Kontaktirajte nas na:

xBox

Islamističko divljanje u Malmöu se ne može ničim opravdati

Mlako reagiranje zapadne politike u odnosu na ekscese kao što su spomenuti u Stuttgartu, Frankfurtu i Malmöu, u strahu da ne bude antimuslimanski shvaćena, može biti jako opasno. Pogotovo opasan može biti pokušaj diskreditiranja kritičara političkoga islama od strane javnog politički dirigiranoga mnijenja (mainstream), trpajući ih u isti koš s rasistima

Luka Marković

Online:

/ Datum objave:

Zadnjih dana je u američkom magazinu Harper´s objavljeno otvoreno pismo 150 svjetskih intelektualaca protiv diktature javnoga, politički i lobistički, dirigiranoga mnijenja (mainstreama). U njemu se upozorava na opasnosti koje proizlaze iz pokušaja potiskivanja slobode pojedinca da se odredi prema određenim društvenim pojavama i problemima. Politolog Yoscha Munk, jedan od supotpisnika, govori o tome da je već na jednoga od njih izvršen pritisak da povuče potpis.

Naravno, to se nije dogodilo u javnom diskursu nego tihim zaobilaznim putem, prijetnjom otpuštanja s posla, kako se ne bi stekao dojam da u zapadnom svijetu ne vlada sloboda individualnoga razmišljanja o svim problemima i pojavama u društvu.

Dok se u današnjem zapadnom društvu govori na jednoj strani jako puno o slobodi pojedinca, pri čemu se, s pravom,  kritiziraju diktature u pojedinim zemljama kao što je Bjelorusija, stvara se istovremeno ozračje jednoumlja u vlastitoj sredini, gdje se jasno govori o tome što smije biti tema javnoga diskursa, kao i to o čemu bi bilo najbolje šutjeti.

Istina zapadna društva se služe drugačijim metodama od Putina ili diktatora Bjelorusije, što se može iščitati iz slučaja potpisnika pisma. Sve se odvija tiho iza debeloga zastora ili javnim medijskim linčovanjem onih koji drugačije misle. Stvara se klima straha i nepovjerenja umjesto kulture slobodne razmjene mišljenja. Diskriminacija pojedinca i njegovo javno razapinjanje na stup srama, kad se suprotstavi dirigiranom političkom lobističkom razmišljanju, dovode do vrlo opasnoga stanja u društvu.

Ponovno postaju aktualne riječi poznatoga psihologa Karla Gustava Junga kako se zapadnom svijetu iz komunističkih (despotskih) sistema u lice smije njegova vlastita sjena. Jer često prikriveno čini ono što despoti poput nekih modernih diktatora iz tranzicijskih zemalja čine bez imalo srama.

Takav odnos prema slobodi mišljenja, pokušaj vrlo suptilne diskriminacije onih koji se drugačije određuju prema aktualnim društvenim događanjima, bi se mogao pokazati tempiranom bombom koja bi mogla jednoga dana svojom eksplozijom nanijeti velike, nesagledive posljedice zapadnoj civilizaciji. To se ne odnosi samo na određena lobistička liberalna protežiranja od strane javnoga političkoga mišljenja, na što je u sovom djelu  „Identitet“ (Identity) svojevremeno upozorio poznati politolog Francis Fukuyama, što je već dovelo do velikih razilaženja unutar Europske unije, nego i na sve učestaliju diskriminaciju i difamiranje onih koji u uvezenom islamu vide veliki potencijal budući sukoba na europskom tlu.

Europska politika koja se ne snalazi u odnosu na sve jaču prisutnost islama, pogotovo onoga uvezenoga jako konzervativnoga i agresivnoga, pokušava nastale probleme, poradi lažnoga mira u kući, gurnuti pod tepih. Ovdje se ne radi samo o indoktriniranim islamskim teroristima nego i o onim mladim, uvezenim muslimanima, koji misle da se prema slobodi pojedinca smiju ponašati kao u azijskom i afričkom svijetu u kojem dominira politički islam.

Ovih dana počinje suđenje islamskim teroristima koji su u siječnju 2015. u redakciji francuskoga satiričkoga časopisa Charli Hebdo ubili 12 urednika i čuvara reda samo za to što je spomenuti tjednik objavio karikaturu islamskoga proroka Muhameda. Taj satirični časopis, koji je na svoj način pokazatelj sekularnoga europskoga društva i slobodnoga određivanja prema svakoj temi pa i onoj religijskoj, upozorio je već 2006., objavljujući pismo 12 uglednih islamskih intelektualaca, među kojima je bio i poznati književnik Salan Rushdi, na opasnost koja dolazi od neprosvijećenog shvaćanja islama, pogotovo onoga političkoga koji misli da ima pravo određivati ponašanje u društvu.

Upravo zadnjih godina  se pokazuje koliko su ti intelektualci, kao i mnogi drugi koji upozoravaju na problem političkoga islama, imali pravo. Nisu samo islamski teroristi opasnost po mir u Europi, nego i svi oni pridošli muslimani koji misle da se na brutalan način mogu obračunavati s kritičarima političkoga islama.

Koji se potencijal vjerskoga nasilja krije u tim indoktriniranim mladim ljudima pokazalo se nedavno u Stuttgartu i Frankfurtu kad su bez ikakvoga velikoga povoda demolirali središte tih gradova uzvikujući pri tome Allah akbar.

Zadnje događanje u Švedskoj bi napokon trebalo otvoriti oči europskoj politici da shvati kako se mnogi mladi muslimanski došljaci, pa i oni domaći indoktrinirani, teško snalaze u sekularnom društvu. Povod mladim muslimanima za demoliranje grada Malmöa bilo je spaljivanje Kurana od strane jednoga europskoga desničara.

Nitko razuman ne može opravdati spaljivanje „muslimanske svete knjige“. Onaj koji to čini vrijedan je prezira. Ali to ne može i ne smije biti povod za nasilje. Ono što vrijedi u sekularnoj Europi za ateiste,  kršćane, hinduiste i budiste, mora vrijediti i za muslimane.

Zapad koji je godinama navikao da se europski muslimani, radnici iz drugih europskih zemalja, ponašaju tolerantno u društvu, prakticirajući svoju religiju neprimjetno, suočava se u zadnje vrijeme s vrlo samosvjesnim, agresivnim mladim muslimanima koji remete javni red i mir, reagirajući agresivno i na najmanju provokaciju od strane europskih desničara, pa i iskrenih kritičara.

Upravo sam u svojoj knjizi „Treći sukob ili susret islama i kršćanske civilizacije“ koja je izašla u Sarajevu (Rabic 2013.) upozorio na dolazak takvoga stanja ukoliko europska politika ne posveti više pažnje uvezenom azijskom i afričkom islamu, te ne poradi na jačoj integraciji pridošlih muslimana, ukazujući na to da prava i sloboda u društvu uključuju također i odgovornost prema njemu.

Već je u samom početku jačih migracijskih kretanja propušteno upozoriti one koji dolaze u Europu da se moraju europski i ponašati, što znači biti također spreman prihvatiti kritičan i satiričan odnos prema njihovoj religiji. Trebalo je na početku pojasniti došljacima ne samo to da nije dopušteno nasilje nad neistomišljenicima, nego i to da se mora uvažavati i mišljenje onih koji se drugačije odnose i prema vjeri, pa i onome što je vjernicima svetinja.

Europsko kršćanstvo se naviklo na to da su i religije postale tema satiričnih časopisa, umjetničkoga izražavanja i  radikalne kritike. Na to se moraju naviknuti i muslimani Europe, ukoliko doista žele u njoj mirno živjeti. Jer sekularna i prosvijećena Europa ne može više nikada dopustiti da u njoj vjerski fanatici određuju što je sloboda i o čemu umjetnici i satiričari smiju govoriti. Spaljivanje Kurana, kao i Biblije, izaziva s pravom zgražanje ne samo kod vjernika nego i kod svakoga civiliziranoga čovjeka, ali ono ne može biti povodom za nasilje.

Europa je u svojoj povijesti krvavo platila izvojevanu slobodu mišljenja i individualnoga određivanja prema društvenim događanjima, pa i prema religijama, i ne može si priuštiti vraćanje nekoliko stoljeća unazad. Europski političari su na potezu.

Ne smije se gurati pod tepih probleme. Jer s porastom broja muslimana u Europi, rasti će i broj onih koji misle da mogu određivati o čemu se smije, a o čemu ne smije govoriti. Oni koji misle da se mogu ponašati kao u Pakistanu, Afganistanu ili nekoj od drugih zemalja u kojim vlada zakon vjerske rulje, treba poslati tamo odakle su došli. U suprotnom dogodit će se to da će zatrovati i druge mlade muslimane što bi imalo nesagledive posljedice po mir u Europi. Jer što bude više jačao muslimanski ekstremizam, jačat će i onaj desni zapadni. Tih naznaka već imamo. Zadnjih godina se dogodilo nekoliko terorističkih čina protiv muslimana u Europi i svijetu, koji jako zabrinjavaju.

Ukoliko se neki od mladih muslimana budu ponašali onako kako su to činili u Stuttgartu, Frankfurtu ili Malmöu, izazvat će revolt i kod onih umjerenih Europljana koji su navikli na mir i slobodu mišljenja na svom kontinentu. A to bi moglo imati nesagledive posljedice po mir u Europi.

U svoji 38 godina provedenih u Njemačkoj načitao sam se mnoštvo satiričnih i kritičnih tekstova o kršćanstvu i Katoličkoj Crkvi, pa i onih neukusnih i nekorektnih. Pa ipak nisam doživio da netko od kršćana zbog toga čini nasilje nad kritičarima, pa makar ovi prešli i crtu dobroga ukusa. Kršćanstvo koje je u želji da vlada kroz povijest prouzročilo dosta zla, naviklo se da zbog tih pogrješaka bude i predmet ismijavanja i oštre kritike. Na to se moraju naviknuti i muslimani, pogotovo oni koji dolaze iz svijeta političkoga islama. To je cijena sekularnoga i slobodnoga društva u kojem nitko nije izuzet od kritike i satire.

Mlako reagiranje zapadne politike u odnosu na ekscese kao što su spomenuti u Stuttgartu, Frankfurtu i Malmöu, u strahu da ne bude antimuslimanski shvaćena, može biti jako opasno. Pogotovo opasan može biti pokušaj diskreditiranja kritičara političkoga islama od strane javnog politički dirigiranoga mnijenja (mainstream), trpajući ih u isti koš s rasistima. I to s jednim ciljem da se zadrže lažni mir u kući.

Svako odgađanje problema donosi veće nevolje. Nažalost, toga ima jako puno. Ljudi se ne boje samo agresivnih islamista nego i toga da ne budu proglašeni rasističkim smećem.

Krajnje je vrijeme da se o svemu, pa i ponašanju muslimanskih krugova, i to ne samo onih ekstremnih, počne ozbiljno razgovarati. Ukoliko do toga ne dođe, doći će do problema s nesagledivim posljedicama.

Autor: Dr. fra Luka Marković

Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner
Postavite komentar
0 0 glas
Ocjena članka
Pretplati se
Obavijesti me o
guest
0 Komentara
Uredne povratne informacije
View all comments

xBox

STANKO PRIMORAC – ĆANE U BUJICI: Dok je HOS-a neće biti ‘Velike Srbije’!

Ratni zapovjednik HOS-a Hercegovine: “Tri puta sam ranjen, imam mirovinu 3 tisuće kuna, troje djece mi je u Irskoj, a Milanović i Plenković u Zagrebu primaju Dodika, čiji ljudi pišaju po spomenicima naših heroja!”

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Stanko Primorac - Ćane

Dok ima živih HOS-ovaca nećemo dati ‘ZDS’ i neće biti tzv. Velike Srbije, ma koliko Dodik, Pupovac i Vučić radili na tome – izjavio je u Bujici na Z1 televiziji Stanko Primorac – Ćane, predsjednik HSP-a BiH i ratni zapovjednik HOS-a za Hercegovinu: – Vučić iz ’95. iz Gline i Vučić danas, za mene je uvijek i bit će – isti Vučić. To je Vučić iz Gline, koji najavljuje uništavanje Hrvatske države, govori da će to biti “srpska država” itd. Milorad Dodik iz ’95. s porukom da je trebalo tući Zagreb, ali se s time ne treba hvaliti, je za mene Milorad Dodik danas i sutra… Isti je takav i Milorad Pupovac…

“To je isti onaj Milorad Dodik, koji je prije par mjeseci, na godišnjicu Bleiburga, rekao da nas je trebalo pobiti sve, misleći na sve naše zarobljenike, civile i djecu u Bleiburgu,” podsjetio je Stanko Primorac: “Taj isti Dodik svake godine, po stotinjak tisuća, povećava broj srpskih žrtava u Jasenovcu. S petsto tisuća on i Pupovac otišli su na sedamsto tisuća pa na osamsto, a za par godina će to biti milijun!”

TO JE ISTI DODIK KOJI JE VRIJEĐAO BISKUPA KOMARICU!

Ćane je nastavio opisivati koga su, zapravo, Milanović i Plenković primili u Zagrebu: – To je isti Dodik koji je prije godinu dana izvrijeđao biskupa Komaricu! To je isti Dodik koji nije vratio imovinu Crkvi biskupa Komarice. To je isti Dodik koji se ne obazire na nevjerojatnu činjenicu da je iz tzv. Republike Srpske, tijekom velikosrpske agresije, protjerano 166 tisuća Hrvata, iako će njihovi izvori kazati da je riječ o 144 tisuće, što nije točno.

“Zanimljivo je da na HRT-u, kod Stankovića, mogu gostovati Dodik, Pupovac i svi ti silni likovi, ali ne mogu HOS-ovci i kolege iz HVO-a,” rekao je omdah na početku Bujice Ćane Primorac te usput, pohvalio Milanovića zato što je na Dan pobjede odlikovao pripadnike HVO-a, no, jednu mu stvar nikada neće oprostiti: “Njegov otresit i drzak stav o ploči HOS-a, koji mene strašno vrijeđa i boli svakog našeg pripadnika. Da ne govorim o obiteljima koje su izgubile svoje najmilije… Predsjednik države, bez obzira na njegovo svjetonazorsko uvjerenje, ne smije prelaziti preko činjenice da je pod ratnom oznakom HOS-a, na kojoj je bio utkan pozdrav ‘ZDS’ poginuo veliki broj naših bojovnika.”

Na pitanje kome je danas u interesu dijeliti hrvatske branitelje, bez obzira na njihovu pripadnost HOS-u, HVO-u ili HV-u, Stanko Primorac odgovara: – Svima onima koji Hrvatsku nikada nisu prihvatili kao činjenicu, koji je nisu željeli i aktivno su radili protiv nje. Protiv Hrvatske i danas radi Pupovac, radi i Dodik, koji pohvaljuje hrvatskog predsjednika zato što ocrnjuje HOS!

ĆANE: “SVE NAM MOGU UKINUTI, ALI HOS SE SVOJE OZNAKE ODREĆI NEĆE, SPREMNI SMO I NA ROBIJU!”

Svima onima koji diraju u HOS, ratni zapovjednik iz Hercegovine poručuje: – Oni se s HOS-om i našim oznakama sigurno neće uspjeti obračunati, barem dok smo živi mi, koji smo bili sudionici rata. Sve smo spremni učiniti pa makar morali ići na robiju i u zatvor! Sve ćemo prihvatiti, osim ukidanja ratne oznake HOS-a. Ona je činjenica i u ime velikog broja HOS-ovaca, mogu reći da nam mogu ukinuti mirovine, invalidnine – da nam mogu ukinuti status. Sve nam mogu ukinuti, ali pozdrav ‘ZDS’ neće!

Bobotko nije volio HOS – tvrdi Ćane, ali ih je cijenio: – Nije nas mogao vidjeti nacrtane, bili smo dosljedni i odbili smo njegovu zapovijed da skinemo oznaku HOS-a! On nam je ukinuo status hrvatskih vojnika, ostali smo bez plaće, bez ičega… Da bi nakon mjesec dana, kontaktirao našeg zapovjednika brigade Antu Urlića, sada generala u mirovini,  naredio mu je da nas nađe i vrati u postrojbu! Sve je to opisao na 272. stranici knjige ‘Sve moje bitke’…

Primorac je u Bujici opisao jednu akciju u Općini Ravno, u Dubrovačkom zaleđu, gdje je upravo HOS sudjelovao u osvajanju jedne važne kote i izvlačenju poginulih pripadnika elitnih postrojbi HV-a. Ima poruku i za generala Medveda, kojeg izuzetno cijeni k’o ratnika, ali u Grubore ne bi nikada otišao: – Ja ga stvarno poštujem i od puno njegovih suboraca sam čuo o njemu sve najbolje, od vas sam čuo sve najbolje o njrmu, mislim da je bio dosta puta kod vas u emisiji… Izgubio je brata u ratu i to sve skupa treba cijeniti i poštivati. Mislim da je pokazao veliko srce u ratu, ali se bojim da je on žrtva bolesnih ambicija njegovog šefa, premijera Plenkovića! Natjerati osobu poput ministra branitelja, koja je prošla sve to skupa, u Grubore i stavljati to u kontekst Oluje, ljudi to doživljavaju kao izjednačavanje žrtve i agresora.

ZAŠTO PLENKOVIĆ I MILANOVIĆ NISU DODIKA PITALI KAKO JE USPIO VRATITI GRAHOVO, GLAMOČ I DRVAR?!

U Bujici su prikazane fotografije porušenih spomenika poginulih hrvatskih vojnika u dubrovačkom zaleđu, koje je pod kontorolom vlasti Milorada Dodika: – To je mjesto Slivnica. Par stotina metara od mjesta o kojem sam pričao i koje Bobetko spominje u svojoj knjizi… Prvi spomenik je srušen prije tri godine. Drugi su srušili prošle godine. Obnovili smo ga za 04. srpnja i srušili su ga po treći puta! Tu je palo šest pripadnika 156. brigade HV-a.

Na pitanje što je s povratkom naših ljudi na prostor tzv. Republike Srpske, u hrvatsku Posavinu, Banjaluku, Prijedor, Derventu, Kotorvaroš, Ćane je odgovorio: – Volio bih da su Plenković i Milanović Dodika pitali kako je svojom politikom uspio vratiti Glamoč, Grahovo i Drvar?! Srbe, koji tamo žive, je u postotku vratio gotovo na prijeratno stanje i oni sada ne da su uspjeli vratiti sva svoja prijeratna prava – nego rade ogromne probleme našim doseljenicima iz nekih drugih dijelova BiH, odakle su Hrvati protjerani…

“Srpska politika je u Bosni i Hercegovini nakon toliko stoljeća, ostvarila nešto što nikada do sada nije,” konstatirao je Ćane: ”Podjelom BiH njima je pripalo 49 posto teritorija i oni to žele pod svaku cijenu legalizirati i zaštititi. U tom su nastajanju spremni na sve!”

PREDSTAVNICI HRVATSKOG NARODA U BiH – DODIKOVI POMAGAČI!

“Predstavnici hrvatskog naroda u BiH ne rade ništa na povratku naših ljudi,” tvrdi Primorac: “Svi oni šute kada Dodik vrijeđa biskupa, kada vrijeđa bleiburške žrtve, kada zabranjuje razno-razne hrvatske manifestacije u tri općine koje se nalaze u Herceg-bosanskoj županiji. Oni ne reagiraju i šute. I zato su definitivno Dodikovi pomagači!”

Komentirao je i mokrenje po grobu hrvatskog viteza Ludviga Pavlovića, od strane jednog ‘Delije’, Dodikovog simpatizera: – Počinitelja tog nedjela identificirale su navijačke skupine, a što se tiče institucija, nitko nije mrdnuo malim prstom! Ovako nešto je u stanju sutra napraviti i Milorad Dodik ili bilo tko od njih!

Ćane je u Bujici otvoreno rekao da je Bosanaka Posavina prodana: – Grubo zvuči izdaja, ali kada saberete dva i dva, onda to i nije ništa drugo nego – izdaja! Ne treba uljepšavati stvari, već ih treba nazivati pravim imenom. Nije dovoljno učinjeno da se hrvatska Posavina obrani. Nisam mogao doći k’ sebi kada sam prvi puta pročitao u medijima da je potpisan Daytonski sporazum i kad je rečeno da hrvatskim prostorima pripadaju Drvar, Glamoč i Grahovo, a tamo je živjelo manje Hrvata nego u jednom šoru koji pripada Bosanskom Brodu ili Derventi! Nisam mogao doći sebi, kao ni stotine drugih normalnih ljudi, šta će nama Drvar, Glamoč i Grahovo, a uzeli su nam plodnu Posavinu, uzeli nam Derventu i sela kraj Banja Luke, uzeli nam Kotorvaroš, Hrvatsku Tišinu, Bosanski Bord, Derventu, gdje su Srbi od kada postoje – manjina. Netko je napravio nešto, što je nenormalno i neprirodno! Ili je to bilo obećano prije… Meni ta činjenica samo potvrđuje da Posavina nije slučajno pala! Tamo su bile određene snage Hrvatske vojske, kao što su bile u dolini Neretve, kao što su bile i u zaleđu Dubrovnika, što je također teritorij BiH. Nije bilo nenormalno da se 10-15 kilometara od granice, unutar BiH, nalazi Hrvatska vojska. Na koncu, imali smo i Splitski sporazum, gdje je bilo potpisano da se mogu organizirati zajedničke akcije obrane Armije BiH, HVO-a i HV-a…

MILJAVCA PROZVAO ZA PAD POSAVINE: “SVE JE BILO JASNIJE KADA SU REKLI DA JE BIVŠI OFICIR JNA…”

Za pad Bosanske Posavine, Stanko Primorac – Ćane izravno optužuje aktualnog šefa Generalskog zbora, Pavu Miljavca: – Ono što sam ja upečatljivo zapamtio i što je bio moj prvi šok tada, je raspad sustava, sijanje panike, nepoduzimanje ničega da se spriječi padanje crte… General Miljavac, koji danas predstavlja Generalski zbor, koji malo, malo, tumači strategije, bio je opterećen time kako će izgledati, hoće li mu odijelo dobro stajati, je li obrijan, a ne hoće li crta obrane puknuti! On se tada ponio vrlo nevojnički, a sve mi je bilo jasnije kada su mi rekli da je to bivši oficir, bivše vojske!

“Bio sam šokiran zbog načina kako nije uspio zaustaviti svoju vojsku, pa da nam se ne dogodi nekontrolirano ponašanje,” nastavio je Primorac: “Ništa gore vam se u ratu ne može dogoditi nego da krene panika među ljude, ako krene nekontrolirano povlačenje… Tu bude mrtvih između sebe, tu bude svega i svačega, a neprijatelj samo ušeta u vaš prostor…”

Nezaobilazno je i pitanje ratne odštete Hrvatima za uništenu imovinu, mučenja u logorima i velike ljudske gubitke od strane tzv. RS. Naime, sud u New Yorku potvrdio je presudu za ratnu odštetu srpskim žrtvama, pa Dodikovoj tvorevini prijeti bankrot, a pravo je pitanje – zašto Hrvati neće dobiti ništa: “Dodik je rekao da nema odštete i ja sam šokiran! Milanovića i Plenkovića to ne zanima… Naravno da ga nisu ništa pitali. Naravno da ga nisu pitali kad je bilo vrijeme za to i ništa nisu poduzeli u smislu ratne odštete za Hrvate iz BiH.”

PRIMORAC: “NISAM JEDINI KOJEMU SE UNUČAD RAĐA U IRSKOJ…”

Ćane se boji da će Hrvati iz BiH nestati, ako im je “spas” Milorad Dodik, kao što nestaju iz Vojvodine i Crne Gore: –  Dolje je trenutno užasan egzodus mladih, pogotovo onih koji se ne mogu ni na koji način svrstati na jednu stranu, onih koji su se odijelili od politike, nisu bili u HDZ-u, ti su definitivno kažnjeni i njihove su obitelji obilježene. Vrlo teško je da se netko iz takvih obitelji može zaposliti putem javnog natječaja ili u nekoj državnoj instituciji. I to je jedan vid korupcije i nepotizma… Zbog negativne atmosfere nisam jedini kojemu se unučad rađa u Irskoj i Njemačkoj, diljem EU.

Primorac je tri puta ranjavan, samo deset dana nakon oporavka od teškog ranjavanja, s duborvačkog bojišta dragovoljno je otišao u Bosansku Posavinu, bio je u Domovinskom ratu cijelo vrijeme, a na pitanje kolika mu je mirovina, s nelagodom je odgovorio: – Moja mirovina je sramotno mala i ja ću prvi puta to sada javno kazati. Zatražio sam umirovljenje 2017. godine i dobio mirovinu, koja zajedno s invalidninom, iznosi 3 tisuće i koju kunu…

“Jučer su u Vojvodini Hrvati postali izrazita manjina, a do jučer su bili konstitutivan narod,” upozorio je Primorac, uz napomenu: “Dok kažem jučer, mislim na razdoblje pred Drugi svjetski rat.”

Nastavio je: – U Crnoj Gori su Hrvati bili puno bolje zastupljeni u brojnom i svakom drugom smislu, a danas su svedeni na jednu šaku. Prije ili kasnije, ako ovako nastavi vanjska politika Zagreba, desit će se isto i u Bosni i Hercegovini. Ako BiH ostane bez Hrvata, to će biti veliki problem za Republiku Hrvatsku. Ne može predsjedniku i premijeru RH biti svejedno tko je na vlasti u Crnoj Gori, tko u Srbiji… Isto kao što im ne smije biti svejedno u kakvoj je poziciji Hrvatski narod u BIH, s time da Hrvati u BiH moraju biti na prvom mjestu u vanjskopolitičkim interesima Zagreba.

BUJICA

Nastavi čitati

xBox

DEMISTIFIKACIJA JEDNE POLITIKE: Hrvatsko dodvoravanje Dodiku

Ne može i ne smije hrvatska politika biti zadovoljna time što bi par hercegovačkih općina pripojila Republici Hrvatskoj. Tko Čoviću i Zagrebu daje pravo da se odreknu pola milijuna Hrvata iz Bosne?

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Dodik u Zagrebu

Dodik u Zagreb, Dodik iz Zagreba. Bezvezna posjeta i još bezvezniji rezultati putešestvija Mileta Ronhila na Pantovčak i u Banske dvore. Zbog čega je Dodik pozivan u Zagreb javnost ne zna. Službena priopćenja smo čuli, ali onaj tko se imalo razumije u politiku zna da je Dodik pozvan u Zagreb zbog drugih stvari. A kojih, teško ćemo saznati. Nevažno! Kao što je već i rečeno, nevažna posjeta koja je više zagolicala maštu i probudila strasti mnogima u cijelom regionu.

Jesu li trebale iznenaditi reakcije i propinjanje na zadnje noge bošnjačkih političara? Kao Mile će u Zagrebu nešto važno dogovoriti s Hrvatima. Po pravili nešto što će biti protiv Bošnjaka. Kod nas to tako obično ide. Kada se sastanu dvoji uvijek onaj treći misli da se njemu radi o glavi. Doduše ima i toga. Nije rijedak slučaj da dvojica rado teferiče protiv onog trećeg. Nevažno koja su dvojica. Važno je da se nađu i da smišljaju kako će trećem zavući.

Osim osude Bošnjaka Dodikov posjet je zagolicao maštu brojnih političara, novinara, analitičara, komentatora pa i obične raje. Narod se raspisao na društvenim mrežama. Naravno, narod nema informaciju zašto je Dodik putovao Plenkoviću i Milanoviću nego su uhvatio standardne spike o odnosima Hrvata i Srba. Tu i tamo spomenu se i Bošnjaci. A kada su Srbi u pitanju onda se ne može proći bez Albanaca i Crnogoraca.

Raja ko raja, uvijek ima svoje. Jedni nešto i znaju pa napišu koju pametnu, ali budala je uvijek bilo najviše što se iz mnoštva komentara na društvenim mrežama i portalima da zaključiti.

Međutim, obični smrtnici nisu važni, tj. nije važno što misli tamo neki anonimac. Iako treba cijeniti i uvažavati svačije mišljenje. Puno je važnije što misle politički zvaničnici. Što se kaže na javnoj televiziji, jer javna televizija ima ogroman utjecaj na javno mnijenje. Što nije bilo na HRT-u to se nije ni desilo.

Za uvod dosta, idemo delati.

Krenut ćemo od HRT-a. Očekivano, zbog Dodikovog posjeta Hrvatskoj javna televizija je u svojim političkim magazinima nametnula teme o položaju Hrvata u BiH i hrvatsko-srpskim odnosima unutar BiH.

Budući da HRT nije javni servis u službi građana nego je politbirovska institucija koja je javni razglas jedne politike, koja je ponajmanje hrvatska, očekivano gosti u studiju su bili pomno birani. Iako se gledateljima podmeće politička raznovrsnost sugovornika to je samo privid, jer svi gosti u studiju možda misle različito, ali su jednog te istog svjetonazora i imaju jedan te isti ideološko-politički diskurs. Režimska potrčka koji svi do jednog imaju komunistički pedigre (zna biti izuzetaka, ali oni uvijek predstavljaju manjinu i bivaju nadglasani). Ljudi koji su u Jugoslaviji bili na istaknutim pozicijama ili su pak bili angažirani u Služni državne sigurnosti, KOS-u ili su na drugi način bili involvirani u tijelima komunističkog režima. Svi drugi prostorije HRT mogu vidjeti samo preko TV ekrana. Osim ponekad. Tek toliko da se opovrgne pravilo.

Javna je tajna da je UDBA stvorila ovu Hrvatsku. Argumentirati i dokazivati ovu tvrdnju nadilazi okvire jedne novinske kolumne, pa ćemo o tome nekom drugom prilikom.

Za razumijevanje ovog teksta važno je napomenuti da se zna s kim se danas u Hrvatskoj ima posla. Tko vlada i tko vedri i oblači.  Udba je vrlo vješto prevarila hrvatske nacionaliste i domoljube. Prodala im je priču o nekakvoj pomirbi između ustaša i partizana. Naravno, o nikakvoj pomirbi nije bilo riječ. Od neovisnosti Republike Hrvatske, počevši od neprikosnovenog predsjednika Franje Tuđmana, pa preko ključnih figura vlasti do gotovo zadnjeg kotača u sustavu vlasti svi od reda su bili komunistički dužnosnici. I to mnogi od njih vrlo istaknuti. Na najviše pozicije vlasti Tuđman je postavljao provjeren udbaški kadar. Ljude za koje se ne negira da su kao pripadnici OZN-e i UDB-e činili brojne zločine nad građanima Hrvatske.

Isti proudbaški establišment ostao je i do danas i oni praktično upravljaju državom. Tu i tamo pokojem HDZ-ovcu, rodoljubu i domoljubu, koji živi u uvjerenu da je HDZ nekakva prohrvatska stranka daju nekakve mrvice na način da ga uključe u neko tijelo stranke ili ga postave za predsjednika mjesne zajednice. Tek toliko da se zamaskira narav HDZ-a.

Komunisti u SDP se razlikuju od ovih iz HDZ-a samo po tomu što se nisu prebacili na vrijeme i što su odlučili zadržati svoje crvene dresove. Ako ništa makar je to poštenije. Inače o brojnim pitanjima i HDZ i SDP imaju isto stajalište i kada treba isukati sablje onda su svi ko jedan.

A HRT upravo takve poziva u svoj emisije. Da takvi narodu objasne što je hrvatski interes i što znači zaljubiti se u Dodika. Oni koji su istinski ideološki suprotni ovim orjunašima i kvazi veliko Hrvatima nemaju mjesta na HRT-u i oni ne mogu javnosti predočiti svoj stav i svoje mišljenje.

Tako se između ostalog na HRT komentira kako je Dodik jedini član Predsjedništva BiH koji nije ratovao protiv Hrvata.

Da je budala ovo izjavila uvrijedilo bi konja. Ovaj kvazi argument kojim se Dodik kvalificira kao pozitivna osoba za Hrvate je toliko kretenski da je prosto nevjerojatno kako autor takvih misli uopće može doći pred kamere javne televizije, a kamo li da obnaša nekakve visoke državne dužnosti.

Svi jako dobro znamo da je Dodik eksponent velikosrpske politike. Ono što četnik Vučić misli to Dodik radi.

Nebrojene su njegove izjave o negiranju Bosne i Hercegovine. O veličanju ratnih zločinaca, o stalnim prijetnjama kako će Republiku Srpsku pridružiti Srbiji.

O posjeti Dodika Zagrebu bivša premijerka RH Jadranka Kosor na svom Twitter profilu je napisala: “Što, ali što točno, koji to problem mogu riješiti čelnici države EU s dotičnim koji veliča ratne zločince, odlikuje ih ne priznajući odluke Suda u Haagu, snažno upregnut na projektu komadanja BiH i velike Srbije. Ponižavanje kao nekoć s Vučićem i nestalima.”

Slično Kosorici svoje stavove dijele i mnogi drugi. Međutim, oni mogu samo pisati po društvenim mrežama ili se njihovi stavovi mogu čuti samo na nekoj lokalnoj ili neovisnoj televiziji. Državna televizija politbirovski bira sugovornike i cenzurira mišljenje cjelokupne javnosti.

Izdvojit ćemo jedno mišljenje, objavljeno na jednom Internet portalu, koje možda najbolje oslikava karakter hrvatske politike prema BiH.

Riječ je o stavu Andrije Hebranga. Hebrang je priznao da je dolazak Dodika na poziv predsjednika države i premijera izazvao čitav niz kontroverzi jer nije jasno zbog čega se poziva čovjek “s kojim Hrvatska ima neriješena pitanja iz nedavne povijesti, prije svega je riječ o protjerivanju velikog broja Hrvata iz područja koje obuhvaća Republika Srpska“.

Ali isto tako kaže da opravdava Dodikov posjet jer “Hrvati bez suradnje s Dodikom imaju puno manje šanse”.

Uz to, pitan od novinara je li to ”igranje s vatrom” kada se ide u savez s takvim političarem koji ne krije da mu je krajnji cilj razbijanje BiH, odnosno odcijepljene Republike Srpske (a koja je nastala na etničkom čišćenju), Hebrang odgovara da nije, jer je Dodik jasno tijekom posjeta izjavio da nije za razbijanje Bosne i Hercegovine, nego za kvalitativan status sva tri konstruktivna naroda?!

Hebrang kao i cijelo hrvatsko vodstvo kao da žive na Marsu. Rekao bi čovjek da ne poznaju situaciju u BiH pa iz neznanja daju ovakve izjave. Naprotiv, Hebrang jako dobro poznaje političku situaciju u BiH, jednako kao što ju znaju Plenković i Milanović. U tomu se krije licemjerstvo hrvatske politike spram Bosne i Hercegovine. Što ujedno znači da se politika Hrvatske spram Bosne i Hercegovine nije pomakla s mrtve tačke od 1992. godine. Zaključiti je da Republika Hrvatska igra kukavičku igru. Deklarativno podržava cjelovitost Bosne i Hercegovine, a od konca 1992. godine pa reklo bi se do današnjeg dana vodi jednu sasvim perfidnu politiku prema Bosni i Hercegovini koja čini se ne razlikuje se puno od srpske.

Ne treba takav stav politike Republike Hrvatske prema BiH iznenaditi. Jer i u BiH među Hrvatima (jednako kao i među Bošnjacima) od osamostaljenja države caruje kadar Saveza komunista gdje glavnu riječ imaju osobe sa debelim dosjeom u UDBI, odnosno u SDB-u.

Taj kadar je umrežen i pokriva sve pozicije Hrvata u BiH. A u sprezi su sa istomišljenicima iz Republike Hrvatske.

Njihovi ratni ciljevi, ali i poratni su razbijanje Bosne i Hercegovine. Interes je da se područje Zapadne Hercegovine pripoji Hrvatskoj i tu se sva priča završava. Ceh toj politici plaćali su i platit će pola milijuna bosanskih Hrvata. Hrvati Bosne nisu u nikakvim kombinacijama osim kada su potrebni kao moneta za potkusurivanje i potvrđivanje legitimnosti cjelovitoj hrvatskoj politici.

Takva politika je u sinergiji sa politikom Dodika, odnosno u suglasju je sa velikosrpskom politikom.

Konačno razgraničenje između Hrvata i Srba lomilo bi se preko leđa Bosne i Hercegovine.

Poraznost takve politike, kada su Hrvati u pitanju, leži u tomu što bi Hrvati dobili mrvice. S mrvicama bi bili zadovoljni Hercegovci, koji ionako dominiraju hrvatskom politikom u BiH (a i šire) pa im se može. Politikom koja je na sceni dobrih 30 godina.

Gubitak prava na ogroman dio Bosne i Hercegovine njima ne znači ništa. Ne znači im ništa ni što je od predratnih 750.000 Hrvata iz BiH njih 500.000 živjelo u Bosni. Oni su žrtve neprincipijelne i neodgovorne hrvatske politike.

Hrvatska politika prema BiH nije iskrena. No, budimo iskreni, nije ovdje riječ o nedodirljivosti Bosne i Hercegovine. Svaka država na svijetu ne može opstati ako građani te države ne mogu zajedno. Nije Bosna i Hercegovina nikakvo Sveto pismo. Ako Hrvati, Bošnjaci i Srbi ne mogu zajedno onda je najbolje razdružiti se. Međutim, razdruživanje ne može ići onako kao bi želio Dodik i evo vidimo kako bi želio Čović uz potporu Zagreba. To tako ne ide. Da ne ide dokaz je 111 godina haške presude Hrvatima, eksponentima takve politike. A da se o godinama presuđenim Srbima i ne govori.

Ne mogu Srbi genocidnim djelima sebi prepisati pola Bosne i Hercegovine i tu polovinu pripojiti Srbiji. Okupacijska RS u svom sastavu drži velike dijelove koji pripadaju Hrvatima i Bošnjacima.

Ne može i ne smije hrvatska politika biti zadovoljna time što bi par hercegovačkih općina pripojila Republici Hrvatskoj. Tko Čoviću i Zagrebu daje pravo da se odreknu pola milijuna Hrvata iz Bosne?

Tko i Srbima i Hrvatima daje pravo da praktično većinsko bošnjačko stanovništvo svede na 20% teritorija BiH?

Srbi su zadovoljni sa pola BiH. Hercegovci su zadovoljni sa Hercegovinom. Bosanske Hrvate nitko ništa ne pita. To što ih se ne pita može samo značiti njihovu izdaju i ništa drugo.

Bošnjaci nisu i ne mogu biti zadovoljni takvim dealom između Hrvata i Srba. I normalno je da reagiraju kako reagiraju. Otuda su proistekli i hrvatsko-bošnjački sukobi. I to zbog istih stvari zbog kojih je Dodik bio ovih dana u Zagrebu.

Nisu Bošnjaci cvjećke i nije namjera braniti ih. Ali ih treba staviti u kontekst ove priče. Majoriziranje Hrvata i dominacija Bošnjaka u FBiH je prije svega plod politike Dragana Čovića. Drug Dragan se spišao s Dodikom i zajedno vode politiku koja isključivo ima prosrpski interes (je li to i prohrvatska politika – ne hvala). I što je Čović s takvom politikom mogao očekivati od Bošnjaka? Da je hrvatska politika u BiH bila vjerodostojna onoj iz vremena referenduma o neovisnosti BiH gotovo sigurno da bi odnosi između Hrvata i Bošnjaka bili drukčiji i da ne bi bilo ovoliko animoziteta između ova dva naroda.

Ako je hrvatski interes disolucija BiH onda hrvatska politika to mora jasno artikulirati, a ne kurvanjski ispod žita pričati jedno, a raditi drugo.

Hrvati kao narod imaju pravo iznijeti svoje legitimne stavove i imaju pravo inzistirati na njima.

Bošnjaci ne mogu spriječiti raspad BiH ako taj raspad žele Srbi i Hrvati.

Ali ako će se BiH krčmiti onda to ne mogu raditi dvojica protiv trećeg.

No, pitanje podjele Bosne i Hercegovine ionako nije u domeni ni Hrvata, ni Srba, ni Bošnjaka. O tomu se pita netko puno veći i moćniji.

A taj moćniji je rekao da BiH mora biti cjelovita. I ona je cjelovita pa makar to izgledalo ovako izvještačeno, ali je tako.

Ako taj „veliki“ promjeni svoju politiku i odluči prihvatiti argumente onih koji su za podjelu BiH onda će do te podjele i doći. S tim da Hrvati o tomu ne trebaju razgovarati sa Dodikom. Vožd iz Laktaša nije na listi prioriteta. Osim što ga treba pitati za povratak otetog Hrvatima u Posavini.

Inače svaki razgovor u ime Hrvata s Dodikom ravan je izdaji i predstavlja nepromišljenu i diletantsku politiku, jer s Dodikom se ne može riješiti ništa, a da nije na štetu Hrvata. Velikosrpska politika nije i ne smije biti Hrvatima uzor. Zagreb debelo griješi što daje potporu Čoviću, jer to nije potpora Hrvatima, to je potpora 1/3 Hrvata. Svidjelo se to komu ili ne taj odnos je čista činjenica i zbog takve politike mnogi su završili na robiji. Što znači da takvu politiku treba mijenjati, a ne ostati dosljedan joj. A kako vidimo sinergija između Zagreba i Hercegovine i dalje postoji. Veze uspostavljene još iz vremena SKJ kada je UDBA čvrsto vladala stoje i izgleda neraskidive su. Kakvu će sudbinu beha Hrvati, predani u ruke ovakvim kadrovima, doživjeti lako je naslutiti. Dijelom su platili ceh u ratu, a dijelom ga trenutno plaćaju sada kada se masovno iseljavaju iz Bosne i Hercegovine. Hoće li Zagreb i dalje kumovati toj politici saznat ćemo u budućem vremenu kada vidimo hoće li Dodik i slični i dalje dobivati pozivnice na Markov trg i Pantovčak.

herceg-bosna.com

Nastavi čitati

xBox

Željko Sačić: Dodik u Hrvatskoj traži saveznike za svoj plan odcjepljenja RS

Gost u zadnjem izdanju Podcasta Velebit kojeg vodi Marko Jurič bio je saborski zastupnik Hrvatskih suverenista Željko Sačić. Široka lepeza zanimljivih tema sadržana je i u ovom podcastu.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Željko Sačić

U nastavku donosimo teme i pitanja na koja je odgovarao Sačić. A odgovore pogledajte u priloženom videu.

► Koje su razlike između biti saborski zastupnik i dojma koji većina ljudi ima o saborskim zastupnicima?
► Zekanovića su uklonili iz Sabora jer je otvorio pitanje ima li vladajuća srpsko-hrvatska koalicija većinu u Saboru?
► Kakav je odnos unutar koalicije Domovinski pokret i Suverenisti?
► Mini suknja Katarine Pejović dobila najviše pozornosti medija i javnost. Što to govori o hrvatskom društvu?
► Kako se oko tema korupcije u Saboru slažu krajnja desnica i ljevica?
► Hoće li se ugasiti rafinerija Ine u Sisku?
► Uskok je uhitio predsjednik uprave Janaf-a Dragana Kovačevića. Zašto u energetskom sektoru Uskok ima najviše posla?
► U aferu Janaf uključeni su pripadnici različitih stranaka. Znači li to da je korupcija postala sistemski problem u Hrvatskoj?
► Koliko je potrebno novaca novopečenim hrvatskim tajkunima da bi bili pošteni?
► Je li to problem ili sindrom kod prvog naraštaja bogataša koji ne poznaju umjerenost?
► Je li posjet Milorada Dodika Milanoviću i Plenkoviću, srpski pokušaj ukidanja Daytonskog sporazuma i odcjepljenja Republike Srpske?
► Je li velikosrpska politika danas beznačajan problem za Hrvatsku, kao što misle mnogi odgovorni ljudi u državi?
► Događa li se i danas Hrvatskoj sindrom korisnih budala za srpske interese, kao što su to svojevremeno bili Fran Supilo i Tin Ujević?
► Je li srpska oporba opasnija od Vučića?
► Zašto je državna politike posjetom ministra Medveda Gruborima preuzela odgovornost za zločin?

Izvor: projektvelebit.com

Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner

ANKETA

Bojite li se Koronavirusa?

Najnoviji komentari

Najčitanije objave

Popularno

0
Would love your thoughts, please comment.x
()
x