Kontaktirajte nas na:

Preporuka

MARKO JURIČ: Samo još jedan u nizu samoponižavajućih bezuspješnih pokušaja dodvoriti se susjedima

I tako smo tu gdje jesmo, u žrvnju ponovnog ponavljanja povijesti, odnosno povijesnih grešaka. Ali i ta strana priče ima svoju dobru stranu, a to je – kad se povijest ponavlja onda je lako moguće predvidjeti budućnost, pa će se tako hrvatskom narodu ova moralna, politička i duhovna erozija nastaviti. Kulminirati će zajedno s izvjesnim približavanjem ekonomske krize i onda će se pojaviti po jedan hrabri: najprije u Crkvi, a potom i u politici.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Marko Jurič

Milošević u Kninu, a Medved u Gruborima novi je stari algoritam hrvatskog političkog iluzionizma. Zadnji, gotovo identičan, zbio se prije deset godina kada su tadašnji predsjednici Hrvatske i Srbije Ivo Josipović i Boris Tadić izveli isto klanjanje u Vukovaru i Paulinom Dvoru. Naravno, u svrhu izjednačavanja krivnje. I tada su medijske fanfare trubile o ‘povijesnoj prekretnici’, konačnom stavljanju ratnih trauma ‘ad acta’ i o ‘okretanju nove stranice u odnosu Srba i Hrvata’.  A što se potom dogodilo s tim odnosom? Nažalost, svi znamo odgovor, svi smo svjedoci nastavka agresivne vlikosrpske agende koja nesmiljeno maršira na svojoj ratnohuškačkoj politici laži i obmana kako u Vučićevoj Srbiji zapišanoj njegovim političkim rotvajlerima, tako i u Hrvatskoj premreženoj SDSS-ovim političkim instalacijama kruna kojih je SNV-ov tjednik Novosti koji se sam sa sobom natječe u pljuvanju i klevećenju svega hrvatskoga. Koji su, onda to danas plodovi tog ne tako davnog, također i ‘povijesnog’ izmirenja Tadića i Josipovića? Osim nagodbe na štetu Hrvatske na Međunarodnom sudu u Haagu, a što je značilo hrvatsko odustajanje od terećenja Srbije za agresiju, ništa drugo. I dalje je Srbija nastavila s agresivnom retorikom i dalje su srpski predstavnici u Hrvatskoj provodili lov na ustaše i hrvatske fašiste. Ukratko, plodovi tog Tadić-Josipović povijesnog izmirenja za Hrvatsku je bila samo politička šteta. Još ako se sjetimo da je prilikom tog ‘povijesnog susreta’ Tadić Josipoviću bez imalo srama poklonio reprint srpskog časopisa Zenit, koji se dvadesetih godina prošlog stoljeća prostački iz broja u broj izrugivao s Hrvatima. To je otprilike isto kao da u nekoj budućnosti neki srpski predsjednik pokloni reprint današnjih Pupovčeve Novosti, a neka nova hrvatska predsjednička budala to prihvati kao vrijedan poklon. Stoga je logično pitanje zašto bi onda Milošević-Medved izmirenje donijelo drugačije plodove?

U nekim davnim danim, dok su još bili živi, imao sam prilike voditi duge razgovore s nekim od rijetkih, malo školovanijih pripadnika partizanskog pokreta tadašnje SR Hrvatske. Pričali su mi kako je u partizanskom pokretu hrvatska vojna komponenta bila najsnažnija i najmasovnija, a pogotovo u časničkom dijelu. I što se onda dogodilo, zanimalo me, da se taj odnos promijenio na štetu Hrvata i da je JNA, ali i politika u SR Hrvatskoj doživjela onako snažno posrbljivanje. Ključni detalji su bili, objašnjavali su mi, abolicija četnika krajem 1944. godine i njihovo msovno uključivanje u partizanske jedinice, kasnije u JNA, te snažna velikosrpska propaganda o Srbima kao jedinim žrtvama Drugog svjetskog rata, a za što je Jasenovac odigrao ključnu ulogu. Priča o srpskom masovnom stradavanju i Srbima kao jedinim žrtvama tog rata bila je temeljna politička paradigma ondašnjeg ideološkog koncepta bratstva i jedinstva socijalističke Jugoslavije. Zbog te agresivne političke propagande hrvatski su kadrovi iz JNA i Saveza komunista postepeno uzmicali ili su bili uklanjani na razne načine. I tako se postepeno već pedesetih godina prošlog stoljeća, politička krvna slika vodstva i vlasti Jugoslavije bitno izmijenila na štetu Hrvata. Hrvatski kadrovi su bili izbacivani iz igre, a na scenu su stupali ‘provereni kadrovi’, s istoka. Sve skupa je dovelo do totalne kolonizacije SR Hrvatske, sustavnog nametanja izmišljenog kompleksa krivnje cijelom hrvatskom narodu, proglašavanjem svake hrvatske nacionalne ili političke ideje zločinačkom, ustaškom, genocidnom, fašističkom, a što je u konačnici dovelo do izbijanja hrvatske nacionalne revolucije pod vodstvom Franje Tuđmana 1990. godine.

Uloga koju je nakon Drugog svjetskog rata u hrvatskoj politici, ali i javnosti imao Jasenovac, danas je dodjeljena tzv. ‘etničkom čišćenju’ i tzv. ‘zločinima nakon Oluje’. Ukratko povijest se ponavlja, ‘deja vu’, već viđen puno puta i ništa, baš ništa novo pod ovom kapom nebeskom – hrvatskom. Jer mogli bismo tako ići unatrag, recimo u devetnaesto stoljeće i pronašli bi i u ono vrijeme srpske optužbe o genocidnosti hrvatskog naroda. Je li vam ta informacija uopće poznata? Nije, jer se nameće zaborav upravo zato kako bi se iste fore mogle prodavati novim naraštajim. I tada je srpski tisak obilato optuživo Hrvate za razne zločine protiv Srba navodno počinjenih pod turskom okupacijom. Dakle i tada je hrvatski narod potpuno ista velikosrpska propaganda proglašavala genocidnim. U ono vrijeme to je bio glavni narativ srpskog tiska i tzv. ‘znanstvenika’, poglavito povjesničara toga doba s ciljem ugradnje Hrvatima kolektivnog osjećaja krivnje. Jučer je to bio Jasenovac, a danas tu ulogu imaju Oluja i tzv. zločini nakon Oluje, razna ‘etnička čišćenja’, ‘genocidne Tuđmanove politike’ i slični bureki velikosrpskog medijkog klevećenja Hrvatske. Iako argumenti i činjenice, bezbroj puta izneseni s hrvatske strane ili brojnih međunardonih autoriteta, od raznih američkih i europskih političara pa zaključno s presudama Suda u Haagu govore potpuno suprotno, neumorna mašinerija velikosrpske propagande sve to postepeno melje i nameće svoju vizuru, svoje agitpropovske manipulacije i spinove o tome što se dogodilo u Domovinskom ratu.

Plenkovićev pristanak da za nekakva imaginarna povijesna izmirenja, okretanju budućnosti i sličnim političkim burekima, pristane na Pupovčeve uvjete te potjera ministra Medveda u Grubore na nešto što nema ama baš nikakvu političku svrhu osim ponižavanja Hrvata, jest zapravo posljedica njegove političke nezrelosti za izazove ovog političkog trenutka. Plenković upada u istu zamku u koju je spremno i svojevoljno uskočio Josipović prije deset goduna kad je dovukao Tadića i odigro rolu u srpskom konceptualnom perfomansu ‘izvinjenja’. I tada je to bilo teško poniženje za hrvatski narod, izjednačavanjem stradanja Vukovara s jednim do danas nerazjšnjenim događajem u Paulinom Dvoru. Priča o Paulinom Dvoru je opterećena kontroverznim interpretacijama baš kao i događaj u Gruborima koji ni danas nakon niza mučnih suđenja, a rekli bi i politički nametnutog pravosudnog silovanja, ne pronalazi konačnu toliko željenu osuđujuću verziju, koja bi se uklopila u ovu suludu nagodbenjačku politiku ravnoteže i podjele krivnje i odgovornosti. to iz razoga jer jednostvno nema dovoljno materijalnih dokaza da se ti incidenti proglase ratnim zločinima i stave na teret hrvatskoj strani kao protuteža svim onim stravičnim zločinima koje su Srbi počinili nesmiljeno ubijajući Hrvate.

Stoga je suvislo zavikati, zašto se zaboga Hrvati ponovo nečemu nadaju? Zar hrvatska politička glupost nije utvrdila svoje gradivo nakon tolikih neuspješnih primjera i pokušaja tzv. ‘povijesnih izmirenja’? Čemu se Hrvati opet nadaju? Mogli bi retrospektivom pronaći desetine sličnih propalih i neuspješnih tzv. ‘povijesnih’ izmirenja Srba i Hrvata. Evo samo najsviježiji primjer: Svake godine kompletan hrvatski državni vrh odlazi u Jasenovac i tamo se podanički klanja također potpuno kontroverznim činjenicama. Ova hrvatska politička stvarnost, jasno pokazuje kako od tog klanjanja koje se ritualno ponavlja svake godine nema ama baš nikakve koristi. I dalje su ‘Hrvati ustaše i fašisti’, i danas je ‘svaka suverenistička hrvatska politika gnocidna’. I dalje, po tko zna koji puta, u narativnoj su uporbi potpuno iste, ni za dlaku nepromijenjene fraze te velikosrpske višecijevne artiljerije. Dakle, od klanjanja koristi nema. Neće biti koristi niti od ponižavanja Tome Medveda i hrvatske ratne povijesti u Gruborima za koji dan. Ali će biti puno hrvatske političke štete. Biti će učinjena još jedna u nizu nepravdi hrvatskome narodu i to od strane hrvatskoga političkoga vodstva. A sve u cilju tobožnjih viših ciljeva i blistave budućnosti. Jer, eto, samo da pregrizemo još ovo govno i konačno smo na putu idiličnih odnosa s našim susjedima.

Kako je lako biti osoran i okrutan prema Hrvatima. Ali sve do jedne točke, uči nas povijest.

Nevjerojatna je dubina hrvatskog političkog sljepilja. Pogotovo jer sva, ali baš sva dosadašnja iskustva na tu temu pokazuju uvijek i jedino, sasvim suprotan učinak. Dakle Hrvatima slijedi još jedna nepravda, još jedno poniženje, a sve to onda generira vrlo loše emocije kod ljudi. I to nije dobro. Zapravo to je vrlo opasno. Ma koliko to bilo kontroverzna tvrdnja, ali Pupovac i Plenković ovakvom političkom formulom zapravo samo generiraju novu mržnju među svojim narodima. Ili kako se to prema hrvatskoj legislativi kaže ‘šire mržnju’. Naime, Srbima neće biti dovoljno, a Hrvatia će biti previše. I ponovo će Hrvati kao pripadnici pobjedničke vojske morati u miru bježati i skrivati se u neke svoje male oaze sreće i mira prepuštajući nekim drugima glavne poluge svoje državne vlasti, gospodarstva, medija, kulture. I sve to zato jer Hrvatskom vladaju kukavice, jer zapovjedništvo hrvatske države nema petlje, nema odlučnosti, nema vizije, ne poznaje povijest, ne poznaje mentalitete i što je najtragičnije, nema u sebi ponos i ljubav prema vlastitom hrvatskom narodu.

Velika je tu odgovornost i Crkve u Hrvatskoj. Ona kao Stepinčeva slijednica mora preuzeti odgovornost koju ima ne samo prema istini, nego i prema svom hrvatskom narodu. Nažalost, danas u Crkvi svi štuju Stepinca, ali nitko ne želi postati Stepinac. A to je tako lako. Samo se treba pojaviti jedan odvažan biskup koji će izgovoriti Stepinčeve riječi: ‘ne pristajem’. Dugi je niz raznih ‘civilizacijskih’ instalacija na koje bi se te Stepinčeve riječi ‘ne pristajem’ danas u Hrvatskoj trebale odnositi. Od ne pristajanja na laži o Domovinskom ratu, o Drugom svjetskom ratu, o pravu na pobačaj, silovanju ekumenizma i samoga Stepinca na štetu istine i hrvatskog ponosa, o silovanju međureligijskog dijaloga koji je u samoj zamisli silovanje istine pa sve do raznih civiliacijskih normativa kojima se normalnim proglašava ono što Sveto pismo i Evanđelje drugačije uči.

I tako smo tu gdje jesmo, u žrvnju ponovnog ponavljanja povijesti, odnosno povijesnih grešaka. Ali i ta strana priče ima svoju dobru stranu, a to je – kad se povijest ponavlja onda je lako moguće predvidjeti budućnost, pa će se tako hrvatskom narodu ova moralna, politička i duhovna erozija nastaviti. Kulminirati će zajedno s izvjesnim približavanjem ekonomske krize i onda će se pojaviti po jedan hrabri: najprije u Crkvi, a potom i u politici. I tada će se ciklus ponavljanja povijesti prekinuti, na scenu će stupiti jedan potpuno novi politički subjekt i koncept koji će marginalizirati sve današnje nagodbenjačke političke stranke u Hrvatskoj i završiti novom hrvatskom revolucijom i još jednom obnovom hrvatske države.

Izvor: projektvelebit.com

Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner
Postavite komentar
0 0 glas
Ocjena članka
Pretplati se
Obavijesti me o
guest
0 Komentara
Uredne povratne informacije
View all comments

Preporuka

GRAHOVAC: “Dodik je postao problem sebi i Republici Srpskoj, srpskom etnosu

– On je već problem mnogima. Građani Srbije uočavaju – dokle više Dodik. Dodik je postao problem sebi i Republici Srpskoj, srpskom etnosu. On uočava da je višak svuda. On neće postati američki igrač, ali on je potrošen”, dodao je Grahovac.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Grahovac o Dodiku

Blagoje Grahovac, penzionisani general i geopolitički analitičar, rekao je večeras u Pressingu da Republika Srpska nikada neće izaći iz Bosne i Hercegovine komentarišući sve učestalije najave Milorada Dodika, lidera SNSD-a, o ”razdruživanju”.

Gost emisije je rekao da je to ”zavaravanje srpskog etnosa u BiH”.

”To je zavaravanje sebe i zavaranje srpskog etnosa u BiH. Ne vjerujte u tu priču, Republika Srpska nikada neće izaći iz Bosne i Hercegovine. Bosni i Hercegovini je potrebna vladavina prava, nema razdruživanja. Dodik će uskoro postati sopstveni problem. On je već problem mnogima. Građani Srbije uočavaju – dokle više Dodik. Dodik je postao problem sebi i Republici Srpskoj, srpskom etnosu. On uočava da je višak svuda. On neće postati američki igrač, ali on je potrošen”, dodao je Grahovac.

Hoće li ishod izbora u Americi promijeniti politiku ove velesile prema BiH?

”Neće to naročito promijeniti, rekao sam – da je sreće da Bernie Sanders ostane kandidat. Ako ne on, onda će pobijediti Donald Trump. Zašto? Amerika je svjesna da je to učmao sistem i da postaje problem za sebe. Da li će promijeniti situaciju prema nama ako BIden pobijedi? Ne, naročito. Siguran sam da će Srbiji biti postavljeni strožiji zahtjevi za priznanje Kosova. To je završen posao samo što u Srbiji nema nijedan političar toliko snage da realnost saopšti sebi i drugima. To je gotovo. Šta će se desiti poslije izbora? Neće se promijeniti interes Amerike prema Balkanu, bit će pojačan interes”, rekao je gost Pressinga.

O Dejtonu i njegovim eventualnim promjenama…

”Da BiH nije zarobljena od svojih političara, Dejtona se niko ne bi sjećao. Profunkcionisaće jer će građani BiH, kada počnu da ih mijenjaju, političare će mijenjati svakih pola godina. Mijenjati vlast – to će biti poželjno pomodarstvo u Bosni i Hercegovini. Profunkcionisaće, ali sa zakašnjenjem jer će građani vrlo brzo shvatiti da se s ovakvim političarima više ne može”, procijenio je on.

Naglasio je da očekuje da će ”Aleksandar Vučić na vlasti ostati još godinu i po dana”. Zašto?

”Navijam da ostane godinu i po dana i kada profunkcioniše ovaj program američki za Srbiju i Kosovo, a to će se desiti u martu, a siguran sam da će u julu dobiti zahtjev da promijeni Ustav i da u preambuli izbriše da je Kosovo dio Srbije. Nakon toga će biti priznanje Kosova. Pošto on to neće imati snage da prevali, on je ograničio i sljedeći mandat. Na treći april 2022. godine. On tačno zna kako će to ići terminski i pošto neće biti u stanju da prihvati Kosovo, tražit će referendum i oni će ga odbiti”, najavio je Grahovac.

Grahovac je govorio i o ostalim aktuelnim temama, Uskoro donosimo video kompletnog razgovora.

Za Milorada Dodika je rekao da je kabadahijski političar, a Dragana Čovića ocijenio je opasnim.

U nastavku su komentari ostalih regionalnih lidera.

Milorad Dodik: Kabadahijski političar koji mora ići.

Dragan Čović: Neiskren, opasan.

Izvor: N1

Nastavi čitati

Preporuka

Dr. Anto Ivić: Bosna nije oslobođena, već oružjem porobljena

Osvrt Mustafe Cerića, bivšeg reis-ul-uleme u BiH, predsjednika Svjetskog bošnjačkog kongresa, na devetnaesti Molitveni dan za Domovinu Vrhbosanske nadbiskupije i sedamnaesto vojno hodočašće na Bobovac 24. listopada ove godine (uoči spomendana smrti bosanske kraljice Katarine), na prvi pogled mogao bi izgledati kao dobronamjeran poziv na molitveno i duhovno zajedništvo pripadnika svih konfesionalnosti u Bosni i Hercegovini, da detaljnijim čitanjem ne otkriva niz proturječnosti i nelogičnih konstrukcija s političkim ciljevima.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Za Bosansko kraljevstvo koje je postojalo 86 godina (1377.-1463.), Cerić u kolumni za portal Pressmedia.ba piše: „Dolaskom Osmanlija u Bosnu, bosanska kraljevina je ukinuta tako što je Bosna postala dio univerzalne osmanske carevine.“

Pogled na prošlost ocjenjuje: „Nema apsolutne suglasnosti ni oko jedne, pa tako ni oko bosanske historije o tome tko oslobađa a tko porobljava jednu zemlju, kraljevinu ili državu. Uvijek je bilo i uvijek će biti da je neko za jedne osloboditelj, dok je za druge porobljivač.“

Ovim se ne samo promiče teza da je Bosna oslobođena osmanlijskom invazijom, već se relativizira ono što je opće poznato. Osmanlije su u svojoj ekspanzionističkoj politici usmjerenoj prema Europi, vojno osvojile ove krajeve, a njihov vođa sultan Mehmed II. s ponosom nosio je ime „El-Fatih“ – Osvajač, a ne Osloboditelj. Bosanska Kraljevina nije ukinuta, nego silom i oružjem osvojena i porobljena. Bosanski kralj je ubijen i pored obećanja da će mu biti pošteđen život ako preostale utvrde mirno preda, što je učinio, ali time život nije sačuvao.

U „univerzalnoj osmanskoj carevini“ kako je Cerić naziva, možemo reći da nije provodila veliki pritisak u cilju islamizacije, niti je ona bila izrazita, dok im je god „za vratom puhao“ ugarsko-hrvatski kralj Matija Korvin, a središnja Bosna bila pogranično područje prema još neosvojenom hrvatsko-ugarskom teritoriju. Tek 60 godina nakon pada Bosanskog Kraljevstva, tj. padom Srebreničke, a zatimi Jajačke banovine, islamizacije je potaknuta terorom i rigoroznim zakonima. Posljedica takvog „univerzalizma“ je bila da od gotovo 500 poznatih katoličkih crkava koje su postojale na području koje danas zauzima Bosna i Hercegovina, do kraja 17. stoljeća nisu porušene ili pretvorene u džamije samo 5 crkava!

Među predosmanskim crkvama bile su i tri na Bobovcu. Nalazile su se unutar bobovačke fortifikacije kao i jedan od ukupno sedam kraljevskih dvorova bosanskih vladara. Crkve, kao i dvor, uništeni su u turskom razdoblju.

Nadalje, Cerić veli: „Bobovac ima i svoj duhovni značaj u smislu sjećanja na vjeru i tradiciju drevnih Dobrih Bošnjana ‘Bono Homini’, koji su imali svoju Bosansku crkvu – ni istočnu ni zapadnu, ni hrišćansku ni kršćansku, već svoju ‘krstjansku’.“

Nije jasno kako to Bobovac, a napose ostatci njegovih crkava, od kojih je jedna i restaurirana, podsjećaju i na što drugo osim na ono što jesu. Upravo na tom mjestu prilikom hodočašća i danas se slavi sv. misa.

Dobri Bošnjani – „bonoHomini“ nisu nikakva etnička ili vjerska skupina, odnosno pripadnici Bosanske crkve, nego oznaka za društveni status kojeg treba promatrati u europskom kulturološkom krugu. Budući da autor teksta nije povjesničar, shvatljivo je nerazumijevanje tih termina, ali nikako i opravdano pogrešno tumačenje.

Jezičnim promjenama i palatalizacijom, katolici od kraja 19. stoljeća sebe nazivaju „kršćani“, dok su se ranije nazivali „krstjani“. Dakle, ovdje je riječ ili o temeljnom neznanju ili o manipulaciji koja ima za cilj dokazati neku jezičnu posebnost, ali bez argumenta.

Pišući o „crkvi bosanskoj“ i osvrtu na pojavu katara, albigenza, paterana, babuna i bogumila u Europi, Cerić previđa da je Bosna bila dio kršćanskog duhovnog prostora Europe i da je dijelila duhovna kretanja i pojave na tom prostoru, sa specifičnostima kao i u drugim područjima. Dakle, Bosna nije bila na Mjesecu, na kojeg je sletio „osloboditelj“ El-Fatih.

S konstatacijom da Bobovac „nije izgubio svoj povijesni i simbolički značaj u smislu drevne tradicije bosanskog kraljevstva i bosanske državnosti“, možemo se uvjetno složiti, ali s napomenom da je od tradicije srednjovjekovne Bosne jedini kontinuitet do danas zadržan jedino u postojanju Franjevačke provincije Bosne Srebrene kroz sva ta stoljeća. (Jedan od franjevačkih samostana povezan je upravo s Bobovcem). Osmanlijske provincije nisu imale nikakvu državnost, pa tako niti one koje su nosile ime Bosne ili Hercegovine.

Indikativno je da Cerić našu zajedničku domovinu naziva Bosna. Mi živimo u međunarodno priznatoj državi Bosni i Hercegovini, nastaloj spajanjem dviju povijesnih pokrajina, Bosne i Hercegovine – ranije Huma. Hrvati katolici imaju potpuno pravo moliti se za svoju domovinu upravo na mjestu gdje su molili i njihovi pretci prije nego što su Osmanlije svojom osvajačkom politikom ne samo porušile njihove bogomolje, već i izmijenile etničku i konfesionalnu strukturu ovog područja.

Cerićev stav da: “nema nitko pravo Bobovac prisvajati samo sebi ni nacionalno, ni državno, ni duhovno zato što simbol Bobovca pripada jednom vlasniku, a to je Bosna i njeni autohtoni Bošnjaci/Bosanci različitih vjera, Bosna koja nikad nije bila ni hrvatska ni srpska, ni turska, ni austrougarska, ni jugoslovenska, već isključivo i samo bosanska“, upravo negira temelje na kojima Bosna i Hercegovina jedino može i postojati, a to je da bude država i Hrvata, i Srba i Bošnjaka (ranije Muslimana).

Ne ulazeći u elaboraciju nastanka suvremenih nacija, činjenica je da Hrvati kao narod nemaju potrebu svoj identitet graditi u 21. stoljeću, jer je on ovdje nastajao i razvijan još od vremena nastanka islama na Bliskom istoku. Gotovo 1.100 godina je od uspostave Hrvatskog Kraljevstva i to upravo na području koje je danas dio Bosne i Hercegovine. Unatoč stavovima poput Cerićevih, uvažavajući BiH i kao domovinu drugih, Hrvati su uvijek smatrali i smatrat će bosanske kraljeve i kraljice svojim, napose se sjećajući spomendana smrti kraljice Katarine, koja je upravo spašavajući glavu pred El-Fatihom svoje konačno utočište našla u Rimu, gdje je i umrla 25. listopada 1478. godine. | HMS

NAPOMENA: Autor teksta je doktor povijesnih znanosti. Doktorirao je na Sveučilištu u Zadru. Autor je i koautor 13 knjiga o migracijama stanovništva u vrijeme Osmanlijske okupacije Bosne i Huma.

Nastavi čitati

Preporuka

HASANBEGOVIĆ POSLAO OŠTRU PORUKU! Govorio o ‘kućnom odgoju političara’ i jasno poručio Plenkoviću i Milanoviću…

Zastupnik Domovinskog pokreta Zlatko Hasanbegović za N1 je govorio o radikalizaciji društva, za koju tvrdi kako se uopće ne događa te je kao ozbiljniji problem istaknuo trivijalizaciju javne rasprave.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Zlatko Hasanbegović

Protivnik sam moralne panike i stvaranja psihoza. Moramo pristupiti racionalno i konstatirati elementarne činjenice. Korona nije karijes, jer se karijes može liječiti, ali nema potrebe stvarati psihozu i ozračje kuge i kolere i situacije da mrtvi ljudi leže po cestama, jer nije tako. U pozadini medijske psihoze imamo problem koji se zove elementi kolapsa zdravstvenog sustava. On, prema navodima liječnika, počinje kolabirati. Imamo situaciju u kojoj kapaciteti još nisu popunjeni, ali se tvrdi da nema dovoljno hrane, kisika, da pacijentima nema tko promijeniti pidžamu, a ne vidim uzročno posljedičnu vezu između ove razine problema Covida 19 i onoga što se događa na pojedinim mjestima. Koronakriza koja još uvijek nije došla do razine potpune preopterećenosti sustava, samo nas je podsjetila na ključni problem hrvatskog zdravstva – bilo koronakrize ili ne”, rekao je o trenutnoj situaciji u zemlji i borbi s koronavirusom.

Rekao je i kako ne može previše govoriti o zdravstvenoj reformi.

“Korjenite promjene, to vrijedi za bilo koje područje hrvatskog javnog života, odnosno izbjegavanje bilo kakvih korjenitih promjena, sada doživljava svoj klimaks. Korona će otići, a ove probleme treba rješavati. Život se ne može zaustaviti”, tvrdi Hasanbegović.

Ne želi da se uvede izvanredno stanje.

“Ustav je jasan – svako ograničenje ljudskih prava i sloboda može se donijeti isključivo aktiviranjem stanovitog Ustavnog članka, te dvotrećinskom većinom u Saboru – to ne može biti predmet rasprave. Samo je pitanje treba li proglasiti izvanredno stanje. Mi ne možemo prebacivati odgovornost na struku. Korona je pokazala i naličje onoga što se naziva strukom. Sve odluke trebaju donositi politički čimbenici koji su od naroda za to dobili povjerenje. Ako se ograničavaju ljudska prava i slobode, Ustav propisuje procedure. Predmet rasprave samo je jedan – treba li nam izvanredno stanje ili ne. Moj stav je da izvanredno stanje ne treba uvoditi. Hrvatska Vlada mora preuzeti odgovornost, ne smije se skrivati iza epidemiologa i struke. Struka političke čimbenike može savjetovati, ali oni moraju donijeti odluku”, kaže.

Siniša Hajdaš Dončić je rekao kako bi Hrvatska uskoro mogla imati deset tisuća zaraženih koronavirusom dnevno, a Hasanbegović na to govori:

“Hajdaš Dončić je jučer proricao da će broj zaraženih doći na 10.000 i kaže da ove mjere nisu dostatne. On zaziva lockdown. Kriterij za uvođenje takvih mjera je smrtnost. Mi ne znamo – umiru li ljudi od Covida ili s Covidom. Možemo izdvajati pojedinačne slučajeve, ali jasno je da je teško ustanoviti uzrok smrti sada.”

Kao društveni problem vidi nekvalitetu javnog diskursa, no ne i radikalizaciju.

“Postoje različiti oblici marginalne društvene patologije, ali ne postoji radikalizacija. Odbijam raspravljati o nečemu što ne postoji. Živimo u slobodnoj zemlji, sučeljavanje političko-ideoloških stajališta je poželjno, i ako se ne želimo vratiti na neke prijašnje političke obrasce, Hrvatskoj toga nedostaje još više”, govori.

Što se tiče odnosa premijera Plenkovića i predsjednika Milanovića, Hasanbegović smatra kako je nedostatak kućnog odgoja opći problem hrvatske politike.

“Problem hrvatske politike nije radikalizacija, nego trivijalizacija, banalizacija i u mnoštvu slučajeva nedostatak kućnog odgoja. Nije mi jasna pozadina polemike, ali jasno mi je da dosega nema. Ukazuje na infantilizaciju, trivijalizaciju i banalizaciju diskursa hrvatske političke elite. Na to gledam kao da vrstu osobne zadovoljštine, ne ulazeći u motive izričaja predsjednika Republike. Iz meni nepoznatih razloga on je iznosio stanovite interpretacije, uvodio neke pojmove – parapolitički, internetska septička jama, i slične koje prate hrvatski politički život. Na neki način osobno polažem autorstvo. Prezirem licemjerje. Samo u Hrvatskoj je moguća montipajtonovska situacija, da jedan akter proziva drugog da je izdanak crvene buržoazije, a proziva ga onaj koji je izdanak istog socijalno-političkog miljea. Milanović nastupa na način koji mi je blizak – da treba imati jasan stav i da se ne treba nikome svidjeti… Sa žaljenjem mogu konstatirati da imamo prvorazredno licemjerje i banalizaciju javne rasprave”, zaključuje zastupnik Domovinskog pokreta.

Izvor: dnevno.hr

Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner

ANKETA

Bojite li se Koronavirusa?

Najnoviji komentari

Najčitanije objave

Popularno

0
Would love your thoughts, please comment.x
()
x