Kontaktirajte nas na:

Preporuka

Ivan Lovrenović: Franjo Tuđman (1922 – 1999) i Bosna

Portret osnivača Hrvatske demokratske zajednice i prvog predsjednika Republike Hrvatske

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Čim je u kasnu jesen 1999. godine umro Franjo Tuđman, mogla se u Hrvatskoj i u Bosni uočiti različita recepcija i posljedice njegove vladavine i njegovoga odlaska. Franjo Tuđman ostavio je iza sebe Hrvatsku punu dubokih ožiljaka od svoje teške ruke, kojom je vladao skoro puno desetljeće. Ne skrivajući istinsko olakšanje zbog njegova odlaska, u Hrvatskoj su mudro rezonirali: jest, bio je nemoguć vladar, nanio je zemlji velike štete, ali jedno je izvan kritike – stvorio je nezavisnu državu Hrvatsku! Time se izražavalo stanovito posttuđmanovsko raspoloženje u zemlji, u kojemu se osim ritualnoga odavanja hvale “ocu nove Hrvatske” moglo prepoznati nešto mnogo važnije – oslobođena nada i priželjkivanje da zemlja konačno započne svoj hod ususret Evropi i svijetu, normalnijemu životu. Za druge – tko mari!

U neposrednom susjedstvu, međutim, još je jedna zemlja i jedan narod, na čiju egzistenciju i sudbinu je Tuđman u proteklom desetljeću presudno utjecao: Bosna i Hercegovina i bosanskohercegovački Hrvati. Ako se za njegovu vladavinu u Hrvatskoj može reći da je zemlju oštetila i usporila u njezinoj funkcionalnoj integraciji u suvremeni svijet, u ovom drugom slučaju, u slučaju Bosne i bosanskih Hrvata, slobodno se može ustvrditi da su rezultati njegova utjecaja – katastrofa, i to na nesagledivo dug rok. Pa i sama smrt i pogreb Franje Tuđmana bili su pozornica na kojoj se manifestirao tragični bosanskohrvatski paradoks: oni, koje je njegova politika najviše koštala, i koštat će, slave ga najodanije!

Nije to lako objašnjiv paradoks. Da bismo mu se makar primaknuli, nužno je ukratko ponoviti neke činjenice, kolikogod izgledale bliske i poznate.

Stvorivši 1990. godine, na početku višestranačja u bivšoj Jugoslaviji, stranku-kopiju svoje Hrvatske demokratske zajednice u Bosni i Hercegovini, Franjo Tuđman je odmah politički zagospodario dušama bosanskohercegovačkih Hrvata. U tadašnjemu okviru zajedničke države, Jugoslavije, za to u formalno-pravnom smislu nije bilo nikakvih prepreka. Nije ih bilo ni u političko-psihološkom, jer je u Titovoj Jugoslaviji, makar i bez osobitoga naglašavanja, službeno vladala ideologijska norma o Hrvatima kao jedinstvenoj naciji na prostoru cijele zemlje, jednako kao i o Srbima. Kada su nakon dvije godine, poslije izbijanja rata i raspada Jugoslavije, Hrvatska i Bosna i Hercegovina postale dvije zasebne, međunarodno priznate države, bilo je već kasno. Bosanskohercegovački HDZ i njegovo vojno krilo HVO, profilirani već kao čvrsta vojno-stranačka organizacija, ovisili su izravno o Franji Tuđmanu i njegovim najbližim suradnicima, prije svega o Gojku Šušku, ministru obrane Republike Hrvatske i neformalnom Tuđmanovom gubernatoru u Bosni i Hercegovini. Sve druge političke orijentacije kod Hrvata u Bosni i Hercegovini od strane moćne Tuđmanove propagande sustavno su demonizirane kao izdajničke, i uspješno su marginalizirane – politički, moralno i materijalno. Ilustrativan je slučaj hercegovačkoga vojnika-političara Blaža Kraljevića, koji je nasuprot koncepciji pripojenja zapadne Hercegovine i dijela Bosne Hrvatskoj, što su priželjkivali Tuđman i njegov hercegovački adept Mate Boban, zastupao ideju borbe za cjelovitu Bosnu i Hercegovinu u suradnji s Muslimanima. Bobanovi su vojnici, konkretno: plaćenici lokalnoga war-lorda Mladena Naletilića Tute, u ljeto 1992. godine Kraljevića i njegovu pratnju nemilosrdno pobili iz zasjede na cesti Mostar – Široki Brijeg. Istraga o tome masovnom zločinu do danas nije dala nikakvih rezultata.

Nakon Sarajevskoga sporazuma 2. siječnja 1992. i ulaska međunarodnih mirovnih snaga (UNPROFOR-a) u regiju, rat u Hrvatskoj praktično je zamrznut, a sve efektive Jugoslavenske narodne armije iz Hrvatske preselile su se u Bosnu i Hercegovinu. Kada su se referendumom 29. veljače/1. ožujka građani te zemlje izjasnili za državnu neovisnost, vojno-politička organizacija Radovana Karadžića, Srpska demokratska stranka, uz pomoć beogradskoga režima Slobodana Miloševića i JNA, započeli su agresiju na Bosnu i Hercegovinu, a jugoslavenska vojska ubrzo se s punim blagoslovom međunarodne zajednice transformirala u srpsku, Karadžićevu. U skladu s očevidnom Miloševićevom i Tuđmanovom suglasnošću o podjeli Bosne i Hercegovine između Srbije i Hrvatske, već u svibnju 1992. hercegovački lider HDZ-a i šef HVO-a Mate Boban uspostavlja separatni mir sa Radovanom Karadžićem.

Zapadnohercegovačka oblast ostaje pošteđena od rata, Bosansku Posavinu na sjeveru Tuđman, Šušak i Boban prepuštaju Karadžiću, a rat se svom silinom koncentrira na unutarnja područja stare Bosne, u kojoj su najbrojniji stanovnici Muslimani (kako starosjedioci, tako i velik broj izbjeglica i prognanika iz istočne Bosne) i autohtoni Hrvati. Ta teritorijalno-etnička činjenica stajala je kao velika prepreka na putu Tuđmanovoj opsesiji prostornoga povećanja Hrvatske i etničke homogenizacije, za čije ostvarenje je predviđao dvije alternative: preseljenjem stanovništva stvoriti etnički kompaktna područja u Bosni i Hercegovini, koja bi (a) u povoljnim međunarodnim okolnostima pripojio Hrvatskoj (s pozivom na pravo naroda na samoopredjeljenje), ili (b) održavao formalno u granicama Bosne i Hercegovine, ali kao “zaštitni pojas”, svojevrsni hinterland. U tu je svrhu samoproglašena paradržavna struktura Hrvatska Republika Herceg-Bosna, koja je bila u svakom pogledu upravljana i financirana iz Zagreba.

Da bi psihološki pripremio bosanske Hrvate za sukob s Muslimanima, koji je za ostvarenje takve koncepcije političke i etničke prekompozicije prostora bio neophodan, Tuđman je pokrenuo zastrašujuću propagandnu kampanju o ugroženosti Hrvata od Muslimana i islama, o nemogućnosti i nepoželjnosti koegzistencije, o besmislenosti etničkoga suživota. Tehnički ta je kampanja imala na raspolaganju najmoćnije sredstvo – Hrvatsku televiziju, čiji programi su se nesmetano gledali u cijeloj Bosni i Hercegovini. Psihološki, ona je mogla biti plodna i uspješna iz mnogih razloga, među kojima su dva najvažnija.

U srednju Bosnu slila se ogromna masa muslimanskih stradalnika, koje je Karadžićeva soldateska protjerala iz Podrinja (istočna Bosna) i iz Bosanske krajine (sjeverozapadna Bosna). U isto vrijeme, proklamirajući i dalje pro foro externo principe borbe za cjelovitu, multikulturnu i demokratsku Bosnu i Hercegovinu, Alija Izetbegović intenzivno transformira političku i vojnu strukturu u striktno bošnjačku i islamsku. Na prostoru srednje Bosne, potpuno zatvorenom sa svih strana, tako se oči u oči sučeljavaju dvije uzajamno antagonizirane propagande i ideologije – Tuđmanova hrvatska, dirigirana iz Zagreba i zapadne Hercegovine, i Izetbegovićeva muslimanska, koja je ovdje “domaća”, a apsolutno je premoćna u vojnom pogledu.

Drugi razlog valja potražiti u “povijesti mentaliteta”. Katoličko-hrvatski element u Bosni stara je etničko-konfesionalna struktura, koja je u tom prostoru prisutna, kao u svom izvornom sociokulturnom habitatu, od najranijih razdoblja bosanske politogeneze u srednjemu vijeku, pa kroza sve civilizacijske mijene i lomove, do danas. I u četiri stoljeća osmanlijske vlasti i dominacije islamsko-orijentalne civilizacije, bosanski su katolici (kasnije nacionalno: Hrvati) dobrim dijelom tvorili dio urbanoga stanovništva, kao obrtnici, trgovci, kasnije i činovnici, u drevnim bosanskim gradovima (Sarajevo, Travnik, Jajce, Mostar, Banja Luka, Tuzla, Zenica, Livno, Bihać, Doboj, Derventa, Varcar Vakuf/Mrkonjić-Grad, Kotor Varoš, Brod, Bugojno, Konjic, Vareš…). U tom dugom razdoblju bosanski katolici svoj su politički identitet i status ostvarivali i potvrđivali u jedino mogućem okviru osmanlijskoga konfesionalizma, u statičnim formama patrijarhalizma i bezrezervne potčinjenosti autoritetu franjevaca, te od uvođenja redovne crkvene hijerarhije 1881. i autoritetu biskupskih svećenika, a pogledi tihe ali uvijek žive čežnje bili su usmjereni na imaginarni, sugestivno snažan “katolički Zapad”. Takav oblik strukturiranosti etničko-konfesionalne i društvene zajednice rezultirao je konzervativnim i zapuštenim političkim mentalitetom, od kojega je veoma daleko modernost sa svojim idejama demokracije i individualnih prava i sloboda, i koji veoma lako pada žrtvom kolektivističko-autoritarnih političkih koncepata. Politički uvjeti u kojima su ovi ljudi živjeli posljednjih stotinu godina (Austro-Ugarska Monarhija, Kraljevina Jugoslavija, Nezavisna Država Hrvatska u Drugom svjetskom ratu, socijalistička Jugoslavija) nisu nimalo pridonijeli političkoj modernizaciji toga mentaliteta, naprotiv. Najopasnija, pak, crta ovoga mentaliteta jest njegova potpuna lišenost sposobnosti za realnu procjenu vlastitoga položaja, mogućnosti, stvarnih interesa. U tomu je zakazao i jedini “kolektivni intelektualac” i tradicionalno neosporni autoritet ovoga svijeta – Katolička crkva. Djelovala je humanitarno, djelovala je karitativno, dala je i žrtve vrijedne poštovanja, ali se povijesno-politički pokazala zatočenikom istoga mentaliteta.

Jedno s drugim, u konkretnim okolnostima rata 1992/1995. u srednjoj Bosni, svi su ovi elementi omogućili potpun trijumf jedne opasne ideološke apstrakcije, kakva je Tuđmanova ideja svenacionalnoga jedinstva Hrvata i matične domovine Hrvatske. Svi koji su upozoravali na apsurdnost i samoubilačku štetnost te orijentacije, bili su propagandno likvidirani kao nacionalni izdajnici i “Alijini Hrvati”.

Današnje brojke o svemu tome rječito govore: od 760.852 iz popisa 1991. godine, danas po aproksimacijama u Bosni i Hercegovini živi tek nešto više od 400.000 Hrvata. U usporedbi s druga dva naroda u postocima i u dinamici, stanje je još poraznije. Spram procentualnoga rasta Bošnjaka, prema podacima CIA-e (48% 2000. godine prema 43,5% 1991) i Srba (37% 2000. godine prema 31,2% 1991), Hrvati jedini bilježe pad: od 17,4% 1991. na cca 14,3% 2000. godine. No, ni brojke ne otkrivaju svu dubinu hrvatskoga deficita kad je riječ o prisutnosti na cijelome prostoru Bosne i Hercegovine. Tek u kombinaciji s podacima o teritorijalnoj razmještenosti iskrsava slika katastrofe historijskih razmjera. Po popisu iz 1991. hrvatskoga stanovništva u Bosni bilo je cca 580.000, a u Hercegovini 180.000. Nakon etničkoga inženjeringa u ratu i poslije njega, danas su „izbalansirane“: Hercegovina je nešto malo „pojačana“, Bosna sasvim depopulizirana, s time da u Posavini skoro nema žive duše.

Ovaj biblijski egzodus Hrvata iz njihove drevne domovine zauvijek će pratiti jedna mračna činjenica – većina ih je, naime, u razne krajeve Hrvatske dotad naseljene uglavnom Srbima, mahom pasivne i zaostale, te u Hercegovinu, otišla u aranžmanu “humanoga preseljenja”, što je osobni Tuđmanov izum i termin u akciji nacionalne homogenizacije. Ali, i mnogi od onih, koji su prognani ili pobjegli prvo od srpske vojske a potom i od muslimanske, indirektno su Tuđmanove žrtve: Bosansku Posavinu, na primjer, Karadžić je etnički očistio nakon što mu je pala u ruke u sklopu Tuđmanove nagodbe s Miloševićem, a golemi broj Hrvata iz srednje Bosne jesu tehnički prognali Muslimani, ali je i Tuđmanova politika huškanja tomu pridonijela.

Uz mjerljive loše posljedice, možda su još gore one moralno-psihološke. Pristajanje uz Tuđmana i njegov panetnički i velikodržavni program Hrvate je, po kobnom lancu kauzaliteta, dovelo do toga da se u ime “nacionalne ideje” počine ratni zločini. U Hercegovini – razaranje gradova (Stolac, Mostar), islamske sakralne i kulturne baštine, masovni progon stanovništva, stvaranje logora, mučenje i ubojstva; u Bosni – nekoliko gnusnih masovnih zločina, kakvi su oni u Ahmićima i u Stupnom Dolu. Kada danas Hrvati teško prihvaćaju činjenicu da mnogi “njihovi” odgovaraju pred Haaškim sudom, i brane se time da su i Muslimani počinili zločine nad Hrvatima (Grabovica, Doljani, Trusina, Bugojno, Križančevo Selo, itd.), taj mizerni qui pro quo također je jedna od grotesknih posljedica tuđmanovske propagande i tuđmanovskog poimanja “nacionalne istine”.

Ukratko, Tuđman je bosanske Hrvate naučio da omrznu jedinu stvarnu domovinu, Bosnu, a sve svoje emocije i očekivanja projiciraju na apstrakciju, Hrvatsku. (U sjajnoj pjesmi Tamo daroviti pjesnik Ivo Totić iz Viteza, grada koji je na posebno tragičan način bio uvučen u krvavi vrtlog rata u ratu između Hrvata i Bošnjaka, govori o toj tragično-apsurdnoj temi: Iza onih tamnih gora / Jedna lijepa zemlja ima / U njenu srcu je veliki grad / U gradu su sjajni dvori / U dvorima stoluje stari kralj / Stari, djeco, voli nas ko otac / Stari je, djeco, odlučio nas / Iz ovog pakla izbavit / Iza onih visokih gora / Naša je prava domovina.) Tuđman ih je naučio da su njihov povijesni svijet i njihova hibridna kultura – niže vrijednosti, i da je se trebaju stidjeti i tajiti, jer je “nacionalno nečista”. S Tuđmanom kao “velikim vođom”, “ocem nacije i domovine”, „predsjednikom svih Hrvata“ bosanski su Hrvati unišli, potpuno apsurdno, u jedan negativni ciklus, u kakvomu možda nisu bili nikad u svojoj povijesti. Činjenica, da su oni danas vjerniji štovaoci Tuđmanova kulta nego ljudi u Hrvatskoj, govori da je smjer odvijanja toga ciklusa neizvjestan, a da mu se kraj ni ne nazire.

Da je populacija, kakvu na povijesnom i aktualnom političkom atlasu predstavljaju bosanski Hrvati, sa stanovišta “velike politike” quantité négligeable, to je nažalost trivijalni element uobičajenoga cinizma međunarodne zajednice. Pa kada čovjek danas promatra moguću propast jednoga starog mikro-identiteta, koji je stoljećima u kulturološkom smislu predstavljao evropski unikum, i kada uzroke te žalosti pripisuje Franji Tuđmanu, onda se mora reći još nešto. Ne bi, naime, predsjednik Republike Hrvatske mogao voditi poslove jednoga naroda u drugoj državi, Bosni i Hercegovini, sve do mirovnoga potpisa u Daytonu, a i kasnije, da mu takvu ulogu nije priznavao, između ostaloga, i cinični pragmatizam međunarodne zajednice.

Autor: Ivan Lovrenović

Tekst je objavljen u knjizi Bosna i Hercegovina – budućnost nezavršenog rata (2010). Izvor: ivanlovrenovic.com

Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner
Postavite komentar
0 0 glas
Ocjena članka
Pretplati se
Obavijesti me o
guest
0 Komentara
Uredne povratne informacije
View all comments

Preporuka

HASANBEGOVIĆ POSLAO OŠTRU PORUKU! Govorio o ‘kućnom odgoju političara’ i jasno poručio Plenkoviću i Milanoviću…

Zastupnik Domovinskog pokreta Zlatko Hasanbegović za N1 je govorio o radikalizaciji društva, za koju tvrdi kako se uopće ne događa te je kao ozbiljniji problem istaknuo trivijalizaciju javne rasprave.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Zlatko Hasanbegović

Protivnik sam moralne panike i stvaranja psihoza. Moramo pristupiti racionalno i konstatirati elementarne činjenice. Korona nije karijes, jer se karijes može liječiti, ali nema potrebe stvarati psihozu i ozračje kuge i kolere i situacije da mrtvi ljudi leže po cestama, jer nije tako. U pozadini medijske psihoze imamo problem koji se zove elementi kolapsa zdravstvenog sustava. On, prema navodima liječnika, počinje kolabirati. Imamo situaciju u kojoj kapaciteti još nisu popunjeni, ali se tvrdi da nema dovoljno hrane, kisika, da pacijentima nema tko promijeniti pidžamu, a ne vidim uzročno posljedičnu vezu između ove razine problema Covida 19 i onoga što se događa na pojedinim mjestima. Koronakriza koja još uvijek nije došla do razine potpune preopterećenosti sustava, samo nas je podsjetila na ključni problem hrvatskog zdravstva – bilo koronakrize ili ne”, rekao je o trenutnoj situaciji u zemlji i borbi s koronavirusom.

Rekao je i kako ne može previše govoriti o zdravstvenoj reformi.

“Korjenite promjene, to vrijedi za bilo koje područje hrvatskog javnog života, odnosno izbjegavanje bilo kakvih korjenitih promjena, sada doživljava svoj klimaks. Korona će otići, a ove probleme treba rješavati. Život se ne može zaustaviti”, tvrdi Hasanbegović.

Ne želi da se uvede izvanredno stanje.

“Ustav je jasan – svako ograničenje ljudskih prava i sloboda može se donijeti isključivo aktiviranjem stanovitog Ustavnog članka, te dvotrećinskom većinom u Saboru – to ne može biti predmet rasprave. Samo je pitanje treba li proglasiti izvanredno stanje. Mi ne možemo prebacivati odgovornost na struku. Korona je pokazala i naličje onoga što se naziva strukom. Sve odluke trebaju donositi politički čimbenici koji su od naroda za to dobili povjerenje. Ako se ograničavaju ljudska prava i slobode, Ustav propisuje procedure. Predmet rasprave samo je jedan – treba li nam izvanredno stanje ili ne. Moj stav je da izvanredno stanje ne treba uvoditi. Hrvatska Vlada mora preuzeti odgovornost, ne smije se skrivati iza epidemiologa i struke. Struka političke čimbenike može savjetovati, ali oni moraju donijeti odluku”, kaže.

Siniša Hajdaš Dončić je rekao kako bi Hrvatska uskoro mogla imati deset tisuća zaraženih koronavirusom dnevno, a Hasanbegović na to govori:

“Hajdaš Dončić je jučer proricao da će broj zaraženih doći na 10.000 i kaže da ove mjere nisu dostatne. On zaziva lockdown. Kriterij za uvođenje takvih mjera je smrtnost. Mi ne znamo – umiru li ljudi od Covida ili s Covidom. Možemo izdvajati pojedinačne slučajeve, ali jasno je da je teško ustanoviti uzrok smrti sada.”

Kao društveni problem vidi nekvalitetu javnog diskursa, no ne i radikalizaciju.

“Postoje različiti oblici marginalne društvene patologije, ali ne postoji radikalizacija. Odbijam raspravljati o nečemu što ne postoji. Živimo u slobodnoj zemlji, sučeljavanje političko-ideoloških stajališta je poželjno, i ako se ne želimo vratiti na neke prijašnje političke obrasce, Hrvatskoj toga nedostaje još više”, govori.

Što se tiče odnosa premijera Plenkovića i predsjednika Milanovića, Hasanbegović smatra kako je nedostatak kućnog odgoja opći problem hrvatske politike.

“Problem hrvatske politike nije radikalizacija, nego trivijalizacija, banalizacija i u mnoštvu slučajeva nedostatak kućnog odgoja. Nije mi jasna pozadina polemike, ali jasno mi je da dosega nema. Ukazuje na infantilizaciju, trivijalizaciju i banalizaciju diskursa hrvatske političke elite. Na to gledam kao da vrstu osobne zadovoljštine, ne ulazeći u motive izričaja predsjednika Republike. Iz meni nepoznatih razloga on je iznosio stanovite interpretacije, uvodio neke pojmove – parapolitički, internetska septička jama, i slične koje prate hrvatski politički život. Na neki način osobno polažem autorstvo. Prezirem licemjerje. Samo u Hrvatskoj je moguća montipajtonovska situacija, da jedan akter proziva drugog da je izdanak crvene buržoazije, a proziva ga onaj koji je izdanak istog socijalno-političkog miljea. Milanović nastupa na način koji mi je blizak – da treba imati jasan stav i da se ne treba nikome svidjeti… Sa žaljenjem mogu konstatirati da imamo prvorazredno licemjerje i banalizaciju javne rasprave”, zaključuje zastupnik Domovinskog pokreta.

Izvor: dnevno.hr

Nastavi čitati

Preporuka

ANALIZA HRVATSKOG NOVINARA GORDANA DUHAČEKA: Vučić sastavio vladu od ratnih huškača i ulizica

Nakon više od četiri mjeseca od održavanja parlamentarnih izbora, koje je bojkotirala većina opozicije, premijerka Brnabić objavila sastav ministara među kojima su brojna kontroverzna imena, piše hrvatsku novinar Gordan Duhaček, u anlizi koju s portala Index hr prenosimo u cijelosti.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Nakon više od četiri mjeseca od održavanja parlamentarnih izbora, koje je bojkotirala većina opozicije, Srbija bi trebala dobiti novu vladu, na čelu s novom-starom premijerkom Anom Brnabić. Pritom nova vlada već ima rok trajanja, otprilike do travnja 2022. godine, dakle manje od godinu i pol, što je najavio predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i prije nego što je premijerka Brnabić objavila sastav svoje druge vlade.

U travnju 2022. bi se pak trebali održati redoviti predsjednički izbori, a s njima i unaprijed najavljeni prijevremeni parlamentarni. Izliku za ovu odluku Vučić je našao u pandemiji koronavirusa.

Zemlja bez opozicije u institucijama

To su samo neki od apsurda koji prate formalno uspostavljanje formalno najmoćnijeg tijela izvršne vlasti u susjednoj zemlji, kojom u stvarnosti vlada samo jedna osoba – predsjednik države i Srpske napredne stranke (SNS) Aleksandar Vučić.

Apsurdna je i situacija koja nakon izbora vlada u Skupštini Srbije: SNS ima dvotrećinsku većinu, što znači da im ne treba nikakva koalicija da bi sastavili vladu, a nemaju ni opoziciju, jer su u Skupštinu još ušle koalicija Socijalističke partije Srbije (SPS) Ivice Dačića, Vučićevog dugogodišnjeg koalicijskog partnera, i stranka bivšeg vaterpolista Aleksandra Šapića, kojeg mnogi smatraju političkim projektom vladajućih. Na kraju su dio vladajuće koalicije sve tri stranke odnosno koalicije koje su ušle u Skupštinu, što znači da je Srbija jedna od rijetkih europskih država u kojoj unutar institucija uopće nema opozicije.

Cijeli proces formiranja nove vlade funkcionirao je u standardom suludom Vučićevom stilu. Prvo se cijelo ljeto ignoriralo tu temu, dok se Vučić bavio “borbom za Kosovo” i svojim eskapadama u vanjskoj politici, naročito posjetom Bijeloj kući i potpisivanjem sporazuma s Kosovom o normalizaciji odnosa. Srbija je mjesecima zapravo bila u demokratski i ustavno upitnoj situaciji: nije imala konstituiranu novu Skupštinu, formalno je vladala tehnička vlada Ane Brnabić, no zapravo se moglo svjedočiti potpunom urušavanju demokratskih institucija i demonstraciji Vučićeve sile nad svima u Srbiji.

Nova-stara premijerka Ana Brnabić – od tehnokratkinje do mini Vučića

Nakon toga se ušlo u fazu pogađanja koga će Vučić imenovati mandatarom ili mandatarkom nove vlade, vlastima bliski mediji su lansirali razna imena kao potencijalne nasljednike Ane Brnabić, no na kraju nije bilo iznenađenja. Vučić je ponovo za premijerku postavio svoju možda i najvjerniju suradnicu, koja je u četiri godine na čelu vlade Srbije prošla zastrašujuću transformaciju od koliko-toliko kompetentne tehnokratkinje do mini verzije Vučića, koja po količini izrečenih laži u javnosti i bahatosti može ponekad konkurirati svojem šefu, kako Brnabić javno naziva Vučića. Brnabić je u svakom smislu političko čedo Aleksandra Vučića, čija lojalnost ne poznaje ni granicu ljudskog dostojanstva, pa je za predsjednika Srbije ona bila najsigurnija opcija.

Naravno, Vučić nije izdržao da objavu imena mandatara ne pretvori u reality show pa je prije desetak dana sazvao konferenciju za medije na kojoj je dramatično objavio ono svima očekivano: Brnabić nastavlja biti prva pudlica predsjednika Srbije.

Notorni Vulin postaje ministar policije

Uslijedio je još luđi dio konstituiranja vlade, a to je objava imena ministara. Pred novinarima su se pojavili Brnabić i Vučić, a iz svega je još jednom bilo jasno tko je tu šef. Brnabić je objavila da će nova vlada Srbije, koju se, iako je premijerka, ne može nazvati njenom vladom, imati 21 ministarstvo, tri više nego prošla. Nova ministarstva su Ministarstvo za brigu o selu, Ministarstvo za brigu o porodici i demografiji i Ministarstvo za ljudska i manjinska prava i društveni dijalog.

Objavila je i imena većine novih ministara, među kojima su brojna kontroverzna imena, a onda je riječ preuzeo Vučić. Objasnio je, primjerice, da je on naredio rošadu Nebojše Stefanovića i Aleksandra Vulina u ministarstvima policije i obrane. Sada je Stefanović ministar obrane, dok hodajući skandal Vulin preuzima Ministarstvo unutarnjih poslova.

Vučić još jednom najavio borbu protiv mafije

Vulinovo imenovanje na čelo MUP-a treba gledati i u kontekstu nedavne Vučićeve objave na Instagramu da njegova vlast započinje borbu protiv mafije. Rijetki neovisni mediji su podsjetili da je to najmanje treća najava borbe protiv mafije otkako Vučić vlada Srbijom te da se ta tematika redovito plasira u javnost kada Vučićev režim ostane bez inspiracije za proizvođenje paralelne stvarnosti preko svojih medijskih eksponenata poput televizija Pink, Happy i RTS te tabloida poput Informera.

Vulin je prava osoba za lažnu, ali medijski sveprisutnu borbu protiv mafije, već se istaknuo besramnim javnim nastupima, laganjem i adoracijom Vučića, naročito je uvredljiv bio na račun Hrvatske kad god mu je šef signalizirao, pa bi mogao bez problema provoditi sve od Vučića naređene ludorije u fingiranom ratu protiv mafije.

Druga važna rošada je ona koja se tiče Ivice Dačića, bivšeg ministra vanjskih poslova, kojega je Vučić pred kraj mandata posve marginalizirao – nije ga uopće vodio sa sobom u Bijelu kuću – koji je sada postavljen za predsjednika Skupštine. Kako je srbijanski parlament bez opozicije, Dačić se sigurno neće preznojiti od rada na svojoj novoj funkciji. Bivša predsjednica Skupštine Maja Gojković je pak premještena na poziciju ministrice kulture i informiranja. Dačića na poziciji ministra vanjskih poslova zamjenjuje Vučićev vjerni kadar iz SNS-a Nikola Selaković, koji je svojedobno bio i ministar pravde u jednoj od prethodnih vlada.

Cinično stvaranje novog Ministarstva za ljudska prava i društveni dijalog

Vladu čine 23 osobe, a njih 11 su žene, čime će se Vučić nedvojbeno hvaliti u nadolazećim mjesecima, napose u razgovoru sa zapadnoeuropskim čelnicima, što je u osnovi ponavljanje iste finte kao kada je svojedobno Brnabić, aut lezbijku, imenovao premijerkom. Naročito je cinično što u novoj vladi postoji posebno Ministarstvo za ljudska i manjinska prava i društveni dijalog, na čije je čelo imenovana tragikomična pojava Gordana Čomić, nekad poznata opozicijska političarka.

Čomić je na čelu resora koji bi se prvenstveno trebao boriti  protiv samog Vučića ako im je doista stalo do ljudskih i manjinskih prava te društvenog dijaloga, jer predsjednik Srbije neupitno predstavlja najveću prijetnju ljudskim pravima i društvenom dijalogu u Srbiji. Ljudska prava gazi cijelu svoju političku karijeru, od početaka u svojstvu potrčka Vojislava Šešelja pa do danas, a otkako je na vlasti, Vučić je de facto onemogućio bilo kakav društveni dijalog u Srbiji, sustavno progoneći kritičke medije, pretvarajući određene medije u bezočne propagandiste vlasti, provodeći i tolerirajući zastrašivanje neistomišljenika, koje tabloidi redovito čereče na Vučićev mig. Jednostavnije rečeno, kada bi se Ministarstvo ljudskih i manjinskih prava i društvenog dijaloga doista htjelo baviti svojim poslom, najviše bi se trebalo baviti borbom protiv predsjednika Srbije.

Da stvari budu luđe, Čomić je u predizbornoj kampanji lansirala nenamjerno komični spot u kojem pokazuje srednji prst “fašistima” te se prikazuje spremnom i žrtvovati svoj život u borbi protiv fašizma da bi onda postala dio Vučićeve vlasti, iako ta ista vlast ima brojna fašistička obilježja.

Ministar demografije misli da su svi Hrvati ustaše

Nema sumnje da će skandale među novim ministarskim kadrom izazivati i kovinar Ratko Dmitrović, nekoć dopisnik beogradske politike iz Zagreba, kasnije propagandist Slobodana Miloševića, koji je uz podršku ex-vaterpolista Šapića imenovan ministrom za demografiju. Dmitrović je poznat po tome da mu je sve hrvatsko automatski ustaško, napisao je i knjigu Krst na križu o “bolesnoj mržnji Hrvata prema Srbima”, a na svom Twitteru već godinama plasira raznolike šovinističke, seksističke i prostačke ispade. Teško je zamisliti da bi osoba poput Dmitrovića postala ministar u vladi neke članice Europske unije, a njegovo imenovanje definitivno predstavlja srozavanje ionako urušenog statusa vlade Srbije kao državne institucije.

Još jedna kontroverzna kadrovska akvizicija u novoj vladi je Darija Kisić Tepavčević, liječnica koje je od početka uključena u (ne baš uspješnu) borbu protiv pandemije koronavirusa u Srbiji. Kisić Tepavčević je nastupila kao neovisna stručnjakinja, no ubrzo se nametnula kao Vučićeva omiljena epidemiologinja, zaredali su se redoviti nastupi na Pinku i pola godine kasnije Kisić Tepavčević je postavljena na čelo Ministarstva za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja.

Hvalio Vučića na Twitteru pa postao ministar građevine

U vladi Srbije su ostali provjereni kadrovi poput Siniše Malog (financije) i Zlatibora Lončara (zdravlje), a među novim ministrima ima još kurioziteta. Među njima svakako je i mladi Tomislav Mimorović, ministar građevine, koji je nasljednik bogate obiteljske hotelijerske tvrtke, pa tvrdi da će u vlast donijeti “iskustvo iz realnog sektora”. No, za poziciju ministra su ga više kvalificirali hvalospjevi Vučiću na Twitteru nego iskustvo koje bi mogao donijeti u svoj resor.

Vučić je stoga za njega imao samo riječi hvale. “Toma Momirović je spreman da prihvati udarce političkih i ekonomskih neznalica. Njemu smo dali da brine o poslu, biznisu, da pregovara o narednim poslovima izgradnje autoputova, on je jedini koji je rekao i imao hrabrosti da kaže da on kao poslodavac nije za to da država povećava minimalac kako hoće”, rekao je Vučić o novom ministru.

U vladi su još i Milan Krkobabić (Ministarstvo za brigu o selu), Vanja Udovičić (Ministarstvo omladine i sporta), Jadranka Joksimović (Ministarstvo za europske integracije), Marija Obradović (Ministarstvo državne uprave i lokalne samouprave), Maja Popović (Ministarstvo pravde), Tatjana Matić (Ministarstvo trgovine, turizma i telekomunikacija), Zorana Mihajlović (Ministarstvo rudarstva i energetike), Irena Vujović (Ministarstvo zaštite životne sredine), Branislav Nedimović (Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede) itd.

Vlada kao reality show u režiji Aleksandra Vučića

Bilo kako bilo, nakon višetjednog medijskog igrokaza o sastavu nove vlade, jasno je da je cijeli taj reality show bio u režiji Aleksandra Vučića, koji je još jednom potvrdio svoju dominaciju Srbijom. Svi ostali, uključujući premijerku i ministre, kao i koalicijske partnere SNS-a, samo su statisti bez posebnog utjecaja.

U Srbiji se već govori o “oročenoj vladi”, no tužna je istina da je većini ljudi iz vrha vlasti Srbije u političkom i moralnom smislu odavno istekao rok trajanja. Drugim riječima, Srbijom vlada kvarna roba.

Nastavi čitati

Preporuka

Novi zakon: Zbogom komentarima čitatelja ispod članaka, izdavači odgovaraju i za oglase

Predloženi zakon postao je vrlo nepopularan kod zainteresirane javnosti, posebno medijskih kuća, već u procesu javnog savjetovanja

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek očekuje kako će se prijedlog novog Zakona o elektroničkim medijima za dva tjedna naći na Vladinoj sjednici. Nakon toga zakonski prijedlog bit će upućen u Sabor, kako doznajemo, u redovnu proceduru – u dva čitanja. A što se čekalo više od pola godine nakon što je Zakon o elektroničkim medijima prošao proces javnog savjetovanja još početkom ožujka?

– Nacrt prijedloga zakona prošao je javno savjetovanje koje je trajalo do 5. ožujka i slijedom okolnosti izazvanih pandemijom nije bio upućen ranije u daljnju proceduru. Predloženim Zakonom o elektroničkim medijima u nacionalno zakonodavstvo RH transponirat će se odredbe revidirane Direktive o audiovizualnim medijskim uslugama u pogledu promjenjivog stanja na tržištu – poručuju iz Ministarstva kulture i medija.

Predloženi zakon postao je vrlo nepopularan kod zainteresirane javnosti, posebno medijskih kuća, već u procesu javnog savjetovanja tijekom kojeg je upućeno više od 600 primjedbi, odnosno prijedloga poboljšanja zakona, od čega su brojni prijedlozi odbijeni u cijelosti. Neki od njih za medijske izdavače bili su od krucijalne važnosti.

Ograničenja medija

– Predloženi novi Zakon o elektroničkim medijima znatno se razlikuje od aktualnog te je općenito ocjena Udruge novinskih izdavača HUP-a da se njime u cijelosti znatno otežava rad pružatelja elektroničkih publikacija. Time se zapravo ugrožava sloboda i neovisnost medija, što i jest njihova primarna zadaća u skladu s odredbama Zakona o medijima. Zakon o medijima propisuje što sloboda medija znači, koja je uloga medija i koja su ograničenja medija.

Ta ograničenja su s ovim prijedlogom izmjena Zakona o elektroničkim medijima znatno pooštrena. Primjena zakona proširena je na pružatelje elektroničkih publikacija kroz više odredbi, što do sada nije bilo, pa je teško procijeniti kakav će to utjecaj imati na pružatelje elektroničkih publikacija i što to znači za medije.

Najveći problem izdavači vide u propisivanju odgovornosti izdavača za komentare i u iznimno rigidnim prekršajnim odredbama. Naime, prvi se put izrijekom propisuje odgovornost izdavača za komentare čitatelja, što bi posljedično moglo dovesti do tužbi radi naknade štete neovisno o odredbama Zakona o medijima – kažu u Udruzi novinskih izdavača.

Bez jasne definicije

Naime, člankom 93. Zakona o elektroničkim medijima predlaže se “odgovornost pružatelja elektroničkih publikacija za cjelokupni sadržaj, uključujući i onaj koji je generirao korisnik”. Drugim riječima, urednici i vlasnici medija mogu biti kažnjeni i zbog nekog rasističkog komentara ili, primjerice, zbog komentara koji potiču na nasilje, a koji se objavljuju ispod novinarskih tekstova na portalima, a najčešće to čine anonimne osobe.

Za kršenje odredbi iz članka 93. predviđa se kazna u rasponu od 100 tisuća do milijun (!?) kuna.

– Prekršajne odredbe su proširene (više od 100 prekršaja) i pritom nejasno definirane te prepuštene arbitrarnom tumačenju Agencije (potpuno su izmijenjene), a kazne su goleme. Minimalna kazna predviđena je u iznosu od 100.000 kuna, a tekst je sročen tako da sve može biti prekršaj. Dodatni problem je to što se u prekršajnim odredbama taksativno nabrajaju prekršaji koji su već predviđeni u Zakonu o medijima i drugim matičnim zakonima koji precizno definiraju kršenja u svom području, tako da se zapravo time predviđa mogućnost višestrukog kažnjavanja za isti prekršaj.

Također, proizlazi i da će većina oglašavanja moći biti kažnjiva prema tom prijedlogu zakona jer su prekršajne odredbe preširoke i bez jasne definicije da bi se moglo razlučiti što i kako se uopće može objavljivati i prema kojem zakonu će onda biti kažnjivo. HUP Udruga novinskih izdavača stoga je zakonodavcu uputila detaljno očitovanje te očekujemo prihvaćanje prijedloga izdavača kako bi se na vrijeme spriječile navedene neusklađenosti i moguće negativne posljedice – poručuju iz Udruge novinskih izdavača HUP-a.

Neravnopravan položaj

Boris Trupčević, predsjednik izvršnog odbora udruge, pridodaje da su “kad je riječ o odgovornosti izdavača za komentare čitatelja, domaći izdavači na domaćem tržištu stavljeni u neravnopravan položaj u odnosu na globalne internetske platforme”.

– Od lokalnih sudionika traži se praktički da pronađu rješenje za probleme koje ne uspijevaju riješiti ni globalni giganti, pri čemu znamo da se najveći dio govora mržnje događa na svima dostupnim globalnim platformama koje ostaju zaštićene od odgovornosti. Paradoksalno, ishod takvog rješenja mogla bi biti zabrana komentiranja te neizravno dodatno osnaživanje globalnih platformi – kaže Trupčević.

S druge strane, u Ministarstvu kulture i medija poručuju da su “vodeći računa o potrebi donošenja propisa koji će biti u skladu s razvojem tehnologije, načelima slobode medija i potrebom promicanja javnog interesa u obavljanju djelatnosti pružanja audiovizualnih medijskih usluga” predloženim Zakonom o elektroničkim medijima uredili brojna pitanja i riješili probleme.

Izvor: jutarnji.hr

Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner

ANKETA

Bojite li se Koronavirusa?

Najnoviji komentari

Najčitanije objave

Popularno

0
Would love your thoughts, please comment.x
()
x