Slijedite nas:
Predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović u subotu 25. ožujka posjetio je Derventu. Službeno, radi sudjelovanja na svečanosti obilježavanja 31. obljetnice utemeljenja 103. derventske HVO brigade. Tom prigodom predsjednik Milanović je odlikovao derventsku brigadu HVO-a Redom Nikole Šubića Zrinskog.
Milanović nije posjetio Derventu zato što mu je dosadno u Zagrebu, nego da bi tamo bio viđen. U njegovoj pratnji su bile brojne televizijske kamere. A kada idu i kamere Predsjednik mora nešto i reći pred kamerama.
A izjavio je svašta. Ne samo ono što je svojstveno njemu, nego i mnogima drugima koji mantraju o ratu u Posavini, a da rata nisu ni vidjeli.
Za razliku od brojnih drugih Milanovićevih „čuvenih“ govora i izjava za medije ovi derventski su nekako prošli nezapaženo. Nije da je Milanović postao nezanimljiv, nego je tema Posavine već dugo svojevrsna tabu tema kojoj se ne pridaje na važnosti. Pa tako ni mediji u Posavini ne pišu o Milanoviću i njegovoj posjeti Derventi. A imalo bi se štošta reći, jer je Milanović uvijek zanimljiva tema i njegove izjave su uvijek mogu prokomentirati.
Što je Milanović rekao
Ovaj put u Derventi Milanović je pričao o Daytonskom sporazumu i kako on nije svima bio po volji, ali da drukčije nije išlo. Valjda je htio Posavcima u njihovoj kući dati do znanja; eto vi ste ti koji ste izvukli deblji kraj, ali nije moglo drukčije.
Naravno, nitko mu nije mogao oponirati i reći da to nije točno i da je moglo i te kao drukčije.
Uz to Milanović je podvukao da radi povijesne istine treba neke stvari naglasiti pa je tako rekao: „Po hrvatskim kuloarima, kavanama, birtijama, političkoj čaršiji, zagrebačkom korzu kada se spomene Posavina onda će većina ljudi, a naročito oni koji s tim veze nemaju, reći to je bila izdaja”.
Hm, eto Milanović, za kojeg kritičari vole reći da je rat proveo u briselskim hodnicima, zna i ima veze s ratom u Posavini. On ima to znanje pa docira ljudima koji su cijeli rat proveli na prvoj crti posavske bojišnice. On sada ljudima soli pamet što su povijesne istine i kakvu istinu Posavci trebaju prihvatiti.
Ne govori on to u ime onih koji su izdali. Da bi zaštitio njih. Nego on vodu tjera na mlin mu dobrog sugovornika Milorada Dodika da po potvrdio i blagoslovio četnička osvajanja Posavine i protjerivanje većinskog nesrpskog stanovništva. Po Milanoviću tako je moralo biti. 100.000 prognanih Hrvata iz Posavine su kolateralna šteta, jer je dogovoreno da Posavina pripadne Srbima. To je ono Milanovićevo da je tako moralo biti. Pa čak i da se moralo ovako reći, s njegove strane, krajnje je licemjerno.
Milanović smatra da su se Posavina i Derventa nekim čudom branili nekoliko mjeseci. Da, bilo je čudo, isto je izjavio i predsjednik Tuđman govoreći o obrani Orašja. Čudo je jer taj posavski prostor trebao pasti puno ranije. Ostavljen je na cjedilu. Na milost i nemilost osvajačima.
Po Milanoviću Hrvatska je u Posavini izložila sebe?!
Kako to da se Hrvatska izložila u Posavini, a nije u Hercegovini?! Bilo bi dobro ovakvo pitanje postaviti Milanoviću pa da objasni veću važnost Hrvata u Hercegovini ili bilo gdje u Hrvatskoj nego Hrvata u Posavini.
Možda je sudbina posavskih Hrvata bila zapečaćena dogovorom Mate Bobana i Radovana Karadžića u Grazu 06. svibnja 1992 nakon kojeg Hrvati i Srbi nigdje više ne ratuju osim u Posavini. Možda zato Milanović smatra da je sve moralo tako biti. Sporazum obvezuje!
Reakcije iz Republike Srpske
Očekivano, jedini koji su se uzjogunili ovom Milnovićevom posjetu Derventi su srpski, kronično radikalni i uvijek spremni, branitelji srpstva. Od opozicionih čelnika do onih iz vladajuće garniture, ali ne i sam Milorad Dodik. Dodik je kroz zube izustio dvije rečenice, tek toliko da javnosti pokaže tko je gazda u Derventi i tko je pobijedio Hrvatsku vojsku u Posavini.
Jasno je da je Milanović bio u kontaktu s Dodikom i da mu je Dodik blagoslovio njegovo putešestvije po „srpskim zemljama“. Kako i ne bi kada Milanović u njemu vidi dobro sugovornika i druga s kojim se može razgovarati. Gunđanje srpskih boračkih udruženja ili Željke Cvijanović su za Dodika kamilica i on će njih već riješiti jednim potezom. Na Milanovićev posjet već će se zaboraviti i bit će po onoj “pojeo vuk magare“.
Zašto je Milanović došao u Derventu baš sada
Zašto je derventska brigada odlikovana baš sada? Nakon više od 30 godina njenog aktivnog tromjesečnog djelovanja u Derventi? Ona je to zaslužila, bez ikakve dvojbe. Po broju žrtava u Domovinskom ratu Derventa je odmah iza Vukovara. Vukovar je planetarno poznat, a za Derventu jedva da se čulo. I ne samo Derventa, svaka općina u Bosanskoj Posavina imala je više žrtava i stradalnika od svake slavonske županije. A znamo da je Slavonija ponajviše stradala u proteklom ratu. Uzgred rečeno, tek toliko da se ima predstava o razmjeru žrtve Hrvata iz Bosanske Posavine.
Samo eto, ponovo uzgred rečeno, posavska žrtva je manje važna i ugasli životi posavskih mladića nisu jednako vrijedni kao životi nekih drugih Hrvata. Naravno, neće to nitko reći. I ne mora. O tome svjedoči opća posavska žrtva i brojne druge činjenice koje potvrđuju omalovažavanje i diskreditiranje branitelja HVO-a. Bilo da se oni stave u ravan ostatka HVO-a ili pak pripadnika HV-a, iako ih Zakon samo formalno izjednačava. Na stotine invalida HVO iz Posavine još nisu riješili svoj status i upravo im Milanovićeva Hrvatska zakida pravo koje je sama proklamirala u svojim zakonima.
Neki analitičari smatraju da je Milanović u Derventu došao među „svoje“ kako bi provocirao i izazvao reakcije. Provokaciju jeste napravio, ali bez nekog učinka. No, to mu vjerojatno i nije bio cilj.
Milanović očito ima druge ambicije i njegova posjeta Derventi, odnosno odlikovanje 103. HVO brigade ima sasvim drugu pozadinu. Tome treba dodati Odluku predsjednika Milanovića da dodijeli činove generala Mati Bilonjiću i Iliji Rašiću (dan ranije). Obojici časnika, sasvim slučajno ili ne, iz Dervente.
Čini se da se Milanović polako priprema za novu predizbornu kampanju i da juriša po svoj drugi predsjednički mandat. Važan će mu biti svaki glas i već sada radi na tomu da si osigura pobjedu.
To bi mogao biti logičan razlog njegovog ljubovanja s Dervenćanima. Podsjetimo, prijeratna općina Derventa je imala 22.000 Hrvata. I većina njih se nakon progona iz rodne Dervente skrasila u Republici Hrvatskoj. Pa čak i onih par stotina koji još uvijek formalno žive u Derventi ima hrvatsko državljanstvo i imaju pravo glasa na izborima u Republici Hrvatskoj. Ovo dodvoravanje njima zacijelo će pridonijete stvaranju simpatija prema Milanoviću što bi moglo rezultirati lijepoj mu potpori za predstojeće predsjedničke izbore.
HDZ ili SDP
Nisu bezrazložno u cijelu priču umiješani generali Bilonjić i Rašić. Oba imaju veliki utjecaj na Hrvate Dervente i smatra se da bi oni svojim agitiranjem mogli pomoći u Milanovićevoj kampanji. Malo zbunjuje činjenica da je oba generala iznjedrio HDZ i da su oni neupitno kadar HDZ-a.
Postavlja se pitanje, jesu li Rašić i Bilonjić promijenili stranački dres i hoće li uistinu stati uz Milanovića ili je ovo samo splet okolnosti pa su se oba generala sasvim slučajnu našla u neobranom grožđu. Jer nisu činove i odlikovanje dobili od njihove Kolinde nego od ljevičara Milanovića. Što će im na sve to reći iz njihove stranke?!
A možda je ova derventska manifestacija pokazala da su u Hrvatskoj HDZ i SDP jedno. Dva krila iste političke agende gdje se oni na vlasti, manje ili više, periodično smjenjuju. Manje je važno hoće li predsjednik biti netko tko dolazi s krila SDP-a ili s krila HDZ-a. Mnogi događaju potvrđuju da to u Hrvatskoj nije važno, pa tako i ovaj događaj iz Dervente ne bi trebao generalima stvarati unutarstranačke probleme.
Je li Milanović koga zaboravio
Svaki Posavac mora biti ponosan kada je netko među njima odlikovan, nagrađen ili pohvaljen. Nevažno iz kojeg dijela Posavine dolazi.
Međutim, kada predsjednik Milanović već ističe junačku borbu posavskih branitelja i kada dijeli odličja trebao se prethodno raspitati zaslužuje li još netko takvo odličje i postoje li možda drugi generali koji su dali ako ne veći doprinos u ratu onda makar istovjetan kao ova dva derventska generala.
S pravom treba postaviti pitanje kako Milanović vidi 106. HVO brigadu iz Orašja? Nesumnjivo najveću brigadu koja je definitivno polučila najveće uspjehe u ratu od 1992. – 1995.
Istina oraško-šamački džep uz 106. HVO brigadu branili su branitelji HVO-a iz svih drugih posavskih brigada (nakon pada Bosanskog Broda), pa tako i pripadnici 103. HVO brigade iz Dervente. Svačiji doprinos je golem, ali onaj koji je 106. brigada ostvarila vrijedan je svake pohvale i divljenja. U najmanju ruku zaslužuje odličje pa i više njih. Ali predsjednik Milanović očito to ne vidi ili su mu savjetnici na pogrešnim valnim duljinama.
Posebice u ovom kontekstu treba izdvojiti druge posavske generale, a među njima i istaći generala Đuru Matuzovića. Zapovjednika Zbornog područja Orašje iz vremena kada je bilo najgore.
I umjesto da general Matuzović bude promaknut (makar simbolično) i s ponosom da preuzme odličje u ime oraških bojovnika on već godinama ide od ročišta do ročišta braneći na sudu svoju čast i čast HVO-a u Posavini budući da mu je montirana optužnica za ratne zločine. U toj optužnici debelo imaju umiješane prste hrvatski kadrovi i hrvatska učmala i neučinkovita politika. Ni to nije slučajno.
Nije li general Matuzović, zajedno sa još nekolicinom visokih časnika ovom optužnicom kažnjen zbog uspješnosti obrane Orašja. Uklapa li se ovakvo „škartiranje“ Matuzovića i Orašja u onu priču s početka teksta u kojoj Milanović kaže da je sve ovako moralo biti?
Indicije možda vode u krivom smjeru, ali ih je previše i Milanović bi morao svojom gestom i budućim postupcima dokazati da je riječ samo o slučajnostima.
Naravno, samo da ne bude po onoj njegovoj kako tamo neki novinar insinuira ili kako će ga već Milanović svojski nazvati.
Može on reći što hoće, samo djelima može dokazati da je hrvatska politika po pitanju Bosanske Posavine debelo griješila i da još uvijek griješi. Namjerno ili slučajno apsolutno je nevažno.
herceg-bosna.com
Nema šta. Sve rečeno.