Kontaktirajte nas na:

Preporuka

Sada je jasno kakvi su politički Hrvati zapravo! Evo što narod zapravo voli!

Što kazuje moderna hrvatska povijest, recimo zadnjih stotinjak godina, je li Andrej Plenković sa svojim političkim habitusom pravilo ili iznimka? Je li hrvatska povijest puna političara poput Škore i Hasanbegovića ili smjera koji su donijeli Sanader i Plenković? Je li u tom kontekstu Franjo Tuđman povijesna iznimka ili pravilo? Kojim su profilima političara Hrvati davali povjerenje u zadnjih dvadeset godina? Vratimo film unatrag, prošetajmo kroz hrvatsku povijest, da bismo razumjeli sadašnjost!

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Andrej Plenković

Fatalno izdanje

Vratimo li se stotinu godina unatrag, vidjet ćemo da davne, a rekao bih povijesno ključne 1918., Hrvati nisu imali Tuđmana tih dana i stoga na apel američkog predsjednika Wilsona, čijih je 14 točaka za kraj Prvoga svjetskog rata otvaralo pukotine i za hrvatsku samostalnost, Hrvati uopće nisu reagirali. Dakle, na otvoreni poziv da aktualiziraju hrvatsko nacionalno pitanje nakon krvavoga Prvoga svjetskog rata ovdje se nije našao nitko dovoljno nacionalno hrabar da započne proces stvaranja hrvatske države. Frapantno. Tako da smo tu povijesnu 1918. godinu, kada se slagala nova arhitektura svijeta, zapravo prespavali. Da ne kažem da se Hrvatima krajem 19. stoljeća pojavio otac Domovine Ante Starčević koji, premda je ostavio ogroman trag jer prvi donosi pravaške ideje o samostalnosti, nije bio prihvaćen.

Hrvatima je došao očito prerano. Stjepan Radić je nesumnjivi hrvatski politički bard, čovjek koji je označio Hrvatsku između dva svjetska rata, ali se dvije stvari, kad god govorimo o Radiću, gube iz vida. Prva, da je Radić jedan od autora hrvatsko-srpske koalicije koju će uostalom sam tvoriti s Pribičevićem te će ta koalicija poživjeti od 1927. sve do 1941. godine. Drugo, kako su mu s razlogom to pravaši prigovarali, Radić de facto nikada nije tražio samostalnu hrvatsku državu. Pravdu i pravicu, to da, oslobođenje od Beograda, i to da, tu je bio glavni barjaktar, ali bez eksplikacije o državnoj samostalnosti.

Dakle, to je tužno, ali istinito, morali smo nakon Starčevića dočekati ustaški pokret da čujemo jasno i glasno, nedvosmisleno, traženje hrvatske države. Dobili smo u toj fazi i državu, nažalost u fatalnom izdanju punom zločina, čak i rasnih zakona. No, kako doista nitko do njih nije jasno artikulirao državotvornu svijest i apsolutnu nužnost samostalne hrvatske države kao izlaz iz tog užasa, Pavelić će 1941. u poznatom, prvom, moglo bi se reći njegovu nastupnom govoru, pred postrojenom ustaškom vojskom na trgu Svetog Marka, reći: “Danas smo samo mi ovdje jer smo je jedino mi željeli i sanjali”. Nažalost, ustaško izdanje hrvatske države kompromitiralo je i njih i samu državu, dok su komunistički zločini koji su uslijedili postali zapravo ključna točka današnjeg političkog sastava ove, sadašnje, hrvatske države.

Sve čemu se danas čudimo kad o Hrvatskoj govorimo svoje ishodište ima u mitskoj 1945. godini. Najveći dio naroda koji je tada baštinio naglašenu državotvornu svijest je izbjegao, drugi dio tog korpusa će otići čim se bude moglo, čim su putovnice bile dostupne i brojke koje ilustriraju tu seobu Hrvata izvan Hrvatske zauvijek će odrediti i smjer Hrvatske i njezinu politiku i njezine lidere. Uključujući dobrim dijelom i rezultate glasanja čak i danas. Čak i to! I zato danas, i ne samo danas, imamo gromke iseljenike koji su mahom neupitni politički Hrvati s posve jasnom političkom sviješću, Hrvate koji redovito glasaju za domoljubne opcije, a njihova je logistika za stvaranje države devedesetih bila presudna. Presudna!

Formirali svijest

Hrvatski partizani će kraj rata dočekati s deset hrvatskih partizanskih korpusa od ukupno 15, koliko ih je Tito imao, ali će predstavnici tih hrvatskih korpusa, uredno nakon osvajanja Zagreba, skinuti hrvatsku i staviti jugoslavensku zastavu. Ni njima hrvatska država nije trebala. Likvidacijom i daljnjim protjerivanjem stotina tisuća Hrvata, potom masovnim uhićivanjem svih onih koji su se nacionalno određivali (Marko Veselica u memoarima piše da je kroz Titove zatvore prošlo više od stotinu tisuća Hrvata!), likvidacijama političkih Hrvata u inozemstvu, potpunom zabranom izricanja elementarnih nacionalnih osjećaja, čak i zabranama pjevanja domoljubnih pjesama, komunisti su kroz pola stoljeća svoje vlasti formirali jednu posve drugačiju hrvatsku svijest koja je i danas dominantna. Naslonivši se povijesno na ilirizam, razvijali su ognjem i mačem jugoslavensku svijest i uspjeh nije mogao izostati. Velik broj onih koji su unatoč svemu baštinili jasnu i otvorenu nacionalnu svijest s vremenom će masovno bježati iz komunističke Hrvatske. Ovdje će ostajati domobrani, jugoslaveni, Hrvati koji će prihvatiti jugoslavenstvo bez osobita otpora, grintajući povremeno, ali u pola glasa, te šaka tvrdih Hrvata savršeno raspoređenih uglavnom po “pasivnim krajevima”.

Da, bilo je bunta, ali nedržavotvornog bunta. Tako će sljedeći mit koji će Hrvati zdušno prihvatiti biti hrvatsko proljeće, hrabar iskorak nacionalno svjesnog dijela Komunističke partije, ali i njihovo hrvatstvo će determinirati Jugoslavija i jugoslavenstvo. Dvadeset godina poslije, i Savka i Tripalo će priznati da im hrvatska država i državotvornost nisu bili ni na kraj pameti sedamdesetih jer se u tim kategorijama tada nije ni promišljalo. Konfederalna Jugoslavija, to je glavna agenda hrvatskog proljeća i povijesna je šteta što nisu uspjeli tada jer bi raščišćavanje situacije 20 godina ranije zacijelo pomoglo da 1990. ne bude onako krvava.

Da državotvornost ponovno nije njihova opcija, vidjelo se 1990., kada se na ključnom skupu Koalicije narodnog sporazuma vijorila jugoslavenska zastava, a Tripalo je u prvom TV-nastupu tih godina rekao da bi ostavio socijalistička obilježja na zastavi. Ključni dokaz o snazi hrvatske državotvorne svijesti redovito se veže uz 1990. i hrabar hrvatski iskorak prema stvaranju hrvatske države premda nismo imali tri puške u rukama. Točno je da je 1990. hrvatska nacionalna svijest eksplodirala, pokazujući da je cijelo vrijeme bila tu negdje među nama, ali ta je eksplozija bila plod evidentne srpske agresije. Dakle, metaforički i stvarno, 1990. je godina kad četnik s nožem u zubima trči za vama i vi se naravno branite! Fizička obrana od tog noža zove se Domovinski rat, politička obrana od tog noža zove se hrvatska država.

Najbolje će tu svijest izraziti Ivica Račan na domjenku 2001. sa stranim veleposlanicima, kada je rekao: “Mi jednostavno nismo imali izbora, morali smo ići na stvaranje države”. E, to je ta svijest! Država koju dakle dio nacije tretira kao nužno zlo! Proglasili smo samostalnost jer nismo imali izbora! Milošević je jednostavno bio nerazuman! Lideri HDZ-a onog vremena priznat će vam da bi 1990. kao privremeno stanje prihvatili i konfederaciju jer smo stvarno bili u vojno podređenom položaju, ali da se to dogodilo, Unija bi tu konfederalnu Jugoslaviju uzela pod svoje skute i pitanje je bi li ikada više nastala hrvatska država. Tomislav Ladan imao je zgodnu sentencu za ove relacije rekavši: ponekad se više uzdam u srpsku glupost negoli u hrvatsku pamet! I doista, da je srpsko ludilo bilo nešto manje, da su prihvatili konfederalnu Jugoslaviju, ponovno bi vladali cijelim tim prostorom, možda uz neke ustupke, ali nikad hrvatske države ne bi bilo. Da je ludi Martić prihvatio plan Z 4, mi bismo imali ciparsko rješenje i trajno nestabilnu, funkcionalno posve uništenu državu. Dakle, doista se nekad valja uzdati i u srpsku glupost! Zna biti funkcionalnija za nas od hrvatske pameti!

Povratak korijenima

U svakom slučaju, devedesete, kao i Franjo Tuđman osobno, spadaju u iznimke hrvatske povijesti. Mnogi tvrde da je iznimno važno što su se devedesete poklopile s raspadom SSSR-a, što je točno i bilo je važno, ali vidjeli ste: imali smo sjajne prilike 1918. za stvaranje države, kao i 1945., ali oba puta smo odabrali – Jugoslaviju. A prilike su bile jednako velike kao i 1990.! No, zato što smo tada uspjeli, devedesete su naše mitske godine, a Franjo Tuđman jedan od najvećih. Nažalost, kod Hrvata uznositost kratko traje, pa je tako veliki Tuđman izgubio vlast u Zagrebu čak i mitske 1995., a nakon njegove smrti Hrvatska se temeljito vraća svojoj povijesti, svojim korijenima, sebi.

U zadnjih dvadeset godina, Hrvati su u dva mandata birali Stipu Mesića s njegovom naglašenom protutuđmanovskom politikom. Pa ipak je prošao! Ako je njegov prvi izbor i bio splet raznih okolnosti, u drugom mandatu koji dolazi nakon sječe generala, nakon svih spoznaja o haškoj izdaji, u prvom redu njegovoj, povratku Hrvatske na prostor bivše Jugoslavije, bilo je kristalno jasno tko je Stjepan Mesić.

Pa ipak, Hrvati su ga izabrali i drugi put. Moglo bi se očekivati da će nakon takvog Mesića, a kad im se na idućim izborima nudio časni i uspravni Andrija Hebrang, izabrati njega, ali Hebranga naši Hrvateki nisu pripustili ni u drugi krug! Tada će izabrati Ivu Josipovića! Kolinda Grabar-Kitarović Josipovića će pobijediti na razini statističke pogreške, dakle s tijesne dvije tisuće glasova prednosti, dok je u idućoj utakmici biti deklasirana pobjedom Zorana Milanovića, čovjeka koji će naciji upravo prkosno reći: “Tito, a ne Tuđman”. Dakle, u zadnjih dvadeset godina, u tih, ako računamo i Milanovića, sve skupa pet predsjedničkih mandata, Hrvatska je na mjestu predsjednika države čak četiri puta izabrala političara lijeve provenijencije! A klela se deset godina u Franju Tuđmana!

Pritom su baš predsjednički izbori relevantni za pravu analizu hrvatske zbilje jer na tim izborima birate izravno! Hrvatska je tu jedna izborna jedinica i kao na dlanu imate pregled situacije. Hrvati će, osim toga, 2000. godine izabrati SDP, premda je samo devet godina prije isti taj Ivica Račan odbio glasati za hrvatsku samostalnost, a punih dvadeset godina prije stvaranja države bio je svojevrsna politička mjera sadizma glede hrvatskih nacionalnih interesa. U drugim nacijama takvo što bilo bi smrtni grijeh, ovdje se Račanu to sve zguralo pod tepih. Da je netko naciji učinio to što joj je Mesić učinio u prvom mandatu, bio bi moralno prognan. Ovdje je dobio drugi mandat. Ivo Josipović je javno govorio da će se cijela Hrvatska zacrvenjeti i nije imao nikakvih problema priznati da nije vjernik premda na birališta izlazi 90 posto vjernika! Pobijedio je i nakon te retorike! Hrvatska je, nakon što joj je dva puta pljunuo u lice rekavši “Tito, a ne Tuđman”, izabrala Milanovića za premijera i Milanovića za predsjednika države! Razumijemo li sada tko su i što su današnji Hrvati i što je sadržaj današnjeg hrvatstva? I koliko ga Hrvata baštini?

U tu i takvu Hrvatsku stiže prije četiri godine Andrej Plenković. Furiozno pobjeđuje i onda, na izborima 2016., kao i sada. Sve svoje političke partnere u stranci gura u stranu i jednako furiozno pobjeđuje i na unutarstranačkim izborima. Premda naglasak uopće ne stavlja na nacionalno, štoviše, čovjek ima dojam da mu je većina nacionalnih tema zapravo odiozna. Uzima ih u ruku kad baš mora, kad nema druge mogućnosti. Pa ipak, osvaja 45 posto svih parlamentarnih mandata. Njegova stranačka ekipa do nogu je potukla oporbenu tvrdu opciju u istom tom HDZ-u. U Rusiji, Putin ima stotinu mandata i Rusi ga stalno izabiru. U Mađarskoj je ista stvar s Orbanom. U Srbiji, Vučić je jači negoli je Milošević ikada bio. Hrvati pak biraju u rasponu od Mesića i Josipovića do Plenkovića i Sanadera. To je nažalost autentična Hrvatska. Uzorak od dvadeset zadnjih godina valjda je dovoljan da si pogledamo u oči i shvatimo što su i tko su danas Hrvati i koji su im prioriteti. Zašto je tome tako, već sam spomenuo. Zločini za jedan mali narod kao što je hrvatski, zločini biblijskih razmjera koji su nastupili 1945., uz mahniti bijeg stanovnika daljnjih najmanje dvadeset godina, uz paralelni antinacionalni komunistički teror koji je trajao pola stoljeća, izmijenio je čak i mentalitet sadašnje Hrvatske.

Jer, mi živimo u Hrvatskoj u kojoj sin Siniše Glavaševića ne traži od hrvatske države da blokira srpski ulazak u Uniju zbog neotkrivenih srpskih zločinaca od kojih je jedan ubio i njegova oca! Ne! On traži od Hrvatske da blokira ulazak Srbije u Uniju zbog nedemokratske vlasti koja tuče srpske građane! Nerijetko tuče baš sinove istih onih oficira JNA koji su svojedobno sravnili isti taj Vukovar! Sve se dakle promijenilo. Kriteriji, prioriteti. Snovi, ako hoćete. Ili se zapravo nisu promijenili, nego su se Hrvati vratili na stare pozicije samo si to nećemo priznati?

Povijesno ogledalo

Pogledajte poziciju hrvatskih Srba u Hrvatskoj, u zadnjih recimo, stotinu godina. U tih stotinu godina Srbi su u Hrvatskoj bili dio vlasti gotovo uvijek, osim u dva razdoblja. Za vrijeme NDH i za vrijeme deset Tuđmanovih godina. Sve druge godine oni su redovito dio hrvatske nacionalne vlasti. U prvoj Jugoslaviji su po logici kraljevine bili dio vlasti, a bili su i dio koalicije sa Stjepanom Radićem.

Od 1945. imali su čak i status naroda u hrvatskom ustavu jer je Hrvatska imala podijeljeni suverenitet. Suverenitet Hrvatske u komunizmu su činili “hrvatski i srpski narod u Hrvatskoj”, što je raritet kojem nema para! U tom razdoblju njihova je vlast bila temeljita, bili su apsolutna okosnica komunističke vlasti u Hrvatskoj. Onda dolazi rat u kojem se dobar dio te populacije diže na oružje pa je po toj logici nastupilo njihovo isključenje iz vlasti. No, čim Tuđman umire, predstavnici hrvatskih Srba malo-pomalo vraćaju se na stare staze. U zadnjih dvadeset godina bili su dio vlasti, cijelo vrijeme osim za kratkog Karamarkova mandata. U dva Sanaderova mandata bili su koalicijski partneri, sada će pak u dva Plenkovićeva mandata isto tako biti važan koalicijski čimbenik. Što se dakle promijenilo u tih stotinu godina?

Forma evidentno, puno manje sadržaj, premda samo postojanje hrvatske države ovu temu stavlja ad acta. Glasujući za Vladu Ive Sanadera u njegovu drugom mandatu, Hrvati su pokazali da nemaju ništa protiv toga da je potpredsjednik te Vlade netko iz redova SDSS-a, u tom smislu današnja Plenkovićeva koalicija sa SDSS-om nije osobita novost. Hoću reći, sva današnja iščuđavanja potezima Andreja Plenkovića i ne samo glede odnosa prema hrvatskim Srbima, kad pogledate modernu hrvatsku povijest, vidite da su posve deplasirana. Sav njegov liberalizam i nezainteresiranost za nacionalne teme, sve smo to već više puta gledali, s tim da su i ti akteri pokupili panegirike nacije. Plenković, dakle, u konačnici ne donosi ništa spektakularno novo. Gledajući iz povijesne retrospektive, Plenković nije nikakva iznimka, on je gotovo tipični izdanak i nastavak dominantne hrvatske politike od Radića do Savke, s tim da kao vlast baštini sve što su nam vlasti davale u zadnjih dvadeset godina. Samo što se mi ne želimo iskreno pogledati u povijesno ogledalo.

Izvor: dnevno.ba

Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner
Postavite komentar
0 0 glas
Ocjena članka
Pretplati se
Obavijesti me o
guest
0 Komentara
Uredne povratne informacije
View all comments

Preporuka

Aktualna politička bagra želi izazvati “koronizaciju” kako bi uz što manje izlaznosti ostvarila pobjedu!

U Bosni i Hercegovini u petak je i službeno započela predizborna kampanje za sve lokalne sredine osim za Grad Mostar, u kojem će se izbori održati naknadno, odnosno 20.12. 2020. godine.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

politička bagra

Početak izborne utrke obilježava niz problema od kojih su mnogi već bezbroj puta već viđeni, a u međuvremenu su se pjavili i novi koji čak prijete da ugroze čitav izborni proces, a možda čak u najtežoj situaciju pod silom prilika prouzroče njihovo odgađanje.

Iako to nitko javno neće reći potpuno je jasno da su susjedne zemlje poput Hrvatske, Srbije i Crne Gore, za razliku od BiH, napravile pravi potez kada su svoje izbore održali ranije od predviđenog roka. Odnosno, smjestili su ih u ‘ljetnje’ vremenske prilike i tako smanjili rizik da epidemija koronavirusa dramatično pohara stanovništvo.

Doktori – političari bez jasnog stava o izborima u ‘koroni’

Za razliku od njih, BiH je, zbog političkih razloga, učinila upravo suprotno – pomakla ih u duboku jesen, a kada je riječ o Mostaru faktički čak u zimu. Sama ta činjenica dovoljno govori koliko je vladajućim političkim elitama stalo do mišljenja struke i realne brige za stanovništvo.

Tako, primjerice, ovih dana imamo apsurdne i kontradiktorne izjave i intervjue pojedinih doktora koji su predstavljeni kandidatima za gradonačelnike Mostara (iako se ta funkcija ne bira na izborima) koji između ostalog pozivaju na oprez, smanjivanje distance i kontakata, zalažu se za različite zabrane, okrivljuju građane za širenje virusa zbog nepoštivanja mjera, a da se s druge strane uopće ne očituju o opasnostima koje će donijeti izborni dan 20.12., nego bez obzira na to, već sada pozivaju svoje glasače da izađu na izbore kako bi baš njima dali glas.

Još jedan dokaz da su stranački interesi, čak kada se politikom bave doktori, ipak ispred zdravlja građana.

No, iako to nitko javno neće reći, s obzirom na svakodnevni rast broja zaraženih i sudeći po onome što se događa u okolnim zemljama nije nemoguć ni scenarij da se izbori ipak ne održe, odnosno da silom prilika u zadnji tren budu još jednom odgođeni.

Ukoliko se to ne dogodi, prijeti opasnost da malim odazivom zbog epidemioloških razloga, legitimitet izbora bude ugrožen. Oni bi bili u tom slučaju potpuno zakoniti, ali bi legitimitet izabranih vijećnika, načelnika i gradonačelnika u budućnosti sigurno bio jako poljuljan i duboko preispitivan.

(Pred)izborne manipulacije

Osim, epidemioloških razloga, niz je drugih problema koji ugrožavaju legalnost izbora a vezani su uglavnom za već naširoko opisivane pokušaje raznih izbornih manipulacija. Lažno prijavljivanje glasača za izbore, ‘trgovanje’ biračkim odborima, podmićivanje, ‘kupovina’ glasova proračunskim sredstvima, stotine dokazanih primjera zloupotrebe javnog novca u svrhu promocije političkih kandidata čak i prije formalnog početka izborne kampanje dovode već sada u sumnju regularnost izbora. Kao i svaki put dosada evidentno je da će neki iskoristiti svaku mogućnost, čak i one nezakonite kako bi dobili koji glas više.

No, unatoč svemu, izbori koji slijede jako su bitni jer rezultati u pojedinim sredinama, pogotovo većim gradovima mogli bi promijeniti i širu političku sliku, pa čak dovesti i do promjene vlasti u županijama, a možda i u Federaciji BiH. Već uoči izbora, potpuno je jasno da se na političkoj sceni BiH događa novo preslagivanje karata pa će ishodi izbora, pogotovo u Sarajevu, Banja Luci, Mostaru, Zenici, Tuzli, a možda i u manjim sredinama poput Livna, Tomislavgrada, Jablanice debelo utjecati na formiranje novih parlamentarnih većina u raznim županijama, a možda i na višim razinama.

Ujedno, ovi izbori, iako lokalnog karaktera, utvrdit će startne pozicije glavnih političkih subjekata kada su u pitanju Opći izbori 2022. godine, te će biti svojevrsni test za trenutnu vladajuću koaliciju koja funkcionira samo u momentima kada im to treba. Zbog toga, potrebno je da se svi relevantni faktori, kako domaće institucije tako i međunarodna zajednica pobrinu da nakon održanih izbora bude što manje ‘repova’ i sumnji u regularnost predstojećih lokalnih izbora.

Kako će izgledati kampanja?

U cijeloj situaciji, za očekivati je da će se političke stranke u vođenju ove kampanje susresti sa nizom izazova s kojima se do sada nisu susretale. Zbog opasnosti povezane sa epidemijom koronavirusa, pitanje je na koji način će se voditi stranačke kampanje, jer od nekih tradicionalnih metoda, poput velikih stranačkih skupova, morat će se odstupiti.

Zbog toga, za očekivati je tešku, prljavu i bespoštednu bitku putem medija na ‘nacionalnim’ temama, a koju su već odavno na sebe preuzeli lideri nacionalnih stranaka, dok će se s druge strane veliki dio kampanje preseliti na društvene mreže jer će to biti najsigurniji način komunikacije s biračima.

Ako ništa drugo, ako se ovi izbori održe i završe, možda će nakon svega najveći dobitak izbora biti svjesnost da je u Bosni i Hercegovini potrebno uvesti i mogućnost elektronskog glasovanja koje bi barem dijelom smanjilo mogućnost izbornih manipulacija i osiguralo veći odaziv građana na izbore. Nažalost, ako se to dogodi – bit će to zasluga ‘korone’ a ne vizije vladajućih političara.

Izvor: Dnevni.ba

Nastavi čitati

Preporuka

Hrvati pred novom seobom u Njemačku

Analiza digitalnih tragova pokazuje kako se u Hrvatskoj pojam zamolba za posao koji na njemačkom jeziku glasi „Bewerbung“ pretražuje sve intenzivnije pa taj pojam nadilazi i samo pretraživanje na materinskom jeziku.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

autobus za Njemačku

To je snažna indicija da se hrvatski građani pripremaju za daljnje iseljavanje u Austriju i Njemačku, a iz podataka se također može iščitati kako se svaki peti tražitelj posla u Hrvatskoj raspituje za zaposlenje u tim dvjema zemljama. Osobito se u iduće dvije godine očekuje ubrzano iseljavanje u Austriju.

Pretraživanje posla u toj zemlji najviše raste u sjevernim hrvatskim županijama poput Međimurske, Varaždinske i Karlovačke, standardno i u Slavoniji, ali pojavljuje se i Split odnosno Splitsko-dalmatinska županija i to vjerojatno zbog izgubljenih radnih mjesta u turizmu zbog Covida 19 u proteklih godinu dana.

To su neki od preliminarnih rezultata iz najnovije inovativne studije „Praćenje migracija pristupima digitalne demografije – Što nam mogu reći Facebook i Google Trends o hrvatskim migracijama?“ koju je autor doc. dr. sc. Tado Jurić s Odsjeka za povijest Hrvatskog katoličkog sveučilišta u Zagrebu predstavio u četvrtak na HKS-u suradnji sa Zakladom Konrada Adenauera u Zagrebu.

Digitalna demografija grana je znanosti u nastajanju, a studija je u osnovnim rezultatima pokazala kako su digitalni alati poput Facebooka, Google Trendsa, Instagrama i Linkedina validni instrumenti praćenja migracija, kaže profesor Jurić.

– U studiji koju predstavljamo razvijamo model predviđanja migracija i stupnja integracije putem praćenja digitalnih tragova. U tu svrhu koristimo analitičke alate, prije svega Google Trends (GT) i Facebook (FB). Glavni cilj rada je ponajprije predstaviti novi model za praćenje i predviđanje migracija kao i generalnu procjenu stupnja integracije novih hrvatskih iseljenika – navodi Tado Jurić, ističući kako ovakvi alati omogućuju da prvi put možemo predvidjeti migracije, a ne samo ustanoviti da su se one dogodile.

Nakon što je Njemačka 2015. godine ukinula restrikcije, iz Hrvatske se u tu zemlju iseljava oko 50 tisuća Hrvata godišnje, dok ih je još 2010. bilo oko pet tisuća godišnje. Osobe iz Hrvatske koje pretražuju pojmove iz kategorije „posao u Njemačkoj“ najvjerojatnije su zaposlene, jer je vrijeme pretraživanja obično prije 6.30 ujutro i iza 15 sati popodne, a ne u periodu radnog dana.

Nova studija pokazala je također, a tu se podudaraju službeni podaci i oni dobiveni putem FB-a, kako je dobna struktura novih hrvatskih iseljenika od 22 do 40 godina. I ostali alati poput Linkedina otkrivaju kako se iseljavaju visokoobrazovani mladi ljudi iz STEM područja, ekonomisti i liječnici.

– Ukupan broj aktivnih korisnika Facebooka na hrvatskom jeziku samo u njemačkom gradu Muenchenu, prema procjeni FB-a, u 2019.-oj godini iznosio je između 60 i 70 tisuća, a u 2020. između 70 i 80 tisuća, što znači da je njihov broj samo u godinu dana skočio za deset tisuća – ističe profesor Jurić.

U prilog tome da se u Hrvatsku ne namjeravaju vratiti te da je njihova želja integrirati se što prije u njemačko društvo govori nekoliko podataka: jedan od najčešće pretraživanih pojmova novih hrvatskih iseljenika u Njemačkoj je „odjava hrvatskog državljanstva“ kao i pojmovi vezani za učenje njemačkog jezika. Pojam koji se traži je i “misa na hrvatskom”.

– Osobno, najzanimljiviji mi je dio studije koji pokazuje što hrvatski iseljenici najviše, a što nikako ne pretražuju. Tako su među najtraženijim pojmovima još i Severina, Thompson, Oliver Dragojević, ali i „razvod braka“. To je indicija da dolazi do većeg broja razvoda brakova novih hrvatskih iseljenika u Njemačkoj ali i da će taj trend rasti – ocjenjuje profesor Jurić.

Međutim, indikativno je također da pojmovi koje naši iseljenici uopće ne pretražuju jesu „investiranje u Hrvatsku“, “povratak u Hrvatsku”, imena velikana poput Stjepana Radića, Krleže, Tina Ujevića, kao ni bilo što drugo vezano za hrvatsku kulturu.

Kao zanimljivost dodajmo i to da Nijemci o Hrvatima (na njemačkom jeziku) najčešće pretražuju pitanja poput onoga jesu li Hrvati muslimanske vjeroispovijesti i uzimaju li socijalnu pomoć.

– Uzimaju najmanje od svih etničkih skupina što je još jedan pokazatelj kako će se vrlo brzo integrirati u njemačko društvo – zaključuje profesor Jurić.

Opada interes i za posao u Švedskoj

– Nova studija pokazala je kako će trend iseljavanja u Irsku znatno oslabiti, jer će novi iseljenici birati lokacije bliže domovini – ističe doc. dr. sc. Tado Jurić, navodeći kako opada interes i za posao u Švedskoj.

Zanimanje za Irsku još donekle postoji u Slavoniji čiji su stanovnici i dalje općenito najviše zainteresirani za iseljavanje. Kao jednu od zanimljivosti vezanih za tu regiju, studija je pokazala da je u Slavoniji od 2013. godine potrošnja vode u svim općinama pala između pet do 20 posto što ukazuje na depopulaciju.

Izvor: Slobodna Dalmacija

Nastavi čitati

Preporuka

HRVATSKI ANALITIČAR POTOPIO ČOVIĆA: “Odlaskom na noge Vučiću, Čović je opalio šamar Plenkoviću. To neće proći bez posljedica posljedica”

“Mislim da Izetbegović nije imao pošto ići u Beograd i razgovarati o europeizaciji BiH. Njega primaju relevantni politički faktori, do kojih notorni Dodik ne može doći”, rekao je u razgovoru za Vijesti.ba zagrebački politički analitičar Davor Gjenero, istakavši kako je ostao zaprepašten odlaskom lidera SNSD-a Milorada Dodika i HDZ-a BiH Dragana Čovića u Beograd i njihovim sastankom s predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

– Naime, privevši ga na razgovor s predsjednikom SDA Bakirom Izetbegovićem, hrvatski premijer Andrej Plenković nedavno je Draganu Čoviću uputio jasnu poruku: “Hrvati moraju rješavati svoje probleme u Sarajevu, koje je i njihov glavni grad, i to u dogovoru i uz kompromise s Bošnjacima”, a ne petljanjem sa lokalnom balkanskom ruskom agenturom koja izaziva nestabilnost u BiH i koja radi na njenom rastakanju – govori Gjenero.

Prema njegovim riječima, Čović je na ovaj način izravno opalio šamar premijeru Plenkoviću, ali to neće ostati bez posljedica.

– Nažalost, službena reakcija Zagreba bit će “gromoglasno ignoriranje”, dakle neće biti verbalne osude neprihvatljivih poteza Dragana Čovića, ali prvi puta kad on osobno bude trebao pomoć Vlade RH, ona će izostati – mišljenja je naš sagovornik.

Nakon Čovićeve “beogradske avanture” s Aleksandrom Vučićem, nastavlja Gjenero, jasno je da “ona opasna Dodikova izjava o tome kako će, i to bez oružanih sukoba, entitet pod njegovom okupacijom izaći iz BiH, a kako će ga pritom pratiti i Hrvati, nije bila izrečena bez Čovićeva znanja”.

– Objašnjenje o tome da su s Aleksandrom Vučićem, pazite – Vučićem koji je svoju državu doveo u blokadu pristupnog dijaloga i koji je ove godine dobio najgore izvješće Europske komisije o napretku njegove zemlje u pristupanju EU ikada, koji već nekoliko semestara nije otvorio niti jedno pristupno poglavlje, išli razgovarati o EU integraciji BiH, naprosto je groteskno – ocjenjuje Gjenero.

Ipak, kako navodi, možda se govorilo o nekoj drugoj integraciji, na primjer onoj euroazijskoj, čiji je okvir “Русский мир”, što je samo širi okvir “Srpskog sveta” ili Vučićevog Schengena, zone u kojoj bi on htio uspostaviti dominaciju Srbije.

– Malo je vjerojatno da njegovo biračko tijelo odobrava ovakvu politiku Čovića, koji se sam proglasio “liderom europeizacije” u BiH – poručuje Gjenero.

Potom se kratko osvrnuo i na negodovanje Izetbegovića što nije pozvan na sastanak u Beograd.

– Mislim da gospodin Izetbegović nije imao pošto ići u Beograd i razgovarati o europeizaciji BiH. Njega primaju relevantni politički faktori, do kojih notorni Dodik ne može doći, jer mu je radijus kretanja vrlo ograničen – naglašava Gjenero.

Napominje da predsjednik HDZ-a BiH ugrožava hrvatsko-bošnjačke odnose, a konsolidacija tih odnosa ključ je stabilizacije Federacije, te stvara pretpostavku za drukčiji razgovor s manjim entitetom o uvjetima očuvanja suvereniteta, jedinstva i nedodirljivosti BiH.

– Nadam se da će Zagreb naći načina da službenom Sarajevu pošalje poruku kako Čović ne uživa niti potporu za svoje poteze, niti naklonost hrvatske oficijelne vanjske politike – ističe Gjenero.

O susretu Dodik-Čović-Vučić oglasio se i član Predsjedništva BiH i lider Demokratske fronte Željko Komšić, koji je rekao da se u stvari iza tog sastanka kriju motivi koji ugrožavaju evropske perspektive BiH.

– Nemoguće je ne složiti se s gospodinom Komšićem. U Beogradu se o europskoj perspektivi ne razgovara, jer Beograd nije faktor na putu BiH prema članstvu u EU. Kao što je trenutni hrvatski predsjednik Zoran Milanović imao neke druge, a ne europske ili prema Hrvatima u BiH zaštitničke političke interese, kad je pozivao Dodika u svoje odaje, tako niti Čovića europejstvo ne vodi pod noge Vučiću. Vjerojatno se doista radi o prizemnim ekonomskim interesima, zbog kojih se ugrožava pozicija Hrvata u BiH i njihov odnos s Bošnjacima – zaključuje Gjenero u razgovoru za Vijesti.ba.

Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner

ANKETA

Bojite li se Koronavirusa?

Najnoviji komentari

Najčitanije objave

Popularno

0
Would love your thoughts, please comment.x
()
x