Kontaktirajte nas na:

Preporuka

Prof. dr. Tado Jurić: Utjecaj dijaspore na izbore u Republici Hrvatskoj je marginalan

Hrvati izvan Hrvatske imaju svoje specifične probleme koji s jedne strane nisu dovoljno artikulirani u hrvatskom društvu dok s druge strane hrvatska politička elita pred njihovim problemima zatvara oči. Sam sustav predstavljanja Hrvata izvan Hrvatske je tako posložen da niti jedna hrvatska vlast, ali ni opozicija, do sada nije željela doista u Saboru predstavnike dijaspore iz Amerike i Europe, nego poglavito Hrvate iz BiH.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Tado Jurić

Na taj način problemi dijaspore nisu nikada dobili priliku da se artikuliraju, dok navodno prezastupljeni Hrvati iz BiH pod patronatom onih kojih su ih u Sabor postavili pak nisu mogli nametnuti niti jedno ključno „životno“ pitanje kao primjerice „gdje su nestali Hrvati Bosanske Posavine“? Trenutačno imamo situaciju da sve Hrvate izvan Republike Hrvatske predstavljaju troje zastupnika koji stalno žive u Hrvatskoj. Da ni vlasti ni opoziciji nije zapravo bilo stalo do vjerodostojna predstavljanja izvandomovinskih Hrvata najbolje pokazuje činjenica da se njihovi predstavnici i dalje biraju u jednome izbornom okrugu što ga čini cijeli svijet. Da im je doista stalo do zastupljenosti hrvatske dijaspore u Saboru, oni bi formirali tri izborna okruga: jedan bi obuhvaćao samo BiH, drugi Europu, a treći Ameriku, Oceaniju.

Drugi bitan neartikuliran problem recentni „EU – migracijski val“ iseljavanja. Suvremeni hrvatski iseljenici pokazuju posebne kulturne potrebe s bitno različitom ideološkom podlogom od onog starijeg iseljeništva. Istraživanje pokazuje da čak polovica ima negativno mišljenje o Hrvatskoj. Toj se skupini nitko još nije sustavno posvetio. Treba li dijaspora imati pravo glasa? Od 115 država koje su omogućile glasovanje svojih građana u inozemstvu samo je 11 država u cijelom svijetu uspostavilo posebne oblike političkog predstavljanja te skupine svojih državljana u nacionalnim parlamentima. U Europi to su formalno učinile samo četiri: Francuska, Hrvatska, Italija i Portugal.

U hrvatskom slučaju problem nastaje u činjenici da hrvatsko zakonodavstvo nije ozakonilo biračko pravo klasične dijaspore, nego je pravo glasa dalo državljanima koji nemaju prebivalište u Republici Hrvatskoj. Prema Kasapović (2010) hrvatskom je zakonodavcu bilo ponajprije stalo do toga da pravo glasa dobiju hrvatski državljani u BiH, a ne zapravo klasično hrvatsko iseljeništvo. Temeljni prigovor koji se ističe protiv glasovanja državljana koji žive trajno u inozemstvu sadržan je u tome da ti građani više nisu podložni zakonima i obvezama kao njihovi sunarodnjaci koji žive u zemlji pa stoga ne bi trebali imati pravo odlučivati о tome tko će upravljati onima koji u zemlji žive. Na drugoj strani, kako to Podolnjak sažeto pokazuje, naglašavaju se argumenti da je 1.) glasovanje ustavno pravo svih državljana, 2.) da dijaspora u značajnoj mjeri gospodarski doprinose matičnoj domovini (doznake zaposlenih, investicije u zemlji itd.), 3.) da postoje vrlo izražene domoljubne sveze … Biračko je pravo osim izraza zahvalnosti domovinske Hrvatske za goleme doprinose dijaspore nacionalnoj ekonomiji i zasluženo biračko pravo dijasopre svojim dragovoljnim sudjelovanjem u Domovinskom ratu. No, prema velikom dijelu hrvatske javnosti u slučaju dijasopre ratne zasluge ne mogu biti izvorište biračkog prava, niti biračko pravo može biti nagrada za političke, ekonomske ili ratne zasluge. Prema M. Kasapovic ono proizlaziti iz podložnosti pojedinaca zakonima države u kojoj žive. A temeljne su zakonske obveze državljana plaćanje poreza i služenje u vojsci. Iseljenici pak ne mogu biti ni oporezovani ni unovačeni u vojsku.1 Protivnici takva stava pak odgovaraju da ni svi državljani Hrvatske (učenici, studenti, nezaposleni) ne plaćaju porez i ne služe vojsku (žene).

Nadalje, kako je hrvatska dijaspora uvelike nastala kao rezultat političkih progona Hrvata iz vremena Austro- Ugarske, Kraljevine Jugoslavije i naročito SFRJ, pravo na državljanstvo i biračko pravo jest način reintegriranja domovinske i iseljene Hrvatske, te politička naknada emigrantima za zla što su ima nanesena zbog zauzimanja za “hrvatsku stvar”. Protivnici takve argumentacije opet tvrde da biračko pravo ne smije biti oblik kompenzacije žrtvama političkog nasilja u prošlim režimima jer nisu svi emigranti napustili zemlju zbog političkog progona. Poseban problem u vezi glasovanja dijaspore čini činjenica što Hrvati u BiH čine više 70 posto registriranih birača u izbornoj jedinici za “dijasporu” i više od 90 posto glasača u njoj. Prava hrvatska dijaspora u svijetu samo simbolično sudjeluje u izborima, pa su moguća samo dva zaključka: ili se izvorna intencija hrvatske vlasti posve izjalovila ili je pak namjera i bila da se onemogući glasovanje dijaspore. Jer biračko pravo u XI. izbornoj jedinici za iseljeništvo konzumiraju samo oni koji nisu hrvatska dijaspora – Hrvati iz BiH. A koliki je utjecaj Hrvata iz BiH na rezultate izbora u Hrvatskoj raspravljamo u sljedećem poglavlju.

Ima li hrvatska dijaspora ikakav utjecaj na rezultate izbora u Hrvatskoj?

U hrvatskoj javnosti uvriježena je percepcija o tome kako dijaspora značajno utječe na izbor predsjednika i sastavljanje vlade u Hrvatskoj. U ovom odjeljku ćemo pokazati da dijaspora ali i Hrvati iz BiH nikad do sada nisu odabrali državnu vlast građanima u Hrvatskoj jer naprosto utjecaj dijaspore nije dovoljan za takav pothvat. Brojevi birača iz dijaspore koji izlaze na izbore pokazuju zapravo da hrvatsku dijasporu izbori u Hrvatskoj ili uopće ne zanimaju ili pak da im je onemogućimo glasovanje. Naime, mnogi moraju prevaliti i po nekoliko stotina pa i tisuća kilometara do konzularnih predstavništava kako bi iskoristili to biračko pravo. Svakako na to utječe i nepravedna odredba prema kojoj čak i na način da se omogući elektronsko i dopisno glasovanje, dijaspora neće moći birati više od 3 zastupnika, bez obzira koliko ih glasovalo. Naime, izašlo 700, 7.000 ili 70.000 birača zastupljenost je uvijek ista. Najveći paradoks je da hrvatska dijaspora uslijed recentnog iseljavanja zapravo svake godine sve više raste, dok interes za izbore u Hrvatskoj opada. Najbolje to pokazuje primjeri Irske u kojoj je od 2013. do 1. travnja 2018 identifikacijski broj – tzv. PPS (broj bez kojega je nemoguće zapošljavanje itd.) zatražilo 22.400 hrvatskih državljana, dok je za izbore 2018. automatski registrirano njih samo 279: to znači da samo 279 njih ima prijavljeno novo prebivalište na važećoj osobnoj karti. Poseban kuriozitet je da je na predsjedničkim izborima 2015. u cijeloj Irskoj izišao samo jedan glasač.

Najveći problem iz domene izbornog inženjeringa čini zakonska stavka prema kojoj iseljenici ne mogu glasovati u XI. izbornoj jedinici dok se potpuno ne ispišu prebivalište u Hrvatskoj. Budući pak da većina njih još uvijek ima prebivalište u Hrvatskoj, njihov glas odlazi u izborne jedinice u domovini prema mjestu prebivališta. Jer velika većina uzima ispis na jednu ili pet godina, dok se mnogi zapravo nikada ni ne odjave iz zemlje. Tehnički, oni se zapravo ne vode kao dijaspora. Dakle, nešto oko 400.000 iseljenika se i dalje pretežito vodi u izbornim jedinicama u Hrvatskoj. Prvi takav izborni inženjering na štetu dijaspore je u pregovorima s vladom Jadranke Kosor uspio isposlovati SDP 2010 godine. Hrvatska je pred ulazak u Europsku uniju morala mijenjati neke ustavne odredbe kad je Zoran Milanović u tom trgovanju s Jadrankom Kosor dogovorio da se broj zastupnika dijaspore ograniči na samo tri, a koji je prije toga bio dvostruko veći.

Pokazatelj sve veće nelegitimnosti i nereprezentativnosti postojećega modela posebnoga političkog predstavljanja je i smanjenje odaziva na izbore Hrvata u Bosni i Hercegovini, čija je izborna participacija u zadnja dva ciklusa izbora za Hrvatski sabor pala za gotovo 80%, sa 127.000 godine 21.000 godine 2011. Vidimo da je utjecaj dijaspore danas na izbore potpuno marginalan. Najmanipulativniji instrument politike nije pravo glasa dijaspore nego sam izborni sustavi Republike Hrvatske. Koliko je izborni inženjering obilat korišteni u kreiranju izbornog sustava u Hrvatskoj obradit ćemo u sljedećem odjeljku.

Izborni inženjering na štetu nove i stare dijaspore Izborni inženjering je sredstvo da se pogoduje određenom subjektu ili određenim subjektima koji sudjeluju u izborima, kako bi se njegova izborna pobjeda učinila što izglednijom. Najistaknutiji oblici izbornog inženjeringa su 1.) dizajn izbornog sustava, odnosno pretvaranje glasova u mandate, 2.) mijenjanje broja zastupnika koji se biraju u izbornom okrugu (veličina izborne jedinice) te 3.) krojenje izbornih okruga. Naročito važan je dizajn izbornog sustava (i njegovo mijenjanje) jer izborni sustavi uvelike utječu na političko ponašanje – njihov učinak se odražava na broj političkih stranaka i vrstu političkog natjecanja, stabilnost vlade, političku stabilnost, itd. Izborni inženjering se u Hrvatskoj osobito manifestira u stalnim promjenama izbornog sustava, uvođenjem posebne izborne jedinice za dijasporu 1995. godine koja je nekoliko puta podvrgnuta izmjenama te krojenjem izbornih jedinica za izbor zastupnika prema novom razmjernom sustavu iz 1999. godine. Dok se izborni sustav za dijasporu mijenjao čak pet puta. Pritom su promjene izbornog sustava prije svakih parlamentarnih izbora osmišljene kako bi pogodovale u to vrijeme vladajućoj stranci u Hrvatskoj. Posljednje ustavno rješenje prema kojem je glasovanje „dijaspore“ ograničeno isključivo u konzularnim predstavništvima Republike Hrvatske, umanjilo je izlaznost dijaspore za čak 80%. Ono pak čini upitnim i jednako biračko pravo svih hrvatskih državljana. Naime, dijaspora, bez obzira što čini oko 10% ukupnog biračkog tijela može birati tek 2% zastupnika. Pored toga, s obzirom da više od 2/3 birača bez prebivališta u državi živi u Bosni i Hercegovini oni zapravo preglasavaju klasičnu dijasporu. Ovakav izborni sustav zapravo čak ni ne teži stvarnoj zastupljenosti hrvatske dijaspore u svijetu, već se želi zadržati u biti isključivo pseudo-zastupljenost Hrvata u BiH u Hrvatskom saboru.

Na djelu je očit sofisticirani izborni inženjering i namjera da se pojam „dijaspora“ namjerno pogrešno interpretira upravo kako dijaspore ne bi bila zastupljena u Hrvatskom Saboru. Kako to izgleda na terenu zorno pokazuje sljedeća tablica: Dodatan problem čini Zakon o registru birača. U Njemačkoj je 2018 godine bilo 86.984 hrvatskih birača (Ministarstvo uprave, 2018.) dok je brojka registriranih aktivnih birača bila svega 29.000. To nam pokazuje da se više od trećine iseljenih nije uopće odjavilo iz Hrvatske ili pak da su uzeli odjavu na godinu ili pet godina. Time se njihov glasi i dalje broji kao glas u domovini, u izbornoj jedinici u kojima imaju prebivalište. Uvođenje elektroničkog glasanja putem aplikacije za smartphone[1] zasigurno bi riješilo brojne admini­strativne prepreka koje Hrvatima izvan Hrvatske ote­žavaju glasanje (npr. velika geografska udaljenost do glasačkih mjesta te njihov manjak), čime bi se povećala njihova izborna participacija te reprezentativnost i le­gitimnost izabranih zastupnika kao i pitanje neustavnosti dosadašnjeg rješenja. No, tu postoji problem i što je hrvatska država broj zastupnika koje biraju Hrvati izvan Hrvatske fiksirala na 3 zastupnika mjesta pa je onda praktički i svejedno koliki će biti odaziv na izbore. Jer izašlo njih na izbo­re malo više od 20 000 kao na posljednjih nekoliko parlamen­tarnih i predsjedničkih izboria ili pak 300 000, u oba slučaja mogu izabrati samo tri svoja predstavnika. A nemalo je apsurdno i da predstavnici dijaspore svi odreda žive u Hrvatskoj.

Izvor: Večernji list

Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner
Postavite komentar
0 0 glas
Ocjena članka
Pretplati se
Obavijesti me o
guest
0 Komentara
Uredne povratne informacije
View all comments

Preporuka

Prof. dr. Valerije Vrček: Krizni stožeri postaju ćelije kriptomarksizma

Gost u Podcastu Velebit bio je prof. dr. Valerije Vrček, redoviti profesor kemije na Farmaceutsko biološkom fakultetu i predstojnik Zavoda za organsku kemiju.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

prof. dr. Valerije Vrček

Tema podcasta je Covid-19. Prof. dr. Valerije Vrček odgovara na postavljena pitanja (ispod). Uistinu zanimljiv razgovor i opservacije na temu koronavirusa koje preporučamo da svakako pogledate.

► Postaju li krizni stožeri ćelije kriptomarksizma a Svjetska zdravstvena organizacija njihov centralni komitet.
► Ima li testiranje nositelja virusa opravdanje u mogućnosti da može zaraziti nekog bližnjeg?
► Korištenje sterilizatora koristi ili šteti u borbi s virusom?
► Nošenje maske štiti od virusa nositelja, drugoga ili od dodira po licu?
► Je li sukladno kršćanskom moralu čuvanja od ugroze svakog života bez obzira na cijenu?
► Kako pandemija utječe na porast drugih bolesti?
► Kako djeluju dezinficijensi i kakve su posljedice čestog korištenja?
► Stvaraju li se na taj način superbakterije?
► O čemu govori pismo skupine od 38 znanstvenika ‘Great Barrington Declaration’ koje domaći mediji nisu objavili?
► Zašto mediji nisu objavili tekst te deklaracije?
► Je li povećan broj zaraženih rezultat povećanoga broja testiranja?
► Koja je razlika između zaraženog i oboljelog?
► Koliko koštaju testovi i tko na njima ostvaruje profit?
► Stvara li svakodnevna informacija o sve većem broju pozitivnih rezultata psihozu u društvu?
► Koje su sličnosti ove situacije i one sa Svinjskom gripom?
► Kakav će se presedan dogoditi ako cjepivo bude uskoro gotovo?
► Kakve će biti posljedice za farmaceutsku industriju ako dođe do kršenja protokola?
► Što je to nula posto rizika?
► Kakve će biti posljedice za svjetsku ekonomiju?
► Ima li ova ‘pandemija’ PCR testiranja uporište u financijskim motivima?
► Kako će izgledati svijet nakon pandemije?
► Zašto teologija šuti, a znanst ima glavnu riječ?
► Je li Svjetska zdravstvena organizacija podložna utjecajima profita?
► Zašto znanost treba biti izvan političke vlasti?
► Koja je cijena dobrovoljnoga odricanja od dosadašnjeg ‘normalnog’ načina života?
► Kako će izbori u SAD-u utjecati na ovu pandemiju?
► Događa li nam se potpuna promjena svijeta i kakva je proročka razmišljanja imao papa Ratzinger?
► Ima li što bolje od vitamina C, limuna, meda i kiselog kupusa?

Izvor: projektvelebit.com

Nastavi čitati

Preporuka

COVID-19: Koliko dugo smo nakon infekcije koronavirusom imuni?

Jedna velika studija u Velikoj Britaniji pokazuje da imunost nakon oboljenja od COVID-a 19 brže nestaje nego što se mislilo, osobito kod starijih osoba. Što je dosad poznato?

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

covid-19 maske

„Ja sam imun“, rekao je Donald Trump prilikom povratka u predizbornu kampanju nakon što je prebolio COVID-19. Te da bi najradije svoju publiku izljubio. Najprominentniji slučaj COVID-a 19 to ipak nije učinio, i to je vjerojatno je bilo dobro. Jer, je li američki predsjednik stvarno imun to, prema dosadašnjim znanstvenim spoznajama, nije sigurno. Pitanje imunosti prati korona-pandemiju od početka. S obzirom na brz rast broja infekcija u Europi, Sjevernoj i Južnoj Americi, pitanje imunosti je važnije nego ranije. Nova studija je sad umanjila nade u prirodnu imunost bez cijepljenja. Znanstvenici Imperial Collegea iz Londona istražili su uzorke 365.000 ljudi u Engleskoj i pronašli indicije da imunost s vremenom opada.

Koliko dugo traje imunost nakon oboljenja od COVID-a 19?

To ovisi o više čimbenika. Primjerice o starosti, kako pokazuje studija londonskog Imperial Collegea. Kod osoba starijih od 75 godina puno brže je nestajalo stvorenih antitijela nego kod mladih ljudi. Osim toga je stvaranje antitijela variralo s obzirom na težinu preboljene bolesti. Zanimljivo je da se broj antitijela sporije smanjivao kod osoba zaposlenih u zdravstvu, što bi moglo ukazivati na ponovno ili jače izlaganje koronavirusu, kažu znanstvenici. Traje li imunost tjednima ili mjesecima ovisi dakle o inficiranoj osobi.

U drugoj studiji koju su proveli Harvard Medical School i Sveučilište u Torontu znanstvenici su utvrdili da je najviše antitijela bilo nakon dva do četiri tjedna od infekcije, ali da se nakon toga broj smanjivao. Razina antitijela je oko četiri mjeseca bila povećana pa se polazi od toga da u tom vremenu postoji imunost, kaže voditeljica studije Richelle Charles. Ali stvarni dokaz za postojanje imunosti nije ni ova studija. Tako nema još odgovora na pitanje trajnosti imunosti protiv novog koronavirusa.

Zašto postoje različite tvrdnje o imunosti?

To ovisi o mjestu istraživanja, razdoblju i veličini studije. Znanstvenici u New Yorku su kod 20 posto istraživanih osoba pronašli antitijela, u njemačkom Heinsbergu kod 15 posto osoba, a u austrijskom skijalištu Ischglu kod 40 posto osoba. Sva tri mjesta su u određenom trenutku bila žarišta širenja zaraze.  U Kini, gdje je postojanje virusa najprije utvrđeno, znanstvenici su u jednoj maloj studiji utvrdili da ljudi koji su prošli infekciju bez simptoma prosječno već nakon dva mjeseca nisu imali antitijela u krvi. U SAD-u su znanstvenici Sveučilišta Arizona u studiji koja je obuhvatila 6.000 osoba utvrdili indicije „da je imunost stabilna najmanje pet mjeseci”, kako je utvrdio imunolog Deepta Bhattacharya.

Sad su znanstvenici Imperial Collegea u Engleskoj da je od kraja lipnja do kraja rujna udio stanovništva kod kojeg se moglo utvrditi antitijela pao sa 6 na 4,4 posto. To sugerira kraće trajanje imunosti. Osim toga postupak dokazivanja antitijela u krvi je težak. Rezultati studija su i zato različiti što su neke studije još u tzv. pre-print stanju, dakle još su u fazi znanstvenog preispitivanja (to vrijedi i za studiju londonskog Imperial Collegea. Brojni znanstvenici se slažu da pitanje imunosti još nije dovoljno istraženo.

Moraju li se ljudi nakon preboljenog COVID-a 19 pridržavati mjera zaštite?

Moraju. S pravnoga gledišta nema razlike između onih koji su preboljeli COVID- 19 i onih koji nisu ni bili inficirani. Mjere zaštite su različite od zemlje do zemlje, u Njemačkoj i od pokrajine do pokrajine, ali one vrijede za sve i kršenje je često povezano s teškim kaznama. S medicinskog gledišta i ljudi nakon preboljenog COVID-a 19 moraju se pridržavati mjera zaštite jer pitanje imunosti nije jasno (vidi gore), a osim toga u međuvremenu je poznato više slučajeva ponovne infekcije. „I ako testom bude dokazano postojanje antitijela osoba se mora pridržavati nacionalnih mjera zaštite, primjerice nositi masku, držati rastojanje ili kod pojave simptoma testirati se”, kaže Paul Elliot, direktor londonskog Imperial Collegea.

Ima li ljudi koji nakon oboljenja od COVID-a 19 ne stvaraju imunost?

I za to postoje indicije. U jednoj američkoj studiji među marincima 41 posto vojnika nije imalo neutralizirajuća antitijela u krvi. Kod jedne kineske studije Sveučilišta Fudan u Šangaju antitijela nije bilo kod šest posto pacijenata. To znači da nije sigurno ni stvara li svaki čovjek imunost nakon infekcije koronavirusom. Njemački institut Robert Koch iz toga zaključuje da prema dosadašnjim znanstvenim spoznajama nije jasno ni stvara li se imunost redovito ni koliko je ona čvrsta ni koliko traje.

Izvor: dw.com

Nastavi čitati

Preporuka

KAMPANJA ZA IDIOTE: Dizanje tenzija bez ikakve vizije!

U Bosni i Hercegovini u tijeku je još jedna predizborna kampanja. Iako su ovoga puta radi o općinskim i gradskim izborima gdje bi trebale dominirati teme lokalnog karaktera, lideri nacionalnih stranaka ponovo ostavljaju dojma kao da se radi o nekakvom ‘sudbonosnom’ izlaskom na birališta koje će odlučivati o sudbonosnim državnim i nacionalnim temama.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Trenutno vladajuće stranke kao što su SNSD, SDA, HDZ I DF čitavu predizbornu kampanju pokušavaju svesti na dizanje nacionalnih tenzija na pričama o razdruživanju i spašavanju BiH (SNSD, SDA DF), te o fingiranom sukobu oko Izbornog zakona (SDA, DF i HDZ).
U njihovim kampanjama koju vode četvorica čelnih ljudi koje je netko nedavno nazvao ‘Braćom Dalton’ (Komšić, Izetbegović, Dodik i Čović) nema ni riječi o lokalnim problemima građana niti o rješavanju ključnih životnih problema u lokalnim sredinama. Sigurni smo čak da ni oni sami pojma nemaju tko su im zaista kandidati na lokalnim razinama niti kakve programe nude. Jer, evidentno…, takvi programi niti ne postoje.

‘Braća Dalton’ furaju sve po starom

U njihovim izjavama nema ni traga pričama o ‘budućnosti’ na lokalnoj razini. Umjesto toga ponovno je na djelu samo prizivanje duhova prošlosti i eventualno ponegdje ‘krpljenje’ rupa na cestama. Potpuno je jasno da stranke vladajuće četvorke koju vode spomenuta ‘Braća Dalton’ nemaju ni vizije  ni ideje već su se po tko zna koji put opredijelili na dizanje tenzija.

Očigledno, smatraju da će još jednom ‘upaliti’ i oprobani i dosad uspješni recept koji ničemu ne služi osim da se aktualni neuspješni lideri pod svaku cijenu zadrže u vlasti i nastave krojiti sudbinu njihovim fingiranim svađama izmučene građane Bosne i Hercegovine.
Pri tome, smatraju da će pod svakodnevnom međusobnom kanonadom raznih optužbi, laži, izmišljanja i prijetnji građani lako zaboraviti da sve analize govore da je sadašnje Vijeće ministara BiH najneučinkovitije od kada postoji ovakva BiH.

Također, smatraju da će građani zaboraviti da nova Vlada Federacije BiH ni dvije godine nakon prošlih izbora nije niti formirana, te da joj nedostaje više ministara. Umjesto toga Federacijom vlada skupina ljudi koji nemaju čak ni podršku u federalnom Parlamentu ni na jednom ključnom pitanju.

Računaju, također i na to da će građani zaboraviti da u pojedinim županijama nove Vlade uopće nisu formirane zbog unutarstranačkih borbi za fotelje.

Bizarne situacije

Također, cijelu kampanju koja je ovih dana dolazi do svoje polovine trajanja obilježava niz bizarnih situacija povezanih s epidemijom koronavirusa.
Tako primjerice, imamo situaciju da Sebija Izetbegović svakodnevno poziva građane na poštivanje epidemioloških mjera, a da stranka kojoj je njezin suprug na čelu (SDA) svakim  novim danom održava po jedan ogroman predizborni skup kršeći sve mjere na koje se doktorica Izetbegović poziva.

Također, Milorad Dodik u kampanji se odlučio na pokazivanje mišića, pa je tako dan nakon što je DNS izašao iz koalicije na Nešićeva vrata pokucao MUP. Dodik je, uz to, faktički na svoju ruku zatvorio škole u Republici Srpskoj  unatoč svim preporukama od strane struke da za takvo nešto nema potrebe. Ali, u njegovom slučaju sve se svelo na jednu dobro poznatu bahatu krilaticu: ‘Mogu što hoću, jer ja sam vaš Bog’.

Da ne bi bili usamljeni u apsurdnim potezima u okviru ove kampanje prvoj dvojici se pridružio i Dragan Čović, koji kampanju svoje stranke svodi na hodanje po opustošenim općinama gdje je veći broj ljudi u Njemačkoj nego na svojim kućnim adresama, zaboravljajući ili ignorirajući činjenicu da su svi iselili upravo za vrijeme vladavine njegovog HDZ-a.
Da ne bi bio izuzetak od navedenih, i lider DF-a (Željko Komšić), kao da se stavio u ulogu predsjednika druge stranke, odnosno SDA, pa tako obilazi načelnike iz SDA dajući im podršku i djeluje kao zamjena Bakiru Izetbegoviću dok se on nalazi u samoizolaciji.

Fiktivni sukobi

Kada pogledamo sve zajedno, nitko nije bio naivan da bi od ovakvih vladajućih lidera očekivao konkretne vizije, programe, projekte, ali iskorištavanje lokalnih izbora u svrhu dizanja nacionalnih tenzija i priskrbljivanje osobnih političkih poena na prizemnoj retorici ovaj put prelazi svaku mjeru.

Očigledno, igraju na samo jednu kartu, a to je: Da će svojim fiktivnim sukobima još jednom homogenizirati svoje birači, a prljavom kampanjom ogaditi ljude od masovnog izlaska na izbore, pogotovo u uvjetima korone.

Na građanima je odgovornost moći rasuđivanja… J. S.

Izvor: dnevni.ba

Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner

ANKETA

Bojite li se Koronavirusa?

Najnoviji komentari

Najčitanije objave

Popularno

0
Would love your thoughts, please comment.x
()
x