Kontaktirajte nas na:

xBox

Nema mira na Balkanu dokle god srpski narod živi od krivih sjećanja

Znajući koliko ekspanzionističkoga zla nosi u sebi srpsko pravoslavlje koje sebe smatra temeljem srpstva, bez one istinske duhovnosti, mogući su u budućnosti novi izazovi. Jer da je „Srpska pravoslavna crkva“ opasna i da može motivirati Srbe na iracionalne nacionalističke pohode, vidi se iz slučaja „litija“ u Crnoj Gori.

Luka Marković

Online:

/ Datum objave:

Prema istraživanjima psihologa ima dobar dio ljudi o sebi kriva sjećanja. Naime, većina ljudi  ima o sebi ljepša sjećanja nego je to doista bilo u prošlosti. Razlog za to leži u tome što vlastitu prošlost gledamo kroz drugačije naočale nego prošlost drugih ljudi. Slične stvari se događaju i s narodima. Dok Nijemci vrlo često govore o njihovoj negativnoj ulozi u dvadesetom stoljeću, pogotovo u Drugom svjetskom ratu, Francuzi i Englezi rijetko kada spominju svoje nehumano ponašanje u vremenima kolonijalizma kad su mnoge narode izrabljivali i terorizirali.

Na sličan način se ponašaju danas srpski ideolozi koji kontinuirano potiskuju sjećanje na vlastitu krivicu iz prošlosti, optužujući uvijek druge narode.

Čitam ovih dana tekst u jednom hrvatskom dnevnom tisku o tome kako bi i sami Srbi trebali napokon preispitati svoju negativnu ulogu u ratnim događanjima devedesetih godina u Hrvatskoj. Pri tome padaju mi u oči riječi nekoga Sime Rajića kako su Srbi u Hrvatskoj zbog straha od događanja iz Drugoga svjetskoga rata digli pobunu.

Istina, u tekstu se spominje i velikosrpski ekspanzionizam koji je utjecao na hrvatske Srbe da ustanu protiv svoje države. Iako tekst ima dosta objektivnih činjenica, nedostaju mu one bitne povijesne koje su dovele do animoziteta između Hrvata i Srba, ali isto tako između Srba i drugih naroda na prostoru bivše države.

Istina je da su se pojedini hrvatski političari i intelektualci za vrijeme Prvoga svjetskoga rata, pa i prije, zauzimali za političku suradnju sa Srbima, u nadi da bi se na taj način mogli osloboditi stoljetnog mađarskog, austrijskog i talijanskoga jarma. Ali istina je i to da je među njima bilo i onih, poput Stjepana Radića, koji su shvaćali da se demokratska država ravnopravnih naroda ne može graditi sa prečanskim Srbima.

Nažalost, zahvaljujući među ostalim i srbijanskoj vojnoj nadmoći nakon Prvoga svjetskoga rata došlo je do stvaranja zajedničke države. Vrlo brzo se pokazalo da ta država nema budućnosti, i to ne zbog Hrvata i Slovenaca nego zbog srpskoga uvjerenja da je ta zajednica stvorena u službi realiziranja velikosrpske ideologije.

Istinski Crnogorci koji su već na samom početku osjetili užas ekspanzionističke srbijanske politike, suprotstavili su se namjerama Srba da ih dokinu kao narod. Njihova pobuna 1918. godine protiv uništenja crnogorske nacije, dinastije i Crnogorske pravoslavne Crkve završila je u krvi. Grozni zločini koje su Srbijanci u sprezi s domaćim crnogorskim četnicima počinili nad onima koji su se osjećali Crnogorcima, ostavila je duboke tragove u sjećanju toga naroda.

Kako stvari sada izgledaju, u Crnoj Gori nisu isključeni novi opasni sukobi, jer Crnogorci dobro znaju da se ponovno radi o njihovom biti ili ne biti.

Makedonci, čiju su nacionalnost Srbi u samom početku stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca zanijekali, imali su više sreće od Hrvata kod raspada druge Jugoslavije. U strahu od mogućega sukoba s Bugarima, kojima je većina Makedonaca bliža nego Srbima, pustili su srpski nacionalisti tu republiku da ode mirnim putem. Ali da i tu srpske pretenzije za dokidanjem nacionale samobitnost Makedonaca nisu završile, vidi se po tome što Srpska pravoslavna crkva još uvijek ne priznaje autokefalnost Makedonske pravoslavne crkve.

Znajući koliko ekspanzionističkoga zla nosi u sebi srpsko pravoslavlje koje sebe smatra temeljem srpstva, bez one istinske duhovnosti, mogući su u budućnosti novi izazovi. Jer da je „Srpska pravoslavna crkva“ opasna i da može motivirati Srbe na iracionalne nacionalističke pohode, vidi se iz slučaja „litija“ u Crnoj Gori.

Ali vratimo se odnosu Hrvata i Srba i činjenicama koje su dovele do današnjih animoziteta, koja ne mogu potisnuti nikakva površna izmirenja nego istinsko priznavanje povijesnih činjenica. Nepobitna je povijesna istina da je većina hrvatskih političara bila protiv ulaska u zajedničku državu s prečanskim Srbima. Pa ipak to se dogodilo zahvaljujući i pritisku velikih sila koje su bile sklone Srbiji. Došlo je do stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, pri čemu su Crnogorci i Makedonci već u startu bili smatrani dijelom srpskoga naroda.

Kad je u jednom trenutku zbog političkih previranja bio poljuljan velikosrpski nacionalni program, došlo je do jačanja srpskoga ekstremizma. Rezultat tog ekstremizma je bio atentat u Skupštini Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca od strane srpskoga radikala Puniše Račića 1928. godine na hrvatske političare predvođene Stjepanom Radićem. Sam Radić je nakon nekoliko mjeseci podlegao posljedicama atentata. Taj zločinački čin je ostavio duboke rane kod hrvatskoga naroda i ojačao još veće nepovjerenje prema srbijanskoj politici.

Već slijedeće godine kralj Aleksandar I Karađorđevć dokida demokraciju i uvodi „Šestojanuarsku diktaturu“, i to pod parolom očuvanja države. A Kraljevinu SHS preimenuje u Kraljevinu Jugoslaviju. Bio je to početak stvaranja velike Srbije pod imenom Jugoslavije, pri čemu su  prekršeni svi dosadašnji dogovori i hrvatski narod gurnut u političku beznačajnost s jasnom porukom da od hrvatske ravnopravnosti, a da i ne govorimo samostalnosti, nema ništa.

Kao što izvore antagonizama između pravih Crnogoraca i Srbijanaca treba tražiti u dokidanju crnogorske nacije, tako se s pravom može reći da je glavni razlog za stvoreni animozitet između Hrvata i Srba bio i ostao velikosrpski nacionalizam. Da nije došlo do atentata na hrvatske članove Skupštine, te da su Srbi ispunili ono što su obećali Hrvatima kod njihovoga pristupanja Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, vjerojatno nikada ne bi došlo do ustaškoga pokreta. Da je došlo do realizacije sporazuma Cvetković – Maček (1939.) i formiranja „Hrvatske banovine“ vjerojatno ne bi Pavelić sa šačicom svojih pristalica odveo hrvatski narod u opasnu avanturu s tadašnjom nacističkom Njemačkom.

Što više može se pretpostaviti da ne bi došlo niti do jakoga komunističkoga pokreta u Hrvatskoj, jer bi se Maček priklonio antihitlerovskoj koaliciji. Ali dogodilo se što se dogodilo. Povijesne se činjenice ne mogu zanijekati, ali se od njih može puno naučiti.

Srbi u Hrvatskoj bi morali napokon shvatiti da je hrvatski narod nekoliko puta izigran i ponižen od strane velikosrpske politike, te da upravo ta politika snosi odgovornost za pojavu ustaštva, ali i za kasnije komunističke osvetniče pohode protiv Hrvata.

Za povjerovati je da je devedesetih godina među hrvatskim Srbima bilo i straha od hrvatske države i moguće osvete. Pa ipak taj njihov strah i ekstremizam treba pripisati kontinuiranim srbijanskim besramnim lažima o 700 tisuća ubijenih Srba u Jasenovcu, ali i velikosrpskom nacionalnom programu kojega su manje više gotovo svi Srbi u bivšim jugoslavenskim republikama bili spremni slijediti, s ciljem objedinjenja takozvanih srpskih područja.

Nitko ih ne može osloboditi te krivice, bolesne zaslijepljenosti ideologijom velikosrpskoga nacionalizma, koji je krajem devedesetih jasno sprovođen prema zamislima Memoranduma Srpske akademije znanosti i umjetnosti.

Dobro bi bilo kad bi napokon Srbi shvatili da onaj tko posegne za tuđim može dovesti i do gubitka vlastitog. Ono što može doista dovesti do poboljšanja odnosa između Hrvata i Srba jesu prava sjećanja Srba na vlastitu prošlost, kao i na njihov ekspanzionistički odnos prema susjedinim narodima.

Nažalost, u Srbiji se to ne događa. Srbija i dalje umjesto da istinski sagleda vlastitu prošlost, da prođe katarzu, ne vidi niti one zadnje gadosti koje je počinila susjednim narodima.

U sjećanjima većine srpskih intelektualaca, političara i takozvanih stručnjaka za ono što se dogodilo u Vukovaru, Srebrenici i pokušaju protjerivanja Albanaca s Kosova, krivicu snose oni drugi.

Istina, ima u Srbiji i među Srbima u drugim državama i onih koji imaju ispravna sjećanja o vlastitoj prošlosti, ali, nažalost, oni su beznačajna manjina da bi se mogla očekivati neka ljepša vremena.

Zato u Hrvatskoj ne bi trebalo očekivati čuda na području iskrenoga pomirenja. Jer Srbi u svim susjednim državama još uvijek osluškuju što misli beogradska politička elita. Zar na to ne upućuju litije u Crnoj Gori i  zbivanja u BiH? Zar nešto o tome ne govori činjenica da Srbija nema političara koji bi im se usudio reći da je priča oko Kosova završena stvar?

Dr. fra Luka Marković | herceg-bosna.com

Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner
Postavite komentar
0 0 glas
Ocjena članka
Pretplati se
Obavijesti me o
guest
0 Komentara
Uredne povratne informacije
View all comments

xBox

IVICA MARIJAČIĆ U BUJICI: “Plenković je povrijeđeni narcis i baršunasti diktator!“

Plenković je baršunasti ili svileni autokrat, diktator koji se do sada na vrlo elegantan i ne previše glasan način, obračunavao sa svim pojavama i svim ljudima koji mu se nisu pokorili, a sada je pokazao svoje pravo lice – izjavio je u Bujici na Z1 televiziji glavni urednik Hrvatskog tjednika, Ivica Marijačić, odgovorivši tako na briselske prozivke šefa HDZ-a i aktualnog premijera, koji je u kontekstu tragičnog događaja na Trgu sv. Marka u Zagrebu, prozvao Domovinski pokret, Miroslava Škoru, Hrvatski tjednik, Bujicu…

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Ivica Marijačić

Plenković je baršunasti ili svileni autokrat, diktator koji se do sada na vrlo elegantan i ne previše glasan način, obračunavao sa svim pojavama i svim ljudima koji mu se nisu pokorili, a sada je pokazao svoje pravo lice – izjavio je u Bujici na Z1 televiziji glavni urednik Hrvatskog tjednika, Ivica Marijačić, odgovorivši tako na briselske prozivke šefa HDZ-a i aktualnog premijera, koji je u kontekstu tragičnog događaja na Trgu sv. Marka u Zagrebu, prozvao Domovinski pokret, Miroslava Škoru, Hrvatski tjednik, Bujicu…

“Njegov nastup je logični nastavak prijašnjih nastupa, samo što je sada bio malo agresivniji i nervozniji,” kaže Marijačić i dodaje: ”Plenković nam je dao do znanja da se raspada potemkinovska slika koju njeguje o sebi. Shvatio je da ne može nadzirati sve u Hrvatskoj, da postoje političke stranke i mediji koje se ne može korumpirati. Plenković je pokazao da je autokratski orijentiran, povrijeđeni narcis, koji sa sebe odbacuje svaku vrstu odgovornosti.”

MARIJAČIĆ ODGOVARA: “U POLITIČKOM SMISLU, INSPIRATOR JE PLENKOVIĆ!”

On je spreman smijeniti pola Vlade bez nekog vidljivog razloga – nastavlja Marijačić opisivati političko ponašanje Andreja Plenkovića: – Iz nekog makijavelističkog, egoističnog razloga, on od sebe miče sve koji mu zasmetaju. Tako je i sa ovim napadaom. Pokušao je prenijeti krivnju na sve, osim na sebe, iako skup indicija koje se slažu oko tog slučaja – vodi prema njegovoj odgovornosti. On je svojom politikom izazvao ovoga mladića da počini taj čin, koji svi osuđujemo jer ne možemo istjerivati pravdu pucanjem po nevinim ljudima. U političkom smislu, inspirator je Plenković! Ako je mladić odrastao u braniteljskoj obitelj, ako su za tog mladića vrijednosti i simboli oni pod kojima je branjen Vukovar i Domovina, onda ne možete reći da nije kriv onaj koji pljuje po tim simbolima.

“Čovjek ne može vjerovati da je ovo 2020. godina… Rekao bih da je 1945. ili neka poslije, kada su se boljševici obračunavali s nepočudnim elementima ili s narodnim neprijateljima,” rekao je Marijačić i dodao: “Ovo je jedan nevjerojatan politički obračun, neprispodobiv 21. stoljeću. Kada ne bi vidio Plenkovićevu sliku, pomislio bih da je možda nekakav relikt partizanskog pokreta, boljševičkog režima, jugo-komunističkog ili jugo-srpskog, ali čovjek ima pedest godina i pribjegao je ovakvoj metodi obračuna!”

Marijačić smatra da je Plenkovićev istup “najbrutalniji udar na slobodu medija u samostalnoj Hrvatskoj državi, u zadnjih tridest godina”: – I dosad je bilo razmimoilaženja i čarki, svađi između političara i medija, ali da je netko zaprijetio cijelim represivnim sustavom, nazvavši nezavisne medije “gnijezdima”, to je čisto boljševička terminologija. To je prijetnja i poziv na linč medija!

INSINUACIJE I POTISKIVANJE ODGOVORNOSTI…

Marijačić najavljuje da će nastaviti s istom uređivačkom politikom i da neće pokleknuti pod pritiscima. Ne plaši se Plenkovića, ali: – Što će se dogoditi, ako sutra neki čovjek s psihičkim disbalansom bude motiviran njegovim riječima i nešto napravi vama ili meni? Mi nećemo imati zaštitu jer policiju i represivni sustav nadzire upravo Plenković. Nama neće kupiti blindirane limuzine…

Plenkovićev briselski napad na desnu oporbu i medije nazvao je “degutantnim” i “gnjusnim”: – On je prejudicirao ishod cijele priče prije nalaza policije, saslušanja i savjetovanja s bilo kime. Za tragični događaj optužio je demokratsku, konzervativnu oporbu i nezavisne medije. Nije imao ni toliko strpljenja da pričeka pogreb kraj Kutine toga mladića, što upućuje na jednu, jedinu činjenicu – Andrej Plenković, osim što nema političkog humanističkog refleksa u sebi, nema problem ni sa savješću.

“Insinuacijama na račun konzervativno demokratske oporbe i medija, Plenković potiskuje vlastitu odgovornost za sve što se događa u Hrvatskoj uključujući i taj događaj,” iznio je Marijačić svoje viđenje prozivke iz Bruxellesa: ”Nitko normalan ne može odobriti mladićev čin, kao napad, ali kad se već dogodio, onda treba analizirati uzročnu-posljedičnu sliku i vidjeti što se zapravo dogodilo, a ne naklapati kao što to radi Plenković.”

“DEMONIZIRA SE OBITELJ BRANITELJA KOJI JE POGINUO ZA VUKOVAR, A U VLADAJUĆOJ KOALICIJI JE OKUPACIJSKI GRADONAČELNIK!”

U oči upada činjenica da mladić dolazi z braniteljske obitelji – nastavlja pričati o Danijelu Bezuku glavni urednik Hrvatskog tjednika: – Svi iz njegove obitelji, uključujući i oca i stričeve, branili su Vukovar, branili su Hrvatsku. Njegov je stric poginuo kao jedan od najvećih heroja Vukovara, kao pripadnik HOS-a. On dolazi iz obitelji koja je sve dala za Hrvatsku. Sada imamo situaciju da predsjednik Vlade Hrvatske države demonizira, uz političke stranke i medije – i taj milje iz kojeg dolazi mladić, neizravno i njegovu obitelj… A što nudi kao nadomjestak, kao alternativu? Nudi koaliciju sa SDSS-om, sa onima koji su napadali Vukovar, sa okupacijskim gradonačelnikom Vukovara – Vojislavom Stanimirovićem! To nije samo politički promašaj, to nije samo sumrak pameti, to je, po mom mišljenju, mentalni poremećaj. Obitelji kojoj je netko poginuo za Vukovar, suprotstavlja se okupacijskog gradonačelnika! Zar to može normalan hrvatski čovjek danas prihvatiti?!

Marijačić nije kritičan prema svim Srbima u Hrvatskoj, već, kako ih on naziva, “Pupovčevim Srbima”: – SDSS predstavlja samo dio Srba i to militantnih, čak i agresorskih, a ja ih zovem Pupovčevi Srbi. Nikada ne miješam ukupni srpski korpus s Pupovčevim Srbima. Oni uživaju sve privilegije u RH, oni su iznad zakona i Ustava.

Plenkovićev HDZ koalira sa SDSS-om, sa strankom koju je osnovao ratni zločinac i koja njeguje i baštini te dalje prakticira politiku koja je neprijateljska u odnosu na RH, što se i vidi iz nekih nedavno postavljenih zahtjeva i ciljeva Milorada Pupovca – tvrdi Marijačić: – Pupovac je reako da je njihov cilj politička samouprava. Politička samouprava je skoro ekvivalent autonomiji. To je memorandumski cilj!

“POLITIČKU SCENU U HRVATSKOJ RADIKALIZIRAJU ‘NOVOSTI’, A NE ONI KOJI GOVORE ISTINU!”

Prokomentirao je i zahtijev kojim je Udruga ‘U ime obitelji’ prije tri godine zatražila od premijera da prestane financirati Pupovčeve ‘Novosti’: – Andrej Plenković kod njih ne vidi nikakav govor mržnje, nikakve poticaje za kaznena djela, iako se u gotovo svakom broju, naslovnica  ‘Novosti’ može tako kvalificirati. Političku i medijsku scenu u Hrvatskoj radikaliziraju’Novosti’, a ne oni koji govore istinu. ‘Novosti’ često nazivam i režimskim listom, jer oni nemaju čitateljske publike, ali dovoljno je da se postave na internetu. Njih nikada neće blokirati i zabraniti, iako objavljuju gnjusne stvari o Hrvatskoj državi, koja ih financira. To glasilo je u funkciji politike ‘Memoranduma 2’ SANU-a, čija je osnovna ideja ostvariti u miru, ono što nisu uspjeli u ratu.

Posebno se osvrnuo na termin “govor mržnje”: – Govor mržnje je konstrukt Frankfurtske škole, koju su prije sto godina osnovali neomarksistički filozofi Horkheimer, Fromm i ostali. Za njih je nasilje prihvatljiva metoda obračuna ljevice prema desnici, čak i umjerenoj… Oni ne priznaju nikakvu konzervativnu političku opciju i njihova vizija svijeta zasniva se na ljevičarskoj filozofiji, koju treba ostvariti i nasiljem, ako treba. Taj konstrukt “govor mržnje” potječe odatle, a naslijedili su ga boljševici u Jugoslaviji i SSSR-u i debelo prakticirali prema svim nepočudnim elementima. Oni “govorom mržnje” proglašavaju najobičniju i najnormalniju političku kritiku. Gdje to piše, u kojem zakonu, u kojem zakonskom aktu ili Ustavu da ja moram podržavati politku HDZ-a i Plenkovića?! Ne postoji način koji bi mene na to prisilio!

MARIJAČIĆ KOMENTIRAO POTPORU KOJU JE PLENKOVIĆ DOBIO OD GRBINA, BAUKA I KATARINE PEOVIĆ…

Marijačić je prokomentirao potporu koju je Andrej Plenković dobio od šefa SDP-a Peđe Grbina i Katarine Peović iz Radničke fronte: – To je njihov način da sakriju svoje političke frustracije i tugu zbog poraza koji su na osobnoj razini doživjeli 90-tih godina. Oni su izgubili rat ’95. Nikada se nisu identificirali s Hrvatskom državom, demoniziraju simbole pod kojima je branjen Vukovar, a uzdižu simbole pod kojima je napadan.

Marijačić nije zaboravio prokomentirati ni SDP-ovca Bauka, koji je također uz Plenkovića: – Nije izvor napada i nesretnog događaja ‘ZDS’, kao što tvrdi politički pikzibner Arsen Bauk, nego zabrana toga pozdrava!

Plenkovićevog zamjenika, ministra Tomu Medveda, Marijačić smatra “specifičnom pojavom u Vladi”: – Njegovom ratnom putu nema apsolutno nikakvog prigovora i to svi poštuju, cijene i dive se. Jedno je Tomo Medve ratnik i general, a drugo Tomo Medved ministar u Plenkovićevoj vladi, koji nastupa kao Plenkovićeva papiga! Govori ono što Plenković kaže i misli i to je toliko deprimirajuće za hrvatske branitelje i narod da to kod prosječnog čovjeka izaziva osjećaj žaljenja.

O MEDVEDU: ‘PLENKOVIĆEVA PAPIGA’ PREVARILA HOS-ovce!

Zbog naslovnice Hrvatskog tjednika, na kojoj je objavljena Medvedova karikatura, povodom odlaska u Grubore, Ivicu Marijačića prozvao je tzv. Generalski zbor: – To je jedna udruga iz koje je više od polovice ljudi izašlo, oni najvažniji generali uopće nisu njihovi članovi, a ovi što su ostali, bore se za vlastite obiteljske ili privatne interese. Nismo sretni što smo to morali napraviti, ali morali smo da bismo ukazali na stvarno stanje u vladajućoj hrvatskoj politici. Andrej Plenković hrvatsko-srpsku koaliciju nudi kao rješenje za hrvatsku sadašnjost i budućnost, a naše je mišljenje da je to pogubno za državu. Da je jednako pogubna za Hrvate i Srbe, a ministar branitelja, Tomo Medved, zadnji je čovjek u Vladi koji je trabao pristati na to – pa i pod cijenu smjene.

Na Plenkovićevu primjedbu da se njegovu koaliciju ne bi smjelo nazivati “hrvatsko-srpskom trgovačkom koalicijom”, Marijačić je rekao: – Mislim da bi još primjerenije ime bilo hrvatsko-četnička koalicija! Pa, oni osiguravaju četničke spomenike… Tomo Medved je prevario HOS-ovce! Kada je uklanjao spomenik jedanaestorici poginulih HOS-ovaca u Jasenovcu, da bi umirio ogorčene HOS-ovce, u pregovorima im je obećao kako će zauzvrat ukloniti 36 četničkih spomenika, koliko ih je onda bilo u Hrvatskoj. Prevario ih je, nije uklonio ni jedan! Štoviše, Hrvatska vlada osigurava te spomenike. Ta hrvatsko-srpska koalicija, ona je zlo. Ona je poguba za Hrvatsku jer donosi konflikt. Andrej Plenković nudi nekakvo “bratstvo i jedinstvo” kao formulu budućeg života u Hrvatskoj. To je politika koja je pogubna za Hrvate koji su ogorčeni, ali i za Srbe i ona vodi u buduće ratove, samo je pitanje kada…

MARIJAČIĆ: “MILANOVIĆ JE U OVOJ SITUACIJI POKAZAO ZNATNO VEĆU DEMOKRATSKU ŠIRINU OD PLENKOVIĆA!”

Plenković je pun afera, a tragični događaj pokušava iskoristiti, kako bi ih još dublje gurnuo pod tepih – tvrdi Marijačić: – U aferama je do grla! Nema odgovor ni na jedno ključno hrvatsko pitanje. Kada se njegova politika, nastupi i retorika, čak i površno analiziraju, vidimo da se njegov lexis svodi na riječi brisleskog metajezika, s kojim vrlo uspješno izbjegava odgovore na sva ključna hrvatska pitanja. Moj zaključak, koji nisam donio jučer nego odavno, jednostavano glasi da Andrej Plenković nije rješenje za Hrvatsku.

“Zoran Milanović je u ovoj situaciji pokazao znatno veću demokratsku širinu od Andreja Plenkovića,” izjavio je Marijačić na kraju emisije: ”Međutim, ja i dalje ostajem pri stavu, dok ga ne budem korigirao uslijed nekih novih činjenica – kojih će možda biti, a možda i neće –Milanović i Plenković su dva lica iste antisuverenističke, anacionalne politike. Još uvijek sam pod dojmom Milanovićevih gnjusnih reakcija u Jasenovcu i Okučanima, zaštite udbaških ubojica i nekih drugih njegovih poteza… Milanović je dao naslutiti da je evaluirao u političkom smislu. U izbornoj noći se čak ispričao onima kojima je počinio nekakve nepravde svojim istupima. Milanović je ekstrovertiran i logoričan tip. On govori bez prevelikog nadzora i ono što mu padne na pamet pa je nepredvidiv. Ne bi me začudilo da za desetak dana krene u obračun s nekima na konzervativnoj političkoj sceni ili medijima. No, možda se prevarim… Ako je ovo nekakav znak, jutro po kojem će se dan poznavati, onda je to nešto, što u svakom slučaju, moramo prihvatiti. Meni je jako prihvatljiv način na koji je reagirao prema BiH prije nekoliko mjeseci i način na koji je rasturio ljevičarski ptičji parazitski rezervat.

BUJICA

Nastavi čitati

xBox

Tragični slučaj s Markovog trga ne smije služiti političkim igrama

Problemi s kojim se trenutno suočava hrvatsko društvo ne mogu se riješiti međusobnim optuživanjem i pronalaženjem krivca samo u onom lijevom ili desnom spektru. Oni su puno dublji. 

Luka Marković

Online:

/ Datum objave:

Oko pitanja istine vode se već tisućama godina žučne filozofske rasprave. Sokrat, koji je inzistirao na nužnosti traganja za istinom u životu, bio je ujedno i vrlo oprezan u odnosu na nju. Pa ipak njegove riječi kako zna da ne zna ništa ne smiju biti shvaćene kao poziv na relativizaciju istine u smislu relativizma. Prije bi se moglo reći da Sokrat poziva na oprez u odnosu na istinu. Jer riječ istina može biti zloupotrijebljena od strane onih koji misle da je doista u potpunosti posjeduju. Kolikogod je opasno relativiziranje istine, isto toliko je opasno i inzistiranje samo na vlastitoj ili onoj od politike dirigiranoj (mainstream).

Američki filozof Paul Boghossian govori o tome kako relativiziranje društvenih fenomena može imati dvosjekli mač. Naime, kao što se relativiziranje određenih političkih poteza može biti u službi odbrane slabijih, ono može isto tako poslužiti pristalicama vlasti za ignoriranje argumenata obespravljenih, i to tvrdnjom kako se kod konstatacije radi samo o njihovoj pogledu na činjenice, a ne objektivnoj stvarnosti. Uvijek postoji opasnost da se nešto proglasi istinom bez objektivnog pristupa problemu. Tada dolazimo redovito do iskrivljene slike o stvarnom stanju stvari.

Najbolji primjer za takav pristup istini imamo u političkom radikalizmu, ali i površnom žurnalizmu koji misli da je pozvan zadovoljiti interese vladajuće strukture.

Nažalost, danas, u vrijeme nametnutoga javnoga mišljenja (mainstream), rijetki se trude pristupiti ozbiljnije problemima u društvu. Istina o tim problemima je često medijima već unaprijed dana istina, zacrtana od vodećih političkih elita. Nažalost, tu nema velike razlike između medija koji služe diktaturama ili određenim političkim krugovima u takozvanim demokratskim društvima u kojima vlast kreira što je dobro reći a što je bolje prešutjeti. Cilj žurnalističkoga istraživanja bi ipak, ukoliko želi služiti dobru svih, trebala biti politička korektnost, a ne zadovoljenje vladajućih političkih struktura.

Slučaj ranjavanja policajca na Markovom trgu u Zagrebu govori da takvoga pristupa problemima ima i u Hrvatskoj. Za određeni krug podobnih medija ranjeni policajac je žrtva, a počinitelj zločinac. I doista ranjeni policajac jest žrtva izbezumljenoga čina jedne mlade osobe.

Pa ipak moglo bi se reći da je mlada osoba koja je izvršila nepromišljeni čin ne samo počinitelj nego i žrtva.

Oni koji prebrzo nalaze motiv za takav čin u aktualnoj politici su površni isto onoliko koliko i politička elita koja pronalazi uzroke za taj čin u navodnom utjecaju kritičara njihove politike. U stvari interes bi svih političara, ukoliko žele dobro društvu i nisu obuzeti vlastitom veličinom, trebala biti istina.

Onaj tko želi doista doći do istine, mora si postaviti pitanje: Zašto je mladić pucao u nepoznatoga, nevinoga čovjeka? Što ga je nagnalo na takav gnusan čin? Što se događalo u glavi mladoga čovjeka koji je podigao ruku na drugoga o čijim problemima i dilemama nije znao ništa? I zašto je na kraju oduzeo život samome sebi?

Teroristi to ne čine. Oni se poslije nedjela skrivaju i traže druge nevine žrtve. Istina, poneki od psihologa su pokušali u medijima pojasniti da se u takvim slučajevima radi o poremećenoj svijesti.

Sličan se proces događa i kod onih koji dignu ruku samo na sebe, zbog nesposobnosti da se nose s životnim izazovima, s nepravdama. Mladić je vjerojatno digao ruku na sebe upravo zato što je u danom trenutku došao k sebi i  postao svjestan svoga neopravdanoga čina. I o tome bi trebalo razmišljati u traganju za istinom oko onoga što se dogodilo na Markovom trgu. Žrtva su i policajac, ali i mladi čovjek koji je nakon pokušaja ubojstva oduzeo život samome sebi.

Nažalost, danas živimo u svijetu već definiranih istina koje kreiraju političke elite i njihovi radikalni protivnici. I jedni i drugi u svojoj samodopadnosti imaju već spremne odgovore na sva pitanja, pa i ovo: Zašto se tako nešto dogodilo na Markovom trgu? A upravo je odgovor na to pitanje od presudne važnosti za sprječavanje takvih pokušaja u budućnosti.

Ukoliko se želi doći do istine, potreban je stručan i objektivan pristup problemu, i to bez ikakvoga relativiziranja odgovornosti čitavoga društva. Jer hrvatsko društvo, pogotovo ovo današnje potpuno podijeljeno, utječe na formiranje svijesti kod mladih ljudi. Prebrzo pronalaženje razloga za ono što se dogodilo na Markovom trgu, kako bi se skupilo jeftine političke poene, ne koristi društvu, ali niti politici dugoročno.

Od sličnoga sindroma boluje čitavo europsko društvo, i to zbog podjele na one liberalne i konzervativne koji uvijek imaju svoju istinu. A put do istine je dalek, pa čak kad se radi i ovakvim događajima kakav se zbio na Markovom trgu.

Recimo, nije dovoljno bez dublje povijesne i društvene analize samo konstatirati da su se dogodili teroristički čini islamista negdje u Europi i Americi ili onih radikalnih zapadnih revanšista protiv pripadnika islamske religije. Prebrzom konstatacijom i osudom onih drugih ne postiže se ništa. Naprotiv, bolest se mora uvijek dijagnosticirati, potražiti uzroke koji su doveli do nje, kako bi se društvo moglo izliječiti. Svi pacijenti ne reagiraju isto. Jedni u očaju podignu ruku na sebe, drugi umru u tjeskobi, dok se treći okrenu nasilju tražeći krivca za vlastito stanje u drugome, pa i onome nedužnome.

Ne sjećam se da su zapadni političari ikada ozbiljno preispitivali uzroke islamskoga terorizma u Europi i Americi. Da jesu, vjerojatno bi došli do spoznaje da uzroke za njega treba tražiti ne samo u islamskom vjerskom radikalizmu, čega sigurno ima, nego i u sjećanju na brutalni europski kolonijalizam, vječito zapadno miješanje u politiku islamskoga svijeta i sustavno preferiranje politike Izraela naspram Palestinaca.

To važi isto tako glede revanšizma europskih desničara koji reagiraju agresivno i nepromišljeno osjećajući se ugroženim I to bez obzira da li se radi o realnoj ili fiktivnoj ugrozi.

Tamo gdje se problemima ne prilazi ozbiljno, ne otklanjaju uzroci koji do njih dovode, tamo pojedinci izgube kontrolu nad sobom ili postanu žrtve manipulacije. I slučaj pokušaja ubojstva i samoubojstva na Markovom trgu zahtijeva puno ozbiljnu analizu od one koju su iznijeli neki iz opozicije ili oni vladajući.

Problem je preozbiljan da bi ga se iskoristilo za diskreditiranje političkih protivnika. Hrvatsko društvo je podijeljeno kao rijetko koje u Europi. Lustracija nije provedena, bivši komunisti i njihovi nasljednici, uz pojedine moralno trule desničare, su danas najbogatiji sloj društva Ekonomija se već duže vremena urušava, što za posljedicu ima iseljavanje mladih ljudi. Neki to stanje podnose „herojski“, drugi odlaze, dok treći gube kontrolu nad sobom jer imaju osjećaj da za njih nema više nikakve perspektive. A tu je i teret koronavirusa čije će se posljedice na ekonomiju, a time i na psihu ljudi odraziti još jače.

Problemi s kojim se trenutno suočava hrvatsko društvo ne mogu se riješiti međusobnim optuživanjem i pronalaženjem krivca samo u onom lijevom ili desnom spektru. Oni su puno dublji.

Ranjeni policajac i mladić zahtijevaju ozbiljniji pristup problemu nego to čine opozicija i aktualna vlast. Opozicija koja neodmjerenom retorikom koristi taj nesretni slučaj za skupljanje političkih poena ne čini dobro društvu.

Isto tako, aktualne političke elite koje traže uzroke samo u desničarskoj retorici opozicije, pokazuju da se ne žele vidjeti svoj dio krivice. Vrijeme je da se uozbilje svi, suoče zajedničkim silama s problemima koji dovode do ovakvih nepredvidivih čina. Jer tko zna što donosi jesen?

Čitava Europa ima strah od onoga što bi se moglo dogoditi zbog urušene ekonomije, a u Hrvatskoj se igraju politike poput male ohole, zločeste djece. Narod koji je toliko propatio zbog srbijanske agresije, nije zaslužio takve političare.

Dr. fra Luka Marković | herceg-bosna.com

Nastavi čitati

xBox

BUJICA OBJAVILA VIDEO: Srbin iz Negoslavaca tvrdi da se na njivi koja je do 2016. bila u vlasništvu zastupnice SDSS-a Dragane Jeskov, nalazi masovna grobnica s pobijenim Hrvatima?!

VIDEO! NIKOLA KAJKIĆ U BUJICI: “Ranjeni policajac bio je član našeg sindikata, a mladić nije pucao iz osobnog motiva, prijetila mu je deložacija!“ O SLUČAJU NEGOSLAVCI: “Pupovac me prozvao, a ja mu odgovaram: Svo zlo je do Vukovara najvećim dijelom došlo iz Negoslavaca! Već sutra se tamo može uhititi 35 ratnih zločinaca!“

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Nikola Kajkić

Cilj su bili Sabor i Vlada, htio je poslati poruku da je nezadovoljan, a ubio se blizu srpskog veleposlanstva – izjavio je u Bujici na Z1 televiziji predsjednik Nacionalnog sindikata policije MUP-a RH Nikola Kajkić, komentiravši današnji tragični događaj na Trgu sv. Marka, gdje je 22-godišnji Danijel Bezuk pucao iz kalašnjikova i pritom ranio policajca, člana Kajkićeva sindikata: – Nadam da će se kolega brzo oporaviti i da će s njim biti sve u redu. Iskrena sućut i obitelji djeteta koje je pucalo. U 22. godini života on nije svjestan što čini, ali se mi kao ozbiljno društvo moramo zapitati zbog čega si je taj mladi čovjek uzeo za pravo da uzme pušku u ruke i da dođe pred Vladu, puca u zgradu Vlade i zgradu Sabora?!

Na konkretno pitanje voditelja jesu li posrijedi bili osobni motivi, Kajkić je odgovorio kako je siguran da nisu, a kao mogući motiv napada naveo je strah od deložacije iz stana: – Očito je njemu bio cilj zgrada Vlade i Sabora, on je htio poslati poruku da je nezadovoljan.

KAJKIĆ: NE TREBA STIGMATIZIRATI BRANITELJE!

Huzjan je bio najmlađe dijete hrvatskog ratnog vojnog invalida i specijalca, a stric HOS-ovac poginuo mu je u Vukovaru. U emisiji je također rečeno da je sramota da hrvatski policajac koji čuva Vladu ima svega četiri do pet tisuća kuna plaću, a isto je tako tužno da mladiću od 22 godine nakon što kupi traperice, od plaće ostane 13 kuna.

“I ja imam djecu tog uzrasta, svakodnevno razgovaramo i mogu vam reći da su ljudi tog uzrasta zaista ogorčeni,” kaže Kajkić i nastavlja: “Nemaju posla, svakodnevno gledaju nepotizam u društvu, zaposlit se mogu samo oni s članskom iskaznicom HDZ-a, HNS-a, SDP-a ili SDSS-a. Ili po babi i stričevima… Mladi ljudi svakodnevno gledaju kako njihova generacija odlazi za nečim boljim, van Hrvatske. Gube se generacije, društvo propada, a onda određeni mediji daju naslove da je pucalo dijete hrvatskog branitelja… Danas je svaki treći ili četvrti čovjek u Hrvatskoj branitelj, zašto se to sada izdvaja?! Nepotrebno je stigmatizirati pripadnost toj populaciji. Njegov otac sigurno nije želio da to napravi. Toga je sigurno svjestan i naš kolega koji je ranjen. Samo daj Bože da to ne uzme maha i da mladi ljudi ne krenu sami na ulicu ili sami rješavati probleme na taj način. To nije dobro.”

Na pitanje jesu li točne informacije da si je mladić život oduzeo ispred srpskog veleposlanstva u Zagrebu, Kajkić je odgovorio potvrdno: – Točno je! Život si je oduzeo u blizini Srpske ambasade u Zagrebu. To sam pročitao na stranicama gdje komuniciraju policajci i to je točan podatak. Smatram da je on kao mlad i nezreo čovjek poslao poruku Hrvatskoj vladi, Saboru i premijeru, ali očito da je u svojoj glavi složio određenu priču. Nezadovoljan je sa svime ovime što se događa u Hrvatskoj i on je prije nego što si je oduzeo život očito odlučio poslati poruku Vladi pucajući. To nije dobro i ja to osuđujem, to nije način i treba to osuditi… Treba reći mladim ljudima da to ne čine, postoje drugi načini… Demokracija je, parlamentarizam je, postoje drugi način da iskažemo nezadovoljstvo, da promijenimo vlast i da promijenimo nešto u društvu. Ovo nije način i ne trebamo to činiti.

STANIMIROVIĆ, PUPOVAC I JECKOV NISU SLUČAJNO BILI U NEGOSLAVCIMA…

Milorad Pupovac zna gdje kad i kako daje izjave te kakve poruke i s kavkim ciljem šalje – rekao je Kajkić, aludiravši da čelnik SDSS-a politički i medijski utječe na rad pravosuđa i da se to vidjelo i u slučaju Negoslavaca. Kajkić je potvrdio: – Izjava da se ne mogu provoditi privatne istrage, upućena je meni osobno.

“Nekoliko dana prije uhićenja u Negoslavcima dobio sam anonimno iz Osijeka, dvije pune kuverte dokumenata s imenima uhićenih,“ otkrio je Kajkić: “Preko SDSS-a je do mene došla informacija da će raditi pritisak kako bi se slučaj relativizirao i počinitelji izbjegli pravdu!“

Kajkić smattra da Vojislav Stanimirović, okupacijski gradonačelnik Vukovara i visoki dužnosnik danas vladajućeg SDSS-a, nije nimalo slučajno bio uz Milorada Pupovca i Draganu Jeckov na izvanrednoj press konferenciji u Negoslavcima: – Kada su se podnosile kaznene prijave protiv Stanimirovića, napraveljene su određene proceduralne pogreške, što ne znači da on nije počinio ratne zločine… Znam kako se ponašao prije i za vrijeme okupacije Vukovara i mogu vam samo reći da je on, po izjavama pojedinih Srba, jako loš čovjek. Bio je izuzetno okrutan preme Hrvatima u Tovarniku, a kasnije i Vukovaru pa i Borovu Selu. Srbi su mi svjedočili o tome kako je radio loše stvari ne samo prema Hrvatima, već i prema Srbima koji su im htjeli pomoći!

Nikola Kajkić je ispitivao i osobno poznaje uhićene Srbe iz Negoslavaca. Neke osobe nedostaju – ustvrdio je u emisiji.

Još u trećem mjesecu prošle godine, Bujica je objavila pismo s imenima uhićenih zločinaca iz Negoslavaca. Pismo je ponovljeno i u večerašnjoj emisiji: – Većinu uhićenih poznajem, ispitivao sam ih i znam njihovu stvarnu ulogu na Ovčari, kao i ulogu tzv. Negoslavačkog bataljuna u napadu na Vukovar.

KAJKIĆ: “NEMA KUĆE U NEGOSLAVCIMA KOJA NIJE SUDJELOVALA U POČINJENJU RATNIH ZLOČINA!“

“Svjedoci iz Negoslavaca mi kažu da nema kuće u Negoslavcima koja na ovaj ili onaj način nije sudjelovala u počinjenju ratnih zločina,“ izio je šokantne sumnje Nikola Kajkić u Bujici: “Jedan od najokrutnijih zatvora nalazio se u tamošnjoj zgradi općine, gdje je stolovala tzv. Negoslavačka milicija. Iz toga zatvora nitko nije izašao živ! Zločinci i danas mirno žive – sve od Australije, preko Kanade i Srbije do tzv. Republike Srpske. Nitko nije kažnjen za silovanja, mučenja i ubojstva Hrvata u Negoslavcima.“

U emisiji je ekskluzivno objavjena tajna snimka sa sjvedočenjem Drage Okanovića, Srbina pokajnika iz Negoslavaca. Okanović u razgovoru s Kajkićem otvoreno priznaje da je kao bagerist sudjelovao u zatrpavanju hrvatskih leševa, a jedna od masovnih grobnica nalazi se na bišvem zemljištu bračnog para Jeckov! SDSS-ova zastupnica Dragana Jeckov i njezin suprug, načelnik Općine Negoslavci, Duško Jeckov, do 2016. godine bili su vlasnici njive pored Negoslavaca na kojoj su zakopani pobijeni Hrvati!

Kakić je i to potvrdio te usput, prigovorio hrvatskim institucijama: – Prije nekoliko mjeseci u Vukovaru sam sreo Okanovića, koji me začuđeno pitao kako to da ga još uvijek nitko nije zvao kako bi dao izjavu nadležnim institucijama?! On je ’91. bagerom zakapao hrvatske leševe na njihovim njivama! Imao je radnu obvezu kao član zadruge. Iznenadilo me što ga nitko nije zvao, jer sam o svemu mailom obavijestio ministra Božinovića, još početkom svibnja 2019. godine! Riječ je o najmanje pet tijela likvidiranih Hrvata…

Svo zlo koje je došlo do Vukovara, najvećim je dijelom došlo iz Negoslavaca – rezolutno tvrdi Nikola Kajkić i upozorava: – Ako Pupovac i ovaj puta uspije opstrurati istragu, onda možemo staviti ključ u bravu, ugasit svjetlo i napustiti Domovinu.

POSEBNO IZVJEŠĆE DORH-u TEŠKO OPTUŽUJE SDSS-ovog DOŽUPANA ĆURČIĆA, ŠTITI LI PLENKOVIĆ ZLOČINCE?!

“U periodu od 2017. do suspenzije, radio sa na na slučaju Ovčara i prikupio sam preko 30.000 stranica te više od 100 sati video materijala. Sve to predao sam DORH-u i akcija u Negoslavdcima rezultat je i moga istraživačkog rada,“ napominje Kajkić, koji je u međuvremenu dobio otkaz u MUP-u.

Kajkić je smijenjen zbog Đorđa Ćurčića, vukovarsko-srijemskog dožupana i istaknutog člana SDSS-a, kojeg je pozvao na ispitivanje radi sumnje u sudjelovanje i prikrivanje ratnog zločina na Ovčari. U emisiju je donio dokument, posebno izvješće DORH-u, koje potvrđuje kako je Ćurčić na Ovčaru došao s pratnjom, u dva crna vozila, radi premještanja leševa iz masovne grobnice.

Ćurčićevu obranu da je na Ovčari “brao kukuruz“ Kajkić je prokomentirao sa smješkom: – Ni jedan lopov neće reći da je lopov!

Prema Kajkićevim tvrdnjama, DORH još od rujna 2017. godine ima dokumente s izjavama svjedoka, koji potvrđuju sudjelovanje Pupovčevog dožupana u zločinu na Ovčari.

Za svoju smjenu u MUP-u, Kajkić proziva izravno premijera: – Andrej Plenković ima tijesnu većinu i bez tri glasa SDSS-a pada Vlada. Kaže da sam suspendiran i da nisam ništa radio. Protiv mene su podigli optužnicu radi krivotvorenja bilješke, a to nije službena zabilješka. Ako je bilješka ispravka, molim da se iz spisa odmah izuzmu četiri bilješke Ivice Zabornija, Dragutina Birhofera, Žarka Kojića i Blagoja Planinca, s kojima ćemo već sutra u Negoslavcima uhiti 35 osoba! Ja pristajem da me osude na zatvor, ali onda neka bilješke kao službene isprave koriste i protiv zločinaca u Negoslavcima!

ČETNIK TRAŽI HRVATSKU MIROVINU JER JE I ON “BRANIO“ VUKOVAR – NA SVOJ NAČIN!

Kajkić je teško optužio i nadležne u Ministarstvu hvratskih branitelja koji, prema njegovim riječima, nisu htjeli tražiti pobijene Hrvate na Veleporometu u Vukovaru: – Kažu da tamo nema ništa, a pronašli su jedno tijelo, zašto nisu dalje kopali?!

Nikolu Kajkića, osim hrvatskih vlasi, progone i srpske: – BIA me uhapsila, dobio sam dvije optužnice u Srbiji, oni tvrde da sam špijun i agent SOA-a, a vrh MUP-a mi daje otkaz!

Pojedini srpski pobunjenici koji i danas žive u Vukovaru, imaju bolji status od Kajkićevog: – Nedavno mi je prišao pripadnik četničkih postrojbi koji je također bio na Ovčari, Mirko Ljubišić. Usred Vukovara mi se narugao i rekao da će tražiti hrvatsku mirovinu, jer jer i on branio Vukovar, ali na svoj način!

Zemlju u Slavoniji danas kupuju velikosrbi i tajkuni iz Beograda koji su financirali obranu ratnih zločinaca sa Ovčare, otkriveno je u Bujici: – Zemlju kupuje Petar Matijević! Kupio je veliki dio zemlje, nudio mi je čak i mito, al’ me ne može podmititi! Milovanović Željko iz Somobora , po dokumentu Višeg suda veća za ratne zločine u Beogradu, tvrdi da je Matijević podmitio srpskog tužitelja i suca kako bi zločinac sa Ovčare Boro Latinović dobio status svjedoka pokojnika. Tvrdi i da je u Hrvatskoj dao velike pare kako mu naše tužiteljstvo ne bi stvaralo probleme!

BUJICA

Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner

ANKETA

Bojite li se Koronavirusa?

Najnoviji komentari

Najčitanije objave

Popularno

0
Would love your thoughts, please comment.x
()
x