Slijedite nas:
Fatalno izdanje
Vratimo li se stotinu godina unatrag, vidjet ćemo da davne, a rekao bih povijesno ključne 1918., Hrvati nisu imali Tuđmana tih dana i stoga na apel američkog predsjednika Wilsona, čijih je 14 točaka za kraj Prvoga svjetskog rata otvaralo pukotine i za hrvatsku samostalnost, Hrvati uopće nisu reagirali. Dakle, na otvoreni poziv da aktualiziraju hrvatsko nacionalno pitanje nakon krvavoga Prvoga svjetskog rata ovdje se nije našao nitko dovoljno nacionalno hrabar da započne proces stvaranja hrvatske države. Frapantno. Tako da smo tu povijesnu 1918. godinu, kada se slagala nova arhitektura svijeta, zapravo prespavali. Da ne kažem da se Hrvatima krajem 19. stoljeća pojavio otac Domovine Ante Starčević koji, premda je ostavio ogroman trag jer prvi donosi pravaške ideje o samostalnosti, nije bio prihvaćen.
Hrvatima je došao očito prerano. Stjepan Radić je nesumnjivi hrvatski politički bard, čovjek koji je označio Hrvatsku između dva svjetska rata, ali se dvije stvari, kad god govorimo o Radiću, gube iz vida. Prva, da je Radić jedan od autora hrvatsko-srpske koalicije koju će uostalom sam tvoriti s Pribičevićem te će ta koalicija poživjeti od 1927. sve do 1941. godine. Drugo, kako su mu s razlogom to pravaši prigovarali, Radić de facto nikada nije tražio samostalnu hrvatsku državu. Pravdu i pravicu, to da, oslobođenje od Beograda, i to da, tu je bio glavni barjaktar, ali bez eksplikacije o državnoj samostalnosti.
Dakle, to je tužno, ali istinito, morali smo nakon Starčevića dočekati ustaški pokret da čujemo jasno i glasno, nedvosmisleno, traženje hrvatske države. Dobili smo u toj fazi i državu, nažalost u fatalnom izdanju punom zločina, čak i rasnih zakona. No, kako doista nitko do njih nije jasno artikulirao državotvornu svijest i apsolutnu nužnost samostalne hrvatske države kao izlaz iz tog užasa, Pavelić će 1941. u poznatom, prvom, moglo bi se reći njegovu nastupnom govoru, pred postrojenom ustaškom vojskom na trgu Svetog Marka, reći: “Danas smo samo mi ovdje jer smo je jedino mi željeli i sanjali”. Nažalost, ustaško izdanje hrvatske države kompromitiralo je i njih i samu državu, dok su komunistički zločini koji su uslijedili postali zapravo ključna točka današnjeg političkog sastava ove, sadašnje, hrvatske države.
Sve čemu se danas čudimo kad o Hrvatskoj govorimo svoje ishodište ima u mitskoj 1945. godini. Najveći dio naroda koji je tada baštinio naglašenu državotvornu svijest je izbjegao, drugi dio tog korpusa će otići čim se bude moglo, čim su putovnice bile dostupne i brojke koje ilustriraju tu seobu Hrvata izvan Hrvatske zauvijek će odrediti i smjer Hrvatske i njezinu politiku i njezine lidere. Uključujući dobrim dijelom i rezultate glasanja čak i danas. Čak i to! I zato danas, i ne samo danas, imamo gromke iseljenike koji su mahom neupitni politički Hrvati s posve jasnom političkom sviješću, Hrvate koji redovito glasaju za domoljubne opcije, a njihova je logistika za stvaranje države devedesetih bila presudna. Presudna!
Formirali svijest
Hrvatski partizani će kraj rata dočekati s deset hrvatskih partizanskih korpusa od ukupno 15, koliko ih je Tito imao, ali će predstavnici tih hrvatskih korpusa, uredno nakon osvajanja Zagreba, skinuti hrvatsku i staviti jugoslavensku zastavu. Ni njima hrvatska država nije trebala. Likvidacijom i daljnjim protjerivanjem stotina tisuća Hrvata, potom masovnim uhićivanjem svih onih koji su se nacionalno određivali (Marko Veselica u memoarima piše da je kroz Titove zatvore prošlo više od stotinu tisuća Hrvata!), likvidacijama političkih Hrvata u inozemstvu, potpunom zabranom izricanja elementarnih nacionalnih osjećaja, čak i zabranama pjevanja domoljubnih pjesama, komunisti su kroz pola stoljeća svoje vlasti formirali jednu posve drugačiju hrvatsku svijest koja je i danas dominantna. Naslonivši se povijesno na ilirizam, razvijali su ognjem i mačem jugoslavensku svijest i uspjeh nije mogao izostati. Velik broj onih koji su unatoč svemu baštinili jasnu i otvorenu nacionalnu svijest s vremenom će masovno bježati iz komunističke Hrvatske. Ovdje će ostajati domobrani, jugoslaveni, Hrvati koji će prihvatiti jugoslavenstvo bez osobita otpora, grintajući povremeno, ali u pola glasa, te šaka tvrdih Hrvata savršeno raspoređenih uglavnom po “pasivnim krajevima”.
Da, bilo je bunta, ali nedržavotvornog bunta. Tako će sljedeći mit koji će Hrvati zdušno prihvatiti biti hrvatsko proljeće, hrabar iskorak nacionalno svjesnog dijela Komunističke partije, ali i njihovo hrvatstvo će determinirati Jugoslavija i jugoslavenstvo. Dvadeset godina poslije, i Savka i Tripalo će priznati da im hrvatska država i državotvornost nisu bili ni na kraj pameti sedamdesetih jer se u tim kategorijama tada nije ni promišljalo. Konfederalna Jugoslavija, to je glavna agenda hrvatskog proljeća i povijesna je šteta što nisu uspjeli tada jer bi raščišćavanje situacije 20 godina ranije zacijelo pomoglo da 1990. ne bude onako krvava.
Da državotvornost ponovno nije njihova opcija, vidjelo se 1990., kada se na ključnom skupu Koalicije narodnog sporazuma vijorila jugoslavenska zastava, a Tripalo je u prvom TV-nastupu tih godina rekao da bi ostavio socijalistička obilježja na zastavi. Ključni dokaz o snazi hrvatske državotvorne svijesti redovito se veže uz 1990. i hrabar hrvatski iskorak prema stvaranju hrvatske države premda nismo imali tri puške u rukama. Točno je da je 1990. hrvatska nacionalna svijest eksplodirala, pokazujući da je cijelo vrijeme bila tu negdje među nama, ali ta je eksplozija bila plod evidentne srpske agresije. Dakle, metaforički i stvarno, 1990. je godina kad četnik s nožem u zubima trči za vama i vi se naravno branite! Fizička obrana od tog noža zove se Domovinski rat, politička obrana od tog noža zove se hrvatska država.
Najbolje će tu svijest izraziti Ivica Račan na domjenku 2001. sa stranim veleposlanicima, kada je rekao: “Mi jednostavno nismo imali izbora, morali smo ići na stvaranje države”. E, to je ta svijest! Država koju dakle dio nacije tretira kao nužno zlo! Proglasili smo samostalnost jer nismo imali izbora! Milošević je jednostavno bio nerazuman! Lideri HDZ-a onog vremena priznat će vam da bi 1990. kao privremeno stanje prihvatili i konfederaciju jer smo stvarno bili u vojno podređenom položaju, ali da se to dogodilo, Unija bi tu konfederalnu Jugoslaviju uzela pod svoje skute i pitanje je bi li ikada više nastala hrvatska država. Tomislav Ladan imao je zgodnu sentencu za ove relacije rekavši: ponekad se više uzdam u srpsku glupost negoli u hrvatsku pamet! I doista, da je srpsko ludilo bilo nešto manje, da su prihvatili konfederalnu Jugoslaviju, ponovno bi vladali cijelim tim prostorom, možda uz neke ustupke, ali nikad hrvatske države ne bi bilo. Da je ludi Martić prihvatio plan Z 4, mi bismo imali ciparsko rješenje i trajno nestabilnu, funkcionalno posve uništenu državu. Dakle, doista se nekad valja uzdati i u srpsku glupost! Zna biti funkcionalnija za nas od hrvatske pameti!
Povratak korijenima
U svakom slučaju, devedesete, kao i Franjo Tuđman osobno, spadaju u iznimke hrvatske povijesti. Mnogi tvrde da je iznimno važno što su se devedesete poklopile s raspadom SSSR-a, što je točno i bilo je važno, ali vidjeli ste: imali smo sjajne prilike 1918. za stvaranje države, kao i 1945., ali oba puta smo odabrali – Jugoslaviju. A prilike su bile jednako velike kao i 1990.! No, zato što smo tada uspjeli, devedesete su naše mitske godine, a Franjo Tuđman jedan od najvećih. Nažalost, kod Hrvata uznositost kratko traje, pa je tako veliki Tuđman izgubio vlast u Zagrebu čak i mitske 1995., a nakon njegove smrti Hrvatska se temeljito vraća svojoj povijesti, svojim korijenima, sebi.
U zadnjih dvadeset godina, Hrvati su u dva mandata birali Stipu Mesića s njegovom naglašenom protutuđmanovskom politikom. Pa ipak je prošao! Ako je njegov prvi izbor i bio splet raznih okolnosti, u drugom mandatu koji dolazi nakon sječe generala, nakon svih spoznaja o haškoj izdaji, u prvom redu njegovoj, povratku Hrvatske na prostor bivše Jugoslavije, bilo je kristalno jasno tko je Stjepan Mesić.
Pa ipak, Hrvati su ga izabrali i drugi put. Moglo bi se očekivati da će nakon takvog Mesića, a kad im se na idućim izborima nudio časni i uspravni Andrija Hebrang, izabrati njega, ali Hebranga naši Hrvateki nisu pripustili ni u drugi krug! Tada će izabrati Ivu Josipovića! Kolinda Grabar-Kitarović Josipovića će pobijediti na razini statističke pogreške, dakle s tijesne dvije tisuće glasova prednosti, dok je u idućoj utakmici biti deklasirana pobjedom Zorana Milanovića, čovjeka koji će naciji upravo prkosno reći: “Tito, a ne Tuđman”. Dakle, u zadnjih dvadeset godina, u tih, ako računamo i Milanovića, sve skupa pet predsjedničkih mandata, Hrvatska je na mjestu predsjednika države čak četiri puta izabrala političara lijeve provenijencije! A klela se deset godina u Franju Tuđmana!
Pritom su baš predsjednički izbori relevantni za pravu analizu hrvatske zbilje jer na tim izborima birate izravno! Hrvatska je tu jedna izborna jedinica i kao na dlanu imate pregled situacije. Hrvati će, osim toga, 2000. godine izabrati SDP, premda je samo devet godina prije isti taj Ivica Račan odbio glasati za hrvatsku samostalnost, a punih dvadeset godina prije stvaranja države bio je svojevrsna politička mjera sadizma glede hrvatskih nacionalnih interesa. U drugim nacijama takvo što bilo bi smrtni grijeh, ovdje se Račanu to sve zguralo pod tepih. Da je netko naciji učinio to što joj je Mesić učinio u prvom mandatu, bio bi moralno prognan. Ovdje je dobio drugi mandat. Ivo Josipović je javno govorio da će se cijela Hrvatska zacrvenjeti i nije imao nikakvih problema priznati da nije vjernik premda na birališta izlazi 90 posto vjernika! Pobijedio je i nakon te retorike! Hrvatska je, nakon što joj je dva puta pljunuo u lice rekavši “Tito, a ne Tuđman”, izabrala Milanovića za premijera i Milanovića za predsjednika države! Razumijemo li sada tko su i što su današnji Hrvati i što je sadržaj današnjeg hrvatstva? I koliko ga Hrvata baštini?
U tu i takvu Hrvatsku stiže prije četiri godine Andrej Plenković. Furiozno pobjeđuje i onda, na izborima 2016., kao i sada. Sve svoje političke partnere u stranci gura u stranu i jednako furiozno pobjeđuje i na unutarstranačkim izborima. Premda naglasak uopće ne stavlja na nacionalno, štoviše, čovjek ima dojam da mu je većina nacionalnih tema zapravo odiozna. Uzima ih u ruku kad baš mora, kad nema druge mogućnosti. Pa ipak, osvaja 45 posto svih parlamentarnih mandata. Njegova stranačka ekipa do nogu je potukla oporbenu tvrdu opciju u istom tom HDZ-u. U Rusiji, Putin ima stotinu mandata i Rusi ga stalno izabiru. U Mađarskoj je ista stvar s Orbanom. U Srbiji, Vučić je jači negoli je Milošević ikada bio. Hrvati pak biraju u rasponu od Mesića i Josipovića do Plenkovića i Sanadera. To je nažalost autentična Hrvatska. Uzorak od dvadeset zadnjih godina valjda je dovoljan da si pogledamo u oči i shvatimo što su i tko su danas Hrvati i koji su im prioriteti. Zašto je tome tako, već sam spomenuo. Zločini za jedan mali narod kao što je hrvatski, zločini biblijskih razmjera koji su nastupili 1945., uz mahniti bijeg stanovnika daljnjih najmanje dvadeset godina, uz paralelni antinacionalni komunistički teror koji je trajao pola stoljeća, izmijenio je čak i mentalitet sadašnje Hrvatske.
Jer, mi živimo u Hrvatskoj u kojoj sin Siniše Glavaševića ne traži od hrvatske države da blokira srpski ulazak u Uniju zbog neotkrivenih srpskih zločinaca od kojih je jedan ubio i njegova oca! Ne! On traži od Hrvatske da blokira ulazak Srbije u Uniju zbog nedemokratske vlasti koja tuče srpske građane! Nerijetko tuče baš sinove istih onih oficira JNA koji su svojedobno sravnili isti taj Vukovar! Sve se dakle promijenilo. Kriteriji, prioriteti. Snovi, ako hoćete. Ili se zapravo nisu promijenili, nego su se Hrvati vratili na stare pozicije samo si to nećemo priznati?
Povijesno ogledalo
Pogledajte poziciju hrvatskih Srba u Hrvatskoj, u zadnjih recimo, stotinu godina. U tih stotinu godina Srbi su u Hrvatskoj bili dio vlasti gotovo uvijek, osim u dva razdoblja. Za vrijeme NDH i za vrijeme deset Tuđmanovih godina. Sve druge godine oni su redovito dio hrvatske nacionalne vlasti. U prvoj Jugoslaviji su po logici kraljevine bili dio vlasti, a bili su i dio koalicije sa Stjepanom Radićem.
Od 1945. imali su čak i status naroda u hrvatskom ustavu jer je Hrvatska imala podijeljeni suverenitet. Suverenitet Hrvatske u komunizmu su činili “hrvatski i srpski narod u Hrvatskoj”, što je raritet kojem nema para! U tom razdoblju njihova je vlast bila temeljita, bili su apsolutna okosnica komunističke vlasti u Hrvatskoj. Onda dolazi rat u kojem se dobar dio te populacije diže na oružje pa je po toj logici nastupilo njihovo isključenje iz vlasti. No, čim Tuđman umire, predstavnici hrvatskih Srba malo-pomalo vraćaju se na stare staze. U zadnjih dvadeset godina bili su dio vlasti, cijelo vrijeme osim za kratkog Karamarkova mandata. U dva Sanaderova mandata bili su koalicijski partneri, sada će pak u dva Plenkovićeva mandata isto tako biti važan koalicijski čimbenik. Što se dakle promijenilo u tih stotinu godina?
Forma evidentno, puno manje sadržaj, premda samo postojanje hrvatske države ovu temu stavlja ad acta. Glasujući za Vladu Ive Sanadera u njegovu drugom mandatu, Hrvati su pokazali da nemaju ništa protiv toga da je potpredsjednik te Vlade netko iz redova SDSS-a, u tom smislu današnja Plenkovićeva koalicija sa SDSS-om nije osobita novost. Hoću reći, sva današnja iščuđavanja potezima Andreja Plenkovića i ne samo glede odnosa prema hrvatskim Srbima, kad pogledate modernu hrvatsku povijest, vidite da su posve deplasirana. Sav njegov liberalizam i nezainteresiranost za nacionalne teme, sve smo to već više puta gledali, s tim da su i ti akteri pokupili panegirike nacije. Plenković, dakle, u konačnici ne donosi ništa spektakularno novo. Gledajući iz povijesne retrospektive, Plenković nije nikakva iznimka, on je gotovo tipični izdanak i nastavak dominantne hrvatske politike od Radića do Savke, s tim da kao vlast baštini sve što su nam vlasti davale u zadnjih dvadeset godina. Samo što se mi ne želimo iskreno pogledati u povijesno ogledalo.
Izvor: dnevno.ba