Kontaktirajte nas na:

Preporuka

Ide Bakir preko Šumadije….

Bakir Izetbegović je sve greške i promašaje svoga oca ne samo smjerno ponovio, nego ih uzdigao na pijedestal norme i bezgrešnosti.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Posljednjih dana mjeseca maja 1995.godine, pri kraju neuspješnog pokušaja deblokade Sarajeva od strane Armije i MUP-a Bosne i Hercegovine, nekim poslom sam se obreo u kabinetu Harisa Silajdžića, tadašnjeg predsjednika republičke Vlade. Mislio sam, što se pokazalo ne baš pretjerano osnovanim i inteligentnim, da on ima kakve-takve, ako ništa drugo provjerene i tačne infomacije o stanju na frontu, pa sam ga pitao kako stoje stvari sa deblokadom, “bitkom svih bitaka” kako je u to vrijeme nazivana.

Znam samo onoliko koliko mi je o deblokadi rekao Alija; procjena naših vojnih komandanta i njegovih savjetnika bila je da će “udariti umehko”, a pokazalo se da je bilo “utvrdo“, glasio je Silajdžićev odgovor.
Nikada, ni u najšturijim dataljima, javnost nije bila upoznata sa ništavnim rezultatima i jezivim posljedicama ove vojne avanture, (ne)uspjesima na frontu, brojem žrtava, materijalnim gubitcima..). Nismo nikada, dakle, saznali kolika je bila cijena, u ljudstvu i tehnici kojom je plaćena katastrofalna, diletantska procjena trusta mozgova iz Izetbegovićevog generalsko-savjetničkog okruženja. Prema nekim procjenama, broj mrtvih pripadnika Armije BiH i civilnih žrtava, sa obje strane obruča, mjerio se u stotinama. Sarajevo je u toku 10-ak dana trajanja deblokade pretrpjelo stravična razaranja. Treba se samo sjetititi snimaka zgrada (pored ostalih i Radio-Televizije) koje je tokom delokade “agresor bombardirao u svojoj nemoći”. Moral boraca i građana nakon vojnog debakla bio je na najnižoj razini od početka rata.

TEROR LOJALNIH DILETANATA

Tragično neuspješan pokušaj deblokade desio se u četvrtoj, zadnjoj godini rata, kada je Armija BiH materijalno i organizacijski trebala stajati solidno i morala biti spremna na ozbiljne operativno-taktičko-strateške akcije. No, istovremeno se godinama u Armiji BiH odvijao sistemski, paralelni, podzemni proces njezine vjersko-ideološke profilacije, stranačkog upravljanja, bagatelisanja znanja i struke i afirmiranja idejno-političke lojalnosti Vođi i Stranci. Operacijom deblokade Sarajeva rukovodio je Fikret Prevljak, pedratni vodič kerova u Specijalnoj jedinici RMUP-a, diskutabilne vojne i druge kulture, kojeg je lojalnost, vjersko-idejna podobnost, a navodno i obiteljske veze sa vladajućom familijom, ( a ne, kako bi bilo očekivano , vojno znanje, sposobnost i prethodni rezultati) pred kraj rata dovela do čina generala i komandanta Sarajevske Divizije. Etnički očišćenom i ideološki prepariranom Armijom BiH su umjesto civilne kontrole u političkom i osposobljenih generala i oficira u vojnom segmentu rukovodili “čudni ljudi čudnih nadimaka”, Mutevelije, Hadžije, Muderisi, Emiri i efendije raznih fela i koji su spajali civilne, vojne i vjerske aspekte oružane borbe.
Već sam negdje spominjao ovu zlosretnu “dogodovštinu” i krivu procjenu vrhovnog komandanta Armije BiH (dužnost koja u zakonu i ustavu nije postojala, nego ju je Alija Izetbegović samovoljno i prećutno uzurpirao kao i mnogo toga drugoga) vezanu za snagu neprijatelja i borbenu sposobnost sopstvene oružane sile tokom posljednjeg pokušaja deblokade Sarajeva. Ponovo je vadim iz ratnog memorijskog naftalina nakon što je, njegov biološki i politički nasljednik, Bakir Izetbegović, ovih dana skoro na identičan način objasnio, ponovio, već viđeni pravosudni fijasko sa revizijom presude protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu.

“Bilo mi je rečeno, a to je bila ozbiljna grupa pravnika, mojih savjetnika, advokata i tako dalje koji su mi kazali da nemamo legitimaciju, ali da se na to ne treba obazirati“, otkrio je ovih dana Izetbegović istorijat jedne naopake, autodestruktivne, operacije.

“Savjetnici, advokati i tako dalje” su članu Pesjedništva BiH, uprkos tome što su znali da srljaju u propast, kazali: “Idemo nastaviti, nemojte uopšte spominjati u javnosti da nemamo legitimaciju za tu stvar, da nemamo agenta. I ja sam ih poslušao. E, tu ih nisam trebao poslušati, trebao sam tu stvar otvoriti javnosti i ostale bošnjačke lidere, Radončića, Nikšića i druge upoznati s tim. To je bila greška, trebao sam podijeliti odgovornost”, posuo se Izetbegović ovih dana , ritualno, pred televizijskim kamerama kofom odavno ohlađenog pepela.

KAKO SE TALIO BAKIR

Bakir Izetbegović, tri godine nakon epske blamaže okončane tako što su portiri Međunarodnog suda pravde u Haagu zalupili vrata ispred nosa nelegitimnog agenta BiH Sakiba Softića, ljude koji su ga nagovorili da podnese zahtjev za reviziju tužbe protiv Srbije, naziva “ozbiljnom grupom pravnika, mojih savjetnika”. Može li se, i ako može kako i gdje “ozbiljnim”, pojedinačno ili u grupi, smatrati neko ko svog klijenta-poslodavca otvoreno obmanjuje , ohrabruje da bezglavo glavinja u jednu unaprijed izgubljenu, nelegalnu pravnu avanturu kapitalno važnu za najširu zajednicu. Imaju li imena i reference ti Izetbegovićevi pravni savjetnici, “ozbiljni eksperti” koji su mislili da će revizija tužbe protiv Srbije u Međunarodnom sudu pravde “udariti u mehko”, pa se ispostavilo da je udareno “utvrdo” i to tako snažno da će se svima nama još dugo, dugo, mantati i mučnina na usta izlaziti od te “krive procjene”. Najvećom svojom krivicom i odgovornošću, bivši bošnjački član Predsjendištva BiH ne smatra to što je prihvatio nelegitiman zahtjev nekompetetnih ljudi da postupi nezakonito, već mu je krivo samo to što u tu blamažu, neposrednije i čvršće nije uvukao (da ne kažem navukao) druge bošnjačke lidere, poput Nermina Nikšića i Fahrudina Radončića, da se i oni malo izblamiraju i pravdaju narodu za glupost, nesmotrenost, neznanje, bezobrazluk i na kraju kriminalno rasipanje novca.

Da li bi Bakir Izetbegović u privatnim poslovima i pravnim aranžamanima, tamo gdje troši svoj kućni bužet, a ne javne resurse, olako prihvatio, primjerice, savjet advokata, notara ili kakvog drugog “ozbiljnog pravnog eksperta” da kupi zemljište, nekretninu, kuću, na Poljinama, ili na Breci, recimo, koja nema “čiste papire”, koju prodaje neovlaštena, nelicencirana osoba?! Bi li, recimo, privatno za neku važnu pravnu bitku, recimo predbračni ugovor, ili nedajbože razvod angažirao advokaticu Halisu Čengiću, kćerku Hasana Čengića, pripravnicu bez iskustva i ikakvih referenci koja je bila dio “držvnog ekspertskog tima” za reviziju tužbe, ili bi posegnuo za prekaljenim veteranom, znalcem u toj pravnoj sferi Omarom Mjesečarem?! Da li bi sudiju iz Živinica, “nosača Samuela” Sakiba Softića, lider SDA angažirao u nekoj parnici oko međe sa komšijama sa Poljina, ili bi se odlučio za nekog dokazanog parničara?

Dr Refik Hodžić, žrtva zločina u Bosanskoj Krajini, jedan od najupornijih i najistematičnijih istraživača i analitičara genocida i boraca za istinu o ratu u Bosni i Hercegovini, dugogodišnji uposlenik i saradnik Haškog tribunala za ratne zločine, mjesecima je pred rasplet revizije tužbe protiv Srbije upozoravao, dokazivao, zapomagao da je riječ u uzaludnom poslu, notornom pravnom šlamperaju i bespotrebnim troškovima. Hodžić je javnim angažmanom i dobronamjernim savjetima samo uspio navući na sebe primitivne kletve i uvredljive diskvalifikacije koje su stizale iz kruga Izetbegovićevih nepismenih savjetnika i “ozbiljnih pravnika”.
I u prvom slučaju, krive procjene snage agresora koji je davio grad tri i po godine prilikom pokušaja vojne delokade grada, kao i drugom, revizije presude Međunarodnog suda pravde, na djelu su bile dva istovjetna lica jednog (obiteljskog) režima, koji šlajdra u živom blatu nasljedne demokracije: potpuni amaterizam, petparački voluntarizam, amatersko bavljenje ozbiljnim poslovima u kojima lete glave svakom osim povlaštenoj eliti (rata, naime) ljudi koji tim poslovima nisu dorasli, kao i odsustvo bilo kakve odgovornosti, demokratskog preispitivanja, polaganja računa, kažnjavanja grešaka, promašaja, laži, ili prikrivanja istine.
Prošle je nedjelje je predsjednik Stranke demokratske akcije govoreći o pregovorima za članstvu u ANP-u i NATO Savezu rekao: “U ovoj zemlji niko više nikada nikome ništa nametati neće. Kada su u pitanju Srbi i RS, ako neće u NATO, neće se ići u NATO. Nema članstva u NATO, ali slanja ANP mora biti, jer je to provedba ranije usvojenih zakona.”

DA TE NIJE, SRBIJA

Ne ulazeći u “sitnice” tipa zašto bi se uopće slao, kako ga on naziva “minimalni ANP” ako se unaprijed i trajno odustalo od NATO puta, odnosno čemu kupovanje karte za let od kojega se zbog straha od letenja odustalo, pozabavismo se “krupnicama” na koje se Izetbegović u tom intervjuu fokusirao. “Akcenat može biti stavljen na potpuno civilni dio. Možemo koordinirati tempo sa Srbijom. Na kraju krajeva, možemo prihvatiti ono što je od krucijalne važnosti za Srbe, a to je da nema članstva u NATO-u bez novog koncenzusa i dogovora, ali se zakoni ove zemlje moraju poštovati”, objasnio je Izetbegović.

Možda ovoga puta neće biti potrebno čekati 3-4 godine da saznamo ko je od njegovih savjetnika, inače po pravilu “ozbiljnih i knjiških ljudi” sugerirao Izetbegoviću ovakvo me(h)ko spuštanje, ili slobodan pad, u vezi sa NATO integracijama. Iz njegovih riječi lako se mogu prepoznati očinski savjeti Recepea Tayipa Erdogana, iste one poruke kojima je onomad u Beogradu, a prije toga i u Turskoj dočekao članove Predsjedništva BiH. Jedino Željko Komšič tada nije bio oduševljen njegovim prijedlogom da se popusti “srpskoj strani”.

Ako Srbi ne žele u NATO, neće se ići u NATO“, kaže Izetbegović, naslanjajući se na Erdoganovu projekciju raspleta regionalnih nesporazuma, prije svega onih na relaciji Beograd-Sarajevo. Nego, da vidimo nekoliko Izetbegovićevih, reklo bi se, apodiktičkih tvrdnji, koje treba protresti. Koji to Srbi ne žele u NATO? Srbi iz Republike Srpske, preciznije Dodikovi Srbi, odgovara Izetbegović. Ali, ima jedna sitna ustavna zvrčka, u Republici Srspkoj ne žive samo Srbi, to je entitet u kojim žive i konstitutivni i Bošnjaci i Hrvati. Doduše, ima ih iz dana u dan u sve manjem broju i sa marginalnijim političkim utjecajem, zahvaljujući, pored ostalog, i mudroj politici njihovih predstavnika u Sarajevu, prije svega u Izetbegovićevoj stranci. Zašto lider SDA ekskluzivizam za odlučivanje o NATO putu unutar entiteta RS daje (samo)Srbima, i to onim koji podržavaju Dodika. Zato što im je to isto osigurao izborom zastupnika SNSD-a u Dom naroda Parlamenta BiH.

Bio je Bakir Izetbegović glavni savjetnik svojem ocu u turbulentnima predratnim vremenima, pa što se tada nije isprsio i glasno i jasno konstatirao “faktičko stanje” : “Ako Srbi ne žele samostalnu Bosnu i Hercegovinu, nećemo ići iz Jugoslavije…Možemo koordinirati tempo sa Srbijom.., Na kraju krajeva može se prihvatiti ono što je od krucijalne važnosti za Srbe, da ne idemo iz Jugoslavije”. Bilo bi mnogo odgovornije, poštenije i humanije da je kazao tada, recimo prije referenduma o nezavisnosti Bosne i Hercegovine , nego da skoro trideset godina kasnije, nakon užasnog rata, pokolja, genocida i progona, izlaz iz belaja u kojoj se država i društvo nalaze (pored ostalog zahvaljujući političkoj kasti kojoj pripada zajedno sa svojim savjetnicima) ne traži u euroatlanskom putu nego u “praćenju Srba i Srbije”. Prijedlog, ovako konfuzno, ofrlje sročen, kojeg je javnosti podastro Izetbegović Bosni i Hercegovini ne garantira mnogo više suverenosti i subjektiviteta od, primjerice, famoznog Istorijskog dogovora Adila Zulfikarpašića i Muhameda Filipovića sa Slobodanom Miloševićem, iz ljeta 1991.godine, kojeg su javnost, građani i svi probosanski politički subjekti sa prezirom i razlogom odbacili.

Beogradski profesor Nikola Samardžić nakon gostovanja turskog lidera Erdogana u Srbiji, napisao je u dnevnom listu “Danas” sljedeću ocjenu: “U eri najjeftinijeg novca, Erdogan je projektom auto-puta Beograd Sarajevo uposlio turske firme, na račun srpske i bosanske ekonomije i zakucao turski uticaj vezujući u čvor i srpsku i evropsku poltiku.” U nastavku teksta, ovaj profesor i diplomata anticipira mračnu sliku regiona u doglednoj budućnosti: “Turska sa Rusijom rasparčava Bosnu, ponovo nasrće na Grčku i Kipar, sa Rusijom učestvuje u jednom od dva rata u svetu…

Prof. Nikola Samardžić je inače sin Radovana Samardžića, patrijarha moderne (nacionalističke) srpske istoriografije. Gotovo svakodnevno je zbog svojih tekstova, javnih istupa, knjiga na udaru Vučićevih ratobornih režimskih nacional-istoričara i estradno-televizijskih analitičara, a bio je predmet teškog, uličarskog nasrtaja Emira Kusturice, koji mu je bezmalo ukinuo pravo da bude sin tako velikog oca, jer je izdao njegovu naučnu i političku ostavštinu. Bakir Izetbegović od takvih objeda i optužbi ne treba strahovati, u čemu mu pomažu njegovi savjetnici, kao i predsjednik druge države kojem je pripao u amanet. On je sve greške i promašaje svoga oca ne samo smjerno ponovio, nego ih uzdigao na pijedestal norme i bezgrešnosti.

Izvor: Slobodna Bosna

Preporuka

ŠAROVIĆ: “Paddy Ashdown nas je sve uklonio 2003. godine, a Dodik je instaliran”

Lider SDS-a i ministar vanjske trgovine i ekonomskih odnosa Bosne i Hercegovine Mirko Šarović je večeras za N1 rekao kako je tekao njegov razgovor sa tadašnjim visokim predstavnikom Paddyjem Ashdownom koji ga je smijenio sa mjesta potpredsjednika SDS-a i zabranio političko djelovanje.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

“Ja sam pričao s Ashdownom 2003. godine u njegovoj rezidenciji i rekao mi je šta je scenario. Prvo me je zvao u sjedište OHR-a i rekao mi direktno: ‘Gospodine Šaroviću, sve ovo što je ovih dana bilo, potpiši odluku da se Vojska RS sjedinjuje i pravi nova struktura na nivou države i ovo ćemo sve zaboraviti’. U prvoj fazi sam optužen da sam prodavao MIG-ove 27, to je ozbiljna optužba. Rekao mi je direktno ovako: ‘Ima nekih vaših kolega koje su ovo potpisale i sve će da krene na novo’. Poslije toga mi je rekao: ‘Ti si OK čovjek i znam da nisi kriv za dosta toga, ali ja moram da uradim ovo. Ja ću sankcionisati mnoge ljude u SDS-u. Od vas trojice, Čavića, Kalinića i mene’. Rekao je da će ostaviti samo jednog koji će biti kao drvo u posječenoj šumi koje će on da zaliva. Dodik je instaliran poslije toga kao ključni faktor i njemu su bonska ovlaštenja odgovorala i sve je dobio zbog toga”, ispričao je Šarović.

Kazao je da su nakon toga poslanici SDS-a tražili da se smjeni Ashdown.

“Poslije toga poslanici iz SDS-a su tražili da se smjeni Ashdown i da se ja zaštitim, a on (Milorad Dodik) je rekao: Ma nek se brani, mora da je nešto kriv. Kada je Poplašen skinut 1999. godine, on me prvi nazvao i rekao da ga imenujem za mandatara. Baš ga je bilo briga što je Poplašen skinut”.

Mirko Šarović je potom ispričao kako je proveo godinu dana zatvora u Doboju.

“Ja sam bio kod njega i on meni kaže: ‘Gospodine Šaroviću, evo vam odluka o smjeni, ali možemo raditi drugačije, a to je da se vi povučete i izaberete poziciju koju hoćete’. A u Lukavici me čekaju Ivanić, Kalinić i ostali. Odem kod porodice, to je težak životni trenutak, ja sam prvi čovjek BiH, predsjedavajući. Tada Ivanić i ostali su me ubjeđivali da podnesem ostavku jer ujutro ta odluka treba da se obznani. Nakon ubjeđivanja duboko u noć, oni su otišli kod Ashdowna i rekli da ću ja sutra obznaniti ostavku i preuzeti SDS. Ali nikada nisam preuzeo SDS tada”, kazao je i nastavio:

“Otišao sam godinu dana zatvora u Doboju, to je jedan užasan zatvor. Jedan težak period mog života, dolaze tužioci i nude mi nagodbu da priznam krivicu i da mi kaznu svedu na četiri godine. To nije bila jedina optužnica, imao sam tri procesa, to je nevjerovatan dio mog života koji sam izdržao”.

Dodao je da “ako iko može da kaže nešto loše o OHR-u”, da je to on, a ne Milorad Dodik.

“Poslije toga sam uhapšen od NATO-a, oduzeta mi imovina, sav novac koji sam imao kod sebe, morao sam da bježim iz zemlje, oduzeti su mi dokumenti, nisam mogao imati žiro račun niti da radim bilo šta u ovoj zemlji. Morao sam da se snalazim po bijelom svijetu. Ako ima neko ko može da kaže nešto loše o OHR-u to sam ja, o NATO-u to sam ja, ali sva ta situacija i tragedija me nije učinila lošim, naprotiv”.

Dodik nas vodi u izolaciju

“On RS vodi u izolaciju i neizvjesnost, to je po meni najveća opasnost. Mislim da je on kao slijepac koji ne zna šta je na kraju. Još veća opasnost je to što želi da ostane po svaku cijenu”, kazao je lider SDS-a Mirko Šarović.

Kako se desi da čovjek koji je bio optužen za skrivanje Radovana Karadžića, kako može biti tretiran kao jedan od najumjerenijih političara i najuspješnijih ministara?

“Ja sam znao ko sam i šta sam i vjerovatno negdje se zadesio u nekom trenutku u kome je sve to trebalo da se skrši i svali na mene, ali ja sam želio da izdržim i dokažem da ništa od toga nije tačno. Uspio sam u tome i najveća satisfakcija je u tome što sam želio pokazati normalno lice i mene i stranke u kojoj sam i da pokažem da ono što radim, da sam vrijedan i ta šansa mi je pružena”, kazao je Šarović.

Povratak u politički život odlukom Valentina Inzka? Oslobođeni optužnice za ranije optužbe?

“Jedan proces se vodio, pa jedan proces sa montiranim i zaštićenim svjedokom i ovaj glavni zbog kojeg sam odležao godinu dana, to je oko 200.000 KM naknade. Ta naknada govori više o tome da sam bio u pravu”, dodao je.

Kazao je kako smatra da su sve normalne stranke doživjele jednu evoluciju kroz vrijeme.

“Mislim da su sve normalne stranke doživjele jednu evoluciju vremenom. Užasno bi bilo da smo u ratnoj ljušturi. Drugačija je bila SDA, drugačiji HDZ. Smatrali smo da nam djeca ne trebaju biti u ratnim uniformama i da nam baza ne treba biti 1992. Ja duboko vjerujem da sve stranke, pogotovo SDS, treba da insistira na vrijednostima koje će da donesu dobro svima u ovoj zemlji”.

Na pitanje šta misli o Radovanu Karadžiću, kazao je:

“Njegova sudbina je teška i tragična. On je osoba kojoj je presuđeno u Hagu, ako pitate bilo koga u RS vjerovatno će vrtiti glavom i teško se s time nositit. Ako me pitate kao predsjednika SDS-a, ja sam odlučio da se ne okrećem nazad i gledam naprijed. Ako se okrećem nazad i elaboriram ko je šta u tom ratu, izgubiću vrijeme. To je upravo problem, većina lidera je u devedesetim godinama. To je problem zemlje. Glava im je u 1992. godini, a žele riješiti probleme iz 2019. godine”.

Ima li Dodik razloga da se plaši?

“Vjerovatno. Ne samo mene, nego SDS-a. Imali smo mnogo utakmica, rijetko je dobijao utakmice protiv mene ali mi se odlično znamo. Ojačao je, ja znam kakav je on, on zna kakav sam ja. Došao sam u SDS uvjeren da imamo snage da pobijedimo i mislim da bi bilo bolje za RS”, kazao je Šarović i dodao:

“On RS vodi u izolaciju i neizvjesnost, to je po meni najveća opasnost. Mislim da je on kao slijepac koji ne zna šta je na kraju. Još veća opasnost je to što želi da ostane po svaku cijenu”.

“Republike Srpske je bilo i prije Dodika i biće i poslije Dodika. Čak poslije njega će biti još bolja”, dodaje Šarović. | S.B.

Nastavi čitati

Preporuka

Svećenik SPC iz Beograda Bojan Jovanović: Zašto smo tužili SPC na Visoki sud u Londonu

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Svećenk Srpske pravoslavne crkve iz  Beograda Bojan Jovanović gostovao je kod Marka Juriča u emisiji Podcats Velebit. Govorio je o stanju u SPC, Srbiji, Vučiću, Vulinu, SANU-u, ćirilici u Vikovaru, posjeti Pape Srbiji, Stepincu i o niz drugim aktualnim temama. Vrlo zanimljivi stavovi jednog svećenika SPC zaslužuju našu preporuku.

Izvor: projektvelebit.com

Nastavi čitati

Preporuka

Anto Đapić: Hrvatska bi trebala trajno zabraniti ulazak Izetbegoviću i Komšiću

Godinama se čuje “tražimo ravnopravnost”, “želimo biti konstitutivni”. Od koga to tražimo, tko bi nam trebao i smije li nam netko “dati ravnopravnost”? To je samo po sebi gubitnički, ponižavajuće. Ravnopravnost se samostalno postiže, osvaja ako je izgubljena i brani.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Anto Đapić jedan je od političara iz susjedne Republike Hrvatske s najdužim političkim stažem. Bio je jedan od osnivača osječkog ogranka HDZ-a, bio je dopredsjednik i predsjednik HSP-a, saborski zastupnik, gradonačelnik Osijeka, načelnik Glavnog stožera HOS-a, da bi nakon što je isključen iz HSP-a, posljednjih godina skoro otišao u političku povijest. Jedno vrijeme čak je i bh. pravaška opcija nosila naziv HSP Đapić-dr. Jurišić.

Međutim, Đapić je nedavno istaknuo kandidaturu za predsjednika Republike Hrvatske i to kao predsjednik Demokratskog saveza nacionalne obnove (DESNO) te dao do znanja da još nije za ropotarnicu jer obećava i aktiviranje za sljedeće lokalne izbore u Hrvatskoj. Za Dnevni list govori o političkim aktualnostima u Hrvatskoj i BiH, ali i oštro kritizira stanje u BiH, kao i službenu „politiku Zagreba“, no u nekim stavovima ‘balansira’ na tankoj liniji prijetnji te će se zasigurno ponovno profilirati kao vođa hrvatske desnice.

Kao predsjednik Demokratskog saveza nacionalne obnove (DESNO) istaknuli ste svoju kandidaturu za predsjednika RH. Jedno vrijeme ste bili i u “političkoj tišini”. Za što ćete se zalagati?

Gotovo svatko tko poznaje moj politički put može s priličnom sigurnošću znati kako ću ja reagirati na svako nacionalno političko pitanje. To je moja velika prednost u kvaliteti u odnosu na sve ostale suparnike. Većina njih pokušava svoje političke stavove modelirati prema nametnutom raspoloženju izbornog tijela ili ciljanim skupinama, a ja svoje poruke upućujem hrvatskom narodu. Ne građanima, ne manjinama, ne antifašistima, ne ateistima, muslimanima ili pravoslavcima, nego hrvatskom narodu. Tko se osjeća pripadnikom hrvatskog naroda u potpunoj pripadajućoj punini, njemu ja govorim, ponajprije zato što ja nisam izmišljao svoj program niti ga kupovao na bjelosvjetskim burzama. To što govorim izvire iz baštine, kulture, civilizacijske kršćanske pripadnosti i prava naroda na svoju državnost. Zalažem se za puni suverenitet hrvatskog naroda u cjelini, te za njegovu državnu institucionalizaciju u RH i hrvatskoj republici na prostoru BiH. Naglašavam prostor BiH, jer tek u BiH treba, ako se može, oformiti saveznu zajednicu državnog karaktera triju federalnih ili konfederalnih država suverenih naroda. Moj ideal je nacionalna država, to je ideal filozofije državnog prava od Starčevića do Tuđmana, a nacionalna država je i u znanstvenom smislu prepoznata kao najbolji oblik ostvarivanja slobode naroda. Trenutno smo u Hrvatskoj daleko od toga, a u BiH toga nema ni u tragovima.

Vaš program podrazumijeva i Hrvate u BiH, a posebno ste istaknuli zalaganje u sprječavanju vrijeđanja HVO-a i Hrvata u BiH kao i inzistiranje na zabrani ulaska u RH onih koji to čine? Kako to mislite?

Hrvati BiH za mene su neraskidiva sastavnica hrvatskog naroda. Nema polovične ili tročetvrtinske državnosti. Ili je državnost, u prijevodu sloboda naroda, ili nije. Nije moj interes za status Hrvata u BiH izražen zbog moga podrijetla, nego zbog toga što sam odgojen i formiran kao integralni Hrvat. Hrvatski narod u BiH je povijesna činjenica na tom prostoru i svi povijesni elementi državnosti izvan okupacijskih razdoblja na tim prostorima zapadno od Drine, baština su hrvatskog naroda. Baš svi. U srpskoj agresiji na Hrvate i muslimane u BiH, a kasnije u muslimanskoj agresiji na hrvatski narod, HVO je bio oslobodilačka i obrambena vojska. Isključivo je HVO uz sudjelovanje HV-a tijekom zajedničkih operacija osigurao opstanak Hrvata na današnjim prostorima pa je zbog toga stijena hrvatske suverenosti u BiH. Udar na HVO je udar u srce hrvatskog naroda i prenošenje vojnih i ratnih neprijateljstava u političke odnose. Ne mogu i ne smiju sami bh. Hrvati braniti svoj status, vrijednosti i pravo na državnost. To je najvažnije nacionalno-političko pitanje i imperativ nad svim pitanjima hrvatske državne politike danas. Govorim o RH.

Niste mi odgovorili na zabranu ulaska u Republiku Hrvatsku…

Ne može RH raširenih ruku dočekivati otvorene progonitelje i neprijatelje hrvatskog naroda u BiH. Ne može BakirIzetbegović, kompletna islamistička agresivna falanga u Zagrebu koristiti hrvatske nacionalne blagodati kao svoje, a pri tom prijetiti ratom mome narodu. Ne može glumac Emir Hadžihafizbegović, Jasmila Žbanić i stotine sličnih ostvarivati se u svakom, od umjetničkog, socijalnog do egzistencijalnog, medijskog i političkog interesa, a u BiH osporavati minimum nacionalne državnosti mome narodu. Takvi će istoga trenutka budem li imao mogućnost i podupre li me hrvatski narod, ostati bez državljanstva, mnogi među njima će biti odmah trajno izgnani, a Izetbegović, Komšić i ostali imali bi trajnu zabranu ulaska u Hrvatsku, kao i svi pripadnici zloglasnih muslimanskih brigada, osumnjičeni zločinci, progonitelji. A ne bi pred hrvatskim državnim institucijama mirno spavali ni u Zenici ili Sarajevu.

Nisu li to prijetnje?

Ne. Ovo su konstatacije i nadam se sutra temeljna polazišta državne politike, koje svi neprijatelji hrvatskog naroda, a pogotovo oni koji su nam počinili zlo, moraju znati. Tek kad takvi budu sigurni da će hrvatska država ovako reagirati, svi ostali će početi poštovati hrvatska politička prava. A svi u Hrvatskoj, BiH i Srbiji, kao i cijela međunarodna zajednica znaju da ću ja budem li u prilici to i ostvariti. Sve dok muslimanski narod bude podupirao agresivne islamističke politike protiv Hrvata, nitko od njih bez rigorozne vizne provjere neće ući u Hrvatsku.

Odnosi li se to i na HOS koji su, kako znate, bili zajedničke postrojbe Hrvata i Bošnjaka?

I HVO je u početku na većinskim hrvatskim prostorima imao puno pripadnika muslimanskog naroda. Naravno da se to odnosi i na HOS, jer za hrvatski narod i njegove države u Hrvatskoj i BiH, HOS je jedna od najslavnijih oslobodilačkih komponenti.

Kako gledate na aktualnu politiku u BiH, prvenstveno na vodeće nacionalne lidere?

Iskreno rečeno, mene nikada nisu naročito zanimali lideri srpskog i muslimanskog naroda, niti oni mogu biti nama Hrvatima naročito važni. Sve je uvijek, pa i danas, ovisilo o nama samima. Iako ne mogu reći da sam u puno čega istomišljenik Dragana Čovića, predsjednika HDZ-a BiH, iako bih puno jasnije i oštrije artikulirao hrvatske politike, ne slažem se s mnogima iz tzv. pravaškog ili nacionalističkog spektra u Hrvatskoj, koji ga napadaju kao glavnog krivca za položaj Hrvata u BiH. Glavna krivnja je na Zagrebu, na državnim politikama koje su nakon Tuđmana praktično pogodovale razdržavljenju hrvatskog naroda, pogotovo muslimanskim politikama. Razdržavljenje u Hrvatskoj pod kolokvijalnim nazivom “detuđmanizacija” ostavilo je strašne posljedice na Hrvatsku, a neusporedivo veće i opasnije na Hrvate BiH.

Vidite li Vi kao neki političari i mediji s desnog spektra u Hrvatskoj, problem u suradnji Dragana Čovića i Milorada Dodika?

BiH je ili država tri naroda ili je nema. Često u Hrvatskoj jedan dio nazovi desnih političara i novinara u istu ravan stavljaju odnose Čovića i Dodika s odnosom Plenkovića i Pupovca. To je tragično ili neznanje ili namjerna podvala. Hrvatska nije moguća sa srpskom politikom, a BiH nije moguća bez nje. Političkog Pupovca Hrvatska mora uništiti, a Dodika kao predstavnika srpskog naroda u BiH treba respektirati. Tu sve započinje i završava, a imati iluzija da nam je srpska politika danas strateški saveznik, jednako je pogubno kao romantičarska staropravaška iluzija da su nam muslimani braća. Nisu, niti trebaju biti.Ja vidim veći problem u nečem drugom, o čemu se gotovo nikako ne govori među Hrvatima.

A to je?

Strateški savez svetosavlja i panislamizma. U Hrvatskoj je nezapaženo prošla promjena Ustava SPC, kojom je patrijarhu SPC dodan naziv i – Pećki patrijarh. Svi koji se bave politikom trebali bi proučiti “Južnoslavensko pitanje” Ive Pilara. U toj knjizi su mnogi odgovori. Jugoistok Europe gdje hrvatski narod traži trajni model svoga opstanka oduvijek je pozornica na kojoj igraju veliki igrači. Taj prostor je kao tigrova koža išaran pravoslavljem i islamom, a od pamtivijeka je i jednima i drugima povijesna ambicija prodor što dublje prema zapadu, gdje je istočna obala Jadrana nekakva mitska granica. Zbog tih politika, koje su se međusobno stoljećima podupirale, hrvatski narod je izgubio više od dvije trećine svoga životnog prostora i demografski je desetkovan. Nazad nekoliko stoljeća, do turskih osvajanja, mi smo bili najbrojniji narod s uvjerljivo najvećim teritorijem, a Srbi, koji su bili pod Turcima potpuno, za razliku od nas, upravo u tom razdoblju su postali i najbrojniji i jako proširili svoj životni prostor.Hrvatska mora imati državni i učinkovit odgovor na strateški savez svetosavlja i panislamizma, a koji se u mnogo čemu uvelike ostvaruje. Primjerice, na uvođenju desetina tisuća islamskih migranata na područje Federacije.

U BiH, Hrvati i Bošnjaci, većinom dijele Federaciju, ali su im odnosi daleko lošiji nego s Republikom Srpskom. Kako to komentirate?

Rješenje je u političkom pojmu – nacionalni suverenitet. Suverenost počiva na tri temeljna elementa: zemlja ili teritorij, narod i vlast. S tim se rješavaju sva pitanja, pa i pitanje opstanka BiH. Bez punog suvereniteta sva tri naroda nema BiH u današnjim granicama, a s punim suverenitetom BiH može biti trajno stabilna zajednička država, sastavljena od tri državne cjeline svojih naroda. Hrvatima je s civilizacijskog stajališta važan opstanak BiH, ali u političkom smislu to ne smijebiti nimalo važnije nego ostalima, jer u suprotnom postajemo talac iluzija ili tuđih skrivenih interesa. To smo danas. Podređeni realno jesmo, no razlog tome nisu srpske i muslimanske politike, nego činjenica da mi kao narod još nismo jasno definirali što hoćemo.

Na što točno mislite?

Godinama se čuje “tražimo ravnopravnost”, “želimo biti konstitutivni”. Od koga to tražimo, tko bi nam trebao i smije li nam netko “dati ravnopravnost”? To je samo po sebi gubitnički, ponižavajuće. Ravnopravnost se samostalno postiže, osvaja ako je izgubljena i brani. Jedina razina ravnopravnosti s bilo kim među državotvornim nacijama današnjice je moguća sa svoga teritorija, sa svojim narodom i vlašću. Ne želim biti ravnopravan s muslimanima i Srbima, oni mene ne zanimaju. Ja samo želim suverenost moga naroda, a ako će nam biti u interesu neki zajednički državni savez sa Srbima i muslimanima, ako će taj savez ojačati suverenost i interese Hrvata, onda – da. Ili izraz konstitutivnost. Ukratko, Hrvati kao integralni politički narod, bez obzira na granice, moraju kao nulti politički prag postaviti hrvatsku republiku na prostorima BiH. Tek tada se može govoriti o mogućoj BiH, a tek tako prihvaćena savezna tronacionalna država, s nacionalnim državnim sastavnicama, može biti dobar temelj procvatu ljudskih, manjinskih pa i građanskih prava.

Što je sporno s konstitutivnošću?

Sve je sporno. Kad ističemo da se zalažemo za ” konstitutivnost”, mi a priori i bezuvjetno prihvaćamo neki postojeći okvir i tome okviru prilagođavamo pravo na suverenost. Konstitutivnost nije političko pravo naroda, to je izmišljotina kojom se drži Hrvate u bilo kakvoj BiH. Nema nikakve konstitutivnosti bez primarne prethodne suverenosti. Tek suveren narod samostalno, na temelju svojih interesa može odlučiti hoće li prihvatiti zajednički okvir s drugima i kakav će taj okvir, ili konstitucija biti. Ako se prihvati, tada se i tako može govoriti i o konstitutivnosti.

Aktualni član Predsjedništva BiH Željko Komšić, već treći mandat izabran je na tu dužnost. Vaš stav o tome?

Komšićev izbor nije ni demokracija, ni obična manipulacija. To je islamistička agresija na hrvatski narod. Za početak na Hrvate u BiH, a u drugoj organski povezanoj fazi, na svakog živućeg Hrvata i njegov politički identitet. To se ne može suzbiti fokusirajući se na Komšića ili rasprave o tome kakav je on Hrvat. On je politički islamist po svome izbornom legitimitetu, a protiv takvih pojava se efikasno bori uništenjem islamističkih temelja agresije i stvaranjem moćne, odlučne i države spremne u svakom trenutku na uništenje tih zametaka. Nama uzor u tom smislu mora biti Izrael.

Većina hrvatskih stranaka okupljena je u HNS. Brojna su stajališta da to omogućava homogeniziranje oko najjače stranke, HDZ BiH, te nepostojanje hrvatskog pluralizma. Kako to komentirate?

Uvijek je tako, u svemu, kad se radi okupljanje. I planeti su okupljeni oko sunca, elektroni oko jezgre atoma. To je zato što je princip svakog uspješnog okupljanja, okupljanje oko najvećeg i najmoćnijeg. To je i normalno, i dobro u određenim okolnostima, ali i opasno. Dobro je ako se tako definira i štiti minimum nacionalnih interesa, a opasno je jer se upravo pod tom deklaracijom, najlakše mogu i uništiti nacionalni interesi. Hrvati u BiH su ovom trenutku, a bit će tako sve dok nemamo svoju republiku, nemaju optimalne preduvjete poticanju političkog pluralizma. To najviše odgovara HDZ -u i može biti, a vjerojatno i jest, izvorište čitavoga niza devijacija. HDZ bi baš zbog toga, ako već nema državno-političkih preduvjeta za razvoj političkog pluralizma, morao u procesima predpolitičkog ili prethodnog odlučivanja okupiti svu hrvatsku pamet te omogućiti pluralizam mišljenja o metodama ostvarivanja nacionalnog suvereniteta.

Stranke desnice u BiH su rascjepkane te malog političkog dometa. Kako ih pomiriti i imate li njihovu zajedničku podršku?

Među Hrvatima u BiH ne može oko temeljnih nacionalnih pitanja biti ljevice i desnice. Ne može biti nikakvog centra, jer je centar politička izmišljotina globalističkih oligarhija. Svi ljudi znaju što im je intimno i osobno blisko, no, na žalost opredjeljuju se na izborima na različite načine i zbog refleksa priklanjanja ili jačemu, ili u nedostatku dobrih ponuda, manjemu zlu. Uvjet za razvoj autentičnih desnih politika u hrvatskom narodu je, ostvarivanje nacionalnog suvereniteta. To je esencija misli Ante Starčevića o državnom pravu. Dakle, u BiH bi sve što hrvatski diše moralo biti na tim pozicijama, jer to nije pitanje slobode mišljenja ili demokratske kulture, to je pitanje opstanka naroda. Na toj paradigmi se jedino može ujedinjavati desnica.

Slično je u Hrvatskoj gdje desnice skoro uopće nema. Kako se dogodilo?

Dogodilo se metastaziranjem zloćudnih naslijeđenih komunističko-jugoslavenskih ostataka kroz politički poredak, afirmacijom antifašističke paradigme kao službenog društvenog okvira vrijednosti, infiltracijom političkog srpstva u državni poredak, te osmišljenom višeslojnom ubitačnom kampanjom protiv jačanja pravaštva dok sam mu ja bio na čelu. Mislite da je slučajna suluda javna kriminalizacija mene osobno, koja ne prestaje već 15 godina, a dobije silovite obrise kad god progovorim o nacionalnim problemima? I s navodne desnice najhisteričnije.To govori da su na sve tzv. nacionalne, prokršćanske i suverenističke pozicije zasađeni virusi razaranja iznutra. Zato od postojećih strančica i liderčića ni ne treba očekivati nekakvo nacionalno jedinstvo, niti su oni rješenje.

Što biste poručili Hrvatima u BiH?

Dragi Hrvati BiH, poduprite moj politički program, oslonite se na razum i vjerujte sami sebi. Moj politički program je jedino svenacionalno hrvatsko rješenje, bez toga nitko ne može osigurati snažnu državnost i procvat hrvatskog naroda. Bez takvih politika nije moguće biti slobodan. Ja bih bio sretan da ovaj program zastupaju puno jači od mene, tada se ne bih ni kandidirao. Ali, ne samo da ne zastupaju, da ne znaju, mnogi od njih ni neće, a mnogi promiču suprotne politike.

Izvor: dnevni-list.ba

Nastavi čitati

Popularno