Kontaktirajte nas na:

Preporuka

Stjepan Lozo – Izvršiti genocid nad Hrvatima, stvoriti Veliku Srbiju a Hrvate optužiti za zločin

Već u lipnju 1941. godine velikosrpske snage imaju oblikovanu viziju i platformu daljnjeg djelovanja: stvoriti Veliku Srbiju provedbom općeg genocida nad Hrvatima koje prethodno treba snažno oklevetati. Tako krajem lipnja 1941. godine nastaju dva ključna dokumenta: “Homogena Srbija“ Stevana Moljevića, i “Valerijanov memorandum“ SPC. “Homogena Srbija“ je projekt, ono što treba napraviti, a to je stvoriti Veliku Srbiju i izvršiti opći genocid nad Hrvatima, dok je “Valerijanov memorandum“ propagandna poluga za izvršenje takvog projekta.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Stjepan Lozo

Više od 15 godina splitski povjesničar Stjepan Lozo radio je na prikupljanju građe za knjigu “Ideologija i propaganda velikosrpskoga genocida nad Hrvatima – projekt ‘Homogena Srbija’ 1941.“ kojom razotkriva kako su Srbi izvršili genocid nad Hrvatima, a onda svoje žrtve optužili za zločin nad njima! Četiri godine intenzivno je radio na pisanju knjige, pri čemu je bio izložen prijetnjama i pritiscima koji ga ipak nisu zaustavili u naumu. Za prilog Spektar Slobodne Dalmacije je pristao progovoriti i o mnogim drugim tabuima iz novije hrvatske povijesti.

Rekli ste da “nije zdravo napisati ovakvu knjigu”, a ipak ste je napisali. Zašto nije zdravo i zašto ste je napisali, što vas je nagnalo?

– Nije zdravo jer doslovce narušite zdravlje, a napisao sam je jer sam osjećao obvezu povjesničara i zov stotina tisuća nevinih pobijenih Hrvata u velikosrpskom genocidu. Svi mi očekujemo da će neke teške stvari za zajedničko dobro odraditi netko nepoznat drugi. Onda u jednom trenutku shvatite da je gluho doba noći, a taj “drugi“ ne pristiže, da ste taj “drugi“ zapravo vi sami, i da valja ustati i krenuti. Knjigu sam pisao godinama, sjedio, slabio vid i sve tjelesno što s tim ide. To je više od 700 stranica moga rukopisa, gotovo u cijelosti zahtjevnog historiografskoga govora, diskursa, pri čemu sam nastojao slijediti ideal kako dobra historiografija istodobno treba biti i književno djelo. Duhovni napor, gubitak nekih vještina i memorije osobnog života, to je posebna priča. Ujedno se i financijski devastirate, a nakon svega shvatite kako je tiho nestao vaš prethodni društveni život i da osim najuže obitelji komunicirate tek s još pokojim usamljenim jahačem kao što ste i sami.

Ja sam još i dobro prošao. Citirao sam na predstavljanju gospodina Hudelista, koji je 2005. godine krenuo pisati knjigu o sukobu Hrvata i Srba u 20. stoljeću, dakle ono o čemu govori i ova moja knjiga. Zbog te se knjige razbolio i praktično jedva živ ostao, a knjigu nije dovršio. Ja sam se, u nekom čudesnom hodočašću, uspio probiti kroz prašumu.

Tvrdite da su četnici i partizani izvršili genocid nad Hrvatima, a onda su upregli sva propagandna oružja da Hrvate optuže za genocid?

– Još gore od toga. Oklevetali su Hrvate za genocid nad Srbima preventivnom propagandom, s predumišljajem, već u lipnju 1941. godine, a onda počeli genocid nad Hrvatima. Nakon šoka koji je u velikosrpskim redovima usljedio uspostavom NDH 10. travnja 1941. godine, ne i komunista, jer oni tada nisu bili na suprotnoj strani od ustaša, usljedilo je konsolidiranje velikosrpskih redova. Već u lipnju 1941. godine velikosrpske snage imaju oblikovanu viziju i platformu daljnjeg djelovanja: stvoriti Veliku Srbiju provedbom općeg genocida nad Hrvatima koje prethodno treba snažno oklevetati. Tako krajem lipnja 1941. godine nastaju dva ključna dokumenta: “Homogena Srbija“ Stevana Moljevića, i “Valerijanov memorandum“ SPC. “Homogena Srbija“ je projekt, ono što treba napraviti, a to je stvoriti Veliku Srbiju i izvršiti opći genocid nad Hrvatima, dok je “Valerijanov memorandum“ propagandna poluga za izvršenje takvog projekta.

“Valerijanov memorandum“ široj javnosti u Hrvatskoj nije poznat. Što je to zapravo i zašto je to važno?

– Srpska pravoslavna Crkva izravno stoji iza besramne klevete Hrvata za genocid nad Srbima, te istodobno provedbe genocida nad Hrvatima već od lipnja 1941. godine. “Valerijanovim memorandumom“ treba mahati, i to pred nosom mnogih ignoranata koji s dozom apartheida i velikim neznanjem gledaju na Hrvate i njihove probleme. Od, primjerice, Carla Bildta i Efraima Zuroffa, do ovih moralnih jadnika i neznalica s domaćeg hrvatskog terena. A svakako da bi trebalo mahati i pred nosom rimskog biskupa Bergoglia, da ne govorimo o nosu njegove braće u vjeri i biskupstvu od Porfirija do Irineja iz Srpske pravoslavne Crkve.

“Valerijanov memorandum“ je službeni dokument SPC i predan njemačkim vojnim vlastima u Beogradu, a potom kao kleveta Hrvata raširen po čitavom svijetu. Memorandum je već u prvoj verziji od 24. lipnja 1941. godine oklevetao Hrvate za ubijanje više od 100.000 Srba. Druga verzija, plasirana najkasnije 8. kolovoza, kleveće Hrvate za ubijanje čak 180.000, a do rujna se već izlazilo s brojem od 300.000 pobijenih Srba u NDH, što je kasnije još uvećavano. Takve strašne klevete koje nemaju gotovo nikakve veze sa stvarnošću, ni 1 %, u knjizi to dokazujem, odaslane su izvan zemlje i snažnom propagandom velikosrpske mreže širene po čitavom svijetu. Takva sramotna laž ostala je nad Hrvatima do dana današnjega.

O kakvoj se propagandi i lažima radi može se vidjeti iz tvrdnji da su već u ljetu 1941. godine, primjerice, svi Srbi u kotarevima Imotski, Gospić, Glina, Grahovo, Korenica, Gračac, i nizu drugih, pobijeni i istrijebljeni. Riječ je o potpunim izmišljotinama što se lako može vidjeti i iz popisa stanovništva 1948. godine. Primjer nastranosti i dijaboličnosti takve propagande slučaj je kotara Lapac, pri čemu SPC kleveće Hrvate da su istrijebili Srbe, dok je istina izravno suprotna, Srbi su gotovo potpuno istrijebili Hrvate.

Izravna posljedica “Valerijanova memoranduma“ bio je pad vlade generala Simovića u Londonu i crnorukaško preuzimanje izbjegličke vlade te dovođenje Draže Mihailovića za ministra vojske, jednog od najvećih europskih zločinaca. U danima kada SPC plasira prvu verziju “Valerijanova memoranduma“, 23. lipnja 1941. počinje srpska pobuna u NDH. U istočnoj Hercegovini masovno stradavaju nedužni Hrvati, a na “srpski Vidovdan“, 28. lipnja 1941. Srbi čine i prvi genocidni zločin uopće na prostoru NDH. Pod vodstvom pravoslavnog popa Radojice Perišića vrše pokolj svega zatečenog stanovništva u Avtovcu, uključivo žene i djecu, te uništavaju čitavo neselje. Tako su Srbi počeli genocid nad Hrvatima uz istodobnu klevetu Hrvata za genocid nad Srbima. Sada ta propaganda izgleda sasvim prozirna, no nije bilo lako doći do ovakve rekonstrukcije i saznanja.

O projektu “Homogena Srbija” 1941. ne govori se u školskim udžbenicima, a ne pamtim ni da je ikad spomenut u vrijeme obrazovanja u bivšoj državi. A vidim da je riječ o projektu Velike Srbije i granicama koje su Srbi pokušavali ostvariti i 1991. napadom na Hrvatsku…

– Upravo tako. Taj je projekt dugo vremena bio potpuno prešućen, dok je hrvatska strana istodobno bila stigmatizirana i progonjena i za relativno sasvim bezazlena očitovanja. Hrvatska strana nikada nije izradila jedan takav dokument genocidnog i osvajačkog karaktera kao što je “Homogena Srbija“. Najviši velikosrpski interes bio je i jest da projekt “Homogena Srbija“ ostane u sjeni. I to je jedan od razloga zbog kojih su Hrvati goloruki ušli pod novu velikosrpsku agresiju i ponovno pretrpjeli seriju genocidnih zločina od 1990. do 1995

Prelistavajući knjigu koja je doista opsežna, da se zaključiti kako je Srbima obnova Jugoslavije 1945. bila nužna kako bi zataškali dotadašnje zločine i dokrajčili Hrvate koji su, po njihovoj propagandi, ionako, genocidni? Jesam li dobro zapazila taj detalj?

– Svaka Jugoslavija je zamrznuti konflikt i perspektivno neodrživ projekt. Ona, dakle, može poslužiti Hrvatima za okupljanje svoga etničkoga i povijesnog prostora, može Srbima za pokušaj stvaranja Velike Srbije, a može i nekim bosanskim Muslimanima za inauguriranje nacije i osvajanje prostora nepoznate veličine na štetu najprije starosjedilaca Hrvata, a onda i Srba i Crnogoraca. Malobrojni jugoslavenski nacionalisti ne mogu se prepoznati kao povijesni subjekt, prije kao sredstvo. Obje Jugoslavije nastale su nakon ratova. Međunarodne sile probleme ovoga prostora ne mogu razriještiti, a ni jedna nema potpunu prevagu, pa postupaju linijom odgode i prikrivanja problema. Kao domaćica koja nakon večernjeg druženja pospremi stol i vidljive plohe, a brdo nečistog nabaca u sudoper za sutra. Ili službenik koji na radnom stolu prikuplja predmete koje ne može tek tako riješiti, pa ih stavlja na hrpu dok ih ne strpa u neku ladicu i pobjegne od njih do daljnjega. Eto to su Jugoslavije. Nekakvo napuhavanje da bi masonska organizacija iz nekih svojih razloga “višega reda“ htjela baš Jugoslaviju, to se u mojim uvidima nije potvrdilo. Drugi je problem što je velikosrpska mreža aktivna u angažiranju masonske organizacije po nekim protuhrvatskim principima, o čemu ja u knjizi ponešto govorim. Na toj osnovi vidim i sada neke pokušaje, no po svim pokazateljima ta Srbija neće uspjeti, a ne vidim po čemu bi masonska organizacija u takvim pokušajima mogla profitirati.

Stevan Moljević i njegovi četnici, kao najsnažnija struja srpske politike, Jugoslaviju su prihvaćali tek kao prijelazni oblik Velike Srbije. Nakon izvršenja planiranoga genocida “po uskrsu Jugoslavije“, svi preostali Hrvati bili bi smješteni u smanjenu Hrvatsku nad kojom bi bila uspostavljena srpska hegemonija. To bi bio veliki koncentracijski logor potpunog uništenja Hrvata. Socijalistička Republika Hrvatska nije bila takva Moljevićeva Hrvatska, ali je imala neke njezine elemente.

Bojite li se da će vas optužiti za reviziju povijesti i još gore – za rehabilitaciju ustaškog pokreta i NDH?

– Tko će me optužiti, a da bih ga se ja bojao? Optuživali su me još u Jugoslaviji kao studenta povijesti. Nisu mi dali da uđem u hram božice Klio, ali me ipak nisu zaustavili. No ovdje mogu reći da postoji jedan drugi rizik. Kada sam počeo raditi ovo djelo, krio sam što radim i pazio koje stranice otvaram na internetu. Nadamnom je vršen progon kao da je ovo Velika Srbija o čemu ovdje nema prostora podrobnije govoriti. Oko hrama velikosrpskog zločina i laži izgrađeni su čitavi sustavi strašila i zapreka, tabua i falsifikata, pa i represije, koji tjeraju ili zavode nepoželjne. Ja sam porušio te lubanje i kosti, prošao pokraj straža i srušio im stupove hrama. Knjiga je tu i sada više ništa nije isto.

Tko će mene optužiti za revizionizam i rehabilitaciju ustaša i NDH? Četnici koji su rehabilitirali jednog od najvećih europskih zločinaca Dražu Mihailovića i kojem dižu spomenike. Oni koji daju nazive ulica po Stevanu Moljeviću, jednom od najmonstruoznijih zločinaca Europe. Ili oni koji to ne vide, a mene bi vidjeli? A gdje su tek povijesne činjenice.

Primjerice, u srednjoj Dalmaciji niti jedno srpsko selo nije uništeno. Kakve su to onda “strašne“ ustaše? U Imotskoj krajini prije rata i poslije rata postojala su i postoje sela u kojima ima pravoslavaca izjašnjenih kao Srbi, Glavina Donja, Nebriževac ili Crnogorci. Tko je tu pretrpio genocid? Pravoslavaca, izjašnjenih kao Srbi, bilo je i u zaseocima na Tijarici, kod Aržana, u Svibu, pa tko je tu pretrpio genocid? Ili u zaseocima u Dicmu, Lučanima, Biteliću? Ili u zaseocima Kaštelanske zagore, Broćancu, Ublima, Radošiću, nekolicini kuća u Brštanovu? Tko je tu pretrpio genocid? Kakav je to genocid ako ni jedan zaseok u kojem su živjeli Srbi nije, ne samo istrijebljen, nego ni pretrpio i jedan masovni zločin. A što je najzanimljivije, kad već govorimo o tim “strašnim“ ustašama i toj “strašnoj“ NDH, na istom tom prostoru srednje Dalmacije, srpski zločinci su pobili tisuće i tisuće potpuno nedužnih hrvatskih civila, uključivo i nebrojene žene i djecu, od Mosora i Kamešnice do Biokova, od Krke do Neretve.

Netko će reći da branite NDH?

NDH je bila brod koji je puštao na sve strane. U NDH su Srbi provodili genocid nad Hrvatima i tko želi više o tome znati neka uzme moju knjigu u ruke. U tom smislu je i postojeća paradigma o “strašnim“ ustašama na neki način tvorevina velikosrpske propagande. Prava je, međutim, istina da ustaše do ljeta 1941. i srpske pobune nisu činili nikakve posebne zločine prema Srbima, to svatko može provjeriti u mojoj knjizi, te da su funkcionirali kao neka vrsta narodne samoobrane od velikosrpskoga genocida. Ne bi se, dakle, smjelo i dalje nasjedati na srpsku propagandu, niti bi trebalo s prljavom vodom nekih ustaša izbacivati i hrvatsko dijete. Tu moramo izoštriti pogled. Također, postoji nekoliko konceptualnih rješenja koje je afirmirala NDH i koja nisu nadomještena naročito uspješnijima. Primjerice, hrvatska nacija kao zajednica ravnopravnih katolika, muslimana i pravoslavaca. Također i pristup obrani hrvatske granice na Drini. I jedno i drugo je i danas aktualno i pripada korpusu moderne europske političke podloge, naravno uz specifičan pristup u odnosu na Drinu.

Kako se u sve to uklapaju srpske teze o ustancima i antifašizmu?

– Pitanje srpskih pobuna, “ustanaka“, ključno je u NDH 1941. godine, a nedovoljno je poznato ili krivotvoreno. Zbog boljeg razumijevanja šire prikazujem uspostavu Banovine Hrvatske u Kraljevini Jugoslaviji 1939. godine. Ona je nastala mirnim putem uz suglasnost i ključnih čimbenika međunarodne scene.

Nisu je uspostavili ni fašisti ni nacisti i nisu je vodili ni Pavelić ni ustaše. Pa ipak je i na takvu demokratsku Hrvatsku organiziran pokret “Srbi na okup“, koji se pretvorio u pravu prijetnju oružane pobune. Vojska je već do 1941. godine izišla na ekstremne srpske pozicije, to je učinila i SPC, to je činio i Srpski kulturni klub, a Srbi su snažno razvijali i dvije paravojne organizacije civila, četništvo i sokolaštvo, koje su bile ekstremno indoktrinirane, naoružavane i vojno obučavane. Sve to ukazuje da bi do oružanog okršaja Hrvata i Srba došlo i u Kraljevini Jugoslaviji i da se nije dogodio napad sila Osovine. Već je i Maček imao silnih problema s otvorenim četništvom, tako da je u cilju obrane Banovine počeo i represivne mjere. Po raspadu Jugoslavije. Hrvati su nastavili osnovno konstituiranje države, sada NDH, a Srbi su nastavili pobunjeničko gibanje i prenijeli ga s Banovine na NDH. Već u svibnju oni pokušavaju pokrenuti “Jurjevdansku“ pobunu (“Đurđevdansku“), no ona ne dobiva šire razmjere. Od kraja lipnja 1941. godine krenuli su u širu “Vidovdansku“ pobunu, posebno u istočnoj Hercegovini. Krajem srpnja nastavljaju s “Ilindanskom“ pobunom i širenjem oružane agresije pri čemu čine daljnje masovne zločine genocidnih razmjera nad Hrvatima. Srbi “ustanke” nisu dizali spontano, zbog nekakvih ustaških zločina, niti to ima ikakve veze s antifašizmom, već planirano i organizirano, sa svojom ideologijom, ikonografijom i ciljevima, nošeni protuhrvatskom mržnjom i strastima. To se s fascinantnom sličnošću ponavlja i 1990., odnosno 1991. godine.

U tom smislu, žrtve krivotvorine su i hrvatski partizani. Iz građe se vidi da nisu hrvatski partizani noć u kojoj su sve krave crne. Poraz sila Osovine bio je neminovan i mnogi hrvatski ljudi su mogli vidjeti prijeteću opasnost općeg velikosrpskog genocida nad Hrvatima. Valjalo je zadržati oružje u rukama. Zbog toga treba izoštriti pogled u odnosu na partizane Srbe i u pitanju provedbe “poratnog pokolja Hrvata“, kako ja nazivam partizansku fazu genocida nad Hrvatima od listopada 1944. do lipnja 1945. godine. Prije toga provedena je četnička faza genocida. Istodobni zločini komunističke revolucije zasebno su događanje s vlastitom genezom.

Prokazali ste i neke Hrvate koji su Srbima poslužili za provedbu paklenog plana likvidacije Hrvata i izlaska na more.

– Dosta prostora dao sam obradi Jure (Đure) Vilovića i osvjetlio ga u nepoznatom svijetlu prave sitne duše i, bez pretjerivanja, moralnog jadnika gotovo u svakom pogledu. Za razumijevanje “modusa operandi“ velikosrpskog uništavanja Hrvata historiografski je vrlo značajan, a vidio sam da nije dovoljno duboko osvjetljen, te da je neprecizno i lociran kao orjunaš, Jugoslaven. No ja sam pokazao da je on prezirao jugointegraliste i da je bio posrbica, četnički zločinac koji je pozivao na potpuni nestanak hrvatskog naroda prijelazom na srpstvo. Karijeru je okrunio radom u vrhu propagadne četničkog pokreta Draže Mihailovića, odmah uz Stevana Moljevića. Četnicima je propagandno marljivo služio i posebno im bio vrijedan kao “Hrvat“. Život je konačno završio plačući nad samim sobom. Ukazujem na fascinantnu sličnost takvog Vilovića s kasnijom pojavom nekolicine novinara-pisaca podrijetlom Hrvata, čak i u današnjoj Republici Hrvatskoj, pa se zaključci nameću sami od sebe.

Na predstavljanju knjige u Splitu rekli ste kako su službeni arhivi prepuni falsifikata koji su postavljeni da hrvatske povjesničare odvedu na krivi trag i da istina ostane nedosegnuta?

– Kada vas zanatu i etici povjesničara uče Mate Suić, Petar Selem, Ljubo Boban, Nada Klaić ili Mirjana Gross, da još neke druge iznimne osobe ovdje ne spominjem, onda je za vas kritičko mišljenje preduvjet i osnova na kojoj možete pokušati pisati povijest “onako kako je to zaista bilo“. Pri tome je odnos povjesničara prema izvoru temeljni moment historiografske kreacije. Svaki izvor mora se svestrano vrednovati, provesti kritiku izvora. Dokumenti u arhivima mogu biti krivotvorine nastale u suvremenosti događaja ili naknadno pa “uvaljene“ među drugu arhivsku građu. Mogu biti potpune ili djelomične krivotvorine. I tako dalje. U knjizi ukazujem na veći broj krivotvorina, no za to valja uzeti knjigu u ruke. Jako vidljivi dio današnje hrvatske historigrafije, posebno mislim na neke katedre suvremene povijesti čiji se čelni ljudi ističu svojim najčešće protuhrvatskim politikantskim komentiranjem svakodnevnice, daleko je na nižim granama od srpske, a nažalost i daleko je na nižim granama u odnosu na onu koja se razvila u komunističkoj Hrvatskoj.

Za Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu na kakvom sam ja studirao čak i u vremenu komunizma, bila bi sramota da predavaju pojedinci koji danas predavaju i deformiraju nove generacije hrvatskih povjesničara. U svakom slučaju, htio sam poručiti i nešto drugo: moramo pisati hrvatsku povijest čak i u slučaju da nam je uskraćena neka prvorazredna arhivska građa. Ako nam Srbi ne daju naše arhive koji se sada nalaze u Beogradu, što ćemo sjesti i kukati? Povjesničar mora pronaći način i davati odgovore na ključna pitanja svoje generacije.

Izvor: Snježana Šetka – Slobodna Dalmacija

Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner
Postavite komentar
0 0 glas
Ocjena članka
Pretplati se
Obavijesti me o
guest
0 Komentara
Uredne povratne informacije
View all comments

Preporuka

ŠKORO: Milanović i Plenković su jako dobri prijatelji

Potpredsjednik Sabora i čelnik Domovinskog pokreta, Miroslav Škoro, u velikom intervjuu za Večernji list govorio je o stanju u državi i društvu. Na početku je odmah rekao, ne osjeća se odgovornim za problem radikalizacije hrvatskog društva, za što ga je optužio premijer Andrej Plenković.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Miroslav Škoro o Milanoviću i Plenkoviću

“Apsolutno ne. Postoje državna tijela zadužena za procjenu stanja sigurnosti u državi, a ako čitate njihova izvješća, sva govore o tome da radikalizacije u Hrvatskoj nema. Je li razlog optuživanja nas taj što se netko u tom trenutku uplašio, uspaničio ili osjetio priliku da nekoga prozove, ne znam. Ali da izađe premijer i kaže da je u tome sudjelovala neka “radikalna skupina” i automatski on bude i tužitelj i porota i sudac, to je vrlo ružno i neodgovorno. Bezobrazno je i da netko sebi uzima za pravo da s jedne strane govori da je legalist, a s druge ne poštuje izvješća svojih vlastitih državnih tijela i ne čeka da završi istraga koja bi trebala pokazati što se uistinu dogodilo. Ono što svi možemo reći jest da se dogodio jedan strašan čin i da nam je svima žao ljudi koji su bili ugroženi, a posebice ranjenog policajca. Ali čelna osoba bi trebala biti ta koja stabilizira, a ne destabilizira društvo”, rekao je Škoro dodavši da ne zna tko bi bio radikalna desnica.

“Mi te vrste retorike i ponašanja jednostavno nemamo. Ne znam, zato, tko je radikalna desnica kod nas, a i ako nekoga optužujete za tako nešto, onda bi bilo dobro imati neki dokaz. Nisam u javnom prostoru od jučer, svašta sam ja radio u životu. Pisao pjesme, knjige, održavao javne nastupe. Ako su Milo moje, Sude mi ili Ne dirajte mi ravnicu radikalne, onda dođeš i kažeš mi razlog zašto. A ne optuživati bez ijednog dokaza, evo sad i mi trošimo vrijeme na to, jer je to netko izvalio. To me podsjeća na onu: “Kad budala baci kamen u bunar, sto pametnih ga ne može izvaditi”, smatra čelnik Domovinskog pokreta.

Da se zaključiti da su Plenković i Milanović dobri prijatelji

Za sukobe premijera Plenkovića i predsjednika Milanovića kaže, obično natezanje.

“To je situacija između dvoje ljudi koji su, kako se da zaključiti, jako dobri prijatelji. Oni su se uzajamno posjećivali u Bruxellesu, u Zagrebu, Parizu, znaju tko je kad jeo kakva peciva, kad je tko kupovao automobile, znaju si dosta o privatnom životu, obiteljima i roditeljima, a ja sam davno naučio da se u takve odnose jednostavno ne treba petljati. Jedino što je žalosno u cijeloj toj priči jest da postoji kolateral, a to je cijela država i oni koji u njoj žive. Volio bih da u politici ima više odgovornosti, međutim, mi smo navikli na situaciju u kojoj neodgovorni ljudi dobro prolaze”, rekao je Škoro.

Domovinski pokret sada ima 119 organizacija, ljudi im, napominje, uistinu prilaze iako je danas u politici nerealno očekivati entuzijazam i polet kao, primjerice, 1990. godine kada se nije bila sramota baviti politikom. Danas je, smatra, bitna samo matematika.

“Morate imati 76 ruku u zraku na dan glasovanja i to je cijela priča. Sve drugo je apsolutno nebitno. A to ide toliko daleko da ako netko kaže, sad ćemo ići sa serijom interpelacija, većina veli, mi ćemo ih sve odbiti. Unaprijed. Pa kako znaš odmah da ćeš ih odbiti?”, rekao je i dodao kako nijedna interpelacija koju će pokrenuti opozicija neće proći dok postoje trgovina i interesi trenutne vladajuće većine. On za trgovinu, tvrdi, nikada nije bio spreman, niti će to biti. No, uvijek je za razgovor. Škoro kaže i kako će za lokalne izbore samo istaknuti kandidate tamo gdje postoje kompetentni ljudi, a njegovo ime i prezime iz naziva stranke na sljedećem će saboru stranke izbaciti.

“Domovinski pokret nikad nije bio niti će biti rezerva SDP-u ili HDZ-u”

Nije pobornik predizbornih koalicija, a s potencijalnim partnerima sjest će i razgovarati nakon što se na izborima “izvažu”.

“Politika je, kako sam je ja kao nekakav liberalni konzervativac shvatio, umijeće mogućega. Ali Domovinski pokret nikad nije niti će biti rezervna opcija SDP-u ili HDZ-u. Mi ćemo biti ti koji će preuzeti odgovornost i donijeti promjenu”.

Na saborskim hodnicima popriča s mnogima, kaže, neki dan je razgovarao s kolegama iz drugih klubova o tome kako je imao koronu.

“Sad sam u godinama kad već i tablete možemo izmjenjivati. I iz ovog, kako ga zovu, “novog” HDZ-a jako puno ljudi znam još iz vremena kad sam ja u njemu bio. Malo je meni to kontradiktorno, da netko govori kako je to “novi” HDZ, a pola ih je sa mnom bilo u sazivu Sabora 2007.-2008. Pozdravim se i s njima, ali oni su, jadni, u problemu jer ne mogu razgovarati o strukturalnim stvarima. Oni mogu na razini, “kako si, dobro, kako si ti, odakle ti je mater”, a ako bi probali razgovarati o nekim stvarima koje su zdravorazumske, to je onda malo problem jer bi naljutili šefa stranke”.

Škoro smatra da bi ključne stavke u proračunu možda trebale biti na zasebnom žiro računu.

“U Hrvatskoj imate 1,2 radnika na jednog umirovljenika. Oni trebaju novac za mirovine, koji bi se trebao crpiti iz ovoga što ovi koji rade privređuju. Smatra li itko da ovi zarađuju dovoljno da se isplate sve mirovine? Pa naravno da ne. To vam je dovoljno da shvatite kako državni proračun funkcionira. Moramo skupiti novac za plaće i mirovine, znači sav novac koji dođe, iskorištava se onda u tu svrhu. A ja bih volio da bude žiro račun s novcem za obnovu grada Zagreba, primjerice. I ne možeš, stari, taj novac koristiti ni za što drugo. A govore da novca ima, ali prošlo je skoro devet mjeseci od potresa, a nije napravljeno još ništa. Država ne treba ni proceduru ni zakon da bi obnovila zgradu u svom vlasništvu poput kazališta, koncertne dvorane. Zašto to već nije počela? Država koja ima novca, to napravi sutra, ali ona koja nema i ovisi o dotacijama, donacijama, milostinji, kreditima, to ne može napraviti. Kad pitam o tome gospodina Zdravka Marića, gledam ga u oči, vidim da mu je neugodno, ali kaže da on “mora ovako”. Što nije dobro. Sve dok ti nešto moraš kako ti netko dirigira, nema napretka”, objašnjava Škoro.

Kako je meni HDZ pomogao, napisao neku pjesmu možda? Sjeli Šeks i ja pa napisali Otvor’ ženo kapiju ili Matu? Glupost

Napominje, neke se stvari u politici ne mijenjanju jer su se ljudi, koji su već dugo u tom poslu, umrežili i ne žele radikalne promjene. Napredak i promjena ne bi se trebala dogoditi smjenom generacija, već da glasači konačno shvate da uistinu mogu nešto promijeniti.

“Opet, za to je potrebno možda malo jače gospodarstvo, neovisna pozicija. Ja mogu ovako govoriti jer sam neovisan bez obzira što mi pokušavaju imputirati iz HDZ-a. Kao, oni su meni pomogli da budem to što jesam danas. Kako? Što je meni HDZ pomogao, napisao neku pjesmu možda? Sjeli Šeks i ja pa napisali Otvor’ ženo kapiju ili Matu. Glupost. Ja sam samo u dva navrata u svom životu ugled koji sam stekao izložio, zbog države i naroda koji volim i kojem pripadam, ali nažalost kroz HDZ i zbog toga me sad njihovi trolovi, koji su za to plaćeni, izruguju. Meni je HDZ, kao, dao da budem generalni konzul? Ne, ja sam HDZ-u dao da se prestanem baviti svojim poslom i da onda iz uvjerenja, a ne iz koristi radim za plaću koju sam inače zarađivao za jednu večer. I to je istina. Svoje srce sam dao u svoje pjesme, napravio karijeru, ostvario materijalnu neovisnost, i dokazao da se vlastitim radom može postati neovisan, pa bih volio da ljudi shvate da se to može. Napredak je ostvariv. Ako sam ja mogao, kao Nediljkino i Ićanovo dijete, dijete dvoje običnih ljudi, jedne žene koja je imala četiri razreda osnovne škole i jednog čovjeka koji početkom sedamdesetih ostao bez posla nekih pet godina i bio moler, može se. Pisao sam svoje pjesme, smišljao svoje tv-emisije i na kraju napravio sam stranku sa svojim suradnicima, nisam preuzeo neku drugu, i nakon samo dva mjeseca postojanja osvojili smo 16 saborskih mandata. Siguran sam da možemo bolje, isto kako oni garantiraju da mi nikad nećemo doći na vlast, ja garantiram da će u ovoj zemlji biti bolje. Začepiti neću, ovo je ionako igrokaz budžetlija i niškoristi, običnih nabiguzica i gologuzana koji zamjeraju čovjeku ako nešto napravi. Jer ja znam ni iz čega napraviti nešto, a oni iz nečega ništa. Pa kad ste u povijesti vidjeli da su nekome tako razvalili obitelj, suprugu kao meni? Jadnici. Znamo li tko su njihove supruge? Mene to ni ne zanima. Sram ih može biti. Stidim se da sam uopće nekad pomislio da s takvim ljudima mogu išta napraviti”, rezolutan je Škoro.

Odustao nije jer, što ga više gaze, jači je. Prije bi se uzrujao i kada bi dobio negativan komentar iz publike, no uporište je našao u obitelji koja mu pruža potporu. Svojim suradnicima vjeruje, iako misli da su ga neki podcijenili.

“Podcijeniti političkog neprijatelja može samo čovjek koji pojma nema, a predstavlja se za vrhunskog stručnjaka”.

Osim što je političar, Miroslav Škoro je i glazbenik čije kolege trenutno trpe tešku situaciju zbog mjera uvedenih za suzbijanje epidemije koronavirusa. Pomaže li im?

“Trenutačno se bavim novim prijedlogom Zakona o autorskom pravu. Ljudi to dosta teško shvaćaju, znaju da trebaju kupiti prase, platiti pivo, pa čak i izvođača glazbe, ali ne i samu pjesmu, koja se također treba obeštetiti jer je nečije vlasništvo. Mora se plaćati korištenje snimljene izvedbe. Dio individualnog prava izvođača treba biti prevedeno u kolektivno. Treba nam sustav po kojem će bubnjar koji je, primjerice, svirao Džuli imati pravo na naknadu svaki put kad se ta snimka negdje pusti. Situacija, otkako je digitalizacije, takva je da svi zarađuju više od izvođača i autora. Od naknade za korištenje snimke u digitalnom prostoru, trenutačno 12 posto ode autorima pjesme, a čak 88 posto se dijeli između telekomunikacijskih kompanija, servisa, diskografa i pitaj Boga koga još. Izvođača, a posebice sekundarnih izvođača, nema nigdje. Možda glavni izvođač nije toliko u problemu, ali gdje je tu njegov gitarist? Nemam, zapravo, uopće nikakvih empatija prema onima koji su godinama radili puno, zarađivali pa su mislili da će im u životu biti dovoljno da rade samo svaki petak ili subotu, a ovo ostalo nije bitno. Ja sam uvijek mislio, od svirke ću odmoriti u nedjelju, pa imam još cijeli tjedan, nešto ću raditi, sadit ću krumpir. U najgoroj su sad situaciji članovi orkestara i prateći glazbenici”.

Dečke iz svog benda naučio je da nešto moraju raditi i mimo toga što se bave glazbom tako da trenutno nemaju problema, a kada bi netko imao problem, on je tu da pomogne. Poziva i svoje kolege da naprave tako.

Kratko se osvrnuo i na razdoblje u kojem je bolovao od koronavirusa.

“U trenutku kad sam ja dobio koronu, imao sam masku. Imao je i Franko Vidović, moj kontakt. Toliko o maskama. Ono što sam oduvijek govorio, a govorim i sada kad sam ja, a i cijela moja obitelj, preboljeli virus, jest da je bjelodano da on postoji i da nas je strah jer je to nešto novo. Ali ono na što sam upozoravao od početka je da način na koji funkcionira Nacionalni stožer nije dobar. Još u prvom valu rekao sam, a smatram to i sad, da je to HDZ-ov stožer i tijelo, ali sam ispao kreten”, rekao je i dodao da bi Sabor trebao “amenovati” odluke Stožera jer, ako jedna ili pet osoba donosi odluke, mi imamo izvanredno stanje.

“Majke poginulih, supruge, djeca, stjegovi, sve ono što simbolizira obranu Vukovara, to je trebalo biti na čelu kolone”

Komentirao je i prošlotjedno obilježavanje pada Vukovara, odnosno, koliko se napravilo za pronalazak nestalih i kažnjavanje ratnih zločina.

“Muka je to velika. Pisao sam o tome i pjesme, ne dao bog nikome. Ali to su dani kad bi mi političari trebali barem jednom biti ponizni, zašto bi tu kolonu vodio itko doli ratnici Vukovara koji su grad branili i preživjeli. Majke poginulih, supruge, djeca, stjegovi, sve ono što simbolizira obranu Vukovara, to je trebalo biti na čelu kolone. Nikakav čovjek koji u tom trenutku obnaša nekakvu dužnost. On samo mora doći, pokloniti se i šutjeti.”, rekao je Škoro i napomenuo kako je predsjednik Milanović došao položiti vijenac i ne sudjelovati u koloni.

“… To je njegov stil, ne želim ga uopće komentirati jer sve što kažem, iskoristit će protiv mene. Neka svatko radi što hoće, ali neke stvari se ne mogu ne raditi. Ne možeš ne staviti zaslužne ljude da oni vode kolonu, ne možeš ne pročitati 2717 imena ljudi koji su, nažalost, poginuli u Vukovaru. Treba ih pročitati, ako to traje dva i pol sata, stajat ćemo dva i pol sata i slušati jer su barem to zavrijedili. A što se ratnih zločina tiče, kao što sam pustio Stipu Mlinarića Ćipu da govori taj dan, možda njega trebate pitati. To je čovjek koji je od prvog dana bio u obrani Vukovara, koji je bio vojnik Blage Zadre, jedna neosporna moralna vertikala, čovjek koji je izgubio brata, koji nije član nijedne udruge, koji nije ljut, koji je devet mjeseci bio u srpskom logoru, kojemu su kundakom izbili zube, njega trebate pitati. Ja vidim da bi neke stvari trebalo raditi drugačije i ako se mene, danas sutra bude pitalo, radit ćemo ih na način da se uistinu dovodi pravedan mir, kako je svojedobno rekao kardinal Franjo Kuharić“, smatra Škoro i dodaje da je on istog trena spreman da naprave to kao Njemačka i Francuska.

“Samo se moramo dogovoriti tko je tko. Ako je Hrvatska Francuska, a Srbija Njemačka, onda ću reći da je na djelu pravedan mir. Ali bojim se da nije niti mir niti pravedan, a ovo sve skupa posljedica je opet trgovine. Dođe netko i položi vijenac na Ovčaru i na njemu piše, a ja znam ćirilicu, “nedužnim civilnim žrtvama”. Nisam nikad čuo od agresora da su došli i rekli, da, mi smo napali, mi smo krivi. Neka gospodin Milorad Pupovac dođe i kaže, evo, izvršena je agresija. Najavljen je gospodin Milas, pa ne dođe i onda, kao, nije sudjelovala Vlada u bacanju vijenca u Dunav. Kako nije, pa potpredsjednik Vlade je sudjelovao. Aha, nije bio Hrvat? To nema veze, što me briga što je po nacionalnosti, čovjek je potpredsjednik je hrvatske Vlade”, zaključio je Škoro za Večernji list.

Nastavi čitati

Preporuka

STANIVUKOVIĆ JE SAMO VARKA: Od Dodika se razlikuje samo po kamuflažnoj retorici…

Bilo bi sjajno za budućnost BiH kada bi to bilo tako – kada bi Stanivuković bio istinski junak, u pozitivnom značenju te riječi, naravno. Međutim, i prije izbora njegovi politički potezi su jasno indicirali da se radi o političaru koji je – u samoj biti stvari, u svojim temeljnim opredjeljenjima – na liniji one ideologije koja je BiH učinila žrtvom i koja, konzistentno, ni danas joj ne dopušta da krene naprijed.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Argumenti koje ću iznijeti pokazat će kako Stanivuković verbalizira svoju navodnu viziju o prosperitetu BiH, odnosno njenoga DRUŠTVA, te kako njegova fraza (dakle, ono što vrlo često i mehanički ponavlja) da VOLI SVE LJUDE nije ništa više od kamuflirajuće fraze.

Posljednji lokalni izbori u BiH pokazali su da veći broj glasača želi promjene pa makar i nagore, kako su to objašnjavali mnogi građani.

Drugim riječima, mnogima je dozlogrdilo višedecenijsko zlopaćenje sa istim „čuvarima nacionalnih interesa“. Tako su, s razlogom, demontirane dvije dominantne političke partije u BiH – SDA i SNSD – dok hrvatski birački korpus još i ne pomišlja na alternativu HDZ-u.

Među izbornim iznenađenima, svakako posebno mjesto pripada pobjedi Draška Stanivukovića. Nakon te pobjede, njegovo prisustvo u medijima je upadljvo veliko. Pri tome valja naglasiti da mnogi novinari  anketirani građani u njemu vide junaka pa ga tako i predstavljaju.

Bilo bi sjajno za budućnost BiH kada bi to bilo tako – kada bi Stanivuković bio istinski junak, u pozitivnom značenju te riječi, naravno. Međutim, i prije izbora njegovi politički potezi su jasno indicirali da se radi o političaru koji je – u samoj biti stvari, u svojim temeljnim opredjeljenjima – na liniji one ideologije koja je BiH učinila žrtvom i koja, konzistentno, ni danas joj ne dopušta da krene naprijed. Argumenti koje ću iznijeti pokazat će kako Stanivuković verbalizira svoju navodnu viziju o prosperitetu BiH, odnosno njenoga DRUŠTVA, te kako njegova fraza (dakle, ono što vrlo često i mehanički ponavlja) da VOLI SVE LJUDE nije ništa više od kamuflirajuće fraze. (Inače, osoba koja ima potrebu da stalno naglašava kako voli sve ljude sigurno ima ozbiljan problem upravo s tom „ljubavlju“.)

U emisiji Pressing (od 18. 11. 2020.) Stanivuković po ko zna koji put negira genocid u Srebrenici. Nameće se pitanje, iako je ono retoričke naravi: Kakav je to političar koji negira presudu najviše sudske instance u svijetu, onu koju je izrekao Haški tribunal a taj Tribunal osnovao je Savjet bezbjednosti i td. Drugim riječima, kakav politički legitimitet ima političar koji negira najviše pravne instance i presude najviših svjetskih institucija?!
U istoj emisiji, kada ga novinar pita hoće li možda kao gradonačelnik Banjaluke mijenjati nazive nekih ulica u gradu, on izbjegava odgovor na to pitanje jednom verbalnom fintom koja glasi otprilike ovako: Ma to je nebitna stvar, hajdemo pričati o privredi. Dakle, za njega je nebitno mijenjanje naziva ulica sada, a bilo je itekako bitno kada su neke imenovane po nosiocima četničke i genocidne ideologije.

Posebno je šokantno kada Stanivuković objašnjava svoje fotografisanje ispod četničke zastave: To je nevažna stvar, veli on; mogao sam tako stati ispod bilo koje zastave s bilo kojim momcima kao i u tom slučaju; ništa u tome nema zlonamjerno, i td. Nevjerovatno! Političar koji negira PRESUĐENI GENOCID NAD BOŠNJACIMA ( i pri tome stalno tvrdi kako voli sve ljude!), koji veliča presuđene ratne zločince, koji se fotografiše ispod one zastave pod kojom su u Drugom svjetskom ratu i u ovome u BiH izvršeni užasni masakri i genocid – sve je to, konzistentno i nepogrješivo, jedan ideološki i politički profil političara koji se samo verbalno predstavlja gotovo kao humanist. (Posebno je pitanje kakva je to zastava na kojoj su MRTVAČKE GLAVE I KAKAV JE TO POLITIČAR KOJI SE FOTOGRAFIŠE ISPOD MRTVAČKIH GLAVA DOK SIJE MAGLU O SVOJOJ FILANTROPIJI I PREDANOSTI EKONOMIJI.) Njegovu epizodu“ u Crnoj Gori da i ne spominjem.

Da zaključim. Imali su građani BiH velike nade u promjene nakon poraza SNSD-a. Međutim, suštinska promjena se u Banjaluci nije dogodila. Razlika je samo u sljedećem. Dodik je (bio) bahat, grub, osion i td. Stanivuković se od njega razlikuje samo po kamuflažnoj retorici, po godinama i izgledom: ima primamljivu elokvenciju, vokabular potpuno drukčiji od Dodikova, nedužno dječačko lice, mladost za koju je u prvi mah teško povjerovati da može biti opterećena četničkim ideologijskim strahotama. Sve to je varka. Na veliku žalost. Zato mediji i građani općenito ne treba da prave junaka od Stanivukovića.

Izvor: Slobodna Bosna

Nastavi čitati

Preporuka

Posljednja faza genocida je poricanje: Stanivuković dolazi iz takvog društvenog miljea.

Pročitajte kako je beogradska novinarka urnisala novog gradonačelnika Banja Luke. Tekst iz tjednika “Danas” prenosimo u integralnoj verziji.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Draško Stanivuković

Novi gradonačelnik Banjaluke Draško Stanivuković negirao je da se u Srebrenici dogodio genocid, rekavši da ne priznaje presude Haškog tribunala balkanskim krvnicima Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću.

„Znate li definiciju genocida? Istrebljenje naroda s određene teritorije. Je li bila namera u tom smislu da svi budu proterani? Srebrenica je deo BiH. Govorimo o nameri da jedan narod bude istrebljen s te teritorije, o nameri da se deca ubijaju. Takve namere nije bilo. Rekao sam, bio je veliki zločin, meni je žao zbog svake žrtve. Ali što je problem? Problem je što je to pitanje politizovano. Što hoće da kada se kaže ta čuvena reč, ja je neću ni ponoviti, onda da se kaže da je čitav narod takav. Mi Srbi nismo takav narod“, rekao je Stanivuković.

Kako ove reči kvazistručnjaka za pravo, odnosno neosetljivca na ljudske patnje zvuče žrtvama srebreničkog genocida i svima onima koji raspolažu činjenicama o tom masakru, saosećajući sa žrtvama, dok ih naziva idiotima, koji ne žele bolju budućnost i mrze srpski narod?

Verovatno vrlo slično kao i onog čijeg je kandidata Stanivuković srušio sa banjalučkog prestola, Milorada Dodika: „Od Srebrenice se sve vreme pokušavalo napraviti loše mjesto za Srbe tvrdnjom da je ovde počinjen genocid. Ja tvrdim da nije počinjen genocid! Nije bilo genocida! Postojao je plan prema kojem su nam određeni stranci i bošnjački političari hteli nametnuti krivicu i odgovornost za nešto što nismo učinili.“

Kolike su razmere bolesti jednog društva, njegovih najteže izmanipulisanih članova, koji preuzimaju odgovornost nekolicine političkih zlikovaca, ratnih profitera na smrti, gladi i siromaštvu sopstvenog i drugih naroda, poistovećujući se sa njima, dok su u stanju da su ih brane naspram najsurovije pobijenih nevinih ljudi druge nacionalnosti i vere…

Umesto da im neprijatelji budu oni koji su ih survali u provaliju najdubljeg moralnog posrnuća, brutalnom propagandom učinili da postanu podržavatelji najmračnijih i najgadnijih zlodela koje ljudski um može da smisli, većina građana Srbije kao i bosanskohercegovačkog entiteta – Republike Srpske, za svoje neprijatelje izabrala je žrtve genocidne, ratno zločinačke i politike etničkog čišćenja od strane srpskih snaga, tokom ratova devedesetih.

Za to vreme, u glavnom gradu Vojvodine, Novom Sadu, novinaru Dinku Gruhonjiću ispisani su na ulazu u zgradu u kojoj živi poruke sledeće sadržine: „Pizdo ustaška, ovo nije tvoj grad ni zemlja“ i „Smrade konjušarski“, uz koje je bio nacrtan „keltski krst“ i „svastika“, što su nacistički simboli, a uz to je bilo napisano i „Ratko Mladić srpski heroj“.

Taj vandalski čin usledio je nakon VOICE-ovog teksta pod naslovom „Novi Sad – nacionalšovinistička palanka koja slavi genocid?“, u kojem je analiziran problematičan sadržaj grafita koji se pojavljuju u Novom Sadu, a tiče se podržavanja ljudi koji su komandovali srebreničkim genocidom i ratnim zločinima koji su počinjeni od strane srpskih snaga tokom ratova devedesetih.

Ta nova lica srpske politike, sa ove i one strane Drine, uglavnom ćute na ovakve skaradnosti i opasnosti po bezbednost ljudi koji ne osuđuju njih, već njihove prethodnike, aktivne ratne huškače i podstrekače na zločine u ratovima, koji i dan-danas zauzimaju pozicije vlasti.

Zašto brane njih naspram žrtava i onih koji se bore za skidanje te ljage sa celog naroda, nije teško odgovoriti.

Nasilnici koji su bili spremni da odvedu u rat i pobiju ne samo ljude druge nacionalnosti i vere, već i sopstvene, razume se da raspolažu moćima kojima dovode i drže u zabludi i sve one koji ruke nisu okrvavili. Dok se ne osudi njihovo zločinstvo, teško da će ta nova lica biti u stanju da se izbore sa korupcijom na osnovu koje su odneli pobedu nad starim političkim kadrovima.

Novac koji ovi poseduju i način na koji su ga stekli a posle umnožavali, svoje korene vuče upravo iz ratnog profiterstva.

A nauka kaže da je poslednja faza genocida: poricanje!

Iz takvog društvenog miljea dolazi i novoizabrani gradonačelnik Banjaluke, koji istom žestinom ponavlja reči lidera svog prethodnika, kao i predstavnika vlasti Aleksandra Vučića u Srbiji.

Na pitanje priznaje li presude Haškog suda u slučaju Radovana Karadžića i Ratka Mladića, Stanivuković je poručio Bošnjacima, svojim sugrađanima u državi Bosni i Hercegovini, čijeg je jednog velikog grada gradonačelnik – da ne priznaje „ništa od tog suda“.

„Taj sud je naneo veliku političku štetu mom narodu i to je za mene čiča miča, završena priča“, zaključio je Stanivuković.

Izvor: danas.rs

Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner

ANKETA

Bojite li se Koronavirusa?

Najnoviji komentari

Najčitanije objave

Popularno

0
Would love your thoughts, please comment.x
()
x