Slijedite nas:
Naime, nakon potpisivanja tzv. Mostarskog sporazuma, koji je usuglašen između HDZ-a i SDA kako bi se u tom gradu nakon 12 godina održali lokalni izbori, između dviju stranaka dogovoreno je kako će se do 17. lipnja ove godine usuglasiti izmjene izbornog zakona kako bi se idući opći izbori mogli organizirati s izmijenjenim izbornim zakonom u skladu s presudama Ustavnog suda BiH i Europskog suda za ljudska prava.
No unatoč silnim naporima, pogotovo Veleposlanstva SAD-a i izaslanstva Europske unije u BiH, usuglašavanje stavova o izmjenama ključnog izbornog dokumenta još nije ni blizu. Razvoj događaja vezanih uz usuglašavanje izbornog zakona izazvao je bojazan u međunarodnoj zajednici kako se s izmjenama namjerno odugovlači kako bi se problem prebacio u sljedeću godinu koja je izborna i u kojoj, u pravilu, nema izmjena izbornog zakonodavstva. Sve je to potaknulo Johana Sattlera, voditelja izaslanstva Europske unije u BiH, da izjavi kako se predstojeći izbori neće moći održati bez izmjena izbornog zakona.
To je bila i dosad najsnažnija poruka svim onim snagama, ponajprije bošnjačkima, koje su opstruirale i odugovlačile s izmjenama izbornog zakonodavstva. Nije nikakva tajna kako je u bošnjačkom političkom vrhu postojao plan da se priča o izmjenama izbornog zakonodavstva maksimalno razvuče te da se uđe u izbornu godinu s postojećim izbornim zakonom. Plan je bio ponovno glasovima Bošnjaka izabrati hrvatskog člana Predsjedništva BiH, ali ovaj put osvojiti i šest hrvatskih mjesta u Domu naroda Federacije BiH. To bi bošnjačkoj strani dalo mogućnost da bez bilo kakvog osvrtanja na Hrvate potvrdi novu vladu Federacije, ali i Vijeće ministara BiH.
Milanovićev kompromis
Upravo bi bošnjačko osvajanje Kluba Hrvata u Domu naroda FBiH označilo konačnu eutanaziju Hrvata kao političkog naroda u toj državi. Namjera bošnjačkih političara nije nikakva novost. Vodeći bošnjački političari više su puta govorili kako žele “razbiti okove u kojima manjina drži većinu u predstavničkom domu i Domu naroda”. Između ostalih, to je omiljena mantra predsjednika SDA Bakira Izetbegovića. Upravo zbog nadležnosti Doma naroda, koji je osmišljen kako mnogobrojniji narod u Federaciji ne bi putem parlamenta obespravljivao malobrojniji narod, bošnjačka politička elita ne želi usvojiti izmjene izbornog zakona. Bošnjaci bi u paketu s izmjenama izbornog zakona derogirali i ovlasti Doma naroda i sveli ga na protokolarnu instituciju. Kada bi se to dogodilo, Hrvati ne bi imali nikakav utjecaj na parlament i vladu FBiH. Možemo slobodno reći kako je Dom naroda FBiH posljednja obrana Hrvata kao političkog faktora u BiH.
Iako su iz službenog predstavništva EU-a u Bosni i Hercegovini jasno dali do znanja kako se idući izbori ne mogu održati po sadašnjem izbornom zakonodavstvu, u bošnjačkim političkim krugovima ne odustaju od pokušaja pretvaranja Federacije u unitarni i centralizirani – bošnjački entitet. To se vrlo jasno vidjelo nakon posljednjih zasjedanja NATO-a i Europskog parlamenta na kojima su usvojene neke rezolucije koje se tiču i Bosne i Hercegovine.
Najprije je hrvatski predsjednik Zoran Milanović zaprijetio da neće dati suglasnost na završnu deklaraciju NATO-ova summita ako se u pasusu koji se odnosi na BiH izričito ne spomenu konstitutivnost naroda, potreba izmjena izbornog zakonodavstva i Daytonski mirovni sporazum. Pojedine članice NATO-a, poslije smo saznali kako su najustrajnije bile Italija i Njemačka, žestoko su se protivile unošenju principa konstitutivnosti naroda u BiH u završnu deklaraciju summita. Ipak, Milanović je ostao ustrajan i pronađeno je kompromisno rješenje prema kojem su u završnom dokumentu spominje potreba izborne reforme i poštovanje Daytonskog mirovnog sporazuma kao osnove funkcioniranja države. Konstitutivnost naroda nije izričito navedena, ali je tim hrvatskog predsjednika prihvatio takvu formulaciju jer je konstitutivnost naroda osnova Daytonskog sporazuma koji je naveden u deklaraciji.
Bitka na zapadu
Zanimljivo je kako je drugi bošnjački član Predsjedništva BiH, Željko Komšić, dan prije nego što je donesena odluka o sadržaju NATO-ove deklaracije sa završnog summita, slavodobitno izjavljivao kako je NATO odbacio hrvatske zahtjeve za konstitutivnost naroda u BiH. Tada još nije znao kako će hrvatska strana u Bruxellesu zaprijetiti odbacivanjem cjelokupne deklaracije ako se u završni dokument ne ugrade njezini zahtjevi.
Ipak, iz posljednjih događaja jasno je kako je bošnjačka politička vrhuška itekako dobro informirana od moćnih krugova u NATO-u i EU-u. Možemo slobodno reći kako bošnjačka unitaristička politika, koja je vrlo dobro maskirana multietničkim građanstvom, ima saveznike na Zapadu. Stoga je svaka izborena pobjeda hrvatske diplomacije, a deklaracija s NATO-ova summita to svakako jest, ogroman uspjeh s obzirom na prepreke koje stoje ispred hrvatskih strateških ciljeva. Druga bitka koja se vodi na zapadu, a odnosi se na položaj hrvatskog naroda u BiH, odigravala se nedavno također u Bruxellesu. Ovaj put poprište je bilo u Europskom parlamentu.
Naime, hrvatski europarlamentarci glasali su protiv izvještaja Izvještajne komisije za BiH koja djeluje pod okriljem Odbora za vanjske poslove EU-a. Tema je bila stanje u BiH. Iako je izvještaj na koncu usvojen, hrvatski europarlamentarci poslali su jasnu poruku. Najzornije je hrvatski stav opisao Tonino Picula: “Protiv ovog izvještaja, kao i prethodnog usvojenog 2019. godine, glasao sam jer tekst izostavlja bilo kakav spomen načela federalizma i supsidijarnosti, kao i refleksiju koncepta konstitutivnih naroda.”
BiH utopija
Hrvatska je i u EU-u i NATO-u jasno dala do znanja kako neće odstupati od svog stava o Bosni i Hercegovini kao državi jednakopravnih i konstitutivnih naroda i građana. Sada je već jasno kako službeni Zagreb neće ni razmatrati kandidatski status Bosne i Hercegovine za te organizacije ako se ne provedu reforme izbornog zakonodavstva i Ustava. S druge strane, službeno Sarajevo računa s očuvanjem status quo prema kojem bi nastavili dominaciju nad Hrvatima u Federaciji. Pritom su dosta nespretno, nakon posljednjih događaja u Bruxellesu, odali svoju taktiku za dobivanje kandidatskog statusa u EU-u i NATO-u.
Naime, u Sarajevu se nadaju kako će moćne zapadne države prisiliti Zagreb na popuštanje Sarajevu kao što su prisilili Sloveniju da odblokira hrvatske pregovore o članstvu u EU-u. Nema sumnje kako Bošnjaci i za ovaj stav imaju tihu podršku određenih politika sa zapada. Međutim, njihov je problem što takve politike nisu vezane dominantno za države već je riječ o određenim nadnacionalnim i nadstranačkim politikama globalističkog predznaka. Njih je Zoran Milanović vrlo dobro definirao kao “snage koje bi od BiH radile utopiju”. Kada se takve politike svedu na službenu politiku država, onda se one rasplinu.
Najbolji pokazatelj za to je usporedba zaključaka s nedavnog zasjedanja NATO-a i Europskog parlamenta o BiH. Dok su na NATO-ovu summitu zaključak usvajale države članice, na Odboru za vanjske poslove EU-a zaključke su usvajale političke grupacije u Europskom parlamentu. U NATO-u se nije mogao ignorirati stav države članice koja polazi od principa međunarodnog prava čiji je sastavni dio i Daytonski mirovni sporazum. S druge strane, u Europskom parlamentu i njegovu odboru za vanjske poslove među 70 članova ima svega i svačega. Od zelenih, socijalista, konzervativaca do pučana. U ovom slučaju ne postoji nacionalni veto i ne glasa se po nacionalnom principu.
Vizija uređenja
Upravo u ovoj amorfnoj masi bošnjačka politika ima i najveću podršku. No nakon što se izađe iz raznih odbora i pododbora i odluka dođe pred Europsko vijeće na kojem svaka država članica može uložiti veto, bošnjačka nastojanja će se rasplinuti kao jutarnja izmaglica. Također, nadanja službenog Sarajeva kako će se hrvatska nastojanja u vezi s unutarnjim reformama u BiH zaobići po principu slovensko–hrvatskih odnosa za vrijeme hrvatskih pregovora o članstvu u EU-u ne drže vodu jednostavno zato što je nemoguće komparirati ta dva slučaja. Spor Hrvatske i Slovenije oko granice bio je i još je bilateralni spor, dok se hrvatski stav o Bosni i Hercegovini temelji na pozivanju na poštovanje međunarodnog ugovora, a Daytonski ugovor to nesumnjivo jest.
Lažne nade kojima dio globalističkih elita iz Europskog parlamenta hrani bošnjačke političke elite samo pridonosi odgađanju rješavanja unutarnjih problema u BiH. Svoju viziju uređenja Europe bez nacija i naroda ove strukture odlučile su testirati u Bosni i Hercegovini. No, BiH su danas najmanje potrebni eksperimenti. Toj državi potrebni su stabilnost, rast i razvoj. Kada se god eksperimentiralo u toj državi, krvi je bilo do koljena.
Stoga će Christian Schmidt, novi visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH, imati itekako zahtjevnu misiju. Državu treba vratiti s kolosijeka propalog eksperimenta u ustavne okvire Daytona i učiniti je funkcionalnom na putu prema članstvu u EU-u. Ako bošnjačka strana i dalje nastavi odbijati provođenje izbornih reformi, nije isključeno da Schmidt nametne izborni zakon na temelju bonskih ovlasti.
Za Hrvate u BiH takav bi eventualni ishod bio svojevrsna zadovoljština jer je upravo nametnutim tzv. Barryjevim amandmanima, nazvanima po voditelju misije OESS-a u BiH Robertu Barryju, započeo proces njihove majorizacije u BiH. Nakon dvadeset godina vrijeme je da se prizna kako takav propali eksperiment BiH nije donio ništa dobro.
Izvor: 7dnevno