Kontaktirajte nas na:

Preporuka

INTERVIEW: IVAN LOVRENOVIĆ – Bleiburg i anatema iz web-mahale

Književnik Ivan Lovrenović, prvi put nakon što je odlučio napustiti bh. P.E.N., ekskluzivno za DW govori o razlozima koji su doveli do ove odluke, ali i brojnim drugim temama.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Ivan Lovrenović

Prošlo je više od dva mjeseca otkako je grupa hrvatskih književnika napustila bosanskohercegovački P.E.N. Povod je bilo pismo više desetaka članova te organizacije u kojem se oštro protive održavanju mise za blajburške žrtve. Intencija pisma ukazuje na preovlađujuću sarajevsku percepciju po kojoj takve komemoracije imaju revizionističku tendenciju, te ne podsjećaju na nevine žrtve već rehabilituju ustaške zločince. Među književnicima koji su napustili bh. P.E.N. je i Ivan Lovrenović – jedan od rijetkih hrvatskih intelektualaca u Bosni i Hercegovini i šire, koji je desetljećima pisao o Bleiburgu i to na način koji nije odgovarao ni službenom narativu Zagreba ni „filozofiji čaršije“. To je tek jedan od povoda za razgovor s njim.

Nakon Vašega izlaska iz P.E.N-a uslijedile su različite reakcije i tumačenja. Osim kratkoga obrazloženja u pismu upravi toga društva, niste se oglašavali ni o svojim razlozima, ni o tim reakcijama.

Razlog mojega izlaska bio je suštinsko neslaganje s idejama i formulacijama iz javnoga pisma članova P.E.N-a, i ja sam ga kratko – činilo mi se sasvim penovski – naznačio u svome pismu upravi, napisavši da sam skeptičan prema ideji da je historiju moguće razvrstati na bolju i goru stranu, a da piščeva zadaća nije „zastupanje” neke od tih strana, nego napor da historiju pokušava razumjeti u njezinim satirućim učincima na konkretne ljudske živote i sudbine. Reakcije? Zanemarujem koješta što se moglo pročitati po budžacima web-mahale. Zaprepastilo me je ono što se moglo vidjeti u grupnoj mail komunikaciji članova P.E.N-a dok mi je još bila dostupna, te u nekim od autorskih komentara. Ukratko: meni i drugim podnosiocima ostavki tu se zlonamjerno i lažno pripisuje zalaganje za „blajburšku misu“ te, naravno, goli hrvatski nacionalizam.

Uprkos činjenici da ste jedan od najranijih kritičara Tuđmanovog posezanja za Bosnom?

Porazno mi je ovo: činjenica, da su svih deset pisaca koji su se distancirali od P.E.N-a Hrvati, proizvela je etiketu nacionalizma automatizmom, poput Pavlovljevog refleksa. Nitko nije ni pokušao da vidi kako stvar, zapravo, stoji dijametralno obrnuto: svaka od tih deset odluka donesena je individualno, bez koordinacije, sve su to pisci koje ne veže nikakva ni politička ni poetička bliskost, k tomu svi oni odavno javno i dosljedno očituju svoj kritički intelektualni i građanski odnos spram nacionalizma i klerikalizma. U tom svjetlu, činjenica njihova nacionalnog (hrvatskog) identiteta morala bi ukazivati da u intenciji i formulacijama iz P.E.N-ova pisma doista ima nečega neprihvatljivog. Pa, ako se umjesto toga pojavi automatizirana optužba za nacionalizam, to može dolaziti samo iz netrpeljivosti spram manjinskoga mišljenja i samoga prava na manjinsko mišljenje.

Išlo je to sve do „simpatija za fašizam“, te do sugestija da takvima ionako ovdje nema mjesta, jer oni su „Handkei iz našeg sokaka“, kako napisa jedna gorljiva rodoljubica i antifašistkinja. Pjesnik s neslužbenom titulom „najvećega živućeg u Bošnjaka“, na primjer, uputit će prijekor i upozorenje članovima P.E.N-a da se u vezi s piscem Ivanom Lovrenovićem „ne prave naivni“, jer su u njegovoj knjizi Nestali u stoljeću „pogledi i shvatanja, u odnosu na dio naše zajedničke povijesti u epohi 1941-1945. i na segment zločina i žrtava ustaškog režima, veoma jasno izrečeni“. Eh, kakvo ubogo čitanje književnosti, sedamdeset godina od upokojenja dogme socrealizma i norme partijnosti u književnosti! Sve ono što godinama i decenijima kritički pišem i objavljujem – i o kompleksu Bleiburg, i o držanju Crkve „u Hrvata“ u vezi s njime, i o etičkoj i političkoj faličnosti lokalne Crkve i njezine nadbiskupske i kardinalske glave – to za kolege pisce i članove P.E.N-a, navlas jednako kao i za one glasove iz web-mahale, ne znači ništa.

Nisu Vas poštedjeli ni konzervatvno-klerikalni krugovi?

Da, onda je došao i glas zdesna, i lijepo popunio ovaj kor ideoloških anatema. U franjevačkoj mjesečnoj reviji Svjetlo riječi izašao je obiman članak fra Ivana Bubala, profesora na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. U njemu se ništiteljski udara na redovničku subraću fra Ivana Šarčevića i fra Dragu Bojića zbog njihova temeljnog teksta Tuđe fašizme nećemo, svoje ne damo, kao i na moj tekst Politika Bleiburga iz 2016. godine, te nas se skupno optužuje za „sprečavanje pune istine o Bleiburgu“, s namjerom da bi se tako „cementirala strašna laž i zaštitila najmračnija tajna komunističke Jugoslavije, što se savršeno uklapa u pojačanu ofenzivu zdravih ‘antifašističkih snaga’”, a sve bi to po profesoru Bubalu imalo biti „u funkciji ostvarivanja projekta pobornika jugoslavensko-velikodržavnih shvaćanja“. Taman!

Još 1995. ste postavili pitanje od značaja za kulturu sjećanja svih Hrvata. Naime, zvanični predstavnici Hrvatske su tada bili na tri mjesta – u Jasenovcu, Blajburgu i na Crvenom trgu u Moskvi. Zapitali ste se u članku „Katakombe sjećanja“ kako ta tri mjesta dovesti u beskonfliktni odnos i da li je to moguće? Pa da ponovimo to pitanje sada, četvrt stoljeća kasnije.

Da, tada su pedesetu godišnjicu pobjede nad nacifašizmom obilježavali predsjednik države Hrvatske Tuđman na paradi u Moskvi, predsjednik Sabora Mihanović na polju kod Bleiburga i predsjednik vlade Valentić u Jasenovcu. Bilo je to u skladu s grotesknom Tuđmanovom fiksidejom o „povijesnoj pomirbi“. Ono što ta tri mjesta povijesno, politički i etički predstavljaju u kulturi sjećanja danas je međusobno udaljenije i nepomirljivije nego ikad. Lako je moguće da će tako i ostati. Naime, da bi se tu nešto promijenilo i pokrenulo, potrebno je zrelo društvo, koje će upornim i metodičkim radom autorefleksije počistiti kosture iz svih svojih ormara, isprazniti sva dupla dna iz svoje povijesne prtljage, kritički svesti bilancu svih zločina počinjenih i svih žrtava podnesenih u ime kumira nacije, države, vjere, ideologije. Ni u Hrvatskoj i ni u jednoj od naših postapokaliptičnih državica nije takvo društvo ni na pomolu. A u Bosni je sve to o čemu govorimo još najmanje triput lošije.

Odrastanje u znaku Bleiburga

U vašoj familiji ste od djetinjstva bili suočeni sa blajburškim narativom. Međutim, Vi ste kao intelektualac docnije zauzeli distancu prema oficijelnom državnom narativu Hrvatske jer ga je „nova, Tuđmanova Hrvatska dizajnirala kao tanko zašećerenu vodicu ustašonostalgizma, oduzevši tako ovomu simbolu i važnost i vjerodostojnost, profaniravši njegov tragizam“. Sudeći prema najnovijem sporu još uvijek se sve svodi na titoistički antifašizam – koji je u pobjedničkoj godini dijelom direktno odgovoran za stradanje mnogih nedužnih ljudi – i na ustašonostalgizam. Da li je uopšte moguća treća, diferenciranija pozicija?

Distancu sam zauzeo mnogo ranije; cijelo odrastanje bilo mi je u znaku emancipacije od traume Bleiburga i njezina „kućnog“ tumačenja. A za postizanje diferencirane pozicije trebalo bi, najprije, osloboditi javni i politički diskurs od svakoga nostalgizma i relativizma spram Nezavisne Države Hrvatske. To bi moralo biti mišljenje i jezik bez onih silnih ali, koja slijede iza svake iznuđene, na pola usta i teška srca izgovorene osude NDH. Ne može biti nikakvoga olakšavajućeg ali za naci-satelitsku državu i režim s rasnim zakonima, s masovnim pokoljima i progonom Srba i planskim istrebljenjem Židova, sa strašnim logorom smrti u Jasenovcu, s katoličenjem inovjeraca kao sredstvom etničkog inženjeringa, s antidemokratskim i autokratskim uređenjem…

Raditi na novim povijesnim istraživanjima te kratkotrajne a zloćudne formacije, pisati o njoj historiografski i književno, to da, jer to kroz cijelo razdoblje Jugoslavije, s tek nekoliko kakvih-takvih znanstvenih izuzetaka, nije bilo moguće. Bila je to zabranjena tema, o kojoj je sve što se imalo znati bilo propisano službenom ideološkom „istinom“. Njezino skoro bliznačko naličje predstavljala je filoustaška emigrantska publicistika. Tako da je tema Bleiburg do danas ostala bez izrazitoga znanstvenog ili književnog ostvarenja. Jedna pjesma nesretnoga Viktora Vide, sjajnoga pjesnika, nekolicina autoironičnih stihova još sjajnijega pjesnika Borisa Marune – to je uglavnom sve. Izdaleka aluzivno stvar je dodirnuta u odličnom romanu Orden Stjepana Čuića 1981. godine, ali i ta aluzivnost bila je dovoljna da se roman nađe na crnoj listi partijske Bijele knjige. Nije za potpunu usporedbu, no pada mi na pamet W. G. Sebald sa svojim otkrićem, u genijalnom eseju Književnost i zračni rat, da njemačka poslijeratna književnost nije ni dodirnula užas savezničkoga uništavanja i spaljivanja njemačkih gradova i njihovih stanovnika u Drugom svjetskom ratu. Izraziti Sebaldovi antinacistički stavovi i njegovo neshvatljivo minuciozno književno-dokumentarno istraživanje savezničkoga divljanja nisu međusobno ni u najmanjoj koliziji, niti je tu riječ o negativno konotiranom revizionizmu.

Vi ste se intelektualno rvali sa kompleksom Blajburga još prije četiri decenije?

Svoju muku s temom Bleiburg počeo sam pisati ranih osamdesetih godina prošloga vijeka, po nacrtu za veliki povijesno-obiteljski roman. U ratu 1992. na Grbavici u Sarajevu sve su to uništili karadžićevci, a preživio je torzo od nekoliko poglavlja pod naslovom Liber memorabilium, koje sam kasnije ugradio u knjigu Nestali u stoljeću.

Bleiburg jest skupno ime za masovni zločin odmazde koji su partizanske snage učinile nad pripadnicima poražene ustaško-domobranske vojske i nad civilima (među kojima je bilo žena, čak i djece), a podrazumijeva i višemjesečno mrcvarenje na marševima smrti i etapnim logorima diljem Jugoslavije. U velikoj većini radilo se o Hrvatima, ali preciznosti i istine radi bilo je tu i mnogo muslimana, po današnjem Bošnjaka, koji su u građanskom i u vojnom pogledu u NDH bili izjednačeni i poistovjećeni s Hrvatima. Današnji Bošnjaci zatvaraju oči pred tim dijelom vlastite prošlosti. Psihološki taj stav nije teško razumjeti, ali i za njega važi sve ono što je prethodno rečeno o potrebi autorefleksije u suočavanju s nepoželjnom prošlošću. Na Bleiburgu bilo je također Slovenaca, te Srba i Crnogoraca u nekima od razbijenih četničkih jedinica, Rusa Vlasovaca i Kozaka, koji su predavani Crvenoj Armiji. O njima ima nekoliko redaka i u Solženjicinovom Arhipelagu Gulag, a britanski grof Nikolay Tolstoy posvetio je život i imetak istraživanju njihove sudbine, pa je usput naišao i na „našu“ temu. Mračnom sjenom Bleiburga obilježeni su mnogi životi i porodice u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, a i u drugim krajevima Jugoslavije. Povratnici s Bleiburga bili su, recimo, kasniji veliki pjevač i istraživač bosanske sevdalinke dr. Himzo Polovina, anđeoska pjevačica Ksenija Cicvarić, za moj ukus najbolja u svom žanru, a najvećem svjetskom jazz muzičaru iz naših krajeva trubaču Dušku Gojkoviću tamo je ubijen otac… U proširenju teme, važno je imati na umu i druga masovna vanzakonska pogubljenja u prvim mjesecima komunističke vlasti – ona po velikim gradovima (Beograd, Zagreb, Sarajevo, da, i Sarajevo, o čemu se ovdje uglavnom šuti), u Sandžaku, pa sudbinu velikoga broja folksdojčera, itd.

Huda Jama i Srebrenica

Ipak, već postoje svjedočenja koja nisu ideološki ostrašćena?

O jezivosti kojom su obavijeni pojedini događaji iz osvetničke orgije najsnažnije svjedoči priča Mehmedalije Aliča, rudarskog inženjera iz Slovenije, rodom iz srebreničkoga kraja, koji je 2008. godine bio zadužen za osiguranje ulaska u Barbarin rov u rudniku Huda jama s hiljadama kostura pobijenih i zabetoniranih 1945. godine pod komandom majora Sime Dubajića i drugova iz XI dalmatinske brigade. Da strahota, ili sarkazam „povijesti“, budu potpuni, Alič u isto vrijeme svaki slobodan čas koristi da leti u Bosnu, na Drinu, tražiti posmrtne ostatke dvojice braće stradalih u genocidu 1995. godine. Treba ga poslušati kad govori: „Huda Jama i Srebrenica su me obilježile. Čitav moj život bio je obilježen ubojstvom mojih djedova. Ne znam tko su osobe koje sam otkrivao u Hudoj Jami, ali to mogu biti moji ili naši djedovi. Puno se toga desilo i ispreplitalo u tih 50 godina. U Sloveniji sam vjerovatno jedina osoba koja je povezala lijevo i desno. Iako sam ja u duši ljevičar, desničari su me bolje prihvatili ovdje. Iako sam ja socijalista, shvatio sam da je Titov režim napravio strašne stvari, greške koje je trebalo iznijeti na svjetlo dana.” O svojim iskustvima napisao je knjigu Nitko i ništa, a Hanna W. Slak snimila je po njegovoj životnoj priči igrani film Rudar. Volio bih znati tko je ovdje, od ovdašnjih antifašista pročitao tu knjigu, vidio taj film?

Vi ste, pored osude partizanskog ubijanja bez suda, bili izričiti i u osudi vođa ustaškog režima koji su do kraja zloupotrebljavali narod?

Napokon, Bleiburg je i ime za sramni kraj ustaškoga režima i države. Završilo je kako je jedino i moglo završiti – izdajom i prijevarom. Strah od partizana, uostalom razložan, iskorišten je za pokretanje masovnoga egzodusa vojske i stanovništva s iluzornim obećanjima da će ih prihvatiti zapadni saveznici. Bio je to, u stvari, ogroman živi štit koji je doživotnom šefu države trebao poslužiti da bez opasnosti izgmiže u slobodu. Trajalo je to cijelih sedam dana nakon službene kapitulacije nacističke Njemačke, uz ogorčene borbe s partizanima, dok su se Pavelić i njegovi izvlačili sporednim putovima zajedno sa svojim zlatom, svojim obiteljima i svojim ljubavnicama kao posljednji bijednici i defraudanti.

Sve je to Bleiburg, ali Bleiburg je i još nešto: žig i teret, sve ono tegobno i zatajeno, što je kao njegova posljedica ostalo da traje i određuje živote ljudi, porodica, cijeloga naroda desetljećima nakon događaja.

Vratimo se antifašistima koji ubijaju bez suda. Kako je to bilo moguće?

Titovski antifašizam, koji spominjete, bio je u godini 1945-oj varijanta staljinskoga, nedemokratskog, a ideološki takav je ostao do kraja. I oni Kadijević-Adžićevi JNA-tenkovi koji su 1991. i 1992. žarili i palili po Vukovaru, Ravnome i na mojoj Grbavici nastupali su u ime antifašizma. Kako piše Peter Sloterdijk, „bijeg radikalne ljevice u ‚antifašizam‘ najuspješniji je manevar jezične politike 20. stoljeća“, a „predstavljanje lijevoga fašizma kao antifašizma postalo je u čitavom području utjecaja staljinizma i preko toga u novoj ljevici prevladavajućom jezičnom igrom poslijeratnoga vremena“. Jedna je stvar antiokupatorska i antikvislinška borba, po kojoj je Titov partizanski pokret bio rijetka svijetla tačka u evropskom mraku Drugoga svjetskog rata. A antifašizama ima različitih, i ideološki se ne slažu među sobom. Između antifašizma Sime Dubajića i antifašizma Edvarda Kocbeka razlika je duboka i strašna kao pakao.

U članku „Politika Bleiburga“ objavljenom 2016. kažete kako su „u životu naroda i pokoljenja opasne propuštene katarze“. Kako bi trebalo da izgleda katarza u slučaju kompleksa Blajburg?

Katarza bi, dakle, bila moguća tek kada bi sve navedeno u prethodnom odgovoru na potpuno jasan i osviješten način bilo apsolvirano kao stvar općega konsenzusa – u političkom diskursu, u sistemu obrazovanja, u medijskom prostoru, u jeziku Crkve… Ne bi se reklo da smo tome blizu.

Izvor: dw.com

Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner
Postavite komentar
0 0 glas
Ocjena članka
Pretplati se
Obavijesti me o
guest
0 Komentara
Uredne povratne informacije
View all comments

Preporuka

U HRVATSKOJ SE PROVODI DIKTATORSKI KOMUNISTIČKI REŽIM! Ovršni zakon imaju samo Rusija, Sjeverna Koreja i Hrvatska

Tek su prošla tri dana od završetka moratorija na ovrhe, a građanima su na kućne adrese počela pristizati nova ovršna rješenja.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Zanimljivo je kako ta rješenja dolaze u poslijepodnevnim satima i ne donose ih poštari koji uobičajeno dolaze u određeni kvart već sasvim nove osobe koje su vjerojatno određene za raznošenje “plavih kuverata od kojih se građanima ledi krv u žilama”.

Navest ćemo primjer ovršnog prijedloga koji je dobila umirovljena profesorica prosječne mirovine 3500 kuna (podaci poznati redakciji) i to za neplaćenu pristojbu HRT-u za šest mjeseci. Taj dug iznosi 480 kuna, no u ovršnom prijedlogu se popeo na 796,89 kuna! Kako je specificirano, kamata iznosi 16,89 kuna, na troškove poštarine otpada 37,50 kuna, javnobilježnička naknada iznosi 75 kuna dok je odvjetnička naknada 187,50 kuna. U svemu tome, nije jasno zašto u ovršnom prijedlogu mora biti i odvjetnik i javni bilježnik, ali kako smo već nekoliko puta pisali, to je vjerojatno stoga što svi u ovršnom lancu moraju ostvariti prihod preko leđa ovršenika.

Ovršenica je dobila rok plaćanja od 8 dana! Neobično je i to što je ovrha došla u drugom dijelu mjeseca kada umirovljenici još nisu dobili mirovinu što znači da nikako neće moći podmiriti dug u roku od 8 dana. I tada dolazimo do problema. Rješenje odlazi u Finu, a kako bi se namirila i ta “država u državi” za nju je napravljen model tzv. predviđenih troškova. Na dug od 480 kuna, predviđeni troškovi iznose dodatnih 506,25 kuna! Kako je objašnjeno, namet u obliku pribave klauzule pravomoćnosti i ovršnosti iznosi 250 kuna + PDV, zatim sastav prijedloga za provedbu ovrhe daljnjim sudionicima u postupku ovrhe (to je vjerojatno naša Fina) stoji 125 kuna + PDV dok klauzula pravomoćnosti i ovršnosti iznosi 30 kuna + PDV.

I tako umirovljenica umjesto 480 kuna duga mora platiti ukupno 1303,14 kuna! Kao što bi premijer Plenković rekao “dugovi se moraju platiti”. Naravno! Ali moraju li se platiti i svi ostali izmišljeni nameti kako bi se što više sudionika u ovršnom procesu namirilo? Kada se uzima kredit kod banke, ni kamate na kredit nisu toliko visoke kao što je ovakvo legalno lihvaranje hrvatskih građana. I još se nešto ne smije zaboraviti. Ako naša umirovljenica ne uspije odjednom uplatiti dugovanje već se ono produlji za mjesec, dva, tri… dodatno teku zatezne kamate pa se ukupni dug još više povećava.

Zanimljivo je kako ovršne prijedloge i dalje šalje uglavnom odvjetničko društvo Hanžeković&Partneri koje je to radilo i prethodnih godina.

Kako bismo saznali što je poduzela Udruga Ovršni u vezi ove nove nemilosrdne situacije hrvatske države prema njenim građanima, upitali smo potpredsjednika te udruge Radovana Preložnjaka za komentar.

On je rekao kako su članovi udruge pregovarali s ministrom pravosuđa i uprave Ivanom Malenicom koji je saslušao sve njihove prijedloge i imao razumijevanja za njih. “Jedan od naših prijedloga bio je da ljudi na ovrhu plaćaju 10 posto od svoje plaće ili mirovine kako bi im ostalo i za režije i život i ministar se s tim složio. Mi znamo da se dug mora podmiriti i ne bježimo od toga, a s ovakvim načinom plaćanja svi bi bili zadovoljni –  i vjerovnici i dužnici”, rekao je Preložnjak.

Dodao je kako su s Malenicom razgovarali i o preprodaji dugova raznim agencijama za što je ministar rekao kako to “nije u njegovoj nadležnosti već u resoru ministra financija Zdravka Marića“.

“Dužnici imaju pet, šest ovrha, a naplaćuje se prvi na listi prioriteta. Za to vrijeme oni koji su drugi i treći postaju nervozni i ne mogu dočekati da se i oni naplate pa dugovanje preprodaju trećoj strani – agenciji za naplatu potraživanja čiji djelatnici počinju nazivati ljude i maltretirati ih. Kada smo to objasnili, Marić je shvatio o čemu je riječ”, istaknuo je Preložnjak.

Kako još uvijek traje pandemija koronavirusa, ali i koronakriza, iz Udruge Ovršni zatražili su produljenje moratorija na ovrhe za dodatna tri mjeseca jer je sve prekratko trajalo. Za to vrijeme bi se napravio novi Ovršni zakon. No, s tim prijedlogom nisu naišli na odobravanje.

“Premijer je rekao da se dugovi moraju vraćati. Mi nismo protiv toga nego smo protiv lihvarenja i nabijanja kamata na dug. Smatramo da prvo trebamo platiti glavnicu te smanjiti kamate. Nažalost, u našoj državi je sve u ovršnom ropstvu. I u Ministarstvu financija smo naišli na razumijevanje. Rekli smo im da Finu treba izbaciti iz ovršnog postupka. Marić nas je prvo malo čudno gledao, a onda shvatio da bi to bilo dobro”, rekao je Preložnjak.

Podsjetio se kako su Ovršni zakon “za svoj dobar biznis napravili Hanžeković i Bošnjaković”. “No, ne smijemo zaboraviti ni Milanovićevu vladu u kojoj je ministar Orsat Miljenić dodatno podržao i pogoršao taj zakon”, istaknuo je.

Preložnjak je naglasio kako je jedini u Hrvatskoj koji brine o ovršenim, blokiranim i deložiranima međimurski župan Matija Posavec. On je kroz Udrugu Ovršni napravio fond za pomoć od 150 tisuća kuna. “Imamo svog odvjetnika i ostale pravnike i oni pomažu ovršenima. Ljudi sve rade sami, a to nije dobro. Čovjek je možda vlasnik kuće, a ima plaću ili mirovinu od 3000 kuna i ne može dobiti pomoć. Kroz taj fond ipak im se pomaže. Na taj način smo spasili ljudima kuće”, rekao je.

No, taj se fond odnosi samo na ovršene iz Međimurske županije. “Prema tom modelu željeli smo napraviti iste takve fondove po Hrvatskoj, no kako su nam župani ‘otvorili vrata’ tako su ih i ‘zatvorili’. To je jedna velika nebriga za građane. Govorili su nam da ljudima daju jednokratnu pomoć, a djeluje i Crveni križ koji pomaže ljudima te smatraju da samo na taj način mogu zbrinuti svoje ovršene građane”, rezolutan je Preložnjak.

Dodao je kako je to “jednostavno jedna tužna priča”.

Govoreći o sljedećim koracima Udruge Ovršni, Preložnjak je rekao kako će za nekoliko dana ići na sastanak s predsjednikom Zoranom Milanovićem. “Odgovorno tvrdim da je premijer Plenković svojim činom ugrozio nacionalnu sigurnost. Ljudi su nervozni zbog koronavirusa, a s provedbom ovrha bit će još gore. Pokušat ćemo još jednom ići razumno i razgovarati. Cilj nam je novi Ovršni zakon koji mora biti pravedniji od sadašnjeg. Naši odvjetnici su napravili prijedlog novog zakona na 328 stranica na kojima se može iščitati da će svi biti namireni i zadovoljni – i vjerovnici i država i dužnici”, istaknuo je.

Još jedan od sljedećih koraka im je treći odlazak u Bruxelles u Europski ured za borbu protiv prijevara (Olaf) jer, kako je naglasio Preložnjak, očito trebamo pomoć izvana od Europske unije.

“Naime, očito je da se ovdje provodi diktatorski komunistički režim! Želimo to prenijeti u EU. Ovršni zakon imaju samo Rusija, Sjeverna Koreja i Hrvatska”, zaključio je Preložnjak.

Izvor: dnevno.ba

Nastavi čitati

Preporuka

Aktualna politička bagra želi izazvati “koronizaciju” kako bi uz što manje izlaznosti ostvarila pobjedu!

U Bosni i Hercegovini u petak je i službeno započela predizborna kampanje za sve lokalne sredine osim za Grad Mostar, u kojem će se izbori održati naknadno, odnosno 20.12. 2020. godine.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

politička bagra

Početak izborne utrke obilježava niz problema od kojih su mnogi već bezbroj puta već viđeni, a u međuvremenu su se pjavili i novi koji čak prijete da ugroze čitav izborni proces, a možda čak u najtežoj situaciju pod silom prilika prouzroče njihovo odgađanje.

Iako to nitko javno neće reći potpuno je jasno da su susjedne zemlje poput Hrvatske, Srbije i Crne Gore, za razliku od BiH, napravile pravi potez kada su svoje izbore održali ranije od predviđenog roka. Odnosno, smjestili su ih u ‘ljetnje’ vremenske prilike i tako smanjili rizik da epidemija koronavirusa dramatično pohara stanovništvo.

Doktori – političari bez jasnog stava o izborima u ‘koroni’

Za razliku od njih, BiH je, zbog političkih razloga, učinila upravo suprotno – pomakla ih u duboku jesen, a kada je riječ o Mostaru faktički čak u zimu. Sama ta činjenica dovoljno govori koliko je vladajućim političkim elitama stalo do mišljenja struke i realne brige za stanovništvo.

Tako, primjerice, ovih dana imamo apsurdne i kontradiktorne izjave i intervjue pojedinih doktora koji su predstavljeni kandidatima za gradonačelnike Mostara (iako se ta funkcija ne bira na izborima) koji između ostalog pozivaju na oprez, smanjivanje distance i kontakata, zalažu se za različite zabrane, okrivljuju građane za širenje virusa zbog nepoštivanja mjera, a da se s druge strane uopće ne očituju o opasnostima koje će donijeti izborni dan 20.12., nego bez obzira na to, već sada pozivaju svoje glasače da izađu na izbore kako bi baš njima dali glas.

Još jedan dokaz da su stranački interesi, čak kada se politikom bave doktori, ipak ispred zdravlja građana.

No, iako to nitko javno neće reći, s obzirom na svakodnevni rast broja zaraženih i sudeći po onome što se događa u okolnim zemljama nije nemoguć ni scenarij da se izbori ipak ne održe, odnosno da silom prilika u zadnji tren budu još jednom odgođeni.

Ukoliko se to ne dogodi, prijeti opasnost da malim odazivom zbog epidemioloških razloga, legitimitet izbora bude ugrožen. Oni bi bili u tom slučaju potpuno zakoniti, ali bi legitimitet izabranih vijećnika, načelnika i gradonačelnika u budućnosti sigurno bio jako poljuljan i duboko preispitivan.

(Pred)izborne manipulacije

Osim, epidemioloških razloga, niz je drugih problema koji ugrožavaju legalnost izbora a vezani su uglavnom za već naširoko opisivane pokušaje raznih izbornih manipulacija. Lažno prijavljivanje glasača za izbore, ‘trgovanje’ biračkim odborima, podmićivanje, ‘kupovina’ glasova proračunskim sredstvima, stotine dokazanih primjera zloupotrebe javnog novca u svrhu promocije političkih kandidata čak i prije formalnog početka izborne kampanje dovode već sada u sumnju regularnost izbora. Kao i svaki put dosada evidentno je da će neki iskoristiti svaku mogućnost, čak i one nezakonite kako bi dobili koji glas više.

No, unatoč svemu, izbori koji slijede jako su bitni jer rezultati u pojedinim sredinama, pogotovo većim gradovima mogli bi promijeniti i širu političku sliku, pa čak dovesti i do promjene vlasti u županijama, a možda i u Federaciji BiH. Već uoči izbora, potpuno je jasno da se na političkoj sceni BiH događa novo preslagivanje karata pa će ishodi izbora, pogotovo u Sarajevu, Banja Luci, Mostaru, Zenici, Tuzli, a možda i u manjim sredinama poput Livna, Tomislavgrada, Jablanice debelo utjecati na formiranje novih parlamentarnih većina u raznim županijama, a možda i na višim razinama.

Ujedno, ovi izbori, iako lokalnog karaktera, utvrdit će startne pozicije glavnih političkih subjekata kada su u pitanju Opći izbori 2022. godine, te će biti svojevrsni test za trenutnu vladajuću koaliciju koja funkcionira samo u momentima kada im to treba. Zbog toga, potrebno je da se svi relevantni faktori, kako domaće institucije tako i međunarodna zajednica pobrinu da nakon održanih izbora bude što manje ‘repova’ i sumnji u regularnost predstojećih lokalnih izbora.

Kako će izgledati kampanja?

U cijeloj situaciji, za očekivati je da će se političke stranke u vođenju ove kampanje susresti sa nizom izazova s kojima se do sada nisu susretale. Zbog opasnosti povezane sa epidemijom koronavirusa, pitanje je na koji način će se voditi stranačke kampanje, jer od nekih tradicionalnih metoda, poput velikih stranačkih skupova, morat će se odstupiti.

Zbog toga, za očekivati je tešku, prljavu i bespoštednu bitku putem medija na ‘nacionalnim’ temama, a koju su već odavno na sebe preuzeli lideri nacionalnih stranaka, dok će se s druge strane veliki dio kampanje preseliti na društvene mreže jer će to biti najsigurniji način komunikacije s biračima.

Ako ništa drugo, ako se ovi izbori održe i završe, možda će nakon svega najveći dobitak izbora biti svjesnost da je u Bosni i Hercegovini potrebno uvesti i mogućnost elektronskog glasovanja koje bi barem dijelom smanjilo mogućnost izbornih manipulacija i osiguralo veći odaziv građana na izbore. Nažalost, ako se to dogodi – bit će to zasluga ‘korone’ a ne vizije vladajućih političara.

Izvor: Dnevni.ba

Nastavi čitati

Preporuka

Hrvati pred novom seobom u Njemačku

Analiza digitalnih tragova pokazuje kako se u Hrvatskoj pojam zamolba za posao koji na njemačkom jeziku glasi „Bewerbung“ pretražuje sve intenzivnije pa taj pojam nadilazi i samo pretraživanje na materinskom jeziku.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

autobus za Njemačku

To je snažna indicija da se hrvatski građani pripremaju za daljnje iseljavanje u Austriju i Njemačku, a iz podataka se također može iščitati kako se svaki peti tražitelj posla u Hrvatskoj raspituje za zaposlenje u tim dvjema zemljama. Osobito se u iduće dvije godine očekuje ubrzano iseljavanje u Austriju.

Pretraživanje posla u toj zemlji najviše raste u sjevernim hrvatskim županijama poput Međimurske, Varaždinske i Karlovačke, standardno i u Slavoniji, ali pojavljuje se i Split odnosno Splitsko-dalmatinska županija i to vjerojatno zbog izgubljenih radnih mjesta u turizmu zbog Covida 19 u proteklih godinu dana.

To su neki od preliminarnih rezultata iz najnovije inovativne studije „Praćenje migracija pristupima digitalne demografije – Što nam mogu reći Facebook i Google Trends o hrvatskim migracijama?“ koju je autor doc. dr. sc. Tado Jurić s Odsjeka za povijest Hrvatskog katoličkog sveučilišta u Zagrebu predstavio u četvrtak na HKS-u suradnji sa Zakladom Konrada Adenauera u Zagrebu.

Digitalna demografija grana je znanosti u nastajanju, a studija je u osnovnim rezultatima pokazala kako su digitalni alati poput Facebooka, Google Trendsa, Instagrama i Linkedina validni instrumenti praćenja migracija, kaže profesor Jurić.

– U studiji koju predstavljamo razvijamo model predviđanja migracija i stupnja integracije putem praćenja digitalnih tragova. U tu svrhu koristimo analitičke alate, prije svega Google Trends (GT) i Facebook (FB). Glavni cilj rada je ponajprije predstaviti novi model za praćenje i predviđanje migracija kao i generalnu procjenu stupnja integracije novih hrvatskih iseljenika – navodi Tado Jurić, ističući kako ovakvi alati omogućuju da prvi put možemo predvidjeti migracije, a ne samo ustanoviti da su se one dogodile.

Nakon što je Njemačka 2015. godine ukinula restrikcije, iz Hrvatske se u tu zemlju iseljava oko 50 tisuća Hrvata godišnje, dok ih je još 2010. bilo oko pet tisuća godišnje. Osobe iz Hrvatske koje pretražuju pojmove iz kategorije „posao u Njemačkoj“ najvjerojatnije su zaposlene, jer je vrijeme pretraživanja obično prije 6.30 ujutro i iza 15 sati popodne, a ne u periodu radnog dana.

Nova studija pokazala je također, a tu se podudaraju službeni podaci i oni dobiveni putem FB-a, kako je dobna struktura novih hrvatskih iseljenika od 22 do 40 godina. I ostali alati poput Linkedina otkrivaju kako se iseljavaju visokoobrazovani mladi ljudi iz STEM područja, ekonomisti i liječnici.

– Ukupan broj aktivnih korisnika Facebooka na hrvatskom jeziku samo u njemačkom gradu Muenchenu, prema procjeni FB-a, u 2019.-oj godini iznosio je između 60 i 70 tisuća, a u 2020. između 70 i 80 tisuća, što znači da je njihov broj samo u godinu dana skočio za deset tisuća – ističe profesor Jurić.

U prilog tome da se u Hrvatsku ne namjeravaju vratiti te da je njihova želja integrirati se što prije u njemačko društvo govori nekoliko podataka: jedan od najčešće pretraživanih pojmova novih hrvatskih iseljenika u Njemačkoj je „odjava hrvatskog državljanstva“ kao i pojmovi vezani za učenje njemačkog jezika. Pojam koji se traži je i “misa na hrvatskom”.

– Osobno, najzanimljiviji mi je dio studije koji pokazuje što hrvatski iseljenici najviše, a što nikako ne pretražuju. Tako su među najtraženijim pojmovima još i Severina, Thompson, Oliver Dragojević, ali i „razvod braka“. To je indicija da dolazi do većeg broja razvoda brakova novih hrvatskih iseljenika u Njemačkoj ali i da će taj trend rasti – ocjenjuje profesor Jurić.

Međutim, indikativno je također da pojmovi koje naši iseljenici uopće ne pretražuju jesu „investiranje u Hrvatsku“, “povratak u Hrvatsku”, imena velikana poput Stjepana Radića, Krleže, Tina Ujevića, kao ni bilo što drugo vezano za hrvatsku kulturu.

Kao zanimljivost dodajmo i to da Nijemci o Hrvatima (na njemačkom jeziku) najčešće pretražuju pitanja poput onoga jesu li Hrvati muslimanske vjeroispovijesti i uzimaju li socijalnu pomoć.

– Uzimaju najmanje od svih etničkih skupina što je još jedan pokazatelj kako će se vrlo brzo integrirati u njemačko društvo – zaključuje profesor Jurić.

Opada interes i za posao u Švedskoj

– Nova studija pokazala je kako će trend iseljavanja u Irsku znatno oslabiti, jer će novi iseljenici birati lokacije bliže domovini – ističe doc. dr. sc. Tado Jurić, navodeći kako opada interes i za posao u Švedskoj.

Zanimanje za Irsku još donekle postoji u Slavoniji čiji su stanovnici i dalje općenito najviše zainteresirani za iseljavanje. Kao jednu od zanimljivosti vezanih za tu regiju, studija je pokazala da je u Slavoniji od 2013. godine potrošnja vode u svim općinama pala između pet do 20 posto što ukazuje na depopulaciju.

Izvor: Slobodna Dalmacija

Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner

ANKETA

Bojite li se Koronavirusa?

Najnoviji komentari

Najčitanije objave

Popularno

0
Would love your thoughts, please comment.x
()
x