Kontaktirajte nas na:

Preporuka

Ivan Lovrenović: Franjo Tuđman (1922 – 1999) i Bosna

Portret osnivača Hrvatske demokratske zajednice i prvog predsjednika Republike Hrvatske

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Čim je u kasnu jesen 1999. godine umro Franjo Tuđman, mogla se u Hrvatskoj i u Bosni uočiti različita recepcija i posljedice njegove vladavine i njegovoga odlaska. Franjo Tuđman ostavio je iza sebe Hrvatsku punu dubokih ožiljaka od svoje teške ruke, kojom je vladao skoro puno desetljeće. Ne skrivajući istinsko olakšanje zbog njegova odlaska, u Hrvatskoj su mudro rezonirali: jest, bio je nemoguć vladar, nanio je zemlji velike štete, ali jedno je izvan kritike – stvorio je nezavisnu državu Hrvatsku! Time se izražavalo stanovito posttuđmanovsko raspoloženje u zemlji, u kojemu se osim ritualnoga odavanja hvale “ocu nove Hrvatske” moglo prepoznati nešto mnogo važnije – oslobođena nada i priželjkivanje da zemlja konačno započne svoj hod ususret Evropi i svijetu, normalnijemu životu. Za druge – tko mari!

U neposrednom susjedstvu, međutim, još je jedna zemlja i jedan narod, na čiju egzistenciju i sudbinu je Tuđman u proteklom desetljeću presudno utjecao: Bosna i Hercegovina i bosanskohercegovački Hrvati. Ako se za njegovu vladavinu u Hrvatskoj može reći da je zemlju oštetila i usporila u njezinoj funkcionalnoj integraciji u suvremeni svijet, u ovom drugom slučaju, u slučaju Bosne i bosanskih Hrvata, slobodno se može ustvrditi da su rezultati njegova utjecaja – katastrofa, i to na nesagledivo dug rok. Pa i sama smrt i pogreb Franje Tuđmana bili su pozornica na kojoj se manifestirao tragični bosanskohrvatski paradoks: oni, koje je njegova politika najviše koštala, i koštat će, slave ga najodanije!

Nije to lako objašnjiv paradoks. Da bismo mu se makar primaknuli, nužno je ukratko ponoviti neke činjenice, kolikogod izgledale bliske i poznate.

Stvorivši 1990. godine, na početku višestranačja u bivšoj Jugoslaviji, stranku-kopiju svoje Hrvatske demokratske zajednice u Bosni i Hercegovini, Franjo Tuđman je odmah politički zagospodario dušama bosanskohercegovačkih Hrvata. U tadašnjemu okviru zajedničke države, Jugoslavije, za to u formalno-pravnom smislu nije bilo nikakvih prepreka. Nije ih bilo ni u političko-psihološkom, jer je u Titovoj Jugoslaviji, makar i bez osobitoga naglašavanja, službeno vladala ideologijska norma o Hrvatima kao jedinstvenoj naciji na prostoru cijele zemlje, jednako kao i o Srbima. Kada su nakon dvije godine, poslije izbijanja rata i raspada Jugoslavije, Hrvatska i Bosna i Hercegovina postale dvije zasebne, međunarodno priznate države, bilo je već kasno. Bosanskohercegovački HDZ i njegovo vojno krilo HVO, profilirani već kao čvrsta vojno-stranačka organizacija, ovisili su izravno o Franji Tuđmanu i njegovim najbližim suradnicima, prije svega o Gojku Šušku, ministru obrane Republike Hrvatske i neformalnom Tuđmanovom gubernatoru u Bosni i Hercegovini. Sve druge političke orijentacije kod Hrvata u Bosni i Hercegovini od strane moćne Tuđmanove propagande sustavno su demonizirane kao izdajničke, i uspješno su marginalizirane – politički, moralno i materijalno. Ilustrativan je slučaj hercegovačkoga vojnika-političara Blaža Kraljevića, koji je nasuprot koncepciji pripojenja zapadne Hercegovine i dijela Bosne Hrvatskoj, što su priželjkivali Tuđman i njegov hercegovački adept Mate Boban, zastupao ideju borbe za cjelovitu Bosnu i Hercegovinu u suradnji s Muslimanima. Bobanovi su vojnici, konkretno: plaćenici lokalnoga war-lorda Mladena Naletilića Tute, u ljeto 1992. godine Kraljevića i njegovu pratnju nemilosrdno pobili iz zasjede na cesti Mostar – Široki Brijeg. Istraga o tome masovnom zločinu do danas nije dala nikakvih rezultata.

Nakon Sarajevskoga sporazuma 2. siječnja 1992. i ulaska međunarodnih mirovnih snaga (UNPROFOR-a) u regiju, rat u Hrvatskoj praktično je zamrznut, a sve efektive Jugoslavenske narodne armije iz Hrvatske preselile su se u Bosnu i Hercegovinu. Kada su se referendumom 29. veljače/1. ožujka građani te zemlje izjasnili za državnu neovisnost, vojno-politička organizacija Radovana Karadžića, Srpska demokratska stranka, uz pomoć beogradskoga režima Slobodana Miloševića i JNA, započeli su agresiju na Bosnu i Hercegovinu, a jugoslavenska vojska ubrzo se s punim blagoslovom međunarodne zajednice transformirala u srpsku, Karadžićevu. U skladu s očevidnom Miloševićevom i Tuđmanovom suglasnošću o podjeli Bosne i Hercegovine između Srbije i Hrvatske, već u svibnju 1992. hercegovački lider HDZ-a i šef HVO-a Mate Boban uspostavlja separatni mir sa Radovanom Karadžićem.

Zapadnohercegovačka oblast ostaje pošteđena od rata, Bosansku Posavinu na sjeveru Tuđman, Šušak i Boban prepuštaju Karadžiću, a rat se svom silinom koncentrira na unutarnja područja stare Bosne, u kojoj su najbrojniji stanovnici Muslimani (kako starosjedioci, tako i velik broj izbjeglica i prognanika iz istočne Bosne) i autohtoni Hrvati. Ta teritorijalno-etnička činjenica stajala je kao velika prepreka na putu Tuđmanovoj opsesiji prostornoga povećanja Hrvatske i etničke homogenizacije, za čije ostvarenje je predviđao dvije alternative: preseljenjem stanovništva stvoriti etnički kompaktna područja u Bosni i Hercegovini, koja bi (a) u povoljnim međunarodnim okolnostima pripojio Hrvatskoj (s pozivom na pravo naroda na samoopredjeljenje), ili (b) održavao formalno u granicama Bosne i Hercegovine, ali kao “zaštitni pojas”, svojevrsni hinterland. U tu je svrhu samoproglašena paradržavna struktura Hrvatska Republika Herceg-Bosna, koja je bila u svakom pogledu upravljana i financirana iz Zagreba.

Da bi psihološki pripremio bosanske Hrvate za sukob s Muslimanima, koji je za ostvarenje takve koncepcije političke i etničke prekompozicije prostora bio neophodan, Tuđman je pokrenuo zastrašujuću propagandnu kampanju o ugroženosti Hrvata od Muslimana i islama, o nemogućnosti i nepoželjnosti koegzistencije, o besmislenosti etničkoga suživota. Tehnički ta je kampanja imala na raspolaganju najmoćnije sredstvo – Hrvatsku televiziju, čiji programi su se nesmetano gledali u cijeloj Bosni i Hercegovini. Psihološki, ona je mogla biti plodna i uspješna iz mnogih razloga, među kojima su dva najvažnija.

U srednju Bosnu slila se ogromna masa muslimanskih stradalnika, koje je Karadžićeva soldateska protjerala iz Podrinja (istočna Bosna) i iz Bosanske krajine (sjeverozapadna Bosna). U isto vrijeme, proklamirajući i dalje pro foro externo principe borbe za cjelovitu, multikulturnu i demokratsku Bosnu i Hercegovinu, Alija Izetbegović intenzivno transformira političku i vojnu strukturu u striktno bošnjačku i islamsku. Na prostoru srednje Bosne, potpuno zatvorenom sa svih strana, tako se oči u oči sučeljavaju dvije uzajamno antagonizirane propagande i ideologije – Tuđmanova hrvatska, dirigirana iz Zagreba i zapadne Hercegovine, i Izetbegovićeva muslimanska, koja je ovdje “domaća”, a apsolutno je premoćna u vojnom pogledu.

Drugi razlog valja potražiti u “povijesti mentaliteta”. Katoličko-hrvatski element u Bosni stara je etničko-konfesionalna struktura, koja je u tom prostoru prisutna, kao u svom izvornom sociokulturnom habitatu, od najranijih razdoblja bosanske politogeneze u srednjemu vijeku, pa kroza sve civilizacijske mijene i lomove, do danas. I u četiri stoljeća osmanlijske vlasti i dominacije islamsko-orijentalne civilizacije, bosanski su katolici (kasnije nacionalno: Hrvati) dobrim dijelom tvorili dio urbanoga stanovništva, kao obrtnici, trgovci, kasnije i činovnici, u drevnim bosanskim gradovima (Sarajevo, Travnik, Jajce, Mostar, Banja Luka, Tuzla, Zenica, Livno, Bihać, Doboj, Derventa, Varcar Vakuf/Mrkonjić-Grad, Kotor Varoš, Brod, Bugojno, Konjic, Vareš…). U tom dugom razdoblju bosanski katolici svoj su politički identitet i status ostvarivali i potvrđivali u jedino mogućem okviru osmanlijskoga konfesionalizma, u statičnim formama patrijarhalizma i bezrezervne potčinjenosti autoritetu franjevaca, te od uvođenja redovne crkvene hijerarhije 1881. i autoritetu biskupskih svećenika, a pogledi tihe ali uvijek žive čežnje bili su usmjereni na imaginarni, sugestivno snažan “katolički Zapad”. Takav oblik strukturiranosti etničko-konfesionalne i društvene zajednice rezultirao je konzervativnim i zapuštenim političkim mentalitetom, od kojega je veoma daleko modernost sa svojim idejama demokracije i individualnih prava i sloboda, i koji veoma lako pada žrtvom kolektivističko-autoritarnih političkih koncepata. Politički uvjeti u kojima su ovi ljudi živjeli posljednjih stotinu godina (Austro-Ugarska Monarhija, Kraljevina Jugoslavija, Nezavisna Država Hrvatska u Drugom svjetskom ratu, socijalistička Jugoslavija) nisu nimalo pridonijeli političkoj modernizaciji toga mentaliteta, naprotiv. Najopasnija, pak, crta ovoga mentaliteta jest njegova potpuna lišenost sposobnosti za realnu procjenu vlastitoga položaja, mogućnosti, stvarnih interesa. U tomu je zakazao i jedini “kolektivni intelektualac” i tradicionalno neosporni autoritet ovoga svijeta – Katolička crkva. Djelovala je humanitarno, djelovala je karitativno, dala je i žrtve vrijedne poštovanja, ali se povijesno-politički pokazala zatočenikom istoga mentaliteta.

Jedno s drugim, u konkretnim okolnostima rata 1992/1995. u srednjoj Bosni, svi su ovi elementi omogućili potpun trijumf jedne opasne ideološke apstrakcije, kakva je Tuđmanova ideja svenacionalnoga jedinstva Hrvata i matične domovine Hrvatske. Svi koji su upozoravali na apsurdnost i samoubilačku štetnost te orijentacije, bili su propagandno likvidirani kao nacionalni izdajnici i “Alijini Hrvati”.

Današnje brojke o svemu tome rječito govore: od 760.852 iz popisa 1991. godine, danas po aproksimacijama u Bosni i Hercegovini živi tek nešto više od 400.000 Hrvata. U usporedbi s druga dva naroda u postocima i u dinamici, stanje je još poraznije. Spram procentualnoga rasta Bošnjaka, prema podacima CIA-e (48% 2000. godine prema 43,5% 1991) i Srba (37% 2000. godine prema 31,2% 1991), Hrvati jedini bilježe pad: od 17,4% 1991. na cca 14,3% 2000. godine. No, ni brojke ne otkrivaju svu dubinu hrvatskoga deficita kad je riječ o prisutnosti na cijelome prostoru Bosne i Hercegovine. Tek u kombinaciji s podacima o teritorijalnoj razmještenosti iskrsava slika katastrofe historijskih razmjera. Po popisu iz 1991. hrvatskoga stanovništva u Bosni bilo je cca 580.000, a u Hercegovini 180.000. Nakon etničkoga inženjeringa u ratu i poslije njega, danas su „izbalansirane“: Hercegovina je nešto malo „pojačana“, Bosna sasvim depopulizirana, s time da u Posavini skoro nema žive duše.

Ovaj biblijski egzodus Hrvata iz njihove drevne domovine zauvijek će pratiti jedna mračna činjenica – većina ih je, naime, u razne krajeve Hrvatske dotad naseljene uglavnom Srbima, mahom pasivne i zaostale, te u Hercegovinu, otišla u aranžmanu “humanoga preseljenja”, što je osobni Tuđmanov izum i termin u akciji nacionalne homogenizacije. Ali, i mnogi od onih, koji su prognani ili pobjegli prvo od srpske vojske a potom i od muslimanske, indirektno su Tuđmanove žrtve: Bosansku Posavinu, na primjer, Karadžić je etnički očistio nakon što mu je pala u ruke u sklopu Tuđmanove nagodbe s Miloševićem, a golemi broj Hrvata iz srednje Bosne jesu tehnički prognali Muslimani, ali je i Tuđmanova politika huškanja tomu pridonijela.

Uz mjerljive loše posljedice, možda su još gore one moralno-psihološke. Pristajanje uz Tuđmana i njegov panetnički i velikodržavni program Hrvate je, po kobnom lancu kauzaliteta, dovelo do toga da se u ime “nacionalne ideje” počine ratni zločini. U Hercegovini – razaranje gradova (Stolac, Mostar), islamske sakralne i kulturne baštine, masovni progon stanovništva, stvaranje logora, mučenje i ubojstva; u Bosni – nekoliko gnusnih masovnih zločina, kakvi su oni u Ahmićima i u Stupnom Dolu. Kada danas Hrvati teško prihvaćaju činjenicu da mnogi “njihovi” odgovaraju pred Haaškim sudom, i brane se time da su i Muslimani počinili zločine nad Hrvatima (Grabovica, Doljani, Trusina, Bugojno, Križančevo Selo, itd.), taj mizerni qui pro quo također je jedna od grotesknih posljedica tuđmanovske propagande i tuđmanovskog poimanja “nacionalne istine”.

Ukratko, Tuđman je bosanske Hrvate naučio da omrznu jedinu stvarnu domovinu, Bosnu, a sve svoje emocije i očekivanja projiciraju na apstrakciju, Hrvatsku. (U sjajnoj pjesmi Tamo daroviti pjesnik Ivo Totić iz Viteza, grada koji je na posebno tragičan način bio uvučen u krvavi vrtlog rata u ratu između Hrvata i Bošnjaka, govori o toj tragično-apsurdnoj temi: Iza onih tamnih gora / Jedna lijepa zemlja ima / U njenu srcu je veliki grad / U gradu su sjajni dvori / U dvorima stoluje stari kralj / Stari, djeco, voli nas ko otac / Stari je, djeco, odlučio nas / Iz ovog pakla izbavit / Iza onih visokih gora / Naša je prava domovina.) Tuđman ih je naučio da su njihov povijesni svijet i njihova hibridna kultura – niže vrijednosti, i da je se trebaju stidjeti i tajiti, jer je “nacionalno nečista”. S Tuđmanom kao “velikim vođom”, “ocem nacije i domovine”, „predsjednikom svih Hrvata“ bosanski su Hrvati unišli, potpuno apsurdno, u jedan negativni ciklus, u kakvomu možda nisu bili nikad u svojoj povijesti. Činjenica, da su oni danas vjerniji štovaoci Tuđmanova kulta nego ljudi u Hrvatskoj, govori da je smjer odvijanja toga ciklusa neizvjestan, a da mu se kraj ni ne nazire.

Da je populacija, kakvu na povijesnom i aktualnom političkom atlasu predstavljaju bosanski Hrvati, sa stanovišta “velike politike” quantité négligeable, to je nažalost trivijalni element uobičajenoga cinizma međunarodne zajednice. Pa kada čovjek danas promatra moguću propast jednoga starog mikro-identiteta, koji je stoljećima u kulturološkom smislu predstavljao evropski unikum, i kada uzroke te žalosti pripisuje Franji Tuđmanu, onda se mora reći još nešto. Ne bi, naime, predsjednik Republike Hrvatske mogao voditi poslove jednoga naroda u drugoj državi, Bosni i Hercegovini, sve do mirovnoga potpisa u Daytonu, a i kasnije, da mu takvu ulogu nije priznavao, između ostaloga, i cinični pragmatizam međunarodne zajednice.

Autor: Ivan Lovrenović

Tekst je objavljen u knjizi Bosna i Hercegovina – budućnost nezavršenog rata (2010). Izvor: ivanlovrenovic.com

Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner
Postavite komentar

Dodajte novi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Preporuka

URBANI DESNIČAR: Ulazak (anti) FAŠISTA u Sabor

“Možemo”-7 mandata, “SSIP”-3 mandata. Izgleda malo, sitno, nebitno…. Varamo se dame i gospodo. Sad imamo 10 ultra ljevičarskih debila u Saboru. Plus “ugledni” SDP. A to uopće nije zanemarivo. Jednoga dana će ovi štovatelji ćopavog bravara, dobiti prigodu da sastave Vladu. Garantiram. Je li stvarno mislite da naši glasovi nešto znače? Znače, ali u k*rcu. Bitne su zapovijedi iz Brisela, Londona i Pariza. Jer ne može me nitko uvjeriti da je ovih 10 tifusara prešlo izborni prag. Nema teorije.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Sabor

Niti smo neovisna država, niti odlučujemo o svojoj sudbini. I to je činjenica. Koju nisam ja izmislio, nego se temelji na faktima. Cijeli sustav nam je otišao ne u 3, nego u 33 P.M.! Što znači da ga treba iz temelja mijenjati. Ali kako? Ako ne zna 7-8 milijuna Hrvata u Domovini i Dijaspori, logično je da ni ja nemam pojma. Ustvari, postoji jedan izuzetno efikasan način ali ga ne smijem napisati. Jer bi me momentalno privelo.

Pogledajmo neke od zemalja EU, kojima su godinama vladali konzervativci. A danas su im na čelu “zeleno-crvene” koalicije. Sve je počelo upravo na ovakav perfidan način. Na početku lijevi anarhisti “stidljivo” uđu u parlament, a poslije prerastu u pokret koji je u stanju ucijenjivati vlast. Njemačka, Italija, Austrija…, samo su neki od primjera.

Što se u stvari dogodilo? Ne može jedna Rada Borić biti zastupnik. NE-MO-ŽE! Jer to je stvar opće kulture. Znamo da je Plenki poslušan đak globalističke elite. I da mu je u cilju što duže ostati na vlasti. Za tu privilegiju, treba uzvratiti uslugu. Jer danas ništa nije besplatno. “There’s no such thing as a free lunch” – kaže Englez. U prijevodu, ništa u životu nije besplatno. Dakle, evo tebi sinko 2/3 većina i stabilna Vlada, ALI uz uvjet da skupina STALJINISTA uđe u Sabor. Normalno da je očalinko odmah pristao.

Jeste li primjetili da je većina Andrejinih oponenata unutar ХДЗ-а, jednostavno nestala? Ni David Copperfield ovo ne bi bolje odradio. Okupirani svojim problemima, zaboravili smo na puno malih ali bitnih stvari. A to nas može skupo koštati. Pardon, već nas je koštalo ali najgore tek dolazi.
Pošto je na izborima pobijedila SOTONISTIČKA opcija, zanima me što je slijedeće? Dolazak multi-kulti migranata, prisilno cijepljenje, uvođenje 5G mreže, ukidanje kune, ulazak smrdije u EU..? Ili “radni logori” za neposlušne, po uzoru na Kinu?

Postoji još jedan neobjašnjiv fenomen. Hrvati BiH. Često sam pisao o njihovom lošem položaju i majorizaciji od strane druga dva naroda. Nakon ovih izbora više neću. Jer kako reče gosp. Marko Jurič, njima je izgleda dobro? Ma što dobro, njima je IZVRSNO! Nakon svih prevara i laži, oni opet masovno glasuju za HDZ!? Mazohizam, glupost ili nešto treće? Obatroje!

Umjesto jedinog čovjeka, koji je 4 godine zastupao njihova prava (posebice Branitelja HVO-a), oni izaberu dva hoštaplera i Zdravku Bušić. Pričam o Generalu Glasnoviću, čovjeku koji se bez ikakve naknade (plaću je dao u humanitarne svrhe) sam borio protiv vjetrenjača. I to mu je hvala? Uzalud činjenica da je pobijedio u Njemačkoj, SAD, Australiji, Južnoj Americi, Kanadi… To danas ne pije vode. Samo je bitan Mostar! Glavno uporište jugoslavenčine Čovića i njegovih uhljeba.

Kad sam prije izbora napisao da se sprema prijevara u režiji Ćuprije, bio sam u pravu. Nažalost. Izvjesni Milović sa njihove liste (ni kriv, ni dužan), je uzeo oko 10% glasova. Kome? HDZ-u nije sigurno. Jer oni imaju svoje poslušno stado, koje od rođenja zna koga treba zaokružiti. Po starom narodnom običaju, kad se beba rodi prvo zaokruži HDZ, pa joj onda prekinu pupčanu vrpcu.  

Dakle Mostovi glasovi bi otišli Generalu, koji bi onda bez ikakvih problema osvojio novi mandat. Ali pošto udbaška hobotnica ništa ne prepušta slučaju, dogodilo se upravo ono što su i planirali. Je li dotični drug Tvrtko bio samo “korisna budala” ili je kapnula koja marka za ćevape? Prije će bit’ ovo drugo. Jer kao što smo već konstatirali, danas ništa nije džaba.

Da skratim. Hrvatski narod je na ovim izborima još jednom dokazao, da je totalno politički nepismen i naivan. Dobar dio njih je “pao” na Plenkijevu priču, kako ovaj HDZ ide Tuđmanovim putem!?
Misovo…

Ovo nije jedini slučaj masovne zablude. Trećina države još uvijek misli da je u titino doba bilo bolje. Kako sad objasnit’ budali da nije tako? Mission impossible. Jedan mali dio dobrih ljudi i čestitih vjernika, još smatra da je lažni prorok i antikrist Franjo-pravi Papa?! Vidilo ga da nosi bijelu kapicu i njima dosta. Pa nije ga postavio dragi Bog, nego Soroš! O Vatikanskom puču, kućnom pritvoru Pape Benedikta, globalističkoj politici ovoga južnoameričkog ljevičara, štovanju poganskih simbola…., oni nemaju POJMA. Niti hoće da imaju. Jer lakše je ovako. Mozak na pašu i uživaj. Ko’ mu jebe mater kume…. .

Zaključak? Naši najveći neprijatelj nisu ni komunjare, ni četnici, ni globalisti, nego NEINFORMIRANOST i NEZNANJE! Nemam više nikakvih iluzija a ni emocija. Niti sam popizdio, niti sam razočaran. Jednostavno sam u nekom čudnovatom stanju. Ne kontam, kako ljudi mogu biti tako naivni i čemu sav taj strah od istine?

Moj savjet Hrvatskom iseljeništvu je slijedeći. Ne šaljite više ni $1 u ovu UDBAŠKU tvorevinu. Jer će vaš krvavo zarađeni novac jednostavno ispariti. U vidu magle. Šaljite samo svojim obiteljima i najbližima. I to je to. Prepametni “hrvati” su vas se odrekli, i zaključili da im više ne trebate. Ubuduće se i vi tako ponašajte. Jer nekima su očito draži domaći četnici od vas. I to su jasno pokazali na izborima.

Ako nekome stalno pomažete a ta vam osoba umjesto zahvale, opali šamarčinu, onda ne zaslužuje ništa.“Pomozi sirotu, na svoju sramotu” – rekao je Mate Parlov, u pauzi između 6. i 7. runde. A kad vas uhvati nostalgija, neka vam poveznica sa Domovinom budu Thompsonove pjesme i SVETA Hrvatska nogometna reprezentacija. Samo nam je još to ostalo.

Ipak se malo bolje osjećam kad vidim kako se komšije međusobno kolju. Opšti haos, šok, neverica i zabezeknutost! Dok žene, deca i nejač mirno protestvuju i zasipaju milicajce porukama ljubavi, pirinaćom, kačamakom i šargarepama, ovi uzvraćaju suzavcem!? Samo naprijed junačine! Ako zatreba oštrih predmeta, tu sam. Sve šaljem zabadava i to bez poštarine.

Ali postoji i druga strana medalje. Kakvi god da su, četalji su se pobunili protiv vlasti i masovno izašli na ulice. Kod nas je takav prizor čista fikcija. Upravo su došle i nove upute iz stožera:“Treba se što češće tuširati a ne samo prati ruke. Prvo ručnikom osušite lice i kosu, pa tek onda guzicu.” Tako kažu Vili i Alemka a u njihove se riječi ne sumnja.

Po nekom logičnom slijedu događaja, vrlo je izvjesno što nas čeka. Slijedeći PreCjednik će biti kornjača Manolić a Premijer partizanka Kata Peović. Imat ćemo i novu himnu, koja će glasiti otprilike ovako: “Sjedi Kata na kamen studencu, stisla noge, ne da koke Nijemcu”. Zastava se također mijenja, i umjesto grba na njoj će ponosno stajati lik Светог Саве sa zlatnom ćunom. A crven, bijel i plavi, zamijenit ćemo duginim bojama. EU se drastično smanjuje i ostaje samo 6 “najrazvijenijih” članica. Makedonija, srbija (bez Kosova), BiH, Crna Gora, Slovenija i RH.

Još sam nešto htio napisati ali sam zaboravio. Glava mi sve više liči na Bermudski trokut. Stalno je punim informacijama koje neobjašnjivo nestaju. I više ih nikako ne mogu naći.

Čak se više ne sjećam ni ko’ nas zavadi, ni kakvi su se sve “nesrećni” sukobi odvijali na ovim prostorima?

Jebaji ga…

“ZA DOMOVINU SPREMNI”

Izvor: urbanidesnicar.wordpress.com

Nastavi čitati

Preporuka

Željko Glasnović: Je li Franjo Tuđman na ‘Tuđmanovom putu’?

Gost u Podcastu Velebit je kandidat za saborskog zastupnika general Željko Glasnović. O netom proteklim izborima, HDZ-u, Domovinskom pokretu i aktualnostima vezanim uz izbore Glasnović odgovara na pitanje Marka Juriča.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Željko Glasnović

Gost u Podcastu Velebit je kandidat za saborskog zastupnika general Željko Glasnović. O netom proteklim izborima, HDZ-u, Domovinskom pokretu i aktualnostima vezanim uz izbore Glasnović odgovara na pitanje Marka Juriča.

Postavljene teme i pitanja na koje odgovara general Glasnović u priloženom videu u nastavku.

► Kakve su sve bile prepreke na glasačkim mjestima u BiH?
► Što se dogodilo s Neovisnom listom Željka Glasnovića? Koliko je bilo nevažećih glasova?
► Kako je Veleposlanstvo RH u Stockholmu preuzelo ulogu Državnog izbornog povjerenstva?
► Je li HDZ poslao telegram zahvalnosti svim malim desnim političkim opcijama koje su sudjelovale na izborima i omogućile HDZ-u ovako veliku pobjedu slijedećeg sadržaja: ‘Čestitamo vam na sudjelovanju na izborima i osobito cijenimo vašu političku inteligenciju’?
► Je li HDZ na ‘Tuđmanovom putu’?
► Vjeruju li i u HDZ-u da je HDZ na ‘Tuđmanovom putu’?
► Bi li Tuđman financirao tjednik Novosti s 4 mil. kuna da svakog tjedna vrijeđaju i ponižavaju hrvatski identitet, državu i narod i sastavljaju popise za likvidaciju?
► Bi li Tuđman kroz financiranje takvog tobože medijskog rada omogućio stvaranje i financiranje snažne političke platforme koja u svojem programu ima elemente onih političkih ideja koje su stajale u temeljima piolitike koja je izvršila agresiju na Hrvatsku?
► Bi li se u Tuđmanovo vrijeme progonilo novinare koji ukazuju na četničke pojave?
► Tuđman je uvijek inzistirao i tražio plebiscitarnu potporu hrvatskog naroda. Hoće li Plenković započeti najprije pregovore s Domovinskiom pokretom i Mostom, bez obzira na rezultat, jer Tuđmanov bi HDZ najprije njima uputio poziv na razgovore, a osim toga to bi bilo sukladno logici političke pristojnosti i poštivanja volje većine?
► Je li to uzurpaciju i nepoštivanje demokratske volje većine ako se ne pregovara sa strankama koje su dobile najviše glasova, nego s onima koje su dobile najmanje, s manjincima?
► Bi li Tuđman mirno promatrao da mu se ubijaju suborci?
► Bi li Tuđman koji se i sam bavio istraživanjem Jasenovca razobličio klevetničke manipulacije o hrvatskom narodu?
► Bi li za vrijeme Tuđmana bilo moguće da policija i DORH u sukobu uzimaju izjavu samo jedne strane kao meritornu, od sukoba navijača u Vukovaru, od Uzdolja, u sukobu Škalamere i Arsića?
► Bi li Tuđman dozvolio da se sramoti hrvatski sabor egzibicijom Miroslava Pupovca koji je s trakom oko ruke aludirao da je u Hrvatskoj na vlasti nacistički režim?
► Žive li Hrvati u BiH dobro, ne žele nikakvu promjenu te su zato većinom glasali za HDZ?
► Koliko su Ankete i njihovi autori kompetentntni, koliko upće poznaju taj posao istraživanja javnoga mnijenja?
► Kako to da su tim anketama povjerovali i oni koji su ih naručili?
► Kako su lijevi i desni mediji izbušili Domovinski pokret?
► Je li desnica u Hrvatskoj izgubila hrabrost i ideju?
► Je li se desnica u Hrvatskoj pretvorila u salonske mudrijaše?
► Jesu li američki procesi uklanjanja nazivlja i znakovlja principijelno isti kao i uklanjanje znakovlja HOS-a u Hrvatskoj?
► Jesu nacionalisti postali politički dinosauri – vrsta koja izumire?

Izvor: projektvelebit.com

Nastavi čitati

Preporuka

Krišto čestita Plenkoviću i govori o zajedništvu, a u njenoj županiji HDZ posvađan i nema vlasti dvije godine

Zamjenica predsjedatelja Zastupničkog doma PS BiH Borjana Krišto uputila je čestitku Andreju Plenkoviću i izabranim kandidatima Hrvatske demokratske zajednice te zahvalila biračima u XI. izbornoj jedinici. Dok Kršto čestita i kaže da je upućena “poruka zajedništva”, u njenoj županiji, Herceg-bosanskoj, skoro dvije godine od posljednjih lokalnih izbora nije formirana vlast i to zbog raskola u HDZ-ovim ograncima u Livnu i Tomislavgradu.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

“Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine i Provedbeni izborni stožer (HDZ BiH) zahvaljuju svim biračima koji su i ovaj put iskoristili svoje pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i izašli na parlamentarne izbore za Sabor Republike Hrvatske.

Također, hvala vam što ste prepoznali listu HDZ-a za XI. izbornu jedinicu i dali joj uvjerljivu potporu te time sudjelovali u velikoj pobjedi Hrvatske demokratske zajednice na čelu s predsjednikom Andrejem Plenkovićem.

To je naša zajednička pobjeda i poruka da Hrvatsku nosimo u srcu i smatramo svojom domovinom i da je neodvojivi dio identiteta nas Hrvata iz Bosne i Hercegovine. Naša izborna jedinica daje tri zastupnika i od njih u potpunosti očekujemo da artikuliraju interese hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini i iseljeništvu.

Posebna zahvala članovima Provedbenog izbornog stožera HDZ-a BiH, članstvu i simpatizerima HDZ-a BiH, gradskim/općinskim odborima i temeljnim ograncima, brojnim volonterima, svim našim glasačima i onima koji su nam pružili potporu te svima koji su na bilo koji način pomogli da danas slavimo veliku pobjedu.

Drage Hrvatice i Hrvati u BiH i iseljeništvu, još jednom hvala vam što ste bili dio ovog izbornog procesa i uputili snažnu poruku zajedništva”, piše Krišto u svojoj zahvali.

Podsjetimo, općinska organizacija HDZ-a Tomislavgrad u Skupštini HBŽ-a imaju većinu, od osam njih šest, te je unutar Kluba zastupnika HDZ-a BiH izglasana odluka da kandidat za sastavljanje nove vlade bude Ivan Vukadin.

Međutim, bez obzira na bolji rezultat tomislavgradskog ogranka, natpolovičnom većinom članova Županijskog odbora HDZ-a BiH HBŽ-a za mandatara je izabran aktualni predsjednik Vlade HBŽ-a i predsjednik Gradskog odbora HDZ-a BiH Livno Ivan Jozić. Ovo nije prihvatio tomislavgradski ogranak tako da je reagiralo i samo Predsjedništvo HDZ BiH podržavši ponovni izbor mandatara iz Livna. Epilog svega je izbacivanje iz stranke istaknutih članova, formiranje nove stranke i slabljenje HDZ-a u HBŽ-u te izvjestan gubitak vlasti.

Također, HBŽ je jedna od županija s najvišim postotkom iseljavanja Hrvata.

Izvor: republikainfo.com

Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner

ANKETA

Bojite li se Koronavirusa?

Najčitanije objave

Popularno