Kontaktirajte nas na:

Preporuka

Ivan Lovrenović: Franjo Tuđman (1922 – 1999) i Bosna

Portret osnivača Hrvatske demokratske zajednice i prvog predsjednika Republike Hrvatske

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Čim je u kasnu jesen 1999. godine umro Franjo Tuđman, mogla se u Hrvatskoj i u Bosni uočiti različita recepcija i posljedice njegove vladavine i njegovoga odlaska. Franjo Tuđman ostavio je iza sebe Hrvatsku punu dubokih ožiljaka od svoje teške ruke, kojom je vladao skoro puno desetljeće. Ne skrivajući istinsko olakšanje zbog njegova odlaska, u Hrvatskoj su mudro rezonirali: jest, bio je nemoguć vladar, nanio je zemlji velike štete, ali jedno je izvan kritike – stvorio je nezavisnu državu Hrvatsku! Time se izražavalo stanovito posttuđmanovsko raspoloženje u zemlji, u kojemu se osim ritualnoga odavanja hvale “ocu nove Hrvatske” moglo prepoznati nešto mnogo važnije – oslobođena nada i priželjkivanje da zemlja konačno započne svoj hod ususret Evropi i svijetu, normalnijemu životu. Za druge – tko mari!

U neposrednom susjedstvu, međutim, još je jedna zemlja i jedan narod, na čiju egzistenciju i sudbinu je Tuđman u proteklom desetljeću presudno utjecao: Bosna i Hercegovina i bosanskohercegovački Hrvati. Ako se za njegovu vladavinu u Hrvatskoj može reći da je zemlju oštetila i usporila u njezinoj funkcionalnoj integraciji u suvremeni svijet, u ovom drugom slučaju, u slučaju Bosne i bosanskih Hrvata, slobodno se može ustvrditi da su rezultati njegova utjecaja – katastrofa, i to na nesagledivo dug rok. Pa i sama smrt i pogreb Franje Tuđmana bili su pozornica na kojoj se manifestirao tragični bosanskohrvatski paradoks: oni, koje je njegova politika najviše koštala, i koštat će, slave ga najodanije!

Nije to lako objašnjiv paradoks. Da bismo mu se makar primaknuli, nužno je ukratko ponoviti neke činjenice, kolikogod izgledale bliske i poznate.

Stvorivši 1990. godine, na početku višestranačja u bivšoj Jugoslaviji, stranku-kopiju svoje Hrvatske demokratske zajednice u Bosni i Hercegovini, Franjo Tuđman je odmah politički zagospodario dušama bosanskohercegovačkih Hrvata. U tadašnjemu okviru zajedničke države, Jugoslavije, za to u formalno-pravnom smislu nije bilo nikakvih prepreka. Nije ih bilo ni u političko-psihološkom, jer je u Titovoj Jugoslaviji, makar i bez osobitoga naglašavanja, službeno vladala ideologijska norma o Hrvatima kao jedinstvenoj naciji na prostoru cijele zemlje, jednako kao i o Srbima. Kada su nakon dvije godine, poslije izbijanja rata i raspada Jugoslavije, Hrvatska i Bosna i Hercegovina postale dvije zasebne, međunarodno priznate države, bilo je već kasno. Bosanskohercegovački HDZ i njegovo vojno krilo HVO, profilirani već kao čvrsta vojno-stranačka organizacija, ovisili su izravno o Franji Tuđmanu i njegovim najbližim suradnicima, prije svega o Gojku Šušku, ministru obrane Republike Hrvatske i neformalnom Tuđmanovom gubernatoru u Bosni i Hercegovini. Sve druge političke orijentacije kod Hrvata u Bosni i Hercegovini od strane moćne Tuđmanove propagande sustavno su demonizirane kao izdajničke, i uspješno su marginalizirane – politički, moralno i materijalno. Ilustrativan je slučaj hercegovačkoga vojnika-političara Blaža Kraljevića, koji je nasuprot koncepciji pripojenja zapadne Hercegovine i dijela Bosne Hrvatskoj, što su priželjkivali Tuđman i njegov hercegovački adept Mate Boban, zastupao ideju borbe za cjelovitu Bosnu i Hercegovinu u suradnji s Muslimanima. Bobanovi su vojnici, konkretno: plaćenici lokalnoga war-lorda Mladena Naletilića Tute, u ljeto 1992. godine Kraljevića i njegovu pratnju nemilosrdno pobili iz zasjede na cesti Mostar – Široki Brijeg. Istraga o tome masovnom zločinu do danas nije dala nikakvih rezultata.

Nakon Sarajevskoga sporazuma 2. siječnja 1992. i ulaska međunarodnih mirovnih snaga (UNPROFOR-a) u regiju, rat u Hrvatskoj praktično je zamrznut, a sve efektive Jugoslavenske narodne armije iz Hrvatske preselile su se u Bosnu i Hercegovinu. Kada su se referendumom 29. veljače/1. ožujka građani te zemlje izjasnili za državnu neovisnost, vojno-politička organizacija Radovana Karadžića, Srpska demokratska stranka, uz pomoć beogradskoga režima Slobodana Miloševića i JNA, započeli su agresiju na Bosnu i Hercegovinu, a jugoslavenska vojska ubrzo se s punim blagoslovom međunarodne zajednice transformirala u srpsku, Karadžićevu. U skladu s očevidnom Miloševićevom i Tuđmanovom suglasnošću o podjeli Bosne i Hercegovine između Srbije i Hrvatske, već u svibnju 1992. hercegovački lider HDZ-a i šef HVO-a Mate Boban uspostavlja separatni mir sa Radovanom Karadžićem.

Zapadnohercegovačka oblast ostaje pošteđena od rata, Bosansku Posavinu na sjeveru Tuđman, Šušak i Boban prepuštaju Karadžiću, a rat se svom silinom koncentrira na unutarnja područja stare Bosne, u kojoj su najbrojniji stanovnici Muslimani (kako starosjedioci, tako i velik broj izbjeglica i prognanika iz istočne Bosne) i autohtoni Hrvati. Ta teritorijalno-etnička činjenica stajala je kao velika prepreka na putu Tuđmanovoj opsesiji prostornoga povećanja Hrvatske i etničke homogenizacije, za čije ostvarenje je predviđao dvije alternative: preseljenjem stanovništva stvoriti etnički kompaktna područja u Bosni i Hercegovini, koja bi (a) u povoljnim međunarodnim okolnostima pripojio Hrvatskoj (s pozivom na pravo naroda na samoopredjeljenje), ili (b) održavao formalno u granicama Bosne i Hercegovine, ali kao “zaštitni pojas”, svojevrsni hinterland. U tu je svrhu samoproglašena paradržavna struktura Hrvatska Republika Herceg-Bosna, koja je bila u svakom pogledu upravljana i financirana iz Zagreba.

Da bi psihološki pripremio bosanske Hrvate za sukob s Muslimanima, koji je za ostvarenje takve koncepcije političke i etničke prekompozicije prostora bio neophodan, Tuđman je pokrenuo zastrašujuću propagandnu kampanju o ugroženosti Hrvata od Muslimana i islama, o nemogućnosti i nepoželjnosti koegzistencije, o besmislenosti etničkoga suživota. Tehnički ta je kampanja imala na raspolaganju najmoćnije sredstvo – Hrvatsku televiziju, čiji programi su se nesmetano gledali u cijeloj Bosni i Hercegovini. Psihološki, ona je mogla biti plodna i uspješna iz mnogih razloga, među kojima su dva najvažnija.

U srednju Bosnu slila se ogromna masa muslimanskih stradalnika, koje je Karadžićeva soldateska protjerala iz Podrinja (istočna Bosna) i iz Bosanske krajine (sjeverozapadna Bosna). U isto vrijeme, proklamirajući i dalje pro foro externo principe borbe za cjelovitu, multikulturnu i demokratsku Bosnu i Hercegovinu, Alija Izetbegović intenzivno transformira političku i vojnu strukturu u striktno bošnjačku i islamsku. Na prostoru srednje Bosne, potpuno zatvorenom sa svih strana, tako se oči u oči sučeljavaju dvije uzajamno antagonizirane propagande i ideologije – Tuđmanova hrvatska, dirigirana iz Zagreba i zapadne Hercegovine, i Izetbegovićeva muslimanska, koja je ovdje “domaća”, a apsolutno je premoćna u vojnom pogledu.

Drugi razlog valja potražiti u “povijesti mentaliteta”. Katoličko-hrvatski element u Bosni stara je etničko-konfesionalna struktura, koja je u tom prostoru prisutna, kao u svom izvornom sociokulturnom habitatu, od najranijih razdoblja bosanske politogeneze u srednjemu vijeku, pa kroza sve civilizacijske mijene i lomove, do danas. I u četiri stoljeća osmanlijske vlasti i dominacije islamsko-orijentalne civilizacije, bosanski su katolici (kasnije nacionalno: Hrvati) dobrim dijelom tvorili dio urbanoga stanovništva, kao obrtnici, trgovci, kasnije i činovnici, u drevnim bosanskim gradovima (Sarajevo, Travnik, Jajce, Mostar, Banja Luka, Tuzla, Zenica, Livno, Bihać, Doboj, Derventa, Varcar Vakuf/Mrkonjić-Grad, Kotor Varoš, Brod, Bugojno, Konjic, Vareš…). U tom dugom razdoblju bosanski katolici svoj su politički identitet i status ostvarivali i potvrđivali u jedino mogućem okviru osmanlijskoga konfesionalizma, u statičnim formama patrijarhalizma i bezrezervne potčinjenosti autoritetu franjevaca, te od uvođenja redovne crkvene hijerarhije 1881. i autoritetu biskupskih svećenika, a pogledi tihe ali uvijek žive čežnje bili su usmjereni na imaginarni, sugestivno snažan “katolički Zapad”. Takav oblik strukturiranosti etničko-konfesionalne i društvene zajednice rezultirao je konzervativnim i zapuštenim političkim mentalitetom, od kojega je veoma daleko modernost sa svojim idejama demokracije i individualnih prava i sloboda, i koji veoma lako pada žrtvom kolektivističko-autoritarnih političkih koncepata. Politički uvjeti u kojima su ovi ljudi živjeli posljednjih stotinu godina (Austro-Ugarska Monarhija, Kraljevina Jugoslavija, Nezavisna Država Hrvatska u Drugom svjetskom ratu, socijalistička Jugoslavija) nisu nimalo pridonijeli političkoj modernizaciji toga mentaliteta, naprotiv. Najopasnija, pak, crta ovoga mentaliteta jest njegova potpuna lišenost sposobnosti za realnu procjenu vlastitoga položaja, mogućnosti, stvarnih interesa. U tomu je zakazao i jedini “kolektivni intelektualac” i tradicionalno neosporni autoritet ovoga svijeta – Katolička crkva. Djelovala je humanitarno, djelovala je karitativno, dala je i žrtve vrijedne poštovanja, ali se povijesno-politički pokazala zatočenikom istoga mentaliteta.

Jedno s drugim, u konkretnim okolnostima rata 1992/1995. u srednjoj Bosni, svi su ovi elementi omogućili potpun trijumf jedne opasne ideološke apstrakcije, kakva je Tuđmanova ideja svenacionalnoga jedinstva Hrvata i matične domovine Hrvatske. Svi koji su upozoravali na apsurdnost i samoubilačku štetnost te orijentacije, bili su propagandno likvidirani kao nacionalni izdajnici i “Alijini Hrvati”.

Današnje brojke o svemu tome rječito govore: od 760.852 iz popisa 1991. godine, danas po aproksimacijama u Bosni i Hercegovini živi tek nešto više od 400.000 Hrvata. U usporedbi s druga dva naroda u postocima i u dinamici, stanje je još poraznije. Spram procentualnoga rasta Bošnjaka, prema podacima CIA-e (48% 2000. godine prema 43,5% 1991) i Srba (37% 2000. godine prema 31,2% 1991), Hrvati jedini bilježe pad: od 17,4% 1991. na cca 14,3% 2000. godine. No, ni brojke ne otkrivaju svu dubinu hrvatskoga deficita kad je riječ o prisutnosti na cijelome prostoru Bosne i Hercegovine. Tek u kombinaciji s podacima o teritorijalnoj razmještenosti iskrsava slika katastrofe historijskih razmjera. Po popisu iz 1991. hrvatskoga stanovništva u Bosni bilo je cca 580.000, a u Hercegovini 180.000. Nakon etničkoga inženjeringa u ratu i poslije njega, danas su „izbalansirane“: Hercegovina je nešto malo „pojačana“, Bosna sasvim depopulizirana, s time da u Posavini skoro nema žive duše.

Ovaj biblijski egzodus Hrvata iz njihove drevne domovine zauvijek će pratiti jedna mračna činjenica – većina ih je, naime, u razne krajeve Hrvatske dotad naseljene uglavnom Srbima, mahom pasivne i zaostale, te u Hercegovinu, otišla u aranžmanu “humanoga preseljenja”, što je osobni Tuđmanov izum i termin u akciji nacionalne homogenizacije. Ali, i mnogi od onih, koji su prognani ili pobjegli prvo od srpske vojske a potom i od muslimanske, indirektno su Tuđmanove žrtve: Bosansku Posavinu, na primjer, Karadžić je etnički očistio nakon što mu je pala u ruke u sklopu Tuđmanove nagodbe s Miloševićem, a golemi broj Hrvata iz srednje Bosne jesu tehnički prognali Muslimani, ali je i Tuđmanova politika huškanja tomu pridonijela.

Uz mjerljive loše posljedice, možda su još gore one moralno-psihološke. Pristajanje uz Tuđmana i njegov panetnički i velikodržavni program Hrvate je, po kobnom lancu kauzaliteta, dovelo do toga da se u ime “nacionalne ideje” počine ratni zločini. U Hercegovini – razaranje gradova (Stolac, Mostar), islamske sakralne i kulturne baštine, masovni progon stanovništva, stvaranje logora, mučenje i ubojstva; u Bosni – nekoliko gnusnih masovnih zločina, kakvi su oni u Ahmićima i u Stupnom Dolu. Kada danas Hrvati teško prihvaćaju činjenicu da mnogi “njihovi” odgovaraju pred Haaškim sudom, i brane se time da su i Muslimani počinili zločine nad Hrvatima (Grabovica, Doljani, Trusina, Bugojno, Križančevo Selo, itd.), taj mizerni qui pro quo također je jedna od grotesknih posljedica tuđmanovske propagande i tuđmanovskog poimanja “nacionalne istine”.

Ukratko, Tuđman je bosanske Hrvate naučio da omrznu jedinu stvarnu domovinu, Bosnu, a sve svoje emocije i očekivanja projiciraju na apstrakciju, Hrvatsku. (U sjajnoj pjesmi Tamo daroviti pjesnik Ivo Totić iz Viteza, grada koji je na posebno tragičan način bio uvučen u krvavi vrtlog rata u ratu između Hrvata i Bošnjaka, govori o toj tragično-apsurdnoj temi: Iza onih tamnih gora / Jedna lijepa zemlja ima / U njenu srcu je veliki grad / U gradu su sjajni dvori / U dvorima stoluje stari kralj / Stari, djeco, voli nas ko otac / Stari je, djeco, odlučio nas / Iz ovog pakla izbavit / Iza onih visokih gora / Naša je prava domovina.) Tuđman ih je naučio da su njihov povijesni svijet i njihova hibridna kultura – niže vrijednosti, i da je se trebaju stidjeti i tajiti, jer je “nacionalno nečista”. S Tuđmanom kao “velikim vođom”, “ocem nacije i domovine”, „predsjednikom svih Hrvata“ bosanski su Hrvati unišli, potpuno apsurdno, u jedan negativni ciklus, u kakvomu možda nisu bili nikad u svojoj povijesti. Činjenica, da su oni danas vjerniji štovaoci Tuđmanova kulta nego ljudi u Hrvatskoj, govori da je smjer odvijanja toga ciklusa neizvjestan, a da mu se kraj ni ne nazire.

Da je populacija, kakvu na povijesnom i aktualnom političkom atlasu predstavljaju bosanski Hrvati, sa stanovišta “velike politike” quantité négligeable, to je nažalost trivijalni element uobičajenoga cinizma međunarodne zajednice. Pa kada čovjek danas promatra moguću propast jednoga starog mikro-identiteta, koji je stoljećima u kulturološkom smislu predstavljao evropski unikum, i kada uzroke te žalosti pripisuje Franji Tuđmanu, onda se mora reći još nešto. Ne bi, naime, predsjednik Republike Hrvatske mogao voditi poslove jednoga naroda u drugoj državi, Bosni i Hercegovini, sve do mirovnoga potpisa u Daytonu, a i kasnije, da mu takvu ulogu nije priznavao, između ostaloga, i cinični pragmatizam međunarodne zajednice.

Autor: Ivan Lovrenović

Tekst je objavljen u knjizi Bosna i Hercegovina – budućnost nezavršenog rata (2010). Izvor: ivanlovrenovic.com

Preporuka

Dr. Dragan Čović: Ako želimo kandidatski status, mi u BiH moramo napraviti iskorak

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Predsjedatelj Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH i lider HDZ-a BiH dr. Dragan Čović boravi u Bruxellesu gdje sudjeluje u nizu sastanaka sa čelnicima Europske unije, a prije svega sa čelnicima parlamenata zemalja EU.

U razgovoru za Klix.ba govorio je o ključnim temama koje su na dnevnom redu, s fokusom na uvijete za kandidatski status BiH.

“Osnova svih naših sastanaka, a samo danas ćemo ih imati sedam ili osam, je kandidatski status BiH. A kako bi to naglasili i konačno tu temu vratili u fokus, naše sugovornike smo željeli informirati o stanju u BiH, s obzirom da je mnogo novih ljudi u EU nakon izbora za Parlament Europske unije.

Kolega Denis Zvizdić, koji je također ovdje i ja smo naglasili iskorak u pogledu uspostavljanja Vijeća ministara i rada Parlamenta BiH. Istakli smo našu novu agendu i uz sve ono što želimo uraditi doma, u prvi plan želimo staviti europske integracije”, kazao je dr. Čović na početku razgovora.

Domaćine u Bruxellesu je zanimalo kako BiH sada stoji u pogledu NATO saveza, ali i generalno funkcioniranja vlasti nakon izbora.

“Dosta smo razgovarali sa predstavnicima EU koji se vežu za Europsku pučku stranku, jer i kolega Zvizdić i ja dolazimo iz stranaka koje pripadaju toj porodici pučana. Ja sam mnogo govorio o izmjenama Izbornog zakona, a tu su bila i ona pitanja o izborima u Mostaru, što ih je zanimalo. Naglasili smo da pokušavamo sa SDA naći jedno zajedničko rješenje i za Mostar, ali i za Dom naroda, ali i Predsjedništvo”, poručio je.

Dr. Čović je za Klix.ba potvrdio da bi se naredni sastanak s čelnicima SDA o izmjenama Izbornog zakona trebao održati sredinom veljače u Mostaru.

“Do trećeg mjeseca ćemo se pokušati usuglasiti o najvažnijim pitanja za Izborni zakon, ali i za rekonstrukciju Vlade FBiH, formiranje novih ministarstava preimenovanjem nekih starih i sl.

Vrlo afirmativno smo govorili o onome što mi želimo uraditi, ali smo naglasili da želimo da Europska unija kroz sva svoja tijela prepozna potrebu da BiH dobije kandidatski status što prije. Mi trebamo dobiti jedan vjetar u leđa i ne treba nas vezivati uz Sjevernu Makedoniju i Albaniju”, istakao je dr. Čović.

Kada je riječ o pregovorima sa SDA u vezi Izbornog zakona nakon optimistične najave iskoraka, iz stranačkih središnjica su nedavno poslane poruke koje ne djeluju da vode ka rješenju i kompromisu.

“U najkraćem, mi ako to želimo do kraja ožujka možemo završiti priču o Izbornom zakonu na ovoj razini, dakle Mostar, Dom naroda i Predsjedništvo. Naravno postoje i neki drugi pogledi, ali to nam danas nije prioritet, nego hajdemo dogovoriti je li imamo izbore u Mostaru. Želimo da ti izbori budu uvezano kroz naš Izborni zakon, koji će se usvojiti u Parlamentarnoj skupštini BiH, a ne bilo kakvim nametanjem.

Bilo kakvo nametanje, da nam sutra netko ne bi spočitavao da je visoki predstavnik nametnuo rješenja. Mi smo u ovoj pauzi u zadnjih desetak dana dogovorili da na razini Mostara jedna grupa ljudi radi i razmjenjuje te informacije. Jer mi ne pričamo samo o Izbornom zakonu za Mostar, mi ne pričamo samo o tome kako izabrati 35 vijećnika za Gradsko vijeće, što je odluka Ustavnog suda i Suda u Strasbourgu.

SDA želi pričati o reorganizaciji grada i sad se bavimo time, kako bi se uvele neke preinake da bi se na lokalnoj razini vidjela konstitutivnost naroda. Naš stav je da kada već pričamo o tome na taj način, onda trebamo odluke Ustavnog suda implementirati i kada je u pitanju Dom naroda, ali i Predsjedništvo jer želimo da se to rješava u paketu”, poručuje lider HDZ-a.

S druge strane SDA je poručila da ako ne bude priče o izmjeni Statuta Grada Mostara i reorganizacije, da oni ne žele sudjelovati  u razgovorima o Izbornom zakonu.

“Tu se sad nalazimo i sva pitanja i interese pokušavamo sagledati. U Mostaru tijekom veljače ćemo imati novi sastanak, pa ćemo vidjeti gdje smo. Ako se dogovorimo onda bi do kraja travnja imali vremena da predstavncima EU pošaljemo poruku da smo napravili iskorak i da onda možda u svibnju u Zagrebu na Samitu EU dobijemo posebno mjesto”, smatra dr. Čović.

Dr. Čović za Klix.ba naglašava da je stav EU jasan, a to je da ukoliko naša država ne napravi iskorak, ne može očekivati da se omogući drugačiji pristup.

“Mi već duže vremena imamo komunikaciju sa čelnicima EU. Ako počnemo govoriti jednim glasom možemo očekivati iskorak. Izborni zakon bi sve relaksirao i već u svibnju bi imali napredak i mnogo brže bi mogli izlobirati kandidatski status”, kazao je dr. Čović.

Jedna od tema u razgovorima HDZ-a i SDA je i formiranje Vlade FBiH.

“Primarna tema kada je u pitanju Vlada FBiH je preustroj Vlade, odnosno formiranje novih ministarstava. Imamo izaslanstva koja to vode. To su gospoda Fadil Novalić i Marinko Čavara. Mislim da ćemo se tu dogovoriti, da dobijemo dva ili čak možda i tri nova ministarstva, a neka druga da spojimo. To smo planirali u Parlamentu FBiH završiti do kraja ožujka, jer treba mijenjati Zakon o Vladi FBiH i Zakon o ministarstvima. To je razlog i pregovora, jer da ne bismo sada imenovali neke ljude, a kasnije radili reorganizaciju. Kada to završimo i Izborni zakon, Vladu FBiH ćemo završiti bez problema”, kaže predsjednik HDZ-a BiH dr. Čović.

Ulazak SNSD-a u vlast u FBiH i to na poziciju potpredsjednika FBiH je još jedan kamen spoticanja, s obzirom na stav SDA. Kako vi gospodine Čoviću gledate na to pitanje.

“Ako želimo zajednički raditi na razini BiH, onda treba na sličan način razmišljati i u Republici Srpskoj, kada su u pitanju predstavnici HDZ-a i SDA i u FBiH kada je u pitanju SNSD. Tu temu nismo još otvorili, ali i to će se vrlo brzo dogoditi”, istaknuo je.

I u konačnici nova vlast na državnoj razini već ima određene dileme kod imenovanja čelnih ljudi nekih agencija, a prije svega kada je riječ o SIPA-i OSA-i.  kakav je vaš stav povodom imenovanja direktora OSA-e, s obzirom da se već spominje da će na toj poziciji ostati Osman Mehmedagić, kao prijedlog SDA.

“Ne radi se tu o bilo kojoj osobi, već o agencijama. U SIPA-i je istekao mandat, proveden je natječaj i to je to. Naravno ima tu i politička igra gdje se predloži jedan predstavnik u SIPA-u, a onda da se na prvoj narednoj sjednici Vijeća ministara uvrsti da to ide šire. Ja sam uvjeren da će to ići u paketu. Ali ne samo to. Nijedna od ovih institucija nije zajamčena bilo kojem narodu. Dakle tko kaže da će OSA pripadati bošnjačkom narodu uopće.

Dakle ja ne bih sada ta pitanja otvarao. Trebamo sjesti, predstavnici svih stranaka i dogovoriti, ne samo to, već i druga pitanja, jer imamo desetak imenovanja koja nas čekaju. Čelnici vodećih stranaka trebaju sjesti u narednih deset dana i otvoriti ta pitanja, kako bi olakšali našim ljudima u Vijeću ministara da to završe”, zaključio je dr. Čović u razgovoru za Klix.ba.

Nastavi čitati

Preporuka

Zbogom, Europo: Velika Britanija u petak odlazi iz EU-a

Brexit službeno stupa na snagu u petak u ponoć po srednjeeuropskom vremenu. No Britanija i ostalih 27 zemalja tek se trebaju dogovoriti o uređenju budućih odnosa. Velika Britanija u petak će postati prva zemlja koja napušta Europsku uniju, nakon tri i pol godine mukotrpnog brakorazvodnog procesa.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Neki će to proslaviti, drugi će to morati prihvatiti biti teška srca. Brexit, proces koji je izazvao duboke podjele u zemlji, od članova obitelji do zastupnika u parlamentu, nastupa u petak u 23 sata po mjesnom vremenu, odnosno u ponoć po srednjoeuropskom.

Između Britanije i ostalih 27 zemalja sve drugo tek treba dogovoriti. Usuglašeni razlaz tek je početak pregovora o uređenju budućih odnosa.

Unatoč svom trudu najsrčanijih euroskeptika, Big Ben će u petak ostati tih. Njegovom zvonjavom Brexit se neće slaviti, ali će u Downing Streetu biti osvijetljeni sat koji će odbrojavati vrijeme do razlaza.

Vatreni zagovornik Brexita, premijer Boris Johnson navečer će se obratiti naciji.

On se sada predstavlja kao ujedinitelj zemlje i govori kako je vrijeme da se svi, glasali za Brexit ili ne, zajedno okrenu budućnosti. Ta mu zadaća neće biti laka jer su škotski, velški i sjevernoirski parlamenti odbili njegov zakon o Brexitu.

Johnson je na čelo vlade stao krajem srpnja i uspio u onome u čemu njegova prethodnica Theresa May nije. Dogovorio je s Bruxellesom neke izmjene u sporazumu o Brexitu, otklonio opasnost povratka fizičke granice u Irskoj i zahvaljujući velikoj većini ostvarenoj na prijevremenim izborima u prosincu, nezabilježenoj još od vremena Margaret Thatcher, lagano ga proveo kroz parlament.

Zakon je kraljica Elizabeta II. potpisala 23. siječnja, osam dana prije sudbinskog datuma.

Za kraj 47 godina dugih odnosa Britanije i Unije ostala je samo još jedna formalnost. Sporazum u srijedu moraju potvrditi zastupnici u Europskom parlamentu.

Simboličan datum

Datum odlaska, 31. siječnja, zapravo je uglavnom simboličan jer će se malo toga u stvarnosti promijeniti. Sporazum o razvodu predviđa prijelazno razdoblje, do 31. prosinca, do kada dvije strane moraju usuglasiti buduće odnose, posebice trgovinske. Do tada će Britanija primjenjivati europska pravila, ali neće imati pravo glasa.

“Moramo imati na umu da Brexit nije gotov. Zapravo Britanija ulazi u mnogo dulju fazu Brexita”, kaže politički analitičar sa Sveučilišta u Surreyju Simon Usherwood.

Znak da ipak počinje novo doba imenovanje je veleposlanika EU-a u Britaniji, Portugalca Joaoa Valea de Almeide, koji je tu dužnost već obnašao u Sjedinjenim Državama. On preuzima posao 1. veljače.

Boris Johnson pregovore o budućim odnosima želi zaključiti što prije i odlučno odbija produženje prijelaznog razdoblja. Nekoliko je puta rekao da želi sporazum sličan onome kakav EU ima s Kanadom. Bruxelles prijelazno razdoblje smatra prilično kratkim i ne gaji Johnsonov optimizam da će sve biti dogovoreno u rekordnom roku.

Osim trgovinskog, potrebni su sporazumi o mnogim i za Britaniju ključnim stvarima poput ribarstva, razmjene podataka i financijskih usluga.

“U jedanaest mjeseci to je jednostavno nemoguće”, tvrdi Fabian Zuleeg, glavni ekonomist European Policy Centra. “Najbolje što se može učiniti vrlo je bazični sporazum.”

Glavni europski pregovarač Michel Barnier nadavno je kazao da se u tom okviru može ostvariti jedino “vitalni minimum”.

London u isto vrijeme želi ispregovarati vlastite sporazume o slobodnoj trgovini s drugim zemljama, posebno sa Sjedinjenim Državama. Predsjednik Donald Trump nedavno je u Londonu najavio “sjajan” sporazum s Britanijom.

Pregovori bi, međutim, mogli biti teški jer je London najavio da će zadržati digitalni porez unatoč američkom negodovanju.

Američki državni tajnik Mike Pompeo dolazi u London 29. siječnja kako bi se sastao s Johnsonom, potvrdio “posebne odnose” i razgovarao o tome “kako ih produbiti nakon Brexita”.

Izvor: republikainfo.com

Nastavi čitati

Preporuka

Kovač: ‘Stier bi bio potpredsjednik, Penava kandidat za zamjenika, a ja za šefa HDZ-a’

Točno u podne u prostorijama Društva hrvatskih književnika u središtu Zagreba zajedničku konferenciju za medije sazvali su članovi HDZ-a Miro Kovač, Ivan Penava i Davor Ivo Stier.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Riječ je o unutarstranačkim oponentima predsjednika HDZ-a Andreja Plenkovića, a svojim istupom najavili su svoju kandidaturu i izborni program za predstojeće izbore u HDZ-u, koji bi trebali biti održani 15. ožujka, izvješćuje Jutarnji list.

Prvi je za govornicu istupio Miro Kovač.

– Okupili smo se danas ovdje Ivan Penava, Davor Ivo Stier i ja da potvrdimo sva trojica svoje kandidature na predstojećiim unutarstranačkim izborima. Postigli smo dogovor, razgovarali smo i dogovorili zajednički pristup, timski pristup i usuglasili se da ćemo se međusobno podržati. Davor Ivo Stier bi bio potpredsjednik HDZ-a uz moju potporu i potporu Ivana Penave. Penava bi bio kandidat za zamjenika predsjednika HDZ-a, a meni bi pripala čast da budem kandidat za predsjednika HDZ-a. Radi se o velikoj odgovornosti za svu trojicu, ne samo za unutarstranački proces nego i za demokraciju i RH, rekao je Kovač.

– Što nas je nagnalo da budemo zajedno i da budemo kandidati? Rekao bih okolnosti u kojima se nalazi stranka koja je stožerna stranka, državotvorna stranka hrvatskoga naroda. Očito da je potreban zaokret. Birači su to jasno poručili na dvama izborima. Mi smo postigli nažalost u oba slučaja nezadovoljavajuć rezultat, posebno na predsjedničkim izborima. Izgubili smo predsjednicu Republike. Nitko u HDZ-u za to nije preuzeo odgovornost. Nismo imali ni raščlambu o tome što se dogodilo na EU izborima. Da smo to imali, bili bismo izbjegli i neuspjeh na predsjedničkim izborima, smatra kovač.

– Slušali smo teorije o tome da su krivi birači. Birači nikada nisu odgovorni za neuspjeh, oni nagrađuju ili kažnjavaju određene politike. Moje uvjerenje je da smo iskočili s kolosijeka na koji je HDZ postavio dr. Franjo Tuđman. Bit će za nas izazov stranku vratiti na taj put. Ljudi se zaklinju u Franju Tuđmana, međutim, nije bitno što netko kaže nego je relevantno što misle članovi, glasači, simpatizeri. Birači su ti koji nama daju legitimitet ili ga ne daju. Mi smo ti koji moramo uvejriti birače u ispravnost naših politika. Ljudi žele demokratičnost, transparentnost i da se borimo za njihove interese, kaže Miro Kovač.

– Treća točka koja nas je nagnala na ovo je način funkcioniranja HDZ-a. Kao predsjednik HDZ-a nikad neću ignorirati stranački status, zaključke predsjedništva stranke. Donositi odluke svojom voljom i onda s time suočiti stranačko tijelo i vodstvo stranke, da oni to moraju prihvatiti, kao što je to bio slučaj u bliskoj prošlosti. Mi ćemo primjenjivati paradigmu predsjednika Tuđmana koju je izrekao prije 30 godina kad je rekao da će odgovornost za stranačku politiku imati vodstvo, da će članovi izražavati mišljenja i da ćemo u natjecanju različitih ideja izbistriti politiku, zauzeti stav i tu politiku provoditi, izjavio je Kovač.

– Četvrta točka je naše određenje i identitet. Ova ekipa, ovaj tim, vrlo jasno kaže: HDZ kao najveća stranka, državotvorna stranka, s najviše članova, birača, ne može imati kao svoj interes stvaranje velike koalicije. Nama ne može biti to u interesu. Mi ne smijemo ići u sukob sa svojim biračima, članovima i simpatizerima, s ljudima koji imaju domoljubne stavove. Oni su naši partneri, naši suradnici, njima se moramo obraćati, a ne ići u krivo ljevici. SDP su naši sunatjecatelji u politici i s njima ćemo se natjecati za prevlast, a ne sa svojim biračima.

Ovo je simboličko mjesto s kojeg je Franjo Tuđman krenuo sa svojim suradnicima, ima ih i tu među nama, u skidanje okova jednoumlja, u borbu za samostalnu, slobodnu, demokratsku Hrvastsku i u tome uspio. Generacije poslije njega su uspjele staviti HDZ na politički zapad. Na nama je sada da krenemo prema članstvu HDZ-a, da vratimo HDZ članstvu, da članstvo referendumski na unutarstranačkim izborima dogoditi promjene koje će omogućiti da HDZ pobijedi na parlamentarnim izborima. Mi ćemo stranku za to pripremati, a Vlada će raditi svoj posao do kraja mandata i u tome imati našu podršku. Dragi prijatelji, mogu samo reći, uvijek je vrijedilo pravilo glavu gore i zajedno, uključivo, organizirano i jedinstveno pobjeđujemo. Živio HDZ, živjela Hrvatska, zaključio je Kovač.

Plenkoviću, inače, mandat prestaje 17. travnja, a prema stranačkom Statutu, izbori za vodstvo HDZ-a moraju se održati mjesec dana prije isteka mandata. Izravno se biraju predsjednik, zamjenik predsjednika i četiri potpredsjednika. Kandidati za predsjednika i zamjenika moraju prikupiti oko 10.500 potpisa (pet posto od ukupnog broja članova), a oni za potpredsjednike oko 6300 (tri posto od ukupnog broja članova), od ukupnog broja od oko 210.000 članova i to do 15 dana prije izbora.

Izvor: Jutarnji list

Nastavi čitati

Popularno