Kontaktirajte nas na:
Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Kaj ti, Jožek, razmišlaš – upita Štjef puntajući se s kompićem svojim od kleti do kleti po bregima s maliganima od cvičeka napumpanima – jel človeci živeju zvan prem vnutra il znutra prem van? – Bok i bormeč, Štjef – nakon kraće dramatične pauze otpovrne Joža – ja mislim da je.

Istodobno, unutar filozofije životnoga guranja  “nutra-van”, najpopularnija pjevačica na prostorima Jugoslavije, Lepa Brena, rasprodala je najavljeni koncert u Areni Zagreb 14. prosinca. Brena je zadnji put u z Zagrebu nastupila u Bestu 2016., a u velebnoj zagrebačkoj Areni pjevala je 2009. godine, tamo u brojnim kontroverzama otpočetka obilježenoj višenamjenskoj dvorani, s pratećim sadržajima predviđenoj za održavanje sportskih, kulturnih, poslovnih i zabavnih manifestacija, smještenoj u naselju Remetinec, u neposrednoj blizini znamenitoga višenamjenskoga pravosudno-policijskoga pritvorskoga centra (onomad specijalno osmišljena i izgrađena u svrhu teatarskoga spektakla o izručenju i suđenju ministru NDH dr. Andriji Artukoviću). Po cijeni ulaznica od 150 kuna za fan pit, 120 kuna za parter, te od 99 kuna do 180 kuna za tribine, nakon što su karte planule brzinom ljetnih požara u Đevrskama blizu Knina, Brena je – odnosno njezini vješti hrvatski menadžeri, koji ujedno opslužuju i onu drugu najpopularniju pjevačicu na prostorima Jugoslavije, nekada zvanu Severina Nacionale  – odmah dodala novi koncert dan kasnije, u nedjelju 15. prosinca koji je, naravno, također rasprodan.

No, što to znači Štjefu i Jožeku koji se pod utjecajem nedavno pokrštenoga martinjskoga kiseliša lamataju po kroatskim zagorskim bregima bistreći elementarne ontološke začkoljice?

Povijesni je trenutak neobično običan: – u Hrvatskoj je u tijeku izborna predsjednička kampanja, predsjednički izbori će se održati sedam dana nakon Breninih koncerata. Gle čuda: 21/22. prosinca pamtimo kao nadnevke kad je službeno proglašena zastava Republike Hrvatske, koja se sastoji od triju jednako širokih vodoravnih pruga crvene, bijele i modre boje s grbom RH u sredini pa je sutradan usvojen prvi Ustav RH, pamtimo ga kao jugoslavenski dan JNA ili tobože kao dan osnivanja nekakve prve partizanske proleterske brigade negdje u nekakvu Rudom u balkanskim gudurama o kojima patuljci Kroati pojma nemaju, kao dan samoproglašenja vlade pobunjenih hrvatskih Srba na čelu s Milanom Babićem kada je objavljen osnutak Srpske autonomne oblasti Krajine na hrvatskom tlu, kao rođendan Josifa Visarionoviča Džugašvilija zvanoga Koba a poznatijega kao čelični Staljin, na rođendan Semke Sokolović Bertok, Zijaha Sololovića i Ede Majke, kao obljetnicu smrti Joea Cockera i Mehmeda Trećega, kao rođendane Jane Fonda, Franka Zappe i Ivana Generalića, a usput budi rečeno, i rođendana sina mojega Ante, pročediloga u Petrovoj bolnici na rođendan moje pokojne majke narečenoga 22. prosinca.

Lepa brena ispunila obećanje: u prepunoj areni održala koncert za pamćenje

Štoviše, povijesni je trenutak dodatno neobično običan: – Thompson je održao koncert u Dubrovniku, kao i obično, urnebesno miran koncert naravi koncerata U2, pa je u skladu s time opet, naravno i neizbježno, dospio na udar “protuustaških antifašista”, dok istodobno M. Škoro i KGK neloše pjevuše na privatnim promotivnim zabavama što se uglavnom diljem tkz. mainstream medija i internetskih društvenih mreža tumači kao prosti dio predsjedničke kampanje, a dotle je topla ljudska Severina zapravo okupirala javni, bolje rečeno, medijski prostor, kako uzdižući nešto što bi trebalo biti isključivo privatno (skrb nad djetetom kad su djetetovi roditelji u svađi), tako se uzdižući i s koncertima u glavnomu gradu Srbije Beogradu a odmah potom u glavnom gradu Hrvatske Zagrebu, naravno u Areni, uz napomenu da je i Severinin i Brenin menadžer, sasvim slučajno, isti čovjek.

Konačno, povijesni je trenutak fakat neobično običan, kad u njemu promatramo postmodernističko-dekonstruistički performance dr. M. Pupovca i njegova SNV-a i SDS-a s preskupim jumbo-plakatima u kojima se slogani (samo) troje predsjedničkih kandidata prepisuju i istaknuto skandaliziraju na vukovskoj (reformiranoj) ćirilici, tobože “da se bolje razumijemo”, uz prigodnu objašnjavajuću propaganda kako je “ćirilica (i) hrvatsko povijesno pismo”, ma nemoj!

Ta višenamjenska Arena Zagreb smještena je na južnom ulazu u Zagreb u naselju Lanište. Lokacija je izravno povezana sa središtem grada, a od javnog prijevoza (autobus, tramvaj) udaljena je šestotinjak metara, što je bolje opisano u romanu (“kultnoga”) novozagrebačkog pisca, trenutno u pokrajkarlovačkom egzilu, Ede Popovića “Izlaz Zagreb Jug”, a u tijeku izgradnje Arene izgrađene su nove prometnice i prilagođene već postojeće kako bi se olakšao brži pristup dvorani, pa se tamo može doći automobilom, jugozapadni je to dio grada, od novozagrebačkog rotora u smjeru ulaza na autocestu, može i autobusom, linijom 234 koja polazi sa Glavnog kolodvora i vozi svakih 25 minuta, pa čak i tramvajem, linijama 7 i 14 do novozagrebačkog rotora, a zatim desetak minuta pješice. Naravno, do Arene Zagreb može se doći i biciklom i romobilom (eng. scooter), moglo bi se tamo spustiti i padobranom Fausta Vrančića, no teško da bi se Lepa Brena tamo mogla prizemljiti/uzemljiti helikopterom, kao što je to onomad učinila u Sofiji, glavnom gradu Bugarske, pomoćnom glavnom gradu Zapadnog Balkana, Beogradu.

Kako pitijskim jezikom piše na web-stranici Arene Zagreb, ta najveća sportska arena u Hrvatskoj sagrađena je 2008. godine za potrebe održavanja 21. svjetskoga rukometnog prvenstva, kao projekt koji je nastao u pametnoj suradnji države, Grada Zagreba i građevinske tvrtke Ingra. Izgradnja Arene započela je 21. srpnja 2007. godine i trajala je ukupno 503 dana, a prvi događaj organiziran u Areni bila je prijateljska utakmica rukometnih reprezentacija Hrvatske i Rusije, 27. prosinca 2008. godine, u kojoj je reprezentacija Hrvatske, Bogu hvala!, pobijedila. Hrvatske reprezentativce bodrilo je tada u Areni Zagreb 15.200 navijača. Inače, Arena Zagreb službeno je otvorena 17. siječnja 2009. godine spektakularnim koncertom Prljavoga kazališta, na kojem se okupilo 22.500 posjetitelja (znači, oko 7000 više nego kontra Rusa) pa se potom kaže da su “koncerti vrhunskih svjetskih glazbenika i velike sportske manifestacije koje je ranije bilo gotovo nemoguće organizirati u Hrvatskoj, napokon dobile više nego prikladan prostor, čemu je navodno dokaz kalendar događanja u Areni za 2009., 2010., 2011. i 2012. godinu, a dokaz je, naravno, i koncert Lepe Brene te 2009.  Avaj, čini se da na web-stranici Arene Zagreb nedostaje popis tamošnjih značajnih zbivanja u zadnjih 7-8 godina, naime, u smislu upitnosti – je li Arena Zagreb u svojoj namjeni i u svojemu postojanju, zapravo, dobra stvar ili je teški gubitaš na račun poreznih obveznika tj. građana Zagreba i ukupne Hrvatske?

Uostalom, koliko održavanju Arene Zagreb, Grada Zagreba i uopće Hrvatske, može pomoći koncert Lepe Brene, kako na financijskoj, tako i na psihološkoj, sociološkoj i političkoj ravni?

Navedimo disclaimer, svakako da je koncert Lepe Brene bilo gdje u Hrvatskoj dopustiv, možda i poželjan (lakmus papir tome služi – neka se prava boja pokaže!), što ujedno vrijedi i za razne druge srbijanske, srpske, čak i četničke i pročetničke performere, jednako kao i za kazahtanske ili južnoameričke, no uvijek uza opreznu misao – što je poruka?

Odnosno, može li se, redovito unaprijed plasirana poruka svakoga Thompsonova koncerta (osobito izvan Hrvatske!), da on promovira tkz. hrvatski kriptofašizam, postaviti na razinu poruke da se na koncertima Lepe Brene (en passant, Nede Ukraden, Bajage, Cece, Bregovića, Balaševića, Bore Čorbe, itsl.) promovira tkz. jugoslavenski, balkanski, konačno, velikosrpski kriptofašizam?

– Meni se čini super Lepa Brena. Napunila je jednu ili dvije Arene, a koncert je uoči Božića. Ja mislim da je ona danas potpuno normalna, urbana, simpatična, poslovna, sposobna žena koja često dolazi u Hrvatsku i zapravo je simpa jer se preobratila iz seljanke u gospođu, iako je pjevala četnicima i išla po prvim linijama fronta srpske vojske u Bosni – kaže mi moj dragi dobrohotni frend s kojim razbistrujem ovu i ovakve teme.

Lepa Brena, pravim imenom Fahreta Jahić udana Živojinović, vremešna je estradna zvijezda rođena 20. listopada 1960. u Tuzli. Odrasla je u Brčkom, kao studentica se preselila u Beograd, pa napustila studij da bi jedno vrijeme živjela u Novom Sadu, nastušajući u podrumu hotela “Vojvodina” u centru grada. Javnost je za nju saznala tijekom jednoga Nedjeljnoga popodneva 1981. kojega je iz beogradskoga studija u shemi JRT-a vodio pokojni Milovan Ilić Minimax godine (radijski i tv-voditelj koji se, između ostaloga, aktivno bavio menadžerskim poslovima na estradi te pritom, primjerice, bio i menadžer nekada ultrapopularne Silvane Armenulić). Minimaks je tada – u doba kad su Boris Bizetić i Rokeri s Moravu već uvelike u Srbiju uveli sličan glazbeni i tekstualni izričajkao poželjan budući standard – uza smijeh puštao snimku bujne 20-godišnjakinje s vidljivim kilogramima previše, u prekratkoj majici i crvenim bermudama, koja u pratnji ništa manje živopisno dizajnirana pratećeg sastava “Slatki greh”, ne bugari već cupka i cvrkuće: “Čačak, Čačak, šumadijski rokenrol, to je život moj i tvoj, oj Moravo, oj!”

Bila je to godina nakon smrti najvećega sina naših naroda i narodnosti, čovjeka koji je bio mjerom svih stvari (Tito), sve su kočnice popustile, pa ono što je nama npr. u Zagrebu, zanesenima novim valom, Azrom, Kazalištem, Filmom itsl., izgledalo začudno i daleko preko rubova apsurda, naglo je kroz nezadrživi pritisak beogradskih medija, postalo rolmodelskom normom.

Što taj nadimak “Brena” uopće znači, gotovo nitko nije znao, sve dok ona sam nije otkrila kako je nadimak dobila još u srednjoj školi 1975. godine na košarkaškom terenu:

– U to doba počela sam aktivno trenirati košarku. Nadimak mi je dao moj tadašnji košarkaški trener, Vlado Bajer. Dok sam šutirala na koš, on mi je doviknuo: “Hajde sad, Breno!” U Bosni to je bio sinonim za lijepu djevojku. Uvijek sam se voljela isticati, boriti se za svoje mjesto pod suncem, bila sam kao šilo! Zato sam se i našla pod košem, s loptom u rukama. Tu je došao do izražaja i moj smisao za realnost. Shvatila sam da nisam dovoljno talentirana za košarku i da će uvijek biti boljih od mene koje neću dostignuti. Kada me je kasnije Saša Popović pitao imam li neki nadimak, sjetila sam se tog događaja, i tako postala – Brena. Tijekom gimnazijskih dana počela sam pjevati po plesanjacima pa sam konačno shvatila da je scena moj teren – ispripovijedala je.

Brenina je karijera, dakle, toga čarobnog trenutka 1981. krenula strelovitom uzlaznom putanjom, pa je do danas snimila 17 albuma, 6-7 filmova, između ostalih hit-seriju “Hajde da se volimo”. Bila je prva koja je održala koncert u Rumunjskoj, u doba kad je kasnije brutalno smaknuti Ceausescu bio svijetu priopćio kako je njegova zemlja prva na svijetu postala raj zemaljski, kako je svladala sve društvene proturječnosti i ušla u besklasno društvo tj. u komunizam.

Zatim je ta Brena – na izdahu istočnoeuropskih socijalističkih totalitarizama s ljudskim licem – postala I prvom pjevačicom koja se spustila helikopterom na koncert (1989. u Sofiji i 1994. u Beogradu), a spektakularni koncert u Bugarskoj na stadionu održan je pred nevjerojatnih 120.000 posjetitelja. Održala je 17 koncerata zaredom u beogradskom Domu sindikata, a za svaku Novu godinu imala je svoj posebni nastup u programu na televizijskim postajama jugoslavenskih republika i pokrajina, bila je pjevačica s najvećim glazbenim tiražama u povijesti balkanske glazbe, ali i prva “naša žena” koja je snimala spotove na egzotičnim mjestima, u Turskoj za pjesmu “Robinja”, u srednjoj Africi za “Tamba lamba”, u Španjolskoj “4 godine”, u Ujedinjenom Britanskom Kraljevstvu “Hajde da se volimo” (engleska verzija), na Floridi za “I da odem iza leđa Bogu”, “Bol za bol” i dr.

– Da nije bilo tog prokletog rata, ja bih već odavno radila koncerte i u Grčkoj, i u Turskoj, i u Rusiji, jer je sve to bilo u planu. Krenuli smo s Rumunjskom, pa smo tamo napravili jedan veliki koncert još za vladavine Ceausescua. Imali smo i niz koncerata u Bugarskoj, najveći pred 122 tisuće ljudi. Putovala sam vojnim helikopterom tadašnjeg predsjednika Bugarske i spavala po svim njegovim tadašnjim vilama. Pokupe me iz vile helikopterom i spuste me na stadion. Od svoje publike nisam mogla ući na koncert – ponosno je kazivala Brena u intervjuu za Jutarnji list 2016.

Godine 1991. udala se za tada najprominentnijega tenisača Jugoslavije Slobodana Bobu Živojinovića (svojedobno je bio prvi na svijetu u dublu, a 18. pojedinačno rangiran), s kojim ima dva sina, Stefana i Viktora, s kojima živi u Beogradu, no svojim smatra i Filipa iz Živojinovićeve ranije veze koji danas živi u SAD-u.

Godine 2000., 23. studenoga, srbijanska mafija bila je otela starijega, tada osmogodišnjega sina Stefana, a nakon što je otmičarima plaćena otkupnina od tadašnjih 2,5 milijuna njemačkih maraka i Stefan oslobođen 28. studenoga, Brena je s obitelji bila odselila na Floridu. Otmičari i organizatori otmice nikada nisu otkriveni, ali srbijanski tabloidi, pozivajući se ne tvrdnje dr. Vojislava Šešelja, povremenu oživljavaju tu odvratnu storiju, uporno plasirajući verzije kako je policija prekinula istragu jer su tragovi, preko tamošnjega zemunskoga i surčinskoga klana, vodili ni više ni manje nego do negdašnjega srbijanskoga premijera Zorana Đinđića, kojega je 2003. u atentatu likvidirao Zvezdan Jovanović, pripadnik Jedinice za specijalne operacije (JSO) Milorada Lukovića Legije (obojica trenutno služe kaznu od 40 godina zatvora).

Biografi Lepe Brene navode da je ova poslovna žena danas vlasnica folk i turbofolk produkcije “Grand”, predstavništva “Red Bull” i “Ford” za Crnu Goru i Srbiju, o čemu je svjedočila i ona sama: – Prve godine braka, 1991., ja sam slomila nogu, a Boba je ozlijedio kičmu. Nije se htio operirati, prestao je igrati tenis i odmah otvorio generalno zastupstvo za Mercedes u Makedoniji. Zatim je otvorio tvrtku koja se zvala Grand Slam Group koja je bila generalni zastupnik Red Bulla za Srbiju, poslije Hercegovinu i Crnu Goru. Potom je, uz pomoć naših poslovnih partnera, otvorio zastupstvo za Ford. Poslije, na moju veliku molbu da i ja imam nešto “da promijenim ploču”, Bobo i ja smo sa Sašom Popovićem otvorili Grand produkciju, koja evo uspješno radi toliko godina. A Bobo je neprekidno bio vezan uz tenis, bio je predsjednik Teniskog saveza Srbije, a nekoliko zadnjih godina je u Upravnom odboru u WTF-u – govorila je Brena u Jutarnjem listu.

Zagreba što se tiče, kada je Brena u zagrebačkoj Areni nastupala za blagdan svetoga Antuna Padovanskoga 2009., ispred dvorane okupilo se mnoštvo prosvjednika, a prosvjedo je trajao gotovo do pola noći. Okupljeni prosvjednici, koji su hodali u krug oko Arene, nosili su transparente na kojima je pisalo “Brena i njena garda sramota moga grada”, “Ovčara, Petrinja, Vukovar, Dubrovnik” te slike razaranja Hrvatske tijekom Domovinskog rata. Mnogi su skandirali: “Cigani, četnici”. Nekolicina je glasno poručivala ljudima koji su došli na koncert da “idu preko Drine”. – Štikle su za dame, a za vas su opanci – čulo se iz redova prosvjednika. Policija ih je okružila kako ne bi bilo nasilja. Do početka koncerta u 21 sat nije bilo niti jedne intervencije, niti je bilo narušavanja javnog reda i mira. Glavni organizatori bile su udruge HVIDR-a Grada Zagreba, Nezavisni dragovoljci hrvatski, Udruga branitelja, invalida i udovica Domovinskog rata djelatnika Podravke (UBIUDR) i druge braniteljske udruge, a u spomen na poginule branitelje Domovinskog rata palili su svijeće na ulazu u Arenu. Bez prosvjeda nije prošao ni Brenin nastup u makarskoj diskoteci Petar Pan 2014., ni onaj (otkazani, a usput i slabo prodani) u Osijeku 2011.

Glavni uzrok za te prosvjede, naime, počiva na činjenici da se Brena jedne od surovih ratnih godina, 1993., nasmijana, razigrana, raspjevana (pjesnički bolje rečeno: ruisselante, ravie, épanouie, kako bi to opisao pokojni Jacques Prévert) ukazala agresorskoj srpskoj vojsci u Bosni, štoviše, tamo snimila i nekakav spot odjevena u maskirnu odoru srpsko-srbijanske vojske što je, uz mnoge druge, istraživao o jedan od bosanskohercegovačkih portala (saznajemo.net): – Prema našim saznanjima, fotografija za koju se tvrdi da je nastala 1993. u Brčkom, snimljena je ustvari u rujnu 1994. godine u Bijeljini. Kako tvrdi major Blagoje Gavrilović, zapovjednik Druge semberske brigade VRS, koji i danas živi u Bijeljini, Brena je s pjevačem Milošem Bojanićem došla u njegovo zapovjedništvo iz Beograda oko 10 sati ujutro. Gavrilović tvrdi da Brena bez njegove pomoći ne bi mogla ni otputovati u Brčko, da joj on nije osigurao sve propusnice i vojni džip: – Ja sam ostao u zapovjedništvu, a moji vojnici odvezli su je u Brčko. Brenu sam vidio istoga dana i oko 17 sati, kada je ponovo s Milošem Bojanićem došla u moj zapovjedništvo i poklonila mi šteku cigareta “marlboro” i bocu viskija za uslugu koju sam joj učinio. S obzirom na to da je bila veoma popularna među mojim vojnicima, svatko se htio fotografirati s njom pa ja posjedujem mnoštvo tih fotografija, ali ih čuvam u privatnoj arhivi da ih netko ne bi zloupotrijebio – tvrdi Gavrilović. On ističe i da je u tisku vido sliku na kojoj je Brena s kapom i oznakom VRS te otkriva da je ruka koja je prebačena preko Brenina ramena upravo njegova, kao i kapa na njenoj glavi. Također, Gavrilović tvrdi da je Brena svo vrijeme boravka u Bijeljini bila u safari odijelu, u kojem je snimala film “Hajde da se volimo”: – Brena je tada iz rodne kuće u Brčkom uzela neke dokumente i privatne fotografije, ali je sa sobom povela i sestru, što nije bio naš dogovor. I danas sam ljut na nju, jer smtram da sam za tu uslugu trebao dobiti više od šteke cigareta i boce viskija. (…) S druge strane, u Brčkom postoji nekoliko osoba koje tvrde da je Brena za vrijeme svog boravka u ovom gradu ispred Doma kulture dijelila srpskim vojnicima po 50 njemačkih maraka, ali niko od njih ne želi o tome javno govoriti. Također, postoje i oni koji tvrde da je Brena tada obišla ratne linije srpske vojske na području Brčkog, gdje im je čak i zapjevala. Ovakve tvrdnje iznose svjedoci koji su tada, navodno, kopali rovove i koji o tome ne će javno govoriti; – Brenu sam vidio svojim očima pred Domom kulture u Brčkom, gdje je četničkoj vojsci dijelila novac. Jedan od njih upitao ju je bi li dobio novac da je zapalio kuću njene sestre, na što Brena nije odgovorila. Tada sam s još nekim Bošnjacima i Hrvatima čekao da nas odvezu na kopanje rovova i vidio sam je u uniformi VRS – kazao je jedan ugledni Brčak.

No, kako se autoru ove kratke pripovijetke tj. meni čini, u Breninu slučaju postoje daleko veći nesporazumi s hrvatskom publikom, nego što je puko smiješno natezanje o tome je li se njezin odjevni styling 1993. ili 1994. sastojao od safari-kompletića ili od odore jednoga od odvjetaka velikosrpske agresorke vojske. Neprijeporan je, kako god obrnuli-okrenuli, njezin boravak u tom balkanskom zločinačkom stroju, i točka.

Ali, vrativši se na sam početak, odnosno na razrješavanje ontološke kontroverze “vnutra-van” – osim što je Brena ne samo začetnik, rodonačelnik i glavni pronositelj kulturološki i mentalistički smrtonosne pojave zvane turbofolk (termin kojega je, navodno, izumio Rambo Amadeus, pseudonimski Antonije Pušić), koja ne uništava psihu i intelekt odrastajućih mladih generacija samo tamo gdje je nastala, tj. tamo na Balkanu u Srbiji, nego se karcinomski, koncentričnim krugovima proširuje daleko okolo i unaokolo – slijedom upitne logike, kome treba u velebnoj zagrebačkoj Areni nastup izvođačice popevki sa stihovima poput:

“Oči su mi more Jadransko, kose su mi klasje panonsko, sestra mi je duša slovenska, ja sam Jugoslovenka”?

Ili još zapaljivije, tko su to, što su to, kakvi su to ljudi u publici koja u zagrebačkom prosincu 2019. želi uživati u poskočicama poput:

“Kad pogledam naše more, naše reke, naše gore, svu lepotu gde sam rođena i sve što bi reći znala u srcu sam zapisala, živela Jugoslavija. Zemljo mira, zemljo Tita, zemljo hrabra ponosita, širom sveta o tebi se zna, volimo te naša mati, nećemo te nikom dati, živela Jugoslavija. Tu je rođen Maršal Tito, naše ime ponosito, ko heroja ceo svet ga zna, blago zemlji što ga ima, pamtiće se vekovima, živela Jugoslavija”.

Tu otprilike završava svaki razuman tekst.

Izvor: projektvelebit.com

Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner
Postavite komentar

Dodajte novi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Preporuka

Dodik iskreno o Bleiburgu – nema službene reakcije iz HNS-a!

Iako je javnost netom pomislila da su se polemike oko održavanja mise za bleiburške žrtve u sarajevskoj katedrali smirile, beogradska ‘Politika’ objavila je izjavu srpskog člana Predsjedništva BiH Milorada Dodika i ujedno predsjednika SNSD-a Milorada Dodika da je “sve u Bleiburgu trebalo pobiti”.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Milorad Dodik

Nema službene reakcije na Dodika iz HNS-a

“Evo mog stava o tome, u Bleiburgu ih je sve trebalo pobiti. Nikakve empatije nema prema bilo kome. I one koji su hodali godinama, trebalo je pronaći i pobiti. Nikakvu distancu ne mogu napraviti prema tome kada pogledam što su nam uradili”, rekao je  Dodik za srbijansku ‘Politiku’, pri tom podsjetivši “koliko su ustaše pobile Srba oko Banja Luke – u Motikama, Drakuliću, Šargovcu, Garavicama, Jasenovcu”.

“Odjednom Bošnjaci postadoše antifašisti”, rekao je Dodik i upitao je li Handžar divizija bila u antifašističkom bloku.

Ova skandalozna izjava je ujedno i najoštriji komentar “na temu Bleiburga” od jednog visokog bh. dužnosnika i političara, ali i predsjednika stranke s kojom je predsjednik HDZ BiH Dragan Čović nedavno najavio još intenzivniju suradnju.

Na istu još nije službeno reagirano iz Hrvatskog narodnog sabora, jednog od pokrovitelja nedavno održane mise u sarajevskoj katedrali, iako su zabilježeni mnogi istupi-odgovori kritikama održavanja iste iz tzv. ‘političkog Sarajeva’.

Vajdner: Bez promjene paradigme nije zavrijedio biti dijelom uljudbene komunikacije

“Ovih smo se dana, nažalost, naslušali nebrojeno puno floskula, neistina i komentara izvrnule logike, da izjava gospodina Dodika kako je “trebalo na Bleiburgu sve pobiti”, samo upotpunjuje lepezu nenormalnosti. Od istoga smo gospodina navikli na rezoniranje u stilu šerifa na Divljem zapadu, pa se samo oni koji ama baš nimalo ne poznaju situaciju u BiH mogu čuditi. Ipak, nužno je ukazati na činjenicu da je dotični predsjednik jednog entiteta i da kod nekih uživa popularnost “kao Bog”. Zbog toga je nužno, na razini institucija u hrvatskom narodu, inzistirati na pojašnjenju svoje izjave i kaže za kakav se to suživot, politički a i kao osoba, zalaže”, kaže vlč. mr. sc. Josip Vajdner, glavni urednik Katoličkoga tjednika i postara nedjelja.ba u izjavi za Dnevni list.

On, nadalje komentira da, “ako itko stvarnost poima starozavjetnim načelom ‘oko za oko, zub za zub’, te bilo koje zločine, pravda bilo kojim drugim zločinima, očito ima intenciju vraćanja društva u predcivilizacijsko doba”.

“Takvoga se onda, bez obzira kojemu narodu pripadao, treba prokazati i dati mu do znanja da bez promjene paradigme pogleda na svijet, nije zavrijedio biti dionik uljudbe komunikacije”, zaključuje Vajdner.

Počasni predsjednik HKD Napredak i član Predsjedništva Međunarodne paneuropske unije, prof.dr. Franjo Topić, šokiran je ovakvom izjavom jednog visokog, političkog bh. dužnosnika.

“Da je kojim slučajem ovakvo nešto kazano o životinjama, da ih je trebalo sve pobiti, podigle bi se sve stranke i udruge. Ova izjava je tim gora što ne dolazi od obične osobe, nego od člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine”, kratko je komentirao mons. Franjo Topić.

Njemački povjesničar Klaus Baushenau: Prvo počistiti ispred svojih vrata

U ovom kontekstu dobro je podsjetiti na izjavu njemačkog povjesničara i stručnjaka za vjere i vjerska pitanja na Balkanu Klausa Buchenaua za Deutsche Welle. On je, odgovarajući na pitanje-konstataciju da je mitropolit Srpske pravoslavne crkve Hrizostom Jević izjavio da je misom u Bleiburgu kardinal Puljić zatvorio vrata suradnje, rekao: Srpskoj pravoslavnoj crkvi bi bilo dobro da prvo počisti pred vlastitim pragom. I oni drže komemoracije svojim herojima i žrtvama. Mitropolit Hrizostom bi mogao krenuti drugim putem i reći – OK, ako i vi pristanete na to, onda bismo i mi mogli iz naših sjećanja na žrtve izbaciti političke konotacije. To bi bio korak u pravcu istinske ekumene”.

Njemački povjesničar je istaknuo da je velika razlika, ako se kaže: tamo su ubijani ljudi bez sudskih procesa.

“Stoga ih mi, na osnovu naših uvjerenja o ljudskim pravima, isprava smatramo nedužnima i stoga se smijemo na njih sjećati, iako se oni ne mogu uspoređivati sa žrtvama ubijenim u koncentracijskim logorima. A drugačije je kada se kaže da su to bili junaci ustaške države, da je to bio sjajan projekt, a da su ratovi 1990-tih bili produžetak tog junaštva na koje se sada podsjeća’”, zaključio je Buchenau.

Nema reakcije iz HNS-a

Na izjavu člana Predsjedništva BiH i predsjednika SNSD-a reagirale su tri od 13 članica HNS-a – HSP BiH koji od HNS-a traži potpuni prekid suradnje s njim.

“Pozivamo HNS BiH koji je bio supokrovitelj obilježavanja spomena na Bleiburšku tragediju, da javno osudi Milorada Dodika, te da se prekine svaka suradnja sa njim dok se javno ne ispriča za ovu suludu izjavu”, stoji u reakciji iz HSP-a BiH.

Iz HDZ 1990 priopćili su da “jedan ozbiljan političar ne može sebi dopustiti “guslarski” govor bez zrnca argumenata, vođen isključivo mržnjom, i to težom od one koju vidjesmo ovih dana po ulicama Sarajeva”. Iz ove stranke podsjećaju i na riječi Dobrice Ćosića. “Podsjećam i Vas i sve koji žive od laži i na laži grade budućnost naroda, na riječi Vašega “oca nacije”, Dobrice Ćosića: “Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno”. Ukratko je sažeo vašu povijest, sadašnjost, a kako se čini i nažalost budućnost srpske politike”, stoji u reakciji uz HDZ 1990.

Hrvatski republikanci, reagirajući na isto, naveli su da je “veći problem od sramotne izjave Milorada Dodika hrvatska podanička politika”.

“S druge strane, ono što je u svemu ovome puno važnije jeste da ova njegova izjava pokazuje svu pogubnost podaničke politike hrvatskih političkih predstavnika u BiH. Sramotno je da se HNS kao institucija nije oglasio povodom ove sramotne izjave. Ne samo to, niti Josip Jerković iz HDZ-a BiH, koji je potpredsjednik RS-a, niti Mijo Perkunić iz HDZ-aa 1990, koji je član Kluba poslanika SNSD-a u Parlamentu RS-a ne smatraju shodnim oglasiti se, a pozvaniji su od bilo koga drugog”, ističu u priopćenju iz HRS-a koje potpisuje predsjednik stranke Slaven Raguž.

Marić: Dodiku trebaju nove teme da održi birače

Ivana Marić, politička analitičarka iz Sarajeva podsjeća kako je Milorad Dodik na početku svoje političke karijere govorio ono što zaista misli, kao što je priznanje genocida u Srebrenici i izjave da Republika Srpska nije država itd te da je upravo zbog toga i bio miljenik međunarodne zajednice, ali ne i birača u RS-u.

“Dodik je prije 15 godina shvatio da će više (osobne) koristi imati ako bude pragmatičan političar koji priča ono što birači žele čuti. Svoj cilj je ostvario tako što je počeo negirati genocid u Srebrenici, najavljivati referendume o samostalnosti RS i nakon što je počeo vrijeđati i ponižavati druge narode i sve one koji ne razmišljaju kao on. Njegov uspjeh se mjeri po velikoj podršci birača i velikim iznosima na njegovom, i bankovnim računima članova njegove obitelji”, smatra Marić.

Međutim, ona ističe da je Dodik, kako vrijeme odmiče, primoran je tražiti nove načine kako šokantnim izjavama održati birače, čiju podršku svakim danom sve više gubi.

“Zbog toga nas ne treba čuditi Dodikova izjava o Bleiburgu, koja više priliči ubojici i osvetniku iz srednjeg stoljeća nego političaru jedne, koliko-toliko, pravne i demokratske države. U Bleiburgu su bez suđenja ubijeni brojni zločinci koji su na isti način, možda čak i okrutnije, ubili na tisuće nevinih ljudi. Međutim, u Bleiburgu je bilo i nevinih žrtava. Osoba koja u 21. stoljeću izjavi da ih je sve trebalo pronaći i pobiti, na određeni se način ponaša kao ti zločinci jer su i oni smatrali da neke druge ljude treba bez suđenja pronaći i pobiti”, zaključuje ova politička analitičarka.

HSP BiH: Sramoti RS i sve Srbe

Mi u HSP BiH smo stava da je srpskom članu Predsjedništva  žurno potrebno psihološko vještačenje. Očito da je došao do kraja političke karijere, sa čim se izgleda loše nosi pa je počeo gubiti i razum, što se najbolje vidi po posljednjoj sjednici NSRS gdje je Dodik u  svome obraćanju, osramotio Republiku Srpsku kao i sve Srbe u Bosni i Hercegovini”, stoji u priopćenju HSP-a u kojem podsjećaju na skandaloznu Dodikovu izjavu o prisluškivanju oporbe u tom entitetu, a što je poslije pravdao da se radi o “političkom performansu”.

“Pozivamo HNS BiH koji je bio supokrovitelj obilježavanja spomena na Bleiburšku tragediju, da javno osudi Milorada Dodika, te da se prekine svaka suradnja sa njim dok se javno ne ispriča za ovu suludu izjavu”, stoji u reakciji iz HSP-a BiH.

HDZ1 990: Ćosić vam je rekao: “Mi lažemo da bi obmanuli sebe”

“Gospodine Dodik ostavite žrtve koje su ubijene bez ikakvog suđenja, među kojima je ogroman broj žena i djece da bar počivaju u miru. Mi ćemo se moliti za njih, sjećati ih se i nećemo ih zaboraviti.

Jedan ozbiljan političar ne može sebi dopustiti “guslarski” govor bez zrnca argumenata, vođen isključivo mržnjom, i to težom od one koju vidjesmo ovih dana po ulicama Sarajeva. Samo čovjek koji ustraje u mržnji  može brutalnim “kafanskim” rječnikom još jednom ubijati ubijene bez suda i suđenja  vojne zarobljenike, žene i djecu”, reakcija je iz HDZ1990 prema Dodiku.

U toj stranci kažu kako se “povijest jedino može graditi na istini kakva god ona bila”

“Podsjećam i Vas i sve koji žive od laži i na laži grade budućnost naroda, na riječi Vašega “oca nacije”, Dobrice Ćosića: “Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno”. Ukratko je sažeo vašu povijest, sadašnjost, a kako se čini i nažalost  budućnost srpske politike. ČINILO se da ste bar Vi toliko pismeni da dobro znate kako Vam ne vjeruju ni sugrađani ni Vaši birači dok napuhujete brojku ubijenih u Jasenovcu, jer postoji veliki broj srpskih historičara koji su svjesni da izreka “lažite, lažite, nešto će ostati” ne prolazi više ni kod najzaluđenijih kvazi-znanstvenika, pa ni kod običnih Srba koji, nakon svega, žele živjeti u miru s drugima”, poručuju iz HDZ 1990.

HRS: Veći problem od sramotne izjave Milorada Dodika je hrvatska podanička politika

U nedostatku bilo kakvog političke vizije, ideja, programa, u vremenima vladavine korupcije, nepotizma i kriminala, ideološke teme i povijesni revizionizam više nego dobro dođu kao sredstvo odvraćanja pozornosti. U tom kontekstu je potrebno gledati sramotnu izjava Člana Predsjedništva Milorada Dodika o žrtvama na Bleiburgu, ne samo nju, nego i nedavno tzv. događanje naroda u Sarajevu tijekom mise za žrtve Križnog puta. I jedan i drugi primjer pokazuju kako je BiH svjetlosnim godinama daleko od civilizacijskih normi suvremenog svijeta”, reakcija je iz Hrvatske republikanske stranke.

“Milorad Dodik je zadnji koji može govoriti o poštivanju ljudskih prava i žrtvi. Umjesto licitiranja povijesnim činjenicama, neka olakša neometan povratak protjeranima iz RS-a i omogući im život dostojan čovjeka u tom entitetu. Osim osude njegove sramotne izjave, ne bi se trebalo previše pozornosti davati niti njemu, niti onome što on izjavljuje”, reagirali su na istup člana Predsjedništva BiH i predsjednika SNSD-a iz HRS-a u priopćenju za janost koje potpisuje predsjednik te stranke Slaven Raguž.

“S druge strane, ono što je u svemu ovome puno važnije jeste da ova njegova izjava pokazuje svu pogubnost podaničke politike hrvatskih političkih predstavnika u BiH. Sramotno je da se HNS kao institucija nije oglasio povodom ove sramotne izjave. Ne samo to, niti Josip Jerković iz HDZ-a BiH, koji je potpredsjednik RS-a, niti Mijo Perkunić iz HDZa 1990, koji je član Kluba poslanika SNSD-a u Parlamentu RS-a ne smatraju shodnim oglasiti se, a pozvaniji su od bilo koga drugog.

Moralna obveza, nakon ovakvih izjava od strane Milorada Dodika, s njihove strane bila bi ostavka na svoje funkcije, kao i reakcija hrvatskih predstavnika u izvršnoj vlasti na razini države, gdje se u koalicijskim odnosima sa Miloradom Dodikom.

Kolika je pogubnost hrvatske podaničke politike, u ovom slučaju prema Dodiku, u konkretnom slučaju se može vidjeti, primjerice, u HBŽ-u. Zbog ustupaka SNSD-u i SDA-u, cijelim setom zakona, poput zakona o poljoprivrednom zemljištu, zakona o šumama i sl., dokida se nadležnost županija, nauštrb Federacije. Dovoljno je kazati kako tvrtke iz RS-a imaju praktično monopol u ovoj županiji na raspolaganje šumskom masom, čime se gospodarstvo ove županije oštećuje za desetke milijuna KM.

Prema tome, sramotna izjava Milorada Dodika o žrtvama u Bleiburgu govori najviše o njemu samome i bespotrebno je njemu kontrirati. Ono što je puno važnije jeste da, ne samo njegovu izjavu nego i onaj partizanski igrokaz u Sarajevu iskoristimo, napokon, kako bi otvorili oči samima sebi i konačno shvatili kako bez strateški smislene politike, politike sa čvrstim identitetskim stavom i politike bez kompromisa nama Hrvatima nema mjesta u ovoj BiH. Moramo iz svega izvući pouke i konačno stati s politikom koja dopušta svakome da gazi po nama i kao narodu, i kao pojedincima, a sve zbog „dobrih koalicijskih odnosa“”, zaključuju iz HRS-a u priopćenju za javnost.

Izvor: dnevni.ba

Nastavi čitati

Preporuka

Demonstracije protiv Bleiburške mise-veliki poraz Srba s muslimanskim imenima

Moje školsko doba sam proveo u Sarajevu, prvo u školi “Petar Kočić”, a većinu u skoli “Boriša Kovačević” na Grbavici I, dakle u novom naselju, s drzavnim stanovima, gdje su srpska (oficirska) djeca bili velika većina. Bio sam dosta dobar učenik, i ovo što ću kazati se sjećam kao da se jučer događalo.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

To školovanje je bilo u suštini velikosrpska indoktrinacija, mada je bilo upakirano u parole o socijalizmu i bratstvu i jedinstvu. Naime, te parole nisu ništa značile u praksi, jer se u svim konkretnim situacijama propagirao srpski nacionalizam, uperen u prvom redu protiv Bosnjaka, kojima je i narodno ime Bošnjak bilo zabranjeno. Kada se govorilo o Turcima, mislilo se na nas, podrazumijevalo se da su nasi predci ti koji izdadoše “veru pradedovsku”, i poturčiše se. Dok su se srpska djeca ponosila svojim porijeklom, bošnjačka djeca su takvim školstvom bili natjerani da se stide svojih predaka. Već to je bio zločin prema djeci. Osim nas, na meti su bili i Hrvati, Albanaci i Slovenci, Nijemci. Izvan škole, na meti tadasnje velikosrpske indoktrinacije su bili čak i Amerikanci zbog hladnog rata s Rusima.

Bezbroj puta smo učili o “Turskom danku u krvi”, “o nabijanju na kolac čestith Srba”, o “Ćele Kuli”, zatim o Jasenovcu, o Kozari, o “Ustaškim jamama u Hercegovini” itd. S druge strane o Drazi Mihajlovicu i njegovim četnicima smo učili samo kao o izdajnicima koji se na početku rata sporazumješe s Titom o zajedničkoj obrani od fašizma, a onda izdadoše i postadoše “suradnici” Nijemaca i Talijana. Konkretni četnički zločini nisu nikada spominjani. Ni iz TV i partizanskih filmova se nije mogla nikakva druga slika steći.

Školovanje u jednoumlju nije proizvodilo intelektualce

Takvo školovanje u atmosferi jendoumlja nije proizvodilo intelektualce, ljude koji će formirati mišljenje prema argumentima i činjenicama. Takvo školovanje je proizvodilo ljude koji će biti apsolutno sigurni da su oni u pravu samo zato što su na pravoj strani, tj na “antifašističkoj” strani, ili na srpskoj strani, zavisno od konteksta. A tko je za njih bio “antifašista”? To je npr. bio onaj tko nosi petokraku, pa makar on bez suđenja ubijao zarobljene neprijateljske vojnike. Npr. jednom su nam doveli oficira JNA da nam priča svoje doživljaje iz rata i on nam je kao anegdotu ispričao kako su jednom “upali u neprijateljsku komoru”. A onda su pucali po kuharima, posuđe je zveckalo i letjelo na sve strane, pa su se svi smijali.

Zato nije nikakvo čudo da ja nisam čuo ni za kakve četničke zločine sve dok mi nije bilo preko 20 godina. Evo kako se to dogodilo. Moj djed je umro kada sam ja bio druga ili treća godina na fakultetu, i ja sam oputovao u Zvornik radi dženaze. Tamo se po običaju sjedilo pored “mejta” cijelu noć i pričalo o njegovim životu. I tada je neko od prisutnih starijih rođaka spomenuo četnički zločin nad muslimanima u Foči. I ja sam onako neobavješten počeo postavljati pitanja, ali je vrlo brzo ta diskusija ugašena, ljudi su očigledno bojali da netko među njima ne otkuca vlastima o čemu se priča. Ipak je netko kazao: “7,000 muslimana je tu pobijeno.” što je za mene bio šok. Mnogo kasnija sam saznao o stravičnim razmjerama srpskih zločina nad Bošnjacima u Foči, Višegradu, Čajniču, Rogatici itd..

Ni moji roditelji nisu potrošili ni minute vremena na bilo kakvo moje političko niti nacionalno odgajanje. Bilo im je jedino bitno da mi “škola dobro ide”.

Međutim, urođeni zdrav razum i moja priroda da ne pravim kompromise kada vidim istinu svojim očima su mi omogućili da ne padnem pod režimsku propagandu i da razlikujem što je propaganda, a što argument i činjenica, da mi propaganda ne pomuti zdravo rasuđivanje. Na primjer, ja sam se tada među dječacima “u raji” usudio tvrditi da su Amerikanci prvi sletjeli na mjesec i ostao usmljen, jer su svi oni bez obzira na snimke Armstronga na mjesecu bili sigurni da su to Rusi već davno postigli, ali šute zbog neke vojne tajne. Tada sam bio proglašen “kontrašem” i “proamerički orijentiranim”.

Kasnije, kada sam se zaposlio u “Zeljezari ilijaš” upustio sam se u dijalog s kolegama gdje sam ja tvrdio da je Mercedes bolji auto od ruske Volge. Nekome to sada može izgledati apsurdno, da je itko mogao pomisliti da je Volga bolja od Mercedesa, ali je to bila naša realnost iz vremena jednoumlja i apsurda gdje je sve što dolazi od “naših” povjesnih saveznika Rusa, iz prve zemlje socijalizma bilo superiorno i to se nije trebalo ni obrazlagati. U to se vjerovalo bez ikavih argumenata. To je u stvari bila “religija komunizma”.

A sto se tiče Bleiburga, o tome sam prvi put čuo nakon raspada Jugoslavije, ali se nisam previše interesirao za tu temu, bio sam preokupiran političkim i pravnim aspektima izdaje Republike BiH od strane Alije Izetbegovića i njegove udbaške grupe na čelu BiH. O stvarnom obimu zločina koji su počinjeni u Bleiburgu saznajem tek ovih dana kada sam upravo zbog događaja oko Bleiburske mise u Sarajevu odlučio da se osobno informiram i potražim na YouTube dokumente o tim događajima, da i o toj temi kreiram vlastito mišljenje, jer ja nikome ne vjerujem nego samo svome zdravom razumu i svojim očima.

Tragične posljedice totalitarnog školstva na generacije Bošnjaka

Ovih dana primjećujem kakve stravične posljedice je ostavilo jugoslovensko školovanje na generaciija tada odgajanih ljudi, koji jesu školovani, imaju diplome, ali su daleko od intelektualaca. To su ljudi koji “fašistu” i “antifašistu” ne definiraju prema djelima nego prema vanjštini. Npr. “antifašista” je svako onaj tko je nosio petokraku, bez obzira što je ubijao zarobljenike, ili “njihove” žene i djecu. Oni ne razvrstavaju antifafašiste od fašista po suštini, tj. po dobru i zlu, nego po oznakama na uniformi??? Ili npr. za njih je fašista svatko tko je bio u katredali na misi, a antifafašista svatko tko je demonstrirao ispred katedrale protiv mise.

Osnovni princip civilizacije je da se ne može osuditi nekoga bez dokaza o konkrentoj krivici. Masovne likvidacije ljudi bez suđenja, su po definiciji karakteristika fašizma. Odobravanje i podrška masovnih likvidacija bez suđenja je karakteristika fašista, mogu oni koliko god hoće sebi tepati da su “antifašiti”.

Otvorili pandorinu kutiju na svoju štetu

Demonstracije protiv Bleiburške mise su u stvari veliki poraz Srba s muslimanskim imenima, koji sebe zovu “antifašisti”. Zašto?

Do sada se u Bosni i Hercegovini još uvijek nije znalo gotovo ništa o Bleiburgu, a oni su organizirajući prosvjede protiv mise otvorili tu diskusiju. Krajnji rezultat je da je kroz argumentirane disusije javnost počela upoznavati s Bleiburgom, i da je to sada nezaustavljiv proces, da ni istinu o Bleiburgu nitko više neće moći zaustaviti, kao i svaku drugu istinu.

Kao nusprodukt, u tim diskusijama razjašnjeno je da je Jugoslovenska trobojka s petokrakom također zločinacka agresorska zastava, što mnogi politički neupućeni Bošnjaci jos nisu bili shvatili do sada.

Austrija i druge države nisu branile Blajbursku misu, nego su branile fašitičke simbole koje su pojedinci donosili na te mise, kako neki dan objasni Valentin Inzko novinaru Senadu Hadzifejzovicu. Evo ovdje smo vidjeli da u katedrali nije bilo nikakvih fašističkih simbola (zbog kojih se tobože prosvjedovalo), ali je među demonstrantima bilo zastava agresorske vojske JNA, pod kojima su Mladić i dugovi krenuli tenkoviskim kolonama u genocid na Bosnu i Hercegovinu.

Neki samozvani “antifasiti” kazu da Sarajevo nije bombarodirala JNA, nego četnici pod kokardom. A puna istina je da je rat je počeo upravo tako što je JNA proglasila da smo mi iz Bosne i Hercegovine separatisti i krenula da po svojoj “ustavnoj dužnosti” spriječe secesiju Republike BiH od Jugoslavije. Tek kasnije, poslije stravičnih zlocina JNA u ožujku i travnju, kada je Vijeće sigurnosti UN proglasio da je JNA, zajedno s Crnom Gorom i Srbijom agresor na Republiku BiH, koja je po ustavu SFRJ imala pravo na razdruživanje, i kada je Vijeće Sigurnosti zahtijevao povlacenje JNA iz BiH, oni su formalno, iz političkih razloga preimenovali JNA u “Vojsku Bosanskih Srba”, da bi mogli ostati u BiH i da bi tako i agresiju prekvalificirali u “građanski rat”. Evo detaljnije o tim dogadjajima.

Autor: Muhamed Borogovac | Glasnika Nacionalnog kongresa Republike BiH

Nastavi čitati

Preporuka

KARDINAL PULJIĆ O POLOŽAJU KATOLIKA U SARAJEVU: Hrvate pitaju: Što vi još radite ovdje?

Nadbiskup vrhbosanski, kardinal Vinko Puljić u intervjuu za Dnevnik.ba govorio je o posljedicama hajke koja se u podigla u Sarajevu povodom održavanja svete mise za žrtve Bleiburga, “antifašističkim” prosvjedima, ulozi medija u podizanju hajke, NDH i ustaškim zločinima, kao i o zločinima komunista, položaju katolika u Sarajevu i drugim temama.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

kardinal Vinko Puljić

Upitan kako se osjeća nakon mise za žrtve Bleiburga u Sarajevu te osjeća li se siguran, Puljić kaže da se jedino Boga boji.

“Teško je opisati osjećaje koje nosim, radi boli koju su mi nanijeli, ali me još više boli što su to prenijeli na ulicu i odjednom je svaki Hrvat katolik ustaša, fašista i od najviših dužnosnika proglašeni su neprijateljima. To je ono što me zabrinjava. Ja sam dovoljno živio i svoje snage trošio. Nemam strah, jedino se Boga bojim a nikoga na ovoj zemlji”, rekao je Puljić.

Napomenuo je da ovakvu reakciju sarajevske javnosti prema njemu i katolicima nije očekivao, ali da se sve promijenilo nakon što su raspisani izbori.

-Nisam očekivao jer nisam ni planirao to slaviti u Sarajevu nego u Bleiburgu, kada sam preuzeo mandat od biskupa na zasjedanju 2. ožujka 2020. To se u javnosti znalo ali se na to nije reagiralo sve dok nisu izbori najavljeni. Tada su iskoristili blokadu radi koje nisam mogao poći u Bleiburg, pa su iskonstruirali hajku na ustaštvo i fašizam, s čime ja nemam ništa zajedničko. Dobro im je došla moja osoba i Crkva katolička da iskale svoj bijes i tako zadobiju birače, ili je možda važno skrenuti hajku s kriminala o kojem se počelo javno natezati. Bojim se da je i moj grijeh što sam se borio za državnost BiH, a oni imaju druge namjere?, kazao je Kardinal Dnevniku.

Odgovarajući na pitanje je li prosvjed bio “antifašistički”, kao što se prikazuje u nekim medijima, Puljić je kazao da ne zna je li antifašizam raspirivanje mržnje.

-Ne znam u čemu je to bio antifašizam, kada sam ja molio za sve žrtve rata i poraća. Jednostavno nisu htjeli čuti poruku, koju sam napisao prije nego su započeli hajku. Nisam htio poruku s Mise opteretiti s hajkom i linčom. Ne znam je li antifašizam raspirivanje mržnje i prijetnje na razne načine i uvrede. Je li to antifašizam kojega su s najvišeg vrha pohvalili a druge neprijateljima proglasili?, kazao je Puljić.

Dodaje da su oni mediji koji su održavanje svete mise označili kao “ustaški skup” to učinili zbog onih koji ih plaćaju.

-Jasno je da mediji kreiraju javno mnijenje. Veliki dio nije stvar razmotrio, nego je išao kako očekuju oni koji ih plaćaju….Žao mi je da su bez suda osudili i toliko brutalnosti navukli. Nemam više povjerenja u neke medijske kuće, jer izjavu su izvrtali i time vrijeđali istinu. Iskreno cijenim medijsku djelatnost jer oni služe čovjeku u prenošenju istine, ali ako se služi neistinom ili poluistinom, tada truju javnost, istaknuo je.

Na pitanje o njegovom stavu o NDH, ustašama i njihovim zločinima kao i zbog toga što je u dijelu medija proglašen rehabilitatorom ustaštva, Puljić kaže da se jedan zločin ne smije pravdati drugim.

“Ja nisam živo tada kada je vladala NDH. O njoj se u komunizmu govorilo samo najgore. Kada su u pitanju zločini, ni jedan se zločin ne može i ne smije braniti. Treba ga osuditi i odstojanje uzeti. Isto tako ni jedan se zločin zločinom ne brani niti pobjeđuje. To je vrlo zlobna podvala koju su huškački iskonstruirali. Razumijem bol onih koji su pretrpjeli te zločine. Ali ne razumijem da ne vide toliku bol jer su doživjeli zločine toliki nakon svršetka rata i to bez suđenja i na jedan brutalan način. Prepuštam ljudima od struke da se napokon ispita ta stvarnost o kojoj se ne smije govoriti i ukazivati, jer si odmah ustaša i fašista”, rekao je Kardinal Puljić.

Sarajevom su protekloga vikenda paradirali prosvjednici s jugoslovenskim zastavama i komunističkim petokrakama.Na upit je su li to pravi antifašisti, Puljić je kazao da se takvo nešto može iščitati iz rezolucija Europskog parlamenta o osudi totalitarnih režima.

-Da li je to antifašizam neka prosudi objektivno gledanje pogotovo na temelju rezolucija EU. A što se tiče komunizma, nosim rane iz tog doba. Sada o tome govoriti, samo bih još više razjario ovu huškačku masu. Nije radi mene, nego radi ovih ljudi koji su uspjeli preživjeti i opstati u Sarajevu, kazao je.

Na pitanje da komentira reakciju Srpske pravoslavne crkve i Islamske zajednice na održavanje svete Mise dao je vrlo znakovit odgovor:

-Mi smo u našim krugovima vjerskih poglavara dogovorili da ćemo prvo komunicirati direktno, a onda u medijima. Ovdje odajem priznanje efendiji Kavazoviću koji je u ovom Ramazanskom postu vjernički progovorio. Gospodin Mitropolita je iznenadio svojim stavom. Možda bi nam bolje bilo da svatko svoje dvorište očisti a smeće ne baca u tuđe, kazao je Kardinal za Dnevnik.ba.

Osvrćući se na pokušaje zabrane održavanja subotnje mise, Puljić je kazao da je žalosno da se u ovoj državi ne može drugačije razmišljati, osim politiziranja.

-Nažalost, u ovoj zemlji se ne zna drugačije razmišljati osim politiziranja. Tu ne postoje druge vrednote. Posebno dimenzija duhovnosti je utoliko prihvaćena ukoliko služi politici. I mediji kada pred blagdane prave intervjue, ne znaju drugo pitati nego samo o politici. A onda napadaju što se crkva petlja u politiku. Ovdje je duboko povrijeđen Zakon o vjerskim pravima i slobodama koje su oni u parlamentu izglasali ali ga ne provode. Pojedini ministri na svoju ruku prekrajaju taj zakon. U državi u kojoj se donose zakoni koje oni sami ne poštuju, osuđena je na urušavanje, napomenuo je Puljić, koji je i vrhbosanski nadbiskup.

Otkrio je i s čime se sve susreću katolici u Sarajevu.

“Prođite ulicama kada za vjernicima ili časnim sestrama i svećenicima dobacuju: ustaša, fašista. Kako bi se osjećali? Na pojedinim šalterima kada iz karte identiteta prepoznaju tko je direktno pitaju: što vi još ovdje radite? Ne smiju to spomenuti vjernici u javnosti, odmah će vikati kako to nije istina itd. Zato sam rekao da me boli što u javnosti govore o multietničkom i multireligioznom gradu, a vidimo kako uz blagoslov međunarodne zajednice to se provodi. Neka bude na obraz onima koji “izgrađuju mir” u BiH na takav način!”, rekao je kardinal Puljić.

Izvor: dnevnik.ba

Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner

ANKETA

Bojite li se Koronavirusa?

Najčitanije objave

Popularno