Kontaktirajte nas na:
Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Možete li s nama podijeliti neke pojedinosti iz Vaše biskupske službe? Kako je tekao vaš životni, odnosno pastirski put?

Teško je reći u nekoliko riječi. Život u ovih trideset godina bio je intenzivan. Kad sam postao nadbiskup, imao sam velike snove. Dolazi nam demokracija i imam brojne prilike kao nadbiskup u ovoj nadbiskupiji puno toga ostvariti. Pritom mislim na školstvo, medije, pastoral… Međutim, svi ti snove ubrzo su propali jer je došao rat.

Za biskupa nema škole. S vjerom ulaziš u poslanje koje ti je Crkva dala i prihvatiš prostor, vrijeme i ljude koji su ti povjereni. Tako sam došao u ovu nadbiskupiju 1990. Godinu dana kasnije posvećen sam kao nadbiskup. Kroz ovih tridesetak godina vodim biskupiju u različitim razdobljima: prije rata, za vrijeme rata, u poraću. A i u ovom razdoblju trebalo bi biti mirno razdoblje, a nije mirno. Može se reći da je puno izazova. Kinezi nemaju riječ za krizu, oni krizu podrazumijevaju pod izazovom. Tako bih i ja rekao. Ne bih razdoblja zvao kriznima, to su bili životni izazovi. Morao sam se ponovno dokazivati, što mogu učiniti iz vjere koju živim. A da bih je imao, morao sam moliti i istinski s Bogom surađivati. Mogu reći da je moja biskupska služba duboko povezana s pouzdanjem u Boga.

Možete li se osvrnuti na ratno razdoblje? Opkoljeno Sarajevo, opustošena nadbiskupija, stanovništvo se raselilo… Kako je tada bilo biti pastir stada svoga i supatiti sa svojim narodom?

Pojednostavljeno rečeno, vrlo često sam se osjećao kao Job kad su mi javljali da su stradala djeca, stradalo stado. Tu sam shvatio da se moji snovi, koje sam imao kad sam postao nadbiskup, ruše. Nestaje župa za župom. Velika briga mi je bila gdje smjestiti bogosloviju jer tada nije bilo moguće djelovati u Sarajevu. Uspio sam naći prostor u Bolu na Braču. Svega nekoliko svećenika ostalo je ovdje u ordinarijatu. Ostali su bili na župama. Tada je veliki problem bio prekid komunikacije. Bilo je vrlo hrabro poći na teren tajnim putem koji je uvijek bio glava u torbi. Zahvalan svom bivšem tajniku mons. Tomaševiću koji je bio hrabar sa mnom poći. Znao mi je reći: „Moja glava nije vrjednija od tvoje. Ako ti možeš poći, mogu i ja.”

Polazili smo na teren hrabriti svećenike, hrabriti narod. Sve oči u Sarajevu bile su uprte u mene: što ću kazati i kako ću se postaviti. Tada sam zapravo bio jedini vjerski poglavar u Sarajevu. Mitropolit je otišao u Beograd i umro, predsjednik židovske zajednice je otišao u Svetu zemlju, glavni reis-ul-ulema otišao je u Makedoniju. Narod je jako pazio jesam li ja kod kuće. Znali su mi reći: „Ako ti odeš iz Sarajeva, znat ćemo da je kraj i da Sarajeva više nema”.

Nisam se smio prepustiti emocijama koje su bile bolne. Više od 50 posto biskupije bilo je uništeno, protjeran je narod, crkve srušene, nema perspektive. A nadu trebaš propovijedati i svjedočiti. Znali su me pitati: „A što te je držalo?” Rekao sam da mi je molitva bila najjače uporište. Tada sam imao jedno 30-ak mladih koji su dolazili tjedno k meni u kapelicu zajedno moliti. Molitva s njima, a i osobna molitva, bila je moja snaga.

Teško je ljudima koji nisu proživjeli rat protumačiti viceve, i to crne viceve. Kroz tu šalu čovjek se opuštao. Mogli ste čuti vrlo zanimljivih šala za vrijeme rata. Ali u nama je bilo i onoga bosanskog inata – ma za inat izdržati! Te tri stvari bile su ozbiljno prisutne: molitva, šala i inat. Sve sam to proživljavao za narod i s narodom, nisam na sebe toliko mislio.

Prva tri mjeseca bili smo u podrumu. Kad je kiša obilno padala, a krov je bio loš, voda je došla u podrum. Više nismo mogli biti u podrumu. Skrivali smo se po raznim kutovima kuće kako bismo se očuvali od granatiranja. Ostali smo bez prozora. Nije bilo struje, vatre, vode. Tada smo tražili kako doći do vode.

Tajnik i ja uzeli smo motor iz jednog fiće koji je raznijela granata. Od njega smo dobili agregat koji smo postavili u podrum. Onda je bilo problema kako doći do benzina. Tada je litra stajala 30 njemačkih maraka. Svaki dan smo na sat vremena uključili taj agregat kako bismo čuli neke vijesti. U međuvremenu sam od Svetoga Oca dobio satelitski telefon za koji nam je trebala struja. S tim telefonom sam komunicirao jer su svi ostali bili blokirani. Tako sam izvještavao Svetu Stolicu i pojedine institucije o stanju koje smo proživljavali.

Kako nismo imali vode, probali smo naći naftu i mašinu. Bušili smo zemlju i došli smo do devetog metra i došli smo do vode. Narod je nasrnuo na vodu i bila je opasnost da narod strada. Dolazak po vodu stoga nije bio u isto vrijeme. Jedan dan smo išli po vodu prijepodne, a drugi poslijepodne. Bilo je puno tih zgoda koje smo proživjeli u četiri godine i teško ih je sve opisati.

Spomenuli ste Svetu Stolicu. Kakvu ulogu je u Vašem životu imao sveti papa Ivan Pavao II.?

Papa Ivan Pavao II. skoro me „prisilio” da budem biskup. On me je posvetio i znao je gdje me stavlja. Izrazio je time veliku blizinu i veliko razumijevanje. Nikad neću zaboraviti jedno njegovo pismo u vrijeme rata. U njemu je pisalo: „Kad sam ti stavljao biskupski križ, nisam znao da će biti tako težak”. On je pokazao jedno očinsko srce, jedno veliko razumijevanje prema svim ljudima, ne samo prema meni. Tada je posebno pismo uputio ženama koje su bile zloupotrebljavane. U tom pismu se s njima solidarizirao. Na jednoj večeri sam Sveti Otac me iznenadio informacijama kojima raspolaže. Cijelo vrijeme je iskazivao očinsku blizinu, brigu i ljubav. Pogotovo 1994. kad je htio doći pa mu nisu dali. Teško je to protumačiti. Vijest da Papa ne može doći došla je na Malu Gospu. Cijelo Sarajevo je plakalo što Papa ne može doći.

Na Malu Gospu slušali smo njegovu propovijed. U bogosloviji smo ručali i za vrijeme ručka me nazvao telefonom. Obuzele su me emocije i nisam mogao razgovarati. Dotaknula me njegova briga i solidarnost.

Kad je Papa 10. rujna bio u Zagrebu i molio na grobu bl. Alojzija Stepinca, zagrlio me te mi rekao: „Papa će dati svoj znak”. Tada nisam znao što to znači. Kad me je imenovao kardinalom, tada sam shvatio da je to taj znak.

Bili ste povezani s više Petrovih nasljednika, a sudjelovali ste i na dvjema konklavama. Možete li nam opisati/predočiti i to razdoblje?

Smrt Ivana Pavla II. duboko me potresla jer sam ga doživljavao kao duhovnog oca. Nakon njegove smrti prvi put sam ušao u konklave. Pokojni Ivan Balukčić zamolio me da pišem ono što se smije javno objaviti. Poslušao sam ga. Napisao jedan mali dnevnik toga procesa u konklavama. Kad sam se vratio to smo napisali u jednu malu knjižicu „Moje prve konklave”. Kolege su se našalile: „Ti sad očekuješ i druge konklave kad si napisao prve”. I onda su se dogodile i druge. Nakon povlačenja Benedikta XVI. napisao sam „Moje druge konklave”.

Moje iskustvo svjedoči da Crkva nije ni izdaleka ono što pišu novine ni ono što je prisutno u javnom mnijenju. Iskustvo Crkve iznutra je nešto sasvim drugačije. Izbor pape je djelo molitve, djelo povjerenja u Boga.

Kad smo izabrali papu Franju, izišao sam na trg i novinari su me „napali”: „Što ste ovoga izabrali? Ništa o njemu nismo pripremili”. Našalio sam se i rekao: „Hvala Bogu da papu ne biraju novinari.”

Što je na Vas ostavilo dubok trag? Što Vas je posebno obilježilo? S kojima izazovima ste se susretali?

Cijeli život je bio i jest izazov. Svaki dan treba svjedočiti vjeru i nadu. Trebalo je ljude ohrabriti na putu vjere. U svojoj službi nisam se vodio time da kažem nešto učeno, nego da utvrđujem u vjeri i da vjeru svjedočim. Živio sam s narodom. Obilazio sam župe, živio sa svećenicima, bogoslovima, redovnicima i redovnicama…

Što me najviše obilježilo? Vodio sam se mišlju da je svaki dan nova prilika i molitva Bogu da ispunim njegovu volju svakoga dana. To me vodilo kroz sve vrijeme. Koliko god čovjek imao pameti i mudrosti, ništa to ne vrijedi ako ne ispuni volju Božju.

Svaka žrtva me izgrađivala. Koliko god je u životu bilo žrtve, ona me izgrađivala u tome da budem svjestan da se ništa vrijedno ne može ostvariti bez žrtve. Tada sam shvatio da valja svoj križ prihvatiti. Nije Isus uzalud rekao: „Tko hoće za mnom, neka uzme svoj križ i neka me slijedi”. Bilo je to jedno iskustvo fizičkoga, psihičkog i duhovnog trpljenja. Sve me to naučilo da ne mogu biti iznad Učitelja.

Kakvo je stanje Crkve u Bosni i Hercegovini danas?

Vrlo često znam govoriti da se može gledati dvostrukim očima. Prvo, može se gledati kukajući da nije kao što je nekada bilo. Drugo, može se gledati što učiniti da ono što postoji opstane. Više pozornosti sam dao ovom drugom. Za vrijeme najtežih situacija u ratu znao sam preko medija reći kako nikome ne mogu kazati da ne odlazi jer tko odlazi snosi posljedice svoga odlaska, a tko ostane, zajedno ćemo pa kako nam bude. Narodu sam dao do znanja da sam uza nj. Tko ostane, s njim sam spreman zajedno trpjeti.

Danas možemo jasno i statistički govoriti. Od 528 tisuća vjernika koliko je nadbiskupija imala, danas nemamo 180 tisuća. Međutim, za onima koji su otišli nema smisla plakati, nego se pitati što učiniti s onima koji su ostali. Jasno da su nam ostali starci, mladi entuzijasti koji su spremni istinski podnijeti izazove života.

Moramo priznati da formacija mladih nije bila da se nose sa životom. Formacija je bila da uživaju. Čim mogu uživati, bježe. Mladima znam poručiti da moraju nositi život. To nam je govorio papa Ivan Pavao II., ali i papa Franjo. Dakle, treba sudbinu uzeti u svoje ruke. Posebno je to naglašavao papa Ivan Pavao II. prigodom proglašenja blaženim Ivana Merza. U tom duhu gledam kako se nakon rata podići iz pepela. Počeli smo s katoličkim školama, Caritasom, organizacijom mladih, Katoličkim tjednikom, itd. Time smo htjeli poručiti da se trebamo nositi s izazovima.

Kako gledate na budućnost? Ima li znakova nade?

Ne sumnjam u to ima li nade. Pitanje je koliko surađujemo s nadom. Često nam nedostaje hrabrosti suočiti se s izazovima, da prihvatimo svoj križ. Itekako znamo govoriti i propovijedati Evanđelje da smo sol zemlje i svjetlo svijeta. Znate da i najmanje zrno soli mijenja okus. Moramo biti sol na ovoj zemlji i svjetlo Kristovo koje je jače od tame. Time mijenjamo ozračje protiv mržnje. Moramo liječiti ratne rane. Moramo dati svjedočanstvo vjere na ovim prostorima gdje su naši korijeni najdublji. To je izvor nade.

Kad je sluga Božji Stadler od pape tražio moći, relikvije svetaca, papa mu je tada rekao: „Gdjegod u Bosni zakopaš, naći ćeš kosti mučenika”. Drugim riječima, ova zemlja natopljena je krvlju mučenika i tolikim suzama. Ne smijemo to zaboraviti i prezreti. Moramo to znati vrednovati i poštivati. U ljudima želim pobuditi svijest da znamo na čemu živimo.

Naše stanje nije sjajno, ali radostan sam što još ima vjere i žilavosti u narodu, što ima spremnih na žrtvu. Također često ponavljam kako moji svećenici nisu sveci, ali su heroji. Trebalo je doći na zgarište bez kuće, bez crkve, bez naroda i početi od nule. I tu im odajem priznanje za sve te žrtve.

Je li znak ili simbol nade i nedavno izišla Kronika, odnoso tri knjige, u kojima su zabilježena događanja vezana za Crkvu u Bosni i Hercegovini? Vi ste svemu tome svjedok. Može li to biti svojevrstan čimbenik za proučavanje povijesti?

Moji tajnici bilježili su sve moje susrete. To je kronika mojih susreta. Dosadašnjih tajnika bilo je više, i oni su to bilježili. I povodom 25 godina biskupstva jedan od tajnika odlučio je to objediniti. Druge je animirao i skupio sve što se dogodilo u tih 25 godina i tako su nastale tri knjige. Vlč. Bojan Ivešić bio je najagilniji oko toga. Sudjelovao je i prof. Franjo Marić. Oni su najviše na tome radili. Nisam tome puno pridonio. Činjenica da nitko neće moći reći: „Nije učinio”. Iz tih podataka vidjet će što je sve učinjeno. Većinu stvari javnost ne zna. A u tim knjigama je napisano koliko je bilo susreta, razgovora, pohoda. A ni te knjige nisu sve zabilježile.

Tjedan solidarnosti s Crkvom i ljudima u Bosni i Hercegovini značajan je doprinos Hrvatskoga Caritasa sunarodnjacima, ali i drugima koji su u potrebi. Kako biste ocijenili dosadašnju suradnju i imate li poruku za vjernike u Hrvatskoj?

Ono što je možda politika napravila u Hrvatskoj (mijenjale su se stranke, pritisak Europe na Hrvatsku) jest to da se Hrvatska udaljila od Bosne i Hercegovine, pogotovo od nas Hrvata u Bosni i Hercegovini. Zato je ova akcija vraćanje povjerenja, bez obzira što smo u dvjema državama. Mi smo jedan i jedna Crkva. Knjiga Mudrosti kaže: „Nemoj se stidjeti onoga tko je tvoje krvi”. Trebamo shvatiti da mi jedni druge trebamo. Sam taj Tjedan solidarnosti i ta gesta akcije Caritasa u Hrvatskoj prema ljudima u Bosni i Hercegovini zapravo je jače od novca, od sredstava. Jasno, sredstva su potrebna i bez njih ne možemo. Premošćujemo, naime, jednu krizu koja je bila i stvaramo jedno nove ozračje povjerenja. I na neki način uvažavamo da smo braća i po kulturi i po nacionalnosti.

Nitko nije dovoljan sam sebi. Mi jedni druge trebamo. Važno je shvatiti da opstanak Hrvata u Bosni i Hercegovini nije važan samo za nas, nego i za Hrvate u Hrvatskoj.

Imate li Vi kao biskup neku posebnu duhovnost i kojem se svecu najčešće utječete?

Moja duhovnost započela je u obitelji. U obitelji smo svaku večer molili. I to posebno 1954. kada je proglašena Marijina Godina. I tada je u obitelj uvedena krunica. Stoga je sastavni dio moje duhovnosti bila molitva krunice.

Moj život povezan je s Gospom. Rođen sam na njezin rođendan. Mnoge stvari su se događale upravo na Gospine blagdane. Od malena sam vezana za Mariju i moja duhovnost je vezana uz pobožnost Mariji i molitvu krunice. Na neki način, Marija je bila jedan siguran oslonac. Ne samo moj nego i našeg naroda. Kad god nam je u povijesti bilo teško, trčali smo u svetišta tražiti utjehu i zagovor.

Kroz moje djetinjstvo, sjemenište, bogosloviju, svećeništvo i biskupstvo bio sam vezan uz Mariju i molitvu krunice.

Izvor: ika.hkm.hr

Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner
Postavite komentar
0 0 glas
Ocjena članka
Pretplati se
Obavijesti me o
guest
0 Komentara
Uredne povratne informacije
View all comments

Preporuka

OESS: Stanje u pravosuđu BiH očajno, visoka korupcija de facto nekažnjiva

Utjecajni predstavnici međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini u ponedjeljak su oštro kritizirali stanje pravosuđa u toj zemlji upozoravajući kako je njegova učinkovitost gotovo nikakva, posebice u procesuiranju kaznenih djela visoke korupcije.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

BiH zastave

“Kriza etike u pravosuđu u BiH i neuspjeh da se osigura odgovornost za korupciju ne mogu se ignorirati”, kazala je voditeljica misije OESS-a u BiH, američka diplomatkinja Kathleen Kavalec tijekom predstavljanja posebnog izvješća ove organizacije, u kojemu je analizirano stanje u bosanskokohercegovačkom pravosuđu.

U dokumentu pod nazivom “Izvješće o odgovoru pravosuđa na korupciju: Sindrom nekažnjivosti” analitičari OESS-a su objavili zaključke na temelju praćenja oko tri stotine slučajeva povezanih s korupcijom. Pritom je najvažniji zaključak da je kaznenopravni sustav u BiH zatajio, što je dovelo do de facto nekažnjivosti za počinitelje teških kaznenih djela.

Analiza upozorava na to da je u BiH tijekom 2019. podignuta samo jednu optužnicu za visoku korupciju, baš kao i u godini prije toga, dok je 2017. bilo deset takvih optužnica.

Također je navedeno kako je odgovorost za to prije svega na tužiteljstvima koja ne podižu optužnice čak ni nakon kvalitetno provedenih istraga u kojima su prikupljeni brojni dokazi. Izravna kritika je zbog toga adresirana na Tužiteljstvo BiH, ali i na Posebno tužiteljstvo Republike Srpske te na neka županijska tužiteljstva u Federaciji BiH.

Dodatni je problem to što za nepodizanje optužnica nema nikakvih pojašnjenja, navode iz OESS-a.

Nešto je bolja situacija s brojem podignuti optužnica u slučajevima “srednje” i “niže” korupcije, no i tu neprestano opada postotak osuđujućih presuda.

Reforma pravosuđa jedan od prioriteta za EU

Američki veleposlanik u BiH Eric Nelson pridružio se kritikama na račun pravosuđa u BiH podsjećajući kako je za vladu njegove zemlje to iznimno važno pitanje.

“Na žalost, ne vidimo rezultate. Preporuke ovog izvješća jasno ukazuju na to da je potrebno povećati transparentnost pravosudnog sustava. Vanjski akteri, kao što je međunarodna zajednica, ne mogu biti jedini jamac reforme. Vlasti moraju poduzeti korake”, izjavio je Nelson.

Šef Delegacije EU u BiH Johan Sattler istaknuo je kako je krajnje vrijeme za poduzimanje konkretnih koraka za promjene koje su BiH “očajnički potrebne” i to kroz donošenje zakona koji bi jamčili integritet, transparentnost i odgovornost izabranih dužnosnika.

Reforma pravosuđa je u vrhu 14 prioriteta što ih je Europska komisija još 2019. definirala kao preduvjete da bi BiH stekla status kandidata za članstvo u Uniji, no od tada u ovoj zemlji nije učinjeno ništa kako bi se stanje promijenilo.

Najnovije kritike na račun pravosuđa nisu se međutim nimalo dopale Milanu Tegeltiji, predsjedniku Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća BiH (VSTV). On je na svom Twitter nalogu predbacio OESS-u da se miješa u posao za koji nema mandat. Ustvrdio je kako pravosuđe mora biti zaštićeno ne samo utjecaja domaćih vlasti, nego i međunarodnih predstavnika i institucija.

Upravo Tegeltiju mediji učestalo prozivaju zbog stanja u pravosuđu tvrdeći kako je on taj koji je dopustio političke utjecaje, a kadrovskom politikom koju nameće sprječava da na pozicije dođu kompetentni i neovisni suci i tužitelji.

Tegeltija se prošle godine našao u središtu afere nakon što je tajno snimljen u kompromitirajućoj situaciji u kojoj jedan poduzetnik od njega traži pomoć kako bi se “riješio” njegov predmet na sudu, no taj slučaj do sada nije imao nikakav utjecaj na poziciju sadašnjeg predsjednika VSTV-a.

Izvor: N1

Nastavi čitati

Preporuka

Stjepan Lozo – Izvršiti genocid nad Hrvatima, stvoriti Veliku Srbiju a Hrvate optužiti za zločin

Već u lipnju 1941. godine velikosrpske snage imaju oblikovanu viziju i platformu daljnjeg djelovanja: stvoriti Veliku Srbiju provedbom općeg genocida nad Hrvatima koje prethodno treba snažno oklevetati. Tako krajem lipnja 1941. godine nastaju dva ključna dokumenta: “Homogena Srbija“ Stevana Moljevića, i “Valerijanov memorandum“ SPC. “Homogena Srbija“ je projekt, ono što treba napraviti, a to je stvoriti Veliku Srbiju i izvršiti opći genocid nad Hrvatima, dok je “Valerijanov memorandum“ propagandna poluga za izvršenje takvog projekta.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Stjepan Lozo

Više od 15 godina splitski povjesničar Stjepan Lozo radio je na prikupljanju građe za knjigu “Ideologija i propaganda velikosrpskoga genocida nad Hrvatima – projekt ‘Homogena Srbija’ 1941.“ kojom razotkriva kako su Srbi izvršili genocid nad Hrvatima, a onda svoje žrtve optužili za zločin nad njima! Četiri godine intenzivno je radio na pisanju knjige, pri čemu je bio izložen prijetnjama i pritiscima koji ga ipak nisu zaustavili u naumu. Za prilog Spektar Slobodne Dalmacije je pristao progovoriti i o mnogim drugim tabuima iz novije hrvatske povijesti.

Rekli ste da “nije zdravo napisati ovakvu knjigu”, a ipak ste je napisali. Zašto nije zdravo i zašto ste je napisali, što vas je nagnalo?

– Nije zdravo jer doslovce narušite zdravlje, a napisao sam je jer sam osjećao obvezu povjesničara i zov stotina tisuća nevinih pobijenih Hrvata u velikosrpskom genocidu. Svi mi očekujemo da će neke teške stvari za zajedničko dobro odraditi netko nepoznat drugi. Onda u jednom trenutku shvatite da je gluho doba noći, a taj “drugi“ ne pristiže, da ste taj “drugi“ zapravo vi sami, i da valja ustati i krenuti. Knjigu sam pisao godinama, sjedio, slabio vid i sve tjelesno što s tim ide. To je više od 700 stranica moga rukopisa, gotovo u cijelosti zahtjevnog historiografskoga govora, diskursa, pri čemu sam nastojao slijediti ideal kako dobra historiografija istodobno treba biti i književno djelo. Duhovni napor, gubitak nekih vještina i memorije osobnog života, to je posebna priča. Ujedno se i financijski devastirate, a nakon svega shvatite kako je tiho nestao vaš prethodni društveni život i da osim najuže obitelji komunicirate tek s još pokojim usamljenim jahačem kao što ste i sami.

Ja sam još i dobro prošao. Citirao sam na predstavljanju gospodina Hudelista, koji je 2005. godine krenuo pisati knjigu o sukobu Hrvata i Srba u 20. stoljeću, dakle ono o čemu govori i ova moja knjiga. Zbog te se knjige razbolio i praktično jedva živ ostao, a knjigu nije dovršio. Ja sam se, u nekom čudesnom hodočašću, uspio probiti kroz prašumu.

Tvrdite da su četnici i partizani izvršili genocid nad Hrvatima, a onda su upregli sva propagandna oružja da Hrvate optuže za genocid?

– Još gore od toga. Oklevetali su Hrvate za genocid nad Srbima preventivnom propagandom, s predumišljajem, već u lipnju 1941. godine, a onda počeli genocid nad Hrvatima. Nakon šoka koji je u velikosrpskim redovima usljedio uspostavom NDH 10. travnja 1941. godine, ne i komunista, jer oni tada nisu bili na suprotnoj strani od ustaša, usljedilo je konsolidiranje velikosrpskih redova. Već u lipnju 1941. godine velikosrpske snage imaju oblikovanu viziju i platformu daljnjeg djelovanja: stvoriti Veliku Srbiju provedbom općeg genocida nad Hrvatima koje prethodno treba snažno oklevetati. Tako krajem lipnja 1941. godine nastaju dva ključna dokumenta: “Homogena Srbija“ Stevana Moljevića, i “Valerijanov memorandum“ SPC. “Homogena Srbija“ je projekt, ono što treba napraviti, a to je stvoriti Veliku Srbiju i izvršiti opći genocid nad Hrvatima, dok je “Valerijanov memorandum“ propagandna poluga za izvršenje takvog projekta.

“Valerijanov memorandum“ široj javnosti u Hrvatskoj nije poznat. Što je to zapravo i zašto je to važno?

– Srpska pravoslavna Crkva izravno stoji iza besramne klevete Hrvata za genocid nad Srbima, te istodobno provedbe genocida nad Hrvatima već od lipnja 1941. godine. “Valerijanovim memorandumom“ treba mahati, i to pred nosom mnogih ignoranata koji s dozom apartheida i velikim neznanjem gledaju na Hrvate i njihove probleme. Od, primjerice, Carla Bildta i Efraima Zuroffa, do ovih moralnih jadnika i neznalica s domaćeg hrvatskog terena. A svakako da bi trebalo mahati i pred nosom rimskog biskupa Bergoglia, da ne govorimo o nosu njegove braće u vjeri i biskupstvu od Porfirija do Irineja iz Srpske pravoslavne Crkve.

“Valerijanov memorandum“ je službeni dokument SPC i predan njemačkim vojnim vlastima u Beogradu, a potom kao kleveta Hrvata raširen po čitavom svijetu. Memorandum je već u prvoj verziji od 24. lipnja 1941. godine oklevetao Hrvate za ubijanje više od 100.000 Srba. Druga verzija, plasirana najkasnije 8. kolovoza, kleveće Hrvate za ubijanje čak 180.000, a do rujna se već izlazilo s brojem od 300.000 pobijenih Srba u NDH, što je kasnije još uvećavano. Takve strašne klevete koje nemaju gotovo nikakve veze sa stvarnošću, ni 1 %, u knjizi to dokazujem, odaslane su izvan zemlje i snažnom propagandom velikosrpske mreže širene po čitavom svijetu. Takva sramotna laž ostala je nad Hrvatima do dana današnjega.

O kakvoj se propagandi i lažima radi može se vidjeti iz tvrdnji da su već u ljetu 1941. godine, primjerice, svi Srbi u kotarevima Imotski, Gospić, Glina, Grahovo, Korenica, Gračac, i nizu drugih, pobijeni i istrijebljeni. Riječ je o potpunim izmišljotinama što se lako može vidjeti i iz popisa stanovništva 1948. godine. Primjer nastranosti i dijaboličnosti takve propagande slučaj je kotara Lapac, pri čemu SPC kleveće Hrvate da su istrijebili Srbe, dok je istina izravno suprotna, Srbi su gotovo potpuno istrijebili Hrvate.

Izravna posljedica “Valerijanova memoranduma“ bio je pad vlade generala Simovića u Londonu i crnorukaško preuzimanje izbjegličke vlade te dovođenje Draže Mihailovića za ministra vojske, jednog od najvećih europskih zločinaca. U danima kada SPC plasira prvu verziju “Valerijanova memoranduma“, 23. lipnja 1941. počinje srpska pobuna u NDH. U istočnoj Hercegovini masovno stradavaju nedužni Hrvati, a na “srpski Vidovdan“, 28. lipnja 1941. Srbi čine i prvi genocidni zločin uopće na prostoru NDH. Pod vodstvom pravoslavnog popa Radojice Perišića vrše pokolj svega zatečenog stanovništva u Avtovcu, uključivo žene i djecu, te uništavaju čitavo neselje. Tako su Srbi počeli genocid nad Hrvatima uz istodobnu klevetu Hrvata za genocid nad Srbima. Sada ta propaganda izgleda sasvim prozirna, no nije bilo lako doći do ovakve rekonstrukcije i saznanja.

O projektu “Homogena Srbija” 1941. ne govori se u školskim udžbenicima, a ne pamtim ni da je ikad spomenut u vrijeme obrazovanja u bivšoj državi. A vidim da je riječ o projektu Velike Srbije i granicama koje su Srbi pokušavali ostvariti i 1991. napadom na Hrvatsku…

– Upravo tako. Taj je projekt dugo vremena bio potpuno prešućen, dok je hrvatska strana istodobno bila stigmatizirana i progonjena i za relativno sasvim bezazlena očitovanja. Hrvatska strana nikada nije izradila jedan takav dokument genocidnog i osvajačkog karaktera kao što je “Homogena Srbija“. Najviši velikosrpski interes bio je i jest da projekt “Homogena Srbija“ ostane u sjeni. I to je jedan od razloga zbog kojih su Hrvati goloruki ušli pod novu velikosrpsku agresiju i ponovno pretrpjeli seriju genocidnih zločina od 1990. do 1995

Prelistavajući knjigu koja je doista opsežna, da se zaključiti kako je Srbima obnova Jugoslavije 1945. bila nužna kako bi zataškali dotadašnje zločine i dokrajčili Hrvate koji su, po njihovoj propagandi, ionako, genocidni? Jesam li dobro zapazila taj detalj?

– Svaka Jugoslavija je zamrznuti konflikt i perspektivno neodrživ projekt. Ona, dakle, može poslužiti Hrvatima za okupljanje svoga etničkoga i povijesnog prostora, može Srbima za pokušaj stvaranja Velike Srbije, a može i nekim bosanskim Muslimanima za inauguriranje nacije i osvajanje prostora nepoznate veličine na štetu najprije starosjedilaca Hrvata, a onda i Srba i Crnogoraca. Malobrojni jugoslavenski nacionalisti ne mogu se prepoznati kao povijesni subjekt, prije kao sredstvo. Obje Jugoslavije nastale su nakon ratova. Međunarodne sile probleme ovoga prostora ne mogu razriještiti, a ni jedna nema potpunu prevagu, pa postupaju linijom odgode i prikrivanja problema. Kao domaćica koja nakon večernjeg druženja pospremi stol i vidljive plohe, a brdo nečistog nabaca u sudoper za sutra. Ili službenik koji na radnom stolu prikuplja predmete koje ne može tek tako riješiti, pa ih stavlja na hrpu dok ih ne strpa u neku ladicu i pobjegne od njih do daljnjega. Eto to su Jugoslavije. Nekakvo napuhavanje da bi masonska organizacija iz nekih svojih razloga “višega reda“ htjela baš Jugoslaviju, to se u mojim uvidima nije potvrdilo. Drugi je problem što je velikosrpska mreža aktivna u angažiranju masonske organizacije po nekim protuhrvatskim principima, o čemu ja u knjizi ponešto govorim. Na toj osnovi vidim i sada neke pokušaje, no po svim pokazateljima ta Srbija neće uspjeti, a ne vidim po čemu bi masonska organizacija u takvim pokušajima mogla profitirati.

Stevan Moljević i njegovi četnici, kao najsnažnija struja srpske politike, Jugoslaviju su prihvaćali tek kao prijelazni oblik Velike Srbije. Nakon izvršenja planiranoga genocida “po uskrsu Jugoslavije“, svi preostali Hrvati bili bi smješteni u smanjenu Hrvatsku nad kojom bi bila uspostavljena srpska hegemonija. To bi bio veliki koncentracijski logor potpunog uništenja Hrvata. Socijalistička Republika Hrvatska nije bila takva Moljevićeva Hrvatska, ali je imala neke njezine elemente.

Bojite li se da će vas optužiti za reviziju povijesti i još gore – za rehabilitaciju ustaškog pokreta i NDH?

– Tko će me optužiti, a da bih ga se ja bojao? Optuživali su me još u Jugoslaviji kao studenta povijesti. Nisu mi dali da uđem u hram božice Klio, ali me ipak nisu zaustavili. No ovdje mogu reći da postoji jedan drugi rizik. Kada sam počeo raditi ovo djelo, krio sam što radim i pazio koje stranice otvaram na internetu. Nadamnom je vršen progon kao da je ovo Velika Srbija o čemu ovdje nema prostora podrobnije govoriti. Oko hrama velikosrpskog zločina i laži izgrađeni su čitavi sustavi strašila i zapreka, tabua i falsifikata, pa i represije, koji tjeraju ili zavode nepoželjne. Ja sam porušio te lubanje i kosti, prošao pokraj straža i srušio im stupove hrama. Knjiga je tu i sada više ništa nije isto.

Tko će mene optužiti za revizionizam i rehabilitaciju ustaša i NDH? Četnici koji su rehabilitirali jednog od najvećih europskih zločinaca Dražu Mihailovića i kojem dižu spomenike. Oni koji daju nazive ulica po Stevanu Moljeviću, jednom od najmonstruoznijih zločinaca Europe. Ili oni koji to ne vide, a mene bi vidjeli? A gdje su tek povijesne činjenice.

Primjerice, u srednjoj Dalmaciji niti jedno srpsko selo nije uništeno. Kakve su to onda “strašne“ ustaše? U Imotskoj krajini prije rata i poslije rata postojala su i postoje sela u kojima ima pravoslavaca izjašnjenih kao Srbi, Glavina Donja, Nebriževac ili Crnogorci. Tko je tu pretrpio genocid? Pravoslavaca, izjašnjenih kao Srbi, bilo je i u zaseocima na Tijarici, kod Aržana, u Svibu, pa tko je tu pretrpio genocid? Ili u zaseocima u Dicmu, Lučanima, Biteliću? Ili u zaseocima Kaštelanske zagore, Broćancu, Ublima, Radošiću, nekolicini kuća u Brštanovu? Tko je tu pretrpio genocid? Kakav je to genocid ako ni jedan zaseok u kojem su živjeli Srbi nije, ne samo istrijebljen, nego ni pretrpio i jedan masovni zločin. A što je najzanimljivije, kad već govorimo o tim “strašnim“ ustašama i toj “strašnoj“ NDH, na istom tom prostoru srednje Dalmacije, srpski zločinci su pobili tisuće i tisuće potpuno nedužnih hrvatskih civila, uključivo i nebrojene žene i djecu, od Mosora i Kamešnice do Biokova, od Krke do Neretve.

Netko će reći da branite NDH?

NDH je bila brod koji je puštao na sve strane. U NDH su Srbi provodili genocid nad Hrvatima i tko želi više o tome znati neka uzme moju knjigu u ruke. U tom smislu je i postojeća paradigma o “strašnim“ ustašama na neki način tvorevina velikosrpske propagande. Prava je, međutim, istina da ustaše do ljeta 1941. i srpske pobune nisu činili nikakve posebne zločine prema Srbima, to svatko može provjeriti u mojoj knjizi, te da su funkcionirali kao neka vrsta narodne samoobrane od velikosrpskoga genocida. Ne bi se, dakle, smjelo i dalje nasjedati na srpsku propagandu, niti bi trebalo s prljavom vodom nekih ustaša izbacivati i hrvatsko dijete. Tu moramo izoštriti pogled. Također, postoji nekoliko konceptualnih rješenja koje je afirmirala NDH i koja nisu nadomještena naročito uspješnijima. Primjerice, hrvatska nacija kao zajednica ravnopravnih katolika, muslimana i pravoslavaca. Također i pristup obrani hrvatske granice na Drini. I jedno i drugo je i danas aktualno i pripada korpusu moderne europske političke podloge, naravno uz specifičan pristup u odnosu na Drinu.

Kako se u sve to uklapaju srpske teze o ustancima i antifašizmu?

– Pitanje srpskih pobuna, “ustanaka“, ključno je u NDH 1941. godine, a nedovoljno je poznato ili krivotvoreno. Zbog boljeg razumijevanja šire prikazujem uspostavu Banovine Hrvatske u Kraljevini Jugoslaviji 1939. godine. Ona je nastala mirnim putem uz suglasnost i ključnih čimbenika međunarodne scene.

Nisu je uspostavili ni fašisti ni nacisti i nisu je vodili ni Pavelić ni ustaše. Pa ipak je i na takvu demokratsku Hrvatsku organiziran pokret “Srbi na okup“, koji se pretvorio u pravu prijetnju oružane pobune. Vojska je već do 1941. godine izišla na ekstremne srpske pozicije, to je učinila i SPC, to je činio i Srpski kulturni klub, a Srbi su snažno razvijali i dvije paravojne organizacije civila, četništvo i sokolaštvo, koje su bile ekstremno indoktrinirane, naoružavane i vojno obučavane. Sve to ukazuje da bi do oružanog okršaja Hrvata i Srba došlo i u Kraljevini Jugoslaviji i da se nije dogodio napad sila Osovine. Već je i Maček imao silnih problema s otvorenim četništvom, tako da je u cilju obrane Banovine počeo i represivne mjere. Po raspadu Jugoslavije. Hrvati su nastavili osnovno konstituiranje države, sada NDH, a Srbi su nastavili pobunjeničko gibanje i prenijeli ga s Banovine na NDH. Već u svibnju oni pokušavaju pokrenuti “Jurjevdansku“ pobunu (“Đurđevdansku“), no ona ne dobiva šire razmjere. Od kraja lipnja 1941. godine krenuli su u širu “Vidovdansku“ pobunu, posebno u istočnoj Hercegovini. Krajem srpnja nastavljaju s “Ilindanskom“ pobunom i širenjem oružane agresije pri čemu čine daljnje masovne zločine genocidnih razmjera nad Hrvatima. Srbi “ustanke” nisu dizali spontano, zbog nekakvih ustaških zločina, niti to ima ikakve veze s antifašizmom, već planirano i organizirano, sa svojom ideologijom, ikonografijom i ciljevima, nošeni protuhrvatskom mržnjom i strastima. To se s fascinantnom sličnošću ponavlja i 1990., odnosno 1991. godine.

U tom smislu, žrtve krivotvorine su i hrvatski partizani. Iz građe se vidi da nisu hrvatski partizani noć u kojoj su sve krave crne. Poraz sila Osovine bio je neminovan i mnogi hrvatski ljudi su mogli vidjeti prijeteću opasnost općeg velikosrpskog genocida nad Hrvatima. Valjalo je zadržati oružje u rukama. Zbog toga treba izoštriti pogled u odnosu na partizane Srbe i u pitanju provedbe “poratnog pokolja Hrvata“, kako ja nazivam partizansku fazu genocida nad Hrvatima od listopada 1944. do lipnja 1945. godine. Prije toga provedena je četnička faza genocida. Istodobni zločini komunističke revolucije zasebno su događanje s vlastitom genezom.

Prokazali ste i neke Hrvate koji su Srbima poslužili za provedbu paklenog plana likvidacije Hrvata i izlaska na more.

– Dosta prostora dao sam obradi Jure (Đure) Vilovića i osvjetlio ga u nepoznatom svijetlu prave sitne duše i, bez pretjerivanja, moralnog jadnika gotovo u svakom pogledu. Za razumijevanje “modusa operandi“ velikosrpskog uništavanja Hrvata historiografski je vrlo značajan, a vidio sam da nije dovoljno duboko osvjetljen, te da je neprecizno i lociran kao orjunaš, Jugoslaven. No ja sam pokazao da je on prezirao jugointegraliste i da je bio posrbica, četnički zločinac koji je pozivao na potpuni nestanak hrvatskog naroda prijelazom na srpstvo. Karijeru je okrunio radom u vrhu propagadne četničkog pokreta Draže Mihailovića, odmah uz Stevana Moljevića. Četnicima je propagandno marljivo služio i posebno im bio vrijedan kao “Hrvat“. Život je konačno završio plačući nad samim sobom. Ukazujem na fascinantnu sličnost takvog Vilovića s kasnijom pojavom nekolicine novinara-pisaca podrijetlom Hrvata, čak i u današnjoj Republici Hrvatskoj, pa se zaključci nameću sami od sebe.

Na predstavljanju knjige u Splitu rekli ste kako su službeni arhivi prepuni falsifikata koji su postavljeni da hrvatske povjesničare odvedu na krivi trag i da istina ostane nedosegnuta?

– Kada vas zanatu i etici povjesničara uče Mate Suić, Petar Selem, Ljubo Boban, Nada Klaić ili Mirjana Gross, da još neke druge iznimne osobe ovdje ne spominjem, onda je za vas kritičko mišljenje preduvjet i osnova na kojoj možete pokušati pisati povijest “onako kako je to zaista bilo“. Pri tome je odnos povjesničara prema izvoru temeljni moment historiografske kreacije. Svaki izvor mora se svestrano vrednovati, provesti kritiku izvora. Dokumenti u arhivima mogu biti krivotvorine nastale u suvremenosti događaja ili naknadno pa “uvaljene“ među drugu arhivsku građu. Mogu biti potpune ili djelomične krivotvorine. I tako dalje. U knjizi ukazujem na veći broj krivotvorina, no za to valja uzeti knjigu u ruke. Jako vidljivi dio današnje hrvatske historigrafije, posebno mislim na neke katedre suvremene povijesti čiji se čelni ljudi ističu svojim najčešće protuhrvatskim politikantskim komentiranjem svakodnevnice, daleko je na nižim granama od srpske, a nažalost i daleko je na nižim granama u odnosu na onu koja se razvila u komunističkoj Hrvatskoj.

Za Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu na kakvom sam ja studirao čak i u vremenu komunizma, bila bi sramota da predavaju pojedinci koji danas predavaju i deformiraju nove generacije hrvatskih povjesničara. U svakom slučaju, htio sam poručiti i nešto drugo: moramo pisati hrvatsku povijest čak i u slučaju da nam je uskraćena neka prvorazredna arhivska građa. Ako nam Srbi ne daju naše arhive koji se sada nalaze u Beogradu, što ćemo sjesti i kukati? Povjesničar mora pronaći način i davati odgovore na ključna pitanja svoje generacije.

Izvor: Snježana Šetka – Slobodna Dalmacija

Nastavi čitati

Preporuka

Blokovska podjela: Jeb’o vas Mostar, makar i vaki!

Opstojnost, borba, identitet, jednakopravnost, samo čekaju iz zasjede da opet okrupne hrvatske glasove u Mostaru, jer, Bože moj, ako se ovi tamo spremaju uzeti grad i staviti šapu na njegov budžet, onda nema druge nego da se opet organiziramo

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Mostar

Mostarski izbori dobili su šansu. U osnovi mi se ne sviđa što su izdvojeni od ostatka lokalnih izbora u BiH, jer će se i Kurta i Murta slijevati tih dana u grad po svoj komad medijskog plijena, tako da se već sad vidi kako će izbori u Mostaru biti podignuti na pijedestal nevjerojatne važnosti. Samo čekam da netko konačno otvori karte i nazove to sočno – Bitka za Mostar!

Jer već je krenulo. Izbori su lokalni, ali stezanje obuća i inzistiranje na povijesnoj presudnosti istih već su pušteni u javnost. Prvo je krenulo sazivanje „probosanskog bloka“ s nadom da će se ovaj put pametnije nego prije – s nadom u „sasvim realan rezultat“ koji bi trebao biti oduzimanje gradonačelničke funkcije HDZ-u – Ljubo Bešlić je uspio u ovih 12 godina postao sinonim za sve što ne valja u gradu, iako je stranka koja želi okupiti „probosanski blok“ kusala i kusa iz iste kaše kao i Ljubo.

Neće, naravno, dugo trebati da se, kao reakcija, pokrene i teška artiljerija s desna. Opstojnost, borba, identitet, jednakopravnost, samo čekaju iz zasjede da opet okrupne hrvatske glasove u Mostaru, jer, Bože moj, ako se ovi tamo spremaju uzeti grad i staviti šapu na njegov budžet, onda nema druge nego da se opet organiziramo! Pritom, naravno, nitko neće niti spomenuti kako su HDZ i SDA ne samo uredno vladali kroz zadnjih 12 godina i što kroz ono malo zakona, a više kroz neformalne dogovore, uspjeli od Grada na Neretvi stvoriti zaostalo Ljubinje, Biograd na Neretvi, Karašebeš sastavljen od dvije palančice, dvije kasabe, koje tek rijetko pokazuju da su ušle u 21. stoljeće.

Kroz taj okvir „mi ovamo, oni tamo, pa ‘ko koga zajebe“ teško se provući, a da te odmah ne zalijepe. Čim ponudiš neku alternativu, a dolaziš s lijeve strane grada, ili uglavnom s nje, odmah ti lijepe etiketu da radiš za HDZ. Ako si spreman ponuditi alternativu, a dolaziš s desne, ili uglavnom s nje, onda si kupljen od strane SDA. Ako kažeš kako Mostar nema dvije strane, nego je jedan, šuknu ti ga u stereo tehnici!

Uglavnom, tko god želi preskočiti, zaobići, zanemariti taj HDZ – SDA klinč u Mostaru taj ima ogromne šanse da se probudi kao izdajnik. Bošnjak kao gradonačelnik Mostara? Zašto ne? No, Mostaru ne treba Ljubo 2. Pritom nije Ljubo Bešlić bitan, bitno je ono na što je bila svedena njegova funkcija. I svih ostalih oko njega. Bitan je način na koji je Grad Mostar funkcionirao. Ako je jedino bitno da umjesto Hrvata bude Bošnjak, a da se pritom samo zamijene uloge u jednakom šablonu vladanja, onda je Mostar, da mi ‘prostite – opet najebao! Ionako se gradonačelnik ne bira direktno, što je za Mostar već unaprijed blaga katastrofa, jer će obnašatelj funkcije Glavnog, pa bio on Bošnjak ili Hrvat, biti plod dogovora stranaka kroz Gradsko vijeće, što otvara mogućnost da njegov program za pokretanje Mostara uopće ne mora niti postojati.

Bitno je samo da ga nekako naguraju u fotelju, nakon dugotrajnog i bolnog natezanja. Biti biran i moći birati u Mostaru je vrlo, vrlo nategnuta mogućnost, a sve mogućnosti uglavnom crpe oni koji su nedavno stisnuli ruku pred stranim svjedocima. Čime dolazimo do suštinskog pitanja mostarskih izbora – oni su lokalni izbori i kao takvi trebali bi imati naglasak na lokalno, komunalno stanje grada, na razvoj grada u budućnosti, na stvaranje okvira da se u Mostaru može živjeti, raditi i stvarati kao čovjek. Ali ne, ovi koji su ga do sad držali u strastvenom zagrljaju ne znaju drugačije nego lokalne izbore pretvoriti u izbore na kojima se brani Bosna ili na kojima se, sačekajte samo reakciju na to za koji dan, brani hrvatska opstojnost. Ja ih razumijem, najjeftinije i najefikasnije oružje je u pitanju, ali na kraju će opet stradati Mostar. Politički centri opet će graditi sebe na račun ovog ruiniranog grada, kralja svih nelogičnosti jedne zemlje posvađane s logikom.

Taj žrvanj opet će starim trikovima probati anulirati svaku alternativu u gradu.  Svi politički megafoni koji su se javili zadnjih dana, i koji će se tek javiti, uključujući i one koji nisu u politici, ali se, eto, politika ne da nikako istjerati iz njih, guraju stvari u tom pravcu. Komunalna katastrofa grada, smeće, otrovi, zagađenja, nikakva infrastruktura i divlja gradnja, neplansko bujanje loših arhitektonskih rješenja i uvijek jedni te isti problemi s poplavama nakon kiša očito nisu važniji od još jedne „Bitke za Mostar“. Bitke koju će voditi opet oni isti akteri koji već toliko godina nikako da sjaše, koji su se namečili i naturili kao glavna referenca u gradu, a koji od svega toga bogovski i begovski žive, s tim da je sav komunalni nered njihovih ruku djelo. Mostar kakav je sad, njihovo je ogledalo. Pomoći će im i mediji, spustit će se ekipe preko Ivana stvarajući pogodan „battleground“, braneći Bosnu i kukajući pritom za budućnost Mostaraca, a zapravo gurajući Mostar još dublje, skupa s onima koji će preko Žovnice stići po svoj komad „ratnih scena“ u još jednoj borbi nas Hrvata za zadnju čuku.

Ovaj dosadašnji Mostar, taj prost zbroj dvije neubrojive i propale kasabe i jest ono što „ratnici“ žele. Ma koliko vas uvjeravali da su u borbi za čitav grad, konačni cilj im je i dalje kontrola nad svojom polovicom i možda malo preslagivanja u segmentu koji glumi jedinstveni Mostar. A to znači još barem četiri godine ničega – asfalta na kašičicu, lokava na kubike, smrdljive kanalizacije nakon svake kiše i užasne vizure grada, od ulazaka sa svake strane, do fasada koje s raspadaju, i koji sve više sliči kolumbijskim i brazilskim favelama, nego europskom gradu bogate tradicije i specifične kulture. To znači i još četiri godine potpunog nedostatka odgovornosti, jer u Mostaru, makar i vakom, uvijek su krivi oni tamo. No, ako Mostarci na izborima opet tako odluče, nemam im što prigovoriti. Isti oni kojima ovakav Mostar ne smeta, ako budu u većini, ja tu ne mogu ništa. Volja je volja, pa duboka k’o Neretva ili plitka k’o Radobolja.

Izvor: bljesak.info

Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner

ANKETA

Bojite li se Koronavirusa?

Najnoviji komentari

Najčitanije objave

Popularno

0
Would love your thoughts, please comment.x
()
x