Slijedite nas:
Ne moram čekati te rezultate, jer već znam rezultat. Nije pobijedio nitko. Ali smo zato svi izgubili. Izgubio je jadan narod. Načelno, narod se proglašava za krivca, jer navodno ima mandate u svojim rukama. I na dan izbora ako hoće može promijeniti sve. Da li je to baš tako? Rekao bih da nije.
Naš narod je u banani i sam se ne može izmigoljiti iz ovakvog stanja u kojem vlada nazovi demokracija. Ljudi su prije svega okovani u mentalne okove, zarobljeni u svoje imaginarne nacionalne torove i isprepadani onim drugima. Nisu sami kadri razmišljati svojom glavom. Radije se prepuste kolotečini i prepuste da vrijeme sve stihijski nosi. I njih same, jer nisu kadri načiniti tu mentalnu promjenu bez kuje se ne mogu riješiti ovog kvazidemokratskog hropca.
Tko narodu može pomoći? Sam dragi Bog zacijelo, ali nešto neće. Bit će da su grijesi naših predaka toliko veliki, jer ima već 200 godina, od kako dokumentiramo našu prošlost, sve nas nešto Bog handri. Kažnjava nas kao da smo najgori ljudi na svijetu. Šalje nam ratove, zemljotrese, poplave, bolesti. Sad još i ove lopuže koji se s narodom igraju demokracije.
Mogla bi i Međunarodna zajednica. Ali bit će da se i oni ugledaju na Boga pa zaključuju po onoj; ne bum se štel mešat.
Nikakva kataklizma nije na vidiku. Tako jedino ostaje da se sami pokušamo izboriti za svoju istinsku slobodu, za pravdu i pravednu državu. Za neko normalno društvo u kojem će čovjek poželjeti živjeti, a ne da samo razmišlja kako će napustiti ovu nedođiju.
A mi sami to očito nismo u stanju. Kod nas nekakve suštinske promjene, po pravilu, događaju se samo nakon velikog međusobnog klanja i velikih razaranja.
Prošlo je tek 25 godina od zadnjeg takvog zla. Što je previše, previše je, pa i za nas. Prerano je da mijenjamo stanje na način da se opet gledamo preko nišana. Morali bi se strpjeti još barem dvadesetak godina. Tek toliko da nastavimo tradiciju naših predaka. Da ne bi slučajno ispali pametniji.
Imamo sustav kojeg definiraše u Daytonu. Narodni prvaci ga potpisaše, vjerojatno uz cijevi prislonjene na sljepoočnicu, jer ne znam zašto bi inače. Zašto i bi kada su svi nezadovoljni ishodom. A da su svi nezadovoljni vidimo već 25 godina od kako ovaj prividni mir traje. Retorika se zaoštrava, mržnja raspiruje… Dovoljan je tek jedan klik pa da opet gledamo klaonicu nad klaonicama.
A kako bi bilo lijepo da u jednoj demokratskoj proceduri izaberemo ljude i stranke koje će nam donijeti prosperitet. Koji će ovu zemlju dići iz ponora i usmjeriti je nekom normalnom trasom.
Ne traži ovaj narod kule i gradove. Samo malo dostojanstvenog života. Da nitko od nas ne razmišlja što će sutra pojesti ili kako će izmiriti ovu ili onu obvezu koje su nam stavljene na teret.
Kako bi sretan narod bio samo da se može riješiti, primjerice, bankovnih minusa. Da dočeka sljedeću plaću, a da ju već nije potrošio. Doduše, banke bi zbog toga bile nesretne. Pa se zato trebamo pitati je li ovo država nas samih ili je ovo država banaka i ostalog krupnog kapitala? Odgovor znate.
Kakve veze sve ovo ima sa upravo održanim izborima?
Pogledavam na sat, biračka mjesta su zatvorena. Narod je rekao što je mislio reći. Odigrao je još jednu demokratsku utakmicu koja je sve samo demokratska nije. Jer ovo što mi imamo u našoj državi čista je farsa i besmislica kakva vjerujem ne postoji nigdje.
Nikakvi se vijećnici i načelnici ne biraju. Ne postoje nikakvi smisleni programi po kojima bi narod prepoznavao svoje šanse i razlučivao što je bolje za njega, a što nije. Po definiciji demokracije izbore bi trebale dobivati stranke s najboljim programima. Jer zdrav razum nalaže da se birači trebaju opredijeliti za najbolje programe. A u praksi imamo sasvim drukčije relacije. Programi ne postoje (čast izuzecima), nego se narodu kroz nekakve listiće, flajere ili plakatice u pet-šest rečenica obećavaju kojekakve gluposti da se normalan čovjek doslovno zgrozi čitajući ih. Obećavaju se kule i gradovi. Kod nas karakteristično obećavaju se i države u državi ili pak cijela država od onih koji jedva da drže vlast u 25% države.
Na „komunalnim“ izborima, kandidati za načelnike obećavaju veće mirovine?! A s mirovinskim fondom nikakve veze nemaju. Obećavaju veće plaće, zaposlenja, a isti ti ljudi niti su što uradili po pitanju plaća niti su koga legalno zaposlili, a na vlasti su 20 ili čak i više godina.
Nije tema ove kolumne što su to stranke obećavale građanima, a što nisu od obećanja ispunile. Ima tu svega i zaista bi popis svih besmislenih obećanja bio kilometarski.
Zato idemo zaviriti u srž problema. Idemo razgoliti ovu kvazidemokraciju.
Kakav je uopće profil ljudi koji se kandidiraju na izbornim listama ili kao kandidati za općinske načelnike? Što ih motivira da se bave politikom i na koji način oni razmišljaju?
Prvo, lako je uočiti da velike stranke, a to znači stranke na vlasti, puno lakše animiraju građane da se kandidiraju na njihovim listama. Po pravilu svakom od tih kandidata nešto se obeća. Ili sami kandidati imaju dug prema strankama za izvršena obećanja sa nekih od prethodnih izbora ili zbog usluge koju im je stranka pružila između dva izborna ciklusa. U najčešćem slučaju to su radna mjesta.
Ostale stranke nisu u toj poziciji. One ne mogu ništa ponuditi svojim biračima. Logično, jer nemaju pristup državnim jaslama. A iz državnih jasala se financira sve. I stranačke kampanje i stranačka obećanja. To što je sve mimo zakona i što je velika lopovija nikomu ništa ne znači. A kako se radi, kako se krade i koliko pokazao je slučaj Sanader u Hrvatskoj. Nema tu bitne razlike.
Gotovo ni jedan kandidat (kao i stranka) koji se pojavi na izbornoj listi nema motiv ponuditi neko rješenje za postojeće probleme. Niti to njih zanima, niti su oni u kadru riješiti postojeće probleme. Isključivo su motivirani svojim osobnim interesom. A on se očituje kako sam već rekao, nekom akvizicijom koju će dobiti od stranke za vjernost istoj.
Ako stranke imaju prostora (a u ovakvom sustavu i te kako imaju) onda konstruiraju šeme pomoću kojih lažiraju izbore. Na razne načine kradu se glasovi. Složena je to priča i već je u medijima objavljivano koje su to tehnike s kojim se stranke služe kako bi pobijedile na izborima. Glasovi se kupuju katkada i otvoreno. Čovjek se zapita otkud im toliki novci kada mogu kupiti na tisuće glasova. Da nemaju svoju štampariju? Ili sve to pretrpi općinski, županijski, entitetski i državni proračun. Ne znam da je i jedna stranka podigla kredit ili ušla u minus da financira svoju kampanju. No, razvidno je kako pojedine stranke u izborni ciklus ulaze sa ogromnim novcima, a otkuda im veliki novci to bi valjda trebali ovlašteni organi otkriti.
A zašto ne otkrivaju? Zato što te iste stranke postavljaju i zapošljavaju ljude u svim tim institucijama. U policiji, u tužilaštvu, u pravosuđu općenito, u Središnjem izbornom povjerenstvu i u svim drugim institucijama. Dakle stranke kontroliraju sve i svakoga. Imaju apsolutni monopol. One su i iznad zakona. Zakon je samo za sirotinju i raju, a veliki se posluže zakonom samo kada njima zatreba.
Osim toga velike stranke imaju moćno članstvo, ljude koji su za njih spremni uraditi sve. Spremni jer su im veliki dužnici. Obično se tu radi o osobama koje je stranka progurala na neke pozicije za koje i oni sami znaju da im ne pripadaju. Da li po njihovom obrazovanju, da li po znanju i stručnosti…
Obično su iz jedne obitelji zaposleni svi i oni se za stranku žrtvuju kolikogod da treba. Služe im kao robovi. Neki od njih su uvjereni da život tako funkcionira i da ne može drukčije. Drugi pak znaju o čemu se radi, ali ćute i zadovoljno trljaju ruke uvlačeći se vođama kako bi zadržali svoj status, a tako i privilegije.
Ne postoji zdrava ideja koja bi kroz neku zdravu stranku okupila slobodnomisleće ljude koji mogu uraditi uistinu dobre programe i koji mogu dati puno za razvoj društva i demokracije. Takva ideja biva sasječena u korijenu. Sve se učini da se takva ideja uništi, jer ona je konkurencija koja im predstavlja pravu prijetnju. Pokušali su mnogi i nitko nije uspio. Nije jer korumpirana i pokvarena vladajuća hobotnica prvenstveno pazi da se njihov sustav ne uruši, da se slučajno iskra progresa ne uvuče na njihov teritorij.
Što na kraju kao zaključak navesti?
Pa ništa drugo nego ponoviti ono što je na početku teksta rečeno. Izbori su prošli, jedino je narod sigurno izgubio. Stranački operativci i podrepaši nisu narod. Oni su dio naroda kojeg su mnogi umovi svijeta proglasili za najvećim smećem društva. Oni nisu nikakva novina. Ima ih oduvijek. Ali su u Bosni i Hercegovini u ovo vrijeme ključ vlasti. Poluga pomoću koje oligarhija predodređenih prodavatelja magle pliva loveći u mutnom. I cijelo vrijeme troši državne resurse, zadužuje zemlju i stvara uvjete u kojima narod masovno napušta zemlju.
I dogodiše se i ovi izbori i ništa se od navedenog nije promijenilo. Onaj tko je morao izašao je na izbore i odradio je svoj dug, dok većina naroda samo sliježe ramenima praveći se bedacima. Ili kako jedan od kolumnista na domaćim portalima za narod reče da je intelektualna sirotinja i tupavo biračko tijelo. Nikada nisam ni pomislio na takve kvalifikacije narodnih masa, ali danas nisam siguran da bih oponirao autoru prethodne rečenice.
Važno je da država na papiru funkcionira i da ima kredibilitet da se može zaduživati kod međunarodnih financijskih institucija. Jer oligarhija mora trošiti. Ako nema što krčmiti u državi ima kredit od MMF-a. A tko će vraćati te novce, njih nije briga. Netko već hoće. A taj netko iz ove kože ne može i kad-tad čekat će ga da plati visoku cijenu ovakvog društva i sustava koji se za divno čudo održava godinama.
Nama ostaje samo da zaključimo da je razlog tomu ili ekstra sposobna vladajuća oligarhija ili intelektualna sirotinja i tupavo biračko tijelo ma tko oni bili.
herceg-bosna.com