Kontaktirajte nas na:
Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Možete li s nama podijeliti neke pojedinosti iz Vaše biskupske službe? Kako je tekao vaš životni, odnosno pastirski put?

Teško je reći u nekoliko riječi. Život u ovih trideset godina bio je intenzivan. Kad sam postao nadbiskup, imao sam velike snove. Dolazi nam demokracija i imam brojne prilike kao nadbiskup u ovoj nadbiskupiji puno toga ostvariti. Pritom mislim na školstvo, medije, pastoral… Međutim, svi ti snove ubrzo su propali jer je došao rat.

Za biskupa nema škole. S vjerom ulaziš u poslanje koje ti je Crkva dala i prihvatiš prostor, vrijeme i ljude koji su ti povjereni. Tako sam došao u ovu nadbiskupiju 1990. Godinu dana kasnije posvećen sam kao nadbiskup. Kroz ovih tridesetak godina vodim biskupiju u različitim razdobljima: prije rata, za vrijeme rata, u poraću. A i u ovom razdoblju trebalo bi biti mirno razdoblje, a nije mirno. Može se reći da je puno izazova. Kinezi nemaju riječ za krizu, oni krizu podrazumijevaju pod izazovom. Tako bih i ja rekao. Ne bih razdoblja zvao kriznima, to su bili životni izazovi. Morao sam se ponovno dokazivati, što mogu učiniti iz vjere koju živim. A da bih je imao, morao sam moliti i istinski s Bogom surađivati. Mogu reći da je moja biskupska služba duboko povezana s pouzdanjem u Boga.

Možete li se osvrnuti na ratno razdoblje? Opkoljeno Sarajevo, opustošena nadbiskupija, stanovništvo se raselilo… Kako je tada bilo biti pastir stada svoga i supatiti sa svojim narodom?

Pojednostavljeno rečeno, vrlo često sam se osjećao kao Job kad su mi javljali da su stradala djeca, stradalo stado. Tu sam shvatio da se moji snovi, koje sam imao kad sam postao nadbiskup, ruše. Nestaje župa za župom. Velika briga mi je bila gdje smjestiti bogosloviju jer tada nije bilo moguće djelovati u Sarajevu. Uspio sam naći prostor u Bolu na Braču. Svega nekoliko svećenika ostalo je ovdje u ordinarijatu. Ostali su bili na župama. Tada je veliki problem bio prekid komunikacije. Bilo je vrlo hrabro poći na teren tajnim putem koji je uvijek bio glava u torbi. Zahvalan svom bivšem tajniku mons. Tomaševiću koji je bio hrabar sa mnom poći. Znao mi je reći: „Moja glava nije vrjednija od tvoje. Ako ti možeš poći, mogu i ja.”

Polazili smo na teren hrabriti svećenike, hrabriti narod. Sve oči u Sarajevu bile su uprte u mene: što ću kazati i kako ću se postaviti. Tada sam zapravo bio jedini vjerski poglavar u Sarajevu. Mitropolit je otišao u Beograd i umro, predsjednik židovske zajednice je otišao u Svetu zemlju, glavni reis-ul-ulema otišao je u Makedoniju. Narod je jako pazio jesam li ja kod kuće. Znali su mi reći: „Ako ti odeš iz Sarajeva, znat ćemo da je kraj i da Sarajeva više nema”.

Nisam se smio prepustiti emocijama koje su bile bolne. Više od 50 posto biskupije bilo je uništeno, protjeran je narod, crkve srušene, nema perspektive. A nadu trebaš propovijedati i svjedočiti. Znali su me pitati: „A što te je držalo?” Rekao sam da mi je molitva bila najjače uporište. Tada sam imao jedno 30-ak mladih koji su dolazili tjedno k meni u kapelicu zajedno moliti. Molitva s njima, a i osobna molitva, bila je moja snaga.

Teško je ljudima koji nisu proživjeli rat protumačiti viceve, i to crne viceve. Kroz tu šalu čovjek se opuštao. Mogli ste čuti vrlo zanimljivih šala za vrijeme rata. Ali u nama je bilo i onoga bosanskog inata – ma za inat izdržati! Te tri stvari bile su ozbiljno prisutne: molitva, šala i inat. Sve sam to proživljavao za narod i s narodom, nisam na sebe toliko mislio.

Prva tri mjeseca bili smo u podrumu. Kad je kiša obilno padala, a krov je bio loš, voda je došla u podrum. Više nismo mogli biti u podrumu. Skrivali smo se po raznim kutovima kuće kako bismo se očuvali od granatiranja. Ostali smo bez prozora. Nije bilo struje, vatre, vode. Tada smo tražili kako doći do vode.

Tajnik i ja uzeli smo motor iz jednog fiće koji je raznijela granata. Od njega smo dobili agregat koji smo postavili u podrum. Onda je bilo problema kako doći do benzina. Tada je litra stajala 30 njemačkih maraka. Svaki dan smo na sat vremena uključili taj agregat kako bismo čuli neke vijesti. U međuvremenu sam od Svetoga Oca dobio satelitski telefon za koji nam je trebala struja. S tim telefonom sam komunicirao jer su svi ostali bili blokirani. Tako sam izvještavao Svetu Stolicu i pojedine institucije o stanju koje smo proživljavali.

Kako nismo imali vode, probali smo naći naftu i mašinu. Bušili smo zemlju i došli smo do devetog metra i došli smo do vode. Narod je nasrnuo na vodu i bila je opasnost da narod strada. Dolazak po vodu stoga nije bio u isto vrijeme. Jedan dan smo išli po vodu prijepodne, a drugi poslijepodne. Bilo je puno tih zgoda koje smo proživjeli u četiri godine i teško ih je sve opisati.

Spomenuli ste Svetu Stolicu. Kakvu ulogu je u Vašem životu imao sveti papa Ivan Pavao II.?

Papa Ivan Pavao II. skoro me „prisilio” da budem biskup. On me je posvetio i znao je gdje me stavlja. Izrazio je time veliku blizinu i veliko razumijevanje. Nikad neću zaboraviti jedno njegovo pismo u vrijeme rata. U njemu je pisalo: „Kad sam ti stavljao biskupski križ, nisam znao da će biti tako težak”. On je pokazao jedno očinsko srce, jedno veliko razumijevanje prema svim ljudima, ne samo prema meni. Tada je posebno pismo uputio ženama koje su bile zloupotrebljavane. U tom pismu se s njima solidarizirao. Na jednoj večeri sam Sveti Otac me iznenadio informacijama kojima raspolaže. Cijelo vrijeme je iskazivao očinsku blizinu, brigu i ljubav. Pogotovo 1994. kad je htio doći pa mu nisu dali. Teško je to protumačiti. Vijest da Papa ne može doći došla je na Malu Gospu. Cijelo Sarajevo je plakalo što Papa ne može doći.

Na Malu Gospu slušali smo njegovu propovijed. U bogosloviji smo ručali i za vrijeme ručka me nazvao telefonom. Obuzele su me emocije i nisam mogao razgovarati. Dotaknula me njegova briga i solidarnost.

Kad je Papa 10. rujna bio u Zagrebu i molio na grobu bl. Alojzija Stepinca, zagrlio me te mi rekao: „Papa će dati svoj znak”. Tada nisam znao što to znači. Kad me je imenovao kardinalom, tada sam shvatio da je to taj znak.

Bili ste povezani s više Petrovih nasljednika, a sudjelovali ste i na dvjema konklavama. Možete li nam opisati/predočiti i to razdoblje?

Smrt Ivana Pavla II. duboko me potresla jer sam ga doživljavao kao duhovnog oca. Nakon njegove smrti prvi put sam ušao u konklave. Pokojni Ivan Balukčić zamolio me da pišem ono što se smije javno objaviti. Poslušao sam ga. Napisao jedan mali dnevnik toga procesa u konklavama. Kad sam se vratio to smo napisali u jednu malu knjižicu „Moje prve konklave”. Kolege su se našalile: „Ti sad očekuješ i druge konklave kad si napisao prve”. I onda su se dogodile i druge. Nakon povlačenja Benedikta XVI. napisao sam „Moje druge konklave”.

Moje iskustvo svjedoči da Crkva nije ni izdaleka ono što pišu novine ni ono što je prisutno u javnom mnijenju. Iskustvo Crkve iznutra je nešto sasvim drugačije. Izbor pape je djelo molitve, djelo povjerenja u Boga.

Kad smo izabrali papu Franju, izišao sam na trg i novinari su me „napali”: „Što ste ovoga izabrali? Ništa o njemu nismo pripremili”. Našalio sam se i rekao: „Hvala Bogu da papu ne biraju novinari.”

Što je na Vas ostavilo dubok trag? Što Vas je posebno obilježilo? S kojima izazovima ste se susretali?

Cijeli život je bio i jest izazov. Svaki dan treba svjedočiti vjeru i nadu. Trebalo je ljude ohrabriti na putu vjere. U svojoj službi nisam se vodio time da kažem nešto učeno, nego da utvrđujem u vjeri i da vjeru svjedočim. Živio sam s narodom. Obilazio sam župe, živio sa svećenicima, bogoslovima, redovnicima i redovnicama…

Što me najviše obilježilo? Vodio sam se mišlju da je svaki dan nova prilika i molitva Bogu da ispunim njegovu volju svakoga dana. To me vodilo kroz sve vrijeme. Koliko god čovjek imao pameti i mudrosti, ništa to ne vrijedi ako ne ispuni volju Božju.

Svaka žrtva me izgrađivala. Koliko god je u životu bilo žrtve, ona me izgrađivala u tome da budem svjestan da se ništa vrijedno ne može ostvariti bez žrtve. Tada sam shvatio da valja svoj križ prihvatiti. Nije Isus uzalud rekao: „Tko hoće za mnom, neka uzme svoj križ i neka me slijedi”. Bilo je to jedno iskustvo fizičkoga, psihičkog i duhovnog trpljenja. Sve me to naučilo da ne mogu biti iznad Učitelja.

Kakvo je stanje Crkve u Bosni i Hercegovini danas?

Vrlo često znam govoriti da se može gledati dvostrukim očima. Prvo, može se gledati kukajući da nije kao što je nekada bilo. Drugo, može se gledati što učiniti da ono što postoji opstane. Više pozornosti sam dao ovom drugom. Za vrijeme najtežih situacija u ratu znao sam preko medija reći kako nikome ne mogu kazati da ne odlazi jer tko odlazi snosi posljedice svoga odlaska, a tko ostane, zajedno ćemo pa kako nam bude. Narodu sam dao do znanja da sam uza nj. Tko ostane, s njim sam spreman zajedno trpjeti.

Danas možemo jasno i statistički govoriti. Od 528 tisuća vjernika koliko je nadbiskupija imala, danas nemamo 180 tisuća. Međutim, za onima koji su otišli nema smisla plakati, nego se pitati što učiniti s onima koji su ostali. Jasno da su nam ostali starci, mladi entuzijasti koji su spremni istinski podnijeti izazove života.

Moramo priznati da formacija mladih nije bila da se nose sa životom. Formacija je bila da uživaju. Čim mogu uživati, bježe. Mladima znam poručiti da moraju nositi život. To nam je govorio papa Ivan Pavao II., ali i papa Franjo. Dakle, treba sudbinu uzeti u svoje ruke. Posebno je to naglašavao papa Ivan Pavao II. prigodom proglašenja blaženim Ivana Merza. U tom duhu gledam kako se nakon rata podići iz pepela. Počeli smo s katoličkim školama, Caritasom, organizacijom mladih, Katoličkim tjednikom, itd. Time smo htjeli poručiti da se trebamo nositi s izazovima.

Kako gledate na budućnost? Ima li znakova nade?

Ne sumnjam u to ima li nade. Pitanje je koliko surađujemo s nadom. Često nam nedostaje hrabrosti suočiti se s izazovima, da prihvatimo svoj križ. Itekako znamo govoriti i propovijedati Evanđelje da smo sol zemlje i svjetlo svijeta. Znate da i najmanje zrno soli mijenja okus. Moramo biti sol na ovoj zemlji i svjetlo Kristovo koje je jače od tame. Time mijenjamo ozračje protiv mržnje. Moramo liječiti ratne rane. Moramo dati svjedočanstvo vjere na ovim prostorima gdje su naši korijeni najdublji. To je izvor nade.

Kad je sluga Božji Stadler od pape tražio moći, relikvije svetaca, papa mu je tada rekao: „Gdjegod u Bosni zakopaš, naći ćeš kosti mučenika”. Drugim riječima, ova zemlja natopljena je krvlju mučenika i tolikim suzama. Ne smijemo to zaboraviti i prezreti. Moramo to znati vrednovati i poštivati. U ljudima želim pobuditi svijest da znamo na čemu živimo.

Naše stanje nije sjajno, ali radostan sam što još ima vjere i žilavosti u narodu, što ima spremnih na žrtvu. Također često ponavljam kako moji svećenici nisu sveci, ali su heroji. Trebalo je doći na zgarište bez kuće, bez crkve, bez naroda i početi od nule. I tu im odajem priznanje za sve te žrtve.

Je li znak ili simbol nade i nedavno izišla Kronika, odnoso tri knjige, u kojima su zabilježena događanja vezana za Crkvu u Bosni i Hercegovini? Vi ste svemu tome svjedok. Može li to biti svojevrstan čimbenik za proučavanje povijesti?

Moji tajnici bilježili su sve moje susrete. To je kronika mojih susreta. Dosadašnjih tajnika bilo je više, i oni su to bilježili. I povodom 25 godina biskupstva jedan od tajnika odlučio je to objediniti. Druge je animirao i skupio sve što se dogodilo u tih 25 godina i tako su nastale tri knjige. Vlč. Bojan Ivešić bio je najagilniji oko toga. Sudjelovao je i prof. Franjo Marić. Oni su najviše na tome radili. Nisam tome puno pridonio. Činjenica da nitko neće moći reći: „Nije učinio”. Iz tih podataka vidjet će što je sve učinjeno. Većinu stvari javnost ne zna. A u tim knjigama je napisano koliko je bilo susreta, razgovora, pohoda. A ni te knjige nisu sve zabilježile.

Tjedan solidarnosti s Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini značajan je doprinos Hrvatskoga Caritasa sunarodnjacima, ali i drugima koji su u potrebi. Kako biste ocijenili dosadašnju suradnju i imate li poruku za vjernike u Hrvatskoj?

Ono što je možda politika napravila u Hrvatskoj (mijenjale su se stranke, pritisak Europe na Hrvatsku) jest to da se Hrvatska udaljila od Bosne i Hercegovine, pogotovo od nas Hrvata u Bosni i Hercegovini. Zato je ova akcija vraćanje povjerenja, bez obzira što smo u dvjema državama. Mi smo jedan i jedna Crkva. Knjiga Mudrosti kaže: „Nemoj se stidjeti onoga tko je tvoje krvi”. Trebamo shvatiti da mi jedni druge trebamo. Sam taj Tjedan solidarnosti i ta gesta akcije Caritasa u Hrvatskoj prema ljudima u Bosni i Hercegovini zapravo je jače od novca, od sredstava. Jasno, sredstva su potrebna i bez njih ne možemo. Premošćujemo, naime, jednu krizu koja je bila i stvaramo jedno nove ozračje povjerenja. I na neki način uvažavamo da smo braća i po kulturi i po nacionalnosti.

Nitko nije dovoljan sam sebi. Mi jedni druge trebamo. Važno je shvatiti da opstanak Hrvata u Bosni i Hercegovini nije važan samo za nas, nego i za Hrvate u Hrvatskoj.

Imate li Vi kao biskup neku posebnu duhovnost i kojem se svecu najčešće utječete?

Moja duhovnost započela je u obitelji. U obitelji smo svaku večer molili. I to posebno 1954. kada je proglašena Marijina Godina. I tada je u obitelj uvedena krunica. Stoga je sastavni dio moje duhovnosti bila molitva krunice.

Moj život povezan je s Gospom. Rođen sam na njezin rođendan. Mnoge stvari su se događale upravo na Gospine blagdane. Od malena sam vezana za Mariju i moja duhovnost je vezana uz pobožnost Mariji i molitvu krunice. Na neki način, Marija je bila jedan siguran oslonac. Ne samo moj nego i našeg naroda. Kad god nam je u povijesti bilo teško, trčali smo u svetišta tražiti utjehu i zagovor.

Kroz moje djetinjstvo, sjemenište, bogosloviju, svećeništvo i biskupstvo bio sam vezan uz Mariju i molitvu krunice.

Izvor: ika.hkm.hr

Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner
Postavite komentar
0 0 glas
Ocjena članka
Pretplati se
Obavijesti me o
guest
0 Komentara
Uredne povratne informacije
View all comments

Preporuka

Scenarij kojemu ne treba težiti, ali nije nemoguć: Tko gubi, a tko profitira od raspada BIH?

Hrvatima tada preostaje opcija stvaranja vlastite države s temeljem Zapadne Hercegovine i dijelova Hercegovačko-neretvanske (okrug oko Mostara) i Herceg-bosanske (Livno, Tomislavgrad…) županije

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Predsjedništvo BiH

U javnom diskursu raspad Bosne i Hercegovine rijetko se spominje kao opcija koja je relevantna u smislu realne politike.

No zašto je tako? Je li raspad BiH toliko nemoguć koliko nam se čini? Naravno da nije. To svakako nije opcija kojoj itko treba težiti, ali moramo shvatiti kako je on puno više moguć nego što mislimo. BiH na okupu drži nekoliko krhkih institucija. Srbi ih zovu zajedničkim, Bošnjaci državnim, a Hrvati ih ne zovu uopće. Samo nakon izbora zauzmu mjesta u njima ne radeći ništa. Ili radeći gotovo malo.

Redom, to su Parlament, Vijeće ministara, Predsjedništvo, nekoliko državnih agencija, javni televizijski sustav i Oružane snage.

Parlament funkcionira tako kako funkcionira. Zadovoljen je građanski princip popunjavanja Zastupničkog doma i etnički princip popunjavanja Doma naroda. Agencije su suovisne od parlamenta, a Vijeće ministara je tripartitno. Kao takvo najviše diže želudac onim istinskim bh. građanima. To su, da odmah bude jasno, ljudi koji žive u BiH i svijet im tu počinje i završava.

U političkom smislu nisu štetni jer činjenicu da su nacionalne manjine ili nacionalno neizjašnjeni građani oni nemaju namjeru zloupotrijebiti kako bi od toga profitirao većinski bošnjački nacionalizam čija je ideološka podloga građanština u “behaovskom” i bošnjaštvo u etničkom smislu.

Takve su sve stranke s adresom u Sarajevu. Razlike postoje između SDA i Naše stranke ili SBB-a i SDP-a, ali su sve stranke s adresom u Sarajevu bez izuzetka ili tzv. probosanske ili probošnjačke. Ideološke razlike među njima su manje po pitanju BiH od razlika Andreja Plenkovića i Zorana Milanovića po pitanju pogleda na bh. Hrvate.

Predsjedništvo je kompromitirano činjenicom da je Željko Komšić izabran u njega tri puta i kao takvo je više kamen spoticanja nego integrativni faktor. Srbi ga za sada doživljavaju jer znaju da će, barem kroz idućih nekoliko desetljeća, u njega moći birati svog legitimnog predstavnika.

Izuzev BHRT-a gdje utjecaj imaju sva tri konstitutivna naroda, ostatak javnog sustava je u gabuli. Srbi i Hrvati na FTV-u nemaju gotovo nikakav utjecaj, kao ni Hrvati i Bošnjaci na RTRS-u. S obzirom na to, javni sustav sve u svemu više razjedinjuje nego što ujedinjuje.

U Oružane snage trpa se silan novac koji daju stranci. To je ono što ponajviše drži Oružane snage na okupu. Da nema novca – one ne bi ni postojale. Normalnu plaću tamo ima nekolicina generala i ljudi s činovima. Obični vojnici se bore kako otići na Bliski istok u neku misiju. Ukratko: Integrativni faktor praznog džepa.

Kratkom analizom i uvidom u ono što BiH čini na okupu dolazimo do najjačeg elementa, to su stranci. Vidimo kako niti jedna institucija nema tu snagu da spriječi raspad ako do njega dođe. Nemaju ni stranci. Ali imaju u šaci domaće političke predstavnike, uglavnom Srbe i Hrvate, koji potencijalno mogu potaknuti raspad BiH.

Tko profitira, a tko gubi?Opcija raspada nije ni najgora ni najbolja opcija koja BiH može zadesiti, ali je svakako realna. Međutim, tko profitira, a tko gubi?

Najveći gubitnici raspada BiH su Bošnjaci i Hrvatska. Bošnjaci bi izgubili kakvu takvu državu i zauvijek bi bio završen mit o europskim jeruzalemima, multikulturalnosti i sličnim postmodernim frazetinama koje negdje u svijetu i mogu uspjeti. Dobili bi svoju državu na dijelu današnjeg bh. teritorija, ali ona ne bi imala dva ključna fakotra – Srbe i Hrvate. Bila bi to bošnjačka nacionalna državica bez ikakvih obrisa različitosti.

Hrvatska bi također izgubila puno. Velik dio bh. Hrvata živi u pograničnim područjima i osim što graniči s Hrvatskom je i naslonjen na nju. S obzirom na to da u BiH ne bi imali gotovo nikakav institucionalni okvir nakon raspada – bili bi naslonjeni na Hrvatsku i dodatno je opterećivali u sigurnosnom, ekonomskom, obrazovnom, ali i političkom smislu.

Srbi bi donekle profitirali. Jedini su nominalno za odvajanje Republike Srpske (RS) od BiH. Pripojili bi RS – doduše malo manje nego što ona sada iznosi – i Dodik (ili neki drugi lider bh. Srba) bi ušao u povijest kao čovjek koji je uspio ostvariti povijesnu težnju Srba.

Hrvati bi se također mogli pripojiti Hrvatskoj, ali je takav scenarij teže izvodiv za Hrvate nego za Srbe. Velik dio hrvatskog stanovništva bi morao ostati u granicama današnje BiH, a i Hrvatska ne bi potrčala takvoj opciji u zagrljaj s obzirom na to da bi to bio presedan u Europskoj uniji da jedna država članica najednom mijenja granice neke druge države. Doduše, tu je i opcija prava naroda na samoodređenje, međutim, Hrvatska ne bi težila takvoj opciji, a i sami bh. Hrvati ne bi profitirali jer bi potencijalnim pripajanjem bili doslovno tek jedna u nizu županija Hrvatske s obzirom na to da je teritorij koji bi se eventualno pripojio malo manji od Splitsko-dalmatinske županije.

Hrvatima tada preostaje opcija stvaranja vlastite države s temeljem Zapadne Hercegovine i dijelova Hercegovačko-neretvanske (okrug oko Mostara) i Herceg-bosanske (Livno, Tomislavgrad…) županije.

Enklave Hrvata po istočnoj i središnjoj Bosni ostale bi izvan te države, ali bi se njima u bošnjačkoj državici moglo omogućiti sva ona prava koja bi imali Bošnjaci u novoformiranoj hrvatskoj državici na prostorima nekadašnje BiH.

Ovakav scenarij zvuči donekle kao SF scenarij, ali je on potpuno realan ako bošnjačke stranke nastave ono što su najavili – odbiti izmjene Izbornog zakona u BiH i politički eutanazirati Hrvate. Doslovno – o nekoliko rečenica ovisi stabilnost cijelog ovog područja. Pitajte ljude koji su živjeli u Jugoslaviji je li 1988. mirisala na 1991. Mi u BiH smo sada u 1989.

Hrvati u BiH nemaju nikakvu posebnu moć pa da mogu dirigirati regionalne i geostrateške odnose. Međutim, koji bi narod svojevoljno pristao ostati dio države koja im na svaki način pokušava oteti osnovna ljudska prava i proglasiti ih nacionalnom manjinom. Narod koji bude doveden pred takav rub, neovisno o tomu koliko je velik, može učiniti nemoguće. Ipak, za sve bi bilo lakše ako bi se promijenilo tih nekoliko rečenica u Izbornom zakonu, zar ne?

Izvor: direktno.hr

Nastavi čitati

Preporuka

SVOJE NE DAMO – TUĐE HOĆEMO: Traže vraćanje mandata stranci, a desetine tuđih nisu vraćali!

Povjerenstvo za Općinski odbor HDZ BiH u Tomislavgradu, imenovano Odlukom Predsjedništva HDZ BiH 14. kolovoza 2020. godine, na sjednici održanoj 18. rujna 2020. godine u Tomislavgradu zbog, kako se ističe, „teže povrede obveza člana HDZ BiH propisane Statutom HDZ BiH donijelo je Odluku o bezuvjetnom isključenju članova stranke“.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Dragan Čović

Od izbačenih HDZ-ovaca traži se vraćanje mandata

Od isključenih članova, dužnosnika, zastupnika i izaslanika, sukladno odredbama Statuta HDZ BiH, zatraženo je obvezno vraćanje mandata stranci HDZ BiH. Tako su iz HDZ BiH isključeni Stipan Šarac, zastupnik u Skupštini Hercegbosanske županije, izaslanik u Parlamentu Federacije BiH-dom naroda i ministar financija u Vladi HBŽ; Petar Galić, zastupnik u Parlamentu FBiH-zastupnički dom i ministar znanosti, prosvjete, kulture i športa u Vladi HBŽ; Ante Baković, zastupnik u Skupštini HBŽ; Anita Batarilo, zastupnica u Skupštini HBŽ; Mladen Šarić, zastupnik u Skupštini HBŽ i Ivan Tomić, zastupnik u Skupštini HBŽ.

„Radi sprječavanja zlouporabe obveza dužnosnika, zastupnika i izaslanika, a u skladu sa Statutom HDZ BiH, obvezno je i neodložno vraćanje dužnosti i mandata, jer su na izborima ostvareni pod okriljem HDZ BiH. Naravno, osim statutarne – zakonske, vraćanje mandata je i legitimna i moralna obveza”, traži se od sada već bivših članova.

Ovime se i obistinila nedavna prijetnja članovima da će svako “soliranje” biti sankcionirano izbacivanjem iz stranke, no, ovo je samo formalno-pravna odluka jer su navedeni, bivši visoki dužnosnici HDZ-a, odavno lojalni Ivanu Vukadinu.

Naime, oni sada su članovi nove stranke, Hrvatskog nacionalnog pomaka, Ivana Vukadina, načelnika općine Tomislavgrad i mandatara za sastav vlade HBŽ-a i također izbačenog HDZ-ovca zbog neriješenih prijepora na razini općinski odbori HDZ-a Livno-Tomislavgrad.

Rijetkost, ali kada se dogodi…

Ovo je jedan od rijetkih primjera da cjelokupno članstvo HDZ-a odlazi u drugu stranku, a da im bivša stranka inzistira na vraćanju mandata stranci spočitavajući im statutarnu, ali i moralnu obvezu.

Međutim, kada su bili u pitanju „transferi“ zastupnika i dužnosnika u HDZ BiH, ovo pitanje nije bilo – pitanje.

Prisjetimo se nekoliko značajnih „preletača“ iz HDZ 1990 u HDZ BiH kada pitanje vraćanja mandata bivšoj matičnoj stranci nije uopće dolazilo u pitanje, a HDZ-u BiH je značajno pridonijelo političkom utjecaju.

Odmah nakon izbora 2014. godine četiri zastupnika HDZ 1990 iz Posavske županije prešlo je u HDZ BiH, noseći sa sobom i „dotu“ financijskih sredstava koji su pripadale ‘Devedesetci’. Slično se dogodilo i u Livnu kada su dva zastupnika u Skupštini HBŽ-a prešla u HDZ BiH. Naravno, ne vraćajući mandate. Isto se dogodilo i u ŽZH-u kada je jedan zastupnik, opet HDZ 1990, sa svojim mandatom zarađenim preko leđa ‘Devedesetke’ prešao u HDZ BiH.

Kao što kažu stari, „drugi par opanaka“ je u kojoj mjeri je iznevjereno povjerenje birača koji, a to je potpuno jasno, nisu tako glasali.Ovo nije ustaljena praksa samo u ovim slučajevima – u BiH nebrojeno je takvih primjera u skoro svim političkim opcijama.

Transferi iz HDZ 1990 u HDZ BiH – bez vraćanja mandata

Dr. Božo Ljubić, kao tadašnji, dopredsjednik Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine BiH, krajem travnja 2014. godine izašao je s priopćenjem „da se više ne osjeća članom HDZ1990 i da će do daljnjeg nastaviti raditi kao neovisni zastupnik“. Ljubić, kao i utemeljitelj i bivši predsjednik HDZ 1990 uskoro se potpuno priklonio HDZ-u BiH. Za sobom je povukao niz istaknuti članova, a HDZ 1990 tada je preživio jednu od najvećih političkih havarija od vlastitog članstva.

No, nije to kraj „političkim transferima“ koji su svojedobno podigli veliku prašinu i, naravno, bez ijednog vraćanja mandata bivšoj stranci.

Dan nakon njega, stranku je napustio i član Predsjedništva HDZ-a 1990. Damir Ljubić, koji je u to vrijeme bio i državni ministar za izbjeglice u vijeću ministara BiH. Također bez vraćanja mandata stranci.

I zastupnica u Zastupničkom domu FBiH Slavica Josipović napustila je stranku ne vraćajući joj mandat, kao i Perica Jelečević, bivši ‘Devedesetkin’ ministar koji je istupio iz svoje stranke tijekom zastupničkog mandata u Hrvatskom narodnom saboru.

Zanimljiv je bio „transfer“ Vilima Primorca, nekada člana HDZ 1990 i zamjenika ministra vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH, kojeg potom HDZ BiH, kada je bio u ‘Devedesetci’ nije podržavao za predsjednika Uprave HT Mostar, a kada je postao njenim članom, dakako, uživao je svu podršku.

I nekadašnji predsjednik Gradskog vijeća Mostara, Danijel Vidović, koji je na tu dužnost izabran ispred HDZ-a 1990, stranku je napustio na sličan način kao i svi ostali.

Za one koji možda nisu zapamtili – i dugogodišnji načelnik općine Ravno. Andrija Šimunović 2012. na tu dužnost izabran je ispred HDZ 1990 da bi potom uskoro prešao u HDZ BiH, a da i ne spominjemo prijelaze iz Narodne stranke radom za boljitak itd., itd.

Za podsjetiti je da je Ivan Vukadin, aktualni načelnik Tomislavgrada, nakon što je izbačen iz HDZ BiH, utemeljio novu stranku ‘Hrvatski nacionalni pomak’. U Tomislavgradu je početkom rujna službeno utemeljen Općinski odbor Hrvatskoga nacionalnog pomaka (HNP). Osim jednoga člana, čine ga svi ostali dojučerašnji članovi OO HDZ BiH Tomislavgrad (25), donedavni članovi Mladeži i Zajednice žena HDZ-a BiH Tomislavgrad koji su jedinstveno stali uz isključene članove HDZ-a BiH Tomislavgrad (Ivan Vukadin, Robert Bagarić, Ante Tadić).

U ovaj općinski odbor novoosnovane stranke prešlo je i šest navedenih, sada bivših HDZ-ovaca od kojih se traži vraćanje mandata.

Izvor: dnevni.ba

Nastavi čitati

Preporuka

“Zašto je Hrvatska otvorila front prema BiH i za “saveznika” uzela nastavljača politike Karadžića?”

Aktualni član Predsjedništva BiH iz redova srpskog naroda ordinarni je nastavljač politike Karadžića, Mladića i Krajišnika

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Milorad Dodik

Još se ne stišava “tlo” nakon nedavnog, kontroverznog posjeta “lidera Srba iz BiH”, odnosno srpskog člana Predsjedništva BiH Milorada Dodika Zagrebu. I dok neki smatraju da je to “pucanj u nogu” Hrvatske u odnosima s BiH te ignoriranje službenog Sarajeva i pogotovo Bošnjaka, u HDZ-u BiH očito misle kako je ovo značajan posjet s političkim saveznikom”. Tako je i Željana Zovko, hrvatska europarlamentarka, a u prošlosti veleposlanica BiH, u emisiji Hrvatskog radija “U mreži prvog” bez imalo odmaka kazala kako Milorad Dodik jedini od članova Predsjedništva BiH nije ratovao protiv Hrvata te nadodala kako “morate razgovarati s onim koji može dogovorene odluke provesti na najnižu razinu. Dodik je osoba koja može takve odluke provesti i do sada nikada nije iznevjerio dogovoreno s Hrvatima, za razliku od drugih aktera koji su stvarali koalicije i išli na štetu Hrvata”, istakla je hrvatska europarlamentarka Željana Zovko.

Slično njoj, nedavno je u HTV-ovoj emisiji “Otvoreno” rekao povjesničar, kandidat HDZ-a na izborima i bivši ratni “hercegbosanski” obavještajac Ivo Lučić. No, je li Dodik baš tako čiste prošlosti prema Hrvatima, premda znamo da on danas optužuje današnju Hrvatsku kao nasljednicu NDH pa i odgovornu za Jasenovac, a i operaciju Oluja smatra genocidnom akcijom, a predstavnicima Hrvata iz BiH očito ne smeta što na području “njegove” Republike Srpske, koju bi želio izdvojiti iz BiH i priključiti Srbiji, ne živi ni četvrtina nekadašnjeg hrvatskog stanovništva.

No, portal “Slobodna Bosna” potrudio se pronaći je li istina da Dodik “nikada nije ratovao protiv Hrvata”. Tako iz je tonskog transkripta 23. i 24. svibnja 1995. godine (dakle dvadesetak dana nakon operacije Bljeska), Dodik u Skupštini Republike Srpske u Banjoj Luci govorio o hrvatskoj agresiji na Republiku Srpsku Krajinu u akciji Bljesak. Prema tom tonskom zapisu čiju je vjerodostojnost potvrdilo i haaško tužiteljstvo, Milorad Dodik je tada, piše SB, “prednjačio po radikalnoj retorici, pozivima na odmazdu prema Hrvatskoj”.

“Skupština danas mora najenergičnije osuditi napad hrvatskih snaga na zapadnu Slavoniju i ne priznati rezultate te agresije, kako je to rekao i gospodin predsjednik Karadžić, ali mislim da, ako nešto hoćemo uraditi danas, bez obzira na neki… a ima veoma dosta tuge vezano za zapadnu Slavoniju… Ali, zaista, to je prostor koji je strateški bio veoma, veoma bitan za Banju Luku i oko Banje Luke sve… Padom zapadne Slavonije neprijatelj se približio Banjoj Luci kao mjestu koje će u narednom periodu morati biti oličenje naše pobjede, ili poraza i čini mi se to je od onih priča od prije dvije-tri godine kada je bilo Sarajevo, prelazimo na Banju Luku kao takvo jedno mjesto. Moramo osposobiti i formirati i ne znam šta učiniti, ali moramo imati jaču informativnu službu i djelatnost. Za početak je dovoljno da smijenimo bar glavnog urednika koji je pustio onu Martićevu nesretnu rečenicu, izjavu.”

Tadašnji predsjedavajući Skupštine RS Momčilo Krajišnik, prema transkriptu, prekida Dodika i traži od njega da objasni na koju konkretnu izjavu Milana Martića, tadašnjeg šefa RS Krajine, misli. Milorad Dodik pojašnjava da se radi o izjavi u kojoj se Milan Martić pohvalio bombardiranjem Zagreba 2. i 3. svibnja 1995. godine. “Ona oko bombardovanja Zagreba. Ja se slažem da trebamo tući Zagreb, ali ne smijemo to reći. Ako je to trebalo reći, na onaj način se prenijeti, to je morao biti oprezan urednik koji je to puštao. Ako te odgovornosti danas ne bude ovdje i ako ne treba baš nikoga, da utvrdimo tu odgovornost danas ovdje, bez obzira da li je to urednik, TV, ili ministar, ili predsjednik vlade, mi ništa danas nismo uradili, osim puke konstatacije”, nepovezano govori Dodik, ali razvidno je da on opravdava i nema ništa protiv neselektivnog raketnog napada na Zagreb, a Hrvatsku titulira kao “neprijatelja”, nego mu smeta hvalisanje Milana Martića zbog toga i kudi ga što je to javno priznao.

Podsjetimo da je nakon akcije Bljesak, vojska tzv. Srpske Krajine dva puta neselektivno raketirala centar Zagreba, pogađajući između ostalog dječju bolnicu u Klaićevoj te HNK. Poginulo je sedam, a ranjeno je oko 200 civila. Šef krajiških Srba Milan Martić osobno se pred TV kamerama pohvalio tim raketiranjem te kazao kako je to učinjeno zbog akcije Bljesak, a emitirano je na TV Republike Srpske.

Milanu Martiću je i zbog toga napada na Zagreb suđeno u Haagu. Milorad Dodik, kako ispada po transkriptu, ne osuđuje napad i raketiranje, nego traži smjenjivanje odgovornih na televiziji. Dakle, teško da Dodik nije bio dio ratnog stroja Republike Srpske, a konačno predložio je da se u čast nedavno preminulog, osuđenog ratnog zločinca i jednog od ideologa rata u BiH Momčila Krajišnika nazovu ulice i institucije u Republici Srpskoj te je čak, prije sastanka Predsjedništva BiH, tražio minutu šutnje za Krajišnika!? Zamislite što bi bilo da netko tako zatraži u Hrvatskoj minutu šutnje za recimo Milana Babića?

No, Milorad Dodik na čijem posjedu u Republici Srpskoj praktički više nema Hrvata, a on današnju Hrvatsku uspoređuje s NDH te stalno prijeti izdvajanjem iz BiH te ujedinjenjem sa Srbijom, iz nekog razloga takav Dodik odgovara dijelu hrvatskih političara u BiH, ali očito i u Hrvatskoj. Pitanje na koje bi oni trebali odgovoriti. Zašto je Hrvatska otvorila sada front prema BiH i Sarajevu te za “saveznika” uzela ordinarnog nastavljača politike Karadžića, Mladića i Krajišnika, pitanje je na koje će trebati odgovoriti i Zoran Milanović i Andrej Plenković.

Izvor: jutarnji.hr

Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner

ANKETA

Bojite li se Koronavirusa?

Najnoviji komentari

Najčitanije objave

Popularno

0
Would love your thoughts, please comment.x
()
x