Kontaktirajte nas na:

Preporuka

NJEMAČKA, 30 GODINA OD UJEDINJENJA: 1,6 bilijuna eura nije bilo dovoljno

30 godina je prošlo od ujedinjenja Njemačke, a mnogi u Hrvatskoj ne vjeruju kako još uvijek ima razlike između “Istoka” i “Zapada”. Itekako je ima, komentira jedno “Dijete promjene”, Linda Vierecke.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Zamisli, preko noći se promijeni čitav tvoj život. Tvog radnog mjesta više nema, tvoja kvalifikacija više nije potrebna. Vrijednosti po kojima se živi su odjednom drugačije. Prijatelji odlaze jer tamo gdje živite više nema posla. Čitava tvoja socijalna mreža se raspada.

Ovih dana se često pitam, što bi takva promjena učinila sa mnom? Mom ocu je bilo 37 godina kad je 3. listopada 1990. zapečaćeno njemačko ponovno ujedinjenje. On je bio fizičar u jednoj čeličani. A nakon ujedinjenja više nikad nije našao stalan posao.

Svaka obitelj na istoku ima takvih priča

Mislim kako tek danas počinjemo shvaćati koji su golemi razmjeri te promjene bili za ljude na Istoku. Svaka obitelj u bivšoj Istočnoj Njemačkoj ima takvih priča: o muškarcima i ženama koji su izgubili radno mjesto, o nebrojenim doškolovanjima i novostečenim kvalifikacijama. O obiteljima koje su otišle na Zapad na posao. O onima drugima koji su ostali. O alkoholu koji je trebao popuniti nastalu prazninu. I o nama djeci koji smo odrasli u sustavu koji nije mogao našim roditeljima pružiti nikakvu pomoć, niti su još imali nekakvu mrežu veza.

Brojka koja me uvijek šokira je sljedeća: broj poroda se na Istoku nakon ujedinjena smanjio za 50%! To je više nego što je bilo i nakon Prvog i nakon Drugog svjetskog rata.

A usprkos tome se politika dugo ponašala kao da je samo pitanje vremena kad će nestati sve razlike između Istoka i Zapada. Ali one ne nestaju, usprkos 1,6 bilijuna (1.600.000.000.000) eura koje su u međuvremenu otišle u za razvoj Istoka.

Sve do danas se Istok i Zapad razlikuje po brojkama: ljudi tamo još uvijek zarađuju 17% manje. Moja majka je već 43 godine učiteljica. Njena mirovina će ipak biti znatno manja nego nekih učiteljica na Zapadu. To smatram nepravdom. Uzgred, također i za moj naraštaj koji zbog toga može očekivati značajno manju novčanu pomoć.

Nema “Ossija” u foteljama

Poražavajućim smatram i ovu statistiku: istočnih Nijemaca jedva da ima u šefovskim foteljama u čitavoj Njemačkoj. Samo 1,7% čelnih pozicija je popunjeno “Ossijima”: ne samo u privredi, nego i među sucima, rektorima sveučilišta, državnim tajnicima – dakle tamo gdje se donose odluke, istočni Nijemci nemaju što reći. A čak i na istoku Njemačke i 30 godina nakon ujedinjenja su položaji gdje se odlučuje popunjeni zapadnim Nijemcima. Mislilo se da će to biti privremeno rješenje kako bi se zamijenili kadrovi DDR-a. Ali to se zabetoniralo: zapadnonjemački gornji stalež dominira Istokom. Taj osjećaj koji je raširen među ljudima na Istoku se može i dokazati golim brojkama.

I poneka pozitivna iskustva iz Istočne Njemačkese malo cijene ili se za njih jednostavno uopće ne zna. Samo jedan primjer: moja majka je uvijek radila, baš kao i sve žene koje sam poznavala. Imale su i djecu i radile su kako bi ostvarile svoj poziv – to je za mene bilo i još uvijek jest nešto samo po sebi razumljivo. Ali mnogim mojim prijateljicama sa Zapada nedostaje takav uzor, a veće blagostanje na zapadu je bio tek jedan od razloga zašto je to bilo tako. Ali kad se početkom ove godine obilježavala stota obljetnica prava glasa i za žene, emancipacija žena u Istočnoj Njemačkoj je bila tek fusnota.

Zašto vas mi ne zanimamo?

Tek 30 godina nakon ujedinjenja nas i rezultati izbora prisiljavaju malo bolje pogledati na to iskustvo s Istoka. Jer Istočni Nijemci biraju drugačije: tamo je desničarski populistički AfD dvostruko snažniji nego na Zapadu. Ja sam posljednja koja to želi opravdati, jer nema nikakvog opravdanja za rasizam i ksenofobiju. Ali taj osjećaj ne sudjelovati u čitavom društvu se ne može samo tako pomesti pod tepih. I ako ne želimo da se čitave regije odcijepe, moramo djelovati u drugom smjeru: poticati nerazvijene regije, konačno izjednačiti plaće. Poduzeća se sama trebaju obavezati na kvote kako bi poticali Istočne Nijemce i sve činiti kako bi se održalo socijalno jedinstvo.

Još više od političkih ustupaka si želim iskreno zanimanje Zapada za Istok: za njihova iskustva, za lomove, za priče što se zbivalo nakon ujedinjenja i što oni danas osjećaju.

A moj naraštaj? Rođena 1982. spadam u treći naraštaj Istočnjaka – mi smo “Djeca promjene”. Ako smo mi nešto naučili, to je kako nikakav sistem nije vječit, kako se stalno morate mijenjati i da pritom morate svakoga povesti sa sobom. Nazovimo to kompetentnošću za transformaciju, što danas, dok proživljavamo digitalnu promjenu, nije nevažno. Mi smo sad u idealnom dobu preuzeti odgovornost. I, kad se kreće?

Izvor: dw.com

Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner
Postavite komentar
0 0 glas
Ocjena članka
Pretplati se
Obavijesti me o
guest
0 Komentara
Uredne povratne informacije
View all comments

Preporuka

GRAHOVAC: “Dodik je postao problem sebi i Republici Srpskoj, srpskom etnosu

– On je već problem mnogima. Građani Srbije uočavaju – dokle više Dodik. Dodik je postao problem sebi i Republici Srpskoj, srpskom etnosu. On uočava da je višak svuda. On neće postati američki igrač, ali on je potrošen”, dodao je Grahovac.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Grahovac o Dodiku

Blagoje Grahovac, penzionisani general i geopolitički analitičar, rekao je večeras u Pressingu da Republika Srpska nikada neće izaći iz Bosne i Hercegovine komentarišući sve učestalije najave Milorada Dodika, lidera SNSD-a, o ”razdruživanju”.

Gost emisije je rekao da je to ”zavaravanje srpskog etnosa u BiH”.

”To je zavaravanje sebe i zavaranje srpskog etnosa u BiH. Ne vjerujte u tu priču, Republika Srpska nikada neće izaći iz Bosne i Hercegovine. Bosni i Hercegovini je potrebna vladavina prava, nema razdruživanja. Dodik će uskoro postati sopstveni problem. On je već problem mnogima. Građani Srbije uočavaju – dokle više Dodik. Dodik je postao problem sebi i Republici Srpskoj, srpskom etnosu. On uočava da je višak svuda. On neće postati američki igrač, ali on je potrošen”, dodao je Grahovac.

Hoće li ishod izbora u Americi promijeniti politiku ove velesile prema BiH?

”Neće to naročito promijeniti, rekao sam – da je sreće da Bernie Sanders ostane kandidat. Ako ne on, onda će pobijediti Donald Trump. Zašto? Amerika je svjesna da je to učmao sistem i da postaje problem za sebe. Da li će promijeniti situaciju prema nama ako BIden pobijedi? Ne, naročito. Siguran sam da će Srbiji biti postavljeni strožiji zahtjevi za priznanje Kosova. To je završen posao samo što u Srbiji nema nijedan političar toliko snage da realnost saopšti sebi i drugima. To je gotovo. Šta će se desiti poslije izbora? Neće se promijeniti interes Amerike prema Balkanu, bit će pojačan interes”, rekao je gost Pressinga.

O Dejtonu i njegovim eventualnim promjenama…

”Da BiH nije zarobljena od svojih političara, Dejtona se niko ne bi sjećao. Profunkcionisaće jer će građani BiH, kada počnu da ih mijenjaju, političare će mijenjati svakih pola godina. Mijenjati vlast – to će biti poželjno pomodarstvo u Bosni i Hercegovini. Profunkcionisaće, ali sa zakašnjenjem jer će građani vrlo brzo shvatiti da se s ovakvim političarima više ne može”, procijenio je on.

Naglasio je da očekuje da će ”Aleksandar Vučić na vlasti ostati još godinu i po dana”. Zašto?

”Navijam da ostane godinu i po dana i kada profunkcioniše ovaj program američki za Srbiju i Kosovo, a to će se desiti u martu, a siguran sam da će u julu dobiti zahtjev da promijeni Ustav i da u preambuli izbriše da je Kosovo dio Srbije. Nakon toga će biti priznanje Kosova. Pošto on to neće imati snage da prevali, on je ograničio i sljedeći mandat. Na treći april 2022. godine. On tačno zna kako će to ići terminski i pošto neće biti u stanju da prihvati Kosovo, tražit će referendum i oni će ga odbiti”, najavio je Grahovac.

Grahovac je govorio i o ostalim aktuelnim temama, Uskoro donosimo video kompletnog razgovora.

Za Milorada Dodika je rekao da je kabadahijski političar, a Dragana Čovića ocijenio je opasnim.

U nastavku su komentari ostalih regionalnih lidera.

Milorad Dodik: Kabadahijski političar koji mora ići.

Dragan Čović: Neiskren, opasan.

Izvor: N1

Nastavi čitati

Preporuka

Dr. Anto Ivić: Bosna nije oslobođena, već oružjem porobljena

Osvrt Mustafe Cerića, bivšeg reis-ul-uleme u BiH, predsjednika Svjetskog bošnjačkog kongresa, na devetnaesti Molitveni dan za Domovinu Vrhbosanske nadbiskupije i sedamnaesto vojno hodočašće na Bobovac 24. listopada ove godine (uoči spomendana smrti bosanske kraljice Katarine), na prvi pogled mogao bi izgledati kao dobronamjeran poziv na molitveno i duhovno zajedništvo pripadnika svih konfesionalnosti u Bosni i Hercegovini, da detaljnijim čitanjem ne otkriva niz proturječnosti i nelogičnih konstrukcija s političkim ciljevima.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Za Bosansko kraljevstvo koje je postojalo 86 godina (1377.-1463.), Cerić u kolumni za portal Pressmedia.ba piše: „Dolaskom Osmanlija u Bosnu, bosanska kraljevina je ukinuta tako što je Bosna postala dio univerzalne osmanske carevine.“

Pogled na prošlost ocjenjuje: „Nema apsolutne suglasnosti ni oko jedne, pa tako ni oko bosanske historije o tome tko oslobađa a tko porobljava jednu zemlju, kraljevinu ili državu. Uvijek je bilo i uvijek će biti da je neko za jedne osloboditelj, dok je za druge porobljivač.“

Ovim se ne samo promiče teza da je Bosna oslobođena osmanlijskom invazijom, već se relativizira ono što je opće poznato. Osmanlije su u svojoj ekspanzionističkoj politici usmjerenoj prema Europi, vojno osvojile ove krajeve, a njihov vođa sultan Mehmed II. s ponosom nosio je ime „El-Fatih“ – Osvajač, a ne Osloboditelj. Bosanska Kraljevina nije ukinuta, nego silom i oružjem osvojena i porobljena. Bosanski kralj je ubijen i pored obećanja da će mu biti pošteđen život ako preostale utvrde mirno preda, što je učinio, ali time život nije sačuvao.

U „univerzalnoj osmanskoj carevini“ kako je Cerić naziva, možemo reći da nije provodila veliki pritisak u cilju islamizacije, niti je ona bila izrazita, dok im je god „za vratom puhao“ ugarsko-hrvatski kralj Matija Korvin, a središnja Bosna bila pogranično područje prema još neosvojenom hrvatsko-ugarskom teritoriju. Tek 60 godina nakon pada Bosanskog Kraljevstva, tj. padom Srebreničke, a zatimi Jajačke banovine, islamizacije je potaknuta terorom i rigoroznim zakonima. Posljedica takvog „univerzalizma“ je bila da od gotovo 500 poznatih katoličkih crkava koje su postojale na području koje danas zauzima Bosna i Hercegovina, do kraja 17. stoljeća nisu porušene ili pretvorene u džamije samo 5 crkava!

Među predosmanskim crkvama bile su i tri na Bobovcu. Nalazile su se unutar bobovačke fortifikacije kao i jedan od ukupno sedam kraljevskih dvorova bosanskih vladara. Crkve, kao i dvor, uništeni su u turskom razdoblju.

Nadalje, Cerić veli: „Bobovac ima i svoj duhovni značaj u smislu sjećanja na vjeru i tradiciju drevnih Dobrih Bošnjana ‘Bono Homini’, koji su imali svoju Bosansku crkvu – ni istočnu ni zapadnu, ni hrišćansku ni kršćansku, već svoju ‘krstjansku’.“

Nije jasno kako to Bobovac, a napose ostatci njegovih crkava, od kojih je jedna i restaurirana, podsjećaju i na što drugo osim na ono što jesu. Upravo na tom mjestu prilikom hodočašća i danas se slavi sv. misa.

Dobri Bošnjani – „bonoHomini“ nisu nikakva etnička ili vjerska skupina, odnosno pripadnici Bosanske crkve, nego oznaka za društveni status kojeg treba promatrati u europskom kulturološkom krugu. Budući da autor teksta nije povjesničar, shvatljivo je nerazumijevanje tih termina, ali nikako i opravdano pogrešno tumačenje.

Jezičnim promjenama i palatalizacijom, katolici od kraja 19. stoljeća sebe nazivaju „kršćani“, dok su se ranije nazivali „krstjani“. Dakle, ovdje je riječ ili o temeljnom neznanju ili o manipulaciji koja ima za cilj dokazati neku jezičnu posebnost, ali bez argumenta.

Pišući o „crkvi bosanskoj“ i osvrtu na pojavu katara, albigenza, paterana, babuna i bogumila u Europi, Cerić previđa da je Bosna bila dio kršćanskog duhovnog prostora Europe i da je dijelila duhovna kretanja i pojave na tom prostoru, sa specifičnostima kao i u drugim područjima. Dakle, Bosna nije bila na Mjesecu, na kojeg je sletio „osloboditelj“ El-Fatih.

S konstatacijom da Bobovac „nije izgubio svoj povijesni i simbolički značaj u smislu drevne tradicije bosanskog kraljevstva i bosanske državnosti“, možemo se uvjetno složiti, ali s napomenom da je od tradicije srednjovjekovne Bosne jedini kontinuitet do danas zadržan jedino u postojanju Franjevačke provincije Bosne Srebrene kroz sva ta stoljeća. (Jedan od franjevačkih samostana povezan je upravo s Bobovcem). Osmanlijske provincije nisu imale nikakvu državnost, pa tako niti one koje su nosile ime Bosne ili Hercegovine.

Indikativno je da Cerić našu zajedničku domovinu naziva Bosna. Mi živimo u međunarodno priznatoj državi Bosni i Hercegovini, nastaloj spajanjem dviju povijesnih pokrajina, Bosne i Hercegovine – ranije Huma. Hrvati katolici imaju potpuno pravo moliti se za svoju domovinu upravo na mjestu gdje su molili i njihovi pretci prije nego što su Osmanlije svojom osvajačkom politikom ne samo porušile njihove bogomolje, već i izmijenile etničku i konfesionalnu strukturu ovog područja.

Cerićev stav da: “nema nitko pravo Bobovac prisvajati samo sebi ni nacionalno, ni državno, ni duhovno zato što simbol Bobovca pripada jednom vlasniku, a to je Bosna i njeni autohtoni Bošnjaci/Bosanci različitih vjera, Bosna koja nikad nije bila ni hrvatska ni srpska, ni turska, ni austrougarska, ni jugoslovenska, već isključivo i samo bosanska“, upravo negira temelje na kojima Bosna i Hercegovina jedino može i postojati, a to je da bude država i Hrvata, i Srba i Bošnjaka (ranije Muslimana).

Ne ulazeći u elaboraciju nastanka suvremenih nacija, činjenica je da Hrvati kao narod nemaju potrebu svoj identitet graditi u 21. stoljeću, jer je on ovdje nastajao i razvijan još od vremena nastanka islama na Bliskom istoku. Gotovo 1.100 godina je od uspostave Hrvatskog Kraljevstva i to upravo na području koje je danas dio Bosne i Hercegovine. Unatoč stavovima poput Cerićevih, uvažavajući BiH i kao domovinu drugih, Hrvati su uvijek smatrali i smatrat će bosanske kraljeve i kraljice svojim, napose se sjećajući spomendana smrti kraljice Katarine, koja je upravo spašavajući glavu pred El-Fatihom svoje konačno utočište našla u Rimu, gdje je i umrla 25. listopada 1478. godine. | HMS

NAPOMENA: Autor teksta je doktor povijesnih znanosti. Doktorirao je na Sveučilištu u Zadru. Autor je i koautor 13 knjiga o migracijama stanovništva u vrijeme Osmanlijske okupacije Bosne i Huma.

Nastavi čitati

Preporuka

HASANBEGOVIĆ POSLAO OŠTRU PORUKU! Govorio o ‘kućnom odgoju političara’ i jasno poručio Plenkoviću i Milanoviću…

Zastupnik Domovinskog pokreta Zlatko Hasanbegović za N1 je govorio o radikalizaciji društva, za koju tvrdi kako se uopće ne događa te je kao ozbiljniji problem istaknuo trivijalizaciju javne rasprave.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Zlatko Hasanbegović

Protivnik sam moralne panike i stvaranja psihoza. Moramo pristupiti racionalno i konstatirati elementarne činjenice. Korona nije karijes, jer se karijes može liječiti, ali nema potrebe stvarati psihozu i ozračje kuge i kolere i situacije da mrtvi ljudi leže po cestama, jer nije tako. U pozadini medijske psihoze imamo problem koji se zove elementi kolapsa zdravstvenog sustava. On, prema navodima liječnika, počinje kolabirati. Imamo situaciju u kojoj kapaciteti još nisu popunjeni, ali se tvrdi da nema dovoljno hrane, kisika, da pacijentima nema tko promijeniti pidžamu, a ne vidim uzročno posljedičnu vezu između ove razine problema Covida 19 i onoga što se događa na pojedinim mjestima. Koronakriza koja još uvijek nije došla do razine potpune preopterećenosti sustava, samo nas je podsjetila na ključni problem hrvatskog zdravstva – bilo koronakrize ili ne”, rekao je o trenutnoj situaciji u zemlji i borbi s koronavirusom.

Rekao je i kako ne može previše govoriti o zdravstvenoj reformi.

“Korjenite promjene, to vrijedi za bilo koje područje hrvatskog javnog života, odnosno izbjegavanje bilo kakvih korjenitih promjena, sada doživljava svoj klimaks. Korona će otići, a ove probleme treba rješavati. Život se ne može zaustaviti”, tvrdi Hasanbegović.

Ne želi da se uvede izvanredno stanje.

“Ustav je jasan – svako ograničenje ljudskih prava i sloboda može se donijeti isključivo aktiviranjem stanovitog Ustavnog članka, te dvotrećinskom većinom u Saboru – to ne može biti predmet rasprave. Samo je pitanje treba li proglasiti izvanredno stanje. Mi ne možemo prebacivati odgovornost na struku. Korona je pokazala i naličje onoga što se naziva strukom. Sve odluke trebaju donositi politički čimbenici koji su od naroda za to dobili povjerenje. Ako se ograničavaju ljudska prava i slobode, Ustav propisuje procedure. Predmet rasprave samo je jedan – treba li nam izvanredno stanje ili ne. Moj stav je da izvanredno stanje ne treba uvoditi. Hrvatska Vlada mora preuzeti odgovornost, ne smije se skrivati iza epidemiologa i struke. Struka političke čimbenike može savjetovati, ali oni moraju donijeti odluku”, kaže.

Siniša Hajdaš Dončić je rekao kako bi Hrvatska uskoro mogla imati deset tisuća zaraženih koronavirusom dnevno, a Hasanbegović na to govori:

“Hajdaš Dončić je jučer proricao da će broj zaraženih doći na 10.000 i kaže da ove mjere nisu dostatne. On zaziva lockdown. Kriterij za uvođenje takvih mjera je smrtnost. Mi ne znamo – umiru li ljudi od Covida ili s Covidom. Možemo izdvajati pojedinačne slučajeve, ali jasno je da je teško ustanoviti uzrok smrti sada.”

Kao društveni problem vidi nekvalitetu javnog diskursa, no ne i radikalizaciju.

“Postoje različiti oblici marginalne društvene patologije, ali ne postoji radikalizacija. Odbijam raspravljati o nečemu što ne postoji. Živimo u slobodnoj zemlji, sučeljavanje političko-ideoloških stajališta je poželjno, i ako se ne želimo vratiti na neke prijašnje političke obrasce, Hrvatskoj toga nedostaje još više”, govori.

Što se tiče odnosa premijera Plenkovića i predsjednika Milanovića, Hasanbegović smatra kako je nedostatak kućnog odgoja opći problem hrvatske politike.

“Problem hrvatske politike nije radikalizacija, nego trivijalizacija, banalizacija i u mnoštvu slučajeva nedostatak kućnog odgoja. Nije mi jasna pozadina polemike, ali jasno mi je da dosega nema. Ukazuje na infantilizaciju, trivijalizaciju i banalizaciju diskursa hrvatske političke elite. Na to gledam kao da vrstu osobne zadovoljštine, ne ulazeći u motive izričaja predsjednika Republike. Iz meni nepoznatih razloga on je iznosio stanovite interpretacije, uvodio neke pojmove – parapolitički, internetska septička jama, i slične koje prate hrvatski politički život. Na neki način osobno polažem autorstvo. Prezirem licemjerje. Samo u Hrvatskoj je moguća montipajtonovska situacija, da jedan akter proziva drugog da je izdanak crvene buržoazije, a proziva ga onaj koji je izdanak istog socijalno-političkog miljea. Milanović nastupa na način koji mi je blizak – da treba imati jasan stav i da se ne treba nikome svidjeti… Sa žaljenjem mogu konstatirati da imamo prvorazredno licemjerje i banalizaciju javne rasprave”, zaključuje zastupnik Domovinskog pokreta.

Izvor: dnevno.hr

Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner

ANKETA

Bojite li se Koronavirusa?

Najnoviji komentari

Najčitanije objave

Popularno

0
Would love your thoughts, please comment.x
()
x