Slijedite nas:
Sa Herceg-Bosnom, za kakvu se zalaže rudarski tehničar Karamatić, neovisnost o Bosni i Hercegovini bi našla možda jedna trećina beha Hrvata. Dok bi druge dvije trećine ostale pod Turcima, kako Karamatić u trenucima političke onanije doživljava Bošnjake.
U ovih tridesetak godina postojanja samostalne Bosne i Hercegovine narod je mogao puno naučiti kakve su nam stranke, kakve politike vode i tko je tko u cijeloj ovoj političkoj zavrzlami.
Jasno se pokazalo da državotvornih stranaka ima jako malo. Čak i one stranke kojima su puna usta Bosne i Hercegovine pokazale su i dokazale su da su ima osobni interesi na prvom mjestu, a da da im je priča o ljubavi prema Bosni i Hercegovini samo platforma za osobno bogaćenje. Narodu se mažu oči i narod još uvijek dobrano nasjede na laskave i umilne tlapnje o tobožnjoj ljubavi prema Bosni i Hercegovini.
Svatko vuče na svoju stranu
Kako u BiH imamo tri tzv. državotvorna naroda imamo i tri politike koje umjesto da zajedno upregnuti u kola ovu države vuku u istom smjeru, svaka od njih svoju politiku vuče na svoju stranu.
Moglo bi vas zanimati...
U tom eksponiranju njihovih politika jasno se vidi tko je tko i kakvu Bosnu i Hercegovinu tko od njih vidi.
Neki su apsolutno izravni i bez oraha u džepu javno proklamiraju oni što hoće ili neće. Jedan od takvih je Milorad Dodik čija je politika nedvosmislena i vrlo jasna. On, kao uostalom i sav srpski politički establišment ne žele nikakvu BiH. To je valjda svima jasno. Srpska zajednica u BiH je u okovima Daytonskog sporazuma i samo ih patronat međunarodne zajednice drži u Bosni i Hercegovini.
Bošnjačke nacionalne stranke, ali i one koje za sebe vole reći da su anacionalne ili multinacionalne, odnosno tzv. građanske i koje se u suštini ne razlikuju od nacionalnih stranaka, također imaju svoj politički moto, a on je jedinstvena Bosna i Hercegovina, ma što o njoj mislili Hrvati i Srbi. Po njima Bog je prvo stvorio Bosnu i Hercegovinu, a nakon njega prve ljude i narode među kojima je bosanski narod. Naravno, bošnjačka agenda je da u BiH žive samo Bosanci katoličke, pravoslavne i islamske vjeroispovijesti. Jasno, ovako tvoreno artikuliranje viđenja Bosne i Hercegovine nećemo čuti izravno od bošnjačkih stranačkih prvaka. Ali zato kada preslišamo društvene mreže brzo se uvjerimo kako bošnjačko nacionalno tijelo diše i kakve im se političke informacije kljukaju iz stranačkih kuhinja.
No, ovo svakako nije priča ni o Bošnjacima ni o Srbima već o Hrvatima i njihovoj nacionalnoj politici.
Kod Hrvata se, naizgled, dugo nije znalo što hoće i kamo hrvatski politički lideri vode svoj narod. Sve je nekako bilo obavijeno velom tajne. Hrvatska politika čas je za jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu, čas se hvale politike razbijanja Bosne i Hercegovine po uzoru na srpsko viđenje ove države.
Nema nikakve sumnje da je perjanica i neprikosnoveni autor svake hrvatske političke agende u Bosni i Hercegovini hercegovački HDZ BiH. Pogotovo od vremena HDZ-ovog uzurpiranja HNS-a čime je HDZ sve hrvatske političke opcije u BiH ili stavio pod svoju čizmu ili ih je eliminirao na ovaj ili onaj način.
Čović nije Dodik
Međutim, Dragan Čović, po svemu sudeći, doživotni lider vlasnik svega što ima hrvatski predznak u BiH (i jugoslavenski predznak, da se razumijemo), nije Milorad Dodik. On se ne usudi biti otvoren u eksponiranju svoje politike i politike HDZ BiH. Zna on da nema težinu Milorada Dodika i zna da iza njega neće stati cjelokupan hrvatski narod (kao ni Republika Hrvatski) ako nešto krene po zlu. Ako se ispostavi da je Čović remetilački faktor Daytonske BiH. Ako ga međunarodna zajednica optuži za opstrukciju ili ne daj Bože da dođe pod okrilje sankcija koje je MZ i do sada znala uvoditi brojnim političarima koji su iskakali izvan daytonskog okvirnog sporazuma.
Dragan Čović sebi ne smije dozvoliti taj luksuz. On uvijek mora biti besprijekoran u očima međunarodnih zvaničnika u BiH i njegov kredibilitet se ne smije dovoditi u pitanje. A onaj tko se iole razumije u politiku jasno vidi da Čović ni milimetra nije odstupio od ratane politike Herceg-Bosne. Čoviću je srpski politički model raspleta bosanskohercegovačke krize puno bliži od ideje zajedničke države. Nije prepoznat ni kao lider nametanja nekakvog kompromisa između nepomirljivih stavova bošnjačke i srpske strane. Njegova politika je jasna, ali vješto umatana u celofan.
Kako reći što misli, a da to sam ne kaže
Međutim, Čović nekako sa svojom politikom mora doprijeti do naroda. Stranačka linija nije dovoljna. Stranačko tijelo je upoznato u kojem pravcu ide HDZ BiH, ali to je i dalje mali postotak hrvatskog stanovništva. Potrebni su mediji da se narod preko njih usmjeri i involvira u one pravce kako to HDZ želi.
Ni to nije problem, jer Dragan Čović ima apsolutnu kontrolu nad velikom većinom medija na hrvatskom jeziku u BiH. I on ih obilato koristi i svoju politiku eksponira preko tih medija. Ali tu ima jedan problem. Čović ipak ne smije na sva zvona zvoniti o krajnjem odredištu koje je upisano na njegovoj političkoj navigaciji.
Znao je on katkada nešto i izustiti. I odmah bi se na njega sručila salva kritika, prozivanja u medijima. A Čoviću se nakon toga bilo teško oprati, jer neki njegovi medijski izleti nisu bili baš ni na fonu politike Republike Hrvatske. A to je za njega kao lidera beha Hrvata vrlo opasno. Jer zadnji s kim bi se on smio zamjeriti je politički Zagreb. Jedina uzdanica za koju se očekuje da će uvijek stati iz a leđa Čoviću.
A ponešto javnosti ipak treba reći. I tu dolazimo do suštine ove priče. Čović da ne bi diskreditirao sebe on u prvu plan gura svoje medijske jastrebove. Ili kao bi neki rekli korisne budale koje će umjesto njega javno reći ono što se Čović sam ne usudi, a što je korisno za pranje mozga hrvatskom puku ili što je korisno za samu politiku HDZ-a BiH koju Čović ionako sam kreira.
I HDZ konja za trku ima
Jedan od takvi medijskih megafona politike HNS-a, HDZ-a BiH i Dragana Čovića je Mario Karamatić. Još uvijek aktualni predsjednik HSS-a, nekada respektabilne hrvatske stranke u BiH koju je Čović uništio i na njeno čelo doveo poslušnika i „glasnogovornika“ svojih političkih ideja. Naravno HSS je samo jedna od nebitnih političkih stranaka u HNS-u koja opstoji samo formalno kao bi Čović preko HNS-a imao politički legitimitet.
No, kada se javnosti obrati predsjednik HSS-a to ipak zvuči onako kao da ima težinu, jer narod zna za HSS i zna što je nekada ta stranka bila za Hrvate. Samo sada ne zna da HSS nije ono što je bio i za koga se sada izdaje. To je sasvim dovoljno, jer Čoviću ništa drugo ne treba.
A Karamatić malo, malo, ponešto bubne i štogod bubne to ne prolazi nezapaženo, jer režim se potrudi da svaka politička misao koju izbljuje Karamatić nađe svoje mjesto u Čovićevim medijima. A koji su to Čovićevi mediji? Pa upravo oni koji redovito objavljuju ono što Karamatić govori, a Čović misli.
Uz hrvatske medije, Čoviću je važnije da Karamatićeve besjede dopru do ušiju Bošnjaka i bošnjačkih medija. Ovi opet s posebnim zadovoljstvom objavljuju svaki Karamatićev ispad, jer svaki je kao stvoren za klikanje i poboljšanu čitanost. A uz to su argument i voda na mlin bošnjačkim političkim stavovima u kojima optužuju hrvatsku stranu za politiku i neustavno razbijanja Bosne i Hercegovine.
Karamatićevi biseri
Evo samo nekih od Karamatićevih izjava koje smo letimično prikupili s nekolicine beha portala: „Borit ću se za što manje Sarajeva i što više Herceg Bosne, nacional-islamističke stranke od Federacije prave neku vrstu islamskog kalifata“, „Vjerujem da će Bošnjaci žaliti za Miloradom Dodikom“, Možemo oživjeti Herceg-Bosnu i politički zaustaviti život u BiH“, „Ponovo bi sa SDA pravio vlast, najjeftiniji su u pregovorima“, „Bošnjačka politika će dovesti do nestanka BiH“, „Jedva čekam da Cormak ode iz BiH, jadni Inzko mora se nečim baviti“, „Hrvati imaju mogućnost da unutar FBiH naprave Donjeck i Lugansk“, „Dajem punu podršku kandidaturi Željka Komšića“, „Turski zulum ujedinio Srbe i Hrvate“, „Hrvati dok ne imadnu svoju administrativno-teritorijalnu jedinicu u kojoj će oni birati svoje predstavnike Bosna i Hercegovina neće biti funkcionalna“.
Ovakvih javnih Karamatićevih istupa ima napretek. Izdvojili smo samo neke. I nećemo ulaziti u političku dimenziju i analizu svih od ovih izjava. Jer trebalo bi vremena i prostora. Neke Karamatićeve političke izjave ostanu njegova politička osobna karta. No, sve ove njegove pejorativne izjave Karamatić uglavnom izgovara u kontekstu prvog lica množine. Dakle, „mi“. Pri tomu misli na „mi Hrvati“, a shodno tomu valjda na HNS, a kroz njega nikako ne ekstrahira Dragana Čovića.
Suština je da Dragan Čović, iako vjerojatno misli identično kao Karamatić, nikada nije izjavio ništa slično, niti će izjaviti. Ovakve i slične izjave za Dragana Čovića bi bile politički luksuz i nepoželjna avantura koja može naškoditi njegovom političkom backgroundu kao persone koja je za MZ još uvijek poželjna u političkom diskursu u BiH. Ako se Čoviću kada i omakne on redovito biva prozivan, jer svaka Čovićeva izjava ima težinu za razliku od Karamatića kojeg nitko ne doživljava kao ozbiljnog pa ovakve njegove izjave mnogi objavljuju na naslovnicama kao bi iziritirali naivne radi što veće čitanosti njihovih medija.
Karamatićeva politika nije politika Hrvata
Ma koliko Karamatić bio doživljavan kao politički klaun hrvatske politike činjenica je da mu Čović dopušta takve izjave. One više nego odgovaraju Čovićevoj političkoj dogmi i politici za koju se Čović očito zalaže. Jer Karamatić je „istaknuti“ član HNS-a, a političke poruke ovog rudarskog tehničara sa osvojenih nekoliko stotina glasova ne mogu biti stav hrvatskog naroda u BiH. A Karamatićevo medijsko pojavljivanje kada govori u ime HNS-a nije ništa drugo nego eksponiranje Čovićeve politike koju on uvijek postavlja na način da govori u ime hrvatskog naroda.
Zadnja Karamatićeva javna izjava dolazi nam uz obilježavanje Dana neovisnosti BiH. Iako 01. ožujak nije državni praznik po zakonu, svi koji poštuju državu u kojoj žive, pogotovo oni koji su na proračunskim jaslama ove države, trebali da poštuju taj dan. OK, Srbi nisu za nikakvu BiH i oni su bojkotirali referendum o samostalnosti BiH pa ne čudi što ignoriraju ovaj datum i ovaj praznik, ali Hrvati se ne mogu tako ponašati, jer su oni masovno izašli na taj referendum i plebiscitarno su glasali za samostalnu BiH. Današnje političko stajalište Hrvata nije i ne smije biti negacija tom prazniku. Za tako nešto trebalo bi raspisati drugi referendum. A bez njega Karamatić ne može prejudicirati i u ime Hrvata govoriti da BiH nije naša zemlja.
Na upit novinara da prokomentira Dan neovisnosti BiH Karamatić je odgovorio: “Nisam razumio što ste me pitali. Jedini dan nezavisnosti koji slavim i obilježavam je 28. kolovoz, dan osnutka Hrvatske Republike Herceg Bosne. Ako bih morao birati još jedan datum, onda bi to bio 18. studeni, dan osnutka Hrvatske zajednice Herceg Bosne, današnji datum mi apsolutno ništa ne znači”.
Uz to Karamatić je izjavio kako su Hrvati shvatili da su pogriješili potporom referendumu?!
Ponovo govori u ime svih Hrvata. Tako se čovjek osjeća, jer on je član Predsjedništva HNS-a, a po njemu je udruga građana HNS alfa i omega hrvatske političke misli u BiH.
Hrvati nisu pogriješili
Hrvati nisu pogriješili na referendumu za neovisnost BiH. Može pogriješiti jedan, čovjek. Može pogriješiti skupina ljudi, ali ne može pogriješiti jedan cijeli narod. Politička volja Hrvata je bila da žele neovisnu BiH. I takva odluka se ne može smatrati greškom. Što bi bilo da Hrvati nisu glasovali za neovisnost Bosne i Hercegovine? Pa jednostavno, BiH ne bi imala legitimitet osamostaliti se i ostala bi u državotvornoj zajednici sa Srbijom. Možda Karamatić žali za tim.
Ili je toliko glup da misli kako bi do željene Herceg-Bosne lakše došao da je BiH ostala u sastavu krnje Jugoslavije. Valjda toliki politički diletant nije.
A tko je pogriješio
To što su Hrvati danas nezadovoljni ovakvom Bosnom i Hercegovinom prije svega produkt je promašene politike HDZ BiH. Naravno, nije HDZ isključivi krivac. Na neke stvari nije mogao utjecati. Ali na puno stvari jeste i ako treba u nekoga upirati prstom onda je to svakako u one koji danas sjede u prvim redovima u HNS-u. Pa prema tome i u samog Karamatić koji je politiku HSS-a podanički podčinio Čoviću, a sebe izložio kao dvorsku ludu koja lamentira ono što Čović misli.
Ovakva Bosna i Hercegovina sigurno nije sretno rješenje za Hrvate. Ovakvom rješenju kumovao je i HDZ BiH, jer je ta stranka praktično cijelo vrijeme dio vlasti i kroz vlast zastupa interese hrvatskog naroda. Nekorektno je svoju odgovornost svaljivati na druge.
Sa Herceg-Bosnom, za kakvu se zalaže rudarski tehničar Karamatić, neovisnost o Bosni i Hercegovini bi našla možda jedna trećina beha Hrvata. Dok bi druge dvije trećine ostale pod Turcima, kako Karamatić u trenucima političke onanije doživljava Bošnjake.
Što bi time dobio? Je li to rješenje hrvatskog nacionalnog pitanja Hrvata u BiH? I je li to put kojim ide HNS?
Problemi očito postoje i nitko ih ne negira, ali ako hrvatske probleme budu rješavali ovakvi kao Karamatić hrvatski problemi će očito nestati. Nestat će jer u BiH neće biti Hrvata. Ako je to strateški i nacionalni cilj, aferim, birajmo Karamatića za predsjednika.
Dragan Radić | herceg-bosna.com