Tko se enormno bogati na grbači naroda

Tragom vijesti, o neto zaradama pojedinih velikih kompanija u prvom kvartalu ove godine, koje su stidljivo ugledale svjetlo dana na našim portalima trebamo si postaviti pitanje tko to bestijalno pljačka narod. Mainstream medije imaju nekakve druge prioritete. Ono što je značajno objavljuje se stidljivo i dozirano. Vjerojatno su plaćeni da vode računa što će popularizirati i kakve će informacije eksponirati u javnom medijskom prostoru.

Na sreću ima nešto i slobodnih medija kojima nitko ne plaća da nešto objave ili ne objave, a u isti mah se usude objaviti što moćnici i ne bi voljeli da se oglašava na sva zvona.

Jedne od takvih vijesti su podaci kako je farmaceutski div i glavni diler cjepiva, praktično protiv ničega, jer očito cjepivo ne djeluje, Pfizer u kvartalnom financijskom izvješću obznanio povećanje dobiti od 27,7 milijardi US dolara. Ili pojednostavljeno rečeno dobiti Pfizera se povećala za „sitnih“ 100%. Iako mediji nisu precizirali pretpostavlja se da je 60% te dobiti došlo od cjepiva protiv koronavirusa.

Druga vijest koja je također zanimljiva i koja ukazuje na bestijalnu pljačku naroda je podatak da su naftne kompanije također za prvo kvartalno razdoblje ove godine povećale svoju zaradu također za oko 100%.

Pa je tako na britanskom portalu  independent.co.uk objavljeno kao je naftni div Shell povećao svoju dobit za 6 milijardi dolara. Tako da je ona za prvi kvartal 2022. godina iznosila 11,5 milijardi US dolara, što je povećanje dobiti od gotovo 110%.

Treba biti korektan i reći da se ovakve vijesti mogu naći i u nekim medijima koje slove za mainstream medije, ali se takve informacije plasiraju kao kratka vijest bez dodatne analize i komentara. Zašto je tako kada su takve informacije vrlo važne i otkrivaju nam puno toga? Zapravo, takve informacije nisu nikakva tajna. Objavljuju ih same kuće u svojim izvješćima o poslovanju. Ali zašto se o tomu u medijima ne govori značajnije? Zašto se publici, odnosno javnosti podrobnije i učestalije ne obznanjuju informacije gdje završavaju njihovi pojačani rashodi? Odnosno, što znači ako gorivo plaćaju duplo skuplje? Zbog čega je duplo skuplje i gdje završava ta razlika u cijeni goriva?

Zašto se stvara dojam kao da se takve informacije kriju od javnosti? A vrlo su značajne.

Zašto su značajne? Pa iz jednostavnog razloga. Vrlo razvidno govore je li povećanje cijena opravdano i tko se enormno bogati u ovim kriznim vremenima.

Enormno visoke cijene goriva na benzinskim postajama apsolutno nemaju nikakvo opravdanje. Prema enormnom porastu prihoda naftnih kompanija vidi se da su cijene nafte na tržištu najmanje duplo više od realnih cijena. Ako uopće možemo govoriti o realnim cijenama, jer spomenuti Shell je prije ovog poskupljenja naftnih derivata imao kvartalnu dobit od 5,5 milijardni US dolara.

Bit će da 22 ili čak više milijardi dobiti na godišnjoj razini nije dovoljno. Ta se dobit morala udvostručiti. Umjetno izazvana kriza i praktično nekontrolirano divljanje cijena samo pogoduju brzom bogaćenju raznih korporacija, a sve na grbači naroda.

To što vrijedi za Shell vrijedi za sve naftne kompanije. Neke od njih vjerojatno imaju manju postotnu dobit, ali nije isključeno da ima i onih koje zarađuju i više od Shella.

A tko to sve plaća? Naravno narod! Građani iz svog džepa. A gdje je tu država koja postoji u ime građana i za građane? Država je tu i ponaša se kao gigantski subjekt na tržištu koji ima monopol i brojne mehanizme koje obilato koristi da bi si sama namakla milijarde prihoda. Svaka država treba novce, a kud će bolje prilike nego u uvjetima krize kada se ima alibi i kada se državna blagajna puni ubrzanim tempom.

Jasno da velike krize generiraju veliki igrači. Male zemlje i mali narodi često znaju biti kolateralna šteta. No, čini se da i mali katkad uživaju u blagodatima kriznih vremena pa se čini da ni ne pokušavaju uvesti mjere s kojima bi, ako ne suzbile krizu (jer izolirano to objektivno ne mogu), onda ju makar ublažile. A to je i te kako moguće. Samo je pitanje koliko to država uistinu želi i hoće li se nositelju ekonomske politike (a to znači vladi) rizik pljačke vlastitog naroda isplatiti ili ne.

Tu je ključna i reakcija naroda. Ako narod šuti država će sigurno šutjeti i skidati kajmak. Ako narod progovori, država će sigurno morati reagirati, jer gubitak vlasti je veći rizik od dobiti koji se generira stvorenim krizama.

Da li se narod uopće zapita u kojoj mjeri on sam doprinosi bogaćenju velikih firmi, korporacija i trustova…

Koliki je udio građana u ovoj enormnoj dobiti farmaceutske industrije i industrije naftnih derivata?

I ne samo njih. Pfizer i Shell su za potrebe ovog teksta navedeni samo kao primjer. Takvih kompanija u ovim branšama, ali i u mnogim drugim ima nemali broj. Svima je zajedničko da se enormno bogate, dok narod biva sve siromašniji i siromašniji.

Narodu su ovakve informacije očito manje dostupne. Kako je na početku rečeno za to su se pobrinuli i glasoviti mediji na koje obično utjecaj imaju vlade i velike kompanije. Svima njima je u interesu da narod manje zna. Da živi u informativnoj blokadi i da je što udaljeniji od stvari koje život znače. U zamjenu za ove životne teme kroz mainstream medije narodu se servira šund, tračevi, razni nevažni igrokazi, celebrity eventi i dnevnopolitičke pikanterije koje narodu ispiru mozak i drže ga na distanci od važnih tema. Na taj način se narod drži pod kontrolom što dugoročno omogućava njegovo pljačkanje i izrabljivanje.

Najvažnije životne namirnice su poskupjele mahom i do 100%. Upravo one su u prioritetu potrošnje što znači da su i generator velikih osobnih izdataka građana. S druge strane ti izdaci državi stvaraju prihode koji se državi akumuliraju kroz poreze. Znaju upravitelji krizama da se u kriznim uvjetima novac ne namiče od roba koje su za stanovništvo od manje životne važnosti. A baš takvi proizvodi nisu poskupjeli ili su im vrlo malo porasle cijene.

Ako ništa paravan su za ublažavanje statističkih podataka o stvarnim razmjerima krize. Životno manje potrebni artikli kod kojih nije došlo do značajnog povećanja cijena stvaraju privid kako imamo inflaciju na razini od nekih 10% ili 12% što je apsolutno nerealno. Iako se inflacija računa na bazi indeksa porasta cijena svih roba kupovna moć građana puno je bolji pokazatelj kakvi su razmjeri krize. Porast vrijednosti potroške košare četveročlane obitelji ide u prilog procjeni da je inflacija znatno veća od one statističke, jer je realna vrijednost novca daleko manja nego što indeks inflacije to pokazuje.

Kada imamo realnu krizu tada teret krize podnose svi i svi stvaraju gubitke ili im se prihodi u većoj ili manjoj mjeri smanjuju. Međutim, kada imamo službene pokazatelje o enormnom bogaćenju velikih kompanija jasno je da je po srijedi umjetno stvorena kriza koja ciljano pogađa određene kategorije društva dok se drugima pogoduje.

S pravom se postavlja pitanje gdje je tu država. Zašto ne posreduje? Zašto ne intervenira u zaštitu svojih građana? Jesu li državni službenici nesposobni pa ne umiju stati na rep umjetno izazvanoj krizi? Ili je korupcijska hobotnica svojim pipcima dohvatila i one najviše u državi. Možda baš zato građani plaćaju gorivo duplo skuplje, a naftne i ine kompanije u isto vrijeme zarađuju duplo više. Isti je novac u igri. Samo se raspodjela tog novca preraspoređuje na način da država ostaje nijema dok joj se stanovništvo bestijalno pljačka.

Milijarde su u pitanju, a narod očita nema predodžbu što znači jedna milijarda, a kamo li desetine ili stotine njih. A kada narod nešto i skonta obično to bude prekasno. Hoće li tako biti i sada? Naravno da hoće, jer već je prekasno. Je li makar to narod skontao? Očito da nije. Jer da jeste već bi nešto poduzeo, osim ako po prirodi nije glup. A je li glup? E odgovor na ovo pitanje ste promislili ili izustili vi, a ne autor ovog teksta. Neće njemu nitko prigovoriti kako je rekao da je narod glup.

Autor: Dragan Radić | herceg-bosna.com