Kontaktirajte nas na:
Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Emisija je na trenutke bila vrlo emotivna, na kraju su Škori zasuzile oči, a tijekom u središnjem prilogu emitiran je ekskluzivni razgovor sa sinom prvog hrvatskog predsjednika Stjepanom Tuđmanom, koji je podržao Domovinski pokret, isto kao i Ankica Tuđman, uz konstataciju da je Plenković ukrao HDZ i priključio ga Partiji…

U trenucima emitiranja Bujice, na Novoj TV je trajalo još jedno sučeljavanje Davora Bernardića i Andreja Plenkovića, na što se Škoro osvrnuo: – Govorili su mi da bježim sa sučeljavanja, a ispalo je upravo suprotno! Gdje god su me zvali, ja sam se odazivao, no sada me na sučeljavanjima odjednom nema… Isto tako, kada je Udruga ‘Glas poduzetnika’ tražila sučeljavanje i to sam prihvatio, a oni nisu došli. Jedino sučeljavanje na koje sam bio pozvan da budem zajedno s Bernardićem i Plenkovićem je bilo na državnoj dalekovidnici, međutim, oni tamo nisu došli, poslali su svoje zamjene… A onda sam i ja odlučio da bi bilo dobro da u nizu izuzetnih ljudi koji su članovi Domovinskog pokreta i koji se nalaze na našim listama, pošaljem Krešimira Bubala, jer bilo je riječi uglavnom o gospodarstvu, a on je najbolji financijski direktor u Hrvatskoj za 2019. godinu i kao pravi gospodin pokazao je dvije stvari: pravo lice i način na koji komuniciramo mi u Domovinskom pokretu i s druge strane, pokazao je jedno zavidno znanje o kojemu ovi drugi mogu samo sanjati.

ŠKORO O BERNARDIĆU I PLENKOVIĆU: “DVA BIROKRATA I ŠTREBERA!”

Kako ste ocijenili sučeljavanje Bernardića i Plenkovića – zanimalo je voditelja, a Škoro je odgovorio: – Bernardiću zamjeraju da nije dovoljno lijevo, a Plenkoviću da nije dovoljno desno. Ja bih se čak složio s tim, mislim da je to i akademik Aralica jednom zgodom rekao, Plenković ima u sebi tog ljevičarskog, on je čovjek koji je u krajnjoj liniji, dok sam ja pisao svoju maturalnu radnju iz sumporne kiseline, pisao o Kardelju i Titu! Gledao sam to sučeljavanje i činilo mi se kao sučeljavanje dva birokrata, šterebera, jedan je nedovoljno sposoban naučiti nešto napamet i vidi se da ga je strah, a drugi sve zna napamet, ali i jedan i drugi govore stvari koje apsolutno nisu bitne, stvari kojima se prave važni. Obojica su djelovala kao da su u jednoj Mozartovoj operi i govorili su istovremeno, što je, u stvari, nepristojno. Stvarali su čudnu kakofoniju, tu i tamo bi se probio glas, mezzosopran gospođe voditeljice. Sve u svemu, jedna otužna predstava.

“Predstavljam ozbiljnu prijetnju jednom ozbiljnom establišmentu, dakle, sustavu,” napomenuo je Škoro: “Nije to HDZ i nije to SDP, to je ta duboka država u kojoj su Bernardić i Plenković u stvari personifikacija onoga što se događa nakon svakih izbora, a to je jedna stvarno ozbiljna, organizirana pljačka države.”

Sada prvi puta imaju posla s nekim tko nije umrežen niti u jednu priču, s nekim tko dolazi iz realnog sektora, imaju posla s nekim tko kad nešto naumi to i ostvari – upozorava svoje protukandidate čelnik Domovinskog pokreta: – Mora prestati korupcija, mora prestati pljačka! Moramo se okrenuti onome što bi politika trebala biti, a to je briga za javno dobro.

SRBIJA ĆE MORATI PLATITI RATNU ODŠTETU!

Škoro smatra da je upravo njegovo suprotstavljanje dubokoj državi dovelo do velikih prljavština i laži kojima se medijski napadalo njega, njegov pokret i kojima je naročito bila izložena njegova obitlelj tijekom predizborne kampanje. Voditelj je konstatirao da su se protiv Miroslava Škore urotili slično kao i protiv Trumpa u Americi ili Janše u Sloveniji, a u medijski obračun je, prema informacijama Bujice, bila uključena čak i srbijanska BIA. Na pitanje zašto ga se Vučić boji, Škoro je odgovorio: – Jako ndobro znamo da je Srbija bila aggressor na Hrvatsku. Srbija je ta koja je razarala hrvatske gradove, crkve… Srbija je slala ljude na Hrvatsku, svoju oružanu silu… Mi smo zemlja koja je pretrpjela štetu i tu štetu netko mora konačno izložiti i za njutražiti odšetetu! S druge strane, Srbija je izvršila teške zločine, između ostaloga i odvela puno hrvatskih vojnika i civila, u koncentracijske logore i mislim da ti ljudi također zaslužuju određenu odštetu! Mi imamo neriješena granična pitanja pa to moramo riješiti, dobar dio arhiva i onoga što pripada Hrvatskoj je još uvijek u Beogradu i to su situacije u kojima moramo vrlo suvereno nastupiti kao zemlja članica NATO-a, i EU-a, zemlja o kojoj, na kraju krajeva, ovisi ulazak Srbije u Uniju.

“Kada su već u pitanju ta prezimena Vučić, Plenković i tako, ne treba nekad zaboraviti da su oni u dio iste europske pučke obitlelji, da se oni u Bruxellesu susreću, koordiniraju, imaju svoje zajedničke sastanke,” napomenuo je dr. Miroslav Škoro: “Zajedno su zato što su istih svjetonazora, dok naša Ruža Tomašić nije u njihovom klubu, ona je s europskim konzervativcima.”

Na pitanje boji li se manipulacija tijekom izbora zbog zastrašivanja građana drugim valom korone, Škoro je odgovorio: – Ma, ne bojim se, sve to skupa je smiješno! Vjerujem, a to kažu ustavnopravni stručnjaci, da je dobrim dijelom već sada upitno koliko će sve to biti legalno ili ne, što će biti s ljudima koji imaju koronu? Već je rečeno da se njima ne može osporiti njihovo ustavno pravo da biraju i budu birani… To je jedna čudna situacija u kojoj oni vjerojatno očekuje isti rezultat kakav je ostvario Vučić u Srbiji. Plenković valjda misli da će uspjeti doći do još jedne “briljantne pobjede HDZ-a” i da će osvojiti vlast na krilima stožerokracije Beroša, Božinovića i svih drugih članova HDZ-a koji su svojevremeno napravili zaključavanje Hrvatske, a sada kad su epidemiološki uvjeti i nekoliko puta lošiji, sada živimo, uvjetno rečeno, normalno. Ne bojim se ja izbora, niti rezultata, oni će biti onakvi kako birači odluče, ali se bojim za ono što će uslijediti nakon toga… Nisam siguran da nam već u ponedjeljak ili utorak neće izaći netko iz tog Stožera i ponovno nas zatvoriti!

Znači li to da bi Plenkovićev stožer mogao anulirati izborni uspjeh Domovinskog pokreta na nedemokratski način – zanimalo je voditelja, a Škoro kaže: – Do sada su pokazali da ne prezaju ni od čega, ni od zdravlja građana i da bi mogli napraviti štošta, samo kako bi zadržali ono što im je najsvetije i najvažnije, a to je vlast. Oni žele vlast i ništa drugo!

BAČIĆ I BAUK – POVJERENICI ZA SURADNJU HDZ-a I SDP-a

Komentirao je i slaganje Arsena Bauka iz SDP-a, s Brankom Bačićem iz HDZ-a, koji smatraju da postojeći izborni sustav ne treba mijenjati: – Bauk i Bačić su povjerenici za suradnju SDP-a i HDZ-a. Prepoznali su se o mojoj priči o Davidu i Golijatu, kada sam najavio da je jedan od kamenčića koji ću ispaliti na njih novi izborni zakon, odmah su rekli da je dobar i kako ga ne treba mijenjati. A svi, pa i mala djeca znaju da izborni zakon nije dobar. Slična situacija već se dogodila kada je netko predložio elektroničko glasovanje, što mi također zastupamo; istog trenutka su se javili Bauk i Plenković. Rekli su da je to nemoguće i da to ima samo Estonjija. No, njih nitko nije pitao je li to nemoguće, nego smo ih pitali kako ćemo Hrvatima diljem svijeta i u BiH omogućiti elektroničko glasovanje, jer je to za nas i te kako moguće.

Voditelj je konstatirao da je Bauk barem pošteno rekao kako se boji utjecaja hrvatske dijaspore na ishod izbora u Hrvatskoj, dok se Plenković pokušao izvući besmislenim, briselskim metajezikom, ali tom prigodom nijse spominjao Charlesa Michela….

“On njega zna i ima njegov broj telefona i s njim se često čuje,” nasmijao se Škoro, uz duhovitu opasku: ”Moram priznati da ni meni nije svejedno što taj Michel toliko često zove Andreja, a nama se drugima ne javlja…”

Miroslav Škoro smatra da u budućnosti hrvatskih referendum treba odrediti fiksni broj i olakšati proceduru građanskim inicijativama: – To treba biti 150 tisuća potpisa, a vrijeme prikupoljanja mjesec dana.

ŠKORO O JANDROKOVIĆU: “NIJE GA UZEO SAMO PLENKOVIĆ…”

Čelnik Domovinskog pokreta komentirao je i specifičan odnos svog protukandidata u drugoj izbornoj jedinici Gordana Jandrokovića, sa sinom Ivice Račana, Ivanom, s kojim je svojedobno planirao pokretnuti zajedničku tvrtku: – Ta njihova zajednička priča, isto kao i tzv. velika koalicija ima uporište u činjenici da imaju isti mentalni sklop.

Nakon što je Škoro ipak pohvalio Jandrokovića da “dobro igra rukomet”, voditelj je konstatirao da ga je onda trebao uzeti Gobac, a ne Plenković pa je gost poentirao: – Nije njega uzeo samo Plenković, njega je uzelo dosta njih! Jandroković je bio vrlo blizak suradnik s čak nekoliko lidera u HDZ-u – i Jadranke Kosor i Karamarka i Sanadera… Priča o zajedničkim poslovnim planovima Račana i Jandrokovića je priča o toj dubokoj državi i ljudima koji nemaju stranku, jer je njihova jedina stranka BITI NA VLASTI i sudjelovati u raspodjeli novca koji potroše iz BDP-a, oni potroše 46-7 posto, dakle 170 milijardi koje mi proizvedemo kroz robe i usluge i sve što napravimo. I to treba promijeniti.

“Situacija u Hrvatsoj je, ideološki gledano, nikad čistija,” smatra Škoro: “Bernardić je hladno rekao, kad su ga pitali Tito ili Tuđman – TITO. Dan-dva nakon toga, Ivo Josipović je rekao da bi jedan od najljepših zagrebačkih trgova ponovno trebalo preimenovati i nazvati ga po Josipu brozu Titu, što je samo po sebi glupo jer to može napraviti samo Skupština Grada Zagreba. I to se neće dogoditi! S druge strane, imate priču da oni imaju jednak stav o pozdravu ‘ZDS’, u koaliciji su i u Europskom parlamentu… Način na koji funkcioniraju je politički najbliže Plenkoviću. I uistinu, glas za SDP je glas za povratak Tita u politički prostor, a glas za HDZ je ono što je Plenković izjavio, a to je nastavak vladavine sa žetončićima i Pupovcem!”

ŠKORO: “PROCESUIRAT ĆEMO PLENKOVIĆEVU KORUPTIVNU HOBOTNICU!”

Miroslav Škoro se javno zahvalio na komplimentima i potpori koju je dobio od obitelji Tuđman, Stjepana i gospođe Ankice i rekao: – Ljude koji bi trebali biti kičma HDZ-a Plenković je na svoje liste stavio kao smokvin list i time prikrio pravu istinu.

Prokomentirao je i izjavu šefa HDZ-a, prema kojoj Škoro “nije u stanju voditi Hrvatsku, a kamoli Vladu”: – Očito, on smatra da je jednostavno voditi Hrvatsku, a da je jako teško voditi Vladu, ali ja čak, po njemu, nisam u stanju voditi ni tu Hrvatsku, a kamoli Vladu s nepotrebnih 20 ministarstava, s ministrima koji ne znaju što rade i koji ne dišu onako kako bi volio… A da ne govorimo o tome kako je tu Vladu napustilo 14 ministara u samo jednom mandatu i da je cijela priča rezultat obične trgovine kako bi zadržali vlast.

U emisiji se spominjala i jedna Tena te slučaj vjetroelektrane: – One su samo vrh ledenoga brijega! Dokazano imamo podatke da je HBOR odobrio kredit jednoj tvrtki u iznosu od 80 milijuna eura. U tome su sudjelovali svi naši ministri koji sjede u Nadzornom odboru HBOR-a. Rečeno im je u Upravi da ne mogu dodijeliti kredit, zbog toga što tvrtka mora osigurati novac od drugih banaka, a tek onda nastupa HBOR… Ne, ovdje je prvo HBOR dao 560 milijuna i to ne samo da smrdi na korupciju, nego je to situacija u kojoj je i ministar Marić sjedio kao predsjednik Nadzornog odbora tamo i to odobrio. Tražili su način kako da spriječe javnost da dozna istinu. To je ta koruptivna hobotnica koja je konačno stisnuta uza zid od Domovinskog pokreta. Oni znaju da ćemo mi, kada dođemo na vlast, to procesuirati.

O SREDNJEM PRSTU: “KOLINDA SE SVRSTALA NA STRANU, NA KOJOJ JE ODUVIJEK BILA!”

HDZ će radije platiti 550 tisuća kuna nego da na liste stave žene – upozorio je Škoro i naglasio kako su čak tri nositeljice lista Domovinskog pokreta žene, a i mnoge druge imaju velike šanse ući u Hrvatski sabor. Osvrnuo se i na seskističke napade Furija Radina na dr. Carlu Konta u Rijeci: –  On je tu samo radi interesa. I to financijskog interesa. Radin spada u istu tu kategoriju kao i Pupovac. To su ljudi koji su našli model kako da financijski privređuju od činjenice da su to što jesu. Ne vode oni toliko računa o svojoj nacionalnoj manjini, koliko vode o sebi osobno.

Što znači da ćete se obračunati s “antihrvatskom kulturom i protuhrvatskim civilnim društvom” – pitao je voditelj, a Škoro odgovorio: – To znači da se u Hrvatskoj dobar dio novca usmjerava u dio koji ne odražava ono što mi u kulturološkom i tradicijskom smislu jesmo. Način na koji se dijele novci u Hrvatskoj je indikativan, posebice kada je u pitanju civilno društvo i kultura. Smatramo da tu treba uvesti reda i transparentnosti.

Za one koji su proteklih dana napadali svećenike zato što su ga javno podržali, Škoro je rekao da su netolerantni: – Ne razumiju demokraciju. Vrijeme u kojem živimo vadi najgore na površinu…

A kako je Škoro doživio Kolindin srednji prst?

“To je vrlo nepristojna gesta, koju nisam očekivao od gospođe Kitarović jer se ona izdavala za nešto drugo,” rekao je: “Čini se da u nama ipak postoji onaj podsvjesni dio koji prepoznaje neke stvari, malo mu dulje treba da ispliva na površinu, tako da mi je taj moj podsvjesni dio govorio da tu nešto ne štima, ali nisam slušao… Finale je upravo srednji prst.”

Nikada ne bih podržao Zorana Milanovića da postane to što je jer to ne zaslužuje biti – jasan je Škoro: – Bio je jako loš premijer, a pokazuje se i kao vrlo loš predsjednik! S druge strane, unutarnji glas mi je rekao, ne Grabar-Kitarović i tu sam bio u pravu, a srednji prst je dokaz. Srednji prst je pokazala cjelokupnoj hrvatskoj javnosti i svima koji su je smatrali demokršćankom koja se uspavljuje pjevajući ‘Krist na žalu’, koja podržava ‘Hod za život’ i najednom nam pokaže srednji prst. To ju je svrstalo na onu stranu, na kojoj je oduvijek i bila i još jednom razočaralo hrvatske birače.

PORUKA BIRAČIMA: “NE DOPUSTITE DA PLENKOVIĆ I TREĆI PUTA REHABILITIRA SDP!”

“Nemojte se, dragi birači, razočarati još jedanput,” apelira predsjednik DP-a: “Ako je netko pogriješio već dva puta, onda je to uistinu Andrej Plenković. Rehabilitirao je SDP na europskim izborima, a druga mu je pogreška isticanje kandidatkinje za koju su svi tvrdili da ne može pobijediti Zorana Milanovića. Bude li hrvatski narod i treći puta nasjeo na Plenkovićevu prijevaru, moramo se zapitati što se to događa?!”

Nakon što su na kraju emisije pušteni isječci Škorinih posjeta Vukovar, uz taktove ‘Ravnice’, čelniku Domovinskog pokreta zasuzile su oči. Plenkovićevim medijima, koji su zadnjih tjedana kampanje pokušali “sakriti” gradonačelnika Vukovara, Škoro je poručio: – Ne može se sakriti Ivan Penava, čovjek koji je oličenje poštenja i politike kakvu je HDZ trebao voditi! Vrhuška HDZ-a nikada nije shvatila što HDZ treba biti, a Penava to shvaća.

BUJICA

xBox

Hrvati bosanske Posavine moraju dobro otvoriti oči

Odgovorni u Posavskoj županiji ne smiju nikada više dozvoliti da im se sudbina kroji na relaciji Mostar-Zagreb-Beograd.

Luka Marković

Online:

/ Datum objave:

Sinovi Posavine

Izgleda da se zadnjih dana u Hrvatskoj sve posložilo. Turistička sezona će, barem tako izvještavaju mediji, biti uspješna, ljevičari se oduševili Plenkovićevom pomirbom Srba i Hrvata, a predsjednik Milanović napravio ono što se nije usudio niti Franjo Tuđman; odlikovao je brigade HVO-a, otvarajući na tja način oči mnogima u Hrvatskoj kako bi se stvar oko Srpske Krajine završila puno drugačije da nije bilo HVO-a u Bosanskoj Posavini.

Istina nekima ta žrtva ne odgovara niti danas, kao što im ne odgovara i nastanak samostalne hrvatske države. Najradije bi ostali u onoj bivšoj, ali nemaju hrabrosti reći to otvoreno. Iako mediji izvještavaju o nekoj transformaciji srpske politike u Hrvatskoj, dobrim poznavaocima prilika na Balkanu je jasno da ništa ne ovisi o hrvatskim Srbima nego o onome što im sugeriraju ideolozi iz Beograda.

Doista treba biti preveliki optimista i politički naivan pa povjerovati da je Pupovac povukao samostalno potez šaljući Miloševića u Knin, da za to nije dobio zeleno svjetlo od Vučića. Na to upućuju i izjave srpskoga patrijarha Irineja, čovjeka koji do sada nije nikada birao riječi kad govori o Hrvatima, o potrebi sporazumijevanja između hrvatskoga i srpskoga naroda.

Nešto se iza brda valja. Nije tajna da se Vučić nalazi u velikim neprilikama. Zapad ga pritišće na priznavanje Kosova, Crnogorci ustrajali u svojim namjerama da ne budu Srbi, a u Hrvatskoj i onako nema što tražiti nakon što je propala velikosrpska suluda pomisao kako bi jednoga dana nakaradna tvorevina od Srpske Krajine mogla biti dio Velike Srbije.

Što je ostalo Vučiću? Republika Srpska. Vjerojatno je iz tih razloga i jadikovao zajedno s Dodikom nad sudbinom Srba iz Hrvatske na običnoj ćupriji. Iako su Dačić i Vulin osuli paljbu po Hrvatskoj, Vučićeva retorika je bila puno blaža nego prošle godine. Čak je u duhu onoga patetičnoga jadikovanja uspio reći i to kako Hrvati mogu slavit Oluju, ali da ne mogu tražiti od Srba da ne tuguju.

Kao da je to netko do sada tražio. Srbi su imali uvijek pravo, a imaju ga i danas, oplakivati vlastite poraze koji su nastali kao posljedica njihovih velikosrpskih zabluda da su stariji od ameba i da je Srbija tamo gdje živi jedna Srbin.

U Hrvatskoj se treba radovati svako pomirenju između Hrvata i Srba. Pa ipak teško ćemo doživjeti trenutak u kojem će Pupovac, beogradski kurir, biti sposoban izjaviti da je Beograd zadnjih desetljeća bio i ostao izvor svih zala na Balkanu. O tome bi danas trebali razmišljati oni u Hrvatskoj koji samodopadno pričaju o nekakvom silnom hrvatsko srpskom pomirenju.

Nažalost, njega neće biti dokle god oni koji su izazvali krvave ratove u bivšoj državi ne priznaju da snose odgovornost za tolika stradanja i preseljavanja.

Bio sam oduševljen saznanjem da će predsjednik Milanović odlikovati i orašku brigadu (Sinovi Posavine) koja je dobrim dijelom zaslužba da toliko hvaljena JNA i četnici nisu izbili na Savu, a time ugrozili Slavoniju. Jer da su uspjeli ovladati Savom od Bosanskoga Broda do Brčkoga, da su uspjeli zauzeti Orašje sudbina Hrvatske bi izgledala možda malo drugačije.

Hrabri momci u Posavini su branili vlastita ognjišta, ali time i Slavoniju i Zagorje i Istru i čitavu Hrvatsku.

Pupovac plače nad stradalima u Oluji. Ima pravo na to, jer svaka žrtva zaslužuje poštovanje. Ali bilo bi dobro znati da je u Bosanskoj Posavini, na vrlo malom prostoru, zbog navodnoga koridora stradalo puno više Hrvata od strane srpskih četničkih hordi nego Srba u Oluji.

U Hrvatskoj su za ubojstva Srba mnogi odgovarali, a za Hrvate Posavine nije još uvijek nitko izveden pred sud.

Jesu li stradali Srbi u Hrvatskoj, koji su digli pobunu protiv vlastite države, vrjedniji od civila i branitelja Posavine koji su branili vlastita ognjišta? Odlikovanje „Sinova Posavine“ je zasigurno mnogim Posavcima melem na ranu, ali to nije dovoljno. Srba je s prostora čitave Hrvatske otišlo dobrovoljno oko 150 tisuća, ukoliko se ne prihvate laži koje podsjećaju na one o milijun žrtava u Jasenovcu, a iz Bosanske Posavine, s malog prostora od kojih 1500 kvadratnih kilometara, je protjerano oko 100 tisuća Hrvata.

Dobro je to znati u vremenima velikih previranja na Balkanu. Srbi moraju ubrzo priznati Kosovo, inače će potonuti u bijedu balkanskoga blata iz kojega se nikada neće izvući. Hrvatska je na potezu. Nije dovoljno samo papirnato pomirenje Hrvata i Srba u Hrvatskoj. Uostalom Hrvatska je mogla i bez tog performansa normalno funkcionirati. Srbima je u Hrvatskoj daleko bolje nego Hrvatima u Srbiji. A ako Hrvatska ne bude poštivala vlastiti ustav i ne bude se ozbiljno zauzimala za Hrvate u BiH, a time i za svoje dobro, moglo bi puno toga krenuti naopako. Žrtve bi ponovno mogli biti Hrvati Posavine, ostaci ostataka.

Beograd je zbog koridora do Banja Luke učinio grozne zločine nad Hrvatima Posavine. Za očekivati je da se to neće ponoviti, ako se hrvatsko-srpsko sporazumijevanje bude i ovaj puta lomilo preko Posavine.

Ima indicija da su Hrvati Posavine bili žrtve određenih sporazuma iz prošloga rata. Očekivati je da se to ovaj put neće dogoditi. Odlikovanje brigade „Sinovi Posavine“ od strane predsjednika Milanovića može biti pozitivan signal. Pa ipak odgovorni u Posavskoj županiji moraju s oba oka budno pratiti ono što se možda iza brda valja.

Ne smiju nikada više dozvoliti da im se sudbina kroji na relaciji Mostar-Zagreb-Beograd. Od Zagreba do Orašja se preko Županje stiže autocestom za dva sata vožnje.

Tuđman je u Orašje zavirio nakon rata kako bi se mogao diviti tomu da je ta mala enklava uspjela tri i pol godine prkositi Beogradu. Mogao je doći i ranije. Plenković i Milanović ne bi smjeli tako dugo čekati, ukoliko se doista radi o nekim novim dogovorima i pomirenjima. A oni su nužni na Balkanu, a pogotovo u Bosni i Hercegovini, kako ne bi svi iselili u bogatije zemlje Europe. Samo ti dogovori ne smiju danas biti više na štetu Hrvata Bosanske Posavine. A ne smiju biti niti na štetu Bošnjaka, iako se neki od njih previše oslanjaju na povampirenoga Erdogana.

Autor: Dr. fra Luka Marković

Nastavi čitati

xBox

PRIVATNA IMOVINA: Kineski primjer iz kojeg bi mogli puno naučiti

Ovaj primjer iz Kine trebao bih ih posjetiti kako se vrednuje i poštuje privatna imovina išto znači nepovredivost privatnog vlasništva.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Možete li zamisliti sličnu situaciju kod nas? Kako se poštuje pravo na privatno vlasništvo. Naime, iako je raspadom Jugoslavije u sve bivše republike te zajedničke tvorevine komunistički sustav zamijenjen demokracijom i kapitalističkim sustavom vrijednosti u kojem je pravo na imovinu nepovredivo i zagarantirano mi smo još uvijek daleko od tog prava i tih vrijednosti koje nam je kapitalizam trebao donijeti. A mi danas kao živimo taj sustav i izborili smo se za njega.

Primjer iz Kine. U kineskom gradu Guangzhou u provinciji Guangdong prilikom gradnje autoceste izgrađen je most, obilaznicu oko male kuće, jer vlasnica već desetljećima odbija prodati kuću državi. Stara trošna kuća u vlasništvu izvjesne gospođe Liang našla se na pravcu trase autoceste. Da bi se cesta izgradila kuća je morala biti srušena. Međutim, vlast se unatoč pokušajima nije uspjela dogovoriti sa vlasnicom oko obeštećenja za kuću. Navodno, vlast u zamjenu za njenu kuću nudila joj je 2 stana, ali kako mediji prenose vlasnica je tražila 4 stana na što vlast nije pristala. Nuđen joj je i novac, ali dogovora nije bilo. I tako je trajalo 10 godina dok vlasti nisu napravile drugo rješenje. Skrenuli su autocestu i zaobišli su njezinu kuću (pogledaj video). U planu je i dalje da se pregovara sa vlasnicom i ako se uspiju dogovoriti autocesta će ponovo biti izgrađena po prvotnom planu.

Eto to je taj rimjer iz Kine koji može poslužiti i našim umišljenim demokratama i pobornicima kapitalizma. Naši kapitalisti su kapitalisti samo kada su oni u pitanju. Kada trebaju izvući neku korist sebi. A kada je narod u pitanju onda se vlast radije drži komunističkih principa. Kod nas da se našao ovakav slučaj vlast bi kuću srušila i vlasnici bi ponudila onoliko koliko vlast misli da je dovoljno. Ako vlasnik ne bi pristao onda bi situaciju proglasili višim društvenim interesom i kuća bi po kratkom postupku bila srušena. A vlasnik ako bi se bunio samo bi mogao završiti u zatvoru.

Mi već imao mnoštvo primjera gdje se bahata i lažljiva vlast bestijalno ponaša prema narodu. Možda najupečatljiviji je onaj koji govori o konfisciranoj imovini koju su komunističke vlasti konfiscirale od onih koji su imali “viška”. Bezbrojni su stanovi, zemlja i druga imovina koju je komunistička vlast 1945. otela od “prekomjerno bogatih” i tzv. “neprijatelja naroda”.

U vrijeme prvih višestranačkih izbora stranke koje su od tada cijelo vrijeme na vlasti obećale su vratiti konfisciranu imovinu. A kao što znamo nikada nisu. Prema tomu što su drugo nego lažovi, prevaranti, nepopravljivi komunisti kojima je još ostalo u krvi oteti od drugog i nikada im ne vratiti. A predizborna obećanja su samo bila paravan da umjesto jednog krila partije (SDP) na vlas dođe drugo krilo partije (HDZ).

I evo prošlo je 30 godina i ova tzv. demokratska vlast nikomu ne vraća ništa. Čak što više i dalje koriste oteto i ne pomišljaju vratiti imovinu bivšim vlasnicima ili njihovim potomcima.

Ovaj primjer iz Kine trebao bih ih posjetiti kako se vrednuje i poštuje privatna imovina i što znači nepovredivost privatnog vlasništva.

Kad nama Kina po ovom pitanju treba biti uzor onda se zna koliko je kod nas sati.

herceg-bosna.com

 

Nastavi čitati

xBox

Dr. fra Luka Marković: U SUSRET „OLUJI“

Dolazak Miloševića treba s oprezom pozdraviti, ali u tome ne treba već vidjeti veliko pomirenje Hrvata i Srba. Preveliki je utjecaj Beograda na prečanske Srbe i nitko ne može znati što nam vrijeme još može donijeti. Opreza nikada nije dosta.

Luka Marković

Online:

/ Datum objave:

Oluja Boris Milošević

Drugi svjetski rat je zatrovao odnose između njemačkoga i poljskoga naroda. Poljaci nisu doživjeli samo poniženje zbog okupacije domovine od strane njemačkih nacista, nego su isto tako morali godinama liječiti fizičke i duševne rane koje je ta okupacija ostavila za sobom. Pa ipak zbog povijesne istine mora biti rečeno i to da su poljski komunisti nakon poraza njemačkoga nacizma protjerali milijune Nijemaca iz Poljske, nanijevši na taj način ogromnu patnju i onima koji među njima nisu poželjeli dobrodošlicu Hitleru.

U razgovoru s nekolicinom protjeranih Nijemaca iz Šlezije saznao sam da se radilo o groznom iskustvu, i to ne samo zbog protjerivanja iz Poljske nego i zbog toga što u samoj Njemačkoj nisu bili dobrodošli. Kod domaćeg njemačkoga stanovništva vladao je u to vrijeme strah da bi im pridošle njemačke izbjeglice iz Šlezije mogle još više opteretiti život.

Slično iskustvo su doživjeli vjerojatno i od Titovih partizana protjerani Nijemci iz Vojvodine ili Talijani iz Istre. Ni Titovi partizani, pogotovo komunisti među njima koji su imali vlast u rukama, nisu kod tog protjerivanja pravili razliku između onih koji su s oduševljenjem dočekali Hitlera i Mussolinija i nedužnih među njima. A bilo ih je zasigurno kao što je bilo i među protjeranim Nijemcima iz Poljske ili tadašnje Čehoslovačke.

Uvjeren sam duboko da je i među Srbima koji su pod pritiskom srpske separatističke vlasti u Hrvatskoj morali otići bilo i onih koji ne snose odgovornost za ono što je učinila razularena četnička banda u suradnji s Titovom komunističkom JNA. Ne isključujem niti mogućnost da je među Hrvatima bilo i onih koji su tiho u sebi pozdravili taj odlazak, pa ipak uvjeren sam da je ogroman broj Hrvata suosjećao s onim civilima koji su se preko autocesto kretali u pravcu Beograda.

Autor ovih redaka pripada onima koji su trebali iz dna duše mrziti srpsku bolesnu ekspanzionističku politiku i mitomaniju, jer su u njegovom rodnom kraju, Bosanskoj Posavini, četnici i JNA učinili grozna nedjela.

Pa ipak, prolazeći autom tih dana pored kolone, osjetio je silno sažaljenje nad tim jadnim srpskim civilima, pogotovo ženama i djecom, u prikolicama. Kretali su se u smjeru Beograda, centra zločinačke ideologije, koji je jednim jedinim mudrim i humanim potezom mogao zaustaviti svu bol koju su proživjeli svi narodi bivše države, pa i Srbi.

Ali to se nije dogodilo. Beograd je htio ono što mu ne pripada, što nikada nije bilo srpsko. Htio je dio Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

A eto, danas vidimo, izgubio je Kosovo i Crnu Goru, ono što je mislio da je sigurno njegovo. Nema sumnje da su žrtve te lude i bolesne velikosrpske politike bili i sami Srbi. Na njima je da to shvate i okrenu se drugačijem razmišljanju, onome razmišljanju u kojem svaki čovjek ima pravo na slobodu i dostojanstvo, ali i narod na svoju samobitnost.

Nažalost to se nije dogodilo. Srbi luduju i danas, pa i mnogi od onih koji su se nalazili u tim velikim izbjegličkim kolonama u Hrvatskoj. Još uvijek krive druge, ne želeći shvatiti u što ih je uvalila suluda, mitomanska, bolesna ideologija kako je Srbija tamo gdje živi jedan Srbin. Srbija nema još uvijek, i zadugo ga neće imati, političara poput Willya Brandta koji je i unatoč velikoj njemačkoj patnji shvatio da je sve zlo Drugoga svjetskoga rata prouzročila bolesna njemačka nacistička ideologija. Brandt se bacio u Varšavi na koljena pred patnjama poljskoga naroda unatoč tomu što je dobro znao da su milijuni Nijemaca protjerani iz Poljske. Gotovo svi njemački kancelari, počevši od Adenauera, su znali da je saveznička vojska, antifašistička vojska (Amerikanci, Francuzi, Englezi…) iz revanšističkih pobuda razorila bespotrebno mnoge njemačke gradove i silovala stotine tisuća nedužnih Njemica, pa ipak su bili svjesni toga da se i ta njemačka patnja ne bi dogodila da nije bilo Hitlera i njegove mašinerije.

Upravo taj odnos Nijemaca prema vlastitoj prošlosti, omogućio je prijateljske odnose između Njemačke i drugih naroda u Europi iako su rane još uvijek u duši prisutne. Ali Nijemci na te rane Poljaka, Francuza i drugih naroda ne stavljaju sol nego melem, još uvijek kajući se za učinjena zlodjela od prije sedamdesetak godina.

U Srbiji je, nažalost, stanje drugačije. Srbija dovodi na vlast s preko 60% glasova stranku čovjeka koji bi po svim međunarodnim pravnim kriterijima zbog svojih hušačkih nastupa za vrijeme srpske agresije na Hrvatsku ili izjave da život jednoga Srbina vrijedi kao stotinu Muslimana,  morao odgovarati pred međunarodnim sudom.

Nažalost, još uvijek je puno Srba u Hrvatskoj i BiH koji bi takvom Vučiću dali glas na nekim mogućim izborima. To da u Knin na proslavu Oluje dolazi predstavnik srpske nacionalne manjine je hvale vrijedno. Ali od toga ne treba praviti nikakvu veliku nadu, pogotovo ne zbog toga što je Hrvatska pristala na kompromis koji bi jednoga dana mogao biti zloupotrijebljen od strane velikosrpske ideologije u svrhu dokaza da akcija Oluja nije bila čista.

Kako rekoh, pojedinci iz redova Saveznika u Drugom svjetskom ratu su počinili silne zločine, pa ipak nikada nitko od Nijemaca nije tražio od njih da se dođu pokloniti tim  žrtvama.

Nažalost, i nisu mogli tražiti, jer na to Saveznici nikada ne bi pristali, i to iz straha da se zlodjela pojedinaca među njima, pa makar se radilo i o tisućama, ne bi pripisala čitavom antinacističkom pokretu.

U svakom slučaju treba pozdraviti dolazak Miloševića u Knin ako se radi o shvaćanju vrijednosti Oluje za dobrobit Hrvata i Srba u Hrvatskoj.

Ako se radi o političkom dogovoru iza toga doista ne stoji srpska manjina u Hrvatskoj, onda je to samo na štetu jednih i drugih. Razloga za oduševljenje bi trebao biti tek tada kad jednoga dana srbijanski predsjednik iz Beograda dođe u Vukovar i Srebrencu i klekne tamo poput Brandta odajući počast nedužnim žrtvama velikosrpskih političkih zabluda, koje su dovele do tolikih stradanja, pa i odlaska Srba iz Hrvatske.

Ali to se još dugo vremena neće dogoditi. Jer predsjednik je slika i prilika naroda i njegove ideologije. Još bi veće oduševljenje bilo kad bi se srbijanski predsjednik kao predstavnik poražene zločinačke ideologije pojavio na proslavi Oluje, kao što to čine Nijemci na velikoj proslavi pobjede nad nacizmom u Francuskoj i Rusiji.

Ali to ne treba niti očekivati. To već spada u domenu utopije.

Što se da na kraju reći. Dolazak Miloševića treba s oprezom pozdraviti, ali u tome ne treba već vidjeti veliko pomirenje Hrvata i Srba. Preveliki je utjecaj Beograda na prečanske Srbe i nitko ne može znati što nam vrijeme još može donijeti. Opreza nikada nije dosta. Da je Pupovac svojevremeno progurao ideju „srpskih općina u Slavoniji“ možda bi Hrvatska danas imala slične probleme kao i Kosovo s Mitrovicom.  Sapienti sat.

Autor: Dr. fra Luka Marković

Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner

ANKETA

Bojite li se Koronavirusa?

Najčitanije objave

Popularno