Tijekom teških ratnih zbivanja u vremenu od jeseni 1991. do konca 1995. raseljeno je s vlastitih ognjišta, prema nekim statističkim podacima, više od polovine stanovništva BiH. Brojni vjerski objekti, kao najlakše prepoznatljivi znakovi nečije prisutnosti, bili su prvi na udaru pa su mnogi od njih porušeni ili oskvrnuti. Kada je riječ o Hrvatima i drugim katolicima posebno teško stanje bilo je u dijelu pod srpskom kontrolom odakle je prognano više od 90% katolika, a sličnu sudbinu doživjeli su objekti u kojima su se okupljali na molitvu. Najviše je pogođena Vrhbosanska nadbiskupija, na čijem je teritoriju prije rata živjelo više katolika nego u sve tri ostale biskupije u BiH zajedno, a potom i Banjolučka biskupija i to njezin sjeverni dio, a dijelom i Mostarsko-duvanjska i Trebinjsko-mrkanska biskupija.
O stanju Katoličke Crkve u bosansko-hercegovačkom entitetu RS, 20. veljače 2020. govorio je nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić za Katoličku tiskovnu agenciju Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine:
Uzoriti, dobiva se dojam da se u medijima, pa čak i u većini onih u kojima prevladaju Hrvati, vrlo malo govori o Hrvatima u bh entitetu Republika Srpska? Molim Vas da ukratko podsjetite čitatelje, što se događalo kada je riječ o Katoličkoj Crkvi u tom dijelu Bosne i Hercegovine u ratnom vremenu?
Rat na tim područjima imao je sljedeću strategiju: prvo zaplašiti, onda i prognati ljude i opljačkati njihovu imovinu. Brojni ljudi su pred opasnošću ratnih zbivanja i prijetnje smrću sklonili žive glave i potom se nastojali snaći u mjestima kamo su došli. Gotovo svi su iskusili teške prognaničke i izbjegličke dane pa samo oni uistinu znaju kako im je bilo. Mnogi su, na žalost, ubijeni, a nije mali broj onih kojima, ni nakon toliko godina poslije rata, nisu pronašli smrtne ostatke. Veliki dio Vrhbosanske nadbiskupije i Banjolučke biskupije te jedan dio Trebinjsko-mrkanske biskupije ostao je najvećim dijelom bez Hrvata katolika na tim prostorima.
I u godinama poslije rata stanje u tom bh etnitetu bilo je i dalje teško što vrlo zorno pokazuje i napad na Vas, svećenike, časne sestre i malobrojne vjernike te sprječavanje povratnicima da sudjeluju na Misnom slavlju u Derventi, 13. travnja 1998. i 15. travnja iste godine na Plehanu u Bosanskoj Posavini. To se, dakle, dogodilo više od dvije godine nakon rata?
Na žalost, i nakon rata nastavila je živjeti strategija da se jednonacionalnim sačuva teritorij s kojeg su prognani drugi i drugačiji. Nanošenjem straha i raznim administrativnim metodama spriječen je povratak mnogima koji su se htjeli vratiti posebno u prvim poratnim godinama. Onim Hrvatima koji su se vratili u entitetu RS, a uglavnom je to bilo samoinicijativno, često su doživljavali prepade i pljačku. Najčešće nisu imali istinsku zaštitu lokalne policije ili međunarodnih predstavnika, a za njih se, osim časnih iznimaka, nisu zauzimali ni hrvatski predstavnici vlasti u BiH ili šire. Sredstva za povratak, koja je davala međunarodna zajednica, redovito su išla preko lokalnih vlasti. Zato ne čudi da je, prema nekim statistikama, samo oko 2 ili 3 % od ukupnih spomenutih sredstava za povratak istinski utrošeno za povratak prognanih i izbjeglih Hrvata katolika.
Unatoč svemu, u sjeverozapadnom dijelu BiH na teritoriju Banjolučke biskupije ostali su najvećim dijelom svećenici i časne sestre na čelu s biskupom Franjom Komaricom. U Vrhbosanskoj nadbiskupiji u dijelu pod srpskom kontrolom ostao je cijelo vrijeme i župnik u Tesliću. Oni su se, koliko im je to bilo moguće, zauzimali za svoje vjernike, a tu svoju ljubavi pojedini od njih platili su i vlastitom krvlju.
Brojni svećenici, redovnici i časne sestre, koji i danas živi i djeluju na tim prostorima ali i oni koji su položili svoj život ili proživjeli razne torture i strahove kao i oni koji su u međuvremenu preminuli, uložili su puno žrtve da se sačuva korijenje i na tim područjima. Oni su bili i ostali smetnja nositeljima strategija stvaranja takozvanih čistih prostora. Posebno je tužno da su i na tom dijelu, na kojem nije bilo pucanja i na kojem je sva vlast bila u srpskim rukama, ljudi bili ubijani, a vjerski objekti rušeni i oštećivani kao plod zamišljene strategije i širenja mržnje. Čovjek se divi strpljivosti i upornosti onih ljudi koji su ostali na svojim ognjištima u tom dijelu Bosne i Hercegovine često zahvaljujući zauzimanju svećenika, redovnika i časnih sestara te posebno brata u biskupstvu mons. Franje Komarice. I u ovom poratnom vremenu biskup Franjo zajedno s pomoćnim biskupom Markom Semrenom i svima drugima suradnicima i suradnicama neumorno radi da se sačuva Crkva i na tim prostorima.
U poratnom vremenu prvi povratnici bili su svećenici. Na žalost, lokalne vlasti više su otežavale nego pomagale povratak, a i vodeći predstavnici hrvatske politike ponašali su se više na karitativan način nego kao oni bi istinski poradili na ostanku malobrojnih Hrvata i drugih katolika i povratku mnoštva onih koji su prognani.
Kada je u pitanju povratak, treba odati priznanje svećenicima koji su hrabro prihvatili dekrete i pošli živjeti na zgarišta bez kuće, bez crkve i bez vjernika, a posebno bez potrebne sigurnosti. Kada bi se lokalnim vlastima obraćali za pomoć i zaštitu, ponekad su im znali otvoreno prigovoriti i zapitati ih: a gdje su vaši predstavnici? Na žalost, oni koji su trebali predstavljati Hrvate na tim prostorima, više su zanimanja pokazali prema onima gdje žive većina Hrvata, a one u dijaspori su zanemarivali i na tim su se prostorima pokazivali uglavnom kada su im bili potrebni njihovi glasovi na izborima.
Prošlo je gotovo četvrt stoljeća od svršetka ratnih događanja u BiH, a Hrvati koji u tom dijelu Bosne i Hercegovine žive ili su odatle prognani i izbjegli, teško mogu ostvariti svoja prava. Štoviše, entitetske vlasti kao da uvijek iznova traže načine da bude dovršeno ono što je tijekom rata započeto. Mnogima je neshvatljiva šutnja najviših hrvatskih predstavnika vlasti kada je riječ o pravima Hrvata u tom dijelu BiH.
Žalostan sam i duboko me boli što naš čovjek na tim prostorima nema potrebnu zakonsku zaštitu iako neki smatraju da predstavljaju naš narod u vlasti. Ni stranački niti osobni interes ne smije negirati ljudska prava pojedinca, a pogotovo naroda koji trebaju zastupati. Zato očekujem da i Hrvati u BiH na svim prostorima budu jednako zaštićeni i jednako zastupljeni.
U Priopćenju s posljednjeg zasjedanja Biskupske konferencije BiH, održanog 4. i 5. studenog 2019. u Sarajevu, biskupi su se osvrnuli i na informaciju da će u RS stupiti na snagu novi katastar te napomenuli da nije donesen zakon o povratu oduzete imovine i izrazili bojazan da bi ovakvim postupkom moglo doći do legaliziranja nepravednog oduzimanja imovine nakon Drugog svjetskog rata i etničkog čišćenja tijekom nedavnoga rata.
Mi biskupi povjerili smo našoj Komisiji Justitia et pax da to ispita te da se, između ostalog, i u vezi s tim oglasi u povodu međunarodnog dana ljudskih prava. U tom duhu spomenuta Komisija 10. prosinca 2019. uputila je Izjavu pod naslovom „Mir je djelo pravde“ u kojoj se upozorava na neka „osobito aktualna kršenja ljudskih prava, bilo osobnih, bilo kolektivnih, u zemlji Bosni i Hercegovini“. U spomenutoj Izjavi stoji da se „Zakon o premjeru i katastru Republike Srpske… u praksi pokazuje kao perfidan“ i da se „omogućuje ‘pravo’ na otuđenje imovine zakonitim vlasnicima“. Opisan je i način odvijanja cjelokupnog procesa te konstatirano da se na taj način daje „legitimitet bezakonju i samovolji aktualnoj entitetskoj vlasti“ i da se „ujedno krši jedno od osnovnih ljudskih prava – pravo na privatno vlasništvo“. Izražena je i „utemeljena bojazan da bi nastavak dosadašnjeg načina provedbe spomenutog entitetskog Zakona mogao biti završni čin – za budućnost naše zemlje – fatalnog ‘etničkog čišćenja’ i definitivnog iskorjenjivanja mnogih stanovnika Bosne i Hercegovine“.
U spomenutoj Izjavi istaknuo je i da je „ovaj Zakon nepravedan te protivan i Ustavu BiH i Europskoj konvenciji o ljudskim pravima jer se imovina države BiH nastoji utvrđivanjem faktičkog stanja upisati na entitet Republika Srpska prije nego se donese zakon o državnoj imovini na razini cijele BiH“ kao i da su „njime najviše pogođeni brojni građani BiH koji su bili prisiljeni napustiti svoje domove, svoju imovinu i svoju domovinu“.
Činjenica je da je 7. veljače 2020. Ustavni sud BiH razmatrao apelaciju i zahtjev za ocjenu ustavnosti člana 53 Zakona o poljoprivrednom zemljištu RS te da je utvrdio da je odredba protivna Ustavu BiH i da isključivu nadležnost u pitanju državne imovine ima Bosna i Hercegovina.
Provedba spomenutog entitetskog zakona bilo bi dokrajčivanje etničkog čišćenja. Entitetske vlasti nisu nadležne donijeti ni zakon o povratu imovine prije nego što država donese takav zakon.
Takav zakon bio je svojedobno donesen na razini entiteta RS pa ga je visoki predstavnik ukinuo dok ne bude donesen zakon na državnoj razini. Na žalost, i bez zakona oduzeta imovina na teritoriju cijele BiH često se prepisuje onima koji nisu njezini stvarni vlasnici. Unatoč svih zakonskih igara, privatna imovina u normalnim demokratskim društvima je nešto na čemu se temelje zakoni demokracije.
Mnogi se pitaju, kako je moguće da su Hrvati na prostorima RS najvećim dijelom bili prognani te da je nastavljeno nanošenje nepravdi onima koji su ostali ili koji se žele vratiti i da se ne radi gotovo ništa na ispravljanju takve nepravde? Štoviše, djeluje da su godinama odlični odnosi između najviših predstavnika hrvatskih vlasti u BiH i vlasti u entitetu u RS u kojem Hrvatima prijeti gotovo potpuni nestanak?
U ovom trenutku kao odgovor na to pitanje ponavljam poznati stav Biskupske konferencije koji smo, između ostalog, iznijeli i u svom Priopćenju od 6. studenog 2018.: „Ostajući čvrsto na načelima Evanđelja i učiteljstva Katoličke Crkve, biskupi pozivaju sve članove svojih zajednica, ali i sve ljude dobre volje, da međusobno surađuju na promicanju općeg dobra. U tom duhu očekuju od izabranih predstavnika vlasti da rade na istinsko dobro onih koji su ih birali, ali i svih ljudi te da donose takve zakone koji će promicati jednakopravnost sva tri konstitutivna naroda i ljudska prava svih građana u svakom dijelu BiH.
Očekuju od predstavnika međunarodne zajednice da, potičući promjenu Izbornog zakona, omoguće legitimno predstavljanje svakog naroda kako na razini cijele BiH tako i na entitetskim i drugim razinama, kako bi se u budućnosti onemogućila legalizacija nepravde i postavili temelji za napredak Bosne i Hercegovine na demokratskim načelima“.
Izvor: ktabkbih.net
xBox2 tjedna staro
Politika4 tjedna staro
Preporuka4 tjedna staro
Magazin3 tjedna staro
Politika3 tjedna staro
Preporuka3 tjedna staro
Društvo4 tjedna staro
Politika3 tjedna staro