Kontaktirajte nas na:

Preporuka

Što je zapravo HDZ: Zašto se u njemu ugodno osjećaju i “udbaši” i “ustaše”?

Anketnim mjerilima gledano, kao i prema prosudbama političkih analitičara – čijoj funkciji, uključujući i sebe u tu kategoriju, predlažem preimenovanje u „politički agitatori“ – HDZ nedavne parlamentarne izbore nije trebao osvojiti toliko premoćno. Među postkomunističkim zemljama gotovo nigdje ne postoji takav kontinuitet vladanja kakav je HDZ u tri desetljeća ostvario u demokratskoj Hrvatskoj.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

HDZ

Kako je moguće da je HDZ, svim svojim nedostacima unatoč, odnio pobjedu na parlamentarnim izborima? U sklopu razumijevanja tog fenomena potrebno je dokučiti dvije stvari: najprije, što se za HDZ tvrdi da jest a HDZ to nije; i potom, što HDZ doista jest.

Pođemo li od afirmativnih izraza o HDZ-ovoj naravi – a oni najčešće dolaze iz same stranke, primjerice iz usta Andreja Plenkovića – riječ je o „demokršćanskoj“, a odnedavno i o stranci „novoga suverenizma“. Ako HDZ to i jest, on je to tek u tragovima; navedeni pojmovi sasvim sigurno ne odražavaju stranačku srž. Ideja „novoga suverenizma“ jednako je besmislena kao i, primjerice, ideja „nove pravednosti“ Ive Josipovića: ako koncepti koji su u svojoj bȋti relativni, kao što je „normalno“, promjenom okolnosti mogu biti preinačeni u „novo normalno“, koncepti suverenizma i pravednosti – koji pretendiraju na bivanje apsolutnima – bez podrobne se argumentacije, koju pridjev „novo“, sugerirajući revoluciju u poimanju navedenih fenomena, jednostavno priziva – a koja je i u Josipovićevu i u Plenkovićevu slučaju, naravno, izostala – svode se na puke fraze. Da nije suverenistički, HDZ pokazuje posvemašnjim izostankom karaktera u vanjskopolitičkim pitanjima, kao i nekritičkim preuzimanjem globalnih inicijativȃ – naj(ne)slavniji primjer je, dakako, usvajanje famozne Istanbulske konvencije unatoč tome što su sve njezine sastavnice koje se tiču prevencije nasilja nad ženama otprije postojale u hrvatskome zakonodavstvu. Uzrok tome jest što se HDZ „prema van“ – odnosno, prema Europskoj pučkoj stranci koje je dio, jednako kao i prema „službenom“ Bruxellesu i inim centrima međunarodne moći – ponaša posve jednako kao što se stranačko članstvo s karijerno-političkim aspiracijama ponaša prema njezinu predsjedniku, bio on Franjo Tuđman, Ivo Sanader, Jadranka Kosor, Tomislav Karamarko ili Andrej Plenković – u maniri „gospodskih Kastora“ i profesionalnih čankolizaca, kolektivno se preobražavajući na sliku aktualnog vođe.

Zašto HDZ nije demokršćanska stranka

HDZ nije ni demokršćanska stranka, barem ne u doslovnu etimološkom ili povijesnome značenju te kovanice. Demokratski aspekt HDZ-a sustavno je iznevjeravan godinama; od izostanka volje za promjenom izbornoga zakona koji je i Ustavni sud poodavno proglasio nevaljalim, pa do manipulacije pravilima raspisivanja i priznavanja referenduma koja dovode do paradoksa da je referendum zbog kratkog vremena od dva tjedna i potrebe za ogromnim brojem potpisa koji bi iznosio deset posto biračkoga tijela u Hrvatskoj znatno teže raspisati negoli gotovo bilo gdje u Europi, ali je zato važeći bez obzira pristupi li mu, što je međunarodna praksa, preko pedeset posto od ukupnog broja birača ili, doslovce, jedna jedina osoba. Iako suprotstavljene, obje su navedene tendencije eminentno protudemokratske; prva jer otežava narodno suodlučivanje o upravljanju državom koja mu ustavnom definicijom pripada, druga jer otvara neslućene mogućnosti manjinskog odlučivanja za većinu. Kršćanski aspekt HDZ-a također, osim u vizijama pojedinaca poput Davora Ive Stiera, u zbilji ne postoji – kao što stranka nije reagirala na upozorenje Ustavnoga suda o zastarjelosti izbornoga zakona, tako je izignorirala i uputu Ustavnoga suda o potrebi donošenja novoga zakona o pobačaju, dok stranački prvaci, kao da su strojno proizvedeni, automatizirano ponavljaju kako „zabrane nisu rješenje“, nego je potrebna „edukacija“ – što istinske uzroke ove odgode, kao fenomena koji će ponovno razobličiti lažnost HDZ-ova kršćanstva, smješta u sferu gole političke pragmatike. U tome svjetlu, HDZ bi se prije negoli demokršćanskom moglo proglasiti postdemokršćanskom strankom. Ili eventualno demopoganskom.

HDZ, međutim, nije niti ono što mu se najčešće pripisuje u mnogobrojnim kritikama, kako u svjetskim, tako i u hrvatskim medijima, gdje ga se etiketira kao kapitalističku stranku, ili pak socijalističku stranku, ili pak konzervativnu stranku, ili čak radikalnu desnicu. HDZ nije kapitalistička stranka – kako ga optužuje materijalistička ljevica – barem ne iz slobodnotržišne perspektive, jer nije učinio gotovo ništa za istinsku slobodu tržišta, nego je pod prividom kapitalizma – sačuvavši, kao u vremenskoj kapsuli, ideje i kadar iz jugoslavensko-komunističkih elitȃ – održao funkcioniranje dogovorne ekonomije. No HDZ nije niti socijalistička stranka – kako ga optužuje ekonomska desnica – barem ne iz izvorne marksističke perspektive, jer ne preraspodjeljuje sredstva proletarijatu, nego pogoduje postojećim elitama. Ostavimo zasad po strani platonističke idealtipske praoblike kapitalizma i socijalizma koji ni u kojim ovozemaljskim okolnostima ne mogu biti u potpunosti zadovoljeni; za potrebe ovoga ogleda dovoljno je naglasiti da je HDZ opredmećenje najvećih mana oba sustava, ne pripadajući pritom doista nijednome od njih. Preostaje nam i posljednja netočna kritika, naime ona da je HDZ konzervativna ili čak radikalna – ili, zapravo, ikakva – desnica. Takve zablude proizlaze iz temeljnog nerazlikovanja riječi od djela. Kao što pokazuje primjer usvajanja Istanbulske konvencije, HDZ funkcionira ceremonijalno – u stranci je (gotovo) sve forma, a (gotovo) ništa sadržaj. Dani državnosti, pobjede i domovinske zahvalnosti, kao vid nacionalnog samopoimanja i integracije potrebni svakome, pa tako i hrvatskome društvu, HDZ-u primarno služe kao virtualna stvarnost, birački mamac, ritual koji će proizvesti iluziju povijesnog smisla, svrhe i cilja kojima bi HDZ bio posvećen.

Mnogo je, ukratko, toga što HDZ supstancijalno nije, ali što ta stranka doista jest? Unatoč prividnome kaosu i ideološkoj nekoherenciji, HDZ ipak posjeduje neku vrstu srži. To što HDZ jest Homer uobličuje u mitološki lik preobrazbama sklonoga božanstva, „morskog starca“ Proteja, Hermann Rorschach bi to nešto dočarao istoimenim testom, Ludwig Wittgenstein bi to nešto vjerojatno oprimjerio glasovitim crtežom na kojemu je moguće vidjeti ili zeca ili patku, a Claude Lévi-Strauss konceptom „plutajućeg označitelja“. HDZ je, naime, stranka-stroj koja o sebi, što hotimično a što slučajno, sustavno proizvodi mnogostruke, ponekad i međusobno isključujuće privide. U kaleidoskopu tumačenja hrvatske političko-ideološke zbilje slika HDZ-a ovisit će uglavnom o vrijednosnome sklopu iz čije ga vizure promatramo. Naravno da je pogled na svaku stranačku formaciju, ne samo na HDZ, ponajprije uvjetovan našim uvjerenjima i sustavom vrijednosti; ono što ovdje valja naglasiti jest da je pogled na HDZ određen zadanim svjetonazorom više negoli pogled na ijednu drugu hrvatsku političku stranku, jer HDZ je više negoli druge hrvatske stranke površinski eklektičan, a dubinski besadržajan. Za druge, mnogostrukost interpretativnih mogućnosti njihove naravi tek je nužna nuspojava (političkog) postojanja, za HDZ – upravo suprotno – to jest njegova (stranačka) narav. Kao Protej, HDZ je na sve načine nepostojan; stranka-pokret čiji je smisao 1990-ih postojao isključivo zahvaljujući povijesnoj ulozi koju si je namijenio Franjo Tuđman nakon utemeljiteljeve smrti gubi svoj smisao, osim vladanja samog. U tu svrhu oporbeni HDZ (Sanader koji na splitskoj Rivi niječe mogućnost izručenja hrvatskih generala Haagu) može biti dijametralno suprotan vladalačkome HDZ-u (Sanader koji izručuje hrvatske generale Haagu), u vrlo kratkome vremenskom razdoblju.

Amalgam svega i svačega

Stranka je od svojega postanka naovamo amalgam svega i svačega; skupina čiji su dio i komunistička nomenklatura, i udbaški agenti, i pripadnici emigracije koju bi HDZ-ovi postkomunistički funkcioneri do prije vlastita učlanjenja vjerojatno oslovljavali ustaškom, i bivši pripadnici JNA, i branitelji iz Domovinskoga rata i visokopozicionirani predstavnici HV-a, i dezideologizirani tehnomenadžeri te, dakako, oni vjerojatno najbrojniji među njima – domoljubni idealisti. Kroz sve se te podskupine, međutim, kapilarno proteže jedna posebna vrsta članova, koja ne gleda na razlike u rasponu od „udbaša“ do „ustaša“. Riječ je o amorfnoj masi okupljenoj uglavnom golim interesom na koji se ponekad u tragovima nakalemi i poneka ideologija. Kada se govori o uhljebima uglavnom se misli na pojedince koji, zahvaljujući stranačkim vezama, imaju posao tamo gdje nisu potrebni pa sukladno tome ne moraju doista (previše) raditi. No ovdje nije riječ o „običnim“ uhljebima iz javne uprave, nego o klijentelističkoj kralježnici najmoćnije hrvatske stranke; o oblikovateljima politike koja omogućuje postojanje uhljeba kao takvih. Ne samo da takvima subideološka heterogenost HDZ-a ni najmanje ne smeta; oni su svjesni kako je to jedan od osnovnih razloga HDZ-ova širokog zahvaćanja u biračko tijelo. Tkogod, naime, promotri HDZ, vidjet će – kao u testu Rorschachovih mrlja – ono čemu podsvjesno naginje. Tko želi vidjeti upravljačku elitu lišenu ideologije, fokusirat će se na tehnomenadžerski segment; tko želi vidjeti kontinuitet s komunističkim razdobljem, usredotočit će se na HDZ-ovce koji potječu iz Saveza komunista; tko želi vidjeti konzervativce, desničare ili ustaše, uočit će par unutarstranačkih disidenata koji nisu dovoljno moćni da bi mogli oblikovati stranačku politiku.

Zec Davor Božinović  i patka Davor Ivo Stier

U kontekstu Wittgensteinu omiljena crteža zeca-patka, to izgleda ovako: tko želi vidjeti (bivše) komuniste i (ekstremnu) desnicu, jučer je zamjećivao zeca Josipa Manolića i patka Gojka Šuška, a danas – neovisno o utemeljenosti takvih hipoteza – vidi, primjerice, zeca Davora Božinovića ili patka Davora Ivu Stiera. HDZ je otpočetka bio heterogen: kritike s ljevice Tuđmanu su zamjerale isticanje dvoznačne naravi NDH kao „kvislinške tvorbe i fašističkog zločina“, ali ujedno i „izraza političkih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom“; kritike s desnice zamjerale su mu apologetsko stajalište spram jugoslavenskog diktatora Josipa Broza. Iako kao demokratski izabrani predsjednik i simbolički utemeljitelj demokracije supstancijalno suprotstavljen obojici, Tuđmana se uspoređivalo i s Brozom (primjerice, Boris Dežulović) i s Antom Pavelićem (primjerice, Milan Kangrga). Usprkos tome što u bȋti nije nasljedovao ni jednoga ni drugoga, moglo bi se zastupati tezu da je Tuđman, na površinskoj razini, kao vrhovnik u bijeloj uniformi, baštinio neke sporedne elemente njihova reprezentiranja – no način na koji Tuđmana nasljeduju ovostoljetni predsjednici HDZ-a jednako je površan, ako ne i površniji od načina na koji je sȃm „nasljedovao“ Pavelića i Broza. Naime, duboka posvećenost misiji koja nadilazi vlastitu osobu, karakteristična za Tuđmana, u njegovim se nasljednicima na čelu HDZ-a, unatoč formalnom ispunjenju nekih drugih misija, poput pristupanja Europskoj uniji ili NATO-u, nije ponovila. Prigrlivši nedugo nakon njegove smrti ideologiju dezideologiziranosti, Tuđmanovi nasljednici rijetko bi uspjeli nadići sebe same i ostvariti dalekosežne, dubinske promjene nabolje za hrvatsko društvo. Kritičari Karamarkova HDZ-a Plenkovića obično percipiraju vođom koji je pacificirao HDZ, udaljivši ga od onoga desnoga dijela političkoga spektra kojemu stranka navodno pripada. No promisli li se niz Tuđmanovih nasljednika (Sanader, Kosor, Karamarko, Plenković), očitim postaje da je u njemu Karamarko zapravo bio iznimka, dok su dezideologizirani Sanader, Kosor i Plenković – pravilo.

Ako, dakle, postoji „pravi“ HDZ, onda je to u posljednjih 20 godina HDZ koji zloupotrebljava pojmove kao što su „demokršćanstvo“ i „suverenizam“ danas, ili „domoljublje“ i „državotvornost“ jučer. Svi ti pojmovi dio su fenomena koji je, oličen predizbornim geslom iz 1990-ih „Zna se – HDZ“, ogledan primjer onoga što je Lévi-Strauss oslovio „plutajućim označiteljem“: stranka reproducira pojmove ispražnjene od njihova izvornog sadržaja, podložne interpretacijama biračkoga puka, uslijed čega svatko, upisujući u njih željeni sadržaj, „zna“ – jer, „Zna se“ – što bi ono trebalo značiti. HDZ, dakle, profitira na vlastitim nedorečenostima. Iz utilitarne perspektive, to nije nedostatak, nego vrlina zahvaljujući kojoj stranka privlači razmjerno široke mase i pobjeđuje na izborima. Dok konkretnim političkim potezima ne dokaže suprotno, za HDZ se može ustanoviti kako svojim Midinim dodirom svaki pojam koji upotrijebi automatski pretvara u floskulu, jer bȋt te stranke u vladalačkoj je samosvrhovitosti, a ne u proklamiranju ovih ili onih vrijednosti. Iluzija prigrljivanja ove ili one ideologije služi tek kao instrument kojim se ostvaruje glavni HDZ-ov smisao. Uz ostale, ovoj argumentaciji uvelike kompatibilne razloge HDZ-ove pobjede, poput neproporcionalne glomaznosti stranačkoga članstva u odnosu na druge stranke, njegove infiltriranosti u javnu upravu i iseljavanje HDZ-u nesklonih birača, glavni razlog pobjede na parlamentarnim izborima jest što je stranka, ne posjedujući ideološku srž, svoju mrežu – koliko god ona bila ispunjena logičkim i argumentativnim rupama – bacila dovoljno široko, od desnice do lijevoga centra. Jednom riječju, HDZ opstaje jer je umješno prikrio činjenicu da zapravo i nije stranka, nego korporacija za proizvodnju privida o bivanju strankom.

Izvor: teleskop.hr

Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner
Postavite komentar
0 0 glas
Ocjena članka
Pretplati se
Obavijesti me o
guest
0 Komentara
Uredne povratne informacije
View all comments

Preporuka

Prof. dr. Valerije Vrček: Krizni stožeri postaju ćelije kriptomarksizma

Gost u Podcastu Velebit bio je prof. dr. Valerije Vrček, redoviti profesor kemije na Farmaceutsko biološkom fakultetu i predstojnik Zavoda za organsku kemiju.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

prof. dr. Valerije Vrček

Tema podcasta je Covid-19. Prof. dr. Valerije Vrček odgovara na postavljena pitanja (ispod). Uistinu zanimljiv razgovor i opservacije na temu koronavirusa koje preporučamo da svakako pogledate.

► Postaju li krizni stožeri ćelije kriptomarksizma a Svjetska zdravstvena organizacija njihov centralni komitet.
► Ima li testiranje nositelja virusa opravdanje u mogućnosti da može zaraziti nekog bližnjeg?
► Korištenje sterilizatora koristi ili šteti u borbi s virusom?
► Nošenje maske štiti od virusa nositelja, drugoga ili od dodira po licu?
► Je li sukladno kršćanskom moralu čuvanja od ugroze svakog života bez obzira na cijenu?
► Kako pandemija utječe na porast drugih bolesti?
► Kako djeluju dezinficijensi i kakve su posljedice čestog korištenja?
► Stvaraju li se na taj način superbakterije?
► O čemu govori pismo skupine od 38 znanstvenika ‘Great Barrington Declaration’ koje domaći mediji nisu objavili?
► Zašto mediji nisu objavili tekst te deklaracije?
► Je li povećan broj zaraženih rezultat povećanoga broja testiranja?
► Koja je razlika između zaraženog i oboljelog?
► Koliko koštaju testovi i tko na njima ostvaruje profit?
► Stvara li svakodnevna informacija o sve većem broju pozitivnih rezultata psihozu u društvu?
► Koje su sličnosti ove situacije i one sa Svinjskom gripom?
► Kakav će se presedan dogoditi ako cjepivo bude uskoro gotovo?
► Kakve će biti posljedice za farmaceutsku industriju ako dođe do kršenja protokola?
► Što je to nula posto rizika?
► Kakve će biti posljedice za svjetsku ekonomiju?
► Ima li ova ‘pandemija’ PCR testiranja uporište u financijskim motivima?
► Kako će izgledati svijet nakon pandemije?
► Zašto teologija šuti, a znanst ima glavnu riječ?
► Je li Svjetska zdravstvena organizacija podložna utjecajima profita?
► Zašto znanost treba biti izvan političke vlasti?
► Koja je cijena dobrovoljnoga odricanja od dosadašnjeg ‘normalnog’ načina života?
► Kako će izbori u SAD-u utjecati na ovu pandemiju?
► Događa li nam se potpuna promjena svijeta i kakva je proročka razmišljanja imao papa Ratzinger?
► Ima li što bolje od vitamina C, limuna, meda i kiselog kupusa?

Izvor: projektvelebit.com

Nastavi čitati

Preporuka

COVID-19: Koliko dugo smo nakon infekcije koronavirusom imuni?

Jedna velika studija u Velikoj Britaniji pokazuje da imunost nakon oboljenja od COVID-a 19 brže nestaje nego što se mislilo, osobito kod starijih osoba. Što je dosad poznato?

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

covid-19 maske

„Ja sam imun“, rekao je Donald Trump prilikom povratka u predizbornu kampanju nakon što je prebolio COVID-19. Te da bi najradije svoju publiku izljubio. Najprominentniji slučaj COVID-a 19 to ipak nije učinio, i to je vjerojatno je bilo dobro. Jer, je li američki predsjednik stvarno imun to, prema dosadašnjim znanstvenim spoznajama, nije sigurno. Pitanje imunosti prati korona-pandemiju od početka. S obzirom na brz rast broja infekcija u Europi, Sjevernoj i Južnoj Americi, pitanje imunosti je važnije nego ranije. Nova studija je sad umanjila nade u prirodnu imunost bez cijepljenja. Znanstvenici Imperial Collegea iz Londona istražili su uzorke 365.000 ljudi u Engleskoj i pronašli indicije da imunost s vremenom opada.

Koliko dugo traje imunost nakon oboljenja od COVID-a 19?

To ovisi o više čimbenika. Primjerice o starosti, kako pokazuje studija londonskog Imperial Collegea. Kod osoba starijih od 75 godina puno brže je nestajalo stvorenih antitijela nego kod mladih ljudi. Osim toga je stvaranje antitijela variralo s obzirom na težinu preboljene bolesti. Zanimljivo je da se broj antitijela sporije smanjivao kod osoba zaposlenih u zdravstvu, što bi moglo ukazivati na ponovno ili jače izlaganje koronavirusu, kažu znanstvenici. Traje li imunost tjednima ili mjesecima ovisi dakle o inficiranoj osobi.

U drugoj studiji koju su proveli Harvard Medical School i Sveučilište u Torontu znanstvenici su utvrdili da je najviše antitijela bilo nakon dva do četiri tjedna od infekcije, ali da se nakon toga broj smanjivao. Razina antitijela je oko četiri mjeseca bila povećana pa se polazi od toga da u tom vremenu postoji imunost, kaže voditeljica studije Richelle Charles. Ali stvarni dokaz za postojanje imunosti nije ni ova studija. Tako nema još odgovora na pitanje trajnosti imunosti protiv novog koronavirusa.

Zašto postoje različite tvrdnje o imunosti?

To ovisi o mjestu istraživanja, razdoblju i veličini studije. Znanstvenici u New Yorku su kod 20 posto istraživanih osoba pronašli antitijela, u njemačkom Heinsbergu kod 15 posto osoba, a u austrijskom skijalištu Ischglu kod 40 posto osoba. Sva tri mjesta su u određenom trenutku bila žarišta širenja zaraze.  U Kini, gdje je postojanje virusa najprije utvrđeno, znanstvenici su u jednoj maloj studiji utvrdili da ljudi koji su prošli infekciju bez simptoma prosječno već nakon dva mjeseca nisu imali antitijela u krvi. U SAD-u su znanstvenici Sveučilišta Arizona u studiji koja je obuhvatila 6.000 osoba utvrdili indicije „da je imunost stabilna najmanje pet mjeseci”, kako je utvrdio imunolog Deepta Bhattacharya.

Sad su znanstvenici Imperial Collegea u Engleskoj da je od kraja lipnja do kraja rujna udio stanovništva kod kojeg se moglo utvrditi antitijela pao sa 6 na 4,4 posto. To sugerira kraće trajanje imunosti. Osim toga postupak dokazivanja antitijela u krvi je težak. Rezultati studija su i zato različiti što su neke studije još u tzv. pre-print stanju, dakle još su u fazi znanstvenog preispitivanja (to vrijedi i za studiju londonskog Imperial Collegea. Brojni znanstvenici se slažu da pitanje imunosti još nije dovoljno istraženo.

Moraju li se ljudi nakon preboljenog COVID-a 19 pridržavati mjera zaštite?

Moraju. S pravnoga gledišta nema razlike između onih koji su preboljeli COVID- 19 i onih koji nisu ni bili inficirani. Mjere zaštite su različite od zemlje do zemlje, u Njemačkoj i od pokrajine do pokrajine, ali one vrijede za sve i kršenje je često povezano s teškim kaznama. S medicinskog gledišta i ljudi nakon preboljenog COVID-a 19 moraju se pridržavati mjera zaštite jer pitanje imunosti nije jasno (vidi gore), a osim toga u međuvremenu je poznato više slučajeva ponovne infekcije. „I ako testom bude dokazano postojanje antitijela osoba se mora pridržavati nacionalnih mjera zaštite, primjerice nositi masku, držati rastojanje ili kod pojave simptoma testirati se”, kaže Paul Elliot, direktor londonskog Imperial Collegea.

Ima li ljudi koji nakon oboljenja od COVID-a 19 ne stvaraju imunost?

I za to postoje indicije. U jednoj američkoj studiji među marincima 41 posto vojnika nije imalo neutralizirajuća antitijela u krvi. Kod jedne kineske studije Sveučilišta Fudan u Šangaju antitijela nije bilo kod šest posto pacijenata. To znači da nije sigurno ni stvara li svaki čovjek imunost nakon infekcije koronavirusom. Njemački institut Robert Koch iz toga zaključuje da prema dosadašnjim znanstvenim spoznajama nije jasno ni stvara li se imunost redovito ni koliko je ona čvrsta ni koliko traje.

Izvor: dw.com

Nastavi čitati

Preporuka

KAMPANJA ZA IDIOTE: Dizanje tenzija bez ikakve vizije!

U Bosni i Hercegovini u tijeku je još jedna predizborna kampanja. Iako su ovoga puta radi o općinskim i gradskim izborima gdje bi trebale dominirati teme lokalnog karaktera, lideri nacionalnih stranaka ponovo ostavljaju dojma kao da se radi o nekakvom ‘sudbonosnom’ izlaskom na birališta koje će odlučivati o sudbonosnim državnim i nacionalnim temama.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Trenutno vladajuće stranke kao što su SNSD, SDA, HDZ I DF čitavu predizbornu kampanju pokušavaju svesti na dizanje nacionalnih tenzija na pričama o razdruživanju i spašavanju BiH (SNSD, SDA DF), te o fingiranom sukobu oko Izbornog zakona (SDA, DF i HDZ).
U njihovim kampanjama koju vode četvorica čelnih ljudi koje je netko nedavno nazvao ‘Braćom Dalton’ (Komšić, Izetbegović, Dodik i Čović) nema ni riječi o lokalnim problemima građana niti o rješavanju ključnih životnih problema u lokalnim sredinama. Sigurni smo čak da ni oni sami pojma nemaju tko su im zaista kandidati na lokalnim razinama niti kakve programe nude. Jer, evidentno…, takvi programi niti ne postoje.

‘Braća Dalton’ furaju sve po starom

U njihovim izjavama nema ni traga pričama o ‘budućnosti’ na lokalnoj razini. Umjesto toga ponovno je na djelu samo prizivanje duhova prošlosti i eventualno ponegdje ‘krpljenje’ rupa na cestama. Potpuno je jasno da stranke vladajuće četvorke koju vode spomenuta ‘Braća Dalton’ nemaju ni vizije  ni ideje već su se po tko zna koji put opredijelili na dizanje tenzija.

Očigledno, smatraju da će još jednom ‘upaliti’ i oprobani i dosad uspješni recept koji ničemu ne služi osim da se aktualni neuspješni lideri pod svaku cijenu zadrže u vlasti i nastave krojiti sudbinu njihovim fingiranim svađama izmučene građane Bosne i Hercegovine.
Pri tome, smatraju da će pod svakodnevnom međusobnom kanonadom raznih optužbi, laži, izmišljanja i prijetnji građani lako zaboraviti da sve analize govore da je sadašnje Vijeće ministara BiH najneučinkovitije od kada postoji ovakva BiH.

Također, smatraju da će građani zaboraviti da nova Vlada Federacije BiH ni dvije godine nakon prošlih izbora nije niti formirana, te da joj nedostaje više ministara. Umjesto toga Federacijom vlada skupina ljudi koji nemaju čak ni podršku u federalnom Parlamentu ni na jednom ključnom pitanju.

Računaju, također i na to da će građani zaboraviti da u pojedinim županijama nove Vlade uopće nisu formirane zbog unutarstranačkih borbi za fotelje.

Bizarne situacije

Također, cijelu kampanju koja je ovih dana dolazi do svoje polovine trajanja obilježava niz bizarnih situacija povezanih s epidemijom koronavirusa.
Tako primjerice, imamo situaciju da Sebija Izetbegović svakodnevno poziva građane na poštivanje epidemioloških mjera, a da stranka kojoj je njezin suprug na čelu (SDA) svakim  novim danom održava po jedan ogroman predizborni skup kršeći sve mjere na koje se doktorica Izetbegović poziva.

Također, Milorad Dodik u kampanji se odlučio na pokazivanje mišića, pa je tako dan nakon što je DNS izašao iz koalicije na Nešićeva vrata pokucao MUP. Dodik je, uz to, faktički na svoju ruku zatvorio škole u Republici Srpskoj  unatoč svim preporukama od strane struke da za takvo nešto nema potrebe. Ali, u njegovom slučaju sve se svelo na jednu dobro poznatu bahatu krilaticu: ‘Mogu što hoću, jer ja sam vaš Bog’.

Da ne bi bili usamljeni u apsurdnim potezima u okviru ove kampanje prvoj dvojici se pridružio i Dragan Čović, koji kampanju svoje stranke svodi na hodanje po opustošenim općinama gdje je veći broj ljudi u Njemačkoj nego na svojim kućnim adresama, zaboravljajući ili ignorirajući činjenicu da su svi iselili upravo za vrijeme vladavine njegovog HDZ-a.
Da ne bi bio izuzetak od navedenih, i lider DF-a (Željko Komšić), kao da se stavio u ulogu predsjednika druge stranke, odnosno SDA, pa tako obilazi načelnike iz SDA dajući im podršku i djeluje kao zamjena Bakiru Izetbegoviću dok se on nalazi u samoizolaciji.

Fiktivni sukobi

Kada pogledamo sve zajedno, nitko nije bio naivan da bi od ovakvih vladajućih lidera očekivao konkretne vizije, programe, projekte, ali iskorištavanje lokalnih izbora u svrhu dizanja nacionalnih tenzija i priskrbljivanje osobnih političkih poena na prizemnoj retorici ovaj put prelazi svaku mjeru.

Očigledno, igraju na samo jednu kartu, a to je: Da će svojim fiktivnim sukobima još jednom homogenizirati svoje birači, a prljavom kampanjom ogaditi ljude od masovnog izlaska na izbore, pogotovo u uvjetima korone.

Na građanima je odgovornost moći rasuđivanja… J. S.

Izvor: dnevni.ba

Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner

ANKETA

Bojite li se Koronavirusa?

Najnoviji komentari

Najčitanije objave

Popularno

0
Would love your thoughts, please comment.x
()
x