Kontaktirajte nas na:

Preporuka

PREDSJEDNIK I PREMIJER IZREŽIRALI SVAĐE? Zvuči nevjerojatno što navodno žele prikriti svojim sukobom!

Tvrdi karakter predsjednika Zorana Milanovića i tvrda kohabitacija premijera Andreja Plenkovića posljednjih nekoliko tjedana prikazali su se u pravome svjetlu. Gotovo dva mjeseca dva vodeća domaća političara ratovala su kao dva najljuća neprijatelja, ostavljajući u nevjerici one koji ih okružuju, Plenković se do te mjere zagrijao za rat s predsjednikom Republike, da nije slušao ni svoje brižne savjetnike koji su mu gotovo očinski dijelili lekcije o tome kako ti konflikti škode njegovu rejtingu.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Milanović i Plenković

S druge strane, Milanović ionako nikada nije bio političar koji pati od protokola i rejtinga, što na umu, to na drumu koncept je njegove političke karijere koja traje gotovo dva desetljeća.

No, kada se govori o najžešćem sukobu između vladajućeg dvojca, tada vrijedi podsjetiti na to da je on zapravo otpočeo paralelno s aferom Janaf. Taj je konflikt zapravo podjednako na ruku išao i predsjedniku Vlade i predsjedniku države jer se doznalo kako je u klub uhićenog šefa te državne tvrtke u Slovenskoj ulici tijekom proljetne karantene zalazio Milanović, ali i Plenkovićevi ministri Oleg Butković, Josip Aladrović, ali i Tomislav Ćorić koji je Kovačeviću bio nadređen i koji je s njime potpisivao sporni memorandum o isporuci hrvatske nafte u mađarsku rafineriju, umjesto u onu riječku.

Kada se javnost zainteresirala za tu veliku gospodarsku aferu i priču o pogodovanju, postavljajući staro i dobro znano pitanje gdje je novac, Milanović i Plenković po uhodanoj špranci otvorili su stare teme kreirajući one iste stare podjele na kojima vodeći hrvatski političari godinama životare raslojavajući zbunjeni narod na ideološkoj razini. Taj se ideološki i generalno politički razdor među njima dvojicom nastavio na svim poljima pa je aferu Janaf na naslovnicama potpuno zamijenio rat premijera i predsjednika koji se proširio i na sukob između Ureda predsjednika i članova Vlade te pojedinih ministara.

Razdor se produbio i oko sjednice Vijeća za nacionalnu sigurnost, na kojoj je inzistirao Milanović, dok se Plenković svim silama trudio zaobići predsjednika, baš kao što je ovaj njega izbjegao tijekom posjeta Vukovaru, no kako to nerijetko sa svim farsama i režiranim sukobima biva, na koncu su ipak uspjeli pronaći zajednički jezik pa se sjednica održala u Banskim dvorima, a nakon sjednice Pantovčak i Banski dvori izdali su priopćenje u kojem su priznali kako su se usuglasili o zanimljivim pitanjima. Na sjednici je slijedom toga zaključeno kako je nedavni oružani napad na Banske dvore sadržavao elemente terorističkog čina, a premijer Plenković nakon sjednice se pohvalio kako je riječ o zaključku koji je donesen jednoglasno, što je prilično zanimljivo jer je baš predsjednik Vlade od početka napad povezivao s terorizmom i društvenom radikalizacijom za koju je krivio oporbene političare, pa i samog Milanovića. U konačnici jednoglasno donošenje ovog zaključka moglo bi se opisati kao Milanovićevo priznanje premijerovih teza, što je u najmanju ruku paradoksalno. Priznao je Milanović koji je u Kovačevićevu klubu kreirao svoju kampanju za predsjedničke izbore kako protiv cjepiva kojim bi se trebala suzbiti korona nema ništa, iako je do prije desetak dana pandemiju uspoređivao s karijesom, navodeći kako se on nema namjeru prvi cijepiti. Nakon što je ministar policije Davor Božinović naznačio da bi cjepivo moglo biti obavezno, iz Ureda predsjednika mogle su se čuti glasine kako je upravo Milanović na tome inzistirao te obavezno cijepljenje smatra ključnim izazovom Plenkovićeve vlade, na tome će navodno inzistirati, no s obzirom na Božinovićeve nedvosmislene poruke, to njegovo inzistiranje može se nazvati besmislicom, baš kao što se sada nakon sjednice Vijeća sve njegove ranije iznesene teze doimaju kao teorije zavjere bez pokrića. Nakon sastanka s Plenkovićem Milanović je pregazio svoj tvrdi karakter iz nekog samo njemu znanog razloga. Znaju li vladajući nešto više o predsjednikovu druženju s Kovačevićem nad kojim je istraga pukla ili su, pak, posrijedi neki drugi odnosi teško je reći, međutim, zanimljiva teorija koja kruži političkom arenom kaže kako su Milanović i Plenković mjesecima u dogovorenom sukobu kojemu je cilj prikriti inzistiranja Bruxellesa koji od Hrvatske zahtijeva da pomogne Srbiji u pripremama za ulazak u Europsku uniju, što podrazumijeva odustajanje od hrvatskih zahtjeva i eventualnih uvjeta koji bi uz ostalo značili i odgovore na pitanja koja godinama koče odnose dviju država, a jedno od njih je i pitanje nestalih.

Prava Hrvata

Vodeći dvojac ta je europska inzistiranja nastojao kamuflirati svojim obračunima, koja su se posebno zaoštrila oko vukovarske Kolone sjećanja. Koliko su te teorije točne, također nije lako reći, no jedan od zanimljivijih zaključaka sastanka svakako je onaj da će se za hrvatske manjine u Srbiji i Crnoj Gori tražiti reciprocitet, što bi trebalo značiti da će se državni vrh angažirati kako bi Hrvati u tim susjednim zemljama dobili pravo na zastupnike u parlamentu, kao što je to osigurano nacionalnim manjinama u našoj zemlji, što bi se moglo okarakterizirati kao dio kompromisa, ali i kao preduvjet za to da Hrvatska da zeleno svjetlo srpskom europskom putu. Na sjednici je također bilo govora o pravima Hrvata u BiH, a zaključeno je kako će se inzistirati na njihovoj jednakopravnosti, što zapravo podrazumijeva pravo da sami izabiru svoje predstavnike na svim razinama, pa i na razini Predsjedništva. Neizostavna tema sjednice bila je i borba protiv pandemije, no i tu je Milanović bio znatno mekši orah nego što se očekivalo. Nagađalo se kako bi predsjednik na sastanku s Plenkovićem mogao zatražiti aktivaciju članka 17. Ustava, odnosno proglašenje izvanrednog stanja u državi, bivša premijerka Jadranka Kosor otvoreno je priznala kako od Milanovića očekuje da na tome inzistira, međutim, ništa od toga. Milanović, koji je prije tvrdio da odlučivanje o mjerama za suzbijanje epidemije u većoj mjeri treba biti na Saboru, a ne na Stožeru, na sastanku s Plenkovićem pognuo je glavu i pristao na konsenzus, podržavajući pritom stav HDZ-a da nema potrebe za proglašenjem izvanrednog stanja. Nije, dakle, teško zaključiti da je odnos vladajućeg dvojca harmoničniji nego što se prikazivao u posljednja dva mjeseca, tome u prilog valja dodati dogovore oko imenovanja veleposlanika. Bio je to sjajan sastanak, ocijenio je nakon sjednice premijer Plenković, ostavljajući za sobom sukobe s Milanovićem koji je, po svemu sudeći, uvidio kako je vrijeme da stane na loptu.

Postignuti konsenzus

Milanović je uvidio da ga, ako nastavi govoriti, uskoro više nitko neće slušati, njegovi napadi u posljednje su vrijeme postali besmisleni i neselektivni, osobito zbog krize u kojoj se Hrvatska nalazi. Upućeni svjedoče kako su se Milanović i Plenković usuglasili i o strategiji za krizna vremena koja nam slijede, a nije nemoguće da predsjednik Vlade u tom smislu posegne i za širim konsenzusom kakav je postignut tijekom izglasavanja Zakona o potresu. Tome u prilog idu i saborske rasprave o amandmanima, zbog kojih se suverenist Hrvoje Zekanović zapitao očekuje li političku scenu velika koalicija HDZ-a, SDP-a, a moguće i IDS-a s obzirom na to da je od tristotinjak proračunskih amandmana Vlada prihvatila samo one IDS-ove i SDP-ove, konkretnije, prihvaćen je amandman SDP-ove Vesne Nađ o dodatnih 450 tisuća kuna za prevenciju nasilja među mlađima te IDS-ov o dodatnih deset milijuna kuna za rekonstrukciju policijske postaje Poreč. “To je znakovito, ne događa se slučajno, ministar Marić to je odobrio jer mu je tako naložio premijer”, poručio je Zekanović, čije su teze odbacili iz HDZ-a, no po svemu sudeći, za hrvatsku politiku i odnose vladajućih struktura dolaze neka nova, nesvakidašnja vremena.

Izvor: dnevno.ba

0 0 glas
Ocjena članka
Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner
Postavite komentar
Pretplati se
Obavijesti me o
guest
0 Komentara
Uredne povratne informacije
View all comments

Preporuka

MOSTARSKI NOVINAR POMNOŽIO ČOVIĆA S NULOM: Je li HDZ u Mostaru sam sebi pucao u nogu?

Sada je HDZ u situaciji da im treba SDA. A da bi SDA digla ruke, tražit će nešto zauzvrat – uveliko se spekulira da ce HDZ BiH morati dopustiti rekonstrukciju i federalne i kantonalne vlade, piše mostarski novinar Ivan Crnjac u komentaru koji prenosimo u cijelosti.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Nakon održanih lokalnih izbora u Mostaru, raspored snaga u Gradskom vijeću je jasan, iako će se još vući repovi zbog žalbi prema SIP-u.

Najavljivalo se da će HDZ BiH uz pomoć partnera doći do magičnog broja 18, što je, pokazalo se, bio prevelik cilj.

Ono što je ostalo nejasno jest veliki broj “nesnalaženja” nakon kojeg moramo pitati: Je li HDZ BiH sam sebi pucao u nogu?

Slučaj prvi: Kako se to HDZ BiH spremao za izbore na Jugu kad se već godinama zna da sa 300 “novih” glasača bošnjački blok može uzeti taj jedan mandat?

Ako već stožerna stranka nije smatrala da treba prebaciti dio glasača iz Čitluka, Širokog Brijega ili Čapljine, zašto onda nije vodila računa o prijavljivanju Bošnjaka, odnosno pratila radi li se to?

To je jednostavno bilo, posebno ako znamo da u CIPS-u među zaposlenima ima i Hrvata, točnije, ima ljudi koji su bliski HDZ-u BiH.

Ova činjenica još više boli ako znamo da je i načelnik policijske postaje u kojoj su se prijavljivali Bošnjaci Hrvat, kao i ministar Ministarstva unutarnjih poslova HNŽ-a.

Također, u SIP-u HDZ BiH još uvijek ima svojih kadrova i ostaje nejasno kako oni nisu upozorili na ovo?

Podsjećamo da je SIP taj koji je ovjerio birački popis, a sukladno registracijama u MUP-u, 11. studenog. Bilo je i više nego dovoljno vremena da se reagira.

Teško je ovo drugačije karakterizirati nego kao jednu šlampavost i nemarnost, tamo gdje se to nije očekivalo niti smjelo dopustiti!

Drugi je pak slučaj izgradnja mini hidroelektrana na bunskim kanalima.

Činjenica je da je investitore ovog projekta predstavlja Dragan Milićević, suprug federalne ministrice Jelke Milićević.

Činjenica je da se tek pred izbore odlučivalo o tužbi mještana, koji su uspjeli srušiti dozvole i spriječiti izgradnju MHE.

Kako je taj projekt bio identificiran kao HDZ-ova priča, sigurno nije pomogao za izbore.

Posebno je zanimljiv treći slučaj, čak ako zanemarimo da je na Jugu bila nemarnost, aljkavost i ono naše poznato “riješit će se”, kako onda okarakterizirati slučaj Boške Ćavar?

Boška je postala poznata time što je zaustavila nelegalne radove poduzetnika Ante Vidačka, inače nekadašnjeg predsjednika GO HDZ-a BiH Mostar.

Ono što nehotičnost pretvara u smišljenost i letimičnu zloću je kaznena prijave Ante Vidačka protiv Boške, kao i njezino privođenje u MUP na obavijesni razgovor, a sve samo nekoliko dana prije izbora.

To je Boški Ćavar dalo toliko traženu popularnost pa je ona na izborima uspjela preferencijalnim glasovima doći na prvo mjesto svoje liste BH bloka i kao jedina Hrvatica iz ‘nehrvatskih’ stranaka ući u vijeće.

Je li motiv Ante Vidačka u rušenju rezultata HDZ-a BiH bio taj što nije prošao u HDZ-u kao kandidat za gradonačelnika?

Ne znamo, ali u svakom slučaju velika je šteta napravljena, i to svjesna.

Teško se oteti dojmu da je HDZ BiH sam sebi, svjesno, pucao u nogu.

Kakve će biti posljedice ranavanja – tek ćemo vidjeti.

HDZ BiH je gromoglasno zadnjih 15 godina proglašavao Mostar kao stolni grad.

Sve osim zadržavanja gradonačelnika je poraz za HDZ BiH.

Sada je stranka u situaciji da im treba SDA. A da bi SDA digla ruke, tražit će nešto zauzvrat – naveliko se spekulira da ce HDZ BiH morati dopustiti rekonstrukciju i federalne i županijske vlade.

U svim opcijama HDZ BiH neće ništa dobiti, a može samo izgubiti.

Hoće li nam za naše samoranjavanje opet netko drugi biti kriv?

0 0 glas
Ocjena članka
Nastavi čitati

Preporuka

Armin Laschet novi šef CDU-a: Da s kancelarkinog puta ne skrenemo…

Novi šef CDU-a Armin Laschet nastavit će putem centra koji je utabala Angela Merkel. On mora ujediniti stranku koju čeka rasprava o kandidatu za kancelara. Komentar Katharine Kroll, urednice političke redakcije DW-a.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Usred pandemije, Armin Laschet je obećao stranačkim kolegama da će nastaviti kurs i politički stil Angele Merkel. Laschet želi biti kapetan, održati stranku i zemlju na okupu. Nikakav rizik, već povjerenje i pouzdanost.

Pobjedom na izborima za šefa Kršćansko-demokratske unije (CDU) on je sebi osigurao mogućnost da postane kancelar nakon izbora u rujnu. Još nije odlučeno hoće li on doista i biti kandidat, ali kao novi vođa stranke Laschet ima pravo prvanstva. On je jasno rekao da se smatra sposobnim da bude i kancelar.

No, u pozadini, dva jaka konkurenta čekaju svoju šansu. Obojica trenutno visoko kotiraju u anketama: Markus Söder, bavarski premijer i šef tamoünje Krüäansko-socijalne unije (CSU), i Jens Spahn, ministar zdravlja i Laschetov partner u kandidaturi za vodstvo CDU-a.

Kao ministar zdravlja tokom pandemije, Spahn je naravno stalno prisutan u medijima, pa je po anketama ponekad omiljeniji čak i od kancelarke.

Volja za vladanjem – to je cilj iza kojeg CDU oduvijek zbija redove. Stranka ima jasnu pretenziju na vlast i sve zavisi od kandidata koji najviše obećava. Uprkos osobnoj volji za moć, Laschet sigurno ima osećaj koji kandidat Demokršćana bi imao najbolje šanse za uspjeh na izborima.

U tome se Laschet razlikuje od poraženog Friedricha Merza. I to je jedan od razloga što je dobio podršku delegata na stranačkom kongresu.

U izboru usmjerenja, stranka se usprotivila pomaku udesno i samim tim je bila protiv Merza koji je stranci htio dati mnogo konzervativniji, a ekonomski liberalniji profil.

Armin Laschet neće napustiti uspješnu strategiju Angele Merkel da CDU bude stranka koju biraju i oni na lijevom centru. Od Lascheta ne treba očekivati radikalne promjene. U najboljem slučaju, on će umjereno promijeniti kurs, naglašavajući socijalne aspekte i zajedništvo.

Laschet će imati priliku postati kandidat za kancelara jedino ako uspije u potpunosti ujedini stranku. Njegov rival Friedrich Merz, međutim, snažno je dijelio. Ima vatrene obožavatelje koji su sada gorko razočarani.

Laschet je izabran jer je simbol posredovanja i umjerenosti. Upravo po tom stilu politike je poznata i Angela Merkel. Zato je cjenjena u inozemstvu, posebno u Europi. Tamo se smatra oličenjem strpljivog razgovora i kompromisa.

Međunarodni partneri Njemačke sada ne moraju strahovati od nekih lomova. Laschet će se i u vanjskoj politici držati utabanih staze. On je uvjeren Europljanin, transatlantski nastrojen, ističe unutrašnju i vanjsku sigurnost i aktivno je podržavao izbjegličku politiku Angele Merkel.

Kandidujući se za mjesto šefa CDU-a, Laschet je kao prioritet istakao timski duh. Ne ponaša se isključivo, zrači toplinom i veselošću koja odlikuje ljude iz Porajnja.

Nije on čovjek hladne politike moći. Kao premijer Sjeverne Rajne-Vestfalije, stvorio je jak tim u kabinetu, njegovi ministri su stručni i tako doprinose Laschetovoj popularnosti.

CDU je nesporno najjača stranka prema trenutnim ispitivanjima javnog mnjenja. To duguje popularnosti Angele Merkel.

Većina Nijemaca, međutim, trenutno ne želi da Armin Laschet bude budući kancelar. U pandemiji, politika je nepredvidljivija nego ikad. Sve se svodi na prave odgovore na krizu i najbolje upravljanje. Počeo je sljedeći krug u utrci za nasljednika Angele Merkel.

Izvor: dw.com

4 1 glas
Ocjena članka
Nastavi čitati

Preporuka

Međunarodna zajednica mora jasno kazati: ‘Dosta je više!’

Politika u Bosni i Hercegovini proteklih 25 godina vodila se po vrlo jednostavnom obrascu – zasjesti u udobne i dobro plaćene fotelje u vlasti, crpiti što je više moguće beneficija, uhljebiti svoje poslušnike u ‘državne jasle’, blokirati sve procese koji znače napredak a onda sve to ‘umotati’ u ugrozu nacionalnih interesa od strane onih drugih ili trećih.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Pozicije u vlasti i državnim poduzećima, koja nisu ništa drugo nego bankomati vladajućih elita, osiguravanjem glasačkog tijela time što se bezobzirno mnogo zapošljavalo po javnoj upravi bez ikakvih kriterija a sve to običnim smrtnicima guralo pod zaštitu naroda je uvijek prolazilo. Demokracija je daleko od idealnog sustava ali jeste najbolji koji postoji i oni koji dobivaju najviše glasova trebaju biti dio vlasti i donositi odluke, sviđalo se to nekome ili ne.

Dok god većina ljudi glasa za neku stranku ili pojedinca, oni trebaju biti vlast. Međutim, dosadašnji model vlasti ne bi bio moguć da nije bilo novca, a njega je uvijek do sada bilo od strane međunarodne zajednice koja je na neki način dajući milijarde i milijarde eura ili dolara ‘ispirala’ svoje ruke od grešaka koje konstanto čini u BiH i toga što smo i zbog tih grešaka na samom rubu civiliziranog svijeta. Sada se pak javljaju naznake da od 2021. godine ipak idemo u drugom smjeru.

Na vidjelo izašlo sve

BiH, uz itekako frizirane podatke, ne spada u siromašne zemlje ali ona to svakako u biti jeste. Mnogi od međunarodnih dužnosnika tek kada su došli u našu zemlju i tu proveli neko vrijeme vidjeli su pravo stanje i ostali zapanjeni razinom siromaštava, korupcije, izostanka vladavine prava i inih pošasti. Mnogo od njih i godinama nakon što su otišli iz BiH ne mogu vjerovati da u 21. stoljeću u srcu Europe postoji društvo kakvo je BiH.

Nadalje, ruku na srce, iako bh. političari tvrde kako su oni u središtu zanimanja najjačih zemalja svijeta, to je daleko od istine jer se te države s BiH bave na najnižoj razini u svojim institucijama. Kada tome dodamo ono najvažnije – a to je nemar bh. političara za narode i žitelje kao i bilo kakve pomisli da se provedu reforme koje bi nas polako vodile ka civiliziranom svijetu, slika današnje BiH je potpuna.

Međunarodna zajednica je činila i čini greške u BiH ali da smo se mi sami dogovorili te uzeli sudbinu u svoje ruke, nitko nas ne bi mogao spriječiti da polako krenemo naprijed i nesumnjivo bi imali podršku najvećeg broja svjetskih sila. Ali to se nikada nije dogodilo.

A i nemoguće je to očekivati od osoba koje se za vrijeme recesije stoljeća ne žele odreći dijela plaća koje se penju i do sedam tisuća maraka, koje uzimaju novac od pomoći gospodarstvu i kupuju automobile, opremaju urede, kupuju umjetnička djela, koje se ne žele odreći čak ni jubilarnih nagrada.

Međutim, ironično ali upravo bi to mogao biti početak kraja ovakvog nakaradnog sustava vladanja. Pandemijakoronavirusa i recesija stoljeća su svijet okrenule naglavačke i na vidjelo izbacile sve ono što je loše u BiH, a toga je napretek. Sramotne afere, izostanak empatije za narode i žitelje, blokade čak i u situaciji kada nam tisuće ljudi umiru nagnali su i naše međunarodne prijatelje da kažu: ‘Dosta je više!’.

Nova paradigma

A to ‘Dosta’ vidi se najbolje u posljednjim potezima Europske unije i Međunarodnog monetarnog fonda.

Svima je jasno kako BiH ne može ekonomski preživjeti bez zaduživanja i rapidnog povećanja izravnih investicija. Novac je potreban ali svakako ne kako su nam ga davali posljednjih 25 godina – bez ikakvih kriterija, slabih kontrola, pa je on završavao u ‘krpanju proračunskih rupa’, na plaće političara i njihovih poslušnika ali, kako to pokazuju i nebrojene afere, u korupciji i kriminalu.

EU i MMF, a nadajmo se i svi drugi, od sada pa nadalje će se vidjeti sljedećim postulatima – novca ćete dobiti koliko god vam je potrebno, ali on će ići za jasne i provedene reforme, za izgradnju infrastrukture koju će kontrolirati ljudi iz Bruxellesa ili Washingtona, kreće stroga kontrola javnih natječaja i zapošljavanja u javnu službu, gro novca mora ići za realni sektor, svakako za policiju, vatrogasce, obrazovni sustav, zdravstvo… ali svi oni moraju proći kroz reforme i ‘češljanja’ kako bi se vidjelo što se i kako radilo do sada, beskompromisnu borbu protiv korupcije, kriminala, pranja novca…

Dakle, uvjeti se postave, ukoliko se na njih ne pristane, ništa on novca, ukoliko pak pristane dio novca će odmah doći i od prvog dana provoditi stroge kontrole o njegovom utrošku i reformama. To je jedina formula uspjeha i ono što bi moglo donijeti toliko očekivane promjene.

A bh. političke (kvazi)elite tada će se naći u dilemi – napokon krenuti u izgradnju uređenog društva i vladavine prava koja bi za najveći broj njih značila, u najmanju ruku, odlazak s političke scene ili pak da nastave po starom ali sada više bez milijardi eura ili dolara iz inozemstva kojima su održavali vlast jer bez novca na ulice bi mogli čak, paradoksalno, i uhljebi ukoliko ostanu bez plaća i naknada te bi sve to također značilo urušavanja dosadašnjeg načina vladanja u BiH.

A za sva tri konstitutivna naroda i sve žitelje ove zemlje nužno je da se mijenja način vladavine, a ne ljudi. U posljednjih 25 godina na vlasti su mijenjale brojne stranke i pojedinci pa od onih koji su i danas aktivni na političkoj sceni lakše je nabrojati one koji nisu bili vlast nego one koji jesu. Promjena stranke ili pojedinca neće značiti apsolutno ništa ukoliko se ne krene s novom paradigmom – vladavina zakona, meritokracija, obrazovanje, gospodarstvo. Sve drugo je jednosmjerna karta za ambis.

Izvor: dnevno.ba

0 0 glas
Ocjena članka
Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner

ANKETA

Bojite li se Koronavirusa?

Najnoviji komentari

Najčitanije objave

Popularno

0
Would love your thoughts, please comment.x
()
x