Kontaktirajte nas na:

xBox

Dr. fra Luka Marković: Je li Komšić bio čitavo vrijeme „Trojanski konj“?

Već duže vremena upozoravam da SDA na čelu s Izetbegovićem razmišlja i o mogućnostima stvaranja bošnjačke državice. Ustvari Izetbegović bi najradije preuzeo kontrolu na čitavom prostoru Federacije, a kasnije i na onom dijelu BiH u kojem trenutno vlada Dodik. Ali budući da to za sada ne ide, usmjerio je svu svoju strategiju na ovladavanje onim prostorima na kojima su Bošnjaci većina.

Luka Marković

Online:

/ Datum objave:

Koliko je lukav pokazuje se najbolje u tome da je uspio izigrati sve  Hrvate i Srbe, a dobrim dijelom i sekularne Bošnjake, koji su vjerovali da on o građanskoj državi razmišlja na isti način kao i oni. U tu svrhu se poslužio na prošlim izborima u BiH Željkom Komšićem kako bi ih lakše neutralizirao.

Danas, kad je napokon razotkriveno da je Komšić samo njegova marioneta koju osim financijske koristi i političke pozicije ne zanima ništa drugo, došlo je do vidnoga razočaranja u redovima onih koji su gajili iluzije kako je istinska građanska država u BiH moguća.

Na Komšića su osuli paljbu iz svih oružja. Moglo bi se reći s pravom, jer se osjećaju prevarenim. Pa ipak dio krivice snose i sami, jer su povjerovali u to da Komšića država interesira i da bi s Izetbegovićem mogao učiniti nešto za njezino ostvarenje.

Onaj tko se divi jednom islamisti, kao što je bio pokojni egipatski predsjednik Mursi, ne može biti zainteresiran za građansku državu. Onaj tko obožava Erdogana, koji uništava parlamentarnu demokraciju u Turskoj, vodeći tu zemlju u pravcu islamske republike, ne može biti za građansku državu.

Zašto? Zato što građanska država garantira svim građanima ista prava. U državi koja to čini ne postoji nikakva mogućnost privilegiranja jedne grupe građana, ali niti vjernika. Takva država je sposobna zadovoljiti građansko, etničko i vjersko.

U Švicarskoj je to moguće, jer je država na vrijeme tako uređena da su u nacionalnim kantonima zagarantirana etnička i građanska prava, što proistječe iz ustavni odredbi. Na taj način je postignut spoj etničkoga i građanskoga. Danas se građani u kantonima, bez obzira na etničku pripadnost, osjećaju Švicarcima.

Nažalost, u BiH su oni koji su željeli građansku državu po svaku cijenu podcijenili ljudsku potrebu za očuvanjem nacionalnoga u kriznim vremenima. Na taj način su postali žrtve onih koji su glasno govorili o građanskoj državi, a potajno sanjali o nečem drugom.

Budući da su Bošnjaci međusobno ideološki podijeljeni, bilo je za očekivati da će Izetbegović zaigrati na kartu građanske države u pokušaju da pridobije što više simpatizera. Začuđujuće je da su mu mnogi povjerovali. Dovoljno je ozbiljno prostudirati Islamsku deklaraciju Alije Izetbegovića pa da čovjeku postane jasno kakvu državu on priželjkuje u BiH. Naivno je vjerovati da su se njegova razmišljanja o islamu odnosila samo na prostor izvan BiH. Onaj tko priželjkuje zajedništvo islamskoga svijeta na globalnoj razini, uređenje prema islamskim odredbama, razmišlja zasigurno i o tome da jednoga dana BiH, ili barem jedan njezin dio, postane sastavnicom toga svijeta.

Već duže vremena upozoravam na to da se iza priče SDA o građanskoj državi u BiH krije vrlo perfidna igra kako bi se pridobilo što više pristalica, pogotovo onih među sekularnim Bošnjacima.

To se jasno vidi iz povremene medijske oštre kritike upućene onima koji razmišljaju o Bošnjacima drugačije nego SDA, koji doista žele građansku državu, bez etničkoga i vjerskoga upliva.

Sada kad se SDA dočepala vlasti, koristeći se svim mogućim političkim igricama, u svim  većinskim bošnjačkim kantonima, postaje mnogo toga jasno.

Istina, ostaje upitno na koji način su pridobili Komšića za sebe. Radi li se o tome da je on već duže vremena ubačeni „trojanski konj“ koji bi svojom „ljepotom“ trebao izigrati „neprijatelje“ ili je ucijenjen od SDA. Svejedno je. Činjenica jest da će SDA napokon ovladati i Sarajevskim kantonom.

Što slijedi iza toga? Vjerojatno sustavna borba, i to svim sredstvima, protiv nezadovoljnih zbog izdaje Komšića. Na potrebu toga ukazuju najbolje reakcije onih koji su birali Komšića. Tko će iz toga sukoba izaći kao pobjednik je jasno.

Bivši ateista Lagumdžija se dao fotografirati u Meki. Vjerojatno će to učiniti ubrzo i neki drugi od bošnjačkih političara kako ne bi ugrozili budućnost svoje djece. Možda to učini i Komšić. Jer tko zna u što on danas još osim u Tita vjeruje.

Koliko su drugovi snalažljivi pokazalo se jako dobro u Hrvatskoj kad su svi viđeniji komunisti požurili u crkvu, gurajući se da budu što bliže oltaru, stajući pri tome na noge onima koji su tu bili i prije.

U međuvremenu Izetbegović će zadovoljno trljati ruke i iskušavati dokle može ići u razgovoru s Čovićem i Dodikom. Jedan sam od onih koji je već prije nekoliko mjeseci jasno pisao o tome da će SDA pokušati preuzeti vlast u svim kantonima u kojima su Bošnjaci većina. Danas to postaje jasno i onima koji su vjerovali u to da je moguće u Sarajevu imati vladu bez utjecaja SDA, to jest Erdogana. I dok su oni vjerovali da bi Sarajevo moglo biti polazna točka za građansko uređenje, bilo je jasno Izetbegoviću da od islamske republike nema ništa ukoliko ne pokori Sarajevo. I dok su oni naivno slavili, on je kovao planove za preuzimanje vlasti.

Što slijedi dalje? Vjerojatno učvršćivanje vlasti od strane SDA i traženja sporazuma s Čovićem i Dodikom. Kolikogod to izgledalo naivnim promatračima nemoguće, taj će se sporazum dogoditi. Istina bit će to u etapama. Jedna od tih je bila izigravanja volje Hrvata i dovođenje na vlast Komšića, i to ne zbog Hrvata nego zbog sekularnih Bošnjaka koji su u njemu vidjeli mogućnost produžetka onih privilegija koje su imali u komunističkoj Jugoslaviji.

Slijedeći potez će vjerojatno biti izlazak Hrvatima u susret kako bi se omogućilo Čoviću da zadrži vlast. Ono zašto se Izetbegović zalaže pokazat će se tek nešto kasnije. I to tada kad međunarodna politika shvati da se BiH ne može urediti kao građansku državu ako to ne žele niti sami Bošnjaci.

Za građanskom državom ne treba niti žaliti. Jer ona nije mogla niti postojati, barem ne u onom obliku kako su to zamišljali pojedini politički naivci među Hrvatima. Žaliti treba za izgubljenim vremenom, za narodom koji je odselio, za onima koji sada privređuju za Njemačku, Švicarsku i Austriju umjesto za svoju vlastitu državu.

U doglednom vremenu BiH će biti uređena prema onim kriterijima koji će uvažavati etničko i građansko. I dok će Hrvati tugovati zbog zakašnjeloga rješenja i povjerenja u političare koji to nisu znali postići prije, svrstavat će se Bošnjaci sve više uz Izetbegovića.

A gdje će biti Srbi? Ponajmanje će ih biti u na većinskom srpskom prostoru. Većina ih je već otišla daleko od kuće u želji da se barem najede kruha. Izetbegović će svoj prazan prostor popuniti izbjeglicama iz islamskoga svijeta, kojima će prolaz prema Europskoj uniji biti na svaki mogući način spriječen.

Istovremeno će jednim okom gledati i na one prazne hrvatske i srpske županije. Uostalom kad Hrvati i Srbi shvate da su kod njih ostali samo starci koje treba njegovati, pozvat izbjeglice.

Dogodit će se nešto slično kao i u Njemačkoj u kojoj u uslužnoj djelatnosti rade uglavnom stranci.

I tako će BiH za neke postati obećana zemlja. Ona je to i danas, i pored sve bijede, kad se pogleda ekonomsko stanje i životni standard u većini država iz kojih izbjeglice dolaze. A i njih će proći volja za putovanjem i natezanjima na granici.

Autor: Dr. fra Luka Marković

Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner
Postavite komentar

Dodajte novi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

xBox

Hrvati bosanske Posavine moraju dobro otvoriti oči

Odgovorni u Posavskoj županiji ne smiju nikada više dozvoliti da im se sudbina kroji na relaciji Mostar-Zagreb-Beograd.

Luka Marković

Online:

/ Datum objave:

Sinovi Posavine

Izgleda da se zadnjih dana u Hrvatskoj sve posložilo. Turistička sezona će, barem tako izvještavaju mediji, biti uspješna, ljevičari se oduševili Plenkovićevom pomirbom Srba i Hrvata, a predsjednik Milanović napravio ono što se nije usudio niti Franjo Tuđman; odlikovao je brigade HVO-a, otvarajući na tja način oči mnogima u Hrvatskoj kako bi se stvar oko Srpske Krajine završila puno drugačije da nije bilo HVO-a u Bosanskoj Posavini.

Istina nekima ta žrtva ne odgovara niti danas, kao što im ne odgovara i nastanak samostalne hrvatske države. Najradije bi ostali u onoj bivšoj, ali nemaju hrabrosti reći to otvoreno. Iako mediji izvještavaju o nekoj transformaciji srpske politike u Hrvatskoj, dobrim poznavaocima prilika na Balkanu je jasno da ništa ne ovisi o hrvatskim Srbima nego o onome što im sugeriraju ideolozi iz Beograda.

Doista treba biti preveliki optimista i politički naivan pa povjerovati da je Pupovac povukao samostalno potez šaljući Miloševića u Knin, da za to nije dobio zeleno svjetlo od Vučića. Na to upućuju i izjave srpskoga patrijarha Irineja, čovjeka koji do sada nije nikada birao riječi kad govori o Hrvatima, o potrebi sporazumijevanja između hrvatskoga i srpskoga naroda.

Nešto se iza brda valja. Nije tajna da se Vučić nalazi u velikim neprilikama. Zapad ga pritišće na priznavanje Kosova, Crnogorci ustrajali u svojim namjerama da ne budu Srbi, a u Hrvatskoj i onako nema što tražiti nakon što je propala velikosrpska suluda pomisao kako bi jednoga dana nakaradna tvorevina od Srpske Krajine mogla biti dio Velike Srbije.

Što je ostalo Vučiću? Republika Srpska. Vjerojatno je iz tih razloga i jadikovao zajedno s Dodikom nad sudbinom Srba iz Hrvatske na običnoj ćupriji. Iako su Dačić i Vulin osuli paljbu po Hrvatskoj, Vučićeva retorika je bila puno blaža nego prošle godine. Čak je u duhu onoga patetičnoga jadikovanja uspio reći i to kako Hrvati mogu slavit Oluju, ali da ne mogu tražiti od Srba da ne tuguju.

Kao da je to netko do sada tražio. Srbi su imali uvijek pravo, a imaju ga i danas, oplakivati vlastite poraze koji su nastali kao posljedica njihovih velikosrpskih zabluda da su stariji od ameba i da je Srbija tamo gdje živi jedna Srbin.

U Hrvatskoj se treba radovati svako pomirenju između Hrvata i Srba. Pa ipak teško ćemo doživjeti trenutak u kojem će Pupovac, beogradski kurir, biti sposoban izjaviti da je Beograd zadnjih desetljeća bio i ostao izvor svih zala na Balkanu. O tome bi danas trebali razmišljati oni u Hrvatskoj koji samodopadno pričaju o nekakvom silnom hrvatsko srpskom pomirenju.

Nažalost, njega neće biti dokle god oni koji su izazvali krvave ratove u bivšoj državi ne priznaju da snose odgovornost za tolika stradanja i preseljavanja.

Bio sam oduševljen saznanjem da će predsjednik Milanović odlikovati i orašku brigadu (Sinovi Posavine) koja je dobrim dijelom zaslužba da toliko hvaljena JNA i četnici nisu izbili na Savu, a time ugrozili Slavoniju. Jer da su uspjeli ovladati Savom od Bosanskoga Broda do Brčkoga, da su uspjeli zauzeti Orašje sudbina Hrvatske bi izgledala možda malo drugačije.

Hrabri momci u Posavini su branili vlastita ognjišta, ali time i Slavoniju i Zagorje i Istru i čitavu Hrvatsku.

Pupovac plače nad stradalima u Oluji. Ima pravo na to, jer svaka žrtva zaslužuje poštovanje. Ali bilo bi dobro znati da je u Bosanskoj Posavini, na vrlo malom prostoru, zbog navodnoga koridora stradalo puno više Hrvata od strane srpskih četničkih hordi nego Srba u Oluji.

U Hrvatskoj su za ubojstva Srba mnogi odgovarali, a za Hrvate Posavine nije još uvijek nitko izveden pred sud.

Jesu li stradali Srbi u Hrvatskoj, koji su digli pobunu protiv vlastite države, vrjedniji od civila i branitelja Posavine koji su branili vlastita ognjišta? Odlikovanje „Sinova Posavine“ je zasigurno mnogim Posavcima melem na ranu, ali to nije dovoljno. Srba je s prostora čitave Hrvatske otišlo dobrovoljno oko 150 tisuća, ukoliko se ne prihvate laži koje podsjećaju na one o milijun žrtava u Jasenovcu, a iz Bosanske Posavine, s malog prostora od kojih 1500 kvadratnih kilometara, je protjerano oko 100 tisuća Hrvata.

Dobro je to znati u vremenima velikih previranja na Balkanu. Srbi moraju ubrzo priznati Kosovo, inače će potonuti u bijedu balkanskoga blata iz kojega se nikada neće izvući. Hrvatska je na potezu. Nije dovoljno samo papirnato pomirenje Hrvata i Srba u Hrvatskoj. Uostalom Hrvatska je mogla i bez tog performansa normalno funkcionirati. Srbima je u Hrvatskoj daleko bolje nego Hrvatima u Srbiji. A ako Hrvatska ne bude poštivala vlastiti ustav i ne bude se ozbiljno zauzimala za Hrvate u BiH, a time i za svoje dobro, moglo bi puno toga krenuti naopako. Žrtve bi ponovno mogli biti Hrvati Posavine, ostaci ostataka.

Beograd je zbog koridora do Banja Luke učinio grozne zločine nad Hrvatima Posavine. Za očekivati je da se to neće ponoviti, ako se hrvatsko-srpsko sporazumijevanje bude i ovaj puta lomilo preko Posavine.

Ima indicija da su Hrvati Posavine bili žrtve određenih sporazuma iz prošloga rata. Očekivati je da se to ovaj put neće dogoditi. Odlikovanje brigade „Sinovi Posavine“ od strane predsjednika Milanovića može biti pozitivan signal. Pa ipak odgovorni u Posavskoj županiji moraju s oba oka budno pratiti ono što se možda iza brda valja.

Ne smiju nikada više dozvoliti da im se sudbina kroji na relaciji Mostar-Zagreb-Beograd. Od Zagreba do Orašja se preko Županje stiže autocestom za dva sata vožnje.

Tuđman je u Orašje zavirio nakon rata kako bi se mogao diviti tomu da je ta mala enklava uspjela tri i pol godine prkositi Beogradu. Mogao je doći i ranije. Plenković i Milanović ne bi smjeli tako dugo čekati, ukoliko se doista radi o nekim novim dogovorima i pomirenjima. A oni su nužni na Balkanu, a pogotovo u Bosni i Hercegovini, kako ne bi svi iselili u bogatije zemlje Europe. Samo ti dogovori ne smiju danas biti više na štetu Hrvata Bosanske Posavine. A ne smiju biti niti na štetu Bošnjaka, iako se neki od njih previše oslanjaju na povampirenoga Erdogana.

Autor: Dr. fra Luka Marković

Nastavi čitati

xBox

PRIVATNA IMOVINA: Kineski primjer iz kojeg bi mogli puno naučiti

Ovaj primjer iz Kine trebao bih ih posjetiti kako se vrednuje i poštuje privatna imovina išto znači nepovredivost privatnog vlasništva.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Možete li zamisliti sličnu situaciju kod nas? Kako se poštuje pravo na privatno vlasništvo. Naime, iako je raspadom Jugoslavije u sve bivše republike te zajedničke tvorevine komunistički sustav zamijenjen demokracijom i kapitalističkim sustavom vrijednosti u kojem je pravo na imovinu nepovredivo i zagarantirano mi smo još uvijek daleko od tog prava i tih vrijednosti koje nam je kapitalizam trebao donijeti. A mi danas kao živimo taj sustav i izborili smo se za njega.

Primjer iz Kine. U kineskom gradu Guangzhou u provinciji Guangdong prilikom gradnje autoceste izgrađen je most, obilaznicu oko male kuće, jer vlasnica već desetljećima odbija prodati kuću državi. Stara trošna kuća u vlasništvu izvjesne gospođe Liang našla se na pravcu trase autoceste. Da bi se cesta izgradila kuća je morala biti srušena. Međutim, vlast se unatoč pokušajima nije uspjela dogovoriti sa vlasnicom oko obeštećenja za kuću. Navodno, vlast u zamjenu za njenu kuću nudila joj je 2 stana, ali kako mediji prenose vlasnica je tražila 4 stana na što vlast nije pristala. Nuđen joj je i novac, ali dogovora nije bilo. I tako je trajalo 10 godina dok vlasti nisu napravile drugo rješenje. Skrenuli su autocestu i zaobišli su njezinu kuću (pogledaj video). U planu je i dalje da se pregovara sa vlasnicom i ako se uspiju dogovoriti autocesta će ponovo biti izgrađena po prvotnom planu.

Eto to je taj rimjer iz Kine koji može poslužiti i našim umišljenim demokratama i pobornicima kapitalizma. Naši kapitalisti su kapitalisti samo kada su oni u pitanju. Kada trebaju izvući neku korist sebi. A kada je narod u pitanju onda se vlast radije drži komunističkih principa. Kod nas da se našao ovakav slučaj vlast bi kuću srušila i vlasnici bi ponudila onoliko koliko vlast misli da je dovoljno. Ako vlasnik ne bi pristao onda bi situaciju proglasili višim društvenim interesom i kuća bi po kratkom postupku bila srušena. A vlasnik ako bi se bunio samo bi mogao završiti u zatvoru.

Mi već imao mnoštvo primjera gdje se bahata i lažljiva vlast bestijalno ponaša prema narodu. Možda najupečatljiviji je onaj koji govori o konfisciranoj imovini koju su komunističke vlasti konfiscirale od onih koji su imali “viška”. Bezbrojni su stanovi, zemlja i druga imovina koju je komunistička vlast 1945. otela od “prekomjerno bogatih” i tzv. “neprijatelja naroda”.

U vrijeme prvih višestranačkih izbora stranke koje su od tada cijelo vrijeme na vlasti obećale su vratiti konfisciranu imovinu. A kao što znamo nikada nisu. Prema tomu što su drugo nego lažovi, prevaranti, nepopravljivi komunisti kojima je još ostalo u krvi oteti od drugog i nikada im ne vratiti. A predizborna obećanja su samo bila paravan da umjesto jednog krila partije (SDP) na vlas dođe drugo krilo partije (HDZ).

I evo prošlo je 30 godina i ova tzv. demokratska vlast nikomu ne vraća ništa. Čak što više i dalje koriste oteto i ne pomišljaju vratiti imovinu bivšim vlasnicima ili njihovim potomcima.

Ovaj primjer iz Kine trebao bih ih posjetiti kako se vrednuje i poštuje privatna imovina i što znači nepovredivost privatnog vlasništva.

Kad nama Kina po ovom pitanju treba biti uzor onda se zna koliko je kod nas sati.

herceg-bosna.com

 

Nastavi čitati

xBox

Dr. fra Luka Marković: U SUSRET „OLUJI“

Dolazak Miloševića treba s oprezom pozdraviti, ali u tome ne treba već vidjeti veliko pomirenje Hrvata i Srba. Preveliki je utjecaj Beograda na prečanske Srbe i nitko ne može znati što nam vrijeme još može donijeti. Opreza nikada nije dosta.

Luka Marković

Online:

/ Datum objave:

Oluja Boris Milošević

Drugi svjetski rat je zatrovao odnose između njemačkoga i poljskoga naroda. Poljaci nisu doživjeli samo poniženje zbog okupacije domovine od strane njemačkih nacista, nego su isto tako morali godinama liječiti fizičke i duševne rane koje je ta okupacija ostavila za sobom. Pa ipak zbog povijesne istine mora biti rečeno i to da su poljski komunisti nakon poraza njemačkoga nacizma protjerali milijune Nijemaca iz Poljske, nanijevši na taj način ogromnu patnju i onima koji među njima nisu poželjeli dobrodošlicu Hitleru.

U razgovoru s nekolicinom protjeranih Nijemaca iz Šlezije saznao sam da se radilo o groznom iskustvu, i to ne samo zbog protjerivanja iz Poljske nego i zbog toga što u samoj Njemačkoj nisu bili dobrodošli. Kod domaćeg njemačkoga stanovništva vladao je u to vrijeme strah da bi im pridošle njemačke izbjeglice iz Šlezije mogle još više opteretiti život.

Slično iskustvo su doživjeli vjerojatno i od Titovih partizana protjerani Nijemci iz Vojvodine ili Talijani iz Istre. Ni Titovi partizani, pogotovo komunisti među njima koji su imali vlast u rukama, nisu kod tog protjerivanja pravili razliku između onih koji su s oduševljenjem dočekali Hitlera i Mussolinija i nedužnih među njima. A bilo ih je zasigurno kao što je bilo i među protjeranim Nijemcima iz Poljske ili tadašnje Čehoslovačke.

Uvjeren sam duboko da je i među Srbima koji su pod pritiskom srpske separatističke vlasti u Hrvatskoj morali otići bilo i onih koji ne snose odgovornost za ono što je učinila razularena četnička banda u suradnji s Titovom komunističkom JNA. Ne isključujem niti mogućnost da je među Hrvatima bilo i onih koji su tiho u sebi pozdravili taj odlazak, pa ipak uvjeren sam da je ogroman broj Hrvata suosjećao s onim civilima koji su se preko autocesto kretali u pravcu Beograda.

Autor ovih redaka pripada onima koji su trebali iz dna duše mrziti srpsku bolesnu ekspanzionističku politiku i mitomaniju, jer su u njegovom rodnom kraju, Bosanskoj Posavini, četnici i JNA učinili grozna nedjela.

Pa ipak, prolazeći autom tih dana pored kolone, osjetio je silno sažaljenje nad tim jadnim srpskim civilima, pogotovo ženama i djecom, u prikolicama. Kretali su se u smjeru Beograda, centra zločinačke ideologije, koji je jednim jedinim mudrim i humanim potezom mogao zaustaviti svu bol koju su proživjeli svi narodi bivše države, pa i Srbi.

Ali to se nije dogodilo. Beograd je htio ono što mu ne pripada, što nikada nije bilo srpsko. Htio je dio Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

A eto, danas vidimo, izgubio je Kosovo i Crnu Goru, ono što je mislio da je sigurno njegovo. Nema sumnje da su žrtve te lude i bolesne velikosrpske politike bili i sami Srbi. Na njima je da to shvate i okrenu se drugačijem razmišljanju, onome razmišljanju u kojem svaki čovjek ima pravo na slobodu i dostojanstvo, ali i narod na svoju samobitnost.

Nažalost to se nije dogodilo. Srbi luduju i danas, pa i mnogi od onih koji su se nalazili u tim velikim izbjegličkim kolonama u Hrvatskoj. Još uvijek krive druge, ne želeći shvatiti u što ih je uvalila suluda, mitomanska, bolesna ideologija kako je Srbija tamo gdje živi jedan Srbin. Srbija nema još uvijek, i zadugo ga neće imati, političara poput Willya Brandta koji je i unatoč velikoj njemačkoj patnji shvatio da je sve zlo Drugoga svjetskoga rata prouzročila bolesna njemačka nacistička ideologija. Brandt se bacio u Varšavi na koljena pred patnjama poljskoga naroda unatoč tomu što je dobro znao da su milijuni Nijemaca protjerani iz Poljske. Gotovo svi njemački kancelari, počevši od Adenauera, su znali da je saveznička vojska, antifašistička vojska (Amerikanci, Francuzi, Englezi…) iz revanšističkih pobuda razorila bespotrebno mnoge njemačke gradove i silovala stotine tisuća nedužnih Njemica, pa ipak su bili svjesni toga da se i ta njemačka patnja ne bi dogodila da nije bilo Hitlera i njegove mašinerije.

Upravo taj odnos Nijemaca prema vlastitoj prošlosti, omogućio je prijateljske odnose između Njemačke i drugih naroda u Europi iako su rane još uvijek u duši prisutne. Ali Nijemci na te rane Poljaka, Francuza i drugih naroda ne stavljaju sol nego melem, još uvijek kajući se za učinjena zlodjela od prije sedamdesetak godina.

U Srbiji je, nažalost, stanje drugačije. Srbija dovodi na vlast s preko 60% glasova stranku čovjeka koji bi po svim međunarodnim pravnim kriterijima zbog svojih hušačkih nastupa za vrijeme srpske agresije na Hrvatsku ili izjave da život jednoga Srbina vrijedi kao stotinu Muslimana,  morao odgovarati pred međunarodnim sudom.

Nažalost, još uvijek je puno Srba u Hrvatskoj i BiH koji bi takvom Vučiću dali glas na nekim mogućim izborima. To da u Knin na proslavu Oluje dolazi predstavnik srpske nacionalne manjine je hvale vrijedno. Ali od toga ne treba praviti nikakvu veliku nadu, pogotovo ne zbog toga što je Hrvatska pristala na kompromis koji bi jednoga dana mogao biti zloupotrijebljen od strane velikosrpske ideologije u svrhu dokaza da akcija Oluja nije bila čista.

Kako rekoh, pojedinci iz redova Saveznika u Drugom svjetskom ratu su počinili silne zločine, pa ipak nikada nitko od Nijemaca nije tražio od njih da se dođu pokloniti tim  žrtvama.

Nažalost, i nisu mogli tražiti, jer na to Saveznici nikada ne bi pristali, i to iz straha da se zlodjela pojedinaca među njima, pa makar se radilo i o tisućama, ne bi pripisala čitavom antinacističkom pokretu.

U svakom slučaju treba pozdraviti dolazak Miloševića u Knin ako se radi o shvaćanju vrijednosti Oluje za dobrobit Hrvata i Srba u Hrvatskoj.

Ako se radi o političkom dogovoru iza toga doista ne stoji srpska manjina u Hrvatskoj, onda je to samo na štetu jednih i drugih. Razloga za oduševljenje bi trebao biti tek tada kad jednoga dana srbijanski predsjednik iz Beograda dođe u Vukovar i Srebrencu i klekne tamo poput Brandta odajući počast nedužnim žrtvama velikosrpskih političkih zabluda, koje su dovele do tolikih stradanja, pa i odlaska Srba iz Hrvatske.

Ali to se još dugo vremena neće dogoditi. Jer predsjednik je slika i prilika naroda i njegove ideologije. Još bi veće oduševljenje bilo kad bi se srbijanski predsjednik kao predstavnik poražene zločinačke ideologije pojavio na proslavi Oluje, kao što to čine Nijemci na velikoj proslavi pobjede nad nacizmom u Francuskoj i Rusiji.

Ali to ne treba niti očekivati. To već spada u domenu utopije.

Što se da na kraju reći. Dolazak Miloševića treba s oprezom pozdraviti, ali u tome ne treba već vidjeti veliko pomirenje Hrvata i Srba. Preveliki je utjecaj Beograda na prečanske Srbe i nitko ne može znati što nam vrijeme još može donijeti. Opreza nikada nije dosta. Da je Pupovac svojevremeno progurao ideju „srpskih općina u Slavoniji“ možda bi Hrvatska danas imala slične probleme kao i Kosovo s Mitrovicom.  Sapienti sat.

Autor: Dr. fra Luka Marković

Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner

ANKETA

Bojite li se Koronavirusa?

Najčitanije objave

Popularno