Slijedite nas:
Knjiga “Jasenovac” hrvatskog historičara Ive Goldsteina odlukom ministra kulture Srbije Vladana Vukosavljevića stavljena je na “crnu listu” knjiga koje se ne preporučuju bibliotekama u Srbiji da ih otkupljuju. Autora knjige Goldsteina, dosljednog borca protiv revizionizma, ministar je napao, jer je, navodno, “umanjio” broj srpskih žrtava stradalih u ustaškom logoru u Jasenovcu.
Profesor Ivo Goldstein u razgovoru za “Jutarnji list” komentirao je ovu neobjašnjivu odluku i problematiziranje njegovih naučnih istraživanja. On je rekao kako je potpuno nestinita tvrdnja koja se plasira u srpskoj javnosti kako izraelski Yad Vashem i Muzej holokausta u Washingtonu barataju podatkom o 700 hiljada ubijenih u Jasenovcu.
“Ne. Muzej holokausta spominje brojku od 80.000 do 100.000 žrtava, a otprilike o istim podacima slažu se i stručnjaci u Yad Vashemu. Međutim, na ploči u tamošnjoj Dvorani sjećanja i dalje je ugravirana brojka o 700.000, a izraelska se strana pravda da je teško promijeniti spomenutu ploču, tako da ona i dalje stoji. Ali, stručnjaci Yad Vashema koji se bave ovom tematikom, prihvaćaju da je u Jasenovcu likvidirano između 80.000 i 100.000 ljudi.”
Profesor Goldstein podsjetio je na podatke koje je iznio u svojoj, za srpskog ministra “neprihvatljivoj” knjizi.
“Posve je logično da Jasenovac predstavlja srpsku traumu, jer od trenutno 83.145 poimenično popisanih žrtava na popisu Spomen-područja Javne ustanove Jasenovac, njih 47.627 srpske su nacionalnosti. Kako nisu sve žrtve poimenično popisane, mislim da valja sve srpske žrtve (a i druge) uvećati za oko 10, možda 20 posto. Dolazimo do brojke veće od 50 hiljada Srba ubijenih u Jasenovcu, što ga čini najvećim srpskim stratištem u Drugom svjetskom ratu. Posve je normalno da srpsko društvo i kultura imaju pravo komemorirati Jasenovac. Ali, treba se riješiti osvetničkih poriva i teza o 700.000 žrtava, jer onda se to pretvara u propagandu protiv Hrvata, a djelomice i protiv Bošnjaka muslimana. S druge strane, hrvatska, a i bošnjačka javnost, trebaju se suočiti s činjenicom da su neki pripadnici tih naroda sudjelovali u strašnim zločinima. Važno bi bilo da svatko u svojoj sredini stvara kulturu sjećanja koja se neće konfrontirati s drugim kulturama sjećanja, a političari bi trebali zajedno odlaziti ne samo u Jasenovac nego i na druga mjesta stradanja – u Vukovar, Srebrenicu…
Kada bi u današnjoj političkoj eliti na prostoru bivše Jugoslavije bilo imalo vizionarstva, a manje sitnoračundžijskog mentaliteta i svega ostaloga, mogli bi se svi naći na Sutjesci. No, to pripada u domenu znanstvene fantastike.” | S. B.