Kontaktirajte nas na:

Preporuka

Kako mala Hrvatska pomaže u izgradnji velike Srbije?

Dok je HDZ zauzet pretvaranjem Hrvatske u ‘Kostariku Europe’, a Srbija se širi prema zapadu, Andrej Plenković i njegovi servilni ministri bezumno majmuniraju prazne floskule o ‘raznolikosti’ i ‘inkluzivnosti’ kako bi ispunili gladne uši lijevo orijentirane EU birokrati.

Online:

/ Datum objave:

Je li ovo zapadni Balkan, oko 2030. godine?

Ništa više ne otkriva prazninu takozvane hrvatske “vanjske politike” od odgovora vlade Andrije Plenkovića na nedavne rezultate izbora u susjednoj Crnoj Gori.

Ti događaji nisu ništa drugo do seizmički. Kako je sjeverna hemisfera ulazila u jesen, Balkan je ušao u novu sezonu nestabilnosti sa Srpskom pravoslavnom crkvom (SPC) i pristašama velikosrpske ideologije koji su izašli kao pobjednici na nedavnim crnogorskim izborima koristeći religiju za mobilizaciju i prisluškivanje Srba samohranjeni pojam povijesne ‘žrtve’.

Nakon što je bila na vlasti 30 godina, vladajuća stranka u Crnoj Gori, Demokratska partija socijalista (DPS) koju je predvodio Milo Dukanović izgubila je od tri prosrpske i proruske oporbene koalicije – Mir je naša nacija, koalicija Crno na bijelo i Za Budućnost crnogorskog saveza – koji je osigurao 41 od 81 mjesta u parlamentu.

Iako je sve ovo počelo kada je DPS donio zakon o vjerskim reformama kojim se nastojalo zacementirati autokefaliju Crnogorske pravoslavne crkve, koju su Srbi rasformirali 1918. godine, ovo pitanje buja ispod površine najmanje posljednja dva desetljeća.

Napokon, Srbi nikada nisu prihvatili raspad Jugoslavije prije 20 godina i dugo su jadikovali za novom ‘Velikom Srbijom’.

To je isto artikulirao bivši srbijanski premijer Boris Tadić koji je 2014. objavio najnoviji koncept proširene srpske države.

Što se tiče hrvatskoga vladajućeg HDZ-a kao da se sve to događalo na zapadnoj obali Antarktika, a ne 55 minuta leta od Zagreba.

I kao da podsjeća nekoga s povijesnom amnezijom, taktike koje je koristilo prosrpsko savezništvo u Crnoj Gori – poput blokada cesta jezivo su podsjećale na slične onima zaposlenim u Hrvatskoj tijekom ‘Balvan revolucije’ koju su vodili Srbi i stvorili tzv. Regija Srpske autonomne Krajine početkom 1990-ih.

Andrija Mandić, iz saveza ‘Za budućnost Crne Gore’, zastrašujuće je zaprijetio da će “iskopati zakopano oružje”, tanko zastrta referenca na masakre muslimana u mjestima poput Srebrenice, dok je istovremeno pozivajući zemlju Muslimanski poslanici čija je podrška bila presudna za održavanje DPS-ove većine u parlamentu, a ne za podržavanje zakona o vjerskim reformama, rekavši “ako dođete nakon naše crkve, mi ćemo doći nakon vaših domova”.

Mandićeve komentare ne treba shvaćati olako, s obzirom na to da je poznato da je bio pristaša osuđenih ratnih zločinaca Radovana Karadžića i Vojislava Šešelja, kao i da je učenik onoga što američki povjesničar Michael Sells naziva “kristoslavizmom”, mješavinom istočnog pravoslavnog kršćanstva i ekspanzionistički slavenski nacionalizam, koji slavenske muslimane vidi kao “otpadnike” od kršćanstva.
Odgovor Plenkovićeve vlade na sve to bio je kukavički oblik radijske šutnje – vladi u Zagrebu bila su potrebna dva puna dana da čak odgovori na događaje koji su se dogodili sa svojim kolegom saveznikom iz NATO-a 31. kolovoza.

Ali ništa od ovoga ne bi trebalo biti iznenađenje za nekoga tko čak i slučajno razumije balkansku povijest.

Primjerice, prema Borisu Begoviću, profesoru ekonomije na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Beogradu, demokracija, pluralizam i Srpska pravoslavna crkva (SPC) uvijek su bili neugodni. “Pravoslavno kršćanstvo nije bilo zapreka liberalnoj demokraciji u Srbiji: već je bilo obrnuto. Drugim riječima, kaže, robusna i održiva demokracija bila je prepreka pravoslavlju ”, piše Begović. Srpski pokret žena za crno za ljudska prava kaže da „Prikazujući se kao spasiteljicu i čuvaricu srpskog identiteta, [Srpska pravoslavna] crkva koristi nacionalističku retoriku božanski zaređene„ Velike Srbije “.

Ali ovdje se ne radi samo o teritoriju – radi se i o novcu – puno novca i ogromnim količinama imovine. SPC zna da će bez monopola u društvu uvenuti poput cvijeta u pustinji – primjer onoga što se dogodilo postreformacijskoj katoličkoj crkvi lekcija je koju je vodstvo SPC dobro naučilo.

To su primijetili Dragan Šljivić i Andrijana Maksimović u svojoj studiji iz 2018. godine, Pravoslavni kršćani i demokracija u Srbiji: „… odnos pravoslavlja i demokracije često se postavlja kao rasprava o dva suprotna koncepta. To možemo nazvati ‘tezom o nespojivosti’, koja sadrži stav da je pravoslavna crkva formirala dominantna pravoslavna društva, tako da se sada suočava s poteškoćama u demokratizaciji i demokratskoj konsolidaciji. ”

Ta se ‘nespojivost’ očitovala u prosincu 2019. godine, kada je Crna Gora donijela svoj zakon o vjerskim reformama koji je kao državno vlasništvo registrirao sve vjerske građevine i lokalitete koji su ranije bili u vlasništvu neovisne kraljevine Crne Gore prije nego što je 1918. godine postala dijelom Jugoslavije u kojoj su dominirali Srbi.

Novi zakon navodi da vjerske zajednice mogu ‘zadržati svoju imovinu samo ako mogu pružiti jasne dokaze o pravu vlasništva’, što je pokrenulo optužbe SPC-a da Crna Gora planira ‘osporiti svoje posjede’.

Međutim, ovo je samo dio novog zakona – drugim dijelom želi se zemlja pretvoriti u sekularnu državu, kao i da se bivša supresirana Crnogorska pravoslavna crkva (CPC) statusom izjednači sa svim ostalim religijama, uključujući i posebno, SPC.

Zahvaljujući pobjedi na izborima koalicije nadahnutoj od SPC-a, čini se da srpska crkva ima vlastitu zemlju – Krajinu 2.0 – koja je ovog puta u kompletu s vlastitom mornaricom u Boki Kotorskoj, doslovno na 30 minuta vožnje od najjužnije hrvatske granice.

Ali to nije sve.

U sve autonomnijem dijelu susjedne Bosne i Hercegovine (BiH) kojim upravljaju Srbi, planiraju se pretvoriti grad Banja Luka u europsku ‘prijestolnicu’, a projekti za novo središte grada procurili su u tisak poznatih europskih urbanih naselja tvrtka za planiranje i dizajn Cosmos Architecture.

Teško da je to zaista iznenađenje, jer srpski nacionalisti vide BiH kao „dragulj u svojoj kruni“ i započeli su četiri rata zbog bosanskog vlasništva, jedan od njih 1. svjetski rat koji je rezultirao smrću oko 20 milijuna ljudi.

Pa opet, mnogo toga ne bi bilo moguće bez pasivno-agresivnog sudjelovanja Plenkovićevog HDZ-a, gdje njegov ogranak u BiH pod mrtvom i korumpiranom vladavinom tipa kao npr. Ante Čovića djeluje kao jedno ‘krilo’ za političke interese čelnika bosanskih Srba Milorada Dodika.

I sve to uz zagrebački ‘blagoslov’, onaj isti Zagreb koji iz straha od reakcije SPC-a u crnogorskom stilu do danas odbija čak i raspravljati o priznavanju mlade Hrvatske pravoslavne crkve (HPC), unatoč tome što je to izravno u suprotnosti s člankom 41. hrvatskoga Ustava i niza zakona EU.

Ako se ovo nastavi – a čini se da ništa ne govori da neće – Srbi u roku od 10-15 godina mogu završiti s tri države – sadašnjom Republikom Srbijom, Jadranskom Srbijom (Crna Gora) i ‘zapadnom’ (Bosanskom) Srbijom.

Najviše što bi Hrvatska mogla izvući iz ovog geopolitičke krađe zemlje je mali dio zapadne Hercegovine.

Međuvremenu, dok je HDZ zauzet pretvaranjem Hrvatske u ‘Kostariku Europe’, a Srbija se širi prema zapadu, Andrej Plenković i njegovi servilni ministri bezumno majmuniraju prazne floskule o ‘raznolikosti’ i ‘inkluzivnosti’ kako bi ispunili gladne uši lijevo orijentirane EU birokrati.

Par dana prije vladika Mihailo Dedeić, poglavar Crnogorske pravoslavne crkve u novinskom intervjuu rekao da „…Crna Gora ima mnogo izdajnika, dok ste vi u Hrvatskoj imali samo jednog.”

To može biti istina, ali ne mora, ali jedno je sigurno: vrijeme da HDZ iz svog imena izbaci ‘H’ jer u njemu nema ni zrne ‘hrvatskog’ interesa.

Izvor: narod.hr

______________________
Portal herceg-bosna.com ne odgovara za sadržaj i tekstove koji su preuzeti iz drugih medija
3.3 3 Ocjena/e
Ocjena članka
Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner
Postavite komentar
Pretplati se
Obavijesti me o
guest

0 Komentara
Uredne povratne informacije
View all comments

Preporuka

DRAGO BOJIĆ: Tiranija bošnjačkog patriotskog nacionalizma

Učestali napadi na Franju Šarčevića i njegovu obitelj, verbalno nasilje, prijetnje i pozivi na linč, o čemu, uz časne iznimke, uglavnom šuti oportuna sarajevska javnost, pokazatelj su da bošnjački nacionalizam s patriotskom ambalažom najsnažnije uporište ima u glavnom gradu u kojem mu je i rodno mjesto

Online:

/ Datum objave:

Nakon što je 2011. godine Franjo Šarčević, u to vrijeme dvadesetogodišnji student, s prijateljima pokrenuo portal Prometej.ba, vrlo brzo se našao na listi „neprijatelja hrvatskog naroda“, jer je kao urednik portala objavljivao i sam pisao kritičke tekstove o hrvatskoj politici i hrvatskom nacionalizmu u BiH. Šarčević je unatoč napadima hrvatskih nacionalista ostao dosljedan sebi, te i dalje ponajviše kritički piše o hrvatskom nacionalizmu vodeći se moralnim stavom „da prvo treba počistiti ispred vlastitog praga“. No, kako „jedna nevolja ne dolazi sama“, bilo je samo pitanje vremena kad će se slobodoumni i nepotkupljivi Šarčević naći na udaru i drugih balkanskih nacionalizama. Čim je dirnuo u bošnjački nacionalizam i bosanski hipokrizijski patriotizam, na Šarčevića su se sručile galopirajuće horde bošnjačkih nacionalista i takozvanih bosanskih patriota.

Urednik portala Prometej.ba Franjo Šarčević godinama trpi verbalni zulum bošnjačkih nacionalista i bosanskih patriota koji sebe nazivaju i „građanima“ kako bi kamuflirali svoje nacionalističke porive. Raspomamljeni i raspamećeni hajkači ne prežu ni od čega, te često vrijeđaju i Šarčevićevu suprugu Lejlu, njihovu obitelj, prijatelje i suradnike. U maniri najperfidnijih kultur-rasista ismijavaju Šarčevićevo mjesto rođenja (selo Rumboci u općini Prozor-Rama) s šovinističkim aluzijama na (mješovitu) bračnu vezu između Franje Šarčevića i Lejle Reko Šarčević.

Ovih dana se, po tko zna koji put, na sjajnog matematičara i angažiranog intelektualca Šarčevića okomio dijabolični trovač medijskog prostora Nenad Filipović. Riječ je o notornom difamatoru i frustriranom plagijatoru čije tekstualne fekalije zaudaraju na najsmrdljivija bunjišta ljudske gluposti i pokvarenosti. Filipović je otrovnim pamfletom protiv Šarčevića i portala Prometej.ba, u kojem krvoločno reži s iskešenim nacionalističkim očnjacima i na književnike Ivana Lovrenovića i Josipa Mlakića, novinarku Borku Rudić i potpisnika ovih redaka, najavio kandidaturu za najpoganijeg izdanka bošnjačkog patriotskog nacionalizma.

Najveći problem s bošnjačkim nacionalizmom jest u tome što se kamuflira patriotskim patosom, ljubavlju prema domovini i brigom za opstojnost države

Filipovićev, na lažima i podvalama konstruirani pamflet na portalu Proglas.ba (za građansko društvo!) ne bi zavrijedio nikakav osvrt da nije riječ o raširenoj „pojavi“ u bošnjačkim i bosansko-patriotskim krugovima. Tko god se usudi kritički progovoriti o bošnjačkom nacionalizmu, a tom nacionalizmu pripada velikim dijelom i bosanski patriotski građansko-politički odred kao jedinica za specijalne nacionalističke operacije – otkrivanje, lociranje i praćenje neprijatelja, proglašava ga se ustašom, uzepeovcem, četnikom ili nekim drugom pogrdnom kvalifikacijom.

Na listi „neprijatelja bošnjačkog naroda i države Bosne i Hercegovine“ nisu samo Hrvati i Srbi, nego i Bošnjaci koji ne podržavaju takvu ideologiju, a pogotovo oni koji pišu za portal Prometej.ba, zasigurno jedan od najboljih portala u BiH i na ovim prostorima. Šarčević je uspio okupiti respektabilnu grupu autorica i autora, stvoriti slobodni teritorij mišljenja s kritičkom distancom prema svim ideologijama. Radi cjelovite istine, treba kazati da Franjo Šarčević ima podršku mnogih ljudi u Sarajevu, među kojima su najvećim dijelom Bošnjakinje i Bošnjaci, koji tako, uz solidarnost prema prijatelju, čuvaju ugled svoga grada štiteći ga od prijeteće bošnjačke nacionalističke okupacije.

Najveći problem s bošnjačkim nacionalizmom jest u tome što se kamuflira patriotskim patosom, ljubavlju prema domovini i brigom za opstojnost države. Ti užareni patriotski sentimenti kuju se u kovačnici borbenog bošnjačkog nacionalizma, a javnosti se serviraju kao proizvodi humanizma i antifašizma. Riječ je zapravo o tome da se patriotskom i antifašističkom kamuflažom sakriju profašistički stavovi i nacionalističke aspiracije. Bošnjački nacionalisti koji stavljaju metu na čelo Franji Šarčeviću, njegovoj obitelji i svima koji ih podržavaju, nisu pritom nikakvi društveni otpadnici, nego velikim dijelom „ugledni“ i „poštovani“ članovi bošnjačke nacionalne zajednice: akademici, intelektualci, novinari, političari.

O kakvom je patriotizmu riječ vidjelo se i na histeričnim sarajevskim protestima prošle godine organiziranim od svih političkih partija s bošnjačkim, bosanskim i građanskim predznakom. Količina mržnje koju su organizatori i sudionici protesta iskazali prema pripadnicima hrvatskog naroda i visokom predstavniku Christianu Schmidtu, naprosto je zastrašujuća. Prema toj logici, Hrvati su svi odreda ustaše, uzepeovci i fašisti, a visoki predstavnik je personifikacija Adolfa Hitlera koji provodi politiku aparthejda nad pripadnicima bošnjačkog naroda. Od tolikog broja sarajevskih akademika, intelektualaca i novinara, samo su rijetki reagirali na ove fašističke stigmatizacije.

O kakvom je patriotizmu riječ vidjelo se i na histeričnim sarajevskim protestima prošle godine organiziranim od svih političkih partija s bošnjačkim, bosanskim i građanskim predznakom. Količina mržnje koju su organizatori i sudionici protesta iskazali prema pripadnicima hrvatskog naroda i visokom predstavniku Christianu Schmidtu, naprosto je zastrašujuća

Urednik portala Prometej.ba Franjo Šarčević nije jedini ustaša i uzepeovac na bošnjačko-patriotskoj listi ustaša i uzepeovaca. Na toj listi su i književnici Ivan Lovrenović, Miljenko Jergović, Ivica Đikić i mnogi drugi, a odnedavno i povjesničar i publicist Dragan Markovina. Hajka na Franju Šarčevića, njegovu obitelj i portal Prometej.ba u uređenijim društvima izazvala bi snažniju reakciju javnosti, ponajprije tužiteljstva i pravosuđa. No, kako je riječ o disfunkcionalnom društvu u kojem se organizirano potiču progoni neistomišljenika, reakcija nadležnih institucija će vjerojatno i ovaj put izostati. Šarčevićima kao podrška ostaju njihovi prijatelji među kojima je, ponovimo to još jedanput, i veliki broj mislećih i razboritih Bošnjaka koji ne prihvaćaju ideološki koncept bošnjačkog patriotskog nacionalizma, jer su svjesni da i bošnjački nacionalizam, jednako kao i hrvatski i srpski, ima razorne učinke na bosansko-hercegovačko društvo.

Učestali napadi na Franju Šarčevića i njegovu obitelj, verbalno nasilje, prijetnje i pozivi na linč, o čemu, uz časne iznimke, uglavnom šuti oportuna sarajevska javnost, pokazatelj su da bošnjački nacionalizam s patriotskom ambalažom najsnažnije uporište ima u glavnom gradu u kojem mu je i rodno mjesto.

Autor: Drago Bojić | Polis.ba

 

______________________
Portal herceg-bosna.com ne odgovara za sadržaj i tekstove koji su preuzeti iz drugih medija
0 0 Ocjena/e
Ocjena članka
Nastavi čitati

Preporuka

DW: Hoće li EU izaći na kraj i bez ruskog dizela?

EU je već obustavio uvoz ruske nafte. Ali obustava uvoza i naftnih derivata kao što je dizel će i Europi zadati više problema. Svakome je jasno da zapravo i iz Turske ili Indije kupujemo ruski dizel.

Online:

/ Datum objave:

Od prošle nedjelje i EU, kao što već čine SAD ili Velika Britanija, više ne kupuje dizel i druge naftne derivate iz Rusije. To je povezano s određenom maksimalnom cijenom za naftu i naftne derivate – najviše 100 dolara za barel rafiniranog dizela najviše kvalitete, baš kao i protumjerom Rusije kako neće niti prodavati naftu zemljama koje su uopće postavile granicu cijene.

Sankcije i obustava uvoza naravno da Rusiju koštaju – predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen procjenjuje kako zbog ovih mjera Kremlj već sad ima oko 160 milijuna eura manje prihoda – svakog dana. Ali svima je i prije bilo jasno da će Rusija i dalje nalaziti tržište i za naftu i za njezine derivate, a da će onda i takva ruska nafta na koncu završavati kod potrošača Europe.

Jer kod određivanja najveće cijene 5. prosinca prošle godine nije bilo većih poteškoća, no prekid uvoza naftnih derivata, a osobito dizela, je uzrokovao veliku nesigurnost na tržištu, tim više što su i njemačka skladišta dizel-gorivom na najnižoj razini u povijesti.

Bilo je jeftinije uvoziti

Eugen Lindelll i Joshua Folds iz savjetničke tvrtke područja energenata FGE nam objašnjavaju kako se i Rusija dugo vremena trudila umjesto jeftine nafte ponuditi bitno skuplje derivate i kako su se zapadni potrošači „navikli“ na tu ponudu i bitno smanjili svoje kapacitete rafinerija. „Prilično je komplicirano proizvoditi dizel, lož-ulje i druge derivate, dok je proizvodnja sirove nafte jednostavna i mnogo varijabilnija. Ipak, na svjetskom tržištu ima mnogo vrsta sirove nafte iz kojih se mogu proizvesti ti naftni derivati.”

Cijena dizela je već dugo visoka, a sad sve ovisi o tome hoće li Europa naći alternativu – i kako brzo će Rusija naći neko drugo tržište. Europa duboko poseže za svojim zalihama jer joj nafta treba – i za transport, poljoprivredu, a dizel se u industriji ponegdje koristio i kao nadomjestak za plin. Iako zbog razmjerno blage zime nema velikih briga zbog zaliha, može se očekivati da će cijena dizela još više rasti. Barem neko vrijeme će potrajati dok derivati stignu i iz drugih zemalja, a procesi prerade nafte su i u SAD-u i u Europi bitno skuplji nego što je to nudila Rusija.

„Pranje” ruskog dizela

„Tržište je trenutno veoma osjetljivo i uplašeno“, kažu nam analitičari. „Moramo najprije pričekati i promatrati kako se mijenjaju odredišta za rusku naftu, a da pritom ne dođe do dugotrajnih prekida u isporuci. No kad tržište shvati da se to dogodilo i stanje će se smiriti.“

Do početka napada Rusije na Ukrajinu je Europska unija gotovo polovicu svojeg dizela uvozila iz Rusije. Taj udio se u proteklih 12 mjeseci doduše smanjio, ali to su još uvijek značajne količine – u redu veličine 200 milijuna barela u godini 2022., po procjeni analitičara tvrtke Vortexa. Ovaj prekid uvoza Europi stvara nedostatak od oko 600.000 barela dizela i naftnih derivata – na dan. Europa je već odavno počela nabavljati derivate iz drugih izvora – s Bliskog istoka, Azije i SAD-a, ali i ti izvori su već opterećeni.

Tu je svima jasno da je takav indirektni uvoz u velikoj mjeri diesel-washing – „pranje dizela”. Na primjer Turska doduše ima značajne kapacitete za preradu nafte, ali dizel-gorivo koje se uvozi iz te zemlje je zapravo mješavina „turskog“ i ruskog dizela, naravno uz proviziju Turskoj. Posve slično posluju i Indija i čak Kina: Indija rado kupuje rusku naftu i derivate jer su i Rusi prisiljeni spustiti cijenu, i s još većim veseljem taj dizel prodaje Zapadu. Osim povoljne cijene je i tu bitno manji trošak prerade i skladištenja u Indiji, tako da je i izvoz dizela u Europu od početka rata uvelike narastao. To se najbolje vidjelo za vrijeme štrajka u rafinerijama Francuske, kad je preko noći skočio uvoz dizela iz Indije, zapravo zemlje koja jedva da pripada u tradicionalnog isporučitelja naftnih derivata.

Bolja računica kod prerade

I Kina inače prerađuje naftu prvenstveno za svoje potrebe, ali u ovim okolnostima se to promijenilo: i službeno je Peking podigao svoje izvozne kvote za naftne derivate. „Poslovna politika Kine bi mogla promijeniti stanje na čitavom tržištu“, smatra Mark Williams iz tvrtke Wood Mackenzie. Jer to je zemlja koja „ima u svojim rukama ključ za prerađivačke kapacitete čitavoga globalnog tržišta“.

Sve u svemu, Europljani plaćaju skuplje gorivo, ali taj novac ipak ne dolazi u blagajnu Rusije. Osobito kad je riječ o derivatima, treće zemlje radije kupuju sirovu naftu jer i same imaju kapacitete za preradu. „Rusija je već prisiljena svoj dizel nuditi sa žestokim popustom kako bi zasladila kupovinu i u onim zemljama koje to gorivo zapravo ne trebaju“, smatra Eugene Lidell.

To jesu zemlje koje možda dijelom i trebaju ruski dizel – kao zemlje Afrike ili Južne Amerike, ali tu je i Turska koja očito već unaprijed kupuje od Rusa kako bi taj „turski dizel“ prodala Europljanima. Lidell to sasvim jasno vidi i po statistikama gdje Turska već mjesecima povećava uvoz iz Rusije.

Na koliki popust je Moskva spremna?

„Te zemlje su spremne ‘uskočiti’ i kupovati takav jeftiniji dizel“, kaže Lidell, tako da stručnjaci njegove tvrtke uopće ne očekuju neki bitniji pad izvoza ruske nafte. No drugi stručnjaci nisu sigurni, što će biti reakcija Moskve kad shvate kako moraju previše spustiti cijenu da bi prodali svoju naftu. Hoće li onda sami od sebe smanjiti izvoz kako bi povećali potražnju?

Čitav smisao sankcija Zapada nikad nije niti mogao biti neposredni udarac na rusku trgovinu, nego je prisiliti da koristi posrednike. Mark Williams ne primjećuje neke značajnije učinke niti u ruskim kapacitetima za preradu nafte već i zato jer je 40 dolara za barel rafinirane nafte „još uvijek paprena cijena. Na toj razini i ruske rafinerije još uvijek dobro stoje tako da je i tu i int

Izvor: dw.com

______________________
Portal herceg-bosna.com ne odgovara za sadržaj i tekstove koji su preuzeti iz drugih medija
0 0 Ocjena/e
Ocjena članka
Nastavi čitati

Preporuka

JE LI VUČIĆ OTPILIO DODIKA: “Prvi put čujem da se pitanje BiH i Kosova treba rješavati zajedno”

Nagađanja o ne baš sjajnom odnosu između predsjednika Srbije i Republike Srpske, Aleksandra Vučića i Milorada Dodika, dodatno su podebljane potpuno suprotnim stavovima i izjavama dvojice srpskih lidera oko rješavanja kosovske krize.

Online:

/ Datum objave:

Iako u javnosti, makar na prvi pogled, djeluje da Dodik i Vučić imaju vrlo prisne odnose, razmjenjuju čestitke na izbornim pobjedama, a Srbija je, ne jednom, pružala financijsku i svaku drugu vrstu podrške Srpskoj, već duže vrijeme postoje priče o tome da zapravo, iza paravana, predsjednici Srbije i Republike Srpske nemaju baš pretjerano visoko mišljenje jedan o drugom, te da se svojim izjavama i postupcima često “međusobno iritiraju”, piše Srpskainfo.

Zajedno ili odvojeno

U javnosti je tako, prije nekoliko dana, izbila žestoka svađa i međusobne optužbe između Dodikovog savjetnika Pere Simića i bivšeg savjetnika predsjednika Srbije, Nebojše Krstića, a sve povodom nedavne Dodikove poruke da “što god da se uradi oko Kosova, mora se uraditi zajedno”.

U raspravu se uključio i potpredsjednik PDP i bivši ministar vanjskih poslova BiH, Igor Crnadak, koji je također ocijenio da Srbiji “ne pomažu Dodikove izjave o rješavanju kosovskog pitanja”.

“Ovakve izjave ne pomažu Srbiji, a Vučiću samo otežavaju stvari. Dio društva koji je zarobljen u prošlosti, koji ne želi Srbiju na Zapadu i čini sve da europski put propadne, nikada neće podržati takve odluke i zato nije fer tražiti od Vučića da osigura sveopće jedinstvo oko budućih odluka”, rekao je Crnadak.

Međutim, samo nekoliko dana nakon toga Dodik je u pisanoj izjavi ponovio i svoje ranije stavove o tome da se ne može odvojeno rješavati status tzv. neovisnog Kosova od statusa Republike Srpske u BiH, te da Srbi u RS, kako je zaključio, imaju puno veće pravo tražiti neovisnost nego što to imaju kosovski Albanci. Predsjednik RS također je optužio Zapad za provođenje dvostrukih standarda.

Opasnost od odmazde Zapada

U prilog tvrdnjama onih koji smatraju da u odnosima Vučića i Dodika “ne cvjetaju ruže” ide i nedavna izjava predsjednika Srbije, koji je prilikom skupštinske rasprave o famoznoj francusko-njemačkoj inicijativi za rješavanje kosovskog pitanja, namjerno ili ne, praktično “otpilio” Dodika i njegovu tezu o povezanosti rješavanja problema na Kosovu i u BiH.

“Prvi put čujem da se pitanje BiH i Kosova treba rješavati zajedno”, rekao je Vučić u Skupštini Srbije, reagirajući na izlaganje pojedinih zastupnika oporbe koji su u svjetlu rješavanja kosovskog pitanja spominjali i situaciju u BiH.

Direktor beogradskog Instituta za nacionalnu i međunarodnu sigurnost, Darko Trifunović, za Srpskainfo tvrdi da je predsjednik Srbije apsolutno u pravu kada navodi da se u ozbiljnim krugovima nigdje ne povezuje rješavanje stanja na Kosovu i BiH.

“Ako pažljivo pratite, jedini tko to pitanje stalno poteže je aktualni predsjednik Republike Srpske. Po mom mišljenju to nije politički mudro, jer tom pričom doslovno bodete oči Zapadu i zaista pravite Srbiji dodatne probleme”, kaže Trifunović.

On, između ostaloga, smatra da rukovodstvo Srbije pokušava, u trenutnoj geopolitičkoj situaciji,  izvući maksimalnu korist za Srbe koji žive na Kosmetu, te da službenom Beogradu, prema njegovim riječima, sada ne treba i briga i o položaju Republike Srpske koju, kako tvrdi, trenutno nitko ne ugrožava.

“Nigdje na Zapadu, makar u relevantnim krugovima, ne spominje se ideja o ukidanju Republike Srpske, pa zaista ne znam kome je potrebno da teme o odcjepljenju od BiH sada stavlja na stol i time se sam “namješta” za neke eventualne odmazde. Ne znam je li Vučić svojom porukom u Skupštini Srbije udario politički šamar Dodiku, ali znam da mu uplitanje Republike Srpske u sadašnji problem sa statusom Kosova zaista ne treba”, tvrdi Trifunović.

Izvor: srpska.info

______________________
Portal herceg-bosna.com ne odgovara za sadržaj i tekstove koji su preuzeti iz drugih medija
0 0 Ocjena/e
Ocjena članka
Nastavi čitati

Popularno

0
Would love your thoughts, please comment.x