Kontaktirajte nas na:

Preporuka

Nakon 20 godina eksperimenta BiH: Novi visoki predstavnik sada mora nametnuti izborni zakon

Prošao je i famozni 17. lipnja – dan do kojeg su, prema dogovoru ključnih političkih subjekata u Bosni i Hercegovini s međunarodnom zajednicom, trebale biti usuglašene izmjene izbornog zakona BiH.

Online:

/ Datum objave:

Naime, nakon potpisivanja tzv. Mostarskog sporazuma, koji je usuglašen između HDZ-a i SDA kako bi se u tom gradu nakon 12 godina održali lokalni izbori, između dviju stranaka dogovoreno je kako će se do 17. lipnja ove godine usuglasiti izmjene izbornog zakona kako bi se idući opći izbori mogli organizirati s izmijenjenim izbornim zakonom u skladu s presudama Ustavnog suda BiH i Europskog suda za ljudska prava.

No unatoč silnim naporima, pogotovo Veleposlanstva SAD-a i izaslanstva Europske unije u BiH, usuglašavanje stavova o izmjenama ključnog izbornog dokumenta još nije ni blizu. Razvoj događaja vezanih uz usuglašavanje izbornog zakona izazvao je bojazan u međunarodnoj zajednici kako se s izmjenama namjerno odugovlači kako bi se problem prebacio u sljedeću godinu koja je izborna i u kojoj, u pravilu, nema izmjena izbornog zakonodavstva. Sve je to potaknulo Johana Sattlera, voditelja izaslanstva Europske unije u BiH, da izjavi kako se predstojeći izbori neće moći održati bez izmjena izbornog zakona.

To je bila i dosad najsnažnija poruka svim onim snagama, ponajprije bošnjačkima, koje su opstruirale i odugovlačile s izmjenama izbornog zakonodavstva. Nije nikakva tajna kako je u bošnjačkom političkom vrhu postojao plan da se priča o izmjenama izbornog zakonodavstva maksimalno razvuče te da se uđe u izbornu godinu s postojećim izbornim zakonom. Plan je bio ponovno glasovima Bošnjaka izabrati hrvatskog člana Predsjedništva BiH, ali ovaj put osvojiti i šest hrvatskih mjesta u Domu naroda Federacije BiH. To bi bošnjačkoj strani dalo mogućnost da bez bilo kakvog osvrtanja na Hrvate potvrdi novu vladu Federacije, ali i Vijeće ministara BiH.

Milanovićev kompromis

Upravo bi bošnjačko osvajanje Kluba Hrvata u Domu naroda FBiH označilo konačnu eutanaziju Hrvata kao političkog naroda u toj državi. Namjera bošnjačkih političara nije nikakva novost. Vodeći bošnjački političari više su puta govorili kako žele “razbiti okove u kojima manjina drži većinu u predstavničkom domu i Domu naroda”. Između ostalih, to je omiljena mantra predsjednika SDA Bakira Izetbegovića. Upravo zbog nadležnosti Doma naroda, koji je osmišljen kako mnogobrojniji narod u Federaciji ne bi putem parlamenta obespravljivao malobrojniji narod, bošnjačka politička elita ne želi usvojiti izmjene izbornog zakona. Bošnjaci bi u paketu s izmjenama izbornog zakona derogirali i ovlasti Doma naroda i sveli ga na protokolarnu instituciju. Kada bi se to dogodilo, Hrvati ne bi imali nikakav utjecaj na parlament i vladu FBiH. Možemo slobodno reći kako je Dom naroda FBiH posljednja obrana Hrvata kao političkog faktora u BiH.

Iako su iz službenog predstavništva EU-a u Bosni i Hercegovini jasno dali do znanja kako se idući izbori ne mogu održati po sadašnjem izbornom zakonodavstvu, u bošnjačkim političkim krugovima ne odustaju od pokušaja pretvaranja Federacije u unitarni i centralizirani – bošnjački entitet. To se vrlo jasno vidjelo nakon posljednjih zasjedanja NATO-a i Europskog parlamenta na kojima su usvojene neke rezolucije koje se tiču i Bosne i Hercegovine.

Najprije je hrvatski predsjednik Zoran Milanović zaprijetio da neće dati suglasnost na završnu deklaraciju NATO-ova summita ako se u pasusu koji se odnosi na BiH izričito ne spomenu konstitutivnost naroda, potreba izmjena izbornog zakonodavstva i Daytonski mirovni sporazum. Pojedine članice NATO-a, poslije smo saznali kako su najustrajnije bile Italija i Njemačka, žestoko su se protivile unošenju principa konstitutivnosti naroda u BiH u završnu deklaraciju summita. Ipak, Milanović je ostao ustrajan i pronađeno je kompromisno rješenje prema kojem su u završnom dokumentu spominje potreba izborne reforme i poštovanje Daytonskog mirovnog sporazuma kao osnove funkcioniranja države. Konstitutivnost naroda nije izričito navedena, ali je tim hrvatskog predsjednika prihvatio takvu formulaciju jer je konstitutivnost naroda osnova Daytonskog sporazuma koji je naveden u deklaraciji.

Bitka na zapadu

Zanimljivo je kako je drugi bošnjački član Predsjedništva BiH, Željko Komšić, dan prije nego što je donesena odluka o sadržaju NATO-ove deklaracije sa završnog summita, slavodobitno izjavljivao kako je NATO odbacio hrvatske zahtjeve za konstitutivnost naroda u BiH. Tada još nije znao kako će hrvatska strana u Bruxellesu zaprijetiti odbacivanjem cjelokupne deklaracije ako se u završni dokument ne ugrade njezini zahtjevi.

Ipak, iz posljednjih događaja jasno je kako je bošnjačka politička vrhuška itekako dobro informirana od moćnih krugova u NATO-u i EU-u. Možemo slobodno reći kako bošnjačka unitaristička politika, koja je vrlo dobro maskirana multietničkim građanstvom, ima saveznike na Zapadu. Stoga je svaka izborena pobjeda hrvatske diplomacije, a deklaracija s NATO-ova summita to svakako jest, ogroman uspjeh s obzirom na prepreke koje stoje ispred hrvatskih strateških ciljeva. Druga bitka koja se vodi na zapadu, a odnosi se na položaj hrvatskog naroda u BiH, odigravala se nedavno također u Bruxellesu. Ovaj put poprište je bilo u Europskom parlamentu.

Naime, hrvatski europarlamentarci glasali su protiv izvještaja Izvještajne komisije za BiH koja djeluje pod okriljem Odbora za vanjske poslove EU-a. Tema je bila stanje u BiH. Iako je izvještaj na koncu usvojen, hrvatski europarlamentarci poslali su jasnu poruku. Najzornije je hrvatski stav opisao Tonino Picula: “Protiv ovog izvještaja, kao i prethodnog usvojenog 2019. godine, glasao sam jer tekst izostavlja bilo kakav spomen načela federalizma i supsidijarnosti, kao i refleksiju koncepta konstitutivnih naroda.”

BiH utopija

Hrvatska je i u EU-u i NATO-u jasno dala do znanja kako neće odstupati od svog stava o Bosni i Hercegovini kao državi jednakopravnih i konstitutivnih naroda i građana. Sada je već jasno kako službeni Zagreb neće ni razmatrati kandidatski status Bosne i Hercegovine za te organizacije ako se ne provedu reforme izbornog zakonodavstva i Ustava. S druge strane, službeno Sarajevo računa s očuvanjem status quo prema kojem bi nastavili dominaciju nad Hrvatima u Federaciji. Pritom su dosta nespretno, nakon posljednjih događaja u Bruxellesu, odali svoju taktiku za dobivanje kandidatskog statusa u EU-u i NATO-u.

Naime, u Sarajevu se nadaju kako će moćne zapadne države prisiliti Zagreb na popuštanje Sarajevu kao što su prisilili Sloveniju da odblokira hrvatske pregovore o članstvu u EU-u. Nema sumnje kako Bošnjaci i za ovaj stav imaju tihu podršku određenih politika sa zapada. Međutim, njihov je problem što takve politike nisu vezane dominantno za države već je riječ o određenim nadnacionalnim i nadstranačkim politikama globalističkog predznaka. Njih je Zoran Milanović vrlo dobro definirao kao “snage koje bi od BiH radile utopiju”. Kada se takve politike svedu na službenu politiku država, onda se one rasplinu.

Najbolji pokazatelj za to je usporedba zaključaka s nedavnog zasjedanja NATO-a i Europskog parlamenta o BiH. Dok su na NATO-ovu summitu zaključak usvajale države članice, na Odboru za vanjske poslove EU-a zaključke su usvajale političke grupacije u Europskom parlamentu. U NATO-u se nije mogao ignorirati stav države članice koja polazi od principa međunarodnog prava čiji je sastavni dio i Daytonski mirovni sporazum. S druge strane, u Europskom parlamentu i njegovu odboru za vanjske poslove među 70 članova ima svega i svačega. Od zelenih, socijalista, konzervativaca do pučana. U ovom slučaju ne postoji nacionalni veto i ne glasa se po nacionalnom principu.

Vizija uređenja

Upravo u ovoj amorfnoj masi bošnjačka politika ima i najveću podršku. No nakon što se izađe iz raznih odbora i pododbora i odluka dođe pred Europsko vijeće na kojem svaka država članica može uložiti veto, bošnjačka nastojanja će se rasplinuti kao jutarnja izmaglica. Također, nadanja službenog Sarajeva kako će se hrvatska nastojanja u vezi s unutarnjim reformama u BiH zaobići po principu slovensko–hrvatskih odnosa za vrijeme hrvatskih pregovora o članstvu u EU-u ne drže vodu jednostavno zato što je nemoguće komparirati ta dva slučaja. Spor Hrvatske i Slovenije oko granice bio je i još je bilateralni spor, dok se hrvatski stav o Bosni i Hercegovini temelji na pozivanju na poštovanje međunarodnog ugovora, a Daytonski ugovor to nesumnjivo jest.

Lažne nade kojima dio globalističkih elita iz Europskog parlamenta hrani bošnjačke političke elite samo pridonosi odgađanju rješavanja unutarnjih problema u BiH. Svoju viziju uređenja Europe bez nacija i naroda ove strukture odlučile su testirati u Bosni i Hercegovini. No, BiH su danas najmanje potrebni eksperimenti. Toj državi potrebni su stabilnost, rast i razvoj. Kada se god eksperimentiralo u toj državi, krvi je bilo do koljena.

Stoga će Christian Schmidt, novi visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH, imati itekako zahtjevnu misiju. Državu treba vratiti s kolosijeka propalog eksperimenta u ustavne okvire Daytona i učiniti je funkcionalnom na putu prema članstvu u EU-u. Ako bošnjačka strana i dalje nastavi odbijati provođenje izbornih reformi, nije isključeno da Schmidt nametne izborni zakon na temelju bonskih ovlasti.

Za Hrvate u BiH takav bi eventualni ishod bio svojevrsna zadovoljština jer je upravo nametnutim tzv. Barryjevim amandmanima, nazvanima po voditelju misije OESS-a u BiH Robertu Barryju, započeo proces njihove majorizacije u BiH. Nakon dvadeset godina vrijeme je da se prizna kako takav propali eksperiment BiH nije donio ništa dobro.

Izvor: 7dnevno

0 0 Ocjena/e
Ocjena članka
Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner
Postavite komentar
Pretplati se
Obavijesti me o
guest
0 Komentara
Uredne povratne informacije
View all comments

Preporuka

Lauc optužuje Šprajca za korupciju: Zar je vikendica na Mrežnici opremljena s “Kupujmo hrvatsko” tako loše građena

Znanstvenik Gordan Lauc otvoreno je optužio Zorana Šprajca za korupciju. “Mama Šprajc je sigurno ponosna kako pristojnog i kulturnog sina je odgojila. Samo ne kužim baš ovo s prezimenom. S vaše stranice nestaju sve kritike u komentarima, no napadanja po nacionalnoj osnovi ostaju.

Online:

/ Datum objave:

Pa to ne pali već dugo. Hrvatska je suvremena sekularna država u kojoj nikoga ne zanima jeste li Hrvat, ili Srbin, homo, hetero, bi, ili trans te katolik, pravoslavac ili pastafarijanac. Većinu nas su još u bivšoj državi roditelji odgojili da razmišljamo na taj način. Nije vrag da se pokušavate prikazati žrtvom progona po nacionalnoj osnovi kako bi ste prikrili ona bitna pitanja.

Teško vas bilo tko može vidjeti kao žrtvu… (osim možda pandemijskog marketinga).A najbitnije pitanje je: je li vas kupio pandemijski marketing? Zar je vikendica na Mrežnici opremljena s “kupujmo hrvatsko” tako loše građena da već treba obnovu? Ako ste samo žrtva, sve što trebate reći je: da, promijenio sam mišljenje jer mi je profesor XY objasnio to i to.

Tako sam i ja lijepo objasnio da sam promijenio mišljenje kada sam vidio rezultate seroloških studija u New Yorku i danas me više ne prozivaju za pogrešnu preporuku da stvari koje kupimo trebamo držati u karanteni”, napisao je Lauc koji je danas izazvao žestoku reakciju Šprajca s još jednom objavom.

“Živimo u 2021. godini. Srpska agresija na Hrvatsku je bila prije ravno 30 godina. Tadašnja djeca već imaju svoju djecu. Danas doista više nije bitno hoće li se Šprajc (Zoran Onaj Šprajc) u popisu stanovništva izjasniti kao Hrvat, Srbin, Zagorac ili Dalmatinac (to je poruka onima koji su već počeli pisati da sam osim šarlatana, neznanstvenika, seksista, kromanjonca iz pećine i homofoba također i nacionalist i šovinist).

No ono što bi bilo važno znati je zašto je Šprajc od velikog protivnika raznih protu-pandemijskih mjera prešao u prve redove pandemijskog marketinga. Samo budala neće promijeniti mišljenje ako se pokaže da je krivo. I ja sam osobno promijenio svoj pogled na pandemiju u travnju 2020. godine kada su serološke studije u New Yorku pokazale da su prve procjene o tome koliko je SARS-CoV-2 doista opasne bile jako preuveličane. Neki misle da je Šprajc uzeo novce da promijeni priču. Ja osobno mislim da je vjerojatniji scenarij da je jedan od prominentnih markentigaša pandemije (tj. „edukator“ na plaći pandemijskog marketinga) iskoristio Šprajcovu bolest i „obradio“ ga da pređe na stranu „istine“, tj. da je Šprajc zapravo žrtva, a ne plaćenik pandemijskog marketinga.

Bilo bi lijepo ako bi nam to jednom od svojih uvodnih govora pojasnio, jer tako drastične promjene stava ipak moraju biti nečim potaknute, a sigurno nisu potaknute objektivnim podacima i analizama koje govore u suprotnom smjeru…Meni često prilijepe komentar da zarađujem na pandemiji, no to je čisto podmetanje (osim što sam kupio dionice BioNtecha i Moderne za po 2000 Eur i zarađujem na njihovom rastu). Istina je da Genos ima laboratorij koji je prošlog proljeća imao veći kapacitet za provođenje PCR analiza od svih drugih laboratorija u državi zajedno. Također je istina da smo uspješno proveli službenu validaciju PCR testova za SARS-CoV-2 i bili spremni početi raditi analize. Zapravo neke analize smo čak i proveli kada je trebalo pomoći da se pokrene HNL na proljeće 2020. No Genos se nikada nije uključio u taj biznis, a nije se uključio zato što naprosto nisam htio biti na strani pandemijskih profitera. Da smo uzeli samo 20% tržišta PCR testova (a mogli smo i znatno više, jer smo daleko učinkovitiji i bolje organizirani od bilo kojeg državnog laboratorija), do sada bismo na PCR testovima zaradili najmanje 400 milijuna kuna. Meni je jako drago što sam tako odlučio i što sada mogu mirno šetati gradom i bilo koga pogledati u oči.

Da mi svaki dan na račun sjeda milijun do dva kuna od testova, možda bih i ja podlegao iskušenju i savjetovao Vladi da ipak još malo više i još puno dulje testira. Nažalost doslovno svi epidemiolozi koji sudjeluju u odlukama o „mjerama“ nalaze se u situaciji da moraju ili podržati „mjere“ i sumanuto višekratno testiranje ogromnog broja ljudi, ili instituciji u kojoj rade uskratiti prihode o kojima ovise brojni njihovi prijatelji i kolege. Moram priznati da to uopće nije lagana situacija i jako mi je drago da ja osobno nemam taj „teret“ koji utječe na moje razmišljanje”, npaisao je Lauc u postu na koji je odgovorio Šprajc.

“Moraš biti osobito pokvaren moron da u temu pandemije ubaciš, rat, srpsku agresiju i nečije prezime. Ali pandemijski nadrealizam već mjesecima dokazuje svoju moronsku pokvarenost tako da ovo nije nikakva iznimka nego samo još jedan dokaz o kakvom se znanstvenom i ljudskom gnojivu ovdje radi. Ali u gnojivu je toplo pa možete mirno čekati zimu jer virus je naravno sezonalni. Inače prezime koje nosim imam po majci koja me podigla i odgojila, moronu besramni”, napisao je Šprajc u komentaru.

Izvor: teleskop.hr

0 0 Ocjena/e
Ocjena članka
Nastavi čitati

Preporuka

Bosanski Kralj Tvrtko stoluje u Prozor-Rami, a Bosanci žele biti Hercegovci

„Pazite, u Rami je Tvrtko I.“, kaže u kratkom odgovoru bosanski teolog, franjevac Ivan Šarčević, uljudno ‘prolongirajući’ svoj komentar na zadanu temu za neki drugu priliku, ali ne propustivši spomenuti da „onako kako se niječe povijest katolika u Sarajevu, tako se postupa svuda, od katekizma, i udžbenika do realnog života…“. Fra Ivan u nekoliko riječi možda je sažeo samu srž kardinalnog problema.

Online:

/ Datum objave:

A, zaista, ispred nove zgrade općine u Prozoru-Rami, nedavno je otkriven, od kipara Kuzme Kovačića, spomenik Stjepana Tvrtka I. Kotromanića, posljednjeg bosanskog bana i prvog i najjačeg vladara, kralja, u povijesti srednjovjekovne Bosne pod čijom vladavinom je cvjetala ekonomija, a kovao se i prvi zlatni novac na bosanskim prostorima, a cvijet ljiljana postao znakom bosanskih banova i kraljeva.

Kralj Tvrtko je još kao ban, 11. kolovoza 1366. u svojoj Povelji pisanoj pod Prozorom u Rami, prvi puta spomenuo Prozor i sjedi na vladarskoj stolici, s krunom na glavi. U desnoj ruci mu je kraljevski znak – stilizirana ‘kraljevska jabuka’, zemlja/globus s križem na njoj, a u lijevoj ruci drži povelju kojom nagrađuje posjedima oko Sokola i Jajca svoga vjernoga vojvodu, plemića Vukca Hrvatinića za njegove zasluge u borbi protiv Ugara.

Ovim spomenikom kao da se ramski načelnik Jozo Ivančević drznuo prekinuti šutnju, negiranje i zaborav oko Bosne i bosanskih kraljeva. Kako god, učinio je to na učinkovit način, bez okolišanja i politikantstva, nevjerojatnom Kovačićevom skulpturom pred zgradom Općine.

Ali, to nije sve, U predvorju nove općinske zgrade stoji isklesana Povelju bana Tvrtka, koja počinje riječima: „ U ime Oca, …..“, baš kao što izvorno počinju i ostale slične povelje iz tog doba, primjerice i Povelja Kulina bana u Zenici. No, Hrvati često uspješno prešućuju, zanemaruju, zaboravljaju i drugima prepuštaju svoju povijest.

Zašto je to tako i koje su posljedice zaborava Bosne?

„Hercegovinizacija“

U svom eseju ‘Bosanski Hrvati – Esej o agoniji jedne europske-orijentalne mikrokulture’ književnik Ivan Lovrenović piše o ovom „fenomenu“, kao i o „hercegovinizaciji“, politici zbog koje, navodi, banjalučki biskup Franjo Komarica očajava.

„…U svim glavnim projektima i pokušajima hrvatske nacionalne integracije, stoljeće unatrag, od Stadlerova katoličkog hrvatstva, Pavelićeve Endehazije, do Tuđmanova „svehrvatstva“, Bosna je bila ili tretirana kao „hrvatska zemlja“ ili je imala politički nestati dok su bosanski Hrvati praktično bili dobri tek kao Hrvati drugog reda, a bogme i kao topovsko meso (kod Pavelića), ili kao masa za etnički inženjering i „amelioraciju“ granice (kod Tuđmana). U toj, panetničkoj fantazmi, biti Hrvatom može se samo tako da vlastito bosanstvo, to primarno i konkretno življeno iskustvo identiteta, valja u sebi zatrti kao nižu vrijednost, gotovo kao povijesnu krivicu, kad kad baš kao sramotu, a sav se dati apstrakciji općega i homogenog hrvatstva. Nikada taj ideološki konstrukt nije pokazao veću razornost nego u svojoj zadnjoj tuđmanohadezeovskoj varijanti“.

Za Lovrenovića zatiranje bosanskih Hrvata nije gotova stvar. Za njega je to proces „fatalne politike“ koji se i dalje nastavlja te ga naziva šizoidnim socijalno-psihološkim stanje.

„Nesebeznalnost“

Lovrenović ovo naziva tragedijom i zbog aktera koji sudjeluju u ovoj „neosviještenoj autopercepciji“.

„’Nesebeznalnost’ , da se poslužim pjesničkim neologizmom Tina Ujevića, opća je karakteristika načina na koji današnji Hrvati u BiH doživljavaju sami sebe, kako reagiraju na pitanje svoje nacionalne i građanske sudbine i budućnosti, ne shvaćajući da je svenacionalna i državna politika, kojoj su bili predali dušu, propala i da su oni njezine najveće žrtve. Tragično je što su u podržavanju takve neosviještene autopercepcije složno upregnuti svi dijelovi nacionalne elite: kulturna društva, književne i inteligentske udruge, svećenici i Crkva“, konstatira književnik.

Po njemu, da bi hrvatska nacionalna kultura istinski integrirala bosanske Hrvate, ona bi morala iznaći mogućnost da se potpuno i bez ostatka otvori za bosanske, balkanske i orijentalne elemente njihovoga naslijeđa i identiteta.

Integracija, isisavanje, čišćenje, debosnizacija

Kako analizira Lovrenović, ti su elementi dio zajedničkog bh identiteta, što ga bosanski Hrvati dijele s Muslimanima, sa Srbima i s mnogim drugim manjim ili većim etničkim grupama u BiH. Time, kako on ističe, nijedna suvremena, nacionalno-ideološka koncepcija ne zna izaći na kraj nego joj kao alternativu, ispostavlja razdvajanje.

„A koju je fra Jozo Markušić, uz Ivu Andrića, nesumnjivo kao jedan od najumnijih bosanskih Hrvata 20. stoljeća, izražavao prirodno i jednostavno, savjetujući braću:“ Volite svoj narod i radite za njega, ali ističem, bez razlike vjere“. Do danas se, međutim, nije pojavila takva otvorena i radosna koncepcija hrvatske nacionalne kulture koja bi bosanske Hrvate uključila takve kakvi jesu, sa svime što sa sobom nose, a u isti maj apsolutno poštujući i dapače, potičući njihovu kulturu i političu pripadnost BiH. Svaka je imala da ih integrira, ali tako što bi ih ili prethodno „očistila“, „isisala“ iz njih njihovu identitetsku supstancu, debalkanizirala ih i debosnizirala te cijeli njihov identitet srozala do uloge agenata hrvatske državne ideje“.

No, iako u eseju piše o katastrofalnom negiranju, Lovrenović ipak na kraju ostavlja prostora nadi navodeći kako ne nudi odgovore o njihovoj „sudbini“ i budućnosti, ali da je to priča o jednoj zatajenoj i zaboravljenoj povijesti kojoj se pokušava sugerirati da je moglo (ali i da bi možda još uvijek moglo) biti i drukčije.

„Ništa o ponosu i ljubavi prema jedinoj i pravoj domovini – Bosni“

Sociolog religije, dr. sc Ivan Markešić, Ramljak, zagrebački sveučilišni profesor kaže da „ništa od razgovora o ponosu bh Hrvata zbog Bosne“.

„Mnogi od nas željeli bismo da su vaša pitanja drukčija, da njima, na primjer, tražite odgovore zašto bh Hrvati tako gorljivo, s ponosom i punih usta govore o BiH, posebno o Bosni, svojoj jedinoj i pravoj domovini, o njezinoj kulturnoj i političkoj povijesti, njezinim banovima i kraljevim kao čuvarima njezine posebnosti i opstojnosti, o njezinim prirodnim ljepotama, o ljiljanu kao simbolu čistoće, nevinosti i ljubavi ali i bosanske državnosti, zatim o važnosti Povelje Kulina bana za državotvornu ideju BiH, o bosanskim fratrima daidžama kao „suputnicima“ njezine povijesti, itd., itd.Nažalost, ništa od takvih pitanja i takvoga razgovora“, kaže za Dnevni list profesor Markešić.

On tvrdi da, trenutno, BiH kao država postoji i to ponajviše na papiru i dokumentima UN-a, ali da u praksi takve državne tvorevine – nema.

„Gotovo jednu polovicu ‘drže’ Srbi za svoje potrebe, drugu polovicu većim dijelom kontroliraju Bošnjaci, također za svoje potrebe. Hrvati, barem oni koji sudjeluju u političkome životu ove zemlje, takvu daytonsku državu ne doživljavaju kao svoju nego kako nametnutu. Bili bi zadovoljni samo jednim njezinom malim komadićem. I u javnome komuniciranju ne kriju to i takvo stajalište. Cjelinu državnosti BiH sadašnje hrvatske političke žele svesti na nekoliko zapadnohercegovačkih općina, južno od Vran-planine“, kaže Markešić.

Podsjeća da je o tome već više puta pisao još od početka 90-tih, ali da je nažalost bivalo sve gore, a da se „želja za BiH državom i hrvatskoga naroda istopila se kao lanjski snijeg“.

„Ostala su još samo sjećanja“, kaže.

Kako je hrvatska putovnica ‘kriva’ za gubitak bh autohtovnosti

Po njemu, uzroke takvoga stanja ne treba tražiti kod drugih, kod Bošnjaka ili Srba, ili u međunarodnoj zajednici, a posebno se osvrće i na bosanske Hrvate.

„Treba ih tražiti kod Hrvata kako onih koji žive u BiH, tako i od onih koji su nedavno ili nešto ranije odselili iz ovih krajeva. Bh, a posebno bosanski Hrvati su kao rijetko koja narodnosna skupina u svijetu u velikom omjeru spremni zanijekati, prešutjeti odakle su. Ili, ako vam počnu kazivati da su rodom npr. iz Zenice, Žepča, Tuzle, počet će odmah, da bi sami sebe ispravili, ukazivati na svoje prezime koje, u njihovu tumačenju, vodi podrijetlo u najmanju ruku iz Dalmacije, a ponajviše iz Hercegovine. Samo, rijetki bosanski Hrvati će s ponosom i onako pune duše reći ‘ja sam Bosanac/Bosanka’. Umjesto da budu ponosni, oni se stide reći odakle su. Nisam se samo jednom susreo s takvim problemom. Mnogi podrijetlom iz Bosne kriju svoje podrijetlo kao zmija noge. Imali ste prigodu pročitati kao senzaciju vijest da su bosanski Hrvati u srcu Bosne, na jednoj mladoj misi zapjevali pjesmu „Bosno moj, divna mila!“. Ili, pak senzacija da je u Prozoru postavljena statua bosanskoga kralja Tvrtka. Umjesto da budu ponosni, ljudi tu vijest čitaju s prijezirom“, neumoljivo je iskren prof. Markešić.

Kako ocjenjuje, mnogi su uzroci, a među njima i hrvatska domovnica kojom su, kaže, Hrvati u BiH iznenada postali narod s dvije države i mogu birati u kojoj će živjeti.

„U odnosu na ostale građane BiH, to je postao znak prestiža i prednosti, što se pokazalo posebno korisnim u kriznim vremenima, otvaralo je i otvara još uvijek mnoga vrata u svijetu, posebno nakon što je Hrvatska primljena u članstvo Europske unije i NATO-savez, ali upravo u toj ‘prednosti’ bh Hrvati su izgubili ono što ih je do tada krasilo – svoju bosanskohercegovačku autohtonost. Tim činom svedeni su na razinu marginalne folklorne skupine, na razinu hrvatske dijaspore, a što se posebno prepoznaje prigodom izbora za Hrvatski sabor. Oni time prestaju biti autohtoni narod u BiH, postaju nacionalna manjina u svojoj vlastitoj domovini. Ne treba, stoga, kriviti nikoga tko Hrvate u BiH naziva manjinom. Sami su prihvatili takav svoj položaj“, Markešić iznosi zanimljiv kut gledanja.

„Sprega političkog trona i oltara u otuđivanju vlastitog naroda“

Ali tu nije kraj. Po prof. Markešiću postoji još niz razloga za ovak, kako smo već na početku naveli, „fenomen“.

Ističe da je problem i u tome što će neke političke opcije u Republici Hrvatskoj nastojati ići tim putem i Hrvate u BiH tretirati kao hrvatsku dijasporu, a što hrvatske političke opcije u BiH i katoličke organizacije u BiH prihvaćaju takvo stanje kao gotovo.

„Veliki doprinos u otuđivanju vlastitoga naroda od njegove domovine BiH daje, nažalost, sprega političkog trona i oltara. Njihov doprinos u ogađivanju BiH kao države vlastitim vjernicima nije malen. Već sam o tome pisao, pozivajući se na dosadašnjega predsjednika HKD Napretka mons. Franju Topića koji kaže da je od Hrvatske biskupske konferencije tražio, molio da se u Hrvatskim katoličkim misijama u inozemstvu, posebno u onima gdje živi jako puno Hrvata katolika iz BiH, uz zastave Republike Hrvatske i zastave zemlje u kojoj se nalazi Hrvatska katolička misija postavi i zastava BiH. Ali, bezuspješno“,  kaže.

„Trend pokrštavanja bosanskih Hrvata u Hercegovce“

No, i prof. Markešić govori o „hercegovinizaciji“, kao o „trendu pokrštavanja bosanskih Hrvata u Hercegovce“, ali i o „nezaustavljivom procesu ogađivanja BiH, a posebno Bosne bh Hrvatima.

Prof. Markešić ističe: „Sve se čini da se bosanskim Hrvatima ogadi zemlja Bosna. Oni se počinju stidjeti da su Bosanci, hoće biti Hercegovci, što je posebno karakteristično za područja Rame i Livna koja nikada nisu bila hercegovačka. Ali, u novije vrijeme sve se čini na njihovoj hercegovinizaciji. Riječ je o nametanju osjećaja manje vrijednosti onim Hrvatima i katolicima koji se identitetski ne izjašnjavaju kao Hercegovci, svejedno gdje u Bosni živjeli. Suočeni smo s procesima ogađivanja BiH, a posebno Bosne, bosanskohercegovačkim Hrvatima.

On u ovom kontekstu govori o brojnim vrstama „gađenja“ – gađenje prema BiH kao pojmu, društvu i državi; gađenje prema svemu što je bosansko, što ima bilo kakve veze s pojmom Bosna, jer je to „povezano s Turcima, Osmanlijama, balijama, muslimanima“; s Bosnom kao „nečim s čime se Hrvatima ne dolikuje identificirati“; biti Bosanac, „znači biti katolik, musliman, balija, turčin; biti Bosanac, znači ne biti Hrvat“.

A tu je i gađenje prema svemu što je bosansko-franjevačko, jer je to, kako interpretira, „slugansko, izdajničko, udbaško-komunističko, katoličko, a premalo hrvatsko“.

„Svejedno što je to „nesretno“ bosansko-franjevačko ostalo tijekom posljednjih više od sedam stoljeća uz katolički, hrvatski narod, sačuvalo katoličanstvo i hrvatstvo u BiH i što teži da se u toj zemlji i na svakome njezinome dijelu omogući ljudima, bez obzira kojeg su vjerozakona i koje narodnosti i koliko ih brojčano ima, da budu „svoji na svome“. Gađenje prema svakome tko „ne ljubi“ Milorada Dodika, novoga političkog ljubimca ne samo hrvatskih političkih elita u BiH nego i u Hrvatskoj. Kad sve ovo vidite, čovjek ne može vjerovati što su političke i crkvene elite jednoga naroda spremne učiniti u dodvoravanju božici Naciji da svojim djelovanjem i odnosnom prema vlastitoj domovini ogade tu zemlju svojim vlastitim ljudima“, zaključuje prof. Markešić za Dnevni list.

„Može se lako pomiriti ljubav prema Hrvatskoj i BiH“

Počasni predsjednik HKD Napredak mons.prof. dr. Franjo Topić i počasni predsjednik Paneuropske unije BiH, za Dnevni list komentira da je odnos prema Bosni mijenjan od 1992. godine, od kad se, kako smatra, počelo govoriti i raditi na podjeli BiH.

„Čudno je da i danas neki to niječu. A dovoljno je vidjeti knjigu Hrvoja Šarinica koji je bio u Karađorđevu. Postavljena je, po mom sudu, kriva teza ili Bosna ili Hrvatska. Valjda bi bilo normalno i jedna i druga. Ako ćemo biti iskreni, onda treba reći, a ja to dobro znam jer sam sudjelovao na brojnim razgovorima na najvišim domaćim i međunarodnim razinama. Hercegovina se smatrala dijelom Republike Hrvatske, a Bosna je prepuštena drugima i Hrvatskoj je služila kao moneta u pregovorima i u Daytonu“, prisjeća se prof. Topić za Dnevni list.

On konstatira da je kod mnogih političara i medija i danas sličan odnos prema Bosni.

„Imate bezbroj primjera. Primjerice, nema nijedne hrvatske suvremene pjesme o Bosni, a o svim drugim pokrajinama ima, a pjeva se o onom što se voli. Mnogi bosanski Hrvati i danas kažu u inozemstvu da su iz Hrvatske, na gotovo nijednoj hrvatskoj manifestaciji u inozemstvu nema bh zastave itd.“, navodi Topić.

On „ilustrativnim“ naziva i odnos prema kraljevskoj prijestolnici Bobovac.

„Crkva vrhbosanska obilježava i moli se oko spomendana kraljice Katarine i dolazi određeni broj hrvatskih vojnika i policajaca. Provedite anketu koliko je škola organiziralo učeničke posjete Bobovcu i drugim važnim mjestima sa “satom povijesti”. Lijep je znak da HKD Napredak i HUM rade na snimanju filma o Kraljici Katarini“, postavlja pitanja Topić.

Ističe kako su već brojne posljedice, a da će ih biti i više jer su se, po njemu, Hrvati „odrodili“ iz Bosne, a mnogi i od BiH.

„Što se čini za Posavinu? Neki politicari i mediji i ne govore o manjem bh entitetu i tamošnjim Hrvatima kao da to za Hrvate i ne postoji. Nema domoljublja. Mnogi bh Hrvati iz “principa” ne žele gledati bh televiziju. Treba gledati bh televiziju i HRT i CNN itd. Bez bh televizija i drugih medija nemate puno informacija. Upravo ovih dana je izisla zbirka mojih kolumni: BiH naša domovina. Na naslovnici je faksimil povelje Bana Kulina i slika Kraljice Katarina gdje ima puno informacija o ovim temama“, komentira Topić uz zaključak „da hoće vladajući i sad bi se moglo dosta promijeniti“.

„Može se lako pomiriti ljubav prema Hrvatskoj i BiH i, uvjeren sam, na dobro obje zemlje. Bh Hrvate i sve druge građane BiH, pa i regije. Bez “mirne Bosne” nema ni mirne Europe“, zaključuje prof. Topić.

Izvor: Dnevni list

0 0 Ocjena/e
Ocjena članka
Nastavi čitati

Preporuka

“Antivakserica” izdominirala zbunjenu Mojmiru Pastorčić: Autoriteti su lagali da cijepljeni ne mogu završiti na respiratoru

Gošća RTL-a bila je Alma Demirović, specijalistica patologije i predsjednica Udruge roditelja aktivista.

Online:

/ Datum objave:

Screenshot: RTL Direkt

Demirović je bila i prošli put na Festivalu slobode, ide i sad, a kaže kako oni ljudi s kojima je ona u kontaktu ne niječu postojanje virusa: “Sama bolest koja je prisutna i koju nitko ne niječe, koja je zapravo zloupotrebljena u svrhe koje nisu, hajdemo reći tako, svrhe za očuvanje javnoga zdravlja.”

Kaže kako ju smeta činjenica kako se od početka koronakrize nisu uvažavali neovisni znanstveni podaci: “Dakle, da su se od početka covid krize u obzir pri donošenju mjera uzimali dostupni podaci neovisnih znanstvenika i da su se slušali znanstveni argumenti do svega ovoga nikada nije trebalo ni doći.”

Kaže kako je kao medicinar imala načelo afirmativan stav o cijepljenju, kao i da nije o tome previše razmišljala. Do trenutka svoje osobne tragedije:

“Ja sam doživjela to loše iskustvo s cijepljenjem kad je moja kćer u dobi s pet godina  cijepljena rutinski po kalendaru obveznog cijepljenja, nakon čega je razvila autoimunu bolest  i od tada je njeno stanje nepromjenjivo. Radi se o bolesti koja se zove alopecija. Ona podrazumijeva da su mojoj djevojčici otpale, znači kosa s glave, trepavice i obrve. To je stanje koje je nepredvidivog kliničkog tijeka  i nema registriranog lijeka.”

Kaže kako u početku nije sumnjala na cjepivo nego je nastojala isključiti sve druge poznate okidače za to stanje: “I na kraju je jednostavno se potvrdilo da je to mogući i realni okidač kod nje jer ni jednog drugog stanja nije bilo.”

Kaže kako je nakon te tragedije i dalje htjela cijepiti sina dok se nije dala u istraživanje sustava cijepljenja:

“Već petu godinu za redom traje moj intenzivan, dodatna edukacija, pohađanje seminara, čitanje literature i zapravo proučavanje samog sustava cijepljenja u praksi. Kada govorimo o cijepljenju jako je teško svesti odnosno polarizirati temu na za i protiv, jako je kompleksna tema. Ona nije samo medicinka nego uključuje i druge aspekte i pravne i biomedicinske i sociološke i sve druge. Radi se o tome da su neka od mojih otkrića dovela do toga da svaki čovjek, ne samo ja, može opravdano posumnjati u sve podatke koji su do sada dostupni o cijepljenju.

o najprije uključuje činjenicu da je u Hrvatskoj sustav prijavljivanja nuspojava u potpunosti ne reguliran, po jednom članku Zakona o lijekovima, ti liječnici koji su u obvezi prijaviti sve nuspojave na lijekovi, a i cjepiva to u praksi apsolutno ne rade. Kada sam ja nadležnu institucija pitala  tko je nadležan za nadzor tog postupka, niti jedna od svih pitanih institucija niti u jednom trenu nije odgovorila. To je bilo prije više od pet godina, ja nemam informaciju da se u tom sustavu nešto poboljšalo.”

Misli kako omjer koristi i štete nije poznat: “Iz razloga što se praćenje nuspojava ne vrši adekvatno i ne postoji ni jedno nadzorno tijelo, ljudi koji su nadležni provesti nekakva takva istraživanja. Do sada nisu u Hrvatskoj proveli analize usporedbe ukupnog zdravlja cijepljene i necijepljene djece da bi se zapravo uopće vidjelo u kom omjeru cjepivo poboljšava zdravlje.”

Kaže kako je dovoljno da mjesec i pol ili godinu i pol dana “slušate najave i konstantnu torturu s najavama kako nećete moći bez toga ništa.”

Na mjere koje uvodi Italije i ostale zemlje, dok Hrvatska ima jako liberalan režim kaže: “Mislim da su naši nadležni poduzeli dobre korake vezano za to i da nisu podlegli panici koju su najvećim dijelom ipak stvorili mediji.”

Kaže kako su podaci koji su dostupni ne opravdavaju omjer svih mjera koje se poduzimaju  i javno zdravstvene opasnosti od virusa: “Naravno da su neki ljudi podlegli bolesti. Ne poričem činjenicu da ljudi jesu stradali, ali kao i za javno zdravstveni problem, dakle ne govorimo o tom segmentu da li je za neke ljude opasan ili ne, nego kao javno zdravstveni problem.”

Na podatke kako većina ljudi koji su na respiratorima, nije cijepljeno, Demirović odgovara: “Nije li na početku govoreno cijepljenje štiti od respiratora, znači da neki koji jesu na respiratoru.”

“Ljudima je bilo lagano na početku jer su svi autoriteti govorili da ako se cijepite nećete završiti na respiratoru.”

Kaže kako bi neka javna zdravstvena preventivna metoda trebala biti 100 posto učinkovita da bi imala ikakvo opravdanje u ovakvim okolnostima, a kako ne postoji ni jedan lijek koji nema nuspojave, kaže: “I zato mislim da je sloboda izbora nešto što, ako se zovemo demokratsko društvo, jednostavno je moramo zadržati.”

Kaže kako slobodnu izbora nemaju djeca: “Festival je nadogradnja moje dosadašnje borbe za slobodu izbora. nekako je logično da podržavam ljude koji se bore za slobodu izbora. Što će se desiti 1.10. ne znam jer mi zapravo nismo još dobili nikakvu službenu uputu niti  rješenje niti nekakvu odluku niti zakon koji bi to regulirao tako da je stvarno nezahvalno reći u ovom trenu što će se desiti.”

Kaže kako nošenje maski u školi vrijeđa zdrav razum: “Kad vam netko kaže da su djeca jadna, evo ja prolazim pokraj osnovne škole i oni na toj nastavi sjede s tim maskama, poslije toga se ljube, pljuju i tako.”

Na argument da se s maskama minimalizira prijenos virusa u školi, Demirović odgovara: “Jedino rješenje svega ovoga da se počne konačno uvažavati neovisne znanstvene spoznaje. Onda ne bismo uopće doveli se u priliku postaviti takva pitanja jer maske nikada nisu dokazano bile dovoljno sposobne i spretne  za riješiti jednu ovakvu javno zdravstvenu krizu.”

Kaže kako je nezahvalno govoriti o motivima drugih ljudi zašto se ne žele cijepiti te da ona može pričati iz svog osobnog iskustva: “Većinom se radi o ljudima koji su cijepili djecu i nakon negativnog lošeg iskustva s tim cjepivom jednostavno nisu našli rješenje u sustavu koji ih je na to prosilo. kao i ja. Za moje dijete nitko nikada nije preuzeo odgovornost, ja sam sve sama financirala, sve sam sama istraživala i na kraju ljudi ostanu sa svojim problemom i bolesnim djetetom u četiri zida, a u sustavu koji ih i dalje prisiljava na nastavak cijepljenja djece. Mislim da pad povjerenja u cjepiva je rezultat loših iskustava i pokušaja nametanja jer povjerenje se stječe, a ne nameće.”

Kaže kako ona ne bi rekla da je argument da je cjepivo za opće dobro da je znanstveno utemeljen: “Adekvatnih podataka o stvarnoj šteti nastaloj nakon cijepljenja još uvijek nemamo.”

5 1 glas
Ocjena članka
Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner

ANKETA

Kojem cjepivu najviše vjerujete?

Najnoviji komentari

Najčitanije objave

Popularno

0
Would love your thoughts, please comment.x
()
x