Kontaktirajte nas na:

Preporuka

Relativiziranje zločina u ime ideologije.

Ni ovogodišnje obilježavanje proboja zatočenika jasenovačkog logora nije prošlo bez repova koji će se vući sve do obljetnice pomora na Bleiburgu i još tjednima poslije. A žeravicu je razgorio, a tko bi drugi, sam državni vrh. Oko ove teme, koja poput rak-rane nikako ne prolazi, mota se jedna istina i tri velike laži.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Jasenovac Bleiburg

Istina je, i to nitko dobronamjeran ne bi smio dovoditi u pitanje, da je to bio logor nacističkog tipa. Laž je, međutim, da se političari svake godine idu pokloniti žrtvama, laž je da se podjele oko ove teme smanjuju i lažan je službeno utvrđeni broj stradalih. A kao što gnjila jabuka zagadi i one zdrave, tako i laž pomiješana s istinom zagađuje samu istinu. Idemo redom.

Predstavnici vlasti i predstavnici nacionalnih manjina koje su  stradale u logoru odlaze se pokloniti pod “kameni cvijet” s figom u džepu. Vladajući odlaze, ne zbog savjesti ili po vlastitom nagnuću, već više djeluju kao da su silom privedeni, dokazujući svoju političku ispravnost. Manjinski političari pak žele se u svojim sredinama pokazati kao brižni zaštitnici. Žrtve iz Drugoga svjetskog rata, k tome, oni koriste kako bi generacijama tu neugodnu prošlost vječno nabijali na nos. Da se radi o ljudskim žrtvama i pijetetu, onda bi svi oni pohodili mjesta stradanja na Bleiburgu i na “Križnom putu” ili u Vukovaru, što se još nije dogodilo niti će se dogoditi. 

O smanjenju podjela govorili su Andrej Plenković i Milorad Pupovac. Ove su se godine u Jasenovcu doista zajedno našli Andrej Plenković, Gordan Jandroković, Zoran Milanović, s jedne, te Veljko Kajtazi, Ognjen Kraus, Milorad Pupovac i Franjo Habulinec, s druge strane. To se dogodilo nakon četiri godine odbijanja ovih drugih da sudjeluju zajedno u službenoj državnoj komemoraciji, optužujući vlast kako ima blagonaklon odnos prema “ustašizaciji”. A ne bi išli skupa ni ove godine da ne bi koronavirusa. To prevladavanje podjela, u najboljem slučaju, može se odnositi samo na spomenute osobe, a ne na cijeli narod. Oni će, kako stvari stoje, svoje suglasje potvrditi i tako što na Bleiburg ove godine neće otići nitko od spomenutih kako bi i ondje položili vijenac. (Komemoracija za blajburške žrtve održat će se u sarajevskoj katedrali!) Kad bi se kojim divnim čudom ista ekipa poklonila i blajburškim žrtvama, tada bi se zaista moglo govoriti o prevladavanju podjela i sporova.

Ivo Goldstein, povjesničar kojega se najviše pita i sluša, otkriva kako je zajednička komemoracija ove godne održana nakon što je Vlada ispunila neke, ne kaže koje, preduvjete, ali ne sve. To tek treba učiniti, što pred HDZ-ovu Vladu stavlja nove teške prepreke pa suglasje visi o tankom koncu. Nije jasno o kojim je uvjetima riječ. U ispunjene uvjete, pretpostavljam, ide Plenkovićev vijenac poginulima na Sutjesci, njegov “jasan antifašistički stav” ili možda odlazak Kolinde Grabar-Kitarović. A ono što bi, opet pretpostavljam, tek trebalo učiniti jest povlačenje saborskog pokroviteljstva nad blajburškim komemoracijama, razbijanje HOS-ove ploče, progon nepoćudnih pozdrava, zabrana istraživanja i objavljivanja tekstova koji se ne podudaraju s Goldsteinovom ili Pupovčevom istinom.

Punu šaku soli sasuo je na živu ranu predsjednik države Zoran Milanović. On nije samo rekao kako spomen-ploču poginulim braniteljima u Novskoj treba maknuti, nego da je treba “negdje baciti”. Nije to slučajno i nisu u pitanju samo branitelji i novija povijest. Ta on je onako barbarski ili, kako bi rekao Petar Šegedin, barbarogenijski, bacio negdje Tomislava, Starčevića, Strossmayera,  Stepinca i Tuđmana, demonstriravši time duboku odbojnost prema cjelokupnoj nacionalnoj povijesti. Na Milanovićev neotesani, uličarski ispad kritički su se osvrnuli samo “desni” komentatori, samo neke braniteljske udruge i samo dva ministra, ali ne i premijer. A kako i bi kad je on spomenutu ploču već jednom dao izmjestiti. I kako graditi jedinstvo naroda na preziru prema povijesti i prema onima koji su dali svoj život za slobodu domovine?

Kad je inače riječ o podjelama, probleme stvaraju samo političke, akademske i medijske strukture. Uvjeren sam kako obični puk, običan građanin ove zemlje ima osuđujući stav prema dvama kolosalnim zločinima i prema dvama totalitarnim sustavima. Uostalom, zašto o stavovima građana o ovoj temi nikada nije provedeno neko znanstveno istraživanje? Svaki normalan, savjestan i moralan čovjek može samo žaliti zbog dva zla koja su zadesila narod, dva zla koja su daleka i nepovratna prošlost.

Sve ideje da se konačno rasvijetli puna istina o Jasenovcu dočekuju se na nož kao strašni revizionizam. Radnička fronta proglasila je Franju Tuđmana “prvakom povijesnog revizionizma”, valjda zato što je rušio mit o gotovo milijun ubijenih u Jasenovcu! Jednom zadana istina ne smije se dovoditi u pitanje. A objavljene su brojne knjige raznih autora koji ukazuju na falsifikate i na tendenciozno preuveličavanje broja žrtava. Nedavno je izložba o Auschwitzu pokazala kako se neki od stradalih u tom logoru nalaze i na popisu jasenovačkih žrtava. U savezničkom bombardiranju 1945. sedamdeset je Kaštelana izgubilo život, a njihova imena također su prikrpljena jasenovačkom popisu. Brojni su ljudi iz dalmatinskih gradova završili u El Shattu, ali su i oni preseljeni u logor na Savi. Takvih je primjera bezbroj. Nikola Banić i Mladen Kojić, dva vrijedna digitalna istraživača, objavili su u Hrvatskom tjedniku cijelu seriju krivotvorina, dokazujući kako je čak pedeset tisuća netočnih ili sumnjivih imena, a da se nitko ne želi ni osvrnuti na njihove dokaze. A možda nitko nije tako relativizirao broj žrtava kao onaj koji najviše galami o revizionizmu. Ivo Goldstein objasnio je kako je popis žrtava nastao tako što su mjesne organizacije Saveza boraca u svojim mjestima popisale sve žrtve fašističkog terora i svi su oni uvršteni u žrtve ustaškog logora. Od nekadašnjih sedamsto tisuća, što također govori o krajnjoj nepouzdanosti i manipulacijama, došlo se političkom pogodbom do osamdeset i nešto tisuća.

Svi oni koji tako žučljivo njeguju mit o Jasenovcu svim silama se trude opravdati onaj drugi zločin iz svibnja 1945., umanjujući razmjere zločina i govoreći o pravednoj kazni. Sam je Milovan Đilas 1979. u intervjuu jednom engleskom povijesnom časopisu rekao: “Na Bleiburgu su bili većinom obični seljaci, ne ustaše. Sav njihov zločin bio je strah od komunizma i glasina o komunistima”. Tisuće jama nevinih ljudi – a, evo, u okolici Zagreba i u njegovu središtu još se otkapaju masovne grobnice – ostalo je kao svjedočanstvo o jednom krvavom režimu. I konačno su zatirači tužne blajburške uspomene došli na svoje. Ove godne neće biti komemoracije. Epidemija je samo izgovor. Neki će reći kako onaj koji govori o Bleiburgu relativizira Jasenovac. Netočno. Onaj koji ističe samo jedan zločin, a negira onaj drugi, relativizira sam zločin, u ime ideologije. A pitanje zločina nije ideološko, nego ponajprije moralno i pravno pitanje. Tako bi barem trebalo biti.

Izvor: dnevno.hr

Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner
Postavite komentar

Dodajte novi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Preporuka

Hrvoje Hitrec: Milanović se ponaša kao pijanac na šanku, a ne kao predsjednik na Pantovčaku

Gost u Podcastu Velebit je književnik Hrvoje Hitrec. U nešto više od sat i 36 minuta Hitrec odgovara na brojna aktualna pitanja. Škoro, Milanović, HDZ neizostavne su teme. Osim niza drugih aktualnosti Hitrec odgovara i na teme o velikanima iz hrvatske povijesti. Naša preporuka, svakako pogledati.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Hrvoje Hitrec

Sadržaj pitanja iz videa u prilogu.

► Može li se treća snaga umiješati u duopol HDZ-SDP?
► Za koga na izborima navijaju nacionalne manjine?
► Kakvi su izgledi Domovinskog pokreta Miroslava Škore?
► U Hrvatskoj već dugo nije bilo nečeg snažnog kao Domovinski pokret.
► Je li Most propustio svoju povijesnu priliku?
► Što se događa s predsjednikom države Milanovićem?
► Treba li povesti postupak Milanovićevog razrješenja?
► Hrvatska treba pokrenuti impeachment predsjednika Milanovića.
► Što Hrvatskoj može donijeti moguća koalicija HDZ – Domovinski pokret?
► Utemeljitelji HDZ-a su ostali u temeljima i preko nas su nabacili beton.
► Zašto je ljevica u Hrvatskoj preuzela kulturu?
► Koliko izvor novca uvjetuje kulturu u Hrvatskoj?
► Koje je bilo najslavnije razdoblje Društva hrvatskih književnika?
► HRT potencira da je Hrvatska duboko korumpirana, fašistička i rasistička država.
► Kako se državne potpore književnicima određuju prema sadržaju kojim se književnik bavi?
► Treba li umjetnost biti u funkciji obrazovanja?
► Zašto se potencira da je Hrvatska duboko korumpirana, fašistička i rasistička zemlja?
► Kako su iz PEN-a devedesetih izbačeni hrvatski književnici?
► Zašto su iz BiH PEN-a zbog sarajevske mise zadušnice za stradale u Bleiburgu istupili neki članovi?
► Kako prolaze romani koji opisuju hrvatsku povijest BiH?
► Kako je Zadar postao hrvatskim gradom?
► Kada Habsburgovci ulaze u hrvatsku povijest?
► Tko su hrvatski kraljevi u BiH?
► Tko je Hrvoje Vukčić Hrvatinić?
► Tko je Pipo od Ozore?
► Tko u tim turbulentnim vremenima 15 stoljeća nije nikada izgubio ni jednu bitku?
► Kako je izgledao životni standard u Kraljevoj Sutjesci i dolini Lašve?
► Što je pozadina tzv. urote Zrinski-Frankopan?
► Velika Hrvatska je bila konfederacija o kojoj pišu ruski povjesničari
► Zašto se Habsburgovce naziva falsifikatorima?
► Jesu li lokalni Srbi u Biskupiji kod Knina vandalizirali i uništili vrijedne ostatke kneza Branirima?
► Koja je važnost kneza Branimira?
► Što je istina o tzv. ‘Zvonimirovoj kletvi’?
► Zašto se malo zna o slavnoj i dugoj povijesti hrvatskog naroda?
► Gdje se nalazila ‘Velika Hrvatska’ i zašto o njoj govore i proučavaju je ruski povjesničari?

Izvor: projektvelebit.com

Nastavi čitati

Preporuka

Boštjan Marko Turk: Šešelj je patološki narcis i klaun

Što se više približavaju srpski izbori 21. lipnja, to je srpska oporba razbijenija. Jednu od glavnih uloga u tome igra Vojislav Šešelj, osoba koja je na političkoj sceni od sredine 80-ih. Tako dug mandat nema nitko u bivšoj Jugoslaviji. Većina Šešeljevih kolega ili suputnika koja nije uspjela u politici prešla je iz politike u posao ili je jednostavno umrla. Jedina Šešeljeva paralela, striktno u pogledu trajanja njegova mandata i utjecaja na politiku u svojoj zemlji, bio bi Janez Janša, koji trenutačno treći put predsjeda slovenskom vladom.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Boštjan Marko Turk

A Vojislav Šešelj nije ništa posebno s obzirom na svoju dugovječnost. On odražava temeljne karakteristike srpske politike, baš kao što one odražavaju njegov identitet. Prva značajka srpske politike prilično je paradoksalna: riječ je o orijentalnoj varijanti vlasti u kojoj su oni koji čine loše stvari narodu uvijek na vrhu. Uz to su korumpirani, a prije svega njihova bit je nemilosrdni makijavelizam kojim stižu do ciljeva ne birajući sredstva. Orijentalni tip vlasti nema ni jednog zajedničkog nazivnika s demokracijom, a trebao bi ih imati barem sto. Zato i ljudi u Srbiji svake godine žive lošije pa i najbolji optimisti mogu samo reći: Nemojte očajavati, bit će još gore.

Unutar orijentalnog nedemokratskog modela društvenog upravljanja, uspostavljenog u Beogradu (a Srbija je Beograd, što je još jedan dokaz nedemokratske prirode), osobito se ističe Vojislav Šešelj. Daleko je najistaknutiji patološki narcis kojeg je srpska politika oblikovala posljednjih desetljeća. Ali da bi Šešelj bio išta više od vječnog šefa jedne od oporbenih stranaka, morao bi imati i drugu kvalitetu, koju – usprkos svemu – nikad nije razvio. To također objašnjava zašto mu je tako dugo dopušteno živjeti u oporbi. Šešelj, naime, nikada nije bio despot. Jednostavno mu je nedostajala ta kvalifikacija. Ali ako želite biti na vlasti u Srbiji – i ostati na njoj – morate biti despot. Nevjerojatni broj mandata Slobodana Miloševića objašnjava se samo činjenicom da je u polazištu bio patološki narcis, a istodobno je to nadograđivao karakterom despota. Aleksandar Vučić nije patološki narcis, ali to kompenzira statusom despota. U međuvremenu su neki pokušali postati despotima, ali u tome nisu uspjeli. Plesali su samo jedno ljeto, to je jedan mandat, neki ni toliko. To se odnosi na Dobricu Ćosića, Vojislava Koštunicu, Borisa Tadića i Tomislava Nikolića.

Ako kažemo da je Vojislav Šešelj patološki narcis, što time mislimo? Patološki narcis prije svega je kategorija koja nosioca tog karaktera postavlja iznad drugih ljudi – i iznad povijesti. Da je takav čovjek primoran biti iznad stvarnih činjenica, logično proizlazi iz prva dva nalaza. To je u isto vrijeme i jedan od razloga što među patološkim narcisima ima puno luđaka. Kao potonji, i patološki narcisi žive u svome zatvorenom svijetu.

Ali ovakav tip ljudi ne može bez publike koja ih obožava. Sebe vide u smislu njihovih očekivanja. Ovisni su o drugima jer im je potrebno stalno odobravanje i divljenje. Ne zanimaju ih životi i sudbine drugih ljudi. Oni vidi narode, nacije i čovječanstvo tek u projekciji samog sebe. Šešelj isto tako vidi svijet samo u vlastitoj projekciji. A njezino prvo obilježje je nepogrešivost: Vojislav Šešelj nikad nije pogriješio i uvijek je bio u pravu. To je inače neobično s obzirom na njegovu burnu karijeru, u kojoj je osuđen na Haškom sudu na deset godina zatvora zbog zločina protiv čovječnosti.

Patološkom narcisu ljudi također ne znače ništa u usporedbi s ostvarenjem “vlastite misije”: baš kao što su nacistički zločinci određene etničke skupine smatrali dostojnima “konačnih rješenja”, tako i Šešelj nema problema izražavati se o Hrvatima, Bošnjacima, Albancima (i Slovencima, o potonjima u relativnom smislu) kao o etničkim grupama koje stoje na putu ostvarenja njegove “ideje” i smetaju joj. Međutim, četnički vojvoda Šešelj nije bio osuđen zbog svojih riječi, nego zbog svojih djela: patološku “ideologiju” provodio je u praksu. Prema svjedočenju Aleksandra Vasiljevića, načelnika KOS-a za Srbiju, Šešeljeve postrojbe u noći sa 20. na  21. studenoga 1991., nakon pada Vukovara, na Ovčari su likvidirale ranjenike i civile, njih 264: to je najveće masovno ubojstvo tijekom agresije Republike Srbije na Hrvatsku.

Kad se vratio iz Haaga, mirno je rekao: “Ponosan sam na svoje zločine i spreman sam ih ponoviti u više navrata” (Vojislav Šešelj za beogradske medije, 11. travnja 2018.). Mnogi su se tada prisjetili završetka jednog od najpoznatijih filmova u povijesti, “Schindlerove liste”: u jednoj od posljednjih scena čuvari do vješala vode zapovjednika logora u Plaszowu, zločinca poznatog po patološkim ekscesima u kojima se izdizao iznad života zatvorenika. Amon Göth (glumi ga Ralph Fiennes) neposredno prije nego što mu konopac slomi vrat, uzvikuje: “Heil Hitler!”.

S istim samopouzdanjem s kojim je govorio o svojim zločinima, Šešelj je nedavno protestirao protiv toga da ga ljudi nazivaju ratnim zločincem. To znači da mu status ratnog zločinca više ne odgovara – suprotno tome! – i da bi sada htio postati nevin, kao janje. Dokaz za to je Šešeljevo bijesno sučeljavanje s Nenadom Čankom (Čanak vs. Šešelj o genocidu, Pink, 9. veljače 2020.), na kraju čega Šešelj jasno upozorava: “Sastavio sam popis onih koji su me bilo kada zvali ratnim zločincem: kada budu na listi sva imena, užasno ću sve kazniti”.

Ovdje Vojislav Šešelj upada u najdublju proturječnost u karijeri. Vojni zločinac koji se hvali svojim zlodjelima, a istovremeno se od njih distancira. To na kraju nije toliko neobično jer se sva srpska politika temelji na kontradikcijama. Napokon, čak i proturječnost patološki narcis vidi kao neproblematičnu: njegov je ego toliko jak da u njemu očite neistine lako postaju jednoznačne – istine. Tako je Vojislav Šešelj zločinac i ne-zločinac u istome tijelu.

Normalna, racionalna osoba Šešeljeva salta ne može shvatiti ozbiljno. Štoviše: ako bilo što ispunjava Šešeljevu karijeru, to je beskrajna serija anegdota u kojima, s gledišta racionalnog razuma, Šešelj ispada kao nešto što bi najmanje volio: kao klaun, i to s gledišta objektivne norme onoga što je komično i smiješno, a njezine temelje postavio je francuski filozof i nobelovac Henri Bergson početkom dvadesetog stoljeća. Što je komično (smiješno), uvijek je nesvjesno samog sebe. Patološki narcis je po prirodi komičan: memorijalni film “Veliki diktator” u kojem Charlie Chaplin glumi Adolfa Hitlera potpuno se temelji na Bergsonovoj teoriji komičnog. Malo smo se kada nasmijali toliko kao gledajući tu komediju. Komično je naime sve čega nismo svjesni, kada nešto činimo pogrešno: komične su mane koje nesvjesno ponavljamo – pijanac koji posrće po cesti nasmijava nas jer je njegovo ponašanje nesvjesno i krajnje neobično.

Chaplinov “Veliki diktator” i Vojislav Šešelj iz istog su gnijezda. Oni su format klauna. Na kongresu SRSJ (partija Ante Markovića) početkom 1990-ih Šešelj je fotoaparatom pokušao pogoditi kosovskog akademika Vetona Surroja – on se povukao i aparat je udario u glavu Mirka Kovača. Šešelj izjavljuje da se sve završilo bez značajne štete: naime, Surroi je veliki intelektualac, a Kovač loš pisac. Njegove glave tako nije šteta.

Na Haškom sudu Šešelj je suvereno objasnio kako je počeo rat u BiH: “Jedan Musliman na konju krenuo je baciti bombu na kafić zvan Srbija. Mirko Blagović je stajao ispred kafića, odmah pucao i pogodio Muslimana u nogu. A mene je najviše zanimalo kako je prošao konj. Hvala Bogu, konj je prošao živ i neozlijeđen. A onda je počelo pucanje… (i rat)”. Vojislav Šešelj nadalje tvrdi da je omogućio pobjedu Donalda Trumpa jer su tijekom posjeta Joea Bidena u Beogradu članovi njegove Radikalne stranke prosvjedovali ispred veleposlanstva SAD-a u majicama s natpisom: “Biden, dolje”. Slike su obišle ​​svijet. Šešelj je kratko nakon toga lobirao među Srbima u Arizoni, a upravo je Arizona odlučila predsjedničke izbore 2016. (tvrdi Šešelj). 4. listopada 2017. Šešelj je na Pink TV-u podupro legalizaciju prostitucije i veći utjecaj starleta na javni život u Srbiji. A a što je bitno, zauzeo se za više implantata kod žena, što bi se sve dobro odrazilo na srpski turizam. 10. travnja 2020. napokon je u emisiji na Happy TV-a izjavio da samo on ima lijek za COVID-19.

Gornji navodi kriju posljednji ključ enigme “Šešelj”: četnički vojvoda izvodi talk show na televizijama Pink, Happy TV i RTS koje su pod apsolutnom kontrolom vlasti u Beogradu. Šešelj je dopuštena oporba, uglavnom zato što ljudi u njemu prepoznaju dva elementa njegova političkog i osobnog identiteta: klauna i ratnog zločinca. Šešelj tako baca negativno svjetlo na cijelu oporbu koja nikada neće doći na vlast.

Ali upravo te dvije “kvalitete” već trideset godina drže Šešelja u vrhu srpskog javnog života. Postoji samo jedan način da se objasni paradoks: srpski se kriterij za ocjenjivanje takvih političara bitno razlikuje od europskoga. Šešelj je normalan samo sa stajališta srpskih parametara “normalnosti”. To pokriva i odgovor na pitanje: hoće li tamošnji političari (i njihovi birači) ikada dovesti Srbiju u Europu?

Neće.

Izvor: 7Dnevno

Nastavi čitati

Preporuka

VITALNI NACIONALNI KRIMINAL: Velike kriminalne afere koje godinama izbjegavaju tužioci u BiH

Ne osjećam se sigurno, kaže glavna državna tužiteljica. Konačno može donekle razumjeti nesigurnost hiljada onih koji su ostali bez posla, koji su štrajkovali glađu, smrzavali se na ulicama tražeći pravdu, koji su strahovali za golu egzistenciju, dok su tužilaštva amnestirala aktere pljačkaške privatizacije.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Izetbegović Dodik Čović

Ne osjećam se sigurno, kaže glavna državna tužiteljica. Konačno može donekle razumjeti posebnu nesigurnost hiljada onih koji su ostali bez posla diljem Bosne i Hercegovine, koji su štrajkovali glađu, smrzavali se na ulicama tražeći pravdu, koji su strahovali za golu egzistenciju svojih porodica, dok su tužilaštva amnestirala aktere pljačkaške privatizacije, otimačine firmi, međunarodnog pranja novca, pljačke budžeta javnim nabavkama, sve ono što možemo karakterisati kao „udruženi višenacionalni kriminalni poduhvat“. Ako se ne može sjetiti o čemu govorimo podsjetićemo na nekoliko nasumičnih primjera, nekoliko od stotine sličnih.

– Kao što može i treba saslušati Milorada Dodika nakon javnog priznanja da MUP RS nelegalno prisluškuje odabrane osobe, državno ili bilo koje tužilaštvo bi moralo istražiti na koji način je grupacija Stanić-invest ( sada “Sa Dagitim”) bliska HDZ-u BiH izdejstvovala odluku Ustavnog suda BiH da im Agencija za privatizaciju isplati deset miliona maraka kao odštetu što im je raskinut ugovor o privatizaciji Fereolektra. Nisu poštovali privatizacioni ugovor, a Ferolektro su koristili za profit bez investiranja, otpuštajući pri tome radnike.

– Prošlo je sedam godina otkako su Vladimir Romanov i njegova „Ukio grupa“ pobjegli iz BiH odnijevši iz firmi „Birač“ i „Alumina“ milijardu maraka. Zbog te pljačke niko nije završio iza rešetaka. Romanov je van dometa organima gonjenja, ali njegovi saradnici iz Republike Srpske i dalje uživaju u slobodi, dok se uporedo glavna tužiteljica Tadić sastaje u zvorničkim restoranima sa akterima pljačke.

– Sjećate li se afere „ Gibraltar“? Desetak uhapšenih, gromoglasne najave iz tužilaštva o posjedovanju nepobitnih dokaza o organizovanoj grupi i protipravnoj koristi u milionima eura, međunarodnom kriminalu, pranju novca. Optužnica se zahvaljujući „greškama“ tužiteljice Dragice Glušac svela na 215 hiljada KM i tri optužena. Bivši rukovodioci HT Mostar Stipe Prlić i Zoran Bakula te direktor marketinške agencije S.V.-RSA Neven Kulenović su potom oslobođeni krivice. O aferi i drugim akterima više ni riječi iz tužilaštva.

– Žurnal je barem povremeno, a tužilaštva nikako nisu, pažnju posvetio svojevrsnom paralenom platnom sistemu kojeg su uspostavili privatizacioni fondovi i njihova društva, putem dionica privatizovanih firmi, gdje velike svote novca cirkuliše „na crno“. Na sceni je i međunarodno višemilionsko pranje novca. Očito su (sa)učesnici sa raznom političkom pozadinom prevelike „ribe“ za tužilačku intervenciju.

– Poslovi Nikole Špirića i dalje su tužilački tabu. Zbog različitih koruptivnih radnji Nikoli Špiriću i njegovoj porodici zabranjen je ulazak u SAD, ali i pored brojnih dokaza za tužilaštva nema ništa sumnjivo u procesu kupovine Špirićevog stana u Beču, plaćanju radova na kući u Drvaru iz interventnih budžetskih sredstava, krivotvorenje zaključaka parlamentarne Komisije za nadzor Obavještajno-sigurnosne agencije BiH u vrijeme afere „Ušće“… Dovoljno? Za tužilaštvo ne…

– Kratko je trajalo vjerovanje da će Tužilaštvo BiH istražiti slučaj trgovine diplomama širom BiH. U stvari, jesu istraživali ko su izvori novinarima Žurnala. Nakon tog nesupješnog pokušaja, istraga je obustavljena…

– Sjećate li se afere „Pandora“? Ona više nije interesantna ni bivšem direktoru UIO Kemalu Čauševiću kojem se tobože sudi, dok su svi ostali akteri, njih 55 uveliko vraćeni na radna mjesta, a kriminal „težak“ nekoliko milijardi sveden na dva registratora. Od svega se odustalo nakon spoznaje da je u pozadini „sveto političko trojstvo“ HDZ BiH, SNSD i SDA.

Podsjetimo i na „nestanak“ 53 tone duhana zaplijenjenog u akciji Tužilaštva BiH, potom svojevrsne privatizacije „Puteva RS“ od strane direktora Nenada Nešića, ili blago rečeno sumnjivog ugovora o izgradnji TE Ugljevik koji je Vlada RS potpisala sa ruskim biznismenom Rašidom Serdarovim.

Nikada državno tužilaštvo nisu zainteresovali brojni im dostavljeni dokazi o lažiranju izbora, od „glasanja“ umrlih, naknadnog upisivanja praznih glasačkih listića do friziranih biračkih spiskova. Zar da se zamjere navedenom trojstvu?

Tomovi bi se mogli ispisati sa samo kratkim opisima šta su sve mogla, a nisu istražila tužilaštva u BiH do pojave pandemije, a još jedan tom samo za ono što se dešavalo u javnim nabavkama tokom dva mjeseca proglašenja prirodne nesreće, odnosno vanrednog stanja u RS.

Zloupotrebe donacija za Srebrenicu, „biznis“ Ranka Škrbića, izgradnja Andrićgrada, poslovi štampanja bh. pasoša, privatizacija banjalučke pivare, Bobar banka, Pavlović banka, Krivaja, Vranica, Hidrogradnja, Šipad, razne koncesije, Pretis, Aluminij, Šume Herceg-Bosne, Vitezit, ubistva Davida Dragičevića i Dženana Memića, mnogo toga unazad do slučajeva Hercegovačke banke, afere „Reket“ i izgradnje zgrade Vlade RS čijim se neprocesuiranjem pravosuđe potom predalo političkoj dominaciji.

Izuzetak je istina, optužnica protiv bivšeg ministra sigurnosti i državnog parlamentarca Dragan Mektića podignute iz samo jednog razloga, što im je jasno i glasno više puta izgovorio sve gore napisano.

Izvor: zurnal.info

Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner

ANKETA

Bojite li se Koronavirusa?

Najčitanije objave

Popularno