Slijedite nas:
Samoća može biti vrlo bolna, i to ne samo psihički nego i fizički. Jer kad pati psiha, pati i tijelo. Jedno s drugim stoji u dubokoj vezi i može utjecati na ono drugo. Nije rijedak slučaj da čovjek ima bolove, iako za njih ne postoje nikakvi fizički uzroci.
Tehnologija je udaljila ljude
Čovjek može biti osamljen i u mnoštvu ljudi, pa čak okružen i članovima obitelji. Tehnologija je omogućila ljudskom stvorenju danas da se može uposliti, zabaviti, ubiti slobodno vrijeme, da može na trenutak zaboravi potrebu za drugim. Pa ipak ima onih trenutaka u životu svakoga pojedinca u kojima tehnologija i virtualni svijet ne mogu zamijeniti realnu osobu, onu koja može saslušati naše probleme, pokazati suosjećajnost, dati savjet, ohrabriti živom riječju.
Tehnologija je svojim mnogobrojnim ponudama uspjela udaljiti ljude jedne od drugih, stvoriti dojam da jedni druge ne trebaju. Pa ipak ima vremena kad se pokazuje da je to samo optička varka, iluzija. Jer kad čovjeka spopadnu muke i nevolje, ne može mu puno pomoći kompjutor, televizija, niti bilo koja tehnička pomagala. Olakšati mu muku može samo blaga riječ drugog ljudskoga stvorenja. To su često ona vremena kad je čovjeku z krizi potreban netko tko će ga barem saslušati. Jer i kad se čovjek nekome pored sebe izjada, osjeća se lakše.
Nove mogućnosti zbližavanja
Koronavirus je poremetio naš društveni život, udaljio nas, na prvi pogled, jedne od drugih. Nema više sportskih manifestacija, kazališta, susreta u kavanama, na koncertima, pa čak niti masovnijeg okupljanja u parkovima ili na ulicama. Odgođena su i velika obiteljska slavlja. Na drugoj strani pojavila se, moglo bi se čak reći, mogućnost za nešto novo, za druženje s onima najbližima, s onima u obitelji. Koronavirus i propisi koji su iz opasnosti od njega proizašli otvorili su nove mogućnosti za zbližavanje onih koji bi trebali biti jedni drugima najbliži, a često to nisu bili. U jednom eseju o važnosti ljudske riječi u životu čovjeka donosim anegdotu o mladom ocu obitelji. Jedne večeri nestalo je internetske veze, pa su se svi, otac, majka i djeca morali međusobno družiti, zajedno večerati i razgovarati. Sutradan se otac hvalio kolegi na poslu kako nije znao da ima tako dobru obitelj. I nije mogao znati, jer su se svi po dolasku u stan ili kuću okretali svom virtualnom svijetu, onim nevažnim informacijama iz daleka ne zanimajući se za one važnije unutar obitelji. Imali su jako puno vremena za ono nevažno, ali ne za ono bitno bez čega ne može normalno funkcionirati jedna zdrava obitelj. Uostalom kako može funkcionirati obitelj, ako nitko nema vremena za onoga drugoga, ako nitko ne zna što muči onoga drugoga, ako se nitko ne usuđuje povjeriti drugome, ako je izgubljen osjećaj za zajedništvo.
Coronaviru je pored toliko zla, pored dokidanja javnoga života, donio i nešto pozitivno. Pružio je novu mogućnost članovima obitelji da se međusobno upoznaju. Uostalom, obitelj je mjesto gdje se stječe prvi osjećaj za sigurnost, povjerenje, razumijevanje, ali i za zajedništvo. Kolikogod to prisilno zatočeništvo na malom prostoru bilo teško, ono može biti i velika prilika za one koji su se udaljili jedni od drugih, a trebali bi biti jedni drugima najbliži, oslonac u životu, da naprave iskorak, da senapokon međusobno bolje upoznaju. Istina, to neće biti lako, jer su tehnologija i ubrzani način života uspjeli unutar obitelji stvoriti više, često nepomirljivih, svjetova. Mediji govore u zadnje vrijeme o psihičkim poteškoćama i nasilju koje donosi izolacija, pa čak i u obiteljima. Istina, blizina različitih svjetova unutar obitelji može biti problem, ali i prilika za bolje upoznavanje, pronalaženje zajedničkih interesa, stvaranje mostova između, na prvi pogled, nepremostivoga. Ono što je u vremenu vlastitih interesa i egoizma izgubljeno, kao što su blizina, povjerenje i ljubav između bračnih partnera, djece i roditelja, može biti uz dosta truda i međusobnog razumijevanja, vraćeno. To se odnosi i na vjerski život, na onaj život koji su prakticirali prvi kršćani bez masovnih okupljanja, bez tradicije.
Izazovna vremena
U izazovnim vremenima kao što su ova u vrijeme vladavine koronavirusa, kad se zabranjuju masovna okupljanja u crkvama, pruža se prilika i za obiteljsko zajedništvo u molitvi i meditaciji, o promišljanju i razgovor o onome u što vjerujemo. Puno je lakše podržati nekoga, usuđujem se reći vjerski nezreloga, bahatoga i neodgojenoga svećenika koji u nevolji traži vlastitu „slavu i herojstvo“ nego stvoriti obiteljski osjećaj za molitvu i razgovor o Bogu, vjeri i nadi. A upravo je to obiteljsko zajedništvo u vjeri bilo i ostalo temelj kršćanstva.
Kršćanska vjera koja se temelji samo na velikim liturgijskim manifestacijama bez razgovora o Bogu unutar obitelji dolazi i prolazi. Najbolji primjer za to imamo u mnogim zapadnim kršćanskim zemljama. Tamo se i tradicijsko, pompozno kršćanstvo počelo gasiti kad je prestalo biti tema razgovora u obitelji, kad je svedeno samo na potrebu masovnih okupljanja. To da su u Hrvata crkve još uvijek pune ne znači da će biti tako i u dogledno vrijeme. Iskustva mnogih zapadnih kršćanskih država ukazuju jasno na to da raslojena obitelj ne znači samo gubitak osjećaja za zajedništvo u društvu nego također i za zajedništvo u vjeri. Koronavirus i zbog nje doneseni propisi su trenutno prisilili čovjeka na obiteljsko zajedništvo. Možda se iz toga izrodi i ono pravo zajedništvo koje je na putu da nestane.
Autor: Dr. fra Luka Marković