Kontaktirajte nas na:

Preporuka

STIŽU LI PROMJENE? Nakon Angele Merkel Nijemci su odlučili da više neće biti pasivni promatrači događaja

Kreatori njemačke vanjske politike u sjeni izbora i početka procesa formiranja nove njemačke vlade već iscrtavaju vanjskopolitičku strategiju za post-Merkel doba.

Online:

/ Datum objave:

Ne planiraju se nikakve drastične promjene njemačke vanjske politike, ali nakon 16 godina Angele Merkel na funkciji kancelarke i koalicije CDU/SPD nove svježe snage njemačke politike koje na temelju izbornih rezultata vrlo vjerojatno ulaze u vladu, prije svih Zeleni, i novi raspored snaga na političkoj sceni jednostavno traži promjene.

One će, po svemu što se može iščitati, biti usmjerene na jačanje aktivne komponente njemačke vanjske politike i sve intenzivnije korištenje elemenata tzv. tvrde moći države. Berlin bi po novoj strategiji vanjskopolitičkog nastupa, čije se formuliranje upravo dovršava, trebao aktivno kreirati zbivanja na međunarodnoj sceni i biti u mnogo većoj mjeri ispred događaja, a ne kao dosad najčešće reagirati na ono što se već dogodilo. To u biti jednostavno znači da je potrebno dovesti u direktnu korelaciju njemačku gospodarsku i ekonomsku moć s utjecajem na međunarodnoj sceni.
Pritom se planira nastaviti oslanjanje na strukturu Europske unije koja je ocijenjena kao nezamjenjiv instrument multipliciranja njemačkog utjecaja kako u Europi, tako i na globalnoj razini.

No pritom se stječe dojam da planeri neizbježnih promjena njemačkog vanjskopolitičkog djelovanja imaju sve manje strpljenja podnositi centripetalne silnice koje potječu od pojedinih članica unutar Europske unije, a u još manjoj mjeri beskrajna natezanja s balkanskim političkim shizofrenicima i njihovim ispadima nesnošljivosti i agresivnosti, kao i obavještajnim i ratnim sučeljavanjima koja su odavno na Balkanu postala endemska.

Bure baruta

Na svoju žalost, ne mogu ih skinuti s vrata, ni jedne ni druge, ali njemačka politika definitivno više sebi ne može dopustiti luksuz iscrpljivanja svojih kapaciteta na praktički periferna pitanja koja unutar Europske unije nameću pojedine članice i balkanski kompleks koji je jednostavno sam po sebi nerješiv i onemogućava pristupanja država koje mu pripadaju europskim integracijama.

Dokument koji doktrinarno određuje novu njemačku vanjsku politiku koja će biti predložena novoj njemačkoj vladi nedavno je objavljen pod nazivom “Pametni suverenitet”, a sačinila ga je posebno formirana skupina vanjskopolitičkih, vojnih i geopolitičkih eksperata Njemačkog vijeća za vanjske odnose (Deutsche Gesellschaft für Auswärtige Politik e. V.) ili skraćeno DGAP. Skupina DGAP-a tijekom deset mjeseci, počevši od kraja 2020. godine do 20. rujna 2021. godine, kada je objavljen u sklopu projekta “Ideenwerkstatt Deutsche Außenpolitik” definirala je strateške preporuke za sljedeću njemačku vladu.

Ne utvrđuju se samo ciljevi njemačke vanjske politike nego i instrumenti za njihovo postizanje. Skupinom eksperata rukovodili su ravnatelj istraživanja DGAP-a Christian Möller i bivša ravnateljica DGAP-a Daniela Schwarzer, a u projekt su bili uključeni Thomas Bagger, ravnatelj ureda za vanjsku politiku njemačkog predsjednika Frank-Waltera Steinmeiera, i Nico Lang, šef stožera u uredu ministrice obrane Njemačke Annegrete Kramp-Karrenbauer, kao i više dužnosnika iz redova CDU/CSU-a, SPD-a i Zelenih.

Strateški dokument za novu njemačku vladu definiran u posebnoj skupini DGAP-a navodi da će nadmetanje SAD-a i Kine biti u središtu međunarodnih odnosa u doglednoj budućnosti. Kina će, kao i druge države, poput Rusije, pokušati uspostaviti svoje uglavnom regionalne ekonomske i geopolitičke strukture koje će im omogućiti da zadrže i povećaju svoju moć. SAD će na globalnoj razini nastojati zadržati svoj status jedine svjetske supersile i učiniti sve što može u cilju ograničavanja širenja ekonomskog, političkog i vojnog utjecaja Kine i Rusije.

Jačanje savezništva

Istovremeno, navodi se u dokumentu DGAP-a, postaje jasno da brojne druge države u takvoj konstelaciji odnosa, “uključujući i Njemačku”, gube moć oblikovanja politike. Takav razvoj događaja potrebno je, prema procjeni njemačkih stratega, hitno zaustaviti i spriječiti daljnje strateško degradiranje Njemačke. Autori dokumenta navode:

“Njemačka u budućnosti ne bi trebala slijediti ciljeve koje su u ključnim područjima međunarodnih odnosa postavili drugi, već treba za sebe osigurati sposobnost definiranja i ostvarenja vlastitih ciljeva”.

Da bi se postigao taj učinak, potrebno je da Njemačka sustavno upravlja svojim resursima moći na takav način da ih ne raspršuje uzaludno na podršku strateškim projektima koje su pokrenule druge sile, već se mora orijentirati na projekciju vlastitih ekonomskih i geopolitičkih interesa.

U dokumentu DGAP-a koji će bez sumnje, neovisno o tome u kojoj kombinaciji izbornih pobjednika bude formirana buduća njemačka vlada, u izvornom ili djelomično modificiranom obliku postati jedan od ključnih doktrinarnih dokumenata njemačke vanjske politike izričito se navodi:

“Posljednjih godina politika, ekonomija, društvo i ekologija postali su toliko međusobno ovisni da izolirani pristupi politike na pojedinačna područja bez pogleda od 360 stupnjeva ne postižu potrebne učinke. Potreban je novi pristup politici, koji međunarodne odnose vidi kao prioritet, a ne izvlačenje pojedinih područja politike iz njihova konteksta i ostvarivanje selektivnih interesa. Djelovanje koje Njemačka poduzima u inozemstvu mora služiti njemačkom suverenitetu. Utjecaj Savezne Republike u smislu definiranja vanjske politike, kako Njemačke, tako i politike EU-a, u budućnosti će se umanjiti ako partneri i saveznici ne budu vidjeli Njemačku kao partnera sposobnog za samostalno donošenje ključnih odluka i brzo djelovanje na vanjskom planu”.

Pristup koji bi trebao omogućiti takvo djelovanje njemačke politike i spriječiti “strateški pad” njemačkog utjecaja koji po procjenama njemačkih stratega evidentno postoji dokument DGAP-a naziva “pametnim suverenitetom”. To zapravo znači nastavak oslanjanja Njemačke na Europsku uniju, ali ne po svaku cijenu, a najmanje po cijenu iscrpljivanja snage na unutarnjim odnosima Unije i beskonačnim natezanjima s balkanskim državama koje apliciraju na članstvo u Europskoj uniji. Posve je jasno da velikih promjena ni na jednom od tih područja u budućnosti neće biti, da će se podjele u Europskoj uniji nastaviti, a da će države jugoistočne Europe koje dosad nisu ušle u sastav Europske unije biti sve udaljenije od mogućnosti primitka, što zbog svojih unutarnjih gospodarskih, ekonomskih i političkih deficita, što zbog međusobnih sukoba koje bi primitkom u članstvo EU-a unijele u ionako poljuljanu strukturu integracije.

Aktivna politika

Njemačka mora imati plan B, a to je, pojednostavljeno rečeno, mogućnost djelovanja na globalnom planu neovisno o stanju Europske unije i sposobnosti vanjskopolitičkog djelovanja njezinih institucija. Za novu njemačku politiku, uz Europsku uniju, postoje i drugi oslonci vanjskopolitičkog djelovanja u vidu partnera izvan Europske unije. To bi, prema ekspertima DGAP-a, otvorilo nove manevarske mogućnosti kroz različite konstelacije odnosa s drugim državama i savezima te uzdizanje Njemačke na globalnu razinu utjecaja, ne kao klasične suverene nacionalne države, nego u okviru interakcije s drugim partnerima. Kad je riječ o djelovanju na vanjskom planu osloncem na Europsku uniju, dokument naglašava potrebu poduzimanja napora da se Europska unija i s njom Njemačka osposobi “definirati i ostvarivati vlastite vanjskopolitičke ciljeve umjesto preuzimanja tuđih”.

U tom kontekstu dokument DGAP-a navodi:

“Kao trgovačka sila u središtu Europe, te ekonomski otvorena i sa svjetskim tržištem povezana država, Savezna Republika Njemačka oslanja se na djelovanje na globalnoj razini. EU ostaje ključan u svemu tome. To je ujedno i najbliže njemačko političko partnerstvo, koje povećava moć i prosperitet zemlje, te politički okvir za njezin geopolitički položaj. Zato sljedeća njemačka vlada mora nastaviti jačati EU kao njemački konstitutivni politički, pravni i gospodarski okvir i braniti ga od napada iznutra i izvana. Nadalje, bitno je održavati dokazana partnerstva i saveze koji nadilaze EU, osobito sa Sjedinjenim Državama, ali i s Ujedinjenim Kraljevstvom. Osim toga, Njemačka se mora uspostaviti u novim mrežama i savezima specifičnima za određena pitanja radi rješavanja globalno povezanih političkih izazova, poput klimatskih promjena, na primjer u Indo-Pacifiku i Africi, gdje su druge vlade postale aktivne mnogo prije. Kako bi to učinio, Berlin se mora odvojiti od svog čekanja i reagiranja često usmjerenog na izbjegavanje rizika. U suprotnom, Njemačka neće igrati formativnu ulogu kao partner u novim mrežama i postat će neprivlačna unutar EU-a, u transatlantskim odnosima, u NATO-u, WHO-u i u drugim organizacijama i savezima”.

Plan B

Dakle, Europska unija kao multiplikator njemačke vanjskopolitičke moći ni u kojem slučaju se ne odbacuje, ali na strateškoj razini nova politika predviđa definiranje djelovanja koje bi se moglo nazvati kao “plan B” kroz razvoj sposobnosti vlastitog djelovanja izvan kruga Europske unije. Dokument uzima u obzir da je kohezija unutar Europske unije u velikoj mjeri smanjena posljednjih nekoliko godina, da je ugrožena i vladavina prava i liberalna demokracija, pa se sugerira da zbog “stalnih sukoba ne samo s Poljskom i Mađarskom, sljedeća njemačka vlada mora učiniti napor k jačanju kohezije Europske unije”, kao i otkloniti “različite standarde vladavine prava kao vanjske i sigurnosne prepreke za donošenje odluka na razini EU-a”. Navodi se da je “EU već oslabljen Brexitom i da je zbog tako oslabljenog položaja Europske unije i bilo moguće stvaranje vojnog saveza AUKUS, Australije, SAD-a i Ujedinjenog Kraljevstva”.

Osim toga, dokument DGAP-a upozorava da su napori Berlina na uspostavi sigurne tampon-zone stabilnih i kooperativnih zemalja na periferiji EU-a propali. DGAP u svojoj studiji ukazuje na to da se “luk sukoba koji se proteže od istoka Europske unije prema jugu brzo širi i jača”. Navodi se da će sve veći broj kriza, među kojima su i ratni obračuni, u doglednoj budućnosti sve više ugrožavati europski način života i sigurnosti. Posebice zato što, tvrdi se, “mnoge zemlje u izravnom susjedstvu Europske unije razvijaju sve veću ovisnost o Rusiji, Kini ili čak Turskoj. To je slučaj sve većeg broja sjevernoafričkih država, Bliskog istoka, pa čak i jugoistočne Europe. Kao posljedica toga na nacionalnom i međunarodnom planu Njemačka sve više gubi sposobnost upravljanja krizama”, navodi se u strateškom dokumentu DGAP-a. Stoga nova njemačka vlada mora biti spremna na veći rizik vanjskopolitičkog djelovanja. “Ranjivost je postala normalno stanje stvari, granice između rata i mira postale su sve manje vidljive pa Njemačka stoga mora napustiti ad hoc reaktivnu politiku osmišljenu za kontrolu štete kako bi preuzela proaktivnu politiku”, zaključuje se u studiji DGAP-a.

Kako bi se promjena njemačke vanjske politike uspješno provela, DGAP predlaže žurno stvaranje njemačkog Vijeća za nacionalnu sigurnost, a na razini Europske unije osnivanje europskih interventnih vojnih snaga. Time bi se sadašnje Savezno vijeće sigurnosti (Bundessicherheitsrat) pretvorilo u stalno međuresorsko središnje tijelo za koordinaciju njemačke vanjske politike na strateškoj razini.

Mobilizacija javnosti

Na sastancima takvog novoosnovanog vladina tijela ministri bi redovito raspravljali o strateškim pitanjima i donosili obvezujuće odluke. Trenutno ministri upravljaju svojim portfeljima neovisno i na vlastitu odgovornost, a ured kancelara tradicionalno ne postavlja jasne smjernice vanjske politike. Vijeće nacionalne sigurnosti o svojim zaključcima izvještavalo bi barem jedanput godišnje njemački parlament.

U zaključku se navodi da uspješnu vanjsku politiku nije moguće voditi ako ne postoji odgovarajuća razina njezina prihvaćanja od građana Njemačke te je potrebno u sljedećih nekoliko godina ideju aktivne njemačke vanjske politike promicati među njemačkim građanima i poslovnom zajednicom.

U svakom slučaju, nova njemačka vlada, koja se prvi put u 16 godina treba formirati bez kontrole Angele Merkel kao kancelarke, pokrenut će promjene u modalitetima projekcije njemačkih interesa na europskoj i globalnoj razini. Novi odnosi snaga koji će se uspostaviti u Bundestagu i nova vlada, izvjesno je, napokon će pokrenuti transformaciju njemačke vanjske politike prema aktivnom djelovanju na vanjskom planu i kreiranju zbivanja umjesto reaktivnog djelovanja na političke prilike koje su stvorile druge sile.

Izvor: dnevno.hr

 

0 0 Ocjena/e
Ocjena članka
Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner
Postavite komentar
Pretplati se
Obavijesti me o
guest
0 Komentara
Uredne povratne informacije
View all comments

Preporuka

BiH TREBA NOVI DAYTON: SAD i EU neće dopustiti prevagu Bošnjaka nad Hrvatima i Srbima

Ako je išta dobro donijela činjenica da se službeni Zagreb dobrih 15-ak godina distancirao od bosanskohercegovačkih Hrvata, onda je to činjenica da je taj narod postao zaseban politički subjekt koji samostalno određuje svoje političke i nacionalne pozicije.

Online:

/ Datum objave:

Bosna i Hercegovina ulazi u posljednji mjesec dana u kojem je moguće postići dogovor političkih stranaka i naroda o izmjenama izbornog zakonodavstva prema kojima bi se održali idući opći izbori. Naime, izbori bi se trebali održati ujesen iduće godine, a izmjene izbornog zakona i Ustava u pravilu se ne donose u izbornoj godini. Već smo nekoliko puta najavljivali kako međunarodna zajednica neće sebi dopustiti luksuz ugrožavanja izbornog procesa i mogućeg bojkota izbora. Visoki predstavnik međunarodne zajednice Christian Schmidt pustit će lidere do zadnjeg dana da iscrpe sve mogućnosti međusobnog dogovora te će potom, tvrde dobro upućeni izvori, u skladu sa svojim ovlastima nametnuti izborni zakon.

Sve to vrlo je dobro poznato i predstavnicima vodećih političkih stranaka u zemlji, međutim, trenutno se taktizira na svim razinama kako što bolje izaći iz cijele priče jer ulog je – rezultat na predstojećim izborima. Ma koliko na bošnjačkoj ili probosanskoj strani, kako to sebi vole tepati politički subjekti u Sarajevu, tvrdili da kontroliraju cjelokupnu situaciju i imaju inicijativu, to jednostavno nije istina.

Pucanj u prazno

Zbog dugogodišnje maksimalističke politike koja je u pogledu uređenja države i odnosa među narodima godinama inaugurirana u Sarajevu, tzv. probosanski blok našao se pred zidom. Nitko im ne može dati ono što su svim silama godinama pokušavali dobiti politikom malih koraka – ukidanje entiteta i županija, jednog predsjednika i politiku jedan čovjek – jedan glas na svim razinama. To bi značilo poništenje Ustava, a upravo su i Amerikanci i Europljani ovih dana pohrlili u Sarajevo spasiti Dayton i Ustav koji je usvojen na osnovi okvirnog sporazuma o miru. S druge strane, ako ne dođe do dogovora, pa i putem pritiska odnosno nametnutih rješenja visokog predstavnika, izvjestan je bojkot izbora srpskih i hrvatskih političkih subjekata. U takvim okolnostima dolazi do potpune paralize države i to je zasad jasno svima osim usijanim glavama u Sarajevu. U jednom od prošlih brojeva pisali smo kako cilj tzv. međunarodne zajednice u BiH nikada nije bio izgradnja funkcionalnog društva i državnog aparata. Utopistički narativ demokracije i funkcionalnog društva priča je za javnost, a zadovoljavanje vlastitih geopolitičkih ciljeva ono je čime se svi akteri bosanskohercegovačke političke drame u stvarnosti vode. Stoga pomalo groteskno izgleda zaklinjanje tzv. probosanskih stranaka u zapadne demokracije jer se nadaju da će na taj način izboriti svoje strateške ciljeve o unutardržavnom uređenju.

Raščišćavanje nereda

Pogotovo zato što je prva poruka svih tzv. specijalnih pregovarača koji su u BiH poslani raščistiti nered Valentina Inzka bila – osnova našeg djelovanja je Dayton. Dakle, dva entiteta i tri konstitutivna naroda. Tom rečenicom u vodu je palo sve ono što su dvadeset godina radili bošnjački centralisti i unitaristi. Sve je vraćeno na početak. Uzaludno preglasavanje, uzaludni svi oni milijuni maraka dani za lobiranje u Bruxellesu i Washingtonu, uzaludni svi oni milijuni maraka dani raznim međunarodnim emisarima u BiH za “nepristrano suđenje”, sve je uzalud jer je jedina neminovnost Dayton. No kako je počelo i koliko daleko se otišlo u trovanju međunacionalnih odnosa u zemlji, bit će dobro ako se do daytonskog okvira uopće i dođe. Nitko više ne želi gubiti vrijeme na dogovore sa stranom koja ne poštuje ni jedan dogovor i svaku priliku koristi kako bi, tražeći zakonsku rupu i korumpiranog međunarodnog činovnika, državne propise prilagodila centralizmu i unitarizmu.

Da bi se uopće ponovno došlo do Daytonskog sporazuma i koliko-toliko stvari vratile u normalu, treba se vratiti u prošlost i napraviti korake koji su doveli do Daytona. Jedan od ključnih preduvjeta bio je Washingtonski sporazum potpisan između Hrvata i Bošnjaka. Već smo upozoravali kako će strategija međunarodne zajednice u BiH, prije svega SAD-a, biti obnova hrvatsko-bošnjačkog saveza kako bi se uopće moglo doći do bilo kakvog rješenja.

Guranje u savezništvo

To smo tvrdili prije nekoliko mjeseci, a ovih dana najčitaniji bosanskohercegovački dnevnik na naslovnici donosi vijest kako je američka strategija u BiH obnova Washingtonskog sporazuma. Već stoljeće i pol razni kolonizatori i upravitelji u BiH pribjegavaju taktici dva naroda protiv trećeg. Ponekad opravdano, a puno češće kako bi ostvarili svoje kratkoročne ciljeve. BiH i narodima koji u njoj žive to nije donijelo ništa dobro jer takva taktika nije stvorila funkcionalnu državu i društvo.

Izgleda da je netko iz veleposlanstva SAD-a upozorio bošnjačke lidere u kojem će se smjeru pregovori odvijati te im je savjetovao kako bi bilo dobro pronaći zajednički jezik s Hrvatima. Jedna od posljednjih poruka upozorenja usijanim glavama u političkom Sarajevu stigla je i od predsjednika Milanovića prilikom njegova posjeta Vatikanu. Milanović je tada poslao nedvosmislenu poruku u Sarajevo: “Dok god Hrvati inzistiraju da im se ne oduzima pravo da izabiru svog predstavnika i okreću se prema Sarajevu i to kažu, budite sretni. Neka vam jeza krene niz kralježnicu kada Hrvati okrenu glavu od Sarajeva i kažu da ih to ne zanima“. Ni vrijeme ni mjesto slanja ove poruke nisu odabrani bez razloga. Bilo je to jedno od posljednjih upozorenja tzv. probosanskom bloku da je vremena za dogovor sve manje te da BiH na okupu drži jedino hrvatski faktor.

Bošnjaci uskoro rade prvi ozbiljniji korak, barem oni tako misle, prema pomirbi s Hrvatima i šalju jednog od svoja dva člana Predsjedništva na komemoraciju u povodu 30. godišnjice pada Vukovara. Šefik Džaferović u Vukovaru se pojavio u vlastitoj režiji, odao počast žrtvama i povezao sve s aktualnim zbivanjima u “regionu”. Večer prije nego što će se zaputiti u Vukovar, Džaferović je u Jablanici održao zapaljiv govor u povodu godišnjice osnutka 4. korpusa tzv. Armije BiH. U svom govoru između ostaloga je rekao: “Iza Armije BiH nisu ostale masovne grobnice i logori, vodila je obrambeno-oslobodilački rat, dok su agresorske snage, koje su napale BiH, učinile sve suprotno”.

Vrhunac licemjerja

To je izjavio smo stotinjak metara dalje od koncentracijskog logora u kojem su muslimanske snage za vrijeme rata zatočile i mučile tisuće Hrvata Jablanice i Konjica, brojni od njih su ubijeni i za njima se još traga. Ta izjava posebno je razbjesnila prognanike iz Jablanice, a kada su Džaferovića vidjeli u Vukovaru, optužbe za licemjerje više nitko nije mogao zaustaviti. Tako je prvi bošnjački pokušaj građenja mostova s Hrvatima propao i prije nego što je počeo.

Za početak, sama adresa na kojoj se tražio dijalog s bosanskohercegovačkim Hrvatima potpuno je pogrešna. Naime, ako je išta dobro donijela činjenica da se službeni Zagreb dobrih 15-ak godina distancirao od bosanskohercegovačkih Hrvata, onda je to činjenica da je taj narod postao zaseban politički subjekt koji samostalno određuje svoje političke i nacionalne pozicije. Nepovratno je prošlo vrijeme u kojem je Zagreb postavljao političke dužnosnike i stranačke prvake u Herceg-Bosni. Zagreb danas ni ne pokušava nametati svoju volju na unutarpolitičkom planu Hrvatima u BiH iako suradnja političkih predstavnika, na svim razinama, nikada nije bila bolja i plodonosnija. Republika Hrvatska i dalje je najvažniji zagovornik i lobist za ustavna prava Hrvata u BiH, ali samo uz prethodni dogovor s političkim predstavnicima hrvatskog naroda u BiH. Može se slobodno reći kako je odnos RH i BiH Hrvata odnos partnera. Bošnjaci su se u posljednjih dvadesetak godina toliko trudili uvjeriti svijet da se RH stalno miješa u unutarnje stvari BiH, da su propustili vidjeti kako im se u neposrednom susjedstvu emancipirao jedan politički narod koji samostalno upravlja svojom sudbinom. Stoga bi poruka službenog Zagreba bošnjačkim političarima trebala biti da je adresa za rješavanje njihovih problema u Sarajevu i Mostaru, a ne u Zagrebu. Baš kao što je to nekada “mudro” bosanskohercegovačkim Hrvatima savjetovao Stipe Mesić.

Izvor: dnevno.hr

0 0 Ocjena/e
Ocjena članka
Nastavi čitati

Preporuka

Dr. sc. Tomislav Domazet Lošo: mRNA cjepiva – Zašto se ignorira biologija retropozicije?

Portal Narod.hr dobio je od izv. prof. dr. rer. nat. Tomislava Domazeta Loše u kojem on iznosi svoje znanstveno izlaganje i kojega ovom prilikom objavljujemo te donosimo poveznicu na njegov znanstveni rad financiran javnim sredstvima.

Online:

/ Datum objave:

Znanstveno izlaganje

mRNA cjepiva: Zašto se ignorira biologija retropozicije?

https://osf.io/uwx32/

izv. prof. dr. rer. nat. Tomislav Domazet-Lošo

Dragi ljudi,

Ja sam Tomislav Domazet-Lošo, izv. prof. na Medicinskom fakultetu HKS-a i viši znanstveni suradnik na Institutu Ruđer Bošković. Znanstveno se bavim evolucijskom genetikom, razvojnom biologijom i evolucijskom medicinom.

Želim s vama podijeliti znanstvene spoznaje do kojih sam došao znanstveno-istraživačkim radom u sklopu HRZZ projekta Filostratigrafija nastanka i gubitka gena i projekta DATACROSS. Zbog iznimne važnosti ovih rezultata i dramatičnog razvoja situacije u svijetu, odlučio sam progovoriti putem ovog videa. A, to je uostalom i moja dužnost.

S druge pak strane, mogu reći da sam duboko zabrinut, jer kada propitivanje i postavljanje pitanja postaje nepoželjno — a to se osobito odnosi na znanstvene krugove  —  onda znamo da je društvo ušlo u tiraniju i totalitarizam.

S pojavom prvih COVID-19 mRNA cjepiva krajem 2020 godine, medijski se nametljivo plasirala tvrdnja da se mRNA molekule ne mogu ugraditi u genom. To me jako začudilo jer znam da se mRNA molekule ugrađuju u genome i da je to jedan od važnih mehanizama nastanka novih gena.

Zainteresiran ovom čudnom tvrdnjom, pokušao sam naći u literaturi mRNA vakcinologije neke dodatne informacije. Pretpostavljao sam da je možebitno nekim zahvatom genetičkog inženjerstva postignuto da mRNA molekule iz cjepiva budu otporne na ugradnju u genom, pa je time problem riješen.

Međutim, na moje veliko iznenađenje prvo što sam primijetio je da mRNA vakciologija kao disciplina, iz nekog neobjašnjivog razloga, nije upoznata s činjenicom da se mRNA molekule često ugrađuju u genome. Taj jako čudni fenomen me znanstveno zainteresiralo, pa sam odlučio do kraja raščistiti ovu nelogičnost.

Prije nego dođemo do pseudoznastvenih vjerovanja u mRNA vakcinologiji, važno je objasniti značaj ugradnje mRNA molekula u ljudske genome. Znanstveno područje koje se bavi ugradnjom mRNA molekula u genome naziva se biologija retropozicije.

RNA molekule imaju najraznolikiji spektar funkcija u stanici. One nastaju prepisivanjem genetičke informacije iz naših gena. Pri čemu, svaki gen prepisivanjem i kasnijom obradom daje barem jednu ili više mRNA molekula.

Dakle, u stanici postoji veliki broj različitih domaćih mRNA molekula koje zajedno nazivamo transkriptom. Pojedinačna mRNA molekula može imati direktne regulatorne uloge u stanici ili pak može nositi uputu za sintezu proteina na ribosomima. Bez naših vlastitih mRNA molekula, odnosno našeg transkriptoma, stanice ne bi mogle funkcionirati.

Od početka COVID ludila bilo je jasno da mnogi u medijskom prostoru kada govore o mRNA cjepivima ne znaju o čemu pričaju. Na moje veliko iznenađenje primijetio sam i da neke medijski eksponirane kolege ne poznaju dovoljno osnove molekularne biologije, humane genetike i evolucijske biologije.

Prema onome što izjavljuju, čini se da ne znaju da genetska informacija teče u dva smjera. Prvi smjer ide od genoma prema transkriptomu, dok je drugi obrnut i ide od transkriptoma prema genomu. Drugim riječima genetska informacija prenosi se s DNA molekula na RNA molekule, ali i sa RNA molekula na DNA molekule. Zapravo, evolucijski gledano, prvotni protok genetičke informacije ide od RNA molekula prema DNA molekulama.

Nepoznavanjem ovih osnova molekularne biologije i genetike lako se može zakoračiti, svjesno ili nesvjesno, u pseudoznanost. A činjenica je da upravo u humanim stanicama učestalo dolazi do ugradnje mRNA molekula u naš genom.

U našim genomima ima oko 8000 ugrađenih mRNA molekula koje je ljudska vrsta akumulirala tijekom vremena, a povrh toga svatko od nas ima specifične, i od drugih ljudi različite, ugrađene mRNA molekule. Ovako veliki brojevi otkrivaju da je ugradnja mRNA molekula vrlo važan mutageni process. Štoviše, vrlo često nasljedna ugradnja mRNA molekula u genom znači vrlo teške fenotipske posljedice za jedinke.

Bitno je razlučiti da se u naše genome mogu ugraditi naše vlastite mRNA molekule, ali i strane mRNA molekule iz drugih organizama. Naše stanice bore se protiv jedne i druge ugradnje. Ta borba zasniva se na pokušaju kontrole staničnih i genetskih procesa koji su odgovorni za ugradnju mRNA molekula.

Mehanizam ugradnje mRNA molekula kod čovjeka dobro je poznat i baziran je na L1-elementima. L1-elementi su retrotranspozoni, odnosno sebični endo-parazitski geni koji pokušavaju sam sebe umnožiti u genomu.

U humanom genomu ima oko 500 000 kopija L1 elemenata, odnosno čak 17% naše DNA čine L1 elementi. L1 elementi sami sebe kopiraju preko procesa kojeg nazivamo reverzna transkripcija.

Ukratko, prepisivanjem iz genoma prvo nastane mRNA molekula L1 elementa, ta se L1 mRNA molekula na ribosomima prevede u dva tipa proteina (ORF1p i ORF2p). Oba novonastala proteina fizički se vežu na L1 mRNA molekulu ili neku drugu mRNA molekulu.

Taj kompleks proteina i mRNA molekule onda dolazi do našeg genoma i složenim procesom reverzne transkripcije mRNA molekula prepisuje se u DNA i ugrađuje u genom. Mjesto ugradnje u principu je slučajno, što znači da ugradnjom mogu biti pogođeni različiti dijelovi genoma.

ORF2p protein je reverzna transkriptaza i o njemu ovisi cijeli proces retropozicije L1 elementata. U citoplazmi ORF2p veže se na jedan od krajeva mRNA molekule kojeg nazivamo poli-A rep.

Ta ovisnost o poli-A repu dovodi do toga da cijeli proces nije specifičan, pa ORF2p protein može osim svoje vlastite L1 mRNA molekule uhvatiti i ugraditi u genom bilo koju drugu mRNA molekulu. Takvo nespecifično vezanje posljedica je činjenice da gotovo sve mRNA molekule imaju poli-A rep, odnosno dugački niz adenina na svome 3′ kraju.

Da bi spriječile ovakve mutacijske događaje ugradnje mRNA molekula u genom, naše stanice različitim procesima pokušavaju utišati aktivnost L1 elementa. Stanice u tome samo djelomično uspijevaju, tako da postoji tanka ravnoteža između interesa naših stanica i interesa L1 elementa.

Iako ugradnja naših vlastitih mRNA molekula predstavlja mutageni događaj, još opasnija je ugradnja stranih mRNA molekula. Važno je razumjeti da naše tijelo koristi puno širi spektar obrana kako bi spriječilo ugradnju stranih mRNA molekula, u usporedbi s obranom od naših vlastitih mRNA molekula.

Naše stanice uopće ne žele da bilo kakva strana mRNA uđe u njih. Iz tog razloga naše tijelo je puno RNAza, odnosno enzima koji uništavaju mRNA molekule. Ti se enzimi nalaze na našim tjelesnim površinama, međustaničnim prostorima i u samim stanicama.

Ako se ipak dogodi proboj strane mRNA u citoplazmu naših stanica onda stanični senzori detektiraju prisutnost strane mRNA molekule i zaustavljaju uobičajene stanične procese koji bi mogli pomoći stranoj mRNA da reprogramira naš transkriptom i da se ugradi u naš genom.

Ova višestruka obrana od stranih mRNA molekula vrlo je efikasna tako da se mRNA molekule iz drugih organizama rjeđe ugrađuju od vlastitih mRNA u humani genom. Isto vrijedi i za genome drugih eukariotskih organizama. Obično kažemo da se eukariotski organizmi brane od horizontalnog prijenosa gena.

Važno je naglasiti da biologija retropozicije nije neko slabo poznato znanstveno područje. Upravo suprotno, L1 retrotranspozoni i mRNA retropozicija proučavaju se preko 40 godina. Ogroman broj znanstvenih radova objavljen je na tu temu u najboljim znanstvenim časopisima, a retropozicija je prepoznati biomedicinski problem osobito u tumorskoj genetici. Sve detalje možete pronaći u mom radu koji je javno dostupan na OSF preprint serveru.

Interesantno je napomenuti da je transpozone, ili skačuće gene, otkrila Barbara McClintock 1950. Njeno otkriće u početku je dočekano s velikim nepovjerenjem, pa čak i ismijavanjem, no dosta kasnije za to otkriće dobila je NN.

A sada, kada smo obradili biologiju retropozicije, vraćamo se na mRNA vakcinologiju. mRNA vakcinologija počela je svoj razvoj prije otprilike 30 godina. Međutim, iz potpuno nejasnog razloga istraživačima u mRNA vakcinologiji nije poznato ili namjerno ignoriraju da se mRNA molekule ugrađuju u genom. Zapravo, mRNA vakcinologija ekplicitno tvrdi da se mRNA molekule ne mogu ugraditi u genom.

U početku sam mislio, kao što sam već rekao, da su istraživači u mRNA vakcinologiji uzeli mRNA molekule iz cjepiva i  specifično ih testirali na ugradnju u genome. Ili alternativno, da su genetičkim inženjerstvom konstruirali takve mRNA molekule koje nemaju mogućnost ugradnje u genome.

Međutim, na moje potpuno iznenađenje, vrlo detaljnim istraživanjem mRNA vakcinološke literature, dokumenata WHO-a i dokumenata regulatornih tijela otkrio sam da mRNA molekule iz cjepiva nisu nikada, ni u kojem obliku, ni u kojoj prilici testirane na mogućnost ugradnje u genome. Kasnije sam pronašao i znanstvene radove gdje su drugi istraživači, doduše indirektno, primjetili istu stvar. Sve ove detalje imate u mom radu.

Da ponovim i naglasim: mRNA vakcinologija nije nikada testirala ugrađuju li se mRNA molekule iz cjepiva u genome. Štoviše, oni se eksplicitno drže pseudoznanstvene ideje da da se mRNA molekule ne mogu ugraditi u genome. Iz neznanja ili namjerno, nikada ne spominju u svojim člancima L1 elemente, L1 reverznu transkripciju, retrokopije i retopozicijske mehanizme.

Gledajući sumarno, mRNA vakcinologija ne zna ili namjerno ignorira 40 godina napretka u humanoj genetici, molekularnoj biologiji i evoluciji. To sve skupa pokazuje da mRNA vakcinologija promovira antievolucijska učenja i da je po svojoj naravi pseudoznanost.

Ovih dana mogli smo čuti kako od medija gurani znanstvenici odjednom izjavljuju da “nema dokaza da se mRNA molekule iz cjepiva ugrađuju u genom”. Takve izjave su dijabolična inverzija i nova neistina s kojom se pokušavaju izvući od činjenice da mRNA cjepiva nisu nikada testirana na ugradnju u genome, iako je to trebalo biti učinjeno. Ti su znanstvenici zajedno s cijelom mRNA vakcinologijom do sada uporno govorili neistine da se mRNA molekule ne ugrađuju u genome. 

Ali moj rad i drugi znanstveni radovi koji u posljednje vrijeme sve više izlaze razotkrivaju ove namjere skrivanja i prikrivanja dokaza vezanih uz sigurnost mRNA cjepiva.

Dakle, mRNA vakcinologija izgrađena je na neistini i pseudoznastvenoj tvrdnji da se mRNA molekule ne mogu ugraditi u genom. Ali, postavlja se pitanje čemu služi ta nesitina? Što je s tom neistinom trebalo prikriti, odnosno postići? Analizom se lako vidi da je riječ o središnjoj neistini na kojoj je izgrađen cijeli okultni pseudoznastveni narativ oko COVID mRNA cjepiva.

Kao prvo, neistina da se mRNA molekule ne mogu ugraditi u genom dobro je poslužila da se prikrije činjenica da su mRNA cjepiva zapravo genetska cjepiva, odnosno genska terapija. Ove termine u znanstvenoj literaturi koristi sama mRNA vakcinologija, ali su iz narativa u javnom i medijskom prostoru izbačeni na krilima neistine da se mRNA molekule ne mogu ugraditi u genom.

Drugo, nesitina da se mRNA molekule općenito ne mogu ugraditi u genom poslužila je kao izlika da se ne provedu ispitivanja moguće ugradnje mRNA iz cjepiva, iako su takva ispitivanja morala biti učinjena.

Treće, neistina da se mRNA molekule ne mogu ugraditi u genom poslužila je kao opravdanje neprovođenja studija genotoksičnosti i kancerogenosti. U dokumentima EMA (Europske agancije za lijekove) izrijekom stoji da u evaluaciji mRNA cjepiva studije genotoksičnosti i kancerogenosti nisu provedene. Dakle, može se zaključiti da su svi efekti vezani uz genotoksičnost i kancerogenost mRNA cjepiva mogući. Međutim, u medijskom i javnom prostoru ove su činjenice prešućene.

U svom istraživanju želio sam procijeniti rizike ugradnje mRNA cjepiva u genome na osnovi njihovih nukleotidnih sekvenci. Međutim, tu se već javlja prvi problem, jer je bilo neuobičajeno teško doći do nukelotidnih sekvenci iz mRNA cjepiva. Zapravo, uspio sam pronaći samo sekvencu iz Pfizerovog mRNA cjepiva i otkrio da nukleotidna sekvenca iz Moderninog mRNA cjepiva nije nikad javno objavljena.

Vrlo važno je uočiti da su mRNA molekule informacijske molekule koje se sastoje od niza znakova u zadanoj abecedi i da je u njih moguće u principu ukodirati bilo kakav tip informacije.  U prijevodu to znači da ljudi cijepljeni s Moderninim cjepivom primaju u svoje tijelo nedeklariranu genetsku poruku.

Ako detaljnije pogledamo Pfizerovu mRNA sekvencu onda odmah uočavamo da ima na 3′ kraju poli-A rep što odmah ukazuje da je vidljiva L1 elementima i da su zadovoljeni osnovni preduvjeti za njenu ugradnju u genom.

Kako bih dalje procijenio vjerojatnost ugradnje, uspoređivao sam Pfizerovu mRNA s našim vlastitim  mRNA molekulama za koje znamo da su se kod nekih ljudi ugradile u genom. Ove plave točkice koje vidite predstavljaju mRNA molekule za koje sa sigurnošću znamo da su se ugradile u genome.

Sada možete uočiti razmjere neistina u mRNA vakcinologiji. Postavlja se pitanje je li stvarno moguće da ne znaju ili se samo prave da ne znaju da sve ovo postoji. U svakom slučaju stanje je tragično i ukazuje da je cijelo područje mRNA vakacinologije antievolucionistička pseudoznanost.

Vidimo i da Pfizerova mRNA, koja je označena crvenim trokutom, upada u distribuciju osnovnih parametara nukleotidnih sekvenci za koje od prije znamo da se ugrađuju u genom. To još snažnije potvrđuje da je sasvim moguće da se mRNA iz Pfizerovog cjepiva ugradi u genom. Sve dodatne detalje možete pronaći u mom radu, a poveznica na rad prikazana je na videu.

I sada dolazimo do najdramatičnijeg dijela kojeg sam otkrio. mRNA iz Pfizerovog cjepiva je sintetička molekula koja je konstruirana genetičkim inženjeringom i koja ima brojna jedinstvena svojstva. Sva ova svojstva imaju jednu zajedničku karakteristiku, a to je da povećavaju vjerojatnost ugradnje u naše genome. Izdvojit ću nekoliko od ovih inženjerskih zahvata.

Postojanje poli-A repa u Pfizerovoj mRNA molekuli već smo spominjali, i rekli smo da ugradnja u genom preko L1 elemenata ovisi o postojanju tog poli-A repa. Osim poli-A repa, Pfizerova mRNA molekula imitira arhitekturu naših vlastitih mRNA molekula što automatski znači povećanu vjerojatnost ugradnje.

Iznimno značajna modifikacija u Pfizerovoj mRNA molekuli je zamjena nukletotidnih baza pri kojoj je uracil zamjenjen metiliranim pseudouracilom. Metilirani pseudouracil ne dolazi prirodno u mRNA molekulama, što Pfizerovu mRNA čini nevidljivom za naše stanične senzore zadužene za detekciju i sprječavanje ugradnje stranih mRNA molekula u naš genom.

Dakle, ova inženjerska modifikacija namjerno probija naše prirodne obrane od horizontalnog prijenosa gena i dramatično povećava vjerojatnost ugradnje Pfizerove mRNA u naš genom.

Nadalje, skupom različitih promjena postignuto je i da Pfizerova mRNA molekula ima puno duže vrijeme poluraspada nego naše vlastite prirodne mRNA molekule. Ovo naravno, dodatno povećava vjerojatnost ugradnje Pfizerove mRNA molekule u naš genom.

Vjerojatnost ugradnje mRNA molekula iz cjepiva ovisit će i o njihovoj početnoj dozi koja je slobodno mogu reći enormna. Može se izračunati da je količina mRNA molekula u jednoj dozi Pfizerovog ili Moderninog cjepiva protiv COVIDa takva da može reprogramirati svaku stanicu u našem tijelu koja ima jezgru.

Ako pogledamo da se lipidne nanočestice koje nose mRNA molekule iz cjepiva distribuiraju praktički po cijelom tijelu, onda je jasno da je vjerojatnost ugradnje u naše genome dodatno povećana enormnom dozom i širokom distribucijom mRNA molekula po organizmu.

Sljedeći vrlo važan aspekt, koji utječe na vjerojatnost ugradnje mRNA molekula iz cjepiva u naše genome, je broj primljenih doza. Svakom sljedećom primljenom dozom vjerojatnost ugradnje u naše genome dodatno se povećava.

I konačno, možda najvažnija točka jest da vjerojatnost ugradnje mRNA molekula iz cjepiva ovisi o staničnim diobama. Što je veća učestalost staničnih dioba u organizmu, to je veća vjerojatnost ugradnje umjetno sintetiziranih mRNA molekula iz cjepiva. Nije teško razlučiti da će zbog ovog aspekta vjerojatnost ugradnje mRNA molekula kod mladih ljudi, trudnica, rođene i nerođene djece biti dodatno povećana.

Sigurno vam je već sad jasno da ovi podaci nameću logično pitanje, Jesu li COVID mRNA cjepiva zapravo namjerno dizajnirana za ugradnju u naše genome? Sve podaci ukazuju da se ta mogućnost ne može isključiti.

Posljedično, postavlja se pitanje jesu li mRNA cjepiva rezultat istraživanja i razvoja tzv. dvostruke namjene? Odnosno, je li se pod krinkom razvoja cjepiva zapravo razvijalo biološko oružje?

S druge strane, evolucijska analiza u radu, koju sam napravio pomoću moje metode genomske filostratigrafije, pokazuje da je moguće ići u smjeru razvoja mRNA cjepiva koja su otporna na genomsku ugradnju. Dakle moguć je drugačiji i sigurniji inženjerski pristup u razvoju mRNA cjepiva, pa se postavlja pitanje zašto se nije išlo tim putem?

Kako kod bilo, jasno je da postoji molekularni mehanizam preko kojeg se mRNA molekule iz cjepiva mogu ugraditi u naše genome. Međutim, jako je indikativno da insercijska mutageneza — odnosno mogućnost ugradnje mRNA molekula iz cjepiva u genom — nije nikada testirana, iako je to trebalo biti učinjeno. Već prije sam objasnio da je ovaj sigurnosni propust napravljen na krilima neistine da se mRNA molekule općenito ne mogu ugrađivati u genome.

Sada postavljam neka važna pitanja:

  1. Hoće li konačno netko neovisan tko ima pristup mRNA cjepivima u istraživačke svrhe napraviti potrebne eksperimente da se napokon provjeri ugradnja, genotoksičnost i kancerogenost mRNA cjepiva? 
  1. Zašto to do sada nije učinjeno?
  1. Tko će biti odgovoran, ako se potvrde osnovane sumnje u sigurnost mRNA cjepiva?

I konačno. Zašto se ljude nagovara, ucjenjuje i prisiljava da prime takva neprovjerena mRNA cjepiva?

Na kraju, sve nas zanima koji su mogući učinci ugradnje mRNA molekula iz cjepiva u ljudske genome. Zbog činjenice da je mjesto ugradnje mRNA molekula u genom uglavnom slučajan proces, spektar mogućih učinaka na naš organizam jako je širok. S obzirom da je primjena mRNA cjepiva globalna i zahvaća većinu jedinki u populaciji može se očekivati da će cijeli spektar eventualnih negativnih pojava postati prije ili kasnije vidljiv.

Razmotrit ćemo dva vrlo loša scenarija. Prije nego do njih dođem moram objasniti da naše organizme tvore dva osnovna tipa stanica. Prve su germinativne stanice, što uključuje i spolne stanice, koje omogućuju vertikalni prijenos gena na sljedeću generaciju. Druge su sve ostale stanice koje izgrađuju naše tijelo i njih nazivamo somatskim stanicama.

Učinci ugradnje mRNA molekula iz cjepiva u naše genome ovisit će o tome jesu li se mRNA molekule iz cjepiva ugradile u germinativne, somatske ili obje vrste stanica.

Ako je do ugradnje došlo u germinativnim stanicama, onda takva mutacija može dovesti do nasljednih bolesti u najširem spektru riječi. O kojoj će bolesti biti riječ, ovisit će o tome koji je od naših važnih dijelova genoma inaktiviran ugradnjom mRNA molekule. Važno je naglasiti da se takva mutacija onda prenosi dalje na potomstvo u populaciji.

Ako je, pak, do ugradnje došlo u somatskim stanicama, a osobito u matičnim i predmalignim stanicama, onda takva mutacija može dovesti do razvoja najrazličitijih tumorskih bolesti.

Kao zaključak ponovit ću nekoliko stvari:

  1. COVID19 mRNA cjepiva izgrađena su na neistini da se mRNA molekule ne ugrađuju u genome.
  2. Proizvođači nisu nikada testirali mogućnost ugradnje mRNA molekula iz cjepiva u genome, a regulatorna tijela to nikada nisu tražila iako su to trebala učiniti.
  1. U dokumentima regulatornih agencija jasno stoji da genotoksičnost i kancerogenost mRNA molekula iz cjepiva nije nikada testirana.
  1. Prema svim obilježjima, mRNA molekule iz cjepiva mogu se integrirati u genome.
  1. Sva primijenjena inženjerska rješenja ukazuju da su mRNA molekule iz cjepiva, svjesno ili nesvjesno, dizajnirane da se što jednostavnije ugrađuju u genome.
  1. Eventualna integracija mRNA molekula iz cjepiva u genome može prouzročiti tumorske i nasljedne genetičke bolesti.
  1. Na temelju svega navedenog sasvim je moguće da će mRNA cjepiva imati pogubne posljedice na populaciju, a najpogubnije učinke na trudnice, djecu i mlade.

Na kraju postavljam pitanje:

S kojom namjerom su COVID19 mRNA cjepiva napravljena?

Uvjeren sam da nakon ovog mog izlaganja sami možete doći do odgovora na ovo pitanje.

Opet napominjem da sve dodatne informacije možete pronaći u mome radu.

Izvor: narod.hr

0 0 Ocjena/e
Ocjena članka
Nastavi čitati

Preporuka

ALBERT BOURLA: Ljudi će se vjerojatno još puno godina morati jednom godišnje cijepiti protiv covida

Ljudi će se vjerojatno još puno godina morati jednom godišnje cijepiti protiv covida, rekao je šef Pfizera za BBC. Albert Bourla rekao je kako misli da će to biti potrebno za održavanje “vrlo visoke razine zaštite”.

Online:

/ Datum objave:

Velika Britanija je osigurala dodatnih 114 milijuna doza cjepiva Pfizer i Moderna koje će biti isporučene tijekom sljedeće dvije godine. Prije godinu dana Velika Britanija je bila prva zemlja koja je odobrila cjepivo Pfizer-BioNTech.

Pfizerov izvršni direktor razgovarao je s BBC-jem prije pojave varijante omikron, koja je prvi put identificirana u Južnoj Africi, i prije objave da je vlada Ujedinjenog Kraljevstva potpisala ugovore o kupnji dodatnih 54 milijuna doza Pfizer-BioNTecha i 60 milijuna doza Moderne za 2022. i 2023.

Dr. Bourla je rekao da je Pfizer već napravio ažurirana cjepiva kao odgovor na varijante beta i delta. Tvrtka sada radi i na cjepivima koja bi bila učinkovita i protiv omikrona, a kako kaže Bourla, očekuje se da će biti spremna kroz 100 dana, prenosi Index.

Kritike zbog zarade

Nekoliko globalnih zdravstvenih dobrotvornih organizacija smatra da je novac koji Pfizer, BioNTech i Moderna zarađuju na pandemiji nemoralan. Pfizer će ove godine generirati najmanje 35 milijardi dolara od prodaje cjepiva protiv covida, a cijena njegovih dionica je skočila.

Bourla na to odgovara da je “bitna stvar da su milijuni života spašeni”.

Pfizer najavljuje i da će u roku od mjesec-dva izbaciti novu formulu cjepiva koja se može čuvati tri mjeseca u hladnjaku, za što je Bourla rekao da će učiniti “ogromnu razliku” za zemlje podsaharske Afrike.

Pfizer je također razvio antivirusnu pilulu Paxlovid za koju tvrde da je skoro 90 posto učinkovita protiv hospitalizacija i smrti. Uskoro bi trebala biti odobrena u SAD-u, a vlada Ujedinjenog Kraljevstva pristala je kupiti doze za 250.000 pacijenata.

0 0 Ocjena/e
Ocjena članka
Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner

ANKETA

Kojem cjepivu najviše vjerujete?

Najnoviji komentari

Najčitanije objave

Popularno

0
Would love your thoughts, please comment.x
()
x