Kontaktirajte nas na:

Preporuka

ŠAROVIĆ: “Paddy Ashdown nas je sve uklonio 2003. godine, a Dodik je instaliran”

Lider SDS-a i ministar vanjske trgovine i ekonomskih odnosa Bosne i Hercegovine Mirko Šarović je večeras za N1 rekao kako je tekao njegov razgovor sa tadašnjim visokim predstavnikom Paddyjem Ashdownom koji ga je smijenio sa mjesta potpredsjednika SDS-a i zabranio političko djelovanje.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

“Ja sam pričao s Ashdownom 2003. godine u njegovoj rezidenciji i rekao mi je šta je scenario. Prvo me je zvao u sjedište OHR-a i rekao mi direktno: ‘Gospodine Šaroviću, sve ovo što je ovih dana bilo, potpiši odluku da se Vojska RS sjedinjuje i pravi nova struktura na nivou države i ovo ćemo sve zaboraviti’. U prvoj fazi sam optužen da sam prodavao MIG-ove 27, to je ozbiljna optužba. Rekao mi je direktno ovako: ‘Ima nekih vaših kolega koje su ovo potpisale i sve će da krene na novo’. Poslije toga mi je rekao: ‘Ti si OK čovjek i znam da nisi kriv za dosta toga, ali ja moram da uradim ovo. Ja ću sankcionisati mnoge ljude u SDS-u. Od vas trojice, Čavića, Kalinića i mene’. Rekao je da će ostaviti samo jednog koji će biti kao drvo u posječenoj šumi koje će on da zaliva. Dodik je instaliran poslije toga kao ključni faktor i njemu su bonska ovlaštenja odgovorala i sve je dobio zbog toga”, ispričao je Šarović.

Kazao je da su nakon toga poslanici SDS-a tražili da se smjeni Ashdown.

“Poslije toga poslanici iz SDS-a su tražili da se smjeni Ashdown i da se ja zaštitim, a on (Milorad Dodik) je rekao: Ma nek se brani, mora da je nešto kriv. Kada je Poplašen skinut 1999. godine, on me prvi nazvao i rekao da ga imenujem za mandatara. Baš ga je bilo briga što je Poplašen skinut”.

Mirko Šarović je potom ispričao kako je proveo godinu dana zatvora u Doboju.

“Ja sam bio kod njega i on meni kaže: ‘Gospodine Šaroviću, evo vam odluka o smjeni, ali možemo raditi drugačije, a to je da se vi povučete i izaberete poziciju koju hoćete’. A u Lukavici me čekaju Ivanić, Kalinić i ostali. Odem kod porodice, to je težak životni trenutak, ja sam prvi čovjek BiH, predsjedavajući. Tada Ivanić i ostali su me ubjeđivali da podnesem ostavku jer ujutro ta odluka treba da se obznani. Nakon ubjeđivanja duboko u noć, oni su otišli kod Ashdowna i rekli da ću ja sutra obznaniti ostavku i preuzeti SDS. Ali nikada nisam preuzeo SDS tada”, kazao je i nastavio:

“Otišao sam godinu dana zatvora u Doboju, to je jedan užasan zatvor. Jedan težak period mog života, dolaze tužioci i nude mi nagodbu da priznam krivicu i da mi kaznu svedu na četiri godine. To nije bila jedina optužnica, imao sam tri procesa, to je nevjerovatan dio mog života koji sam izdržao”.

Dodao je da “ako iko može da kaže nešto loše o OHR-u”, da je to on, a ne Milorad Dodik.

“Poslije toga sam uhapšen od NATO-a, oduzeta mi imovina, sav novac koji sam imao kod sebe, morao sam da bježim iz zemlje, oduzeti su mi dokumenti, nisam mogao imati žiro račun niti da radim bilo šta u ovoj zemlji. Morao sam da se snalazim po bijelom svijetu. Ako ima neko ko može da kaže nešto loše o OHR-u to sam ja, o NATO-u to sam ja, ali sva ta situacija i tragedija me nije učinila lošim, naprotiv”.

Dodik nas vodi u izolaciju

“On RS vodi u izolaciju i neizvjesnost, to je po meni najveća opasnost. Mislim da je on kao slijepac koji ne zna šta je na kraju. Još veća opasnost je to što želi da ostane po svaku cijenu”, kazao je lider SDS-a Mirko Šarović.

Kako se desi da čovjek koji je bio optužen za skrivanje Radovana Karadžića, kako može biti tretiran kao jedan od najumjerenijih političara i najuspješnijih ministara?

“Ja sam znao ko sam i šta sam i vjerovatno negdje se zadesio u nekom trenutku u kome je sve to trebalo da se skrši i svali na mene, ali ja sam želio da izdržim i dokažem da ništa od toga nije tačno. Uspio sam u tome i najveća satisfakcija je u tome što sam želio pokazati normalno lice i mene i stranke u kojoj sam i da pokažem da ono što radim, da sam vrijedan i ta šansa mi je pružena”, kazao je Šarović.

Povratak u politički život odlukom Valentina Inzka? Oslobođeni optužnice za ranije optužbe?

“Jedan proces se vodio, pa jedan proces sa montiranim i zaštićenim svjedokom i ovaj glavni zbog kojeg sam odležao godinu dana, to je oko 200.000 KM naknade. Ta naknada govori više o tome da sam bio u pravu”, dodao je.

Kazao je kako smatra da su sve normalne stranke doživjele jednu evoluciju kroz vrijeme.

“Mislim da su sve normalne stranke doživjele jednu evoluciju vremenom. Užasno bi bilo da smo u ratnoj ljušturi. Drugačija je bila SDA, drugačiji HDZ. Smatrali smo da nam djeca ne trebaju biti u ratnim uniformama i da nam baza ne treba biti 1992. Ja duboko vjerujem da sve stranke, pogotovo SDS, treba da insistira na vrijednostima koje će da donesu dobro svima u ovoj zemlji”.

Na pitanje šta misli o Radovanu Karadžiću, kazao je:

“Njegova sudbina je teška i tragična. On je osoba kojoj je presuđeno u Hagu, ako pitate bilo koga u RS vjerovatno će vrtiti glavom i teško se s time nositit. Ako me pitate kao predsjednika SDS-a, ja sam odlučio da se ne okrećem nazad i gledam naprijed. Ako se okrećem nazad i elaboriram ko je šta u tom ratu, izgubiću vrijeme. To je upravo problem, većina lidera je u devedesetim godinama. To je problem zemlje. Glava im je u 1992. godini, a žele riješiti probleme iz 2019. godine”.

Ima li Dodik razloga da se plaši?

“Vjerovatno. Ne samo mene, nego SDS-a. Imali smo mnogo utakmica, rijetko je dobijao utakmice protiv mene ali mi se odlično znamo. Ojačao je, ja znam kakav je on, on zna kakav sam ja. Došao sam u SDS uvjeren da imamo snage da pobijedimo i mislim da bi bilo bolje za RS”, kazao je Šarović i dodao:

“On RS vodi u izolaciju i neizvjesnost, to je po meni najveća opasnost. Mislim da je on kao slijepac koji ne zna šta je na kraju. Još veća opasnost je to što želi da ostane po svaku cijenu”.

“Republike Srpske je bilo i prije Dodika i biće i poslije Dodika. Čak poslije njega će biti još bolja”, dodaje Šarović. | S.B.

Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner
Postavite komentar

Preporuka

Ustav koji BiH ne može odvesti u EU

Studija stručnjaka EU Priebea o stanju pravne države u BiH otkriva kobne propuste, piše njemačka štampa. Priebe govori o “kulturi pasivnosti i poslušnosti”, političkom uplivu i nedostatku kulture polaganja računa.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Badische Zeitung u članku pod nazivom “Ustav koji BiH ne može daleko odvesti” piše: “U BiH su se nakon 14 mjeseci konačno složili oko izbora premijera Zorana Tegeltije iz nacionalističke stranke SNSD, koja teži odvajanju RS od BiH, a time i raspadu države. Tome je prethodio višemjesečni spor oko geopolitičkog usmjerenja zemlje. SNSD je bliska režimu ruskog predsjednika Putina i odbacuje da se veže za Zapad. S druge strane nacionalističke i nenacionalističke partije Bošnjaka, bosanskih Hrvata i svih drugih Bosanaca i Hercegovaca su tradicionalno prozapadne i podržavaju integraciju BiH u NATO. Pitanje NATO je dovedeno u prvi plan i zato što je, zbog odbijanja Francuske, proširenje EU na Balkan za sada okončano”, piše Badische Zeitung.

List se potom osvrće na izvještaj ekspertne komisije na čelu sa Reinhardom Priebeom o stanju sa pravnom državom u BiH , koji je izrazito kritičan prema institucijama, političarima i njihovoj klijenteli. Izvještaj pokazuje kako ključne političke figure ne sarađuju već “čine sve kako bi spriječile promjene, koje nisu u njihovom sopstvenom interesu”. Priebe govori o “kulturi pasivnosti i poslušnosti” u kojoj je primjena principa pravne države nedovoljna. On kaže da se razlozi tome trebaju tražiti u lošem menadžmentu, političkom uplivu i nedostatku transparentnosti i kulture polaganja računa. Odluke Ustavnog suda se u BiH jednostavno ne sprovode. A to, kako navodi Priebe, znači da se ozbiljno sprječava primjena osnovnih postulata pravne države ali i da BiH svoje članstvo u Vijeću Evropu “ne uzima ozbiljno”. U izvještaju Priebea se navodi kako civilni sudovi svoje kapacitete troše baveći se procesuiranjem 1,9 miliona slučajeva ljudi koji nisu platili račune za vodu i struju” i koji su, o u odnosu na prave probleme, “srazmjerno nebitni”, prenosi Badische Zeitung.

U pojedinim teškim slučajevima istraga nije ni pokrenuta

Puno veći problem je, piše dalje Badische Zeitung, zakazivanje organa kaznenog pravosuđa, koje u BiH nije u stanju da suzbije teški kriminal i korupciju. List potom citira dio Priebeovog izvještaja u kojem se kaže da je odnos između tužilaštva i policije u borbi protiv kriminala i zločina sve drugo samo ne jasan i efikasan. “Policija  je često pasivna i ne slijedi uvijek naloge tužilaštva. Kvalitet rada istražnih organa je jako nizak i to frustrira građane. U nekim kompleksnim slučajevima finansijskog i organizovanog kriminala kao i u slučajevima teških krivičnih djela u koje su umiješane visokorangirane osobe, istraga se niti ne povede”.

Njemački pravni ekspert i bivši visoki funkcioner Evropske komisije Reinhard Priebe objavio porazan izvještaj o stanju pravne države u BiH

Priebe poseban fokus stavlja na dvije institucije koje su potpuno zakazale. Jedna je Agencija za prevenciju korupcije i koordinaciju borbe protiv korupcije APIK, koja ima materijalne i kadrovske resurse  ali rijetko operiše. Dok je druga Visoko sudsko i tužilačko vijeće (HJPC), koje također ne djeluje. Protiv njenog predsjednika je proteklih mjeseci objavljen video koji ga tereti za korupciju. Ali umjesto da svi članovi Vijeća a prije svega njegov predsjednik podnesu ostavku, oni jedni druge podržavaju. Priebe tako zaključuje: “S obzirom na težinu optužbi, reakcija predsjednika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća kao i jednoglasna podrška koju mu daju članovi Vijeća, a s obzirom na važnost koji ima ova institucija, je neprimjerena.

Stoga Priebe principijelno “traži ustavne promjene u Bosni i Hercegovini, koja je od 2006. godine kompletno blokirana od strane nacionalista i politike u službi sitnosopstveničkih interesa”. “Sadašnji Ustav, i to je potpuno jasno, nije podesan da zemlju uspješno vodi putem evropskih integracija”. Ovako jasno kao Priebe, zaključuje Badische Zeitung, “još niko nije opisao situaciju u BiH, iako su predstavnici međunarodne zajednice, koji su  već 25 godina prisutni u BiH,  toga potpuno svjesni”, zaključuje se u članku koji je objavio njemački list Badische Zeitung.

Handke i nijedna riječ o žrtvama…

List Rheinische Post osvrće se na jučerašnje uručenje Nobelove nagrade austrijskom piscu Peteru Handkeu. “Kao da je kritika Handkea postala sportska disciplina, pred uručenje Nobelove nagrade oglasio se i turski predsjednik Erdogan, nazvavši Nobelovca “rasistom”. Time je on bezgraničnoj debati o Handkeu dao bizarnu notu. Ali među kritičarima Handkea ima onih sa većim integritetom, poput Međunarodnog društva za ljudska prava, za koje je nagrada Handkeu, koja je uz to pala na Međunarodni dan ljudskih prava, “skandalozna” i uz to predstavlja  “izrugivanje žrtvama zločina protiv čovječnosti”.

Peteru Handkeu uručena Nobelova nagrada za književnost 10.12. 2019 na Dan ljudskih prava

List piše da od momenta kada je postalo poznato da će Handke dobiti nagradu, protesti ne samo da ne prestaju, već se pojačavaju kao i da to ime veze sa nastupom ovog pisca u Štokholmu. “Ako je neko mislio da će Handke dati neko objašnjenje ili se možda izviniti, korigovati ili uputiti žrtvama jednu jedinu riječ, taj se prevario i ostao razočaran”…”Nijedna riječ o ratu u Jugoslaviji, nijedna rečenica o žrtvama i počiniocima. A kada su ga novinari pitali da li je promijenio svoje mišljenje, odgovorio je otresito: “Nikada nisam imao mišljenje. Mrzim mišljenja!”.

Rheinische Post primjećuje da je Handke imao veliku šansu u Štokholmu ali da je nije iskoristi – “iako se činilo da bi mu s lakoćom moglo poći od ruke da nađe riječi, koje bi u najmanju ruku pokazale saosjećanje prema žrtvama ili razumijevanje za ogorčenost ljudi koji su bili izloženi srpskom teroru. To što nije bio u stanju ili nije imao volje da odgovori kritikama već je pustio da bude permanentno kritikovan, dokumentuje koliko je on stvarao mit o srpskom narodu, koji je dio priče o njegovom porijeklu i identitetu. On je to sve odsanjao i prenio na papir… Za njegovo ponašanje dakako nema opravdanja: ni za njegovo solidarisanje sa podstrekačima rata i ratnim zločincima, niti za njegovo skrivanje iza zaštitnog paravana svog poetskog stvaralaštva.”, piše njemački list Rheinische Post.

Izvor: dw.com

Nastavi čitati

Preporuka

Ivan Lovrenović: Franjo Tuđman (1922 – 1999) i Bosna

Portret osnivača Hrvatske demokratske zajednice i prvog predsjednika Republike Hrvatske

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Čim je u kasnu jesen 1999. godine umro Franjo Tuđman, mogla se u Hrvatskoj i u Bosni uočiti različita recepcija i posljedice njegove vladavine i njegovoga odlaska. Franjo Tuđman ostavio je iza sebe Hrvatsku punu dubokih ožiljaka od svoje teške ruke, kojom je vladao skoro puno desetljeće. Ne skrivajući istinsko olakšanje zbog njegova odlaska, u Hrvatskoj su mudro rezonirali: jest, bio je nemoguć vladar, nanio je zemlji velike štete, ali jedno je izvan kritike – stvorio je nezavisnu državu Hrvatsku! Time se izražavalo stanovito posttuđmanovsko raspoloženje u zemlji, u kojemu se osim ritualnoga odavanja hvale “ocu nove Hrvatske” moglo prepoznati nešto mnogo važnije – oslobođena nada i priželjkivanje da zemlja konačno započne svoj hod ususret Evropi i svijetu, normalnijemu životu. Za druge – tko mari!

U neposrednom susjedstvu, međutim, još je jedna zemlja i jedan narod, na čiju egzistenciju i sudbinu je Tuđman u proteklom desetljeću presudno utjecao: Bosna i Hercegovina i bosanskohercegovački Hrvati. Ako se za njegovu vladavinu u Hrvatskoj može reći da je zemlju oštetila i usporila u njezinoj funkcionalnoj integraciji u suvremeni svijet, u ovom drugom slučaju, u slučaju Bosne i bosanskih Hrvata, slobodno se može ustvrditi da su rezultati njegova utjecaja – katastrofa, i to na nesagledivo dug rok. Pa i sama smrt i pogreb Franje Tuđmana bili su pozornica na kojoj se manifestirao tragični bosanskohrvatski paradoks: oni, koje je njegova politika najviše koštala, i koštat će, slave ga najodanije!

Nije to lako objašnjiv paradoks. Da bismo mu se makar primaknuli, nužno je ukratko ponoviti neke činjenice, kolikogod izgledale bliske i poznate.

Stvorivši 1990. godine, na početku višestranačja u bivšoj Jugoslaviji, stranku-kopiju svoje Hrvatske demokratske zajednice u Bosni i Hercegovini, Franjo Tuđman je odmah politički zagospodario dušama bosanskohercegovačkih Hrvata. U tadašnjemu okviru zajedničke države, Jugoslavije, za to u formalno-pravnom smislu nije bilo nikakvih prepreka. Nije ih bilo ni u političko-psihološkom, jer je u Titovoj Jugoslaviji, makar i bez osobitoga naglašavanja, službeno vladala ideologijska norma o Hrvatima kao jedinstvenoj naciji na prostoru cijele zemlje, jednako kao i o Srbima. Kada su nakon dvije godine, poslije izbijanja rata i raspada Jugoslavije, Hrvatska i Bosna i Hercegovina postale dvije zasebne, međunarodno priznate države, bilo je već kasno. Bosanskohercegovački HDZ i njegovo vojno krilo HVO, profilirani već kao čvrsta vojno-stranačka organizacija, ovisili su izravno o Franji Tuđmanu i njegovim najbližim suradnicima, prije svega o Gojku Šušku, ministru obrane Republike Hrvatske i neformalnom Tuđmanovom gubernatoru u Bosni i Hercegovini. Sve druge političke orijentacije kod Hrvata u Bosni i Hercegovini od strane moćne Tuđmanove propagande sustavno su demonizirane kao izdajničke, i uspješno su marginalizirane – politički, moralno i materijalno. Ilustrativan je slučaj hercegovačkoga vojnika-političara Blaža Kraljevića, koji je nasuprot koncepciji pripojenja zapadne Hercegovine i dijela Bosne Hrvatskoj, što su priželjkivali Tuđman i njegov hercegovački adept Mate Boban, zastupao ideju borbe za cjelovitu Bosnu i Hercegovinu u suradnji s Muslimanima. Bobanovi su vojnici, konkretno: plaćenici lokalnoga war-lorda Mladena Naletilića Tute, u ljeto 1992. godine Kraljevića i njegovu pratnju nemilosrdno pobili iz zasjede na cesti Mostar – Široki Brijeg. Istraga o tome masovnom zločinu do danas nije dala nikakvih rezultata.

Nakon Sarajevskoga sporazuma 2. siječnja 1992. i ulaska međunarodnih mirovnih snaga (UNPROFOR-a) u regiju, rat u Hrvatskoj praktično je zamrznut, a sve efektive Jugoslavenske narodne armije iz Hrvatske preselile su se u Bosnu i Hercegovinu. Kada su se referendumom 29. veljače/1. ožujka građani te zemlje izjasnili za državnu neovisnost, vojno-politička organizacija Radovana Karadžića, Srpska demokratska stranka, uz pomoć beogradskoga režima Slobodana Miloševića i JNA, započeli su agresiju na Bosnu i Hercegovinu, a jugoslavenska vojska ubrzo se s punim blagoslovom međunarodne zajednice transformirala u srpsku, Karadžićevu. U skladu s očevidnom Miloševićevom i Tuđmanovom suglasnošću o podjeli Bosne i Hercegovine između Srbije i Hrvatske, već u svibnju 1992. hercegovački lider HDZ-a i šef HVO-a Mate Boban uspostavlja separatni mir sa Radovanom Karadžićem.

Zapadnohercegovačka oblast ostaje pošteđena od rata, Bosansku Posavinu na sjeveru Tuđman, Šušak i Boban prepuštaju Karadžiću, a rat se svom silinom koncentrira na unutarnja područja stare Bosne, u kojoj su najbrojniji stanovnici Muslimani (kako starosjedioci, tako i velik broj izbjeglica i prognanika iz istočne Bosne) i autohtoni Hrvati. Ta teritorijalno-etnička činjenica stajala je kao velika prepreka na putu Tuđmanovoj opsesiji prostornoga povećanja Hrvatske i etničke homogenizacije, za čije ostvarenje je predviđao dvije alternative: preseljenjem stanovništva stvoriti etnički kompaktna područja u Bosni i Hercegovini, koja bi (a) u povoljnim međunarodnim okolnostima pripojio Hrvatskoj (s pozivom na pravo naroda na samoopredjeljenje), ili (b) održavao formalno u granicama Bosne i Hercegovine, ali kao “zaštitni pojas”, svojevrsni hinterland. U tu je svrhu samoproglašena paradržavna struktura Hrvatska Republika Herceg-Bosna, koja je bila u svakom pogledu upravljana i financirana iz Zagreba.

Da bi psihološki pripremio bosanske Hrvate za sukob s Muslimanima, koji je za ostvarenje takve koncepcije političke i etničke prekompozicije prostora bio neophodan, Tuđman je pokrenuo zastrašujuću propagandnu kampanju o ugroženosti Hrvata od Muslimana i islama, o nemogućnosti i nepoželjnosti koegzistencije, o besmislenosti etničkoga suživota. Tehnički ta je kampanja imala na raspolaganju najmoćnije sredstvo – Hrvatsku televiziju, čiji programi su se nesmetano gledali u cijeloj Bosni i Hercegovini. Psihološki, ona je mogla biti plodna i uspješna iz mnogih razloga, među kojima su dva najvažnija.

U srednju Bosnu slila se ogromna masa muslimanskih stradalnika, koje je Karadžićeva soldateska protjerala iz Podrinja (istočna Bosna) i iz Bosanske krajine (sjeverozapadna Bosna). U isto vrijeme, proklamirajući i dalje pro foro externo principe borbe za cjelovitu, multikulturnu i demokratsku Bosnu i Hercegovinu, Alija Izetbegović intenzivno transformira političku i vojnu strukturu u striktno bošnjačku i islamsku. Na prostoru srednje Bosne, potpuno zatvorenom sa svih strana, tako se oči u oči sučeljavaju dvije uzajamno antagonizirane propagande i ideologije – Tuđmanova hrvatska, dirigirana iz Zagreba i zapadne Hercegovine, i Izetbegovićeva muslimanska, koja je ovdje “domaća”, a apsolutno je premoćna u vojnom pogledu.

Drugi razlog valja potražiti u “povijesti mentaliteta”. Katoličko-hrvatski element u Bosni stara je etničko-konfesionalna struktura, koja je u tom prostoru prisutna, kao u svom izvornom sociokulturnom habitatu, od najranijih razdoblja bosanske politogeneze u srednjemu vijeku, pa kroza sve civilizacijske mijene i lomove, do danas. I u četiri stoljeća osmanlijske vlasti i dominacije islamsko-orijentalne civilizacije, bosanski su katolici (kasnije nacionalno: Hrvati) dobrim dijelom tvorili dio urbanoga stanovništva, kao obrtnici, trgovci, kasnije i činovnici, u drevnim bosanskim gradovima (Sarajevo, Travnik, Jajce, Mostar, Banja Luka, Tuzla, Zenica, Livno, Bihać, Doboj, Derventa, Varcar Vakuf/Mrkonjić-Grad, Kotor Varoš, Brod, Bugojno, Konjic, Vareš…). U tom dugom razdoblju bosanski katolici svoj su politički identitet i status ostvarivali i potvrđivali u jedino mogućem okviru osmanlijskoga konfesionalizma, u statičnim formama patrijarhalizma i bezrezervne potčinjenosti autoritetu franjevaca, te od uvođenja redovne crkvene hijerarhije 1881. i autoritetu biskupskih svećenika, a pogledi tihe ali uvijek žive čežnje bili su usmjereni na imaginarni, sugestivno snažan “katolički Zapad”. Takav oblik strukturiranosti etničko-konfesionalne i društvene zajednice rezultirao je konzervativnim i zapuštenim političkim mentalitetom, od kojega je veoma daleko modernost sa svojim idejama demokracije i individualnih prava i sloboda, i koji veoma lako pada žrtvom kolektivističko-autoritarnih političkih koncepata. Politički uvjeti u kojima su ovi ljudi živjeli posljednjih stotinu godina (Austro-Ugarska Monarhija, Kraljevina Jugoslavija, Nezavisna Država Hrvatska u Drugom svjetskom ratu, socijalistička Jugoslavija) nisu nimalo pridonijeli političkoj modernizaciji toga mentaliteta, naprotiv. Najopasnija, pak, crta ovoga mentaliteta jest njegova potpuna lišenost sposobnosti za realnu procjenu vlastitoga položaja, mogućnosti, stvarnih interesa. U tomu je zakazao i jedini “kolektivni intelektualac” i tradicionalno neosporni autoritet ovoga svijeta – Katolička crkva. Djelovala je humanitarno, djelovala je karitativno, dala je i žrtve vrijedne poštovanja, ali se povijesno-politički pokazala zatočenikom istoga mentaliteta.

Jedno s drugim, u konkretnim okolnostima rata 1992/1995. u srednjoj Bosni, svi su ovi elementi omogućili potpun trijumf jedne opasne ideološke apstrakcije, kakva je Tuđmanova ideja svenacionalnoga jedinstva Hrvata i matične domovine Hrvatske. Svi koji su upozoravali na apsurdnost i samoubilačku štetnost te orijentacije, bili su propagandno likvidirani kao nacionalni izdajnici i “Alijini Hrvati”.

Današnje brojke o svemu tome rječito govore: od 760.852 iz popisa 1991. godine, danas po aproksimacijama u Bosni i Hercegovini živi tek nešto više od 400.000 Hrvata. U usporedbi s druga dva naroda u postocima i u dinamici, stanje je još poraznije. Spram procentualnoga rasta Bošnjaka, prema podacima CIA-e (48% 2000. godine prema 43,5% 1991) i Srba (37% 2000. godine prema 31,2% 1991), Hrvati jedini bilježe pad: od 17,4% 1991. na cca 14,3% 2000. godine. No, ni brojke ne otkrivaju svu dubinu hrvatskoga deficita kad je riječ o prisutnosti na cijelome prostoru Bosne i Hercegovine. Tek u kombinaciji s podacima o teritorijalnoj razmještenosti iskrsava slika katastrofe historijskih razmjera. Po popisu iz 1991. hrvatskoga stanovništva u Bosni bilo je cca 580.000, a u Hercegovini 180.000. Nakon etničkoga inženjeringa u ratu i poslije njega, danas su „izbalansirane“: Hercegovina je nešto malo „pojačana“, Bosna sasvim depopulizirana, s time da u Posavini skoro nema žive duše.

Ovaj biblijski egzodus Hrvata iz njihove drevne domovine zauvijek će pratiti jedna mračna činjenica – većina ih je, naime, u razne krajeve Hrvatske dotad naseljene uglavnom Srbima, mahom pasivne i zaostale, te u Hercegovinu, otišla u aranžmanu “humanoga preseljenja”, što je osobni Tuđmanov izum i termin u akciji nacionalne homogenizacije. Ali, i mnogi od onih, koji su prognani ili pobjegli prvo od srpske vojske a potom i od muslimanske, indirektno su Tuđmanove žrtve: Bosansku Posavinu, na primjer, Karadžić je etnički očistio nakon što mu je pala u ruke u sklopu Tuđmanove nagodbe s Miloševićem, a golemi broj Hrvata iz srednje Bosne jesu tehnički prognali Muslimani, ali je i Tuđmanova politika huškanja tomu pridonijela.

Uz mjerljive loše posljedice, možda su još gore one moralno-psihološke. Pristajanje uz Tuđmana i njegov panetnički i velikodržavni program Hrvate je, po kobnom lancu kauzaliteta, dovelo do toga da se u ime “nacionalne ideje” počine ratni zločini. U Hercegovini – razaranje gradova (Stolac, Mostar), islamske sakralne i kulturne baštine, masovni progon stanovništva, stvaranje logora, mučenje i ubojstva; u Bosni – nekoliko gnusnih masovnih zločina, kakvi su oni u Ahmićima i u Stupnom Dolu. Kada danas Hrvati teško prihvaćaju činjenicu da mnogi “njihovi” odgovaraju pred Haaškim sudom, i brane se time da su i Muslimani počinili zločine nad Hrvatima (Grabovica, Doljani, Trusina, Bugojno, Križančevo Selo, itd.), taj mizerni qui pro quo također je jedna od grotesknih posljedica tuđmanovske propagande i tuđmanovskog poimanja “nacionalne istine”.

Ukratko, Tuđman je bosanske Hrvate naučio da omrznu jedinu stvarnu domovinu, Bosnu, a sve svoje emocije i očekivanja projiciraju na apstrakciju, Hrvatsku. (U sjajnoj pjesmi Tamo daroviti pjesnik Ivo Totić iz Viteza, grada koji je na posebno tragičan način bio uvučen u krvavi vrtlog rata u ratu između Hrvata i Bošnjaka, govori o toj tragično-apsurdnoj temi: Iza onih tamnih gora / Jedna lijepa zemlja ima / U njenu srcu je veliki grad / U gradu su sjajni dvori / U dvorima stoluje stari kralj / Stari, djeco, voli nas ko otac / Stari je, djeco, odlučio nas / Iz ovog pakla izbavit / Iza onih visokih gora / Naša je prava domovina.) Tuđman ih je naučio da su njihov povijesni svijet i njihova hibridna kultura – niže vrijednosti, i da je se trebaju stidjeti i tajiti, jer je “nacionalno nečista”. S Tuđmanom kao “velikim vođom”, “ocem nacije i domovine”, „predsjednikom svih Hrvata“ bosanski su Hrvati unišli, potpuno apsurdno, u jedan negativni ciklus, u kakvomu možda nisu bili nikad u svojoj povijesti. Činjenica, da su oni danas vjerniji štovaoci Tuđmanova kulta nego ljudi u Hrvatskoj, govori da je smjer odvijanja toga ciklusa neizvjestan, a da mu se kraj ni ne nazire.

Da je populacija, kakvu na povijesnom i aktualnom političkom atlasu predstavljaju bosanski Hrvati, sa stanovišta “velike politike” quantité négligeable, to je nažalost trivijalni element uobičajenoga cinizma međunarodne zajednice. Pa kada čovjek danas promatra moguću propast jednoga starog mikro-identiteta, koji je stoljećima u kulturološkom smislu predstavljao evropski unikum, i kada uzroke te žalosti pripisuje Franji Tuđmanu, onda se mora reći još nešto. Ne bi, naime, predsjednik Republike Hrvatske mogao voditi poslove jednoga naroda u drugoj državi, Bosni i Hercegovini, sve do mirovnoga potpisa u Daytonu, a i kasnije, da mu takvu ulogu nije priznavao, između ostaloga, i cinični pragmatizam međunarodne zajednice.

Autor: Ivan Lovrenović

Tekst je objavljen u knjizi Bosna i Hercegovina – budućnost nezavršenog rata (2010). Izvor: ivanlovrenovic.com

Nastavi čitati

Preporuka

Analiza beogradskog profesora: ‘Srbija je jedina zemlja koja je nakon stotinu godina u Europu vratila despotski režim’

Političko vodstvo Srbije nije razumjelo pad Berlinskog zida 1989. a razdoblje „nove despotije“ bilo je prekinuto vremenom Zorana Đinđića, za koga je nakon pada Miloševićevog režima 5. listopada 2000., temeljno pitanje bilo „kako da Srbija postane normalna država“

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Srbija je jedina postkomunistička zemlja u kojoj je na djelu politička restauracija i zemlja koja je nakon gotovo stotinu godina u Europu vratila despotski režim, ocjena je politološke analize u novom broju znanstvenog časopisa Tragovi, prenosi Jutarnji.hr.

Profesor na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Beogradu Milan Podunavac srpski režim od 1989. do danas naziva „novim despotizmom“, iz koga izuzima vladavinu Zorana Đinđića i sljedbenika.

Srbija je imala nesreću da je u posljednjih pedeset godina porodila dva najregresivnija režima u suvremenoj Evropi i jedina je postkomunistička zemlja u kojoj je na djelu politička restauracija, smatra stručnjak za suvremene političke teorije Milan Podunavac.

Despocija je naziv na neograničenu i samovoljnu vladavinu despota, koji je bio i naslov nekih srpskih vladara krajem 14. i u 15. stoljeću.

Podunavac objašnjava da je „nova despotija“ kvazilegitimna vladavina koja potiče javne poroke poput korupcije, podmićivanja, laži i rasprodaje javnih sinekura te razara javne vrline građanske participacije i hrabrosti. Ona počiva na kulturi straha, a strukturne principe straha, sile, nesigurnosti i nestabilnosti prikriva prividom slobode, ustanova i stabilnosti, kaže se u članku trećeg broja Tragova, interdisciplinarnog časopisa „za srpske i hrvatske teme“ Srpskog narodnog vijeća i Arhiva Srba u Hrvatskoj.

U „novoj despotiji“ razorene su granice između javnog i privatnog, tajnog i javnog, formalnih i neformalnih pravila, oficijelnog i neoficijelnog društva, a političke i pravne procedure supstituiraju se permanentnim “populističkim apelom” vođe, kaže se.

Političko vodstvo Srbije nije razumjelo pad Berlinskog zida 1989. a razdoblje „nove despotije“ bilo je prekinuto vremenom Zorana Đinđića, za koga je nakon pada Miloševićevog režima 5. listopada 2000., temeljno pitanje bilo „kako da Srbija postane normalna država“.

Đinđić je zatekao razoreno političko tijelo Srbije, morao je brzo obnoviti državu i političke institucija jer su poluge “staroga režima” bile prejake, u čemu se morao osloniti na politička sredstva i alate, kaže Podunavac.

U takvim okolnostima Đinđić je razvio osobitu formu “kabinetske diktature” i pokazao nepovjerenje u parlament, a njegovo razumijevanje političkog radikalizma Podunavac je ocijenio bliskim „jakobinizmu“.

Koliko je Đinđić bio u pravu govori činjenica da je Srbija u momentu njegovog ubojstva i dalje očigledno bila “dualna država” s dva paralelna centra moći: jednim u Kuli, koji simbolizira “crvene beretke” i drugim u Nemanjinoj koji oličava “oficijelnu političku vlast”, kaže se u članku.

Neravnoteža liberalnih i demokratskih alata Đinđićeva ustava dovela je do sve naglašenije uloge izvaninstitucionalnih faktora. Đinđićev nasljednik na čelu stranke bio je Boris Tadić, koji bio predsjednik Srbije od 2004. do 2012. godine. Za to vrijeme jačaju akteri “staroga režima”, koji nakon izbora 2012. godine vraćaju Srbiju u političku restauraciju, ističe Podunavac.

Treći broj Tragova donosi još osam radova među kojima dva znanstvena, a među njima pregledni rad povjesničarke Branke Boban o stavovima hrvatske političke elite prema stvaranju jugoslavenske države.

Hrvatski sabor jednoglasno je 26. listopada 1918. donio odluku o stvaranju nove jugoslavenske države, a svi značajniji političari, osim pravaša, mislili su da je stvaranje te države najbolje rješenje za Hrvate i sve južnoslavenske narode koji su ušli u nju. Oni su bili svjesni da će trebati mnogo napora i rada da ta država postane barem donekle slična onoj koju su nekada mladenački sanjali, kaže se u zaključku teksta Branke Boban.

Hrvatski političari svih orijentacija su 1918. smatrali da su Slovenci, Hrvati i Srbi jedan narod s tri imena i da je ujedinjenje prirodan proces, Međutim, razlikovali su se po shvaćanju znači li to da se odmah stvara i nova jugoslavenska nacija ili da se njihovi odnosi zasnivaju na poštovanju dotadašnjih kulturnih, vjerskih i državnopravnih tradicija, te da treba prepustiti zajedničkom životu da postupno harmoniziranjem stvara novu zajednicu, kaže se.

No, ističe povjesničarka, već tijekom studenog i prosinca 1918. predstavnici niza stranaka u Hrvatskoj bili su zabrinuti zbog nasilja u vrijeme proglašenja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, a od manifestacija oduševljenja u vrijeme djelovanja Nacionalnog vijeća SHS već tada nije bilo ostalo gotovo ništa.

Izvor: jutarnji.hr

Nastavi čitati

Popularno