devedesete bacaju svoju dugu sjenku na sadašnja zbivanja. To je slika i prilika balkanske politike i balkanskih političara.

Ovih dana, napominje David, predsjednik Vučić izjavljuje da je Srbija propustila šansu da postigne kompromis s Prištinom i da ćemo zbog toga proći lošije u budućnosti, ali da njega za to neće moći nitko okriviti.

“Branit ću srpski narod, ali zapamtite moje riječi za 20 godina: imali smo šansu, ali nismo imali dovoljno svijesti i mudrosti.” Ta izjava djeluje potpuno apsurdno jer je poznato da su čitavo vrijeme tiskani i elektronski mediji pod njegovom neupitnom kontrolom vodili i vode politiku nepriznavanja Kosova i to na jedan agresivan, rasistički, ratnohuškački način, a da su njegovi neposredni suradnici to isto činili i čine do današnjeg dana. Oni koji su govorili da je postizanje sporazuma s Kosovom neophodan uvjet za pridruživanje EU stavljani su na stup srama kao najveći izdajnici. Nikolaidis pak, smatra kako Vučić očito, kada je Kosovo u pitanju, nema puno manevarskog prostora.

– SAD mu je nedvosmisleno poručio da želi vidjeti priznanje Kosova. Ma koliko se nama činilo da je to jedini zdravorazumski potez, takoreći priznavanje očite realnosti, u Srbiji je to još uvijek vrlo rizičan potez. Sam Vučić je guslajući “ne damo Kosovo” pridonio tome, u ogromnoj mjeri. Za Azema Vllasija, nekadašnjeg visokog političkog dužnosnika, a danas analitičara iz Prištine, Srbija stalno nastoji dokazati kako se vode pregovori o “statusu Kosova” iako je taj status definitivno riješen i nepromjenjiv. I Vllasi smatra kako se Vučić ne može riješiti pritiska politike Slobodana Miloševića.

– Srbija je smatrala da je Milošević “riješio” kosovsko pitanje, a sadašnje vlasti Srbije nisu bitno iskoračile od te politike. Iz Beograda stalno čujemo potpuno maglovitu frazu kako je Srbija za “neko kompromisno rješenje”, ali nikada ne preciziraju na kakav kompromis misle i po kojim pitanjima, kaže Vllasi. Za njega novi kosovski premijer Albin Kurti, kao i njegovi prethodnici, konačnicom normalizacije odnosa sa Srbijom smatra međusobno priznanje, dakle i formalno priznanje onoga što je realnost već dvadeset godina, a to bi bilo korisno i za samu Srbiju, a i za položaj Srba koji žive na Kosovu, pojasnio je Vllasi.

No, osim “nerješivosti” Kosova, Vučić je, kaže Nikolaidis, baš i posegnuo na Crnu Goru i BiH, u suradnji s Miloradom Dodikom. Sarajevska politologinja Ivana Marić pomalo ironizira najnovije Dodikove secesionističke prijetnje. Za nju, Dodikova najnovija secesionistička prijetnja ozbiljna je kao i njegovih četrdesetak ranijih secesionističkih prijetnji. Podsjeća da je Milorad Dodik još davne 2006. godine prvi put “zaprijetio” referendumom o nezavisnosti Republike Srpske.

– Dodik je mudar političar koji je svjestan da priču o referendumu može beskrajno koristiti kako za prikrivanje tema koje mu ne odgovaraju, poput odobrenja nastavka NATO puta za BiH, tako i za dobivanje izbornih kampanja u nedostatku stvarnih rezultata. Pored toga, Dodik zna do koje granice smije ići s provokacijama i neprestano pokušava pomjeriti te granice, ali ne ide mu baš od ruke – kaže Ivana Marić.

Ona smatra da je najnoviju krizu Dodik dijelom izazvao zbog oštre kritike opozicije u RS-u koje su mu upućene zbog otvaranja MAP programa i nastavka NATO puta za BiH. A ovo ne bi bio prvi put da preuranjeno krenu s međunacionalnim svađama nekoliko mjeseci pred izbore jer takve teme i rasprave najdulje traju i potkopavaju sve ostale realne probleme građana – kaže Ivana Marić.

– Velikosrpska ideja o Crnoj Gori je sljedeća: preuzeti vlast i tako uzeti cijelu Crnu Goru. Alternativa tome je osnivanje nekakvih “SAO Krajina” ili Republika Srpskih. No danas je to teže nego jučer, jer je Crna Gora već u NATO-u, koji je u ogromnoj krizi, no još postoji. Sadašnji trenutak u Crnoj Gori je opasan baš zbog toga što je svima, pa i velikosrpskim planerima, jasno da je, dakle, danas za “Krajine” u Crnoj Gori gori trenutak nego jučer, ali mnogo bolji nego što će biti sutra. Ovo je, zapravo, posljednji trenutak za to. U tome je opasnost. Vučić će morati odlučiti: ili će “SAO” dogoditi sada, ili će preko svojih partija pokušati pobijediti na izborima u Crnoj Gori na jesen. Ako ga Zapad nedvosmisleno ne uputi na izbore, počinit će zločin prema Crnoj Gori. Sama činjenica da regija koja je devedesetih stradala od velikosrpskog nacionalizma danas ponovo strepi pred istim zločinačkim pothvatom dovoljno svjedoči o katastrofalnoj politici Zapada u regiji, opaža Nikolaidis. Za Vllasija je pravi problem što je srpska strana neiskrena prema svakoj američkoj ili zapadnoeuropskoj inicijativi o Balkanu, a osobito kada je Kosovo u pitanju.

– Vučić se drži instrukcija iz Rusije, a Rusija nije zainteresirana za normalizaciju odnosa između Kosova i Srbije. Njena strategija je da u regiji bude što više neriješenih problema i potencijalno latentnih kriza. Tako je zbog stava Zapada po pitanju Krima i istočnih dijelova Ukrajine. Kao isturena točka ruske strategije na Balkanu, dužnosnici Srbije na jednoj strani govore o njihovom zalaganju za mir i stabilnost, a usporedo s tim zdušno podržavaju i pomažu podrivačku djelatnost prema Crnoj Gori, BiH i Kosovu gdje je Rusija također zainteresirana i involvirana, smatra Azem Vllasi.

I Nikolaidis kaže kako se Rusija ne protivi Vučićevoj “kosovskoj politici” nego mu striktno brani bilo kakvu normalizaciju.

– Prije neki dan je Vučić od Rusa, preko Emira Kusturice, dobio direktnu prijetnju: ovaj mu je poručio da su prosvjedi u Crnoj Gori mačji kašalj u odnosu na ono što njega čeka, usudi li se priznati Kosovo, kaže Nikolaidis, koji je uvjeren kako je ovo što sada imamo sinergija ruskog odbijanja da budu izgurani s Balkana i zombija velikosrpskog nacionalizma koji odbija biti konačno i trajno upokojen. A to će se dogoditi i jednima i drugima. Samo je pitanje cijene, to je problem. No, da je Rusija dio balkanske krize koju produciraju Dodik, Mandić i Vučić, sažeo je u svom intervjuu sarajevskom Oslobođenju Čedomir Jovanović koji kaže kako je srpski nacionalizam najjeftiniji i najefikasniji instrument ruskog destabiliziranja Europe. Tako se u svjetlu ovih najnovijih događanja na Balkanu mogu protumačiti poziv srbijanskog povjesničara Aleksandra Rakovića koji, odražavajući atmosferu koja vlada Vučićevom Srbijom, kao njen glasnogovornik, ističe kako je “rusofilija dio srpskog identiteta” te da je u “procesu ujedinjenja Srba ključna podrška Rusije”.

Izvor: Jutarnji list

Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner
Postavite komentar
0 0 glas
Ocjena članka
Pretplati se
Obavijesti me o
guest
0 Komentara
Uredne povratne informacije
View all comments

Preporuka

GRAHOVAC: “Dodik je postao problem sebi i Republici Srpskoj, srpskom etnosu

– On je već problem mnogima. Građani Srbije uočavaju – dokle više Dodik. Dodik je postao problem sebi i Republici Srpskoj, srpskom etnosu. On uočava da je višak svuda. On neće postati američki igrač, ali on je potrošen”, dodao je Grahovac.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Grahovac o Dodiku

Blagoje Grahovac, penzionisani general i geopolitički analitičar, rekao je večeras u Pressingu da Republika Srpska nikada neće izaći iz Bosne i Hercegovine komentarišući sve učestalije najave Milorada Dodika, lidera SNSD-a, o ”razdruživanju”.

Gost emisije je rekao da je to ”zavaravanje srpskog etnosa u BiH”.

”To je zavaravanje sebe i zavaranje srpskog etnosa u BiH. Ne vjerujte u tu priču, Republika Srpska nikada neće izaći iz Bosne i Hercegovine. Bosni i Hercegovini je potrebna vladavina prava, nema razdruživanja. Dodik će uskoro postati sopstveni problem. On je već problem mnogima. Građani Srbije uočavaju – dokle više Dodik. Dodik je postao problem sebi i Republici Srpskoj, srpskom etnosu. On uočava da je višak svuda. On neće postati američki igrač, ali on je potrošen”, dodao je Grahovac.

Hoće li ishod izbora u Americi promijeniti politiku ove velesile prema BiH?

”Neće to naročito promijeniti, rekao sam – da je sreće da Bernie Sanders ostane kandidat. Ako ne on, onda će pobijediti Donald Trump. Zašto? Amerika je svjesna da je to učmao sistem i da postaje problem za sebe. Da li će promijeniti situaciju prema nama ako BIden pobijedi? Ne, naročito. Siguran sam da će Srbiji biti postavljeni strožiji zahtjevi za priznanje Kosova. To je završen posao samo što u Srbiji nema nijedan političar toliko snage da realnost saopšti sebi i drugima. To je gotovo. Šta će se desiti poslije izbora? Neće se promijeniti interes Amerike prema Balkanu, bit će pojačan interes”, rekao je gost Pressinga.

O Dejtonu i njegovim eventualnim promjenama…

”Da BiH nije zarobljena od svojih političara, Dejtona se niko ne bi sjećao. Profunkcionisaće jer će građani BiH, kada počnu da ih mijenjaju, političare će mijenjati svakih pola godina. Mijenjati vlast – to će biti poželjno pomodarstvo u Bosni i Hercegovini. Profunkcionisaće, ali sa zakašnjenjem jer će građani vrlo brzo shvatiti da se s ovakvim političarima više ne može”, procijenio je on.

Naglasio je da očekuje da će ”Aleksandar Vučić na vlasti ostati još godinu i po dana”. Zašto?

”Navijam da ostane godinu i po dana i kada profunkcioniše ovaj program američki za Srbiju i Kosovo, a to će se desiti u martu, a siguran sam da će u julu dobiti zahtjev da promijeni Ustav i da u preambuli izbriše da je Kosovo dio Srbije. Nakon toga će biti priznanje Kosova. Pošto on to neće imati snage da prevali, on je ograničio i sljedeći mandat. Na treći april 2022. godine. On tačno zna kako će to ići terminski i pošto neće biti u stanju da prihvati Kosovo, tražit će referendum i oni će ga odbiti”, najavio je Grahovac.

Grahovac je govorio i o ostalim aktuelnim temama, Uskoro donosimo video kompletnog razgovora.

Za Milorada Dodika je rekao da je kabadahijski političar, a Dragana Čovića ocijenio je opasnim.

U nastavku su komentari ostalih regionalnih lidera.

Milorad Dodik: Kabadahijski političar koji mora ići.

Dragan Čović: Neiskren, opasan.

Izvor: N1

Nastavi čitati

Preporuka

Dr. Anto Ivić: Bosna nije oslobođena, već oružjem porobljena

Osvrt Mustafe Cerića, bivšeg reis-ul-uleme u BiH, predsjednika Svjetskog bošnjačkog kongresa, na devetnaesti Molitveni dan za Domovinu Vrhbosanske nadbiskupije i sedamnaesto vojno hodočašće na Bobovac 24. listopada ove godine (uoči spomendana smrti bosanske kraljice Katarine), na prvi pogled mogao bi izgledati kao dobronamjeran poziv na molitveno i duhovno zajedništvo pripadnika svih konfesionalnosti u Bosni i Hercegovini, da detaljnijim čitanjem ne otkriva niz proturječnosti i nelogičnih konstrukcija s političkim ciljevima.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Za Bosansko kraljevstvo koje je postojalo 86 godina (1377.-1463.), Cerić u kolumni za portal Pressmedia.ba piše: „Dolaskom Osmanlija u Bosnu, bosanska kraljevina je ukinuta tako što je Bosna postala dio univerzalne osmanske carevine.“

Pogled na prošlost ocjenjuje: „Nema apsolutne suglasnosti ni oko jedne, pa tako ni oko bosanske historije o tome tko oslobađa a tko porobljava jednu zemlju, kraljevinu ili državu. Uvijek je bilo i uvijek će biti da je neko za jedne osloboditelj, dok je za druge porobljivač.“

Ovim se ne samo promiče teza da je Bosna oslobođena osmanlijskom invazijom, već se relativizira ono što je opće poznato. Osmanlije su u svojoj ekspanzionističkoj politici usmjerenoj prema Europi, vojno osvojile ove krajeve, a njihov vođa sultan Mehmed II. s ponosom nosio je ime „El-Fatih“ – Osvajač, a ne Osloboditelj. Bosanska Kraljevina nije ukinuta, nego silom i oružjem osvojena i porobljena. Bosanski kralj je ubijen i pored obećanja da će mu biti pošteđen život ako preostale utvrde mirno preda, što je učinio, ali time život nije sačuvao.

U „univerzalnoj osmanskoj carevini“ kako je Cerić naziva, možemo reći da nije provodila veliki pritisak u cilju islamizacije, niti je ona bila izrazita, dok im je god „za vratom puhao“ ugarsko-hrvatski kralj Matija Korvin, a središnja Bosna bila pogranično područje prema još neosvojenom hrvatsko-ugarskom teritoriju. Tek 60 godina nakon pada Bosanskog Kraljevstva, tj. padom Srebreničke, a zatimi Jajačke banovine, islamizacije je potaknuta terorom i rigoroznim zakonima. Posljedica takvog „univerzalizma“ je bila da od gotovo 500 poznatih katoličkih crkava koje su postojale na području koje danas zauzima Bosna i Hercegovina, do kraja 17. stoljeća nisu porušene ili pretvorene u džamije samo 5 crkava!

Među predosmanskim crkvama bile su i tri na Bobovcu. Nalazile su se unutar bobovačke fortifikacije kao i jedan od ukupno sedam kraljevskih dvorova bosanskih vladara. Crkve, kao i dvor, uništeni su u turskom razdoblju.

Nadalje, Cerić veli: „Bobovac ima i svoj duhovni značaj u smislu sjećanja na vjeru i tradiciju drevnih Dobrih Bošnjana ‘Bono Homini’, koji su imali svoju Bosansku crkvu – ni istočnu ni zapadnu, ni hrišćansku ni kršćansku, već svoju ‘krstjansku’.“

Nije jasno kako to Bobovac, a napose ostatci njegovih crkava, od kojih je jedna i restaurirana, podsjećaju i na što drugo osim na ono što jesu. Upravo na tom mjestu prilikom hodočašća i danas se slavi sv. misa.

Dobri Bošnjani – „bonoHomini“ nisu nikakva etnička ili vjerska skupina, odnosno pripadnici Bosanske crkve, nego oznaka za društveni status kojeg treba promatrati u europskom kulturološkom krugu. Budući da autor teksta nije povjesničar, shvatljivo je nerazumijevanje tih termina, ali nikako i opravdano pogrešno tumačenje.

Jezičnim promjenama i palatalizacijom, katolici od kraja 19. stoljeća sebe nazivaju „kršćani“, dok su se ranije nazivali „krstjani“. Dakle, ovdje je riječ ili o temeljnom neznanju ili o manipulaciji koja ima za cilj dokazati neku jezičnu posebnost, ali bez argumenta.

Pišući o „crkvi bosanskoj“ i osvrtu na pojavu katara, albigenza, paterana, babuna i bogumila u Europi, Cerić previđa da je Bosna bila dio kršćanskog duhovnog prostora Europe i da je dijelila duhovna kretanja i pojave na tom prostoru, sa specifičnostima kao i u drugim područjima. Dakle, Bosna nije bila na Mjesecu, na kojeg je sletio „osloboditelj“ El-Fatih.

S konstatacijom da Bobovac „nije izgubio svoj povijesni i simbolički značaj u smislu drevne tradicije bosanskog kraljevstva i bosanske državnosti“, možemo se uvjetno složiti, ali s napomenom da je od tradicije srednjovjekovne Bosne jedini kontinuitet do danas zadržan jedino u postojanju Franjevačke provincije Bosne Srebrene kroz sva ta stoljeća. (Jedan od franjevačkih samostana povezan je upravo s Bobovcem). Osmanlijske provincije nisu imale nikakvu državnost, pa tako niti one koje su nosile ime Bosne ili Hercegovine.

Indikativno je da Cerić našu zajedničku domovinu naziva Bosna. Mi živimo u međunarodno priznatoj državi Bosni i Hercegovini, nastaloj spajanjem dviju povijesnih pokrajina, Bosne i Hercegovine – ranije Huma. Hrvati katolici imaju potpuno pravo moliti se za svoju domovinu upravo na mjestu gdje su molili i njihovi pretci prije nego što su Osmanlije svojom osvajačkom politikom ne samo porušile njihove bogomolje, već i izmijenile etničku i konfesionalnu strukturu ovog područja.

Cerićev stav da: “nema nitko pravo Bobovac prisvajati samo sebi ni nacionalno, ni državno, ni duhovno zato što simbol Bobovca pripada jednom vlasniku, a to je Bosna i njeni autohtoni Bošnjaci/Bosanci različitih vjera, Bosna koja nikad nije bila ni hrvatska ni srpska, ni turska, ni austrougarska, ni jugoslovenska, već isključivo i samo bosanska“, upravo negira temelje na kojima Bosna i Hercegovina jedino može i postojati, a to je da bude država i Hrvata, i Srba i Bošnjaka (ranije Muslimana).

Ne ulazeći u elaboraciju nastanka suvremenih nacija, činjenica je da Hrvati kao narod nemaju potrebu svoj identitet graditi u 21. stoljeću, jer je on ovdje nastajao i razvijan još od vremena nastanka islama na Bliskom istoku. Gotovo 1.100 godina je od uspostave Hrvatskog Kraljevstva i to upravo na području koje je danas dio Bosne i Hercegovine. Unatoč stavovima poput Cerićevih, uvažavajući BiH i kao domovinu drugih, Hrvati su uvijek smatrali i smatrat će bosanske kraljeve i kraljice svojim, napose se sjećajući spomendana smrti kraljice Katarine, koja je upravo spašavajući glavu pred El-Fatihom svoje konačno utočište našla u Rimu, gdje je i umrla 25. listopada 1478. godine. | HMS

NAPOMENA: Autor teksta je doktor povijesnih znanosti. Doktorirao je na Sveučilištu u Zadru. Autor je i koautor 13 knjiga o migracijama stanovništva u vrijeme Osmanlijske okupacije Bosne i Huma.

Nastavi čitati

Preporuka

HASANBEGOVIĆ POSLAO OŠTRU PORUKU! Govorio o ‘kućnom odgoju političara’ i jasno poručio Plenkoviću i Milanoviću…

Zastupnik Domovinskog pokreta Zlatko Hasanbegović za N1 je govorio o radikalizaciji društva, za koju tvrdi kako se uopće ne događa te je kao ozbiljniji problem istaknuo trivijalizaciju javne rasprave.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Zlatko Hasanbegović

Protivnik sam moralne panike i stvaranja psihoza. Moramo pristupiti racionalno i konstatirati elementarne činjenice. Korona nije karijes, jer se karijes može liječiti, ali nema potrebe stvarati psihozu i ozračje kuge i kolere i situacije da mrtvi ljudi leže po cestama, jer nije tako. U pozadini medijske psihoze imamo problem koji se zove elementi kolapsa zdravstvenog sustava. On, prema navodima liječnika, počinje kolabirati. Imamo situaciju u kojoj kapaciteti još nisu popunjeni, ali se tvrdi da nema dovoljno hrane, kisika, da pacijentima nema tko promijeniti pidžamu, a ne vidim uzročno posljedičnu vezu između ove razine problema Covida 19 i onoga što se događa na pojedinim mjestima. Koronakriza koja još uvijek nije došla do razine potpune preopterećenosti sustava, samo nas je podsjetila na ključni problem hrvatskog zdravstva – bilo koronakrize ili ne”, rekao je o trenutnoj situaciji u zemlji i borbi s koronavirusom.

Rekao je i kako ne može previše govoriti o zdravstvenoj reformi.

“Korjenite promjene, to vrijedi za bilo koje područje hrvatskog javnog života, odnosno izbjegavanje bilo kakvih korjenitih promjena, sada doživljava svoj klimaks. Korona će otići, a ove probleme treba rješavati. Život se ne može zaustaviti”, tvrdi Hasanbegović.

Ne želi da se uvede izvanredno stanje.

“Ustav je jasan – svako ograničenje ljudskih prava i sloboda može se donijeti isključivo aktiviranjem stanovitog Ustavnog članka, te dvotrećinskom većinom u Saboru – to ne može biti predmet rasprave. Samo je pitanje treba li proglasiti izvanredno stanje. Mi ne možemo prebacivati odgovornost na struku. Korona je pokazala i naličje onoga što se naziva strukom. Sve odluke trebaju donositi politički čimbenici koji su od naroda za to dobili povjerenje. Ako se ograničavaju ljudska prava i slobode, Ustav propisuje procedure. Predmet rasprave samo je jedan – treba li nam izvanredno stanje ili ne. Moj stav je da izvanredno stanje ne treba uvoditi. Hrvatska Vlada mora preuzeti odgovornost, ne smije se skrivati iza epidemiologa i struke. Struka političke čimbenike može savjetovati, ali oni moraju donijeti odluku”, kaže.

Siniša Hajdaš Dončić je rekao kako bi Hrvatska uskoro mogla imati deset tisuća zaraženih koronavirusom dnevno, a Hasanbegović na to govori:

“Hajdaš Dončić je jučer proricao da će broj zaraženih doći na 10.000 i kaže da ove mjere nisu dostatne. On zaziva lockdown. Kriterij za uvođenje takvih mjera je smrtnost. Mi ne znamo – umiru li ljudi od Covida ili s Covidom. Možemo izdvajati pojedinačne slučajeve, ali jasno je da je teško ustanoviti uzrok smrti sada.”

Kao društveni problem vidi nekvalitetu javnog diskursa, no ne i radikalizaciju.

“Postoje različiti oblici marginalne društvene patologije, ali ne postoji radikalizacija. Odbijam raspravljati o nečemu što ne postoji. Živimo u slobodnoj zemlji, sučeljavanje političko-ideoloških stajališta je poželjno, i ako se ne želimo vratiti na neke prijašnje političke obrasce, Hrvatskoj toga nedostaje još više”, govori.

Što se tiče odnosa premijera Plenkovića i predsjednika Milanovića, Hasanbegović smatra kako je nedostatak kućnog odgoja opći problem hrvatske politike.

“Problem hrvatske politike nije radikalizacija, nego trivijalizacija, banalizacija i u mnoštvu slučajeva nedostatak kućnog odgoja. Nije mi jasna pozadina polemike, ali jasno mi je da dosega nema. Ukazuje na infantilizaciju, trivijalizaciju i banalizaciju diskursa hrvatske političke elite. Na to gledam kao da vrstu osobne zadovoljštine, ne ulazeći u motive izričaja predsjednika Republike. Iz meni nepoznatih razloga on je iznosio stanovite interpretacije, uvodio neke pojmove – parapolitički, internetska septička jama, i slične koje prate hrvatski politički život. Na neki način osobno polažem autorstvo. Prezirem licemjerje. Samo u Hrvatskoj je moguća montipajtonovska situacija, da jedan akter proziva drugog da je izdanak crvene buržoazije, a proziva ga onaj koji je izdanak istog socijalno-političkog miljea. Milanović nastupa na način koji mi je blizak – da treba imati jasan stav i da se ne treba nikome svidjeti… Sa žaljenjem mogu konstatirati da imamo prvorazredno licemjerje i banalizaciju javne rasprave”, zaključuje zastupnik Domovinskog pokreta.

Izvor: dnevno.hr

Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner

ANKETA

Bojite li se Koronavirusa?

Najnoviji komentari

Najčitanije objave

Popularno

0
Would love your thoughts, please comment.x
()
x