Kontaktirajte nas na:
Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Kaj ti, Jožek, razmišlaš – upita Štjef puntajući se s kompićem svojim od kleti do kleti po bregima s maliganima od cvičeka napumpanima – jel človeci živeju zvan prem vnutra il znutra prem van? – Bok i bormeč, Štjef – nakon kraće dramatične pauze otpovrne Joža – ja mislim da je.

Istodobno, unutar filozofije životnoga guranja  “nutra-van”, najpopularnija pjevačica na prostorima Jugoslavije, Lepa Brena, rasprodala je najavljeni koncert u Areni Zagreb 14. prosinca. Brena je zadnji put u z Zagrebu nastupila u Bestu 2016., a u velebnoj zagrebačkoj Areni pjevala je 2009. godine, tamo u brojnim kontroverzama otpočetka obilježenoj višenamjenskoj dvorani, s pratećim sadržajima predviđenoj za održavanje sportskih, kulturnih, poslovnih i zabavnih manifestacija, smještenoj u naselju Remetinec, u neposrednoj blizini znamenitoga višenamjenskoga pravosudno-policijskoga pritvorskoga centra (onomad specijalno osmišljena i izgrađena u svrhu teatarskoga spektakla o izručenju i suđenju ministru NDH dr. Andriji Artukoviću). Po cijeni ulaznica od 150 kuna za fan pit, 120 kuna za parter, te od 99 kuna do 180 kuna za tribine, nakon što su karte planule brzinom ljetnih požara u Đevrskama blizu Knina, Brena je – odnosno njezini vješti hrvatski menadžeri, koji ujedno opslužuju i onu drugu najpopularniju pjevačicu na prostorima Jugoslavije, nekada zvanu Severina Nacionale  – odmah dodala novi koncert dan kasnije, u nedjelju 15. prosinca koji je, naravno, također rasprodan.

No, što to znači Štjefu i Jožeku koji se pod utjecajem nedavno pokrštenoga martinjskoga kiseliša lamataju po kroatskim zagorskim bregima bistreći elementarne ontološke začkoljice?

Povijesni je trenutak neobično običan: – u Hrvatskoj je u tijeku izborna predsjednička kampanja, predsjednički izbori će se održati sedam dana nakon Breninih koncerata. Gle čuda: 21/22. prosinca pamtimo kao nadnevke kad je službeno proglašena zastava Republike Hrvatske, koja se sastoji od triju jednako širokih vodoravnih pruga crvene, bijele i modre boje s grbom RH u sredini pa je sutradan usvojen prvi Ustav RH, pamtimo ga kao jugoslavenski dan JNA ili tobože kao dan osnivanja nekakve prve partizanske proleterske brigade negdje u nekakvu Rudom u balkanskim gudurama o kojima patuljci Kroati pojma nemaju, kao dan samoproglašenja vlade pobunjenih hrvatskih Srba na čelu s Milanom Babićem kada je objavljen osnutak Srpske autonomne oblasti Krajine na hrvatskom tlu, kao rođendan Josifa Visarionoviča Džugašvilija zvanoga Koba a poznatijega kao čelični Staljin, na rođendan Semke Sokolović Bertok, Zijaha Sololovića i Ede Majke, kao obljetnicu smrti Joea Cockera i Mehmeda Trećega, kao rođendane Jane Fonda, Franka Zappe i Ivana Generalića, a usput budi rečeno, i rođendana sina mojega Ante, pročediloga u Petrovoj bolnici na rođendan moje pokojne majke narečenoga 22. prosinca.

Lepa brena ispunila obećanje: u prepunoj areni održala koncert za pamćenje

Štoviše, povijesni je trenutak dodatno neobično običan: – Thompson je održao koncert u Dubrovniku, kao i obično, urnebesno miran koncert naravi koncerata U2, pa je u skladu s time opet, naravno i neizbježno, dospio na udar “protuustaških antifašista”, dok istodobno M. Škoro i KGK neloše pjevuše na privatnim promotivnim zabavama što se uglavnom diljem tkz. mainstream medija i internetskih društvenih mreža tumači kao prosti dio predsjedničke kampanje, a dotle je topla ljudska Severina zapravo okupirala javni, bolje rečeno, medijski prostor, kako uzdižući nešto što bi trebalo biti isključivo privatno (skrb nad djetetom kad su djetetovi roditelji u svađi), tako se uzdižući i s koncertima u glavnomu gradu Srbije Beogradu a odmah potom u glavnom gradu Hrvatske Zagrebu, naravno u Areni, uz napomenu da je i Severinin i Brenin menadžer, sasvim slučajno, isti čovjek.

Konačno, povijesni je trenutak fakat neobično običan, kad u njemu promatramo postmodernističko-dekonstruistički performance dr. M. Pupovca i njegova SNV-a i SDS-a s preskupim jumbo-plakatima u kojima se slogani (samo) troje predsjedničkih kandidata prepisuju i istaknuto skandaliziraju na vukovskoj (reformiranoj) ćirilici, tobože “da se bolje razumijemo”, uz prigodnu objašnjavajuću propaganda kako je “ćirilica (i) hrvatsko povijesno pismo”, ma nemoj!

Ta višenamjenska Arena Zagreb smještena je na južnom ulazu u Zagreb u naselju Lanište. Lokacija je izravno povezana sa središtem grada, a od javnog prijevoza (autobus, tramvaj) udaljena je šestotinjak metara, što je bolje opisano u romanu (“kultnoga”) novozagrebačkog pisca, trenutno u pokrajkarlovačkom egzilu, Ede Popovića “Izlaz Zagreb Jug”, a u tijeku izgradnje Arene izgrađene su nove prometnice i prilagođene već postojeće kako bi se olakšao brži pristup dvorani, pa se tamo može doći automobilom, jugozapadni je to dio grada, od novozagrebačkog rotora u smjeru ulaza na autocestu, može i autobusom, linijom 234 koja polazi sa Glavnog kolodvora i vozi svakih 25 minuta, pa čak i tramvajem, linijama 7 i 14 do novozagrebačkog rotora, a zatim desetak minuta pješice. Naravno, do Arene Zagreb može se doći i biciklom i romobilom (eng. scooter), moglo bi se tamo spustiti i padobranom Fausta Vrančića, no teško da bi se Lepa Brena tamo mogla prizemljiti/uzemljiti helikopterom, kao što je to onomad učinila u Sofiji, glavnom gradu Bugarske, pomoćnom glavnom gradu Zapadnog Balkana, Beogradu.

Kako pitijskim jezikom piše na web-stranici Arene Zagreb, ta najveća sportska arena u Hrvatskoj sagrađena je 2008. godine za potrebe održavanja 21. svjetskoga rukometnog prvenstva, kao projekt koji je nastao u pametnoj suradnji države, Grada Zagreba i građevinske tvrtke Ingra. Izgradnja Arene započela je 21. srpnja 2007. godine i trajala je ukupno 503 dana, a prvi događaj organiziran u Areni bila je prijateljska utakmica rukometnih reprezentacija Hrvatske i Rusije, 27. prosinca 2008. godine, u kojoj je reprezentacija Hrvatske, Bogu hvala!, pobijedila. Hrvatske reprezentativce bodrilo je tada u Areni Zagreb 15.200 navijača. Inače, Arena Zagreb službeno je otvorena 17. siječnja 2009. godine spektakularnim koncertom Prljavoga kazališta, na kojem se okupilo 22.500 posjetitelja (znači, oko 7000 više nego kontra Rusa) pa se potom kaže da su “koncerti vrhunskih svjetskih glazbenika i velike sportske manifestacije koje je ranije bilo gotovo nemoguće organizirati u Hrvatskoj, napokon dobile više nego prikladan prostor, čemu je navodno dokaz kalendar događanja u Areni za 2009., 2010., 2011. i 2012. godinu, a dokaz je, naravno, i koncert Lepe Brene te 2009.  Avaj, čini se da na web-stranici Arene Zagreb nedostaje popis tamošnjih značajnih zbivanja u zadnjih 7-8 godina, naime, u smislu upitnosti – je li Arena Zagreb u svojoj namjeni i u svojemu postojanju, zapravo, dobra stvar ili je teški gubitaš na račun poreznih obveznika tj. građana Zagreba i ukupne Hrvatske?

Uostalom, koliko održavanju Arene Zagreb, Grada Zagreba i uopće Hrvatske, može pomoći koncert Lepe Brene, kako na financijskoj, tako i na psihološkoj, sociološkoj i političkoj ravni?

Navedimo disclaimer, svakako da je koncert Lepe Brene bilo gdje u Hrvatskoj dopustiv, možda i poželjan (lakmus papir tome služi – neka se prava boja pokaže!), što ujedno vrijedi i za razne druge srbijanske, srpske, čak i četničke i pročetničke performere, jednako kao i za kazahtanske ili južnoameričke, no uvijek uza opreznu misao – što je poruka?

Odnosno, može li se, redovito unaprijed plasirana poruka svakoga Thompsonova koncerta (osobito izvan Hrvatske!), da on promovira tkz. hrvatski kriptofašizam, postaviti na razinu poruke da se na koncertima Lepe Brene (en passant, Nede Ukraden, Bajage, Cece, Bregovića, Balaševića, Bore Čorbe, itsl.) promovira tkz. jugoslavenski, balkanski, konačno, velikosrpski kriptofašizam?

– Meni se čini super Lepa Brena. Napunila je jednu ili dvije Arene, a koncert je uoči Božića. Ja mislim da je ona danas potpuno normalna, urbana, simpatična, poslovna, sposobna žena koja često dolazi u Hrvatsku i zapravo je simpa jer se preobratila iz seljanke u gospođu, iako je pjevala četnicima i išla po prvim linijama fronta srpske vojske u Bosni – kaže mi moj dragi dobrohotni frend s kojim razbistrujem ovu i ovakve teme.

Lepa Brena, pravim imenom Fahreta Jahić udana Živojinović, vremešna je estradna zvijezda rođena 20. listopada 1960. u Tuzli. Odrasla je u Brčkom, kao studentica se preselila u Beograd, pa napustila studij da bi jedno vrijeme živjela u Novom Sadu, nastušajući u podrumu hotela “Vojvodina” u centru grada. Javnost je za nju saznala tijekom jednoga Nedjeljnoga popodneva 1981. kojega je iz beogradskoga studija u shemi JRT-a vodio pokojni Milovan Ilić Minimax godine (radijski i tv-voditelj koji se, između ostaloga, aktivno bavio menadžerskim poslovima na estradi te pritom, primjerice, bio i menadžer nekada ultrapopularne Silvane Armenulić). Minimaks je tada – u doba kad su Boris Bizetić i Rokeri s Moravu već uvelike u Srbiju uveli sličan glazbeni i tekstualni izričajkao poželjan budući standard – uza smijeh puštao snimku bujne 20-godišnjakinje s vidljivim kilogramima previše, u prekratkoj majici i crvenim bermudama, koja u pratnji ništa manje živopisno dizajnirana pratećeg sastava “Slatki greh”, ne bugari već cupka i cvrkuće: “Čačak, Čačak, šumadijski rokenrol, to je život moj i tvoj, oj Moravo, oj!”

Bila je to godina nakon smrti najvećega sina naših naroda i narodnosti, čovjeka koji je bio mjerom svih stvari (Tito), sve su kočnice popustile, pa ono što je nama npr. u Zagrebu, zanesenima novim valom, Azrom, Kazalištem, Filmom itsl., izgledalo začudno i daleko preko rubova apsurda, naglo je kroz nezadrživi pritisak beogradskih medija, postalo rolmodelskom normom.

Što taj nadimak “Brena” uopće znači, gotovo nitko nije znao, sve dok ona sam nije otkrila kako je nadimak dobila još u srednjoj školi 1975. godine na košarkaškom terenu:

– U to doba počela sam aktivno trenirati košarku. Nadimak mi je dao moj tadašnji košarkaški trener, Vlado Bajer. Dok sam šutirala na koš, on mi je doviknuo: “Hajde sad, Breno!” U Bosni to je bio sinonim za lijepu djevojku. Uvijek sam se voljela isticati, boriti se za svoje mjesto pod suncem, bila sam kao šilo! Zato sam se i našla pod košem, s loptom u rukama. Tu je došao do izražaja i moj smisao za realnost. Shvatila sam da nisam dovoljno talentirana za košarku i da će uvijek biti boljih od mene koje neću dostignuti. Kada me je kasnije Saša Popović pitao imam li neki nadimak, sjetila sam se tog događaja, i tako postala – Brena. Tijekom gimnazijskih dana počela sam pjevati po plesanjacima pa sam konačno shvatila da je scena moj teren – ispripovijedala je.

Brenina je karijera, dakle, toga čarobnog trenutka 1981. krenula strelovitom uzlaznom putanjom, pa je do danas snimila 17 albuma, 6-7 filmova, između ostalih hit-seriju “Hajde da se volimo”. Bila je prva koja je održala koncert u Rumunjskoj, u doba kad je kasnije brutalno smaknuti Ceausescu bio svijetu priopćio kako je njegova zemlja prva na svijetu postala raj zemaljski, kako je svladala sve društvene proturječnosti i ušla u besklasno društvo tj. u komunizam.

Zatim je ta Brena – na izdahu istočnoeuropskih socijalističkih totalitarizama s ljudskim licem – postala I prvom pjevačicom koja se spustila helikopterom na koncert (1989. u Sofiji i 1994. u Beogradu), a spektakularni koncert u Bugarskoj na stadionu održan je pred nevjerojatnih 120.000 posjetitelja. Održala je 17 koncerata zaredom u beogradskom Domu sindikata, a za svaku Novu godinu imala je svoj posebni nastup u programu na televizijskim postajama jugoslavenskih republika i pokrajina, bila je pjevačica s najvećim glazbenim tiražama u povijesti balkanske glazbe, ali i prva “naša žena” koja je snimala spotove na egzotičnim mjestima, u Turskoj za pjesmu “Robinja”, u srednjoj Africi za “Tamba lamba”, u Španjolskoj “4 godine”, u Ujedinjenom Britanskom Kraljevstvu “Hajde da se volimo” (engleska verzija), na Floridi za “I da odem iza leđa Bogu”, “Bol za bol” i dr.

– Da nije bilo tog prokletog rata, ja bih već odavno radila koncerte i u Grčkoj, i u Turskoj, i u Rusiji, jer je sve to bilo u planu. Krenuli smo s Rumunjskom, pa smo tamo napravili jedan veliki koncert još za vladavine Ceausescua. Imali smo i niz koncerata u Bugarskoj, najveći pred 122 tisuće ljudi. Putovala sam vojnim helikopterom tadašnjeg predsjednika Bugarske i spavala po svim njegovim tadašnjim vilama. Pokupe me iz vile helikopterom i spuste me na stadion. Od svoje publike nisam mogla ući na koncert – ponosno je kazivala Brena u intervjuu za Jutarnji list 2016.

Godine 1991. udala se za tada najprominentnijega tenisača Jugoslavije Slobodana Bobu Živojinovića (svojedobno je bio prvi na svijetu u dublu, a 18. pojedinačno rangiran), s kojim ima dva sina, Stefana i Viktora, s kojima živi u Beogradu, no svojim smatra i Filipa iz Živojinovićeve ranije veze koji danas živi u SAD-u.

Godine 2000., 23. studenoga, srbijanska mafija bila je otela starijega, tada osmogodišnjega sina Stefana, a nakon što je otmičarima plaćena otkupnina od tadašnjih 2,5 milijuna njemačkih maraka i Stefan oslobođen 28. studenoga, Brena je s obitelji bila odselila na Floridu. Otmičari i organizatori otmice nikada nisu otkriveni, ali srbijanski tabloidi, pozivajući se ne tvrdnje dr. Vojislava Šešelja, povremenu oživljavaju tu odvratnu storiju, uporno plasirajući verzije kako je policija prekinula istragu jer su tragovi, preko tamošnjega zemunskoga i surčinskoga klana, vodili ni više ni manje nego do negdašnjega srbijanskoga premijera Zorana Đinđića, kojega je 2003. u atentatu likvidirao Zvezdan Jovanović, pripadnik Jedinice za specijalne operacije (JSO) Milorada Lukovića Legije (obojica trenutno služe kaznu od 40 godina zatvora).

Biografi Lepe Brene navode da je ova poslovna žena danas vlasnica folk i turbofolk produkcije “Grand”, predstavništva “Red Bull” i “Ford” za Crnu Goru i Srbiju, o čemu je svjedočila i ona sama: – Prve godine braka, 1991., ja sam slomila nogu, a Boba je ozlijedio kičmu. Nije se htio operirati, prestao je igrati tenis i odmah otvorio generalno zastupstvo za Mercedes u Makedoniji. Zatim je otvorio tvrtku koja se zvala Grand Slam Group koja je bila generalni zastupnik Red Bulla za Srbiju, poslije Hercegovinu i Crnu Goru. Potom je, uz pomoć naših poslovnih partnera, otvorio zastupstvo za Ford. Poslije, na moju veliku molbu da i ja imam nešto “da promijenim ploču”, Bobo i ja smo sa Sašom Popovićem otvorili Grand produkciju, koja evo uspješno radi toliko godina. A Bobo je neprekidno bio vezan uz tenis, bio je predsjednik Teniskog saveza Srbije, a nekoliko zadnjih godina je u Upravnom odboru u WTF-u – govorila je Brena u Jutarnjem listu.

Zagreba što se tiče, kada je Brena u zagrebačkoj Areni nastupala za blagdan svetoga Antuna Padovanskoga 2009., ispred dvorane okupilo se mnoštvo prosvjednika, a prosvjedo je trajao gotovo do pola noći. Okupljeni prosvjednici, koji su hodali u krug oko Arene, nosili su transparente na kojima je pisalo “Brena i njena garda sramota moga grada”, “Ovčara, Petrinja, Vukovar, Dubrovnik” te slike razaranja Hrvatske tijekom Domovinskog rata. Mnogi su skandirali: “Cigani, četnici”. Nekolicina je glasno poručivala ljudima koji su došli na koncert da “idu preko Drine”. – Štikle su za dame, a za vas su opanci – čulo se iz redova prosvjednika. Policija ih je okružila kako ne bi bilo nasilja. Do početka koncerta u 21 sat nije bilo niti jedne intervencije, niti je bilo narušavanja javnog reda i mira. Glavni organizatori bile su udruge HVIDR-a Grada Zagreba, Nezavisni dragovoljci hrvatski, Udruga branitelja, invalida i udovica Domovinskog rata djelatnika Podravke (UBIUDR) i druge braniteljske udruge, a u spomen na poginule branitelje Domovinskog rata palili su svijeće na ulazu u Arenu. Bez prosvjeda nije prošao ni Brenin nastup u makarskoj diskoteci Petar Pan 2014., ni onaj (otkazani, a usput i slabo prodani) u Osijeku 2011.

Glavni uzrok za te prosvjede, naime, počiva na činjenici da se Brena jedne od surovih ratnih godina, 1993., nasmijana, razigrana, raspjevana (pjesnički bolje rečeno: ruisselante, ravie, épanouie, kako bi to opisao pokojni Jacques Prévert) ukazala agresorskoj srpskoj vojsci u Bosni, štoviše, tamo snimila i nekakav spot odjevena u maskirnu odoru srpsko-srbijanske vojske što je, uz mnoge druge, istraživao o jedan od bosanskohercegovačkih portala (saznajemo.net): – Prema našim saznanjima, fotografija za koju se tvrdi da je nastala 1993. u Brčkom, snimljena je ustvari u rujnu 1994. godine u Bijeljini. Kako tvrdi major Blagoje Gavrilović, zapovjednik Druge semberske brigade VRS, koji i danas živi u Bijeljini, Brena je s pjevačem Milošem Bojanićem došla u njegovo zapovjedništvo iz Beograda oko 10 sati ujutro. Gavrilović tvrdi da Brena bez njegove pomoći ne bi mogla ni otputovati u Brčko, da joj on nije osigurao sve propusnice i vojni džip: – Ja sam ostao u zapovjedništvu, a moji vojnici odvezli su je u Brčko. Brenu sam vidio istoga dana i oko 17 sati, kada je ponovo s Milošem Bojanićem došla u moj zapovjedništvo i poklonila mi šteku cigareta “marlboro” i bocu viskija za uslugu koju sam joj učinio. S obzirom na to da je bila veoma popularna među mojim vojnicima, svatko se htio fotografirati s njom pa ja posjedujem mnoštvo tih fotografija, ali ih čuvam u privatnoj arhivi da ih netko ne bi zloupotrijebio – tvrdi Gavrilović. On ističe i da je u tisku vido sliku na kojoj je Brena s kapom i oznakom VRS te otkriva da je ruka koja je prebačena preko Brenina ramena upravo njegova, kao i kapa na njenoj glavi. Također, Gavrilović tvrdi da je Brena svo vrijeme boravka u Bijeljini bila u safari odijelu, u kojem je snimala film “Hajde da se volimo”: – Brena je tada iz rodne kuće u Brčkom uzela neke dokumente i privatne fotografije, ali je sa sobom povela i sestru, što nije bio naš dogovor. I danas sam ljut na nju, jer smtram da sam za tu uslugu trebao dobiti više od šteke cigareta i boce viskija. (…) S druge strane, u Brčkom postoji nekoliko osoba koje tvrde da je Brena za vrijeme svog boravka u ovom gradu ispred Doma kulture dijelila srpskim vojnicima po 50 njemačkih maraka, ali niko od njih ne želi o tome javno govoriti. Također, postoje i oni koji tvrde da je Brena tada obišla ratne linije srpske vojske na području Brčkog, gdje im je čak i zapjevala. Ovakve tvrdnje iznose svjedoci koji su tada, navodno, kopali rovove i koji o tome ne će javno govoriti; – Brenu sam vidio svojim očima pred Domom kulture u Brčkom, gdje je četničkoj vojsci dijelila novac. Jedan od njih upitao ju je bi li dobio novac da je zapalio kuću njene sestre, na što Brena nije odgovorila. Tada sam s još nekim Bošnjacima i Hrvatima čekao da nas odvezu na kopanje rovova i vidio sam je u uniformi VRS – kazao je jedan ugledni Brčak.

No, kako se autoru ove kratke pripovijetke tj. meni čini, u Breninu slučaju postoje daleko veći nesporazumi s hrvatskom publikom, nego što je puko smiješno natezanje o tome je li se njezin odjevni styling 1993. ili 1994. sastojao od safari-kompletića ili od odore jednoga od odvjetaka velikosrpske agresorke vojske. Neprijeporan je, kako god obrnuli-okrenuli, njezin boravak u tom balkanskom zločinačkom stroju, i točka.

Ali, vrativši se na sam početak, odnosno na razrješavanje ontološke kontroverze “vnutra-van” – osim što je Brena ne samo začetnik, rodonačelnik i glavni pronositelj kulturološki i mentalistički smrtonosne pojave zvane turbofolk (termin kojega je, navodno, izumio Rambo Amadeus, pseudonimski Antonije Pušić), koja ne uništava psihu i intelekt odrastajućih mladih generacija samo tamo gdje je nastala, tj. tamo na Balkanu u Srbiji, nego se karcinomski, koncentričnim krugovima proširuje daleko okolo i unaokolo – slijedom upitne logike, kome treba u velebnoj zagrebačkoj Areni nastup izvođačice popevki sa stihovima poput:

“Oči su mi more Jadransko, kose su mi klasje panonsko, sestra mi je duša slovenska, ja sam Jugoslovenka”?

Ili još zapaljivije, tko su to, što su to, kakvi su to ljudi u publici koja u zagrebačkom prosincu 2019. želi uživati u poskočicama poput:

“Kad pogledam naše more, naše reke, naše gore, svu lepotu gde sam rođena i sve što bi reći znala u srcu sam zapisala, živela Jugoslavija. Zemljo mira, zemljo Tita, zemljo hrabra ponosita, širom sveta o tebi se zna, volimo te naša mati, nećemo te nikom dati, živela Jugoslavija. Tu je rođen Maršal Tito, naše ime ponosito, ko heroja ceo svet ga zna, blago zemlji što ga ima, pamtiće se vekovima, živela Jugoslavija”.

Tu otprilike završava svaki razuman tekst.

Izvor: projektvelebit.com

Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner
Postavite komentar

Preporuka

Kovač: ‘Stier bi bio potpredsjednik, Penava kandidat za zamjenika, a ja za šefa HDZ-a’

Točno u podne u prostorijama Društva hrvatskih književnika u središtu Zagreba zajedničku konferenciju za medije sazvali su članovi HDZ-a Miro Kovač, Ivan Penava i Davor Ivo Stier.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Riječ je o unutarstranačkim oponentima predsjednika HDZ-a Andreja Plenkovića, a svojim istupom najavili su svoju kandidaturu i izborni program za predstojeće izbore u HDZ-u, koji bi trebali biti održani 15. ožujka, izvješćuje Jutarnji list.

Prvi je za govornicu istupio Miro Kovač.

– Okupili smo se danas ovdje Ivan Penava, Davor Ivo Stier i ja da potvrdimo sva trojica svoje kandidature na predstojećiim unutarstranačkim izborima. Postigli smo dogovor, razgovarali smo i dogovorili zajednički pristup, timski pristup i usuglasili se da ćemo se međusobno podržati. Davor Ivo Stier bi bio potpredsjednik HDZ-a uz moju potporu i potporu Ivana Penave. Penava bi bio kandidat za zamjenika predsjednika HDZ-a, a meni bi pripala čast da budem kandidat za predsjednika HDZ-a. Radi se o velikoj odgovornosti za svu trojicu, ne samo za unutarstranački proces nego i za demokraciju i RH, rekao je Kovač.

– Što nas je nagnalo da budemo zajedno i da budemo kandidati? Rekao bih okolnosti u kojima se nalazi stranka koja je stožerna stranka, državotvorna stranka hrvatskoga naroda. Očito da je potreban zaokret. Birači su to jasno poručili na dvama izborima. Mi smo postigli nažalost u oba slučaja nezadovoljavajuć rezultat, posebno na predsjedničkim izborima. Izgubili smo predsjednicu Republike. Nitko u HDZ-u za to nije preuzeo odgovornost. Nismo imali ni raščlambu o tome što se dogodilo na EU izborima. Da smo to imali, bili bismo izbjegli i neuspjeh na predsjedničkim izborima, smatra kovač.

– Slušali smo teorije o tome da su krivi birači. Birači nikada nisu odgovorni za neuspjeh, oni nagrađuju ili kažnjavaju određene politike. Moje uvjerenje je da smo iskočili s kolosijeka na koji je HDZ postavio dr. Franjo Tuđman. Bit će za nas izazov stranku vratiti na taj put. Ljudi se zaklinju u Franju Tuđmana, međutim, nije bitno što netko kaže nego je relevantno što misle članovi, glasači, simpatizeri. Birači su ti koji nama daju legitimitet ili ga ne daju. Mi smo ti koji moramo uvejriti birače u ispravnost naših politika. Ljudi žele demokratičnost, transparentnost i da se borimo za njihove interese, kaže Miro Kovač.

– Treća točka koja nas je nagnala na ovo je način funkcioniranja HDZ-a. Kao predsjednik HDZ-a nikad neću ignorirati stranački status, zaključke predsjedništva stranke. Donositi odluke svojom voljom i onda s time suočiti stranačko tijelo i vodstvo stranke, da oni to moraju prihvatiti, kao što je to bio slučaj u bliskoj prošlosti. Mi ćemo primjenjivati paradigmu predsjednika Tuđmana koju je izrekao prije 30 godina kad je rekao da će odgovornost za stranačku politiku imati vodstvo, da će članovi izražavati mišljenja i da ćemo u natjecanju različitih ideja izbistriti politiku, zauzeti stav i tu politiku provoditi, izjavio je Kovač.

– Četvrta točka je naše određenje i identitet. Ova ekipa, ovaj tim, vrlo jasno kaže: HDZ kao najveća stranka, državotvorna stranka, s najviše članova, birača, ne može imati kao svoj interes stvaranje velike koalicije. Nama ne može biti to u interesu. Mi ne smijemo ići u sukob sa svojim biračima, članovima i simpatizerima, s ljudima koji imaju domoljubne stavove. Oni su naši partneri, naši suradnici, njima se moramo obraćati, a ne ići u krivo ljevici. SDP su naši sunatjecatelji u politici i s njima ćemo se natjecati za prevlast, a ne sa svojim biračima.

Ovo je simboličko mjesto s kojeg je Franjo Tuđman krenuo sa svojim suradnicima, ima ih i tu među nama, u skidanje okova jednoumlja, u borbu za samostalnu, slobodnu, demokratsku Hrvastsku i u tome uspio. Generacije poslije njega su uspjele staviti HDZ na politički zapad. Na nama je sada da krenemo prema članstvu HDZ-a, da vratimo HDZ članstvu, da članstvo referendumski na unutarstranačkim izborima dogoditi promjene koje će omogućiti da HDZ pobijedi na parlamentarnim izborima. Mi ćemo stranku za to pripremati, a Vlada će raditi svoj posao do kraja mandata i u tome imati našu podršku. Dragi prijatelji, mogu samo reći, uvijek je vrijedilo pravilo glavu gore i zajedno, uključivo, organizirano i jedinstveno pobjeđujemo. Živio HDZ, živjela Hrvatska, zaključio je Kovač.

Plenkoviću, inače, mandat prestaje 17. travnja, a prema stranačkom Statutu, izbori za vodstvo HDZ-a moraju se održati mjesec dana prije isteka mandata. Izravno se biraju predsjednik, zamjenik predsjednika i četiri potpredsjednika. Kandidati za predsjednika i zamjenika moraju prikupiti oko 10.500 potpisa (pet posto od ukupnog broja članova), a oni za potpredsjednike oko 6300 (tri posto od ukupnog broja članova), od ukupnog broja od oko 210.000 članova i to do 15 dana prije izbora.

Izvor: Jutarnji list

Nastavi čitati

Preporuka

INTERVIEW: Miroslav Škoro otkrio svoj plan za osvajanje Sabora Republike Hrvatske

U razgovoru za Jutarnji list Miroslav Škoro otkriva konture nove političke opcije temeljene na ‘zdravom razumu’ a ne ideologiji.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Suradnju sa SDP-om i Beljakovim HSS-om unaprijed odbacuje, a o postizbornoj koaliciji s HDZ-om kaže: ‘Birači su ti koji određuju tko je relevantni čimbenik za suradnju. Dobijemo li 76 mandata ni o kakvoj suradnji ni sa kim neću razgovarati. Ne dobijem li postoji i opcija ponavljanja izbora’.

Nedavno ste rekli: “Želim stvoriti stabilnu treću opciju, to narod hoće”. Što točno narod hoće, kakvu političku opciju? Konzervativnu, nacionalističku, populističku?

– Želi stabilnu opciju koja drži do principa, ne okreće se kako vjetar puše i kojoj prioritet nisu stranački interesi, nego interesi naroda i države. Moja temeljna ideja pri stvaranju nove opcije jest zdrav razum. To je vrlo važno, a čini mi se da danas u politici toga nedostaje. U zdravom razumu nema ni lijevog ni desnog. Ako želimo eliminirati korupciju, reformirati javnu upravu ili zaustaviti iseljavanje, zar je pritom važno idu li neki među nama u crkvu ili ne?

Dakle, ne planirate jasno ideološki odrediti novu političku opciju koju stvarate?

– U predsjedničkoj sam kampanji vrlo jasno govorio o svjetonazorskim temama. Svakodnevno me se bombardiralo takvim pitanjima i ja od njih nisam bježao. Isti oni koji su mi ta pitanja servirali, nakon nekog su vremena ustvrdili da pričam samo o prošlosti i ideologiji. To je namještena igra, što god kažem ne valja. Ali veliki je broj birača ipak prepoznao da sam autentičan i dao mi svoje povjerenje.

Sad analitičari tvrde da su me podržale različite skupine birača, što pokazuje da nisam odbio ljude koji se možda i ne slažu u svemu sa mnom, ali vide da nisam maliciozan i da ne lomim preko koljena. Zdrav razum je ono što ljudi traže. Znači, nešto ili valja, ili ne valja. Evo vam jednog primjera. Kad je davnih dana u jednom parku na Trešnjevci trebalo postaviti klupu, ona nije bila postavljena samo zato što je inicijativa došla od opozicije u Vijeću gradske četvrti. Kada je isto predložila većina tjedan dana kasnije, klupa je postavljena. Ima li to smisla? A takvih je primjera puno i na državnoj razini. Meni to nije ozbiljna politika nego gubljenje vremena.

Kada ćete osnovati novu stranku i hoćete li uopće?

– Legitimna su vaša nomotehnička pitanja, ali meni ona nisu prioritet. Želim na političkoj sceni što je moguće kvalitetnije oformiti treću opciju o kojoj razgovaramo. Hrvatsko društvo u politici treba nove ljude, svježe ideje, autentičnost i nepotkupljivost. Želim otvoriti prostor nekompromitiranim ljudima koji će raditi na dobrobit naroda i pritom pazim da ne ponovim neke greške koje su mi se kao političaru početniku dogodile jer se nisam dovoljno dobro pripremio.

Svjestan sam da izbori za Sabor nisu isto što i izbori za predsjednika RH, gdje je cijela Hrvatska jedna izborna jedinica, a kampanja potpuno individualizirana. Na parlamentarnim izborima natječemo se u jedanaest izbornih jedinica koje je Ustavni sud davno proglasio neustavnima, naši državljani koji glasaju u inozemstvu i dalje otežano konzumiraju svoje biračko pravo, a u sve se to još uključuje i “gospodin D’Hondt”. Moji suradnici i ja moramo puno parametara uzeti u obzir kako bismo povukli najbolje moguće poteze koji će nas dovesti do cilja. Da s jedne strane ne razočaramo ljude koji su nam na predsjedničkim izborima dali povjerenje, a s druge da se jasno postavimo prema onima koji su definitivno na suprotnoj strani. A tu prvenstveno mislim na HDZ i SDP.

U redu, bez obzira na to kako ćete na koncu formalizirati tu novu, kako kažete, stabilnu treću opciju, vama treba puno ljudi. Samo za popunjavanje izbornih lista trebate njih 154. Koga sve u toj priči vidite, na koga računate, koga biste željeli da vam se pridruži – i od pojedinaca kao i od stranaka koje su vas podržale na predsjedničkim izborima: Hrvatskih suverenista, Mosta, Zlatka Hasanbegovića…?

– Cilj mi je ne izgubiti nikoga tko želi kvalitetno doprinijeti. Tu sinergiju definitivno želim zadržati. Otpast će samo oni koji budu solirali ili se prema partnerima i biračima odnosili na pogrešan način. U političkom smislu trebamo napraviti “kišobran” pod kojim bismo se okupili i pritom zadovoljiti izborna pravila jer ne može Miroslav Škoro biti nositelj lista u svih jedanaest izbornih jedinica.

Jasno je da za formiranje novog političkog brenda nemamo dovoljno vremena pa mislim kako je najbolje rješenje da ostanemo pokret i da na izbore izađemo pod mojim zaštitnim znakom. Treba naći pravu mjeru, kompromis između činjenice da su me određene stranke podržale i dale svoj doprinos te zaslužuju da se zadovolje i neke njihove ambicije, a s druge strane, ne treba zaboraviti da sam od tih 24,5 posto glasova u prvom krugu predsjedničkih izbora nešto osvojio i ja osobno, na svoje ime.

Na koliko saborskih mandata vi ciljate?

– Ja sam kantautor i jako emotivan čovjek, moje su pjesme čista emocija, ali sam u svakom poslu jako racionalan, pogotovo u fazi planiranja. Ne zanosim se time da ću, s obzirom na to da sam dobio 466 tisuća glasova na predsjedničkim izborima, automatizmom osvojiti ekvivalentan broj saborskih mandata.

Važno je dobro posložiti priču tako da ponovno osvojimo povjerenje birača i dobijemo dovoljno da bismo mijenjali stvari. Nisam ušao u politiku da bih trgovao ili parazitirao jer ja u ovoj priči, financijski gledano, samo gubim. Ali sam spreman na tu žrtvu da se dogodi određeni pomak i da se naša djeca sutra mogu osobno, poslovno i obiteljski ostvariti u Hrvatskoj.

Naglašavate potrebu dubinskih reformi i promjena u društvu, a da budete u prilici u tome aktivno sudjelovati, prvo morate s nekim sastaviti Vladu. S kime biste najradije u postizbornu koaliciju?

– Ne razmišljam o koalicijama jer u ovome trenutku imam nula mandata. O tim tehničkim stvarima kompetentno možemo razgovarati tek kad ostvarimo neki rezultat. Dotad je to samo “što se babi htilo, to se babi snilo”.

Dakle, a priori ne odbacujete mogućnost suradnje s bilo kojoj političkom strankom?

– Birači su ti koji na izborima određuju u kolikoj bi mjeri neka opcija trebala participirati u vlasti. Odgovorni političari potom uvaže tu činjenicu. Ne izigravaju volju birača nego postupaju u skladu s njom.

Ne isključujete ni SDP ili HDZ?

– Ne mogu zamisliti suradnju sa strankom čiji saborski zastupnik kaže da 1945. posao nije odrađen do kraja ili čiji koalicijski partner izjavi da UDBA očito nije ubila dovoljno ljudi. Kad takve izjave prođu bez posljedica, jasno je da se ta opcija nije u stanju odreći svog protucivilizacijskog totalitarnog nasljeđa.

U predsjedničkoj kampanji naglašavali ste da su za veliki dio problema koje Hrvatska ima zaslužne dvije najveće stranke – HDZ i SDP. Kako onda uopće mislite surađivati s tim i takvim HDZ-om?

– I dalje apsolutno stojim pri svojoj tvrdnji da su za sve naše nedaće odgovorne dvije najveće stranke, sa svojim satelitima. One su upravljale državom, njihove su zasluge za ono dobro, ali i krivica za sve loše. Ja sam prije drugog kruga predsjedničkih izbora pokazao da nisam tu da bih nekome pomagao da ostane na poziciji nego želim voditi autentičnu politiku. Što se tiče vašeg pitanja, ponovit ću ono što sam već rekao: birači su ti koji određuju tko je relevantan čimbenik za suradnju.

Dobijemo li mi 76 mandata, ni o kakvoj suradnji ni s kime neću razgovarati. Ne dobijemo li, postoji i opcija ponavljanja izbora. Trošak je za građane nešto veći, ali dugoročno puno manji od cijene neprincipijelne koalicije i loše vlasti.

Bi li vam zbog svih kritika koje ste iznijeli da račun premijera bilo lakše sastaviti novu vladu s HDZ-om koji ne bi vodio Andrej Plenković?

– Ne zamaram se HDZ-om. O sudbini te stranke trebaju odlučivati njezini članovi, a ja to svojom voljom više nisam. Nisam ponovno ušao u politiku da bih spasio HDZ. To članovi stranke, među kojima je i dosta mojih prijatelja, trebaju tražiti od svog vodstva.

Otpisali ste suradnju s Beljakovim HSS-om, sa SDP-om, a što je sa zastupnicima nacionalnih manjina i SDSS-om? Je li vam zamislivo da budete dio vladajuće većine zajedno s njima?

– Kad govorimo skupno o nacionalnim manjinama, jasno je da hrvatski narod s njima nema nikakvih problema. Pa naša im država daje veća prava od većine drugih država na svijetu. Problemi se povremeno javljaju s političkim predstavnicima jedne nacionalne manjine koji daju vrlo neodgovorne izjave i stavljaju se u poziciju instrumenta jedne druge države i jedne jako pogrešne politike. Prirodno je da se predstavnici nacionalnih manjina priklone vladajućoj većini jer samo tako mogu ostvariti svoje specifične interese, ali je isto tako vrlo važno da ne budu jezičac na vagi kod formiranja vlasti i usvajanja proračuna te da, zajedno s većinom, brane nacionalne interese.

Je li vam stranka Milana Bandića moguć ili čak poželjan postizborni koalicijski partner?

– Ajmo se vratiti na zdrav razum. Gospodin Bandić u Saboru ima klub koliki ima, ali birači mu nisu dali razmjerno povjerenje na izborima. Nitko za to nije glasovao. Dogodila su se pretrčavanja i sad imamo te “žetončiće”. To je nešto s čime se ja duboko ne slažem. Model vladavine Milana Bandića Zagrebom također ne mogu podržati. On se u predsjedničkoj kampanji jasno svrstao uz Plenkovića i njegovu kandidatkinju, a u Saboru drži većinu aktualnom premijeru. Zagrepčani su na ovim izborima rekli što misle o tome i meni kao neovisnom kandidatu dali značajno veće povjerenje nego njima. Shvatio sam to kao jasnu poruku da ostanem na zacrtanom pravcu i sukladno tome ću se sutra ponašati i u Saboru.

Smatrate li Bandića korumpiranim političarom?

– To nije stvar dojma, nego pravomoćne presude. Model njegove vladavine mi se ne sviđa, a ostalo trebaju utvrditi institucije. Smatram da je model upravljanja Zagrebom postavljen tako da se favoriziraju skupa rješenja koja nisu primarna, a esencijalne stvari za funkcioniranje grada su zapuštene. Zar je stvarno moguće da je od svih mogućih infrastrukturnih projekata u Zagrebu najvažnija gradnja žičare. Pa što smo mi – Schladming?

U intervjuu za Globus rekli ste: “Ako ne uđem u drugi krug, to će značiti samo jedno – da je posrijedi izborna prijevara”. Niste ušli u drugi krug, je li bilo izborne prijevare?

– Ne bježim od te svoje izjave u kampanji kao ni od bilo koje druge. Puno ozbiljnih ljudi smatra da postoje mehanizmi koji vladajućoj strukturi omogućavaju da si, po potrebi, namiri određen broj glasova. Od stanja biračkih popisa, vrste glasačkih kutija, strukture biračkih odbora, ograničavanja glasovanja u inozemstvu itd. Da veliko nepovjerenje u sustav postoji, jasno je i iz sve većeg broja promatrača koje stranke i udruge prijavljuju. Definitivno postoji puno parametara na osnovi kojih bismo mogli kazati da je prostor za manipulaciju velik. Međutim, ja nisam kao neki profesionalni političari, klasni diplomati i veliki vođe pa da prebacujem odgovornost na druge. Ako nisam dobio dovoljno glasova da bih ostvario svoj cilj, odgovornost je prvenstveno na meni.

Budete li član iduće Vlade, kakve su vaše ideje vezane uz porezni sustav? Kako ocjenjujete trenutno oporezivanje dohotka, biste li uveli porez na imovinu?

– Zagovornik sam smanjenja poreznog pritiska koji je za državu poput Hrvatske prilično velik i onemogućava nam razvoj. Na ovaj način nikad nećemo uhvatiti korak s razvijenim članicama Unije. Sami porez i prirez na dohodak nisu ključne stavke. Za većinu radnika u Hrvatskoj, zbog relativno niskih plaća, to su ionako mali iznosi. Reforma mirovinskog i zdravstvenog sustava trebala bi otvoriti prostor za promjenu u doprinosima na plaću i učiniti sustav održivijim.

Što se oporezivanja imovine tiče, imali smo tu inicijativu za uvođenje poreza na nekretnine. Ne bih podržao takav porez jer mislim da osnovne pretpostavke za njegovo uvođenje nisu zadovoljene. U socijalizmu su nekretnine bile oblik štednje i većina naših ljudi koji imaju nekretninu viška nisu nikakvi bogataši. Imaju vikendicu na moru ili klet i često su im i režije preveliko opterećenje, a kamo li novi porez. Dodatno oporezovati možemo samo one koji imaju više nekretnina i kojima one generiraju nekakav prihod. Ostalo je sve besmisleno.

“Politiku treba maknuti iz Crkve”

Je li vas u finišu predsjedničke kampanje naljutio kardinal Josip Bozanić kada je de facto izrazio podršku HDZ-ovoj kandidatkinji Kolindi Grabar-Kitarović?

– Rekao sam u kampanji i stojim i dalje iza toga da politiku treba maknuti iz Crkve. Crkva je važan društveni faktor s velikom povijesnom ulogom u Hrvata i treba biti slobodna sudjelovati u društvenom životu, ali je evidentno da postoji jedna neprirodna sprega s politikom zbog koje je Crkva izložena političkim pritiscima.

Dio političara smatra da imaju Bogom dano pravo vršiti pritisak na crkvene velikodostojnike. S druge strane, isto je tako bjelodano da pojedini crkveni velikodostojnici podlegnu tim pritiscima. To nije dobro i Crkva zbog toga najviše gubi. Ne mogu reći da me nešto takvo u ovoj kampanji naljutilo, prije razočaralo. To priznajem. Ali ja nisam od onih koji krive druge.

Treba li prestati iz državnog proračuna financirati rad vjerskih zajednica, pa tako i najveće – Katoličku crkvu?

– Te su stvari regulirane Vatikanskim ugovorima. Svugdje u svijetu postoje modeli financiranja vjerskih zajednica i ne vidim problem da postoje i u Hrvatskoj.

Oni koji to problematiziraju uglavnom nastupaju iz ideološke pozicije koja se protivi vjeri kao takvoj. Promjena modela financiranja vjerskih zajednica ne smije biti tabu, ali mora biti želja obje strane. S tim da je odgovorno javnost redovno informirati o tome da se na ovaj način financiraju i manjinske vjerske zajednice, a ne samo Katolička crkva.

Treba li privatizirati državne tvrtke i ako treba koje, te spadaju li tu i tvrtke poput HEP-a, Janafa ili Plinacra?

– Strateške tvrtke poput energetskih trebaju ostati vlasništvo države. Energetska neovisnost pitanje je nacionalne sigurnosti i tu su stvari jasne. Postoje još neki važni sektori nad kojima država treba imati kontrolu, dok sve ono što spada isključivo u komercijalnu djelatnost i nema veze s funkcijama države kao takve treba privatizirati.

Pritom država svojim vlasništvom također treba upravljati sukladno tržišnim principima i maknuti politiku iz upravljanja.

Izvor: Jutarnji list

Nastavi čitati

Preporuka

KARDINAL PULJIĆ: Dominira bošnjačko-muslimanska nacija, a ostali su na marginama – to nije prihvatljivo

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Dnevne novine Talijanske biskupske konferencije (CEI) „Avvenire“ pretposljednjega dana 2019. objavile su intervju s vrhbosanskim nadbiskupom Vinkom kard. Puljićem prigodom predstojećeg međureligijskog susreta u Bariju, u veljači 2020. Intervju je radio novinar Giacomo Gambassi tijekom posjeta Sarajevu u srpnju 2019. kada je bio član delegacije umbrijskih biskupa predvođenih predsjednikom Talijanske biskupske konferencije kardinalom Gualtierom Bassettiem.

U kratkom uvodu Gambassi se najprije prisjeća dana provedenih u glavnom gradu Bosne i Hercegovine te ukratko upoznaje čitatelje s mjestima stradanja u proteklom ratu, posebno spominjući pijacu Markale. Zatim napominje kako je kard. Puljić nadbiskupom postao 1990. te da je cijeli rat proveo sa svojim narodom i kako ga je sv. Ivan Pavao II. u Kardinalski zbor imenovao 1994.

Također pokušava objasniti tešku i kompliciranu političku situaciju u zemlji koja ima tročlano predsjedništvo i u kojoj su Hrvati katolici najmalobrojniji od tri konstitutivna naroda te da se u nekim situacijama suočavaju s diskriminacijom.

Posebna tema je bila i egzodus katolika iz zemlje te pitanje migracija, prenosi Nedjelja.ba.

Uzoriti, u Bosni i Hercegovini katolici su manjina koja se prorjeđuje zbog skrivenog egzodusa koji nikada ne prestaje.

Istina je da smo mi jedno malo stado. Svaki zabilježeni odlazak treba smatrati porazom. Većina naših ljudi napustila je zemlju u strahotama rata. Nakon što je sukob završio, ni politika ni međunarodna zajednica nisu podržali povratak u domovinu. I katolici koji su ostali nerijetko su se osjećali građanima drugog reda. U zemlji nas je bilo oko 800 000 prije rata, danas je taj broj oko 450 000. U Vrhbosanskoj nadbiskupiji imamo jedan od najdramatičnijih slučajeva: s 528 000 vjernika spali smo na 180 000.

Zašto se bježi?

Prije svega zbog nedostatka posla. Gospodarska situacija je užasna. A raširena korupcija pridonosi nezaposlenosti, što koči potragu za poslom. Radna kultura je zapravo odsutna. A miraz visokih zarada gura na odlazak u inozemstvo. No, najozbiljniji problem je drugi: nismo svi jednaki pred zakonom. Tada se traže bolji životni uvjeti izvan Bosne i Hercegovine.

Sarajevo je nazvano „Jeruzalemom Europe“ kao raskrižje vjera, etničkih grupa i kultura. Ali je li to još uvijek tako?

Grad bi trebao biti mjesto susreta Istoka i Zapada. Nažalost, danas dominira bošnjačko-muslimanska nacija koja drži poluge zakonodavne vlasti i medija. Tako su ostali, uključujući nas katolike, ostali na marginama. Nije prihvatljivo. U javnom mnijenju, uvijek se govori o skladnom suživotu, ali u svakodnevnom životu se ništa ne čini da se to dogodi. Sve se to događa pred očima velikih ljudi svijeta koji su ravnodušni prema ovoj situaciji i koji, naprotiv, gotovo uživaju u egzodusu kršćana iz zemlje.

Kakav je dijalog s drugim kršćanskim zajednicama i drugim religijama, posebno s islamom?

Osobno imam višestruke i plodonosne odnose s nekatoličkim članovima i vjernicima. Zbog toga smo osnovali Međureligijsko vijeće koje ima zadatak okupiti naše razlike. Brojne su aktivnosti, uključujući i one konkretne koje smo promovirali. Najnoviji pokrenuti projekt je zajednički međureligijski studij na našim teološkim fakultetima.

Je li posjet pape Franje u lipnju 2015. ublažio napetosti?

Bio je to izvanredan događaj ne samo za katolike, već i za cijeli narod. Zahvaljujući njegovoj prisutnosti iskusili smo pozitivan stav prema Crkvi. Ali s vremenom taj zaokret nisu pratili ni mediji, ni vlada niti međunarodna zajednica.

Papa traži da se sruše „pregradni zidovi i naprave mostovi bratstva“. To je primjenjivo i na Bosnu i Hercegovinu. Koji doprinos može dati Crkva?

I tijekom rata i nakon rata, i danas je crkvena zajednica uvijek puno davala na ovome području. Prvi je korak promicanje kulture dijaloga koja potiče međusobno poznavanje i prihvaćanje drugog, poštujući različitosti. Osim toga, Crkva, putem katoličkih škola, odgaja mlade ljude u skladu, također i putem ljubavi koja nas uči da budemo bliski svima kojima je potrebna pomoć bez obzira na vjersku ili etničku pripadnost. Ali mi ne možemo zamijeniti državu.

Kako katolici gledaju na Europsku uniju?

Nama nema drugog puta nego ovu zemlju BiH istinski usmjeriti prema europskoj integraciji. Imamo problem što EU ne zna što bi s nama. Nema konstruktivnih ideja, nego samo neke poruke, dok drugi koji žele veći interes svoje rade.

Tema migranata. “Balkanska ruta” prolazi kroz vaš teritorij, dovodeći izbjeglice preko Turske i Grčke u Europu. Tisuće ljudi stacionirano je na vašoj granici, nadajući se ulasku u Hrvatsku koja je dio EU.

Govori se više o migrantima nego o uzrocima migracije. Tko dođe k nama, prije svega bježi od rata i bijede. Zbog toga treba poticati poseban osjećaj solidarnosti. Vrata se ne mogu zatvoriti i mora se osigurati prijem. Naravno, iza potrebitih stoje i trgovci ljudima koji zarađuju na njihovoj koži. Ovo me jako brine.

Izvor: republikainfo.com

Nastavi čitati

Popularno