Kontaktirajte nas na:

Preporuka

KAKO JE VUČIĆ NAMAGARČIO HRVATSKU: Mi njima sve, a oni nama obnovu kuće bana Jelačića i stan ubijenog Đinđića

Od svih Hrvata na prostoru onoga što se danas samoincijativno naziva Srbijom, nestalo ih je tri četvrtine. Hrvati su, dakle, na teritoriju Srbije (uključujući i Vojvodinu) svedeni na razinu tzv. statističke pogreške, sve iza grla tužno popevajući: “Srijem, Banat i Bačka, tri srca junačka…”

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Pojam nazvan Hina, ne u globalističkom, ali zato u antropologijskom tumačenju, ima različita značenja i međusobno nepovezane konotacije, primjerice:

– na određenoj točki kugle zemaljske Hina označava oblik privremene tetovaže;

– u negdašnjoj koloniji, u zemlji pronađenoj za tešku zapadnoeuropsku eksploataciju svega postojećega, odnosno u središnjoafričkom Kamerunu (koji graniči s Nigerijom, Srednjoafričkom Republikom, Gabonom i Ekvatorijalnom Gvinejom), riječ Hina označava narodnosnu zajednicu okupljenu oko istoimenoga grada na sjeveru te države gdje se govori jezik kadik (eng/franc. – chadic);

– u jugoistočnoj Aziji, Hina je žensko ime za djevojčicu, odnosno ime za ono što smo mi nekada u Zagrebu zvali “male curice”, a Japanci – barem tako svjedoče moji sinovi, od kojih jedan studira japanski, a drugi u pravilnim razmacima u Japan putuje gotovo svake godine.

– o Hini rade svoje verzije “crtanih filmova” jer je to njima skraćenica za Hinamatsuri, odnosno za Dan lutkica ili za Dan djevojčica;

– imenom Hina nazvano je nekoliko uragana/orkana/ciklona južno od ekvatora;

– Hina navodno može biti i mladunče pauka Genus gaspiria;

– Hina je, međutim, najvjerojatnije polinezijska božica, ponekad i zemaljska, kraljica ili poglavarica: Hina/Sina božica je koju su štovali narodi diljem Polinezije s obzirom na to da najpoznatiji mitovi o ovoj božici dolaze iz maorske i havajske mitologije jer je u mitologiji starih Havajaca božica Hina opisana kao iznimno lijepo i inteligentno biće koje se pojavljuje u mnoštvu oblika;

– po toj i takvoj mitologiji, Hina je često smatrana božanstvom Mjeseca, a smrtni poglavica Aikanaka ju je oženio te mu je rodila dvojicu sinova, iako se Hina poševila s Bogom Neba, čije je ime Wakea, pa je po Hini bila nazvana poglavarica Hina-au-kekele, Gospa Velikog Otoka koji mi europski domoroci, neupućeni u te davne i stvarne priče, nazivamo Novim Zelandom;

– no, Hina nije samo to, jer postoji i HINA, što je akronim za Hrvatsku novinsku izvještajnu agenciju, onu koja je još 1990. smišljena, organizirana i ustanovljena kako bi bila “suprotiva Turkom”, tj. kako bi bila suprotiva tzv. TANJUG-u (što je bio akronim za Telegrafsku Agenciju Nove Jugoslavije, organiziranu po ideji onomadnoga srpskoga slikara, jugoslavenskog partizanskog narodnog heroja Moše Pijade) iako, kad već o vremenima i strašnim stvarima govorimo, taj TANJUG i danas djeluje, makar kao agitpropovski velikosrpski mehanizam novoga Aleksandra, prezime mu je skraćeno. Kao i Hini.

No, što se događa danas kad razmišljamo samo o tome što je HINA?

Dobar val

Dana 24. rujna 2020. zagrebački JL prenosi Hinin tekst u kojemu stoji da je tzv. Hrvatsko nacionalno vijeće (HNV) u Srbiji “preuzelo” prostor u središtu Beograda koji mu je srbijanska vlada “dodijelila” za “potrebe” područnog ureda HNV-a i mjesnih udruga “kulture”, a ugovor su potpisali čelnici HNV-a i srbijanske Republičke direkcije za imovinu Srbije, jer je srbijanska Vlada usvojila 10. rujna zaključak o “davanju na korištenje” Hrvatskom nacionalnom vijeću “nepokretnosti” u Beogradu koja je u vlasništvu Republike Srbije na “neodređeno vrijeme i bez naknade”, a ugovor o “dodjeli” potpisali su direktor te direkcije Jovan Vorkapić i predsjednica HNV-a Jasna Vojnić pa je predsjednica HNV-a “zahvalila srbijanskom predsjedniku Aleksandru Vučiću”, Republičkoj direkciji za imovinu te svim sudionicima u dogovorima koji su doveli do toga da se HNV-u i hrvatskim udrugama koje djeluju na području Beograda i Srbije osigura lokacija u samom središtu grada, koja će, kako je rekla, biti vrlo reprezentativna za hrvatsku zajednicu, a potpisivanje ugovora Jasna Vojnić je ocijenila kao “jedan od izuzetnih primjera kako možemo ‘relaksirati’ srpsko-hrvatske odnose, kako se taj dobar val pozitivne politike može širiti”, dodavši da na tom tragu treba i dalje nastaviti i ostaviti iza sebe sve poteškoće u zadnjih nekoliko godina, od pokretanja inicijativa do današnjeg potpisivanja ugovora, jer će, po njezinim riječima, novi prostor biti “vrhunski centar” u koji će moći dolaziti “eminentni” umjetnici, glazbenici, pjesnici, i koju će biti točka povezivanja ne samo  hrvatskog naroda nego i pripadnika drugih nacionalnosti – javio je nepoznati novinar Hine, domećući: – Jasna Vojnić je najavila da će kuća bana Jelačića u Petrovaradinu, koja je “ustupljena” hrvatskoj zajednici u Srbiji i preuređena da bude “središte”, svečano biti predana 16. listopada, te da će toj ceremoniji nazočiti i srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić.

Novovjeko ‘dejstvovanje’

Kako stoji na web-stranici Hine, tamo je ravnateljica Branka Gabriela Vojvodić, jedna nekada lipa mala, koju smo onomad u nekim novinama gdje se furala kao lektorica poznavali pod nekoliko drugih prezimena, a u njezinu Upravnom vijeću jošte jesu osobe imenima Maja Pleskalt, Bruno Dobronić, Romana Bogut, Slavica Cvitanić i još živa Majda Tafra-Vlahović dok su, izgleda, glavne tamo frke od face Serđo Obratov i voditelj OD informatike Fikret Hodžić. Tu Hinu je osnovala i plaća je hrvatska država (?!), lako je to provjeriti, odnosno, plaća Hinin “posao”, eventualno učinak, što naprosto znači da Hinino novovjeko “dejstvovanje” putem poreza uglavnom plaćaju siroti Kroati makar putem Zakona o Hini, iako je dvojbeno i diskutabilno koliko Hina ima “novinara”, kao što je dvojbeno tko tekstove za Hinu piše, nepoznato je ima li Hina fotografa u svom tzv. FAH-u i tko ondje uopće nešto normalno radi. Primjerice, više je nego očito da je Hinin tekst naprosto proširena bilješka političkoga tijela (recimo, Ministarstva) i to s tvistirjućim političkim ciljem, kad kazuje da su navodni čelnici nekoga HKC-a u Beogradu, predsjednica Ljiljana Crnić i potpredsjednik Aleksandar Alač, bili među najustrajnijima u nastojanjima da se tzv. hrvatskim “udrugama kulture” osigura prostor za djelovanje u “srbijanskoj prijestolnici”, u čemu su imali iznimnu potporu Veleposlanstva RH, poglavito donedavnog veleposlanika Gordana Bakote, te da je kuriozitet prostor, dodijeljen danas HNV-u i mjesnim udrugama kulture, zapravo – pozor, kontroverzni je to spin! – nekadašnji stan prvog demokratski izabranog srbijanskog premijera Zorana Đinđića, ubijenog u atentatu 12. ožujka 2003., u kojem je on živio s obitelji do početka travnja 2002. kada se bio preselio u službenu rezidenciju koja pripada predsjedniku srbijanske vlade, u Užičkoj 40 na Dedinju, površine 160 četvornih metara, u središtu grada, na Studentskom trgu, u neposrednoj blizini Rektorata beogradskog sveučilišta, Kolarčeva narodnog sveučilišta, Filozofskog, Filološkog i Prirodno-matematičkog fakulteta, Narodnog kazališta te Narodnog i Etnografskog muzeja u Beogradu.

Mantanje mozgom

Hini svakako treba odati počast, no o čemu je ovdje zapravo riječ, ako nije riječ o mantanju mozgom, eventualno o reciprocitetu? Recimo, u ekonomiji, reciprocitet znači jednakost u uzajamnim ekonomskim odnosima, kojim se strane obvezuju da će interese druge strane tretirati na isti način kao što druga strana poštuje interese prve, dok je u međunarodnom pravu – kako stoji u Hrvatskoj enciklopediji – reciprocitet ono što je načelo usmjereno na (recipročno) osiguranje poštovanja suvereniteta države, ostvarenje načela jednakosti država te zaštitu interesa domaćih državljana jer s obzirom na način utemeljenja, odnos reciprociteta može biti formalan (zakonski ili diplomatski, tj. uređen međunarodnim ugovorom) i stvaran (onaj koji postoji u praksi), a primjenjuje se u mnogim područjima međunarodnoga javnoga i privatnoga prava. Države mogu uvjetovati primjenu neke odredbe načelom reciprociteta, npr. prihvatiti nadležnost  međunarodnoga suda samo u odnosima s državama koje tu obvezu također prihvaćaju. Ako jedna stranka međunarodnoga ugovora krši njegove odredbe, druga ima pravo odgovoriti mjerom koja se temelji na načelu reciprociteta (ne ispuniti svoju ugovornu obvezu u cijelosti, suspendirati dio ugovora ili cijeli ugovor, odnosno zahtijevati njegov prestanak). Na temelju toga načela jedna država priznaje drugoj, odnosno njezinim građanima, ista prava i povlastice koja je njoj i njezinim građanima priznala druga strana (npr. glede povlastica i imuniteta diplomatskih zastupnika, prava i obveza stranaca, ekstradicije).

Kasno priznanje

U ovom otajstvu žalosnom, prisjetimo se da su Hrvati u Srbiji priznati kao “nacionalna manjina” tek 2005. Prema popisu iz 1961. broj Hrvata iznosio je 196.409. Prema popisu iz 1991. ukupan broj Hrvata iznosio je 97.344 i činili su 1,24 posto stanovništva Srbije. Prema popisu stanovništva provedenom 2002., u Srbiji je te godine živjelo 70.602 Hrvata, 56.546 u Vojvodini, a 14.056 u središnjoj Srbiji. No, prema popisu iz 2011., ukupan broj Hrvata u cijeloj je Srbiji iznosio 57.900 (znači, 0,81 posto stanovništva Srbije). Najviše ih je bilo u Vojvodini, gdje je bilo 47.033 izjašnjenih Hrvata i gdje su bili četvrta po brojnosti zajednica, a zajedno s “nehrvatskim opcijama Hrvata”, treći po brojnosti. Druga regija gdje su Hrvati bili brojni jest beogradska, gdje je bilo urnebesnih 7752 izjašnjenih Hrvata, po čemu su bili peta zajednica, dok je još bio i veliki broj Hrvata izjašnjenih pod nenacionalnom opcijom “jugoslavena”. O čemu je ovdje riječ, zaboga? Od svih Hrvata na prostoru onoga što se danas samoincijativno naziva Srbijom, nestalo ih je tri četvrtine. Hrvati su, dakle, na teritoriju Srbije (uključujući i Vojvodinu) svedeni na razinu tzv. statističke pogreške, sve iza grla tužno popevajući: “Srijem, Banat i Bačka, tri srca junačka…”

Bojkot opozicije

Međutim, ne budimo nepošteni čak i kad smo sarkastični, nije riječ samo o Hrvatima u ultramultinacionalnoj Srbiji: primjerice Dejan Bursać, istraživač na beogradskom Institutu za političke studije, jasno kaže: “Prije svega, razjasnimo što su to manjinski poslanici u kontekstu ove tematike. To nije svaki poslanik koji je privatno pripadnik etničke manjine, već se termin odnosi isključivo na one koji su izabrani kao predstavnici političkih partija nacionalnih manjina, tj. zastupaju njihov interes. To što je neki poslanik koji je igrom slučaja etnički Mađar, Rumunj ili Albanac izabran na listi SNS-a, DS-a ili SPS-a, u ovom kontekstu ne igra nikakvu ulogu – jer on nije politički zastupnik manjine”, pa u skladu s time objašnjava kako je u modernoj Srbiji “prije izbora 2020. godine  naprasno promijenjen izborni zakon. U pokušaju vladajućeg SNS-a da ublaži efekte bojkota opozicije te osigura pluralizam u parlamentu, prvo je osnovni cenzus smanjen na 3%, a zatim je manjinsko predstavljanje dodatno potaknuto odredbom kojom se rezultat manjinskih lista množi s koeficijentom 1,35. Praktično, time je za stranke manjina uveden cenzus za trećinu glasova manji od prirodnog. Uz to, množenje rezultata poboljšalo je i broj osvojenih mandata manjinaca, koji iznosi rekordnih 19: SVM osvaja 9 mandata, koalicija ‘Samo pravo’ (Bošnjaci i Makedonci) 4, Albanska demokratska alternativa 3 i SDA 3 mandata”.

Tri četvrtine

S druge strane, ako kao početnu referencu kao ranije uzmemo 1961., tada je izjašnjenih Srba u Hrvatskoj bilo 624.956, odnosno 15.02 posto stanovništva, da bi ih 1991. bilo 588.663, odnosno 12,16 posto, te ih po popisu iz 2011. godine ima smo 186.633, znači 4,36 posto. Napamet govoreći, iz Hrvatske je, dakle nestalo oko dvije trećine osoba koje su se izjašnjavale Srbima, dok su iz Srbije (uključujući i Vojvodinu) – u istom razdoblju – nestale tri četvrtine osoba koje su se ondje izjašnjavale Hrvatima. Ne kontemplirajući o pučkoškolskim doskočicama o tome što je više, jesu li u nultoj kružnici crnomornije dvije trećine ili su veću tragediju u sebe upumpale ine tri četvrtine, čak ne razmišljajući o tome kako Hrvati u Srbiji nisu vodili nikakav rat, a Srbi u Hrvatskoj jesu itekakav, upitajmo se svi zajedno, što je to reciprocitet?

Dopustimo ovdje digresiju, reciprocitet se ne smije izjednačavati s retorzijom, koja je ipak u međunarodnom pravu dopuštena (iako, neuljudna) mjera koju jedna država poduzima prema drugoj državi kao odgovor na njezin, također međunarodnim pravom dopušten, no neuljudan čin. Kako Hrvatska enciklopedija objašnjava, najčešći su primjeri retorzije u međunarodnoj praksi bojkot i embargo (npr. trgovački, financijski), prekid prometnih, komunikacijskih, sportskih i drugih veza, uvođenje viza, različite nepovoljne carinske mjere, uskrata pomoći i povlastica, pa i prekid diplomatskih ili konzularnih odnosa. No, čini se da je reciprocitet nešto nepojmljivo: 190.000 ljudi koji se u malenoj Kroaciji vole izjašnjavati Serbima svakodnevno na razne načine raspolažu milijunima proračunskih (budžetskih) hrvatskih kuna, navodno zato što im to “pripada”, dok se jedva 50.000 preostalih Hrvata u obližnoj Srbiji u novije doba naglavačke izvrće i oko oba se uha veselo smije zbog obnove rodne kuće austrijskoga generala i hrvatskoga bana Josipa Jelačića u Petrovaradinu, plus plešu pogo u nekom stančiću od 160 četvornih metara usred napadno balkanskoga metropolitanskoga Beograda u kojem je navodno nekada stanovao neki Đinđić, što je fakat fascinantno, javlja Hina.

Izvor: 7Dnevno

Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner
Postavite komentar
0 0 glas
Ocjena članka
Pretplati se
Obavijesti me o
guest
0 Komentara
Uredne povratne informacije
View all comments

Preporuka

Novi zakon: Zbogom komentarima čitatelja ispod članaka, izdavači odgovaraju i za oglase

Predloženi zakon postao je vrlo nepopularan kod zainteresirane javnosti, posebno medijskih kuća, već u procesu javnog savjetovanja

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek očekuje kako će se prijedlog novog Zakona o elektroničkim medijima za dva tjedna naći na Vladinoj sjednici. Nakon toga zakonski prijedlog bit će upućen u Sabor, kako doznajemo, u redovnu proceduru – u dva čitanja. A što se čekalo više od pola godine nakon što je Zakon o elektroničkim medijima prošao proces javnog savjetovanja još početkom ožujka?

– Nacrt prijedloga zakona prošao je javno savjetovanje koje je trajalo do 5. ožujka i slijedom okolnosti izazvanih pandemijom nije bio upućen ranije u daljnju proceduru. Predloženim Zakonom o elektroničkim medijima u nacionalno zakonodavstvo RH transponirat će se odredbe revidirane Direktive o audiovizualnim medijskim uslugama u pogledu promjenjivog stanja na tržištu – poručuju iz Ministarstva kulture i medija.

Predloženi zakon postao je vrlo nepopularan kod zainteresirane javnosti, posebno medijskih kuća, već u procesu javnog savjetovanja tijekom kojeg je upućeno više od 600 primjedbi, odnosno prijedloga poboljšanja zakona, od čega su brojni prijedlozi odbijeni u cijelosti. Neki od njih za medijske izdavače bili su od krucijalne važnosti.

Ograničenja medija

– Predloženi novi Zakon o elektroničkim medijima znatno se razlikuje od aktualnog te je općenito ocjena Udruge novinskih izdavača HUP-a da se njime u cijelosti znatno otežava rad pružatelja elektroničkih publikacija. Time se zapravo ugrožava sloboda i neovisnost medija, što i jest njihova primarna zadaća u skladu s odredbama Zakona o medijima. Zakon o medijima propisuje što sloboda medija znači, koja je uloga medija i koja su ograničenja medija.

Ta ograničenja su s ovim prijedlogom izmjena Zakona o elektroničkim medijima znatno pooštrena. Primjena zakona proširena je na pružatelje elektroničkih publikacija kroz više odredbi, što do sada nije bilo, pa je teško procijeniti kakav će to utjecaj imati na pružatelje elektroničkih publikacija i što to znači za medije.

Najveći problem izdavači vide u propisivanju odgovornosti izdavača za komentare i u iznimno rigidnim prekršajnim odredbama. Naime, prvi se put izrijekom propisuje odgovornost izdavača za komentare čitatelja, što bi posljedično moglo dovesti do tužbi radi naknade štete neovisno o odredbama Zakona o medijima – kažu u Udruzi novinskih izdavača.

Bez jasne definicije

Naime, člankom 93. Zakona o elektroničkim medijima predlaže se “odgovornost pružatelja elektroničkih publikacija za cjelokupni sadržaj, uključujući i onaj koji je generirao korisnik”. Drugim riječima, urednici i vlasnici medija mogu biti kažnjeni i zbog nekog rasističkog komentara ili, primjerice, zbog komentara koji potiču na nasilje, a koji se objavljuju ispod novinarskih tekstova na portalima, a najčešće to čine anonimne osobe.

Za kršenje odredbi iz članka 93. predviđa se kazna u rasponu od 100 tisuća do milijun (!?) kuna.

– Prekršajne odredbe su proširene (više od 100 prekršaja) i pritom nejasno definirane te prepuštene arbitrarnom tumačenju Agencije (potpuno su izmijenjene), a kazne su goleme. Minimalna kazna predviđena je u iznosu od 100.000 kuna, a tekst je sročen tako da sve može biti prekršaj. Dodatni problem je to što se u prekršajnim odredbama taksativno nabrajaju prekršaji koji su već predviđeni u Zakonu o medijima i drugim matičnim zakonima koji precizno definiraju kršenja u svom području, tako da se zapravo time predviđa mogućnost višestrukog kažnjavanja za isti prekršaj.

Također, proizlazi i da će većina oglašavanja moći biti kažnjiva prema tom prijedlogu zakona jer su prekršajne odredbe preširoke i bez jasne definicije da bi se moglo razlučiti što i kako se uopće može objavljivati i prema kojem zakonu će onda biti kažnjivo. HUP Udruga novinskih izdavača stoga je zakonodavcu uputila detaljno očitovanje te očekujemo prihvaćanje prijedloga izdavača kako bi se na vrijeme spriječile navedene neusklađenosti i moguće negativne posljedice – poručuju iz Udruge novinskih izdavača HUP-a.

Neravnopravan položaj

Boris Trupčević, predsjednik izvršnog odbora udruge, pridodaje da su “kad je riječ o odgovornosti izdavača za komentare čitatelja, domaći izdavači na domaćem tržištu stavljeni u neravnopravan položaj u odnosu na globalne internetske platforme”.

– Od lokalnih sudionika traži se praktički da pronađu rješenje za probleme koje ne uspijevaju riješiti ni globalni giganti, pri čemu znamo da se najveći dio govora mržnje događa na svima dostupnim globalnim platformama koje ostaju zaštićene od odgovornosti. Paradoksalno, ishod takvog rješenja mogla bi biti zabrana komentiranja te neizravno dodatno osnaživanje globalnih platformi – kaže Trupčević.

S druge strane, u Ministarstvu kulture i medija poručuju da su “vodeći računa o potrebi donošenja propisa koji će biti u skladu s razvojem tehnologije, načelima slobode medija i potrebom promicanja javnog interesa u obavljanju djelatnosti pružanja audiovizualnih medijskih usluga” predloženim Zakonom o elektroničkim medijima uredili brojna pitanja i riješili probleme.

Izvor: jutarnji.hr

Nastavi čitati

Preporuka

Zašto je Mostar “svjetski lider” po broju zaraženih u odnosu na broj stanovnika?

S obzirom na povećanje broja inficiranih korona virusom u Mostaru, djelatnici Doma zdravlja Mostar na svojoj Facebooke stranici iznijeli su alarmantne brojke o broju zaraženih u Mostaru te uputili su upozorenje i molbu građanima Mostara da se pridržavaju svih mjera za sprječavanje širenja covida-19 kako bi sačuvali svoje i zdravlje svojih sugrađana te pomogli i olakšali zdravstvenim djelatnicima u borbi protiv ove infekcije.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

– Alarmantne brojke zaraženih stanovnika HNŽ-a nam ukazuju da se nalazimo u ozbiljnom problemu. Brojke i slike govore same za sebe – upozoravaju iz Doma zdravlja Mostar i navode zabrinjavajuće brojke.
Kažu da je u periodu od 28.9.2020. do 18.10.2020. godine u Domu zdravlja Mostar obavljeno 4511 testiranja, do čega je na SARS CoV-2 pozitivnih PCR testova bilo 796. Od tog broja 30% su na SARS CoV-2 pozitivna djeca školske dobi. Ukupna incidenca (broj novooboljelih) iznosi 710,25 na 100 000 stanovnika.

U Domu zdravlja su napravili i usporedbu dvotjedne incidence na SARS Cov-2 pozitivnih PCR testova Mostara sa Republikom Hrvatskom i Njemačkoj pa je tako grad Mostar ima 554,99 pozitivnih testova na 100 000 stanovnika , Hrvatska 193,8 na 100 000 stanovnika, a Njemačka 40 na 100 000 stanovnika.
– Iz navedenih podataka je evidentno da je transmisija u zajednici izvan kontrole te ukoliko nastavi ovakav trend prijeti ozbiljna opasnost od urušavanja zdravstvenog sustava – apeliraju iz Doma zdravlja Mostar.

Kako vidimo, iz mostarskog Doma zdravlja ponovo, po tko zna koji put, apeliraju na građane da se odgovorno ponašaju kako bi se spriječilo širenje opasnog virusa. Međutim, umjesto upornog apeliranja na građane, čime posredno krivicu i odgovornost prebacuju na njih, konačno bi vrijeme bilo da i zdravstveni radnici jedan apel upere tamo gdje mu je i mjesto te da jasno identificiraju gdje se pravi problemi nalaze

U nekoliko navrata smo predvidjeli da će vrlo brzo dnevni broj zaraženih doseći broj od 1000 dnevno oboljelih u BiH, a da će se pogotovo u Hercegovini dramatično povećati čak i odnosu na ostale krajeve BiH.

Jer, nekažnjavanje ‘prekršitelja’ mjera i toleriranje svadbenih, kafanskih druženja, vjerskih i sličnih slavlja na kojima su redovni posjetitelji upravo oni koji donose mjere, pa ih krše i ne pridržavaju ih se, čak i zbog uskostranačkih, često i financijskih interesa sada dolazi na naplatu.
Zbog toga, čak i kad dolazi iz Doma zdravlja, koji je usput rečeno, također pod apsolutnom stranačkom kontrolom apel koji se upućuje građanima je u potpunosti licemjeran.

Umjesto građanima, taj apel potrebno je uputiti nadležnim strukturama vlasti da konačno počne obračun s neodgovornim ponašanjem vladajućih struktura koji apsolutno ništa ne čine kako bi se spriječila izvorišta masovnog širenja virusa. Također, ne čini ništa ni kada je u pitanju kontroliranje širenja virusa u školama, pa ni dan danas nemamo obavezno periodično testiranje nastavnog osoblja niti serološka testiranja djece.

Očekivati od običnih građana i pozivati ih apelima na odgovornost potpuno je besmisleno kada znamo da su u prvom redu čelni ljudi raznih ministarstava, premijeri vlada, članovi kriznih stožera prvi u neodgovornom ponašanju kako u obavljanju svojih funkcija, tako i u svakodnevnom ponašanju mimo tih funkcija.

Zato, upravo bi zdravstveni radnici trebali biti prvi koji će jasno i otvoreno govoriti gdje se pravi problemi nalaze, a ne apelima odgovornost ‘svaljivati’ na građane.

Izvjesno je da nas čeka novi svojevrsni ‘lockdown’ , makar u Mostaru, možda čak već od ponedjeljka kada će nadležne vlasti da bi pokušale spasiti cijelu situaciju prekinuti izvođenje nastave i zatvoriti škole.

Na taj način će zaključati i ogroman broj roditelja da sa svojom djecom realiziraju faktički nepostojeću ‘online’ nastavu. Jednostavno, osim ‘lockdowna’ oni niti znaju niti mogu niti su sposobni da uraditi bilo šta drugo. Sve to će pravdati, fantomskom obranom zdravstvenog sistema, a da pri tome ništa nisu uradili da takav scenarij spriječe.

Naprotiv, u pogoršavanju tog scenarija svojom nesposobnošću i svojim neodgovornim ponašanjem na svojim funkcijama, pa čak i osobnim primjerima, sudjelovali! Jer, očigledno nekima kao da odgovara da bude što više zaraženih i što više mrtvih.

U svemu, za nadati se da se građani ne slažu baš sa takvim ishodima te da će na predstojećim izborima, ako se oni uopće i održe – ipak ovaj put birati pametnije

Izvor: denevno.ba

Nastavi čitati

Preporuka

U HRVATSKOJ SE PROVODI DIKTATORSKI KOMUNISTIČKI REŽIM! Ovršni zakon imaju samo Rusija, Sjeverna Koreja i Hrvatska

Tek su prošla tri dana od završetka moratorija na ovrhe, a građanima su na kućne adrese počela pristizati nova ovršna rješenja.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Zanimljivo je kako ta rješenja dolaze u poslijepodnevnim satima i ne donose ih poštari koji uobičajeno dolaze u određeni kvart već sasvim nove osobe koje su vjerojatno određene za raznošenje “plavih kuverata od kojih se građanima ledi krv u žilama”.

Navest ćemo primjer ovršnog prijedloga koji je dobila umirovljena profesorica prosječne mirovine 3500 kuna (podaci poznati redakciji) i to za neplaćenu pristojbu HRT-u za šest mjeseci. Taj dug iznosi 480 kuna, no u ovršnom prijedlogu se popeo na 796,89 kuna! Kako je specificirano, kamata iznosi 16,89 kuna, na troškove poštarine otpada 37,50 kuna, javnobilježnička naknada iznosi 75 kuna dok je odvjetnička naknada 187,50 kuna. U svemu tome, nije jasno zašto u ovršnom prijedlogu mora biti i odvjetnik i javni bilježnik, ali kako smo već nekoliko puta pisali, to je vjerojatno stoga što svi u ovršnom lancu moraju ostvariti prihod preko leđa ovršenika.

Ovršenica je dobila rok plaćanja od 8 dana! Neobično je i to što je ovrha došla u drugom dijelu mjeseca kada umirovljenici još nisu dobili mirovinu što znači da nikako neće moći podmiriti dug u roku od 8 dana. I tada dolazimo do problema. Rješenje odlazi u Finu, a kako bi se namirila i ta “država u državi” za nju je napravljen model tzv. predviđenih troškova. Na dug od 480 kuna, predviđeni troškovi iznose dodatnih 506,25 kuna! Kako je objašnjeno, namet u obliku pribave klauzule pravomoćnosti i ovršnosti iznosi 250 kuna + PDV, zatim sastav prijedloga za provedbu ovrhe daljnjim sudionicima u postupku ovrhe (to je vjerojatno naša Fina) stoji 125 kuna + PDV dok klauzula pravomoćnosti i ovršnosti iznosi 30 kuna + PDV.

I tako umirovljenica umjesto 480 kuna duga mora platiti ukupno 1303,14 kuna! Kao što bi premijer Plenković rekao “dugovi se moraju platiti”. Naravno! Ali moraju li se platiti i svi ostali izmišljeni nameti kako bi se što više sudionika u ovršnom procesu namirilo? Kada se uzima kredit kod banke, ni kamate na kredit nisu toliko visoke kao što je ovakvo legalno lihvaranje hrvatskih građana. I još se nešto ne smije zaboraviti. Ako naša umirovljenica ne uspije odjednom uplatiti dugovanje već se ono produlji za mjesec, dva, tri… dodatno teku zatezne kamate pa se ukupni dug još više povećava.

Zanimljivo je kako ovršne prijedloge i dalje šalje uglavnom odvjetničko društvo Hanžeković&Partneri koje je to radilo i prethodnih godina.

Kako bismo saznali što je poduzela Udruga Ovršni u vezi ove nove nemilosrdne situacije hrvatske države prema njenim građanima, upitali smo potpredsjednika te udruge Radovana Preložnjaka za komentar.

On je rekao kako su članovi udruge pregovarali s ministrom pravosuđa i uprave Ivanom Malenicom koji je saslušao sve njihove prijedloge i imao razumijevanja za njih. “Jedan od naših prijedloga bio je da ljudi na ovrhu plaćaju 10 posto od svoje plaće ili mirovine kako bi im ostalo i za režije i život i ministar se s tim složio. Mi znamo da se dug mora podmiriti i ne bježimo od toga, a s ovakvim načinom plaćanja svi bi bili zadovoljni –  i vjerovnici i dužnici”, rekao je Preložnjak.

Dodao je kako su s Malenicom razgovarali i o preprodaji dugova raznim agencijama za što je ministar rekao kako to “nije u njegovoj nadležnosti već u resoru ministra financija Zdravka Marića“.

“Dužnici imaju pet, šest ovrha, a naplaćuje se prvi na listi prioriteta. Za to vrijeme oni koji su drugi i treći postaju nervozni i ne mogu dočekati da se i oni naplate pa dugovanje preprodaju trećoj strani – agenciji za naplatu potraživanja čiji djelatnici počinju nazivati ljude i maltretirati ih. Kada smo to objasnili, Marić je shvatio o čemu je riječ”, istaknuo je Preložnjak.

Kako još uvijek traje pandemija koronavirusa, ali i koronakriza, iz Udruge Ovršni zatražili su produljenje moratorija na ovrhe za dodatna tri mjeseca jer je sve prekratko trajalo. Za to vrijeme bi se napravio novi Ovršni zakon. No, s tim prijedlogom nisu naišli na odobravanje.

“Premijer je rekao da se dugovi moraju vraćati. Mi nismo protiv toga nego smo protiv lihvarenja i nabijanja kamata na dug. Smatramo da prvo trebamo platiti glavnicu te smanjiti kamate. Nažalost, u našoj državi je sve u ovršnom ropstvu. I u Ministarstvu financija smo naišli na razumijevanje. Rekli smo im da Finu treba izbaciti iz ovršnog postupka. Marić nas je prvo malo čudno gledao, a onda shvatio da bi to bilo dobro”, rekao je Preložnjak.

Podsjetio se kako su Ovršni zakon “za svoj dobar biznis napravili Hanžeković i Bošnjaković”. “No, ne smijemo zaboraviti ni Milanovićevu vladu u kojoj je ministar Orsat Miljenić dodatno podržao i pogoršao taj zakon”, istaknuo je.

Preložnjak je naglasio kako je jedini u Hrvatskoj koji brine o ovršenim, blokiranim i deložiranima međimurski župan Matija Posavec. On je kroz Udrugu Ovršni napravio fond za pomoć od 150 tisuća kuna. “Imamo svog odvjetnika i ostale pravnike i oni pomažu ovršenima. Ljudi sve rade sami, a to nije dobro. Čovjek je možda vlasnik kuće, a ima plaću ili mirovinu od 3000 kuna i ne može dobiti pomoć. Kroz taj fond ipak im se pomaže. Na taj način smo spasili ljudima kuće”, rekao je.

No, taj se fond odnosi samo na ovršene iz Međimurske županije. “Prema tom modelu željeli smo napraviti iste takve fondove po Hrvatskoj, no kako su nam župani ‘otvorili vrata’ tako su ih i ‘zatvorili’. To je jedna velika nebriga za građane. Govorili su nam da ljudima daju jednokratnu pomoć, a djeluje i Crveni križ koji pomaže ljudima te smatraju da samo na taj način mogu zbrinuti svoje ovršene građane”, rezolutan je Preložnjak.

Dodao je kako je to “jednostavno jedna tužna priča”.

Govoreći o sljedećim koracima Udruge Ovršni, Preložnjak je rekao kako će za nekoliko dana ići na sastanak s predsjednikom Zoranom Milanovićem. “Odgovorno tvrdim da je premijer Plenković svojim činom ugrozio nacionalnu sigurnost. Ljudi su nervozni zbog koronavirusa, a s provedbom ovrha bit će još gore. Pokušat ćemo još jednom ići razumno i razgovarati. Cilj nam je novi Ovršni zakon koji mora biti pravedniji od sadašnjeg. Naši odvjetnici su napravili prijedlog novog zakona na 328 stranica na kojima se može iščitati da će svi biti namireni i zadovoljni – i vjerovnici i država i dužnici”, istaknuo je.

Još jedan od sljedećih koraka im je treći odlazak u Bruxelles u Europski ured za borbu protiv prijevara (Olaf) jer, kako je naglasio Preložnjak, očito trebamo pomoć izvana od Europske unije.

“Naime, očito je da se ovdje provodi diktatorski komunistički režim! Želimo to prenijeti u EU. Ovršni zakon imaju samo Rusija, Sjeverna Koreja i Hrvatska”, zaključio je Preložnjak.

Izvor: dnevno.ba

Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner

ANKETA

Bojite li se Koronavirusa?

Najnoviji komentari

Najčitanije objave

Popularno

0
Would love your thoughts, please comment.x
()
x