Kontaktirajte nas na:

Politika

KARADŽIĆ: ‘Najbliži prijatelji bili su mi dvojica Hrvata! Hrvati i Srbi su jedan narod!’

Osuđeni ratni zločinac Radovan Karadžić, koji je osuđen na doživotni zatvor zbog zločina u Bosni i Hercegovini, u intervjuu za Večernje novosti te progovorio o svojim dobrim iskustvima s Hrvatima i ratu u Bosni i Hercegovini.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Radovan Karadžić

“Ja sam prije rata, na Izetbegovićevu molbu, prestao  govoriti o “kršćanskoj većini u BiH, koju SDA želi potčiniti”. To sam govorio da bi Europljanima bio jasniji apsurd, ali tu nije bilo nikakve kršćanske solidarnosti. Prividni, pa i stvarni bolji odnosi počivali su isključivo na razumu, komplementarnosti i shvatljivosti hrvatskih težnji u BiH. Ni Srbi, ni Hrvati, nisu ciljali na dominaciju nad drugima u unitarnoj i centraliziranoj BiH. To je bilo, i ostalo, opredjeljenje SDA, do današnjih dana.”

Ovako, za “Novosti”, ekskluzivno iz haškog zatvora, piše Radovan Karadžić. Prvi predsjednik Republike Srpske  i osuđeni ratni zločinac odgovarao je u prethodnom periodu na mnogobrojna pitanja o ratnom vihoru u BiH, razlozima za netrpeljivost između naroda, zapadnoj propagandnoj mašineriji, osobnom odnosu sa liderima muslimana u Bosni… Na pitanje da li je dojam da su se Srbi i Hrvati bolje razumjeli nego Srbi i muslimani potpuno pogrešan, ili ima istine u tome, Karadžić ovoga puta odgovara:

“Da se prvo osvrnem na moju ulogu u tome, jer se mnogi amaterski psiholozi zalijeću i povijesna zbivanja tumače psihologijom aktera tih događaja.

Iskustva s Hrvatima

Mi, djeca u Crnoj Gori, saznamo što je o nečemu govorio vladika Rade (P. P. Njegoš) i prije nego što naučimo čitati, jer se često govori jezikom i frazama iz “Gorskog vijenca”. Tako sam za “Hrvate i Dalmatince” prvo čuo od vladike Rada. Vuk Mandušić pita vojvodu Draška, koji se vratio iz Mletaka: “A bjehu li junaci, vojvoda?” a vojvoda Draško odgovara: “Ne, božja ti vjera, Mandušiću/ O junaštvu tu ne bješe zbora!/ Nego bjehu sebi domamili,/ domamili pa ih pohvatali/ jadnu našu braću sokolove/ Dalmatince i hrabre Hrvate/ pa brodove njima napunili/i tiska’ ih u svijet bijeli/ te dovukuj blago iz svijeta/ i pritiskaj zemlje i gradove.”

To je prvo što djeca u Crnoj Gori nauče o Hrvatima i Dalmatincima, a vladičina se ne poriče. “Gorski vijenac” i druga Njegoševa dela, posebno prepiska sa istaknutim pašama i begovima srpskog porijekla, puna su primjera bratskog odnosa bez obzira na vjeru, i to od vladike, kome je vjera posao i posvećenje. Dalmacija je uvijek bila draga Crnogorcima, mnogi su navijali za Hajduk i prije i poslije braće Vujović. U Drugom svjetskom ratu u Crnoj Gori nije bilo međuvjerskih zločina.

Ali, da ne precjenjujemo crnogorske primjere, ja imam najbliže osobe iz Bosne, kojima su ustaše pobile skoro stotinu članova uže i šire porodice, ali oni nikad nisu promijenili odnos prema Hrvatima. Čak su na sudovima poslije rata branili mačekovce, a među prijateljima imali najviše Hrvata. Jasno su vidjeli razliku između običnih Hrvata i zakletih ustaša. Moja iskustva sa Hrvatima u Bosni su bila sjajna. Najbliži moji prijatelji su bili dva Hrvata, Đerek iz Kreševa, i Boban iz Gruda, koji nije krio da su “Bobani bili poznate ustaše”. Neka ljeta su oni provodili kod mojih u Nikšiću, a bezbroj vikenda ja sam provodio kod njihovih.

No, i moja iskustva iz Hrvatske su sjajna. Tamo sam često pozivan da gostujem kao mladi pjesnik, lijepo dočekivan i ispraćan, moji prijatelji (G. Babić najčešće) vodili su me kući, da ne plaćam skupe hotele. Kasnije smo moja Ljiljana i ja imali dobar dio psihoanalitičke obuke kod profesora iz Hrvatske (E. Cividini-Stranić, E. Klajn, Lj. Moro i drugi) u Sarajevu, na Plitvicama, ali i u Zagrebu, gdje su kolege osigurale stanovanje u ustanovi. Čekove sam popunjavao ćirilicom, jer je potpis bio ćirilički, ali nikad nisam imao ni ružan pogled.

Znatna većina u svakom narodu je dobra

Znao sam da su mnogi dinarski Hrvati, u stvari Srbi katolici, ali mi nije bilo važno. I Gavrilo Princip (označen kao velikosrbin) izjašnjavao se kao “Srbo-Hrvat” iako niko u njegovoj obitelji nije bio Hrvat. Ali, poslije čitanja putopisa Aleksandra Giljferdinga (visokog diplomate ruskog cara), bilo je jasno da smo mi jedan narod, čiju nacionalnu pripadnost mijenja crkva kod promjene vjere. No, i Kain i Avelj su bili braća, pa se nije moglo smatrati da ova “braća” neće opet nasrnuti jedni na druge. Ali, lična poznanstva su ljekovita, i zbog jednog sjajnog Hrvata (ili muslimana, ili bilo koga), ne smije se loše misliti i govoriti o narodu.

Da je Gospod našao samo deset dobrih ljudi u Sodomi, sve bi spasio, a mi znamo da je znatna većina u svakom narodu dobra. Dovoljno je dokaza da i u Hrvatskoj postoji žeđ za dobrim odnosima, usprkos značaju koji dobijaju budale i protuhe, koje promoviraju mržnju. Nedavno je u Beogradu gostovala vaterpolo reprezentacija Hrvatske, a po povratku su oduševljeno pričali kako su bili gospodski dočekani, bez ijednog zvižduka na himnu ili na igru.

Ćiro Blažević je svojevremeno oduševljeno pričao kako su svi srpski igrači, po nestanku svjetla na stadionu, zagrlili po jednog hrvatskog igrača radi njihove sigurnosti. To su dirljive stvari, iz nepotrošenih rezervi ljudskosti i “gospodstva”, kome se treba vratiti, što prije, i izolirati budale koje sve kvare i brukaju. Sjenku na ovaj optimizam baca činjenica da se mnogi kandidati za izbore uzdržavaju od kritike tih budala i ološa, strahujući da bi to utjecalo na njihov izborni rezultat. A da li je tako? Ako jeste, to loše govori o našim masama.

Mora postati jasno: mržnja nije patriotska obaveza, ona je anonimna i krije se, ona je dokaz velike inferiornosti. Računa se da smo vjernici, ali se rijetko obraćamo na tu adresu sa pitanjem: “Šta bi Gospod sad uradio?” A ima još jedno, sigurnije pitanje: “Da li ovo (što namjeravam učiniti) mogu da učiniti u slavu Boga?” Tako jednostavno! I odgovor će stići. Može se pojaviti pitanje da li čovjek treba “okrenuti i drugi obraz”, kako to savjetuje Gospod, ali ne mora i ne treba. Dovoljno je da čovjek “primi na znanje” ta osjećanja sa druge strane, da ih ima na umu, ali da niti razvija, niti izražava ista osjećanja, jer bi to izjednačilo strane u sporu.

Rat u Bosni i Hercegovini

A sad o ratu u BiH. Hrvati su zaista nastupali militantno protiv zajedničke države, ali se to moglo očekivati zbog njihove vezanosti za Hrvatsku. I Srbi bi se tako solidarizirali sa Srbijom, i u ocjeni postupaka drugih mora se misliti šta bismo mi učinili u istoj situaciji. Veliku smetnju su predstavljale primese neoustaštva u delu tih nastupa. No, bosanskohercegovački HDZ-Hrvati su u pogledu uređenja BiH bili razumni i shvatljivi: tražili su isto što i Srbi, i što je Evropska zajednica (Karington-Kutiljeiro) prihvatila da ponudi svim stranama – autonomnost jednih od drugih.

Srbi su zbog kompromisa odustali od modela Sjeverne Irske, tj. od ostajanja u matičnoj zemlji. Iako je to bilo eminentno europsko rješenje, Europa je radije podržala model Švicarske, ili još bliže Belgije, i Srbi su još jednom popustili, i zagovarali Bosnu kao “južnu Švicarsku”, a Sarajevo kao Bruxelles, a nikad i nikako kao Beirut. Ni mnogi u Srbiji ne znaju kroz kakve muke su prošli Srbi u BiH, ugađajući drugima, a pokušavajući ne unesrećiti svoj narod.

Ubrzo je postala jasna razlika između ovog neprijateljstva muslimanskih ekstremnih snaga prema Srbima, i onog neprijateljstva iz prethodnih ratova. Tokom tih ratova znatan dio muslimana se borio za interese drugih: Turske, Austrougarske, ili NDH, pri čemu su mnogi muslimani apstinirali od tog neprijateljstva, ili se čak borili na strani branitelja, mahom Srba. Sad je, prvi put, stvar bila drugačija: muslimani se nisu borili za druge, već za sebe, i za jedan koncept Bosne koji nije imao nikakvih izgleda, čak ni kod onih koji su ih naizgled podržavali. Da su kojim slučajem oni pobjedili Srbe i otjerali ih iz Bosne, bili bi prepušteni na milost i nemilost prozapadnom djelu bivše Jugoslavije, uz ogromna ograničenja i postepeno brisanje iz Europe.

To su znali i mnogi muslimanski prvaci, pa su mi neki od njih pričali da i Alija zna da Europa neće dopustiti čak ni malu muslimansku Bosnu bez velike, trodjelne Bosne. Zato se znatan broj muslimana, pa i cjela jedinica, borio u Vojsci Republike Srpske, braneći vrijednosti zajedničkog života, sekularne države i mira.

Nakon mog sastanka sa Bobanom i Mailićem u Grazu početkom maja 92., bilo je jasno da Srbi i Hrvati nemaju oko čega ratovati. Počeo sam jednostavnim pitanjem Bobanu: da li oni osporavaju da će Banjaluka biti u srpskom entitetu, i da li mi osporavamo njihov entitet i glavne teritorije. Bilo je oko 15 % teritorije čija je pripadnost između Hrvata i Srba bila sporna, i brzo smo se usuglasili da nijedna strana ne može dobiti niti izgubiti sve sporno, i da to ne vrijedi ljudskih života. I zaista, naše umirivanje većeg dijela od 1.000 kilometara linije fronta i međusobnih borbi sačuvalo je tisuće mladih života na obje strane.

Danas čak i neki pametni ljudi u Zagrebu podržavaju presude bosanskim Hrvatima “jer su imali dobru suradnju sa Karadžićevim Srbima”. Na čemu su surađivali, da ih treba kazniti? Na humanim poslovima. Stotine kilometara između Srba i Hrvata nije bilo linije fronta. Hrvati iz Kreševa, Kiseljaka, Busovače, Ilidže, Vareša, te sjeverne Bosne, oko Žepča, Željeznog polja, Zavidovića, nisu ginuli od Srba, slobodno su dolazili na Ilidžu, ili prolazili preko teritorija Republike Srpske iz jedne svoje enklave u drugu. Na Vlašiću smo primili preko deset tisuća hrvatskih civila i vojnika, izbjeglica iz Travnika i centralne Bosne, i osobno sam naredio da ih prime, te da ne razoružavaju HVO, nego da im omoguće odlazak po njihovom izboru. Sve ovo je poznato i dokumentirano. Stručnjaci u Zagrebu bi trebalo pitati obične Hrvate iz BiH o toj suradnji, koja nikad nije bila na štetu muslimana, već samo u korist ljudskosti. I hrvatski i muslimanski ranjenici su liječeni u našim bolnicama, Hrvati su dobar dio toga i plaćali.

Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner
Postavite komentar
0 0 glas
Ocjena članka
Pretplati se
Obavijesti me o
guest
0 Komentara
Uredne povratne informacije
View all comments

Politika

Milanović: Izetbegovićeva supruga specijalizirala je u Zagrebu 1993., a sada nas nazivaju UZP-om

Predsjednik RH Zoran Milanović održao je u petak dugu konferenciju za novinare na kojoj je govorio o aktualnim pitanjima, a dotaknuo se i Hrvata u BiH.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Milanović o Izetbegoviću

Govoreći o BiH, obrazložio je svoj nedavni poziv Miloradu Dodiku kazavši kako bi i s vođom bh. Bošnjaka Izetbegovićem “htio pričati o pitanjima koja nas muče”.

Kada govorimo o suradnji, ja pokušavam doprinijeti rješavanju mizerne situacije Hrvata u BiH i računam na pomoć gospodina Plenkovića, pozovem Dodika koji je dolazio i ranije, o tome obavijestim Plenkovića, a na dan dolaska Dodika on mi sam kaže da ga je zvao Plenković, a meni to nije javio. Pitao me i da li da ide kod Plenkovića, ja sam rekao da obavezno ide.

Dignu se galamdžije iz Sarajeva – predsjednik SDA, sin puno talentiranijeg oca, čija supruga je ovdje u Zagrebu 1992. i 1993. specijalizirala – ne u Istanbulu nego u Zagrebu, a sad nas nazivaju udruženim zločinačkim pothvatom, i kaže da neće razgovarati sa mnom. Ja želim razgovarati s vođom bosansko-hercegovačkih Bošnjaka o problemima koje moramo riješiti.

Međutim, g. Plenković nema problem da tog istog gospodina koji se razmeće i hvali da će mi uskratiti svoje društvo (baš me briga) – primi u Zagrebu! I da tome preko nekog savjetnika obavijesti moj ured 15 min prije početka sastanka, kazao je Milanović.

Nastavi čitati

Politika

THOMAS MILLER: Čovjek koji je Puljiću rekao, “vi Hrvati ili se asimilirajte ili iselite”

U američkoj saveznoj državi Illinois jučer je osvanula poruka bivšeg američkog veleposlanika u BiH Thomasa Millera koji je podsjetio na tamošnje Bošnjake na Bidenovo prijateljstvo prema BiH.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Thomas Miller
Bivši američki veleposlanik u BiH Thomas Miller

“Joe Biden je dokazani prijatelj BiH prije, tijekom i poslije rata”, navedeno je u poruci Millera, prenose Vijesti.ba.

Tko je zapravo Thomas Miller?

Vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić u svojim javnim istupa kada god je govorio o ulozi međunarodne zajednice u obepravljivanju Hrvata uvijek je spominjao kako mu jedan zapadni diplomata rekao: “Vi Hrvati ili se asimilirajte ili iselite”.

Kardinal do današnjeg dana nije otkrio ime tog diplomate. No, Hrvatski Medijski Servis od pouzdanog izvora otkrio je o kojem je diplomatu riječ. “Vi Hrvati ili se asimilirajte ili iselite”, doslovno tako kardinalu je rekao bivši američki veleposlaniku u BiH Thomas Miller, otkrio je izvor HMS-a, koji je zamolio da mu se ne otkriva identitet.

Miller je bio veleposlanik SAD-a u vrijeme kada je na čelu OHR-a bio Wolfgang Petritsch, a na čelu OESS-a američki diplomata Robert Barry. Barry je netom prije izbora predložio je izmjene Pravila i propisa Privremenog izbornog povjerenstva, koje je Povjerenstvo usvojilo 14. listopada 2000., mjesec dana prije održavanja izbora. Te izmjene poznate su kao Barryevi amandmani. Njima je omogućeno da čak trećinu izaslanika u Klub Hrvata Doma naroda parlamenta FBiH izaberu Bošnjaci, iz većinski bošnjačkih županija, što je ustavni sud BiH, 2016. po apelaciji Bože Ljubića proglasio neustavnim i izbrisao iz Izbornog zakona BiH.

Istovremeno je tadašnji visoki predstavnik Wolgang Petritsch nametnuo ustavne amandmane prema kojima je bilo omogućeno da se uz pomoć jedne trećine izaslanika u nacionalnim klubovima, umjesto do tada polovice, može izabrati predsjednik i dopredsjednici FBiH i Federalna vlada bez stranaka za koje je glasovala većina Hrvata. Uz to dotadašnji paritet u Vladi FBiH je izmjenjen, pa je umjesto polovice određeno da Hrvati imaju tek trećinu ministarskih pozicija u Vladi FBiH.

Thomas Miler osobno se angažirao u sastavljaju Vlade FBiH, koju je činila tzv “Alijanse za promijene”, predvođena SDP-om, u kojoj su umjesto HDZ-a, stranke za koju je tada glasovala većina hrvatskih birača izašlih na izbore, Hrvate predstavljali minorna stranka Krešimira Zubaka Nova hrvatska inicijativa i Lijanovići.

Cilj projekta bio je napraviti vladu s unitarno-građanskim strankama koja bi provodila američke interesa u Bosni i Hercegovini, a u to vrijeme došlo je i do slabljenja utjecaja Europske unije.

Odgovor HDZ BiH, ali i ostalih prohrvatskih stranaka bio je osnivanje Hrvatskog Narodnog sabora u Novom Travniku i najava proglašenja Hrvatske samuprave. Milerov i Petritschew odgovor bio je smjena tadašnjeg lidera HDZ BiH i hrvatskog člana Predsjedništva BiH Ante Jelavića, tenkovsko uništavanja Hercegovačke banke i pokretanje montiranih sudskih procesa protiv hrvatskih političara, prenose Vijesti.ba.

Nastavi čitati

Politika

HEBRANG OTKRIVA TKO JE KRIV ZA STANJE U ZDRAVSTVU: Jedna žena zaustavila je sve

Pandemija koronavirusa još jednom razotkriva sve boljke hrvatskog javnog zdravstva, a do najnovije eskalacije došlo je zbog obustave opskrbe lijekovima od strane veledrogerija prema bolnicama. Veledrogerije su prekinule isporuku zbog nagomilanog duga bolnica, a predstavnici istih su demonstrativno napustili sastanak s vladajućima.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Andrija Hebrang

Dug u zdravstvu raste već desetljećima, a paradoksalno je da doprinosi za isto rastu, a konstantno raste i dug te su pacijenti vrlo nezadovoljni, redovi čekanja ogromni… Također, iako iz bolnica konstantno stiže vapaj liječnika i ravnatelja da nedostaje zdravstvenog osoblja, prema statistici HZJZ-a njihov se broj posljednjih godina konstantno povećava, dok je pak pacijenata (stanovništva) sve manje…

Predsjednik udruženja veledrogerija pri HGK-u Tomislav Kulić potvrdio je u ponedjeljak da se kreće s obustavom lijekova ili značajnom redukcijom za 3/4 bolnica. Odlučeno je to nakon sastanaka s ministrom financija Zdravkom Marićem i ministrom zdravstva Vilijem Berošom, kad su predstavnici veledrogerija demonstrativno napustili sastanak i rekli ODLUČNO NE!

“Vlada će učiniti sve da ne dođe do nestašice lijekova. Imali smo jučer sastanak za koji bih rekao da nije naprasno prekinut. Ministar Marić ponudio je veledrogerijama iznos koji je trenutačno moguć. Dio novca pronaći će se rebalansom“, rekao je pak ministar zdravstva Vili Beroš.

O svemu smo razgovarali s bivšim ministrom zdravstva iz redova HDZ-a Andrijom Hebrangom.

NEMA BESPLATNOG RUČKA, NI ZDRAVSTVA

Hebrang ponavlja da problemi u zdravstvu traju desetljećima i da dug svakim danom raste za čak sto milijuna kuna.

“Današnji je dug višedesetljetni problem i nije nastao preko noći. Naše zdravstvo svojom tehnološkom opremljenošću, kvalitetom doktora i sestara prati najrazvijenije europske zemlje. U isto vrijeme, uplate u HZZO-u su najmanje,” smatra bivši ministar i uspoređuje izdvajanja za zdravstvo naših susjeda Slovenaca.

“Dok mi uplaćujemo u zdravstveni sustav oko 700 eura godišnje, nekakav realan minimum za zadovoljiti sve potrebe jest 1500 eura, kojeg imaju Slovenci”, rekao je Hebrang.

Da problem zdravstvenog sustava nije od jučer, znaju gotovo svi, a svaki ministar koji ulazi u to ministarstvo zna da mu u ruke pada “vrući krumpir”.

Hebrang smatra da je to klasični sindrom “besplatnog zdravstva” kojeg vučemo iz bivšeg socijalističkog sustava.

“To je naša stara tradicija da je zdravstvo besplatno. Tehnologija i ljudi napreduju, zdravstvo se razvija, sve je to puno skuplje, da ne govorimo o lijekovima”, rekao je Hebrang i upozorio da su sve zemlje provele reformu osim nas.

“Nama je nužna hitna reforma zdravstva i hitna sanacija zdravstvenog sustava. Dug je 11 i pol milijardi što je jako puno. Treba nam hitna reforma, prvenstveno zdravstvenog osiguranja”, rekao je Hebrang i otkrio tko je 2004. zaustavio cjelokupnu reformu zdravstvenog sustava.

“Mi smo 2004. imali reformu koja je prihvaćena od Svjetske zdravstvene organizacije i Svjetske banke. Na žalost, naš tadašnji partner HSS je to odbio, a ključna osoba koja je sve odbila bila je Ana Stavljenić Rukavina”, rekao je Andrija Hebrang.

Spomenuta gospođa poznata je političarka koja je u to doba bila članica HSS-a.

Stavljenić Rukavina u političkoj karijeri je promijenila nekoliko stranaka, tako je redom bila u HSS-u, HSLS-u, a skrasila se kod Milana Bandića te je danas potpredsjednica Zagrebačke gradske skupštine ispred Bandićeve stranke. Bila je i u Vladama Sanaderovog HDZ-a i SDP-a Ivice Račana. U Račanovoj Vladi bila je i ministrica zdravstva iz redova HSLS-a…

Gospođi Stavljenić Rukavini poslali smo upit s ciljem da odgovori na prozivke, no do trenutka objave ovog teksta nije odgovorila. Njen odgovor objavit ćemo po primitku.

Izvor: dnevno.hr

Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner

ANKETA

Bojite li se Koronavirusa?

Najnoviji komentari

Najčitanije objave

Popularno

0
Would love your thoughts, please comment.x
()
x