Slijedite nas:
Riječi francuskoga predsjednika Macrona kako je Bosna i Hercegovina tempirana bomba u Europi uznemirile su bosanskohercegovačke političare. Dok ih Dodik s pozicije velikosrpskih želja za podjelom BiH, što je bilo i za očekivati, pozdravlja, neki od političara s područja Federacije su postali nervozni.
U biti Macron nije rekao ništa o čemu se u političkim krugovima BiH s velikom skepsom već duže vremena ne razmišlja. Svaki političar zdravoga razuma zna jako dobro da povratak islamističkih boraca iz Sirije i Iraka donosi sa sobom i veliku opasnost po mir u BiH.
Ne radi se samo o indoktriniranim ljudima, muslimanima koji islam tumače na najrigidniji način nego i o teroristima. Za razliku od miroljubivih muslimana, na kakve smo se desetljećima navikli u BiH, isilovci tumače Kuran doslovno, te vjeruju da su pozvani u duhu „maloga džihada“ (ratno zauzimanje za stvar islama) boriti se za širenje i učvršćivanje prorokove vjere, umjesto realizacije „velikoga džihada“ koji poziva na ostvarivanje etičkih vrijednosti unutar islamskoga svijeta.
To što se sada poraženi, podvijena repa, vraćaju u matične zemlje, ne znači da su odustali od islamističke ideologije, koja ne isključuje niti teror protiv neistomišljenika.
Problem zasigurno pojačava i svijest da su mnoga od njihove djece zadojena istim takvim pogledom na islam.
Nema sumnje da od povratka „domaćih islamista“ strepe sve europske zemlje. I nije nikakvo čudo da je strah još veći u onima koje su multinacionalne i multikonfesionalne države kao što je Bosna i Hercegovina. Poprilično labavi mir, koji vlada u BiH, mogao bi biti vrlo brzo ugrožen ukoliko bi neki od povratnika (isilovaca) postali aktivni na bosansko-hercegovačkom prostoru ili u susjedstvu.
Taj strah još više pojačava sve veća prisutnost izbjeglica, uglavnom iz islamskoga svijeta, od koji svi nisu dobronamjerni, o čemu svjedoči poveliki broj terorističkih čina od njihove strane u pojedinim zapadnim zemljama.
Svjestan toga, a i činjenice da se sva tri naroda još uvijek ne mogu dogovoriti oko uređena države, rekao je Macron ono što nije daleko od istine. I od toga ne treba bježati. Naprotiv, nad tim se treba ozbiljno zamisliti i učiniti sve da ne dođe do nemira i ponovnih tragičnih sukobljavanja.
Na redu su političari, i to oni koji se prebrzo oduševiše Macronovim riječima (Dodik) i oni koji traže sankcije protiv njega (Komšić). Još jedanput se pokazuje ispravnim, na što sam češće u tekstovima upozoravao, da je u BiH potreban dijalog bez rukavica, iskren dijalog koji može doprinijeti tomu da ne dođe do onoga što Macron sluti. Istina, Macronu i pojedinim europskim političarima, takozvanim pravednim globalistima, koji siromašne zemlje učiniše siromašnijim a bogate bogatijim, treba jasno poručiti da su izbjegličku krizu sami izazvali svojom promašenom i nehumanom ekonomskom politikom, ali i to da je zapadna politika dobrim dijelom kumovala nastanku fundamentalističkih pokreta unutar islamskoga svijeta. Da nije bilo brutalnoga francuskoga i engleskoga kolonijalizma u islamskim zemljama, bespogovornoga podržavanja izraelske politike na račun Palestinaca, te suludoga američkoga upada u Irak, ne bi vjerojatno bilo niti ovakvoga islamskoga terorizma.
Macronu i Angeli Merkel, koji su svojom politikom doprinijeli velikom migrantskom pokretu unutar azijskoga i afričkoga svijeta, treba jasno poručiti da BiH ne smije postati sabirni centar za izbjeglice, pogotovo tada ne kad se zna da su oni preko devedeset posto muslimani. To ne bi bio nikakav znak mržnje prema muslimanima svijeta nego upozorenje da svako prisilno mijenjanje vjerske strukture u BiH može dovesti do nesagledivih posljedica po samu državu, ali i puno šire. To je ujedno i prilika da se poruči Vučiću kako se neće dopustiti da, uz očito dobru logistiku Republike Srpske, prebacuje izbjeglice iz Srbije u BiH.
Dodiku koji se raduje Macronovim riječima, treba jasno poručiti da će izbjeglice upravo zbog dolaska iz Srbije biti smještene na prostoru na kojem su Srbi većina. Dodiku treba poručiti u BiH, kao i Pupovcu u Hrvatskoj, da smiju do iznemoglosti voljeti Vučića, ali da ne smiju raditi na štetu država u kojima žive.
Ali čitav problem oko islamskih terorista je još jedanput prilika muslimanima svijeta, pa i onima u BiH, da počnu ozbiljniji pristup Kuranu i islamskoj tradiciji kako bi izbili teroristima argumente iz ruku. Odugovlačenje s prosvijećenim tumačenjem Kurana, bez povijesnoga pristupa pojedinim opasnim tekstovima u njemu, ide na ruku fundamentalistima.
Umjesto prepucavanja na nacionalnoj i vjerskoj razini BiH je potreban ozbiljan dijalog bez rukavica, dijalog u kojem sve tri strane, pa ako hoćemo i ona četvrta titoistička (Komšić, Lagumdžija..), moraju početi razgovarat, i to tako da traže rješenje problema, a ne njegovo uvećavanje. Titoistima treba napokon biti jasno da pričom o lažnom bratstvu i jedinstvu, čime su se komunisti u Jugoslaviji uspješno služili kako bi zadržali vlast i privilegije, odugovlače s pravednim rješenjem problema u BiH.
Isto tako Izetbegović, koji trenutno ima titoiste na svojoj strani, mora znati da će upravo oni jednoga dana postati veliki problem unutar bošnjačkoga korpusa. Korištenje njih kako bi se umanjila važnost rješenja hrvatskoga pitanja mogla bi mu se jednoga dana razbiti o glavu.
Na koncu odugovlačenjem rješavanja hrvatskoga pitanja Izetbegović jača poziciju Čovića i jednoumlja unutar hrvatskoga korpusa. A to nije dobro za nikoga. Jer sve jače međusobno udaljavanje Hrvata i Bošnjaka koristi Dodiku i velikosrpskoj ideologiji koja sanja još uvijek o priključenju Republike Srpske Srbiji. Upravo bi to trebao biti povod Bošnjacima, kako lijevim tako i desnim, da uzmu ozbiljno hrvatsko pitanje. Jer ukoliko se doista dogodi da se bosanski Srbi, čak i sporazumno s Bošnjacima, pokušaju ujediniti sa Srbijom (zamjena Sandžaka za Republiku Srpsku), Hrvatska ne može sjediti skrštenih ruku.
Što preostaje?
Samo iskreni i pošteni razgovori sva tri naroda o pravednom preuređenju BiH, odbacujući Dayton. Na koncu Dayton je upravo nastao kao posljedica nezainteresiranosti zapadne politike da se problemi u BiH ozbiljno i pravedno riješe, one iste zapadne politike koja je na dobrom putu da Bosni i Hercegovini uvali desetke, a možda i stotine tisuća izbjeglica. Ako se to dogodi, te ako ostane ovakvo napeto stanje među narodima i religijama u BiH, Macron bi mogao imati pravo.
Tempirana bomba, o kojoj on govori, a koju neki bosansko-hercegovački političari niječu, ne bi eksplodirala u Francuskoj nego u BiH. Razlog više za Dodika da ne srbuje previše, za Izetbegovića da ne sanja Erdoganove snove, a za Čovića da shvati kako hrvatski narod neće još dugo vremena biti zadovoljan njegovim praznim obećanjima i političkim i intelektualnim jednoumljem.
Autor: Dr. fra Luka Marković