Kontaktirajte nas na:

Preporuka

IVAN LOVRENOVIĆ: Više nitko ne zna što Hrvati u BiH hoće

Pisac Ivan Lovrenović (77), eruditska je osoba i jedan od vodećih intelektualaca na pro­storu bivše Jugoslavije. Iako ga u posljednje vrijeme rijetko susre­ćemo u medijima, njegova riječ koja otriježnjuje, ima ogromnu težinu i nagoni nas da se svi za­mislimo nad svojom sudbinom. Lovrenovićev doprinos književ­nosti i uopće kulturi kako hrvat­skog tako i drugih naroda koji obitavaju na ovim prostorima nemjerljiv je.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Ivan Lovrenović

Autor intervjua, novinar Večernjeg lista Oliver Cvitković piše da se nada da će Lovrenovića znati cijeniti neka buduća pokoljenja kada mi nismo te da iz ovog razgovora izvlači pou­ku da je, usprkos svemu, najvaž­nije ostati i biti svoj.

Jedan od povoda za ovaj intervju jest i knjiga “Ikavski zemljopis”, koja je nedavno predstavljena javnosti. Zbog čega nam je ova knjiga važna, kao i sama povijesna ličnost franjevac Ivan Frano Jukić?

Knjiga jest posvećena fra Ivanu Frani Jukiću u povodu 200 godišnjice od njegova rođenja, i djelomično slijedi jedan od njegovih putopisa po Bosni iz godine 1845. Ali meni i Josipu Lovrenoviću, umjetniku koji je snimio moćne fotografije za knjigu, bilo je stalo i do osobnoga doživljaja s toga putovanja, kako je zapisano u knjizi: „Zaputiti se Jukićevim stopama, predati se igri dvostrukoga gledanja: njegovim očima i našim očima, očima njegova vremena i vremena današnjeg, i sve to zabilježiti kao svojevrsnu posvetu.“ A za organizaciju zahtjevnoga putovanja i za objavljivanje knjige zaslužna je firma GS tvornica mašina Travnik, odnosno gospođa Snježana Köpruner, menadžerica i suvlasnica firme. Dodajem i to da je za izuzetnu vizualnu i tehničku realizaciju knjige zaslužna tiskara Grafotisak i gospodin Mladen Ćorluka.

Inače, tu veliku Jukićevu godišnjicu 2018. godine zabilježio nije nitko, niti je itko tim povodom Jukiću posvetio kakav simpozij, tematski skup, medijsku pažnju. Ni bosanska akademija znanosti, kojoj je bio preteča, ni hrvatska kulturna i znanstvena javnost, kako u Bosni i Hercegovini tako i u Hrvatskoj – za njih taj čovjek i njegovo djelo ne znače ništa. Zaklinjati se politički u svoju nacionalnu kulturu, svoju povijest i u svoj kulturni identitet, a ne imati pojma ni o jednomu ni o drugomu ni o trećemu – tipično bosanski i tipično hrvatski.

Vaša fascinacija Jukićem traje više od četiri desetljeća?

Razlog je čudesna i uznemirujuća Jukićeva aktualnost – intelektualna, etička, domovinska, politička. Bila je jednako snažna i svježa i 1975. kada sam pisao roman Putovanje Ivana Frane Jukića, kao i danas, na novi način. Kada bi današnji bosanski intelektualni i politički uglednici imali hrabrosti da čitaju Jukića, prepali bi se nakaznosti i promašenosti vlastitih ideja, postupaka, prakse. Kada bi današnji hrvatski intelektualni i politički uglednici imali hrabrosti i pameti da čitaju Jukića, još više bi se prepali nakaznosti i promašenosti vlastitih ideja, postupaka, prakse.

Također, uz vaše ime nekako se uvijek veže i ono Vašeg imenjaka Andrića, kojeg ste nazvali najbosanskijim piscem, premda se s time mnogi iz kulturnog miljea Sarajeva pa, usudio bih se reći, i velika većina bošnjačkih intelektualaca ne bi složili?

Da je Andrić Bosnu uznio u svjetsko književno sazviježđe, i to na umjetnički neusporedivo snažan način, naprosto je toliko čvrsta i jasna činjenica da je bespredmetno o tome se sporiti. A „velika većina bošnjačkih intelektualaca“? Neosnovano demoniziranje Andrića kao mrzitelja Bosne i muslimana među Bošnjacima postoji odavno, i vrlo je destruktivno, naročito zato što je sistemski uneseno u politiku obrazovanja sve od osnovne škole. Ali, isto tako, veliki broj izvrsnih studija i eseja o Andrićevom djelu napisali su i objavili, a i dalje pišu i objavljuju bošnjački autori i autorice. Pri tomu je ovo drugo u pravilu neusporedivo kompetentnije i književnoznanstveno utemeljenije od spomenutih osporavanja.

Kako to da danas imamo slučaj obezvrjeđivanja i napadanja jedinoga našeg književnog nobelovca kojeg uspoređuju čak i s Hitlerom (Lavić, Dizdar, Mahmutćehajić)? S druge strane, imamo slučaj i njegova nasilnog političkog zloupotrebljavanja. Trećima je, pak, važan samo zbog svoje Nobelove nagrade? Je li se u svemu tome izgubilo Andrićevo djelo?

Mora se precizirati koje su to „strane“: bošnjačku smo opisali, druga je srpska, treća hrvatska. Kolikogod različite, sve one imaju jednu zajedničku crtu: palanačku suženost i niskost pogleda u neprepoznavanju transcendirajućega umjetničkog i kulturnog značenja Andrićeva književnog djela. Njemu te manipulacije i zloupotrebe, naravno, ne mogu nauditi, one samo odslikavaju bezumnost koja stoji iza njih i koja srozava nacionalnu kulturu u ime koje se provodi. Nasuprot tomu, Andrić je danas kod čitalaca, tako kažu bibliotečka i knjižarska iskustva, traženiji nego ikad. I to na sve tri „strane“. To je važnije i rječitije nego bilo što drugo.

Može li se ličnost jednoga pisca pratiti odvojeno od njegova književnog djela? U tome svjetlu, molim vas i za komentar o dodjeli Nobelove nagrade Peteru Handkeu?

Osoba pisca, umjetnika uopće, može biti sve ono što može biti živ čovjek – i anđeo i đavo. Može biti sve najbolje, ali i najgore: pervertit, lopov, kriminalac, ubojica čak. Andrić je bio politički oportunist. Genijalni François Villon je možda završio na vješalima, a da se dobar dio života povlačio po tamnicama, to je sigurno. Mračni i genijalni Caravaggio, bez kojega zapadno slikarstvo ne bi bilo ono što jest, bio je dokazani ubojica. Eno danas Romana Polanskoga, velikoga filmskog umjetnika: prezira su vrijedna nedjela iz njegova privatnog života, zbog kojih ima zemalja u koje ne smije putovati. Da i ne govorimo o političkim ogrešenjima velikih pisaca poput Pounda, Célinea, Hamsuna, Jüngera… Na drugoj strani, recimo, Andrej Tarkovski, taj Fra Angelico ili Bach filmske umjetnosti, koji piše, neumoljivo čisto, da „naše postojanje treba služiti poboljšavanju našega duhovnog života“ te „da je to cilj kojemu umjetnost treba težiti“. Tako je i živio.

Nikakvo pravilo, dakle, nikakva doktrina tu nam ne može biti od pomoći. Talent, kao najveće čudo u ljudskom svijetu, doista ne bira u kakvoj će se osobi pojaviti. U srednjem vijeku postojala je ideja da je isticanje autorstva grešno, stvar taštine, da je sve što treba da se zna – samo djelo. Može se reći da je za sličnim idealom težio, u svojim najboljim trenucima, i Ivo Andrić. Uostalom, veliki Homer, kažu, nije ni postojao, a i ako jest, o toj osobi ne znamo ništa. I ništa nam to ne smeta da Ilijadu i Odiseju čitamo i doživljavamo kao književne i umjetničke vrhove. Ili: veličanstveni svijet anonimne, narodne umjetnosti! Tko je „napisao“ Hasanaginicu, i kakve je političke stavove zastupao i karakterne osobine imao? Tko je i kakav je bio klesar fantastičnih bosanskih i humskih mramorova?

Handke i Nobel? Ta me tema jednostavno nije zanimala, ni onda kad je bila vruća, ni sad, kada je već zaboravljena. Kao pisac Handke nije moj izbor, iako s uvažavanjem prihvaćam mišljenje kompetentnih da je velik i važan. U vrijeme „naših“ ratova devedesetih politički je napravio kriminalno glup izbor prionuvši uz Miloševića, pa se na njemu i književno žestoko okliznuo. I ostao mu luđački dosljedan. Međutim, ne vidim da je u relevantnim međunarodnim relacijama Handkeova Nobelova nagrada nešto učinila za afirmaciju ili pozitivnu reviziju njegovih političkih stavova i opcija.

Jedan ste od pozvanijih da govorite o hrvatskom identitetu u BiH. Što smo mi ovdje u ovoj zemlji – Hrvati u BiH, bosanskohercegovački Hrvati ili smo, jednostavno, samo Hrvati? Može li se uopće govoriti o identitetu jednoga naroda na ovakav način jer smo svi skrojeni od više identiteta.

Zar nije začudno, bolje reći smiješno, da se o tim gramatičko-stilističkim formulacijama sporimo kao o pitanjima života i smrti još i danas, kada su se – kako se kaže – Hrvati izborili za svoju nacionalnu slobodu i pravo na identitet? Očito je da se nisu izborili, jer se nisu izborili prije svega za puno kritičko znanje i svijest o sebi, pa onda infantilno za sve svoje probleme terete druge. I trajat će to tako, po socijalno-demografskim trendovima sudeći, sve do posljednjega Hrvata u Bosni. U Hercegovini možda ne, ali skeptično se pitam kakvo i koliko će to biti hrvatstvo – neka zaturena komunalna i kampanilistička zajednica, politički irelevantna, kulturno važna jedino sama sebi.

Biti Hrvatom na bosanskohercegovački način, sa svim implikacijama koje to sadrži – to je trebao biti ključni identitetni „projekt“ hrvatske kulturne politike u Bosni i Hercegovini. No, takve politike nikada nije bilo, niti je ikada bilo svijesti o njezinoj vitalnoj važnosti. Da je hrvatska kulturna, povijesna, jezična, pa onda i politička stvarnost – sve ono, dakle, što oblikuje i stalno preoblikuje identitet jedne zajednice – obilježena izrazitim višeglasjem, višeobličjem, to je činjenica vidljiva „golim okom“, a ja sam o njoj u zadnjih tridesetak godina ispisao mnoge stranice. A da su Hrvati jedan narod bez obzira na državnu granicu (između Hrvatske i BiH), to je ideološka floskula kojom se u kulturnoidentitetnom smislu ne rješava ništa, nego se samo povećava pometnja. Politika koja hoće da živu stvarnost naroda prekroji po toj ideologiji – dakle, politika koju HDZ BiH kao slijepac vodi od samoga početka i ne odustaje od nje već trideset godina – nema drugih sredstava na raspolaganju osim nasilja, programskoga i mentalnog. Nasilja nad vlastitim narodom, kojemu se najgrubljim sredstvima ideološke falsifikacije oduzimaju sadržaji njegove bosanskohercegovačke identitetne „duše“. Pa onda taj narod mora da, kao hrvatskim, piše i govori jezikom koji mu je standardiziran daleko i mimo njegovih izvornih, duboko baštinjenih govornojezičnih osobina. Pa onda, recimo, učenici u jajačkoj osnovnoj školi programski uče zemljopis države Hrvatske a ne Bosne i Hercegovine, čak ni zavičajnog Jajca, grada koji je važan marker u razmjerama evropske povijesti i kao bosanski i kao hrvatski. Itd. To vam nije ništa drugo, nego unutarhrvatski kulturni i politički unitarizam, jednako štetan i zatoran kao nekada jugoslavenski i srpski, kao sada bosansko-bošnjački. Ta pogubna težnja za svođenjem na jedinstvo, na jedno… Da se poigram teološkim argumentom: kršćanski monoteizam čak ni Tvorca, Najviše Biće, ne zamišlja kao monolitno jedno, nego ga utraja.

Kakva je, po vašem mišljenju, zapravo budućnost BiH? Je li moguće vratiti povjerenje među narodima koji su već gotovo tri desetljeća zaraženi virusom nacionalizma za koji još nije pronađeno odgovarajuće cjepivo?

Zgodna Vam je ta aktualna metafora s virusom i cjepivom. Nažalost, takve metafore iz biosfere ne funkcioniraju u svijetu politike. Nacionalizam u Bosni i Hercegovini nije stvar virusa ni zaraze, nego politička pojava sa svojim uzrocima i kontekstima, i to ne tri desetljeća, nego mnogo duže i dublje. Povjerenje među narodima se ne može vratiti, može se samo graditi, i to ne kao „povjerenje“, nego kao zdrava politika „čistih računa“. U Bosni i Hercegovini kakva je stvorena Vašingtonskim i Dejtonskim sporazumom takvu politiku nije moguće očekivati, jer je država sistemski ustrojena kao trajni provizorij na rubu političke opstojnosti. Nitko iz trokuta ratnih rivala nije ostvario svoj cilj: Srbi nisu ostali „svi u jednoj državi“, Bošnjaci nisu stekli cjelovitu i nepodijeljenu BiH, Hrvati… Hm, što ono zapravo bijaše njihov cilj? Sjedinjenje s „maticom Hrvatskom“ o kojemu su opijeno banasali na sastanku kod Tuđmana u lipnju 1991. na čelu s Darijom Kordićem? Cjelovita Bosna i Hercegovina za kakvu su glasali na referendumu 1992? Banovina Hrvatska iz 1939, „čime bi ujedno nestala i kolonijalna tvorevina Bosna i Hercegovina“, kako je Tuđman fantazirao pred novinarima uoči rata u BiH? Ili nešto peto, sedmo, deveto, što nikada nije jasno izrečeno ni artikulirano, pa je rezultat to da danas više nitko ni ne zna „što Hrvati hoće“. Oni sami najmanje. Eto, to vam je facit hrvatske politike od osnivanja HDZ-a BiH, kao zagrebačke filijale, u kolovozu godine 1990. pa sve do danas. Nikada ta firma nije imala ništa ni nalik na vlastitu pamet, viziju, program, nikada ni jednu jedinu glavu koja bi znala promišljati i politički artikulirati svu specifičnost položaja ovoga naroda u ovoj zemlji. Jedini koji je možda bio dorastao tom poslu, bijaše Vitomir Lukić, ali njega je smrt rano odnijela pa nije stigao ni da se čestito razočara, kamoli da nešto napravi.

Kakva može biti budućnost Bosne i Hercegovine, podijeljene na dva potpuno nesukladna dijela – Republiku Srpsku i Federaciju. Onoj prvoj dano je da bude po svemu osim po međunarodnopravnom statusu klasična mononacionalna država, k tomu legalno i legitimno povezana tisućom vitalnih veza s državom Srbijom. Ova druga poprište je grčevite borbe dviju nacionalnih politika, bošnjačke i hrvatske, pri čemu je hrvatskoj kao sredstvo preostala još samo tanahna apstrakcija tzv. konstitutivnosti. Nije, zato, ni čudno ni slučajno da je s isturenih borbenih položaja bošnjačke politike, koju predvodi Željko Komšić sa svojim umnim jurišnim savjetnicima, krenuo pohod za osporavanje i ukidanje te ustavnopolitičke kategorije. Ponekad zamišljam kako bi izgledao politički pejzaž BiH i Federacije bez prava konstitutivnosti. Srbima u Republici Srpskoj i Bošnjacima u Federaciji bile bi uklonjene posljednje prepreke u postizanju potpune dominacije. Hrvati bi na nivou BiH i Federacije praktično izgubili mogućnost sudjelovanja u odlučivanju, a kao politički faktor ostali bi tek u onih nekoliko lokalnih sredina u kojima su većinski element. U drugim sredinama služili bi kao test za obzirnost i merhamet većinaca. Kolateralni efekt takve situacije bio bi i to, da bi prestala bilo kakva potreba za postojanjem nacionalne stranke, pogotovo „stožerne“, i cijele njezine personalne, interesn-profitne piramide i infrastrukture. A narod bi ostao, onoliki koliki jest, i ondje gdje jest – poiznaraseljen i smanjen nakon silno uspješne tridesetgodišnje vladavine HDZ-a – da se snalazi kako zna i umije, kao i uvijek u dosadašnjoj povijesti. Makar zvučalo cinično, zapitajte se: što je bolje?

S tim u vezi, nekako je u drugi plan pala i priča o tzv. trećem entitetu. Kome je ta priča uistinu najviše i odgovarala?

Kao i u svemu drugome, HDZ se mutnim, nedorečenim i nedomišljenim aluzijama o trećem entitetu služio samo kao lažnim kartama u mučnoj kartaškoj igri beskonačnoga nadmudrivanja i iscrpljivanja s Bošnjacima, a sve je to imalo samo jedan cilj: učvršćivanje HDZ-a i njegovoga čelništva kao nezamjenljivoga faktora na političkoj sceni. Najbolje su sami hadezeovci znali kako je to „prazna puška“, potpuno neostvariv cilj, ni od koga podržan i priznat. O njegovoj štetnosti po Hrvate ne treba ni govoriti, jer je sve toliko puta rečeno. S druge strane, treći entitet korisno je služio bošnjačkim i „probosanskim“ političarima da njime, kao tobože ozbiljnim i realnim HDZ-ovim ciljem, diskreditiraju Hrvate i da njime vlastitu javnost plaše kao djecu babarogom: „bjež’te, eto trećeg entiteta“!

Budući da ovaj razgovor vodimo za hrvatske dnevne novine, ne mogu Vas ne upitati i za odnos Republike Hrvatske prema BiH, a napose prema ovdašnjim Hrvatima. U prošlosti ste bili žestoki kritičar hrvatske državne politike.

Davno sam napisao i više puta ponovio: samo je jedanput politika Zagreba prema BiH i Hrvatima u njoj bila aktivna i konkretno angažirana. Bila je to Tuđmanova politika, i bila je katastrofalna. Svaka kasnija bila je – nikakva, a s razdobljem Kolinde Grabar Kitarović, Karamarka i nakon njega Plenkovića pala je na ništicu, i to ne bilo kakvu, nego na – negativnu nulu.

Vi ste rođeni u Zagrebu, ali ste gotovo cijeli svoj životni vijek proveli u BiH. Ponovno o identitetu. Jeste li hrvatski ili bosanskohercegovački književnik i intelektualac ili možda nešto treće?

Slično me je prije šest godina u intervjuu za zagrebački Večernjak pitao Vaš kolega Dejan Jazvić. Objasnio sam detaljno na koji način sebe doživljavam i bosanskim i bosanskohercegovačkim i hrvatskim – u relativnom i kontekstnom smislu, onda kada se s bilo koje strane napada i negira neka od tih triju naljepnica, ali i kako je to pretijesan okvir, i kako mi je najbolje izvan njega. Ovdje dodajem, da stvar raščistimo do kraja: pisac i intelektualac, ako to doista jest, ne može biti nečiji u smislu kolektivnoga pripadanja i kolektivnoga vlasništva nad njime. Kolektivitet (nacija, partija, država, crkva…) nameće ograničenja koja njega poništavaju. Za pisca neograničena sloboda u stvaranju vlastitih svjetova u jeziku i u slikama, za intelektualca sloboda kritičkoga mišljenja – kruh je nasušni, zrak koji dišu. A to znači da mogu biti samo svoji, pa u krajnjoj liniji čak ni to, jer neki oblici stvaranja i mišljenja zahtijevaju da se izađe iz sebe, da se ne bude ni svoj, da se bude ništa koje misli, koje piše. To su, zapravo, najsretniji trenuci i za pisanje i za mišljenje.

Izvor: Večernji list

Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner
Postavite komentar

Dodajte novi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Preporuka

Hrvoje Hitrec: Milanović se ponaša kao pijanac na šanku, a ne kao predsjednik na Pantovčaku

Gost u Podcastu Velebit je književnik Hrvoje Hitrec. U nešto više od sat i 36 minuta Hitrec odgovara na brojna aktualna pitanja. Škoro, Milanović, HDZ neizostavne su teme. Osim niza drugih aktualnosti Hitrec odgovara i na teme o velikanima iz hrvatske povijesti. Naša preporuka, svakako pogledati.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Hrvoje Hitrec

Sadržaj pitanja iz videa u prilogu.

► Može li se treća snaga umiješati u duopol HDZ-SDP?
► Za koga na izborima navijaju nacionalne manjine?
► Kakvi su izgledi Domovinskog pokreta Miroslava Škore?
► U Hrvatskoj već dugo nije bilo nečeg snažnog kao Domovinski pokret.
► Je li Most propustio svoju povijesnu priliku?
► Što se događa s predsjednikom države Milanovićem?
► Treba li povesti postupak Milanovićevog razrješenja?
► Hrvatska treba pokrenuti impeachment predsjednika Milanovića.
► Što Hrvatskoj može donijeti moguća koalicija HDZ – Domovinski pokret?
► Utemeljitelji HDZ-a su ostali u temeljima i preko nas su nabacili beton.
► Zašto je ljevica u Hrvatskoj preuzela kulturu?
► Koliko izvor novca uvjetuje kulturu u Hrvatskoj?
► Koje je bilo najslavnije razdoblje Društva hrvatskih književnika?
► HRT potencira da je Hrvatska duboko korumpirana, fašistička i rasistička država.
► Kako se državne potpore književnicima određuju prema sadržaju kojim se književnik bavi?
► Treba li umjetnost biti u funkciji obrazovanja?
► Zašto se potencira da je Hrvatska duboko korumpirana, fašistička i rasistička zemlja?
► Kako su iz PEN-a devedesetih izbačeni hrvatski književnici?
► Zašto su iz BiH PEN-a zbog sarajevske mise zadušnice za stradale u Bleiburgu istupili neki članovi?
► Kako prolaze romani koji opisuju hrvatsku povijest BiH?
► Kako je Zadar postao hrvatskim gradom?
► Kada Habsburgovci ulaze u hrvatsku povijest?
► Tko su hrvatski kraljevi u BiH?
► Tko je Hrvoje Vukčić Hrvatinić?
► Tko je Pipo od Ozore?
► Tko u tim turbulentnim vremenima 15 stoljeća nije nikada izgubio ni jednu bitku?
► Kako je izgledao životni standard u Kraljevoj Sutjesci i dolini Lašve?
► Što je pozadina tzv. urote Zrinski-Frankopan?
► Velika Hrvatska je bila konfederacija o kojoj pišu ruski povjesničari
► Zašto se Habsburgovce naziva falsifikatorima?
► Jesu li lokalni Srbi u Biskupiji kod Knina vandalizirali i uništili vrijedne ostatke kneza Branirima?
► Koja je važnost kneza Branimira?
► Što je istina o tzv. ‘Zvonimirovoj kletvi’?
► Zašto se malo zna o slavnoj i dugoj povijesti hrvatskog naroda?
► Gdje se nalazila ‘Velika Hrvatska’ i zašto o njoj govore i proučavaju je ruski povjesničari?

Izvor: projektvelebit.com

Nastavi čitati

Preporuka

Boštjan Marko Turk: Šešelj je patološki narcis i klaun

Što se više približavaju srpski izbori 21. lipnja, to je srpska oporba razbijenija. Jednu od glavnih uloga u tome igra Vojislav Šešelj, osoba koja je na političkoj sceni od sredine 80-ih. Tako dug mandat nema nitko u bivšoj Jugoslaviji. Većina Šešeljevih kolega ili suputnika koja nije uspjela u politici prešla je iz politike u posao ili je jednostavno umrla. Jedina Šešeljeva paralela, striktno u pogledu trajanja njegova mandata i utjecaja na politiku u svojoj zemlji, bio bi Janez Janša, koji trenutačno treći put predsjeda slovenskom vladom.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Boštjan Marko Turk

A Vojislav Šešelj nije ništa posebno s obzirom na svoju dugovječnost. On odražava temeljne karakteristike srpske politike, baš kao što one odražavaju njegov identitet. Prva značajka srpske politike prilično je paradoksalna: riječ je o orijentalnoj varijanti vlasti u kojoj su oni koji čine loše stvari narodu uvijek na vrhu. Uz to su korumpirani, a prije svega njihova bit je nemilosrdni makijavelizam kojim stižu do ciljeva ne birajući sredstva. Orijentalni tip vlasti nema ni jednog zajedničkog nazivnika s demokracijom, a trebao bi ih imati barem sto. Zato i ljudi u Srbiji svake godine žive lošije pa i najbolji optimisti mogu samo reći: Nemojte očajavati, bit će još gore.

Unutar orijentalnog nedemokratskog modela društvenog upravljanja, uspostavljenog u Beogradu (a Srbija je Beograd, što je još jedan dokaz nedemokratske prirode), osobito se ističe Vojislav Šešelj. Daleko je najistaknutiji patološki narcis kojeg je srpska politika oblikovala posljednjih desetljeća. Ali da bi Šešelj bio išta više od vječnog šefa jedne od oporbenih stranaka, morao bi imati i drugu kvalitetu, koju – usprkos svemu – nikad nije razvio. To također objašnjava zašto mu je tako dugo dopušteno živjeti u oporbi. Šešelj, naime, nikada nije bio despot. Jednostavno mu je nedostajala ta kvalifikacija. Ali ako želite biti na vlasti u Srbiji – i ostati na njoj – morate biti despot. Nevjerojatni broj mandata Slobodana Miloševića objašnjava se samo činjenicom da je u polazištu bio patološki narcis, a istodobno je to nadograđivao karakterom despota. Aleksandar Vučić nije patološki narcis, ali to kompenzira statusom despota. U međuvremenu su neki pokušali postati despotima, ali u tome nisu uspjeli. Plesali su samo jedno ljeto, to je jedan mandat, neki ni toliko. To se odnosi na Dobricu Ćosića, Vojislava Koštunicu, Borisa Tadića i Tomislava Nikolića.

Ako kažemo da je Vojislav Šešelj patološki narcis, što time mislimo? Patološki narcis prije svega je kategorija koja nosioca tog karaktera postavlja iznad drugih ljudi – i iznad povijesti. Da je takav čovjek primoran biti iznad stvarnih činjenica, logično proizlazi iz prva dva nalaza. To je u isto vrijeme i jedan od razloga što među patološkim narcisima ima puno luđaka. Kao potonji, i patološki narcisi žive u svome zatvorenom svijetu.

Ali ovakav tip ljudi ne može bez publike koja ih obožava. Sebe vide u smislu njihovih očekivanja. Ovisni su o drugima jer im je potrebno stalno odobravanje i divljenje. Ne zanimaju ih životi i sudbine drugih ljudi. Oni vidi narode, nacije i čovječanstvo tek u projekciji samog sebe. Šešelj isto tako vidi svijet samo u vlastitoj projekciji. A njezino prvo obilježje je nepogrešivost: Vojislav Šešelj nikad nije pogriješio i uvijek je bio u pravu. To je inače neobično s obzirom na njegovu burnu karijeru, u kojoj je osuđen na Haškom sudu na deset godina zatvora zbog zločina protiv čovječnosti.

Patološkom narcisu ljudi također ne znače ništa u usporedbi s ostvarenjem “vlastite misije”: baš kao što su nacistički zločinci određene etničke skupine smatrali dostojnima “konačnih rješenja”, tako i Šešelj nema problema izražavati se o Hrvatima, Bošnjacima, Albancima (i Slovencima, o potonjima u relativnom smislu) kao o etničkim grupama koje stoje na putu ostvarenja njegove “ideje” i smetaju joj. Međutim, četnički vojvoda Šešelj nije bio osuđen zbog svojih riječi, nego zbog svojih djela: patološku “ideologiju” provodio je u praksu. Prema svjedočenju Aleksandra Vasiljevića, načelnika KOS-a za Srbiju, Šešeljeve postrojbe u noći sa 20. na  21. studenoga 1991., nakon pada Vukovara, na Ovčari su likvidirale ranjenike i civile, njih 264: to je najveće masovno ubojstvo tijekom agresije Republike Srbije na Hrvatsku.

Kad se vratio iz Haaga, mirno je rekao: “Ponosan sam na svoje zločine i spreman sam ih ponoviti u više navrata” (Vojislav Šešelj za beogradske medije, 11. travnja 2018.). Mnogi su se tada prisjetili završetka jednog od najpoznatijih filmova u povijesti, “Schindlerove liste”: u jednoj od posljednjih scena čuvari do vješala vode zapovjednika logora u Plaszowu, zločinca poznatog po patološkim ekscesima u kojima se izdizao iznad života zatvorenika. Amon Göth (glumi ga Ralph Fiennes) neposredno prije nego što mu konopac slomi vrat, uzvikuje: “Heil Hitler!”.

S istim samopouzdanjem s kojim je govorio o svojim zločinima, Šešelj je nedavno protestirao protiv toga da ga ljudi nazivaju ratnim zločincem. To znači da mu status ratnog zločinca više ne odgovara – suprotno tome! – i da bi sada htio postati nevin, kao janje. Dokaz za to je Šešeljevo bijesno sučeljavanje s Nenadom Čankom (Čanak vs. Šešelj o genocidu, Pink, 9. veljače 2020.), na kraju čega Šešelj jasno upozorava: “Sastavio sam popis onih koji su me bilo kada zvali ratnim zločincem: kada budu na listi sva imena, užasno ću sve kazniti”.

Ovdje Vojislav Šešelj upada u najdublju proturječnost u karijeri. Vojni zločinac koji se hvali svojim zlodjelima, a istovremeno se od njih distancira. To na kraju nije toliko neobično jer se sva srpska politika temelji na kontradikcijama. Napokon, čak i proturječnost patološki narcis vidi kao neproblematičnu: njegov je ego toliko jak da u njemu očite neistine lako postaju jednoznačne – istine. Tako je Vojislav Šešelj zločinac i ne-zločinac u istome tijelu.

Normalna, racionalna osoba Šešeljeva salta ne može shvatiti ozbiljno. Štoviše: ako bilo što ispunjava Šešeljevu karijeru, to je beskrajna serija anegdota u kojima, s gledišta racionalnog razuma, Šešelj ispada kao nešto što bi najmanje volio: kao klaun, i to s gledišta objektivne norme onoga što je komično i smiješno, a njezine temelje postavio je francuski filozof i nobelovac Henri Bergson početkom dvadesetog stoljeća. Što je komično (smiješno), uvijek je nesvjesno samog sebe. Patološki narcis je po prirodi komičan: memorijalni film “Veliki diktator” u kojem Charlie Chaplin glumi Adolfa Hitlera potpuno se temelji na Bergsonovoj teoriji komičnog. Malo smo se kada nasmijali toliko kao gledajući tu komediju. Komično je naime sve čega nismo svjesni, kada nešto činimo pogrešno: komične su mane koje nesvjesno ponavljamo – pijanac koji posrće po cesti nasmijava nas jer je njegovo ponašanje nesvjesno i krajnje neobično.

Chaplinov “Veliki diktator” i Vojislav Šešelj iz istog su gnijezda. Oni su format klauna. Na kongresu SRSJ (partija Ante Markovića) početkom 1990-ih Šešelj je fotoaparatom pokušao pogoditi kosovskog akademika Vetona Surroja – on se povukao i aparat je udario u glavu Mirka Kovača. Šešelj izjavljuje da se sve završilo bez značajne štete: naime, Surroi je veliki intelektualac, a Kovač loš pisac. Njegove glave tako nije šteta.

Na Haškom sudu Šešelj je suvereno objasnio kako je počeo rat u BiH: “Jedan Musliman na konju krenuo je baciti bombu na kafić zvan Srbija. Mirko Blagović je stajao ispred kafića, odmah pucao i pogodio Muslimana u nogu. A mene je najviše zanimalo kako je prošao konj. Hvala Bogu, konj je prošao živ i neozlijeđen. A onda je počelo pucanje… (i rat)”. Vojislav Šešelj nadalje tvrdi da je omogućio pobjedu Donalda Trumpa jer su tijekom posjeta Joea Bidena u Beogradu članovi njegove Radikalne stranke prosvjedovali ispred veleposlanstva SAD-a u majicama s natpisom: “Biden, dolje”. Slike su obišle ​​svijet. Šešelj je kratko nakon toga lobirao među Srbima u Arizoni, a upravo je Arizona odlučila predsjedničke izbore 2016. (tvrdi Šešelj). 4. listopada 2017. Šešelj je na Pink TV-u podupro legalizaciju prostitucije i veći utjecaj starleta na javni život u Srbiji. A a što je bitno, zauzeo se za više implantata kod žena, što bi se sve dobro odrazilo na srpski turizam. 10. travnja 2020. napokon je u emisiji na Happy TV-a izjavio da samo on ima lijek za COVID-19.

Gornji navodi kriju posljednji ključ enigme “Šešelj”: četnički vojvoda izvodi talk show na televizijama Pink, Happy TV i RTS koje su pod apsolutnom kontrolom vlasti u Beogradu. Šešelj je dopuštena oporba, uglavnom zato što ljudi u njemu prepoznaju dva elementa njegova političkog i osobnog identiteta: klauna i ratnog zločinca. Šešelj tako baca negativno svjetlo na cijelu oporbu koja nikada neće doći na vlast.

Ali upravo te dvije “kvalitete” već trideset godina drže Šešelja u vrhu srpskog javnog života. Postoji samo jedan način da se objasni paradoks: srpski se kriterij za ocjenjivanje takvih političara bitno razlikuje od europskoga. Šešelj je normalan samo sa stajališta srpskih parametara “normalnosti”. To pokriva i odgovor na pitanje: hoće li tamošnji političari (i njihovi birači) ikada dovesti Srbiju u Europu?

Neće.

Izvor: 7Dnevno

Nastavi čitati

Preporuka

VITALNI NACIONALNI KRIMINAL: Velike kriminalne afere koje godinama izbjegavaju tužioci u BiH

Ne osjećam se sigurno, kaže glavna državna tužiteljica. Konačno može donekle razumjeti nesigurnost hiljada onih koji su ostali bez posla, koji su štrajkovali glađu, smrzavali se na ulicama tražeći pravdu, koji su strahovali za golu egzistenciju, dok su tužilaštva amnestirala aktere pljačkaške privatizacije.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Izetbegović Dodik Čović

Ne osjećam se sigurno, kaže glavna državna tužiteljica. Konačno može donekle razumjeti posebnu nesigurnost hiljada onih koji su ostali bez posla diljem Bosne i Hercegovine, koji su štrajkovali glađu, smrzavali se na ulicama tražeći pravdu, koji su strahovali za golu egzistenciju svojih porodica, dok su tužilaštva amnestirala aktere pljačkaške privatizacije, otimačine firmi, međunarodnog pranja novca, pljačke budžeta javnim nabavkama, sve ono što možemo karakterisati kao „udruženi višenacionalni kriminalni poduhvat“. Ako se ne može sjetiti o čemu govorimo podsjetićemo na nekoliko nasumičnih primjera, nekoliko od stotine sličnih.

– Kao što može i treba saslušati Milorada Dodika nakon javnog priznanja da MUP RS nelegalno prisluškuje odabrane osobe, državno ili bilo koje tužilaštvo bi moralo istražiti na koji način je grupacija Stanić-invest ( sada “Sa Dagitim”) bliska HDZ-u BiH izdejstvovala odluku Ustavnog suda BiH da im Agencija za privatizaciju isplati deset miliona maraka kao odštetu što im je raskinut ugovor o privatizaciji Fereolektra. Nisu poštovali privatizacioni ugovor, a Ferolektro su koristili za profit bez investiranja, otpuštajući pri tome radnike.

– Prošlo je sedam godina otkako su Vladimir Romanov i njegova „Ukio grupa“ pobjegli iz BiH odnijevši iz firmi „Birač“ i „Alumina“ milijardu maraka. Zbog te pljačke niko nije završio iza rešetaka. Romanov je van dometa organima gonjenja, ali njegovi saradnici iz Republike Srpske i dalje uživaju u slobodi, dok se uporedo glavna tužiteljica Tadić sastaje u zvorničkim restoranima sa akterima pljačke.

– Sjećate li se afere „ Gibraltar“? Desetak uhapšenih, gromoglasne najave iz tužilaštva o posjedovanju nepobitnih dokaza o organizovanoj grupi i protipravnoj koristi u milionima eura, međunarodnom kriminalu, pranju novca. Optužnica se zahvaljujući „greškama“ tužiteljice Dragice Glušac svela na 215 hiljada KM i tri optužena. Bivši rukovodioci HT Mostar Stipe Prlić i Zoran Bakula te direktor marketinške agencije S.V.-RSA Neven Kulenović su potom oslobođeni krivice. O aferi i drugim akterima više ni riječi iz tužilaštva.

– Žurnal je barem povremeno, a tužilaštva nikako nisu, pažnju posvetio svojevrsnom paralenom platnom sistemu kojeg su uspostavili privatizacioni fondovi i njihova društva, putem dionica privatizovanih firmi, gdje velike svote novca cirkuliše „na crno“. Na sceni je i međunarodno višemilionsko pranje novca. Očito su (sa)učesnici sa raznom političkom pozadinom prevelike „ribe“ za tužilačku intervenciju.

– Poslovi Nikole Špirića i dalje su tužilački tabu. Zbog različitih koruptivnih radnji Nikoli Špiriću i njegovoj porodici zabranjen je ulazak u SAD, ali i pored brojnih dokaza za tužilaštva nema ništa sumnjivo u procesu kupovine Špirićevog stana u Beču, plaćanju radova na kući u Drvaru iz interventnih budžetskih sredstava, krivotvorenje zaključaka parlamentarne Komisije za nadzor Obavještajno-sigurnosne agencije BiH u vrijeme afere „Ušće“… Dovoljno? Za tužilaštvo ne…

– Kratko je trajalo vjerovanje da će Tužilaštvo BiH istražiti slučaj trgovine diplomama širom BiH. U stvari, jesu istraživali ko su izvori novinarima Žurnala. Nakon tog nesupješnog pokušaja, istraga je obustavljena…

– Sjećate li se afere „Pandora“? Ona više nije interesantna ni bivšem direktoru UIO Kemalu Čauševiću kojem se tobože sudi, dok su svi ostali akteri, njih 55 uveliko vraćeni na radna mjesta, a kriminal „težak“ nekoliko milijardi sveden na dva registratora. Od svega se odustalo nakon spoznaje da je u pozadini „sveto političko trojstvo“ HDZ BiH, SNSD i SDA.

Podsjetimo i na „nestanak“ 53 tone duhana zaplijenjenog u akciji Tužilaštva BiH, potom svojevrsne privatizacije „Puteva RS“ od strane direktora Nenada Nešića, ili blago rečeno sumnjivog ugovora o izgradnji TE Ugljevik koji je Vlada RS potpisala sa ruskim biznismenom Rašidom Serdarovim.

Nikada državno tužilaštvo nisu zainteresovali brojni im dostavljeni dokazi o lažiranju izbora, od „glasanja“ umrlih, naknadnog upisivanja praznih glasačkih listića do friziranih biračkih spiskova. Zar da se zamjere navedenom trojstvu?

Tomovi bi se mogli ispisati sa samo kratkim opisima šta su sve mogla, a nisu istražila tužilaštva u BiH do pojave pandemije, a još jedan tom samo za ono što se dešavalo u javnim nabavkama tokom dva mjeseca proglašenja prirodne nesreće, odnosno vanrednog stanja u RS.

Zloupotrebe donacija za Srebrenicu, „biznis“ Ranka Škrbića, izgradnja Andrićgrada, poslovi štampanja bh. pasoša, privatizacija banjalučke pivare, Bobar banka, Pavlović banka, Krivaja, Vranica, Hidrogradnja, Šipad, razne koncesije, Pretis, Aluminij, Šume Herceg-Bosne, Vitezit, ubistva Davida Dragičevića i Dženana Memića, mnogo toga unazad do slučajeva Hercegovačke banke, afere „Reket“ i izgradnje zgrade Vlade RS čijim se neprocesuiranjem pravosuđe potom predalo političkoj dominaciji.

Izuzetak je istina, optužnica protiv bivšeg ministra sigurnosti i državnog parlamentarca Dragan Mektića podignute iz samo jednog razloga, što im je jasno i glasno više puta izgovorio sve gore napisano.

Izvor: zurnal.info

Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner

ANKETA

Bojite li se Koronavirusa?

Najčitanije objave

Popularno