Kontaktirajte nas na:

Preporuka

PETERNEL OŠTRO UZVRATIO VRKLJANU I VIDOVIĆ KRIŠTO: Ne razumiju načela politike i funkcioniranje političkog diskursa

Obračuni prozivanja i teške riječi nakon izlaska Karoline Vidović Krišto i Milana Vrkljana iz Domovinskog pokreta već danima ne prestaju. Jutros je Milan Vrkljan gostovao na N1 televiziji i između ostalog prozvao Stjepana Bartulicu da je ljevičar jer je bio savjetnik u uredu predsjednika dok je tu dužnost obnašao Ivo Josipović.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Igor Peternel

“Sad kad sam ja smijenjen s mjesta šefa Kluba, tko je izabran? Gospodin Bartulica. Gospodin Bartulica je bio četiri godine savjetnik Josipovića, sjedio u istoj sobi s Dejanom Jovićem.

On može biti i prijatelj Dejanu Joviću, i savjetnik Josipoviću i predsjednik Kluba DP-a. To nije priča koju smo mi pričali kad smo osnivali DP. Dvije najvažnije pozicije vode ljudi koji su deklarirani ljevičari.”, kazao je Vrkljan.

Mi smo kontaktirali Igora Peternela iz Domovinskog pokreta da nam da komentar na izrečene navode kao i na jučerašnju pressicu Karoline Vidović- Krišto na kojoj je kazala da joj je bilo zabranjeno govoriti o šefu SDP-a Peđi Grbinu i privatizaciji Croatia Osiguranja.

“Gospodin Vrkljan je jedan simpatičan čovjek, liječnik, tek je nekoliko mjeseci u politici i sam je sebi ponekad važan i dovoljan”, kazao je u uvodu Peternel. “Ne poznaje načela kako politika i politički diskurs funkcioniraju”.

A što se tiče prozivki da je Stjepan Bartulica bio četiri godine savjetnik bivšeg predsjednika Ive Josipovića gospodin Vrkljan pokazuje da je politički autsajder.

Više puta je naime znao reći predsjedniku mandat traje četiri godine. Ja ću podsjetiti i njega i sve druge da mandat predsjednika traje pet godina”, kaže Peternel. “No šalu na stranu to još jednom pokazuje političku nezrelost gospodina Vrkljana”, dodaje Peternel.

“Reći da je Stjepan Bartulica ljevičar jer je bio savjetnik predsjednika Josipovića je potpuno nepoznavanje politike i njenog poimanja.

Bartulica je bio savjetnik gosopodina Josipovića, jer se bivši predsjednik kao uostalom i svaki drugi, pa u krajnjoj liniji i Milanović okruži ljudima raznih političkih i svjetonazorskih pogleda.

Gospodn Bartulica je savjetičkom ulogom u vrijeme Ive Josipovića predsjednika želio približiti biračim i ljudim koji nisu Josipoviću bliski ideološki i politički.

I zbog toga Bartulicu prozvati i nazvati ljevičarem doista je nekorektno i održava potpuno političku nezrelost gospodina Vrkljana” poprilično je oštro poručio Peternel

“A što se tiče gospođe Karoline Vidović Krišto njoj nitko nije nikada branio da govori. Puno je toga prošla u životu, ima puno toga iza sebe, nije se bojala govoriti ni protiv koronavirusa, Plenkovića, Vlade ili bilo čega drugog i bila je vrlo oštra u istupima.

Imala je daleko najviše pressica od svih naših zastupnika u Saboru, a sad se odjednom boji Miroslava Škore i Stjepana Bartulice?

Ma dajte molim vas!”, ističe Peternel’. “Imala je čak i neke povlastice koji nisu imali ostali  iz našeg kluba zastupnika i koji inače nisu baš česti prema zastupnicama u Saboru, dodaje Peternel.

“A što se tiče stvari da im nije dopušteno govoriti u Saboru o određenim temama, a što je Karolina Vidović Krišto i radila, ne može se bez dopuštenja i dogovara unutar kluba zastupnika Domovinskog pokreta, to je jednostavno tako.

Što će netko govoriti u svoje osobne ime, to je nešto sasvim drugo”, decidiran je Peternel.

Kako će se ovaj raskid i raskol u DP dalje odvijati ostaje da vidimo, vjerujemo da još nitko nije rekao završu riječ o ovom okršaju koji već danima traje i puni novinske i medijske stupce.

Izvor: dnevno.hr

0 0 glas
Ocjena članka
Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner
Postavite komentar
Pretplati se
Obavijesti me o
guest
0 Komentara
Uredne povratne informacije
View all comments

Preporuka

POLJAK TOMASZ STRYJEK: Hrvati i Srbi neće se tako lako pomiriti

Početkom 2020. godine iz tiska je u Varšavi izašla knjiga Tomasza Stryjeka Współczesna Serbia i Chorwacja wobec własnej historii (Suvremena Srbija i Hrvatska prema vlastitoj povijesti).

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Radi se o vrlo opsežnoj analizi politike povijesti u Srbiji i Hrvatskoj koja uključuje i prezentaciju širokog povijesnog konteksta razvoja kolektivnog sjećanja u dvije navedene zemlje, piše Jutarnji list.

Iz vaše perspektive kao stranca, koliko se razlikuju, a koliko su slični, Srbi i Hrvati?

– Sličnost je velika i kod jednih i drugih se izražava, prije svega, u uvjerenju i Srba i Hrvata da, jer su male nacije, mogu preživjeti u doba globalizacije samo ako čuvaju uspomenu na svoju prošlost i artikuliraju je kroz naraciju o svojoj jedinstvenoj povijesti. Za njih jedinstvenost znači izvršavanje povijesne misije: kod Hrvata kao bastiona koji brani Europu od istočnih civilizacija, do 18. stoljeća islama, kasnije pravoslavnih, dok kod Srba – također bastiona, ali i otkupljenja, jer kosovski mit ne simbolizira samo borbu protiv Turaka već i patničke nacije koja je pridonijela oslobađanju cijele južnoslavenske regije. Također je vrlo važno za opstanak ove dvije nacije održavati zaseban jezik. Istodobno, uočavam i puno razlika između Hrvata i Srba. Navest ću samo dva. Prvo je očito, a to je u odnosu na Zapad. Doduše, povijest Hrvatske ima mnogo utjecaja kulturološki – u knjizi koju je nedavno objavio Maciej Czerwiński u Poljskoj spominje tri: mediteransku, srednjoeuropsku i balkansku – međutim, politički gledano, njezina se povijest odvijala na takav način da je naseljeno društvom s univerzalno pozitivnim stavom prema Zapadu. S druge strane, politička povijest Srbije slijedila je takav put da se njezini stanovnici danas osjećaju dvovalentno ili ambivalentno prema Zapadu i Istoku, a tamošnje iskustvo poput bombardiranja NATO-ova zrakoplovstva 1999. godine je nezamislivo u Hrvatskoj. Druga razlika odnosi se na političke režime u razdoblju nakon 1991. U Srbiji jača tendencija oživljavanja patrijarhalnog modela moći koji rađa autoritarni režim. Takav se model moći dogodio u razdoblju 1991. – 2000. i postupno se ponovno oblikuje u razdoblju od 2014. U Hrvatskoj je jedino takvo razdoblje bilo od 1991. do 1999.

Koje su najveće kontroverze u hrvatsko-srpskim odnosima?

– Riječ je o ratovima od 1991. do 1995. i od 1941. do 1945. Iz perspektive Hrvata, do 1941. godine u Jugoslaviji su ih tretirali kao drugorazredne građane i bilo im je suđeno vrbovanje, pa je opravdanje bilo udruživanje protiv njega sa svim neprijateljima, uključujući sile Osovine. Zauzvrat, 1991. godina iz ove perspektive izgleda kao da su hrvatski Srbi, pobunivši se protiv oduzimanja statusa konstitutivnog naroda u hrvatskom Ustavu, uskratili Hrvatima pravo na vlastitu neovisnu državu. U oba slučaja hrvatskim nacionalistima i tradicionalistima borba protiv lokalnih Srba i Srbije kao države izgleda kao opravdana pravom na samoodređenje. Činjenica da je ova borba također dovela do zločina prepoznata je kao nužnost koja proizlazi iz potrebe za odmazdom protiv ranijih srpskih represija i zločina. Naravno, ti su hrvatski zločini nad Srbima bili neusporedivo veći 1941. nego 1991. godine. Ipak, zanimao me i treći sukob između Hrvata i Srba – o tome koja je od tih nacija unijela komunizam u sebe i nametnula ga drugom 1945. pod okriljem jugoslavenske ideologije.

Kao povjesničar, vidite li mogućnost rekoncilijacije ili barem sličnog gledanja na prošlost?

– Ne vidim mogućnost konačnog hrvatsko-srpskog pomirenja u vezi s poviješću 20. stoljeća. Glavni razlog tome je taj što bi proces pomirenja među njima, slično procesu poljsko-ukrajinskog pomirenja, mogao završiti činom opraštanja i prestankom međusobnih nezadovoljstava samo pod uvjetima dominacije intelektualne, svjetovne i klerikalne, simboličke elite koja ga je vodila. Međutim, njihovu je dominaciju okončala medijska demokracija u 21. stoljeću. U današnje vrijeme, kada više ljudi formira pogled na ono što se dogodilo u prošlosti na temelju blogova jednog ili drugog radikala, umjesto izjava akademskog povjesničara ili predstavnika državnih vlasti, sukobe sjećanja više ne može okončati zajednička izjava o pomirenju. Sve dok živimo u doba društvenih mreža, ti će sukobi biti neiscrpni. Mislim da ni za 20-30 godina neće potpuno izumrijeti.

Izvor: Jutarnji list

0 0 glas
Ocjena članka
Nastavi čitati

Preporuka

MILO ĐUKANOVIĆ PONOVNO IZABRAN ZA PREDSJEDNIKA DPS-A: Odmah ‘udario’ po Beogradu i Srpskoj pravoslavnoj crkvi

Na izvanrednom stranačkom kongresu Demokratske partije socijalista (DPS) održanom u nedjelju, crnogorski predsjednik Milo Đukanović ponovno je izabran za predsjednika te stranke.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Milo Đukanović

Podsjetimo, nakon prvog izbornog poraza u posljednja tri desetljeća od kolovoza prošle godine, DPS se nalazi u oporbi. Inače, Đukanović je bio jedini kandidat za predsjednika.

Nakon izbora rekao je da je “kongres bio prilika da se razgovara o slabostima i greškama koje su tu stranku dovele u situaciju da s koalicijskim partnerima izgubi vlast, istodobno okrivljujući Srbiju da se preko Srpske pravoslavne crkve umiješala u crnogorske izbore”.

“Imali smo otvoren razgovor i optimistički pogled na budućnost”, istaknuo je Đukanović nakon kongresa.

Naglasio je da personalne promjene trebaju osigurati neko novo lice DPS-a.

“Napravili smo kadrovski zahvat koji ulijeva povjerenje da ćemo s energijom mladih ljudi dobiti dodatan energetski impuls od ljudi koji se žele dokazivati na najbolji mogući način a to je odgovornost i posvećenost”, rekao je novi stari predsjednik stranke.

U obraćanju delegatima osvrnuo se i na slabost unutar stranke, poput zamiranja živog kontakta s biračima, neljubazan odnos službenika s građanima, te nedovoljno sluha za prigovore na korupciju. Također je ukazao i da je postojalo “zabrinjavajuće neznanje i neiskustvo na značajnim državnim funkcijama”.

“Koliko smo puta razgovarali o prigovoru za korupciju u nekim dijelovima vlasti. Pamtimo li sve što smo kazali o našoj infrastrukturi, koliko smo rad s ljudima zamijenili radom s papirima i računalima. Ovo su greške svih u DPS-u, sve do predsjednika i potpredsjednika stranke”, istaknuo je Đukanović.

Beograd koristi Srpsku pravoslavnu crkvu za ugrožavanje suvereniteta susjeda

Nije štedio riječi u vezi Srbije pa je tako optužio da upravo ta zemlja ugrožava suverenitet svojih susjeda po istom receptu iz 90-ih, te da u tu svrhu Beograd koristi Srpsku pravoslavnu crkvu.

“Navodno, Srbi u regiji su ugroženi pa im treba zaštita Srbije. Kojom ta država u stvari ugrožava suverenitet svojih susjeda. Ovog puta na politički teren u Crnoj Gori brutalno je uvedena i SPC. Kao dokazano najopakiji instrument velikosrpskog nacionalizma, podstrekač, jatak i advokat najmonstruoznijeg genocida u Europi novog doba”, rekao je Đukanović na početku izvanrednog kongresa DPS-a.

Udario je po SPC-u u Crnoj Gori za koju je rekao kako je “branila navodno ugrožene svetinje, iako je zapravo providno pokušala zadržati nezakonito prisvojenu imovinu koju su gradili crnogorska država i građani, a koja je uz to i kulturno povijesna baština Crne Gore”.

“Dakle, naš identitet, naše ime i prezime. Država Srbija se odmah nezvana našla u ulozi branioca, kako kažu njeni dužnosnici, svojih imovinskih prava, iako to tako ne tumači nitko, čak ni iz redova SPC u Crnoj Gori. Ali smo tim povodom saznali da Srbiju u obrani tobože ugroženog srpstva u Crnoj Gori vrlo zanimaju rezultati lokalnih izbora u Nikšiću, i predstojeći popis”, naglasio je Đukanović.

Neki od predstavnika međunarodne zajednice iskazivali su naglašenu zabrinutost za navodno ugrožene vjerske slobode, umjesto da u djelovanju SPC prepoznaju “tako očigledno oruđe malignog utjecaja antieuropske i antinato politike u Crnoj Gori i na zapadnom Balkanu”.

Podsjetimo, zakon o slobodi vjeroispovijesti krajem 2019. godine usvojila je vladajuća većina koju je predvodio Đukanovićev DPS nakon čega je SPC pokrenula široke prosvjede, optužujući tadašnju vlast da pokušava oteti crkvenu imovinu.

Analitičari vjeruju da je upravo taj zakon uzrok prvog izbornog poraza Mila Đukanovića nakon njegove trodesetljetne vladavine Crnom Gorom.

Naime, potkraj kolovoza 2020., vlast u toj zemlji preuzela je tročlana koalicija, čiji je veći dio, uključujući i novog premijera Zdravka Krivokapića blizak Srpskoj pravoslavnoj crkvi, prenosi portal dnevno.ba.

0 0 glas
Ocjena članka
Nastavi čitati

Preporuka

“Pojavu Abazovića u Crnoj Gori i Stanivukovića u RS-u mnogi su dočekali sa istim oduševljenjem kao Madeleine Albright Dodika”

Draško i Obojica izigravaju Robin Huda, strpali bi u zatvor sve one koje javnost želi tamo vidjeti, objavili bi na Instagramu svaku svoju aktivnost ili nešto što na to liči. Nije važno da li nešto radiš ili ne, samo je bitno stvarati percepciju o tome, makar ona bila potpuno lažna i neobjektivna.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Krajem devedesetih godina prošlog vijeka, američka državna sekretarka Madeleine Albright označila je pojavu Milorada Dodika na političkoj sceni Bosne i Hercegovine, kao ”dašak svježeg vjetra na Balkanu”.

Ondašnji Dodik pozivao je Karadžića i Mladića da se predaju sudu u Hagu, osuđivao je one koji su činili ratne zločine u ime srpskog naroda, oštro napadao Miloševića i zločin u Srebrenici nazivao genocidom.

Sadašnjeg Dodika, Albright ne bi ni prepoznala na ulici.

Oduševljenje u Srbiji

Trideset godina kasnije, pojavu Dritana Abazovića u Crnoj Gori i Draška Stanivukovića u manjem bh. entitetu (RS), mnogi mediji, analitičari i politička javnost u regionu, a naročito u susjednoj Srbiji, dočekali su bukvalno sa istim oduševljenjem kao što je bilo Albright kada je u pitanju Dodik.

Nije trebalo puno vremena da se pokaže koliko je pogrešna bila procjena američke državne sekretarke.

U slučaju Abazovića i Stanivukovića, već poslije nekoliko nedjelja, bilo je jasno da svaka promjena ne mora biti apriori bolja, demokratskija i naprednija, mada se i dalje, u dijelu javnosti, održava taj stereotipni, a nadasve navijački narativ o “svježim snagama koje dolaze iz Ulcinja i Banje Luke”.

Pored mladosti, Dritan (34), a Draško (27), ono što spaja oba političara je činjenica da su došli na talasu populizma, koji je zapljusnuo i ove prostore, a posebno nakon ulaska Donalda Trampa u Bijelu kuću, s tom razlikom, što se u slučaju Abazovića radi o građanskom populisti, gladnom vlasti i moći, a Stanivuković je klasičan model nacional-populiste, koji se, navodno, bori za interese samo svoje nacije.

Obojica izigravaju Robin Hooda, strpali bi u zatvor sve one koje javnost želi tamo vidjeti, objavili bi na Instagramu svaku svoju aktivnost ili nešto što na to liči.

Nije važno da li nešto radiš ili ne, samo je bitno stvarati percepciju o tome, makar ona bila potpuno lažna i neobjektivna. Amerikanci su davno usvojili pravilo “da je percepcija zapravo realnost”, a toga se drže i to primjenjuju savremeni populisti, poput Draška i Dritana.

Nikada im nije dovoljno prisustva u medijima, pa smo zahvaljujući i tome, brzo shvatili da Stanivuković želi biti bolji i uspješniji Dodik od Dodika, sa identičnim ili radikalnijim stavovima o važnim političkim i regionalnim temama, dok je kod Abazovića situacija malo kompleksnija, jer niko, osim njega, ako i on zna, ne zna šta želi postići u politici.

Njegova ambicija je svakako da zamjeni Mila Đukanovića i preuzme najveći dio suverenističkih glasova u Crnoj Gori, ali to je jednako realno kao da BiH sljedeće godine postane članica EU. Stanivuković je na izborima u Banjaluci osvojio respektabilnih 51.620 glasova (54,52 odsto), što je za 8.000 (9 odsto) više od svog protivkandidata Igora Radojičića, što mu daje osnov za optimizam da bi mogao svoj uticaj proširiti i na druge dijelove RS.

Nestanak baze

S druge strane, koalicija Crno na bijelo, sastavljena od URA, SPP-a Muamera Zukorlića, NVO Civis i vanstranačkih ličnosti u Crnoj Gori, osvojila je ukupno 22.649 glasova ili 5.53 odsto.

U rodnom Ulcinju, gdje i danas živi, Abazović je dobio 849 glasova, dok je Đukanovićev DPS dobio povjerenje čak 4.001, a dvije albanske liste osvojile su 3.538,odnosno 2.326 glasova. U drugoj crnogorskoj opštini, Tuzima, gdje Albanci čine 68.5 posto stanovništva, Abazovićeva lista je tek na osmom mjestu po broju osvojenih glasova od 11 političkih subjekata, koliko je učestvovalo na izborima.

U ovoj maloj opštini za Crno na bijelo glasalo je slovimam i brojem 114 glasača, dok je Albanska lista osvojila 3.284 glasa, a Đukanovićev DPS 2.619 glasova.

Dok Stanivuković ima solidnu startnu osnovu, mjerenu brojem glasova u Banjaluci, značajno porodično bogatstvo, što je veliki adut, s obzirom da je “novac majčino mlijeko svake politike”, ima i neku ideologiju, mada potpuno pogrešnu i retrogradnu, ali ona prija ušima birača u RS, mlađahni i kočoperni Abazović nema ništa od toga.

Koalicijom sa prosrpskim strankama izgubio je i ono malo svojih, suverenističkih glasova, dosadašnjim ponašanjem prije služi za sprdnju nego što predstavlja ozbiljnu političku alternativu, a od ideologije je ostala samo neutoljiva žeđ za vlašću pod svaku cijenu.

Zato je njegova politička perspektiva svedena na ulogu marginalca i jezička na vagi za srpsku većinu u parlamentu, ili na potpuni nestanak sa političke scene zbog gubitka izborne baze.

Tu neće pomoći ni medijska, ni svaka druga podrška od koncerna Vijesti, koji su stvarni vlasnici URA, a Dritan je samo populistički dobrovoljac za izvođenje prljavih radova.

Svakako, politička budućnost Abazovića i Stanivukovića zavisiće i od međunarodnih okolnosti.

Odlaskom Trumpa, svi populisti su izgubili moćnog saveznika, a EU polako postaje svjesna svojih grešaka i propusta i u slučaju BiH i u slučaju Crne Gore.

Izvor: depo.ba

0 0 glas
Ocjena članka
Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner

ANKETA

Bojite li se Koronavirusa?

Najnoviji komentari

Najčitanije objave

Popularno

0
Would love your thoughts, please comment.x
()
x