Kontaktirajte nas na:

Društvo

Kardinal Puljić: Provedba Zakona o poljoprivrednom zemljištu RS bilo bi dokrajčivanje etničkog čišćenja

“Provedba spomenutog entitetskog zakona bilo bi dokrajčivanje etničkog čišćenja. Entitetske vlasti nisu nadležne donijeti ni zakon o povratu imovine prije nego što država donese takav zakon”, kaže kardinal Puljić u intervjuu za Katoličku tiskovnu agenciju.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Kardinal Vinko Puljić

Tijekom teških ratnih zbivanja u vremenu od jeseni 1991. do konca 1995. raseljeno je s vlastitih ognjišta, prema nekim statističkim podacima, više od polovine stanovništva BiH. Brojni vjerski objekti, kao najlakše prepoznatljivi znakovi nečije prisutnosti, bili su prvi na udaru pa su mnogi od njih porušeni ili oskvrnuti. Kada je riječ o Hrvatima i drugim katolicima posebno teško stanje bilo je u dijelu pod srpskom kontrolom odakle je prognano više od 90% katolika, a sličnu sudbinu doživjeli su objekti u kojima su se okupljali na molitvu. Najviše je pogođena Vrhbosanska nadbiskupija, na čijem je teritoriju prije rata živjelo više katolika nego u sve tri ostale biskupije u BiH zajedno, a potom i Banjolučka biskupija i to njezin sjeverni dio, a dijelom i Mostarsko-duvanjska i Trebinjsko-mrkanska biskupija.

O stanju Katoličke Crkve u bosansko-hercegovačkom entitetu RS, 20. veljače 2020. govorio je nadbiskup metropolit vrhbosanski kardinal Vinko Puljić za Katoličku tiskovnu agenciju Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine:

Uzoriti, dobiva se dojam da se u medijima, pa čak i u većini onih u kojima prevladaju Hrvati, vrlo malo govori o Hrvatima u bh entitetu Republika Srpska? Molim Vas da ukratko podsjetite čitatelje, što se događalo kada je riječ o Katoličkoj Crkvi u tom dijelu Bosne i Hercegovine u ratnom vremenu?

Rat na tim područjima imao je sljedeću strategiju: prvo zaplašiti, onda i prognati ljude i opljačkati njihovu imovinu. Brojni ljudi su pred opasnošću ratnih zbivanja i prijetnje smrću sklonili žive glave i potom se nastojali snaći u mjestima kamo su došli. Gotovo svi su iskusili teške prognaničke i izbjegličke dane pa samo oni uistinu znaju kako im je bilo. Mnogi su, na žalost, ubijeni, a nije mali broj onih kojima, ni nakon toliko godina poslije rata, nisu pronašli smrtne ostatke. Veliki dio Vrhbosanske nadbiskupije i Banjolučke biskupije te jedan dio Trebinjsko-mrkanske biskupije ostao je najvećim dijelom bez Hrvata katolika na tim prostorima.

I u godinama poslije rata stanje u tom bh etnitetu bilo je i dalje teško što vrlo zorno pokazuje i napad na Vas, svećenike, časne sestre i malobrojne vjernike te sprječavanje povratnicima da sudjeluju na Misnom slavlju u Derventi, 13. travnja 1998. i 15. travnja iste godine na Plehanu u Bosanskoj Posavini. To se, dakle, dogodilo više od dvije godine nakon rata?

Na žalost, i nakon rata nastavila je živjeti strategija da se jednonacionalnim sačuva teritorij s kojeg su prognani drugi i drugačiji. Nanošenjem straha i raznim administrativnim metodama spriječen je povratak mnogima koji su se htjeli vratiti posebno u prvim poratnim godinama. Onim Hrvatima koji su se vratili u entitetu RS, a uglavnom je to bilo samoinicijativno, često su doživljavali prepade i pljačku. Najčešće nisu imali istinsku zaštitu lokalne policije ili međunarodnih predstavnika, a za njih se, osim časnih iznimaka, nisu zauzimali ni hrvatski predstavnici vlasti u BiH ili šire. Sredstva za povratak, koja je davala međunarodna zajednica, redovito su išla preko lokalnih vlasti. Zato ne čudi da je, prema nekim statistikama, samo oko 2 ili 3 % od ukupnih spomenutih sredstava za povratak istinski utrošeno za povratak prognanih i izbjeglih Hrvata katolika.

Unatoč svemu, u sjeverozapadnom dijelu BiH na teritoriju Banjolučke biskupije ostali su najvećim dijelom svećenici i časne sestre na čelu s biskupom Franjom Komaricom. U Vrhbosanskoj nadbiskupiji u dijelu pod srpskom kontrolom ostao je cijelo vrijeme i župnik u Tesliću. Oni su se, koliko im je to bilo moguće, zauzimali za svoje vjernike, a tu svoju ljubavi pojedini od njih platili su i vlastitom krvlju.

Brojni svećenici, redovnici i časne sestre, koji i danas živi i djeluju na tim prostorima ali i oni koji su položili svoj život ili proživjeli razne torture i strahove kao i oni koji su u međuvremenu preminuli, uložili su puno žrtve da se sačuva korijenje i na tim područjima. Oni su bili i ostali smetnja nositeljima strategija stvaranja takozvanih čistih prostora. Posebno je tužno da su i na tom dijelu, na kojem nije bilo pucanja i na kojem je sva vlast bila u srpskim rukama, ljudi bili ubijani, a vjerski objekti rušeni i oštećivani kao plod zamišljene strategije i širenja mržnje. Čovjek se divi strpljivosti i upornosti onih ljudi koji su ostali na svojim ognjištima u tom dijelu Bosne i Hercegovine često zahvaljujući zauzimanju svećenika, redovnika i časnih sestara te posebno brata u biskupstvu mons. Franje Komarice. I u ovom poratnom vremenu biskup Franjo zajedno s pomoćnim biskupom Markom Semrenom i svima drugima suradnicima i suradnicama neumorno radi da se sačuva Crkva i na tim prostorima.

U poratnom vremenu prvi povratnici bili su svećenici. Na žalost, lokalne vlasti više su otežavale nego pomagale povratak, a i vodeći predstavnici hrvatske politike ponašali su se više na karitativan način nego kao oni bi istinski poradili na ostanku malobrojnih Hrvata i drugih katolika i povratku mnoštva onih koji su prognani.

Kada je u pitanju povratak, treba odati priznanje svećenicima koji su hrabro prihvatili dekrete i pošli živjeti na zgarišta bez kuće, bez crkve i bez vjernika, a posebno bez potrebne sigurnosti. Kada bi se lokalnim vlastima obraćali za pomoć i zaštitu, ponekad su im znali otvoreno prigovoriti i zapitati ih: a gdje su vaši predstavnici? Na žalost, oni koji su trebali predstavljati Hrvate na tim prostorima, više su zanimanja pokazali prema onima gdje žive većina Hrvata, a one u dijaspori su zanemarivali i na tim su se prostorima pokazivali uglavnom kada su im bili potrebni njihovi glasovi na izborima.

Prošlo je gotovo četvrt stoljeća od svršetka ratnih događanja u BiH, a Hrvati koji u tom dijelu Bosne i Hercegovine žive ili su odatle prognani i izbjegli, teško mogu ostvariti svoja prava. Štoviše, entitetske vlasti kao da uvijek iznova traže načine da bude dovršeno ono što je tijekom rata započeto. Mnogima je neshvatljiva šutnja najviših hrvatskih predstavnika vlasti kada je riječ o pravima Hrvata u tom dijelu BiH.

Žalostan sam i duboko me boli što naš čovjek na tim prostorima nema potrebnu zakonsku zaštitu iako neki smatraju da predstavljaju naš narod u vlasti. Ni stranački niti osobni interes ne smije negirati ljudska prava pojedinca, a pogotovo naroda koji trebaju zastupati. Zato očekujem da i Hrvati u BiH na svim prostorima budu jednako zaštićeni i jednako zastupljeni.

U Priopćenju s posljednjeg zasjedanja Biskupske konferencije BiH, održanog 4. i 5. studenog 2019. u Sarajevu, biskupi su se osvrnuli i na informaciju da će u RS stupiti na snagu novi katastar te napomenuli da nije donesen zakon o povratu oduzete imovine i izrazili bojazan da bi ovakvim postupkom moglo doći do legaliziranja nepravednog oduzimanja imovine nakon Drugog svjetskog rata i etničkog čišćenja tijekom nedavnoga rata.

Mi biskupi povjerili smo našoj Komisiji Justitia et pax da to ispita te da se, između ostalog, i u vezi s tim oglasi u povodu međunarodnog dana ljudskih prava. U tom duhu spomenuta Komisija 10. prosinca 2019. uputila je Izjavu pod naslovom „Mir je djelo pravde“ u kojoj se upozorava na neka „osobito aktualna kršenja ljudskih prava, bilo osobnih, bilo kolektivnih, u zemlji Bosni i Hercegovini“. U spomenutoj Izjavi stoji da se „Zakon o premjeru i katastru Republike Srpske… u praksi pokazuje kao perfidan“ i da se „omogućuje ‘pravo’ na otuđenje imovine zakonitim vlasnicima“. Opisan je i način odvijanja cjelokupnog procesa te konstatirano da se na taj način daje „legitimitet bezakonju i samovolji aktualnoj entitetskoj vlasti“ i da se „ujedno krši jedno od osnovnih ljudskih prava – pravo na privatno vlasništvo“. Izražena je i „utemeljena bojazan da bi nastavak dosadašnjeg načina provedbe spomenutog entitetskog Zakona mogao biti završni čin – za budućnost naše zemlje – fatalnog ‘etničkog čišćenja’ i definitivnog iskorjenjivanja mnogih stanovnika Bosne i Hercegovine“.

U spomenutoj Izjavi istaknuo je i da je „ovaj Zakon nepravedan te protivan i Ustavu BiH i Europskoj konvenciji o ljudskim pravima jer se imovina države BiH nastoji utvrđivanjem faktičkog stanja upisati na entitet Republika Srpska prije nego se donese zakon o državnoj imovini na razini cijele BiH“ kao i da su „njime najviše pogođeni brojni građani BiH koji su bili prisiljeni napustiti svoje domove, svoju imovinu i svoju domovinu“.

Činjenica je da je 7. veljače 2020. Ustavni sud BiH razmatrao apelaciju i zahtjev za ocjenu ustavnosti člana 53 Zakona o poljoprivrednom zemljištu RS te da je utvrdio da je odredba protivna Ustavu BiH i da isključivu nadležnost u pitanju državne imovine ima Bosna i Hercegovina.

Provedba spomenutog entitetskog zakona bilo bi dokrajčivanje etničkog čišćenja. Entitetske vlasti nisu nadležne donijeti ni zakon o povratu imovine prije nego što država donese takav zakon.

Takav zakon bio je svojedobno donesen na razini entiteta RS pa ga je visoki predstavnik ukinuo dok ne bude donesen zakon na državnoj razini. Na žalost, i bez zakona oduzeta imovina na teritoriju cijele BiH često se prepisuje onima koji nisu njezini stvarni vlasnici. Unatoč svih zakonskih igara, privatna imovina u normalnim demokratskim društvima je nešto na čemu se temelje zakoni demokracije.

Mnogi se pitaju, kako je moguće da su Hrvati na prostorima RS najvećim dijelom bili prognani te da je nastavljeno nanošenje nepravdi onima koji su ostali ili koji se žele vratiti i da se ne radi gotovo ništa na ispravljanju takve nepravde? Štoviše, djeluje da su godinama odlični odnosi između najviših predstavnika hrvatskih vlasti u BiH i vlasti u entitetu u RS u kojem Hrvatima prijeti gotovo potpuni nestanak?

U ovom trenutku kao odgovor na to pitanje ponavljam poznati stav Biskupske konferencije koji smo, između ostalog, iznijeli i u svom Priopćenju od 6. studenog 2018.: „Ostajući čvrsto na načelima Evanđelja i učiteljstva Katoličke Crkve, biskupi pozivaju sve članove svojih zajednica, ali i sve ljude dobre volje, da međusobno surađuju na promicanju općeg dobra. U tom duhu očekuju od izabranih predstavnika vlasti da rade na istinsko dobro onih koji su ih birali, ali i svih ljudi te da donose takve zakone koji će promicati jednakopravnost sva tri konstitutivna naroda i ljudska prava svih građana u svakom dijelu BiH.

Očekuju od predstavnika međunarodne zajednice da, potičući promjenu Izbornog zakona, omoguće legitimno predstavljanje svakog naroda kako na razini cijele BiH tako i na entitetskim i drugim razinama, kako bi se u budućnosti onemogućila legalizacija nepravde i postavili temelji za napredak Bosne i Hercegovine na demokratskim načelima“.

Izvor: ktabkbih.net

Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner
Postavite komentar

Dodajte novi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Društvo

Kućna izolacija šteti imunološkom sustavu

Izolacija utječe na psihičko stanje i slabi imunoloüki sustav, kaže za DW profesor psihijatrije Manfred Spitzer. „Izlazak na svjež zrak jača imunološki sustav. Najbolje tamo gdje nema nikoga, recimo u šumu“

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

izolacija koronavirus

U borbi protiv širenja koronavirusa mnoge zemlje su uvele zabrane kretanja ili kontakta i na različit način ograničile društveni život. Čak i tamo gdje ostanak kod kuće nije propisan zakonom, ljudi iz straha rijetko ili nikada ne izlaze na ulicu.

No to nije uvuijek svrsishodno, smatra Manfred Spitzer, profesor psihijatrije na Sveučilištu u Ulmu i šef tamošnje psihijatrijske klinike. „Znamo da karantena – kao ultimativni oblik zabrane kretanja – stvarno može dovesti do psihičkih poremećaja čak i kod sasvim zdravih ljudi.“ „Postoje dugoročna istraživanja koja pokazuju da je nakon karantene veća učestalost anksioznosti, poremećaja sna ili čak posttraumatskog poremećaja. Tu nema razlika između starijih i mlađih, ili muškaraca i žena. Svi mogu time biti pogođeni“, kaže Spitzer. „Zato je preporuka da se takve mjere uvode samo kada su uistinu nužne.”

U razgovoru za DW profesor kaže da je najvažnije oružje koje čovjek ima u borbi protiv koronavirusa njegov vlastiti imunološki sustav. „Znamo što ga jača – jedna od stvari je izlazak na svježi zrak. Najbolje naravno tamo gdje nema nikoga, recimo u šumu. Znamo da redovno šetanje šumom u trajanju od jednog, ili bolje, dva sata dokazano jača imunološki sustav. A ostanak u kući mu šteti. To je posebno važno za prodice s djecom.“

Spitzer je autor knjige „Samoća – nepriznata bolest: bolna, zarazna, smrtonosna“. Na pitanje koje se često postavlja ovih dana, mogu li društvene mreže biti zamjena za društveni kontakt, kaže: „Gledam kritički na društvene mreže, ali one su u ovim vremenima svakako način da se održi kontakt. Molim Vas, nemojte samo danonoćno pratiti budalaštine koje se šire tamo.“

Ovaj ugledni psihijatar kaže da je trenutno telefon verojatno „najbolji društveni medij” koji sada imamo na raspolaganju, jer obično telefoniramo s ljudima koje poznajemo. „Twitter i Facebook nisu toliko dobri. Ne čine nam dobro toliki nepoznati ljudi s kojima se tamo susrećemo.”

Izvor: dw.com

Nastavi čitati

Društvo

DJECA IM JOŠ IDU U ŠKOLU: Šveđani imaju sasvim drukčiju strategiju borbe protiv koronavirusa

U usporedbi s kompletnom Europom (osim Bjelorusije), Švedska i danas živi relativno normalno.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Švedska kafići

Osnovne škole i vrtići rade, većina zaposlenih dolazi na radna mjesta ili radi od kuće, sve su trgovine otvorene, javni prijevoz nije ukinut, a većina ugostiteljskih objekata te drugih uslužnih djelatnosti isto još niti ne razmišlja o zatvaranju.

Tek je u petak  premijer Stefan Löfven objavio kako više nisu dopuštena javna okupljanja s više od 50 sudionika, ali to se ne odnosi na okupljanja ljudi u trgovačkim centrima, javnom prijevozu ili radnim mjestima na kojima je nemoguće drukčije organizirati proizvodne procese.

Švedska strategija borbe protiv globalne zaraze, podijelila je znanstvenike i javnozdravstvene stručnjake širom svijeta, ali i u samo Švedskoj, dok građani smatraju kako je ova metoda ispravna.

Naime, 62 posto Šveđana vjeruje da se njihova zemlja s pandemijom nosi “dobro ili jako dobro”, a samo 13 posto smatra da su metode i mjere “loše ili jako loše”.

“Švedska mora odmah promijeniti smjer kako bi izbjegla katastrofalan razvoj sličan onome što se događa u Italiji. Švedska je samo koji tjedan iza Italije. Ondje je cijela zemlja zatvorena, isto kao Francuska, Španjolska, pa čak i Njemačka. Takva mjera dat će rezultata za nekoliko tjedana. Zašto oklijevati?” pitaju se u svom zajedničkom istupu u dnevnom listu Dagen Nyheteru doktor filozofije Stefan Hanson i docentica epidemiologije na Institutu Karolinska Claudia Hanson.

Annika Linde, bišvi glavni državni epidemiolog,  ovako je objasnila švedski pristup pandemiji:

“U moderno doba još nismo imali ovakvu pandemiju i zato ne znamo što je ispravno, a što nije. Zavod za javno zdravstvo odlučio se za strategiju koja je dugoročno možda najbolja, postupno popuštanje pred pandemijom i istodobna zaštita rizičnih skupina. Mnogo toga ukazuje da će virus oslabiti tijekom ljeta i potom se vratiti najesen. Tada će se ova strategija isplatiti. Ako se do jeseni zarazi 60 posto Šveđana, imat ćemo vrlo malo problema u odnosu na zemlje koje su sada potpuno zatvorile svoje zajednice”, rekla je Linde, koja je glavna državna epidemiologinja bila od 2005. do 2013. godine, prenosi Index.

Nastavi čitati

Društvo

EKONOMSKI EKSPERTI: “Ako nastavimo ovako, za 12 do 18 mjeseci, većina nas će i dalje biti živa, ali će naša ekonomija biti mrtva”

Covid-19, najopasnija pandemija u zadnjih sto godina, izazvala je i zdravstvenu i ekonomsku krizu. Strategije koje su vlade usvojile s ciljem ublažavanja te dvije pojedinačne krize su kontradiktorne i postoji rizik od katastrofalnog, dugoročnog neuspjeha.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

prazne police

Socijalno distanciranje je vanredna mjera koja će spasiti živote, ali zato uzrokuje stanku skoro svih ekonomskih aktivnosti. Tokom najgoreg dijela Velike ekonomske krize, odnosno Velike depresije koja je počela 1928., 25 posto radne snage je ostalo bez posla. Prije nekoliko dana, 17. marta, američki ministar finansija Steven Mnuchin upozorio je Kongres da bi stopa nezaposlenosti uskoro mogla dostići 20 posto, pišu Paul Romer koji je za 2018. godinu dobio Nobelovu nagradu za ekonomiju i Alan M. Garber, ljekar i ekonomista u analizi za New York Times.

Od tada su vijesti iz ekonomije zlokobne. Sve veći broj stanovnika u SAD-u, jedan od četiri, mora da ostane u izolaciji.

Garancije na zajmove i direktni novčani transferi spriječit će bankrot i neplaćanje duga, ali te mjere ne mogu vratiti rezultat koji se izgubi kada socijalno distanciranje onemogući ljudima da proizvodu robu i pružaju usluge.

Romer i Garber kažu da bismo zaštitili naš način života, u narednih nekoliko mjeseci moramo smisliti pristup koji će istovremeno ograničiti širenje virusa, ali će također omogućiti ljudima da nastave svoje dnevne aktivnosti.

Oni navode da trebamo koristiti dvije strategije koje se komplementarne. Prva bi bila testiranja koja će preciznije odrediti socijalno distanciranje. Druga se oslanja na zaštitnu opremu koja sprečava prenošenje virusa. Usvajanje tih strategija će zahtijevati veliko povećanje kapaciteta za testiranje na koronavirus i porast proizvodnje lične zaštitne opreme.

Resursi, a ne naučna otkrića, su ti koji su potrebni da se prošire kapaciteti za testiranje na virus. Ako se posvetimo proširenju resursa, kažu dvojica ekonomista, tehnološke inovacije će nastaviti smanjivati cijenu i povećavat će brzinu postojećih testova. Na mnogim lokacijama potrebno je i po nekoliko dana da bi se dobili rezultati testova. U subotu je američka Agencija za hranu i lijekove saopćila da će dati dozvolu kompaniji Cepheid da počne prodavati test koji daje rezultate za 45 minuta. Druge firme i istraživačke grupe (među njima Sherlock Biosciences i Njemački centar za istraživanje infekcije) rade na sličnim alternativama. Mnoge bolnice razvijaju vlastite testove.

Ovi noviji testovi mogli bi biti jeftiniji i u tolikoj mjeri dostupniji da će biti moguće više puta testirati sve, a ne samo one koji imaju simptome. Česti testovi omogućit će da se identificiraju i izoliraju ljudi od onih koji su zarazni dan prije pojave simptoma.

Romer i Garber kažu da bismo mogli taj proces početi tako što bi pregledavali širu javnost na sedmičnoj osnovi. Možda bi imalo smisla svakodnevno testirati radnike zdravstvene zaštite i hitne pomoći. Za tako nešto trenutno ne postoje kapaciteti, ali sve što bi bilo potrebno da se to dogodi je da federalna vlada napravi testove na koronavirus.

Testovi za otkrivanje antitijela na novi koronavirus takođe su dostupni. Ako oporavak od bolesti daje imunitet, kao što se čini da je to slučaj sa SARS-om i MERS-om, ovi testovi će identificirati osobe kojima izloženost virusu ne bi naštetila niti bi izložili nekog drugog zarazi. Neće im trebati dodatna ispitivanja.

I osobe sa imunitetom i one koje nemaju virus mogle bi se vratiti na posao i nastaviti svakodnevne aktivnosti.

Dvojica ekonomista savjetuju da moramo dati i zaštitnu opremu svima koji nemaju antitijela, jer će drugi predstavljati rizik za njih. Malo je ljudi koji su više izloženi opasnosti od zaraze od ljekara, medicinskih sestara i onih koji se brinu o zaraženim pacijentima. U Italiji je zaraženo 20 posto zdravstvenih radnika.

Rasprostranjena ispitivanja pomoći će da se identificiraju pacijenti koji su zaraženi, a vlada ih može podstaći da se izoluju, ali neki neće poslušati.

Svaki zdravstveni radnik trebao bi imati jednostavan i brz pristup maskama, rukavicama, zaštitnim odijelima i štitnicima za lice.

Sve dok je rizik od zaraze i dalje visok, potrebna nam je zaštitna oprema koju će svako ko radi u trgovini, i svako ko tamo kupuje, nositi bez prevelikog opterećenja. Trebali bismo postaviti ambiciozan cilj da u roku od dva mjeseca 25 posto svih radnika nosi zaštitnu opremu, a u roku od četiri mjeseca 75 posto radne snage.

Konvencionalni fiskalni odgovor na skali koja nam treba da bi izbjegli ekonomsku krizu zahtijevao bi trilione dolara budžetske potrošnje. Ulaganje u zaštitnu opremu i testove bio bi daleko jeftiniji, bolji način za podsticanje ekonomije od davanje gotovine ili drugih vrsta novčanih transfera.

Dugoročno gledano, pišu Romer i Garbr, vjerovatno ćemo imati bolje mogućnosti, možda će to biti vakcina ili efikasniji lijekovi. Također će u jednom momentu imunitet stada, kada je dovoljan broj ljudi otporan na neku bolest da ona ne predstavlja opasnost za izbijanje epidemije, učiniti koronavirus krizom kojom se lako može upravljati.

Ali, kako navode dvojica ekonomista, ne možemo sebi priuštiti čekanje i nadanje. Poznati britanski ekonomista John Maynard Keynes jednom je rekao kako smo dugoročno gledano svi mrtvi. Ako nastavimo sa trenutnom strategijom suzbijanja zasnovanom na neselektivnom socijalnom distanciranju, za 12 do 18 mjeseci, većina nas će i dalje biti živa, ali će naša ekonomija biti mrtva. | S.B.

Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner

ANKETA

Bojite li se Koronavirusa?

Najčitanije objave

Popularno