Kontaktirajte nas na:

Preporuka

UNUKA NIKITE HRUŠČOVA O INVAZIJI NA UKRAJINU: “Rusiju pod Putinom čeka budućnost mračna kao i njena najmračnija prošlost”

Ovoga puta, izgubi li Rusija rat u Ukrajini moglo bi doći do potpunog gubitka efikasnog vanjskopolitičkog djelovanja Rusije i njenog oslanjanja isključivo na vojnu silu, kao i do unutrašnjeg političkog sloma Ruske Federacije, pa i njene disolucije.

Online:

/ Datum objave:

Pokušavajući otkloniti učinke raspada ruskog carstva, a potom raspada SSSR-a, ruska politika započevši rat u Ukrajini otvorila je mogućnost novog, za Rusiju katastrofalnog geopolitičkog sloma ravnog nekadašnjem padu carstva Romanovih i sovjetskog imperija. Ovoga puta, izgubi li Rusija rat u Ukrajini moglo bi doći do potpunog gubitka efikasnog vanjskopolitičkog djelovanja Rusije i njenog oslanjanja isključivo na vojnu silu, kao i do unutrašnjeg političkog sloma Ruske Federacije, pa i njene disolucije, piše Dnevno.hr.

Unuka nekadašnjeg sovjetskog vođe Nikite Hruščova Nina L. Hruščova, profesorica međunarodnih odnosa na istraživačkom univerzitetu The New School u New Yorku, u autorskom članku pod naslovom “Putinov rat će uništiti Rusiju” od 31. marta 2022. godine, otvoreno upozorava: “Napadom na drugu evropsku zemlju Putin je prešao granicu koja je povučena nakon 2. svjetskog rata – i promijenio svijet. Ali on je također promijenio i Rusiju, od funkcionalne autokratije u staljinističku diktaturu, zemlju koju karakterizira nasilna represija, nedokučiva samovolja i masivni odljev mozgova”.

Unutrašnja represija

Kako bi održavala vojnu mašinu u pogonu i vodila rat toliko širokog opsega, koji se nikako ne može usporediti s ranijim vojnim intervencijama u Čečeniji, Gruziji ili na Bliskom istoku, i to u uvjetima žestokih međunarodnih sankcija koje ciljaju ne samo na blokadu ekonomskog potencijala vojne moći nego i na učinke među običnim ruskim građanima – Putinov režim može opstati samo jačanjem unutrašnje represije. Unutrašnja represija, pak, u svome nastavku vodit će rastu unutrašnjih napetosti, koje će vjerovatno podržati vanjski čimbenici.

U nastavku članka Nina L. Hruščova ukazuje na ideološke temelje ruske vanjske politike i ratova koje vodi: “Ako nam je predsjednik Vladimir Putin išta pokazao, onda je to da više ne možemo vjerovati u sadašnjost i da je sve što je važno za budućnost Rusije zapravo njena prošlost. Za Putina je najvažnija prošlost koju je uzdizao disidentski autor i nobelovac Aleksandar Solženjicin – vrijeme kada su slavenski ljudi bili ujedinjeni unutar pravoslavnog kršćanskog kraljevstva Kijevske Rusije. Kijev je zarobio njegovo srce, čineći Ukrajinu središnjom Putinovom panslavističkom vizijom.

Za Putina ukrajinski rat ne predstavlja širenje Rusije, nego ga on vidi kao rat za očuvanje Rusije. Kako je nedavno jasno izrekao ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov, ruski čelnici vjeruju da je njihova zemlja uvučena u borbu na život i smrt za opstanak na geopolitičkoj karti svijeta. Taj svjetonazor odražava Putinovu dugogodišnju opsjednutost drugim ruskim emigrantskim filozofima poput Ivana Iljina i Nikolaja Berdjajeva koji su suvremenu Rusiju smještali u paradigmu borbe za euroazijsku (rusku) dušu protiv atlantista (Zapada) koji je namjerava uništiti. Čini se da Putin i njegovi neoeuroazijci vjeruju da je ključ pobjede na unutrašnjem planu stvaranje režima koji su ti antiboljševički filozofi najviše mrzili – režima kojim upravljaju snage sigurnosti… To je uglavnom ista logika koja se danas primjenjuje i u Ukrajini – ako se to može nazvati logikom”.

Četiri scenarija

Uistinu, Nina Hruščova je kad je riječ o Solženjicinu upravu. On se početkom ovoga stoljeća više puta sastajao s Putinom, na tim sastancima su se usuglasili da ponovo treba uspostaviti istočnoslavensko jedinstvo Bjelorusije, Ukrajine i Rusije i da je zapadna demokratija štetna za Rusiju kao oblik vladavine.

Prema Nini Hruščovoj, ruski rat u Ukrajini vjerojatno će završiti na jedan od četiri načina pa navodi: “Rusija bi mogla preuzeti kontrolu nad dijelom Ukrajine, ali samo nakratko”, jer dosadašnji tok rata “snažno sugerira da ne može održati dugoročnu okupaciju. Pri čemu mi pada na pamet katastrofalni rat u Afganistanu koji je ubrzao raspad SSSR-a”. Dalje nastavlja da bi u drugom scenariju Rusija mogla na duže vrijeme zadržati Krim, Donjeck i Lugansk, čime bi propagandni stroj Kremlja mogao plasirati priče o pobjedi i oslobođenim Ukrajincima. “No čak i ako Putinov režim bude javno tvrdio da je pobijedio, Rusija bi u stvarnosti ostala izolirana globalna odmetnuta država s ekonomijom koja je trajno izložena sankcijama, napuštena od stotina globalnih kompanija i u sve većoj mjeri bez mladih ljudi koji bi je napuštali”, tvrdi autorica. U trećem scenariju navodi dalje: “Frustrirani Putin mogao bi rasporediti taktičko nuklearno oružje u Ukrajini. Kako je nedavno upozorio Dmitrij Medvedev, bivši predsjednik, a sada zamjenik predsjednika ruskog Vijeća nacionalne sigurnosti, Rusija je spremna za bilo koji oblik napada na neprijatelja koji bi je ugrozio koristeći samo konvencionalno oružje. Propaganda Kremlja to bi zacijelo predstavila kao pobjedu, najvjerovatnije navodeći američko bombardiranje Hiroshime i Nagasakija 1945. godine kao presedan za korištenje nuklearnog oružja u cilju okončanja rata, a svaka kritika Zapada bila bi označena kao licemjerje”. Čak i da se ostvari četvrti mogući scenarij i da Putin bude smijenjen, Nina Hruščova drži da bi sistem koji je izgradio i dalje ostao u punoj snazi i upravljao Rusijom.
U zaključku navodi: “Dok se sudbina Ukrajine, Evrope i ostatka svijeta nakon prestanka ratnih okršaja tek treba vidjeti, ishod za Rusiju već je sada previše očit – budućnost mračna kao i njena najmračnija prošlost“. Drugačije i ne može završiti suluda ideološka doktrina na kojoj počiva rat u Ukrajini i cijeli niz ruskih intervencija posljednjih desetljeća.

Iracionalne postavke

Nakon ruskog pokretanja rata u Ukrajini u srcu Evrope na Mackinderovu Heartlandu iz proklamiranih radikalnih ciljeva rata, kao i radikalnog i brutalnog djelovanja punim opsegom vojne sile, zasad jedino bez korištenja nuklearnog oružja, može se raspoznati zastrašujuća činjenica na koju posredno upozorava u svome članku i Nina Hruščova. A to je činjenica koja postaje očita – da se ruski rat u Ukrajini ne temelji na istinskim i racionalnim geopolitičkim postavkama nego na sirovoj i morbidnoj ideologiji. Geopolitičke odrednice, kao i bezbroj puta u historiji, samo služe kao instrument ideološkog rata.

Kolika je dubina ideološke osnove rata u Ukrajini, najbolje svjedoče sami ruski ideolozi i geopolitičari. Maske su uistinu pale i više ništa ne skrivaju. Bizarnost i morbidnost njihovih ideoloških postavki i njima prilagođene prateće geopolitičke logike govori ne samo da rat u Ukrajini nije sve što ruska politika misli poduzeti nego da se iza nje krije mnogo širi i opasniji plan. On je u konačnici toliko uronjen u sferu političkih i ideoloških deluzija da postaje jasno kako Evropi i svijetu prijeti daleko širi sukob Rusije sa Zapadom koji nema nikakve šanse Rusiju dovesti do pobjede, nego samo do teškog poraza koji može završiti i njenim raspadom.

U Moskvi su svjesni veličine uloga na koji su zaigrali i poraz je stoga za rusku politiku nezamisliva mogućnost. Ako do njega dođe, Moskva je spremna na Samsonovu opciju uništenja i samouništenja ulaskom u nuklearni rat. Takvo što je moguće samo zato što se ruska politika više ne vodi racionalnošću geopolitike, nego iracionalnim postavkama ideoloških doktrina iz prošlosti. O kakvoj ideologiji je riječ, zorno svjedoči jedan od vodećih ruskih ideologa i geopolitičara Aleksandar Dugin, blizak kremaljskim krugovima, koji u svom članku za informativnu rusku platformu Tzargrad objašnjava ciljeve ruske vojne invazije u Ukrajini.

Posljednja faza

Koliko su oni smisleni i usklađeni sa zdravim razumom i realnim postavkama geopolitike, savršeno se vidi iz njegova teksta objavljenoga 4. aprila na think-tanku Katehon, koji je u sklopu informativne platforme Tzargrad, pod naslovom: “Koja je bit i smisao specijalne operacije oružanih snaga Rusije u Ukrajini”. Članak je preneseni intervju koji je Dugin dao ruskoj federalnoj novinskoj agenciji FAN. Treba napomenuti da je Tzargrad i think-tank Katehon osnovao i da ih finansira milijarder Konstantin Malofejev, blizak ruskom predsjedniku Putinu, s ciljem promicanja euroazijskih integracija, a analitičari koji sudjeluju u njegovu radu izravno su povezani s ruskim državnim aparatom i obavještajnim agencijama. Osnivača i predsjednika nadzornog odbora Katehona, milijardera Konstantina Malofejeva, Evropska unija, Ukrajina i SAD povezuju s finansiranjem ruskih separatista na istoku Ukrajine. Voditelj thik-thanka Katehon je Aleksandar Dugin.

Dugin u članku objavljenom u Katehonu kaže: “Osjeća se da dolazi nešto novo, novi svijet. A početak je dala specijalna operacija u Ukrajini. Doista sada dolazi do promjene svjetskog poretka, ali ne onoga koji je nastao nakon 2. svjetskog rata, ne onoga utemeljenog na mirovnom sporazumu na Jalti, nego unipolarnog svijeta koji je nastao ’91, nakon sloma bipolarnog modela koji je uspostavljen nakon ’45. Te ’91. došlo je do revizije rezultata rata – prijelaza iz bipolarnog svijeta u unipolarni svijet, globalistički, i Rusija je izgubila svoj suverenitet i pravno je pristala na to predajući se Zapadu. Na vlast je došao defetistički režim i uspostavljena je globalistička diktatura. Unipolarni svijet trajao je sve do dolaska Vladimira Putina, koji je 2000. godine krenuo u reviziju rezultata iz 1991”.

Dalje nastavlja: “Specijalna vojna operacija nije početak prijelaza na multipolarni svijet, nego ga ona dovršava. To je posljednja faza. Prvi pokušaji da se krene prema multipolarnom svijetu počeli su kada se Putin s Gerhardom Schroederom, bivšim njemačkim kancelarom, i bivšim predsjednikom Francuske Jacquesom Chiracom pokušao oduprijeti anglosaksonskoj agresiji u Iraku. Zatim je došao čuveni govor ruskog predsjednika u Muenchenu 2007, a 2008. godine je došlo do sukoba s prozapadno orijentiranim gruzijskim diktatorom Mihailom Sakašvilijem, zatim se zbio Majdan i potom naša reakcija – ponovno ujedinjenje s Krimom i podrška Donbasu. Danas slijedi finale. Specijalna operacija je prekretnica. Sada je prijelaz iz unipolarnog svijeta u multipolarni svijet postao stvarnost, a sve ovisi samo o našoj pobjedi”.

Konačno rješenje

U nastavku članka Aleksandar Dugin navodi da je Rubikon prijeđen i da je ruski predsjednik odlučio braniti suverenitet po svaku cijenu te navodi da je potrebna puna kontrola Ukrajine kako bi se osigurala ruska pobjeda. Prema Duginu: “Za postizanje demilitarizacije i denacifikacije Ukrajine nužan je uvjet puna nepovratna dugoročna kontrola nad teritorijem Ukrajine. Inače nećemo postići ni prvo ni drugo. Ako sada demilitariziramo ukrajinsku vojnu infrastrukturu, ostavljajući toj državi suverenitet, onda ćemo se nakon nekog vremena vratiti istom problemu, ali s nuklearnim oružjem”. Dakle, Dugin sasvim otvoreno govori o potpunom uništenju Ukrajine kao države kao o konačnom cilju pokrenutog rata. Što se tiče samih Ukrajinaca, Dugin i za njih, kao i za njihovu državu, ima konačno rješenje pa navodi: “Trebamo im ponuditi pripadnost zajedničkoj istočnoslavenskoj euroazijskoj pravoslavnoj civilizaciji. Da bismo to učinili, i sami bismo se trebali realizirati kao civilizacija, a ne samo kao jedna od evropskih država. Ukrajinu nećemo moći denacionalizirati bez tehnološkog uvjeta (potpune kontrole nad teritorijem Ukrajine i bez inkorporiranja Ukrajinaca u naš civilizacijski identitet)”. Tako vodeći geopolitičar Rusije zamišlja konačno rješenje ukrajinskoga problema, pa se ne treba čuditi proklamiranim ciljevima ruskog rata u Ukrajini i načinu njegova vođenja. Cilj je potpuno jasan: uništiti ukrajinsku državu i naciju, što bi trebala biti prva faza stvaranja velikog euroazijskog imperija u čijem središtu bi bila Rusija.

U Duginovim radovima više je puta naznačeno da Ukrajinu treba anektirati kao preduvjet stvaranja i širenja velikog euroazijskog carstva pod ruskom dominacijom. U svojoj knjizi “Temelji geopolitike: geopolitička budućnost Rusije” Dugin navodi: “Ukrajina kao država nema geopolitičkog značenja, nema globalnog značenja, geografske posebnosti, etničke ekskluzivnosti, određenje njene teritorijalne ambicije predstavlja značajnu opasnost za cijelu Euroaziju i bez rješavanja ukrajinskog problema očito je besmisleno raspravljati o kontinentalnoj politici”.

Vrhunac patriotizma

Posebno napominje da Ukrajini nikako ne bi trebalo dopustiti da ostane samostalna država jer bez njenog uništenja nema ni pobjede nad atlantizmom i stvaranja euroazijskog imperija. O kakvom umu je riječ, svjedoči i odlomak iz članka objavljenog u Katehonu u kojem Aleksandar Dugin lamentira o potrebi ponovnog buđenja ruskog naroda u cilju novog globalnog repozicioniranja Rusije kroz euroazijski koncept u kojem Dugin navodi: “Postoji izreka da Rusima treba dugo da se pokrenu, ali tada rade brzo. Ne možemo ići polako i postupno. U našoj psihologiji postoje osobine koje nam ne dopuštaju da radimo stvari dosljedno, mirno i ravnomjerno. Nismo Japanci, nismo Nijemci, nismo Kinezi. Impulsivni smo ljudi. Ponašamo se kao obična populacija i padamo na McDonald’s i društvene mreže, a onda ne primijetimo ni rusko proljeće ni Donbas, no potom se ljudi probude (populacija se probudi), postanu narod i munjevito krenu pa ih ništa ne može zaustaviti”.

O dubokoj morbidnosti njegova ideološkog promišljanja koje je postalo općeprihvaćeno u elitnim ruskim političkim i vojnim krugovima svjedoči prispodoba koju opisuje u članku za Katehon. Dugin kaže: “Sjetio sam se još jedne priče. Tokom prve kampanje 2014. godine pisao mi je dječak iz Jekaterinburga. Rekao mi je da se drogira, da je slab, glup i da će vjerovatno vrlo brzo njegov život biti okončan. U jednom trenutku skupio je novac za kartu u jednom smjeru do Donjecka. Da barem na ovaj način bude koristan svojoj domovini”. Dugin zadovoljno zaključuje: “Do suza me dirnulo to pismo. Umjesto da se hvali, čovjek priznaje da ide u Donjeck svojim zadnjim dahom, kada više nikomu ne treba i kada je postao niko i ništa. Ali ipak on je Rus! Nije onamo otišao iz očaja, nego zato što je Rus. Ovaj momak ubrzo je postao jedan od izvanrednih zapovjednika”. Uistinu zastrašujuće i bolesno ushićenje velikog ideologa tragičnom sudbinom jednog ruskog mladića koji je izlaz iz besciljnosti vidio u odlasku u rat u Ukrajini. Za Dugina i njegovu ideologiju, koja se od vrha prema dnu ruskog društva širi kapilarno, umiranje u ruskoj agresiji na drugu državu vrhunac je patriotizma. Ništa novo. Takvi kao on uvijek su piskarali sulude ideološke doktrine, nikada nisu vidjeli bojišta, a u ratove su slali druge.

Mračna budućnost

I to su dubiozne ideološke postavke na kojima se temelji ruski rat u Ukrajini, kao i deluzija stvaranja nove euroazijske sile pod ruskim patronatom. Stoga se invaziji na Ukrajinu i mogućem nastavku ruskih vojnih i obavještajnih kampanja, kao i načinu njihova provođenja, ne treba čuditi. Riječ je o morbidnoj terenskoj provedbi morbidnih ideoloških doktrina. “Tzar” je prešao Rubikon, potvrđuje i sam Dugin. Rubikon geopolitike ili Rubikon uma – ostaje pitanje. Nina Hruščova, koja dobro poznaje Rusiju, stoga je možda uistinu u pravu kada kaže da je ishod svega za Rusiju pod Putinovom vlašću i režimom koji je on stvorio nakon pokretanja rata u Ukrajini već sada previše očit: “budućnost mračna kao i njena najmračnija prošlost”.

Izvor: dnevno.hr

______________________
Portal herceg-bosna.com ne odgovara za sadržaj i tekstove koji su preuzeti iz drugih medija
0 0 Ocjena/e
Ocjena članka
Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner
Postavite komentar
Pretplati se
Obavijesti me o
guest

0 Komentara
Uredne povratne informacije
View all comments

Preporuka

DRAGO BOJIĆ: Tiranija bošnjačkog patriotskog nacionalizma

Učestali napadi na Franju Šarčevića i njegovu obitelj, verbalno nasilje, prijetnje i pozivi na linč, o čemu, uz časne iznimke, uglavnom šuti oportuna sarajevska javnost, pokazatelj su da bošnjački nacionalizam s patriotskom ambalažom najsnažnije uporište ima u glavnom gradu u kojem mu je i rodno mjesto

Online:

/ Datum objave:

Nakon što je 2011. godine Franjo Šarčević, u to vrijeme dvadesetogodišnji student, s prijateljima pokrenuo portal Prometej.ba, vrlo brzo se našao na listi „neprijatelja hrvatskog naroda“, jer je kao urednik portala objavljivao i sam pisao kritičke tekstove o hrvatskoj politici i hrvatskom nacionalizmu u BiH. Šarčević je unatoč napadima hrvatskih nacionalista ostao dosljedan sebi, te i dalje ponajviše kritički piše o hrvatskom nacionalizmu vodeći se moralnim stavom „da prvo treba počistiti ispred vlastitog praga“. No, kako „jedna nevolja ne dolazi sama“, bilo je samo pitanje vremena kad će se slobodoumni i nepotkupljivi Šarčević naći na udaru i drugih balkanskih nacionalizama. Čim je dirnuo u bošnjački nacionalizam i bosanski hipokrizijski patriotizam, na Šarčevića su se sručile galopirajuće horde bošnjačkih nacionalista i takozvanih bosanskih patriota.

Urednik portala Prometej.ba Franjo Šarčević godinama trpi verbalni zulum bošnjačkih nacionalista i bosanskih patriota koji sebe nazivaju i „građanima“ kako bi kamuflirali svoje nacionalističke porive. Raspomamljeni i raspamećeni hajkači ne prežu ni od čega, te često vrijeđaju i Šarčevićevu suprugu Lejlu, njihovu obitelj, prijatelje i suradnike. U maniri najperfidnijih kultur-rasista ismijavaju Šarčevićevo mjesto rođenja (selo Rumboci u općini Prozor-Rama) s šovinističkim aluzijama na (mješovitu) bračnu vezu između Franje Šarčevića i Lejle Reko Šarčević.

Ovih dana se, po tko zna koji put, na sjajnog matematičara i angažiranog intelektualca Šarčevića okomio dijabolični trovač medijskog prostora Nenad Filipović. Riječ je o notornom difamatoru i frustriranom plagijatoru čije tekstualne fekalije zaudaraju na najsmrdljivija bunjišta ljudske gluposti i pokvarenosti. Filipović je otrovnim pamfletom protiv Šarčevića i portala Prometej.ba, u kojem krvoločno reži s iskešenim nacionalističkim očnjacima i na književnike Ivana Lovrenovića i Josipa Mlakića, novinarku Borku Rudić i potpisnika ovih redaka, najavio kandidaturu za najpoganijeg izdanka bošnjačkog patriotskog nacionalizma.

Najveći problem s bošnjačkim nacionalizmom jest u tome što se kamuflira patriotskim patosom, ljubavlju prema domovini i brigom za opstojnost države

Filipovićev, na lažima i podvalama konstruirani pamflet na portalu Proglas.ba (za građansko društvo!) ne bi zavrijedio nikakav osvrt da nije riječ o raširenoj „pojavi“ u bošnjačkim i bosansko-patriotskim krugovima. Tko god se usudi kritički progovoriti o bošnjačkom nacionalizmu, a tom nacionalizmu pripada velikim dijelom i bosanski patriotski građansko-politički odred kao jedinica za specijalne nacionalističke operacije – otkrivanje, lociranje i praćenje neprijatelja, proglašava ga se ustašom, uzepeovcem, četnikom ili nekim drugom pogrdnom kvalifikacijom.

Na listi „neprijatelja bošnjačkog naroda i države Bosne i Hercegovine“ nisu samo Hrvati i Srbi, nego i Bošnjaci koji ne podržavaju takvu ideologiju, a pogotovo oni koji pišu za portal Prometej.ba, zasigurno jedan od najboljih portala u BiH i na ovim prostorima. Šarčević je uspio okupiti respektabilnu grupu autorica i autora, stvoriti slobodni teritorij mišljenja s kritičkom distancom prema svim ideologijama. Radi cjelovite istine, treba kazati da Franjo Šarčević ima podršku mnogih ljudi u Sarajevu, među kojima su najvećim dijelom Bošnjakinje i Bošnjaci, koji tako, uz solidarnost prema prijatelju, čuvaju ugled svoga grada štiteći ga od prijeteće bošnjačke nacionalističke okupacije.

Najveći problem s bošnjačkim nacionalizmom jest u tome što se kamuflira patriotskim patosom, ljubavlju prema domovini i brigom za opstojnost države. Ti užareni patriotski sentimenti kuju se u kovačnici borbenog bošnjačkog nacionalizma, a javnosti se serviraju kao proizvodi humanizma i antifašizma. Riječ je zapravo o tome da se patriotskom i antifašističkom kamuflažom sakriju profašistički stavovi i nacionalističke aspiracije. Bošnjački nacionalisti koji stavljaju metu na čelo Franji Šarčeviću, njegovoj obitelji i svima koji ih podržavaju, nisu pritom nikakvi društveni otpadnici, nego velikim dijelom „ugledni“ i „poštovani“ članovi bošnjačke nacionalne zajednice: akademici, intelektualci, novinari, političari.

O kakvom je patriotizmu riječ vidjelo se i na histeričnim sarajevskim protestima prošle godine organiziranim od svih političkih partija s bošnjačkim, bosanskim i građanskim predznakom. Količina mržnje koju su organizatori i sudionici protesta iskazali prema pripadnicima hrvatskog naroda i visokom predstavniku Christianu Schmidtu, naprosto je zastrašujuća. Prema toj logici, Hrvati su svi odreda ustaše, uzepeovci i fašisti, a visoki predstavnik je personifikacija Adolfa Hitlera koji provodi politiku aparthejda nad pripadnicima bošnjačkog naroda. Od tolikog broja sarajevskih akademika, intelektualaca i novinara, samo su rijetki reagirali na ove fašističke stigmatizacije.

O kakvom je patriotizmu riječ vidjelo se i na histeričnim sarajevskim protestima prošle godine organiziranim od svih političkih partija s bošnjačkim, bosanskim i građanskim predznakom. Količina mržnje koju su organizatori i sudionici protesta iskazali prema pripadnicima hrvatskog naroda i visokom predstavniku Christianu Schmidtu, naprosto je zastrašujuća

Urednik portala Prometej.ba Franjo Šarčević nije jedini ustaša i uzepeovac na bošnjačko-patriotskoj listi ustaša i uzepeovaca. Na toj listi su i književnici Ivan Lovrenović, Miljenko Jergović, Ivica Đikić i mnogi drugi, a odnedavno i povjesničar i publicist Dragan Markovina. Hajka na Franju Šarčevića, njegovu obitelj i portal Prometej.ba u uređenijim društvima izazvala bi snažniju reakciju javnosti, ponajprije tužiteljstva i pravosuđa. No, kako je riječ o disfunkcionalnom društvu u kojem se organizirano potiču progoni neistomišljenika, reakcija nadležnih institucija će vjerojatno i ovaj put izostati. Šarčevićima kao podrška ostaju njihovi prijatelji među kojima je, ponovimo to još jedanput, i veliki broj mislećih i razboritih Bošnjaka koji ne prihvaćaju ideološki koncept bošnjačkog patriotskog nacionalizma, jer su svjesni da i bošnjački nacionalizam, jednako kao i hrvatski i srpski, ima razorne učinke na bosansko-hercegovačko društvo.

Učestali napadi na Franju Šarčevića i njegovu obitelj, verbalno nasilje, prijetnje i pozivi na linč, o čemu, uz časne iznimke, uglavnom šuti oportuna sarajevska javnost, pokazatelj su da bošnjački nacionalizam s patriotskom ambalažom najsnažnije uporište ima u glavnom gradu u kojem mu je i rodno mjesto.

Autor: Drago Bojić | Polis.ba

 

______________________
Portal herceg-bosna.com ne odgovara za sadržaj i tekstove koji su preuzeti iz drugih medija
0 0 Ocjena/e
Ocjena članka
Nastavi čitati

Preporuka

DW: Hoće li EU izaći na kraj i bez ruskog dizela?

EU je već obustavio uvoz ruske nafte. Ali obustava uvoza i naftnih derivata kao što je dizel će i Europi zadati više problema. Svakome je jasno da zapravo i iz Turske ili Indije kupujemo ruski dizel.

Online:

/ Datum objave:

Od prošle nedjelje i EU, kao što već čine SAD ili Velika Britanija, više ne kupuje dizel i druge naftne derivate iz Rusije. To je povezano s određenom maksimalnom cijenom za naftu i naftne derivate – najviše 100 dolara za barel rafiniranog dizela najviše kvalitete, baš kao i protumjerom Rusije kako neće niti prodavati naftu zemljama koje su uopće postavile granicu cijene.

Sankcije i obustava uvoza naravno da Rusiju koštaju – predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen procjenjuje kako zbog ovih mjera Kremlj već sad ima oko 160 milijuna eura manje prihoda – svakog dana. Ali svima je i prije bilo jasno da će Rusija i dalje nalaziti tržište i za naftu i za njezine derivate, a da će onda i takva ruska nafta na koncu završavati kod potrošača Europe.

Jer kod određivanja najveće cijene 5. prosinca prošle godine nije bilo većih poteškoća, no prekid uvoza naftnih derivata, a osobito dizela, je uzrokovao veliku nesigurnost na tržištu, tim više što su i njemačka skladišta dizel-gorivom na najnižoj razini u povijesti.

Bilo je jeftinije uvoziti

Eugen Lindelll i Joshua Folds iz savjetničke tvrtke područja energenata FGE nam objašnjavaju kako se i Rusija dugo vremena trudila umjesto jeftine nafte ponuditi bitno skuplje derivate i kako su se zapadni potrošači „navikli“ na tu ponudu i bitno smanjili svoje kapacitete rafinerija. „Prilično je komplicirano proizvoditi dizel, lož-ulje i druge derivate, dok je proizvodnja sirove nafte jednostavna i mnogo varijabilnija. Ipak, na svjetskom tržištu ima mnogo vrsta sirove nafte iz kojih se mogu proizvesti ti naftni derivati.”

Cijena dizela je već dugo visoka, a sad sve ovisi o tome hoće li Europa naći alternativu – i kako brzo će Rusija naći neko drugo tržište. Europa duboko poseže za svojim zalihama jer joj nafta treba – i za transport, poljoprivredu, a dizel se u industriji ponegdje koristio i kao nadomjestak za plin. Iako zbog razmjerno blage zime nema velikih briga zbog zaliha, može se očekivati da će cijena dizela još više rasti. Barem neko vrijeme će potrajati dok derivati stignu i iz drugih zemalja, a procesi prerade nafte su i u SAD-u i u Europi bitno skuplji nego što je to nudila Rusija.

„Pranje” ruskog dizela

„Tržište je trenutno veoma osjetljivo i uplašeno“, kažu nam analitičari. „Moramo najprije pričekati i promatrati kako se mijenjaju odredišta za rusku naftu, a da pritom ne dođe do dugotrajnih prekida u isporuci. No kad tržište shvati da se to dogodilo i stanje će se smiriti.“

Do početka napada Rusije na Ukrajinu je Europska unija gotovo polovicu svojeg dizela uvozila iz Rusije. Taj udio se u proteklih 12 mjeseci doduše smanjio, ali to su još uvijek značajne količine – u redu veličine 200 milijuna barela u godini 2022., po procjeni analitičara tvrtke Vortexa. Ovaj prekid uvoza Europi stvara nedostatak od oko 600.000 barela dizela i naftnih derivata – na dan. Europa je već odavno počela nabavljati derivate iz drugih izvora – s Bliskog istoka, Azije i SAD-a, ali i ti izvori su već opterećeni.

Tu je svima jasno da je takav indirektni uvoz u velikoj mjeri diesel-washing – „pranje dizela”. Na primjer Turska doduše ima značajne kapacitete za preradu nafte, ali dizel-gorivo koje se uvozi iz te zemlje je zapravo mješavina „turskog“ i ruskog dizela, naravno uz proviziju Turskoj. Posve slično posluju i Indija i čak Kina: Indija rado kupuje rusku naftu i derivate jer su i Rusi prisiljeni spustiti cijenu, i s još većim veseljem taj dizel prodaje Zapadu. Osim povoljne cijene je i tu bitno manji trošak prerade i skladištenja u Indiji, tako da je i izvoz dizela u Europu od početka rata uvelike narastao. To se najbolje vidjelo za vrijeme štrajka u rafinerijama Francuske, kad je preko noći skočio uvoz dizela iz Indije, zapravo zemlje koja jedva da pripada u tradicionalnog isporučitelja naftnih derivata.

Bolja računica kod prerade

I Kina inače prerađuje naftu prvenstveno za svoje potrebe, ali u ovim okolnostima se to promijenilo: i službeno je Peking podigao svoje izvozne kvote za naftne derivate. „Poslovna politika Kine bi mogla promijeniti stanje na čitavom tržištu“, smatra Mark Williams iz tvrtke Wood Mackenzie. Jer to je zemlja koja „ima u svojim rukama ključ za prerađivačke kapacitete čitavoga globalnog tržišta“.

Sve u svemu, Europljani plaćaju skuplje gorivo, ali taj novac ipak ne dolazi u blagajnu Rusije. Osobito kad je riječ o derivatima, treće zemlje radije kupuju sirovu naftu jer i same imaju kapacitete za preradu. „Rusija je već prisiljena svoj dizel nuditi sa žestokim popustom kako bi zasladila kupovinu i u onim zemljama koje to gorivo zapravo ne trebaju“, smatra Eugene Lidell.

To jesu zemlje koje možda dijelom i trebaju ruski dizel – kao zemlje Afrike ili Južne Amerike, ali tu je i Turska koja očito već unaprijed kupuje od Rusa kako bi taj „turski dizel“ prodala Europljanima. Lidell to sasvim jasno vidi i po statistikama gdje Turska već mjesecima povećava uvoz iz Rusije.

Na koliki popust je Moskva spremna?

„Te zemlje su spremne ‘uskočiti’ i kupovati takav jeftiniji dizel“, kaže Lidell, tako da stručnjaci njegove tvrtke uopće ne očekuju neki bitniji pad izvoza ruske nafte. No drugi stručnjaci nisu sigurni, što će biti reakcija Moskve kad shvate kako moraju previše spustiti cijenu da bi prodali svoju naftu. Hoće li onda sami od sebe smanjiti izvoz kako bi povećali potražnju?

Čitav smisao sankcija Zapada nikad nije niti mogao biti neposredni udarac na rusku trgovinu, nego je prisiliti da koristi posrednike. Mark Williams ne primjećuje neke značajnije učinke niti u ruskim kapacitetima za preradu nafte već i zato jer je 40 dolara za barel rafinirane nafte „još uvijek paprena cijena. Na toj razini i ruske rafinerije još uvijek dobro stoje tako da je i tu i int

Izvor: dw.com

______________________
Portal herceg-bosna.com ne odgovara za sadržaj i tekstove koji su preuzeti iz drugih medija
0 0 Ocjena/e
Ocjena članka
Nastavi čitati

Preporuka

JE LI VUČIĆ OTPILIO DODIKA: “Prvi put čujem da se pitanje BiH i Kosova treba rješavati zajedno”

Nagađanja o ne baš sjajnom odnosu između predsjednika Srbije i Republike Srpske, Aleksandra Vučića i Milorada Dodika, dodatno su podebljane potpuno suprotnim stavovima i izjavama dvojice srpskih lidera oko rješavanja kosovske krize.

Online:

/ Datum objave:

Iako u javnosti, makar na prvi pogled, djeluje da Dodik i Vučić imaju vrlo prisne odnose, razmjenjuju čestitke na izbornim pobjedama, a Srbija je, ne jednom, pružala financijsku i svaku drugu vrstu podrške Srpskoj, već duže vrijeme postoje priče o tome da zapravo, iza paravana, predsjednici Srbije i Republike Srpske nemaju baš pretjerano visoko mišljenje jedan o drugom, te da se svojim izjavama i postupcima često “međusobno iritiraju”, piše Srpskainfo.

Zajedno ili odvojeno

U javnosti je tako, prije nekoliko dana, izbila žestoka svađa i međusobne optužbe između Dodikovog savjetnika Pere Simića i bivšeg savjetnika predsjednika Srbije, Nebojše Krstića, a sve povodom nedavne Dodikove poruke da “što god da se uradi oko Kosova, mora se uraditi zajedno”.

U raspravu se uključio i potpredsjednik PDP i bivši ministar vanjskih poslova BiH, Igor Crnadak, koji je također ocijenio da Srbiji “ne pomažu Dodikove izjave o rješavanju kosovskog pitanja”.

“Ovakve izjave ne pomažu Srbiji, a Vučiću samo otežavaju stvari. Dio društva koji je zarobljen u prošlosti, koji ne želi Srbiju na Zapadu i čini sve da europski put propadne, nikada neće podržati takve odluke i zato nije fer tražiti od Vučića da osigura sveopće jedinstvo oko budućih odluka”, rekao je Crnadak.

Međutim, samo nekoliko dana nakon toga Dodik je u pisanoj izjavi ponovio i svoje ranije stavove o tome da se ne može odvojeno rješavati status tzv. neovisnog Kosova od statusa Republike Srpske u BiH, te da Srbi u RS, kako je zaključio, imaju puno veće pravo tražiti neovisnost nego što to imaju kosovski Albanci. Predsjednik RS također je optužio Zapad za provođenje dvostrukih standarda.

Opasnost od odmazde Zapada

U prilog tvrdnjama onih koji smatraju da u odnosima Vučića i Dodika “ne cvjetaju ruže” ide i nedavna izjava predsjednika Srbije, koji je prilikom skupštinske rasprave o famoznoj francusko-njemačkoj inicijativi za rješavanje kosovskog pitanja, namjerno ili ne, praktično “otpilio” Dodika i njegovu tezu o povezanosti rješavanja problema na Kosovu i u BiH.

“Prvi put čujem da se pitanje BiH i Kosova treba rješavati zajedno”, rekao je Vučić u Skupštini Srbije, reagirajući na izlaganje pojedinih zastupnika oporbe koji su u svjetlu rješavanja kosovskog pitanja spominjali i situaciju u BiH.

Direktor beogradskog Instituta za nacionalnu i međunarodnu sigurnost, Darko Trifunović, za Srpskainfo tvrdi da je predsjednik Srbije apsolutno u pravu kada navodi da se u ozbiljnim krugovima nigdje ne povezuje rješavanje stanja na Kosovu i BiH.

“Ako pažljivo pratite, jedini tko to pitanje stalno poteže je aktualni predsjednik Republike Srpske. Po mom mišljenju to nije politički mudro, jer tom pričom doslovno bodete oči Zapadu i zaista pravite Srbiji dodatne probleme”, kaže Trifunović.

On, između ostaloga, smatra da rukovodstvo Srbije pokušava, u trenutnoj geopolitičkoj situaciji,  izvući maksimalnu korist za Srbe koji žive na Kosmetu, te da službenom Beogradu, prema njegovim riječima, sada ne treba i briga i o položaju Republike Srpske koju, kako tvrdi, trenutno nitko ne ugrožava.

“Nigdje na Zapadu, makar u relevantnim krugovima, ne spominje se ideja o ukidanju Republike Srpske, pa zaista ne znam kome je potrebno da teme o odcjepljenju od BiH sada stavlja na stol i time se sam “namješta” za neke eventualne odmazde. Ne znam je li Vučić svojom porukom u Skupštini Srbije udario politički šamar Dodiku, ali znam da mu uplitanje Republike Srpske u sadašnji problem sa statusom Kosova zaista ne treba”, tvrdi Trifunović.

Izvor: srpska.info

______________________
Portal herceg-bosna.com ne odgovara za sadržaj i tekstove koji su preuzeti iz drugih medija
0 0 Ocjena/e
Ocjena članka
Nastavi čitati

Popularno

0
Would love your thoughts, please comment.x