Kontaktirajte nas na:

Preporuka

FRA IVAN ŠARČEVIĆ: Traženje oprosta u nas znači gubitak glasova na izborima

Kršćanin će se – obvezan neizmjernom Božjom milošću i ljubavlju – aktivno uključiti da u svome malom i velikom, uvijek pluralnom svijetu od neprijatelja stvara Božje i svoje prijatelje.

Online:

/ Datum objave:

To su posljednje riječi nove knjige bosanskog franjevca i teologa Ivana Šarčevića “Opraštanje i sjećanje”. Profesor pastoralne teologije i katehetike na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, ugledni mirotvorac i javni intelektualac, Šarčević je sabrao radove o naslovnoj temi nastale u posljednjih dvadeset godina, a objavila ih je biblioteka Ecumenica riječkog izdavača Ex Libris, u suradnji s urednikom i protestantskim teologom Zoranom Grozdanovim.

U intervjuu za Nacional, Šarčević sažima glavne poruke iz svoje potresne i važne knjige, analizira međureligijske odnose na ovdašnjim prostorima, ali i otkriva vlastite muke i dvojbe: “Kroz zadnje desetljeće doživio sam dosta prijezira”, kazao je. “No, još mi je teže boriti se s kušnjom prijezira svojih, a govoriti istinu”.

Očekivalo bi se da teme oprosta, pamćenja i pomirenja dominiraju teološkom i filozofskom javnom raspravom u poslijeratnim društvima poput ovdašnjih. Dojam je, međutim, da vjerski autoriteti, ali i intelektualci općenito, ili zaziru od rasprave te vrste, ili je svode na zatvorenost u vlastitu zajednicu. Kako to objašnjavate?

-Bez sumnje, opraštanje je težak proces. Naši su identiteti zlopamtilački, bilo individualni bilo kolektivni, narodni, religijski. I redovito se misli da je opraštanje znak slabosti, krnjenje identiteta. Ili nam je sjećanje selektivno, sjećamo se tuđih zločina i samo naših stradanja, svoje žrtve pretvaramo u brojeve; neki franjevci, svećenici, ima se dojam, kao da idu u povorci skeleta ovom zemljom, nekrofilski i mrzilački žive u prošlosti koja nije bila onakva kakvu je oni slave i naturaju. Svi se bave svojim žrtvama da bi njima prekrili i opravdali nedavne zločine ili aktualnu lošu politiku. Što se sve ne radi s Vučićeve i Dodikove strane, na primjer, s kozarskom Gradinom, ispostavom zločinačkoga logora Jasenovca, kako manipuliraju brojkom od 700.000 ubijenih Srba. To bježanje u stradalničku prošlost da se ne suoče s nedavnom prošlošću, uniženje je ljudskosti, razuma, znanstvenosti, moralnosti, poniženje je i za srpski narod. Tako se narod zadržava u sljepilu bezgrešnosti, u nesuočavanju sa zločinima Vukovara, Dubrovnika, Prijedora, Tomašice, Srebrenice, zločinom opkoljenoga Sarajeva, genocida, etničkoga čišćenja, s vlastitim zločinom velikosrpske politike koja je završila strašnim iseljavanjem u Oluji oko 200 tisuća ili napuštanjem Sarajeva preko 100 tisuća sunarodnjaka.

Ili, s druge strane, one hrvatske, koliko sljepila i zlopamćenja u nečasnom i neevanđeoskom opravdavanju Jasenovca, endehazijskoga sistemskoga zvjerstva nad Srbima, Židovima, Romima i drugima, ili u umanjivanju ili u bolesno izopačenom opravdavanju tih zločina srpskom hegemonijom u monarhijskoj Jugoslaviji. Mogli bismo tako nizati naše zablude i protivštine s obzirom na izbjegavanje suočavanja s prošlošću, s poboljšavanjem i odugovlačenjem katarze. Zabrinjava da vjerski službenici umjesto da uče i osposobljavaju i sebe i svoje vjernike za priznanje krivnje, za odgovornost, oni ih utjeruju u zagušljivi tor bezgrešnosti.

Kakva je u tome uloga vjerskih autoriteta?

-Posebno zabrinjava da vjerski službenici, umjesto da uče i osposobljavaju i sebe i svoje vjernike za priznanje krivnje, za odgovornost, oni ih utjeruju u zagušljivi tor bezgrešnosti. Velika je stvar u vjeri u Boga, odnosno glavna stvar, da se čovjek može obratiti, da može priznanjem grijeha, pokajanjem i zadovoljštinom ponovno postići drugu nevinost. Onaj tko se onesposobio za krivnju, nije ni odgovoran ni zreo čovjek, niti mu je takav kolektiv.

Naposljetku, postaje bogom, jer ne polaže račun nikome, ni Bogu u kojega navodno vjeruje, nego mu svi, pa i sam Bog, služi. Rekao je “točno” Karadžić dok je gospodario ratom i životima: “U ovom mandatu i Bog je Srbin.” U vremenskoj perspektivi, treba tu napraviti razlike. Barem desetak godina poslije rata, negdje do 2006., više se vjerovalo u opraštanja i pomirenja nego danas. Više se i radilo na tom planu. Treba podsjetiti na Franjevački institut za kulturu mira koji je učinio na tom planu sjajne stvari, a bilo je i drugih udruga i akcija.

Je li moguće oprost, pamćenje i pomirenje, u okviru teologije ili izvan nje, domisliti u suvisao i ostvariv program, koji bi prigrlila većina, pa čak i oni koji upravljaju zajednicama i državama? Koliko je opraštanje važno?

-Nema za vjeru, za odnos među ljudima i odnos s Bogom, nema za ljudske zajednice, institucije i društva većeg i zahtjevnijeg “posla” od opraštanja. Opraštanje, nije naravno, samo tema vjere, teologije, nego bi trebalo biti dio društveno duhovnoga projekta kojega bi u svoje planove trebale uvrstiti biskupi i biskupije, župne i obiteljske zajednice, pa onda politike, stranačke politike, pa onda mediji, pa škole, i tako dalje.

Ne govorim puno o pomirenju, nisam ga stavio ni u naslov knjige, makar bi bilo logično jer sam tako podijelio knjigu, ovim redoslijedom: opraštanje, sjećanje, pomirenje. Ne usudim se puno ni govoriti o pomirenju; ne uzmičem, ali ga ostavljam tajni svakoga čovjeka i za vjernike najvažnijem odnosu, odnosu s Bogom. Ne govorim o pomirenju i zato što je opraštanje proces otpuštanja neoprostivoga duga koje često traje čitava života.

Opraštanje je doista teško, ono prethodi i sjećanju i pomirenju, ono je i poslije pomirenja. Opraštaju doista snažni i karakterni ljudi, ne slabići i kukavice. A imamo iskustvo da ponekada i kada mislimo da smo oprostili i da smo u stanju pomirenosti, iz nas, iznenada, kako kakva bujica, čak i kao pravednički bijes, naglo se zna otvoriti stara rana i posukljati staro sjećanje na nepravdu i zlo koje nam je učinjeno, zna se javiti poriv za osvetom ili neka zluradost, a eto mi mislili sve se smirilo, sve se pomirilo, mi oprostili i izišli iz svoje gorčine. S opraštanjem nikada nismo završili, a pomirenje je više od ignorancije i od grobljanskoga mira…

Kako promatrate ovu regiju, četvrt stoljeća nakon rata? Kako biste ocijenili doseg dosadašnjih pokušaja u oprostu, pamćenju i pomirenju?

-Nikada nas nisu sustavno učili o opraštanju i pomirenju, niti odgajali da se znamo ispričati, pokajati, možda nešto malo u obitelji, u porodičnom moralu i na vjeronauku, najviše prema svojima u vjeri. Religijske zajednice, pisao je najveći naš mirotvorac, religiolog Željko Mardešić, institucije su najdužega pamćenja, i nažalost, i onog zlopamtilačkoga. Religijske zajednice su zajednice komemoracije svojih temeljnih događaja spasenja od Boga, ali često se izokreću u “fabrike” reprodukcije mitova stradanja i nekrofilsko-folklornih podsjećanja na zlo “povijesnih neprijatelja”.

Pa i kada bi politika oprostila ili oprašta, kada političari kreću prvi u opraštanje, zadnji koji to hoće, odnosno najčešće prvi koji priječe ili koče proces pomirenja, vjerski su poglavari, svećenici i imami. Uz to ne treba zaboraviti da su mnogi odgajani na đavolskoj i blasfemičnoj paroli: “Tko se ne osveti, taj se ne posveti!”. Mnogi od nas su odgajani u duhu i tekovinama revolucije, a sve revolucije – i ona francuska, i ona partizansko-komunistička – smatraju osvetu pravednim djelom, ponovnim povratkom pravde, kao da se išta, osobito pravda i mir, uspostavljaju ikakvim nasiljem. Strašna je zabluda da je osveta, odmazda neprijateljima, primjerice Bleiburg, pravedan odgovor, a ne pravedno suđenje i ispravljanje nanesenih nepravdi.

Vrlo malo se u nas radilo i radi na opraštanju, ponajprije u vlastitim zajednicama, bilo u obitelji, župskim i crkvenim zajednicama, a onda i na širem društvenom planu. Zato opraštajuće i pomirujuće inicijative nailaze su na osudu, i od strane tobožnjih vjernika. Traženje opraštanje i opraštanje u nas znači gubitak glasova na izborima, nemogućnost da u Crkvi ili religijskoj zajednici ostvariš i prava, nailazi se na društveno šikaniranje i proglašenje izdajnikom naroda i vjere. Rad na miru među konfesijama i religijama, rad na društvenom pomirenju različitih ljudi, taj tako nasušni posao ostao je pojedincima i pokojoj udruzi, ali koja to ne radi plaćenički.

Oprost, pamćenje i pomirenje ljudske su stvari, uvijek ovise o konkretnim ljudima. Biste li komentirali pomirbene pokušaje, i neuspjehe, današnjice? Može li činjenica da je novi patrijarh Srpske pravoslavne crkve postao Porfirije Perić doprinijeti pomirenju u regiji? Biste li istaknuli pozitivne i poticajne primjere pomirenja iz Bosne i Hercegovine?

-U nas je nezgodno govoriti o drugima, onima iz drugoga naroda i vjerske zajednice, pogotovo pozitivno, jer je sada glavno da se svi odvojimo jedni od drugih, da definitivno – kojeg li suludog pokušaja! – raščistimo i “očistimo” se od drugih. Zato nema ni nekih značajnih ekumenskih ni međureligijskih susreta, zapravo takvih susreta koji bi postali normalnost, obični život. Koliko poznajem situaciju u Srpskoj pravoslavnoj crkvi, mislim da je monah i teolog, profesor i episkop Porfirije Perić providonosan izbor i ne krijem radost i nadu za poboljšanje naših sveukupnih odnosa.

Patrijarhu Porfiriju, međutim, neće biti lagano. Dovoljno je čitati srpske pisce i one od prije, kao i današnje. Teško je biti poglavar naše najveće religijske zajednice u kojoj se, ne godinama i desetljećima, nego barem dva stoljeća politika nametnula kao odreditelj i kršćanstva, vjerničke prakse i crkvenosti, u kojoj je teološki sporan termin simfonijske ili kooperativne koegzistencije Crkve i države, vjere i politike. Politika je učinila da je ova Crkva zapala u tešku tamu etnofiletizma – vjerskog nacionalizma – govorim strukturalno, ne naravno pojedine osobe. Porfiriju Periću bit će teško i zbog toga što dva stoljeća glavno pitanje sveg ovoga prostora, ponajprije dakle teritorija je “srpsko pitanje”, odnosno pitanje “Velike Srbije”. Pred patrijarhom je također pitanje opraštanja i pomirenja. Za SPC, kojoj je poglavar, kao i za sve naše zajednice u manjoj ili većoj mjeri, neizostavno je pitanje katarze, suočavanja sa zločinačkom prošlošću. Naši ratovi, točno, nisu bili vjerski, ali su vjernici s velikim zanosom i ubilačkim žarom u njima sudjelovali.

Naše Crkve, tako i SPC, nije preuzela moralnu, političku, institucionalnu ni onu metafizičku odgovornost za tolika ubijanja, progone i etnička čišćenja, a bilo je episkopa i pastira koji su ne samo iz hramova i u svetim odorama huškali na mržnju i zločin, nego su i blagoslivljali zločince kao da su sveci, čak sama utjelovljenja Krista.

Štoviše, i danas se pod grijehom teškoga bezboštva i grijehom propusta, zapravo u nebo vapijućeg zla, prešućuje podizanje hramova i drugih obilježja da se označi svoj teritorij, dopušta dakle da Isus bude zloupotrijebljen kao Bog teritorijalnoga i građevinskoga vlasništva, i uvijek kao Bog zločina nad ljudima.

Patrijarha treba podržati, što znači i prijateljski kritizirati, jer – koliko sam ga pratio – nadam se da će, kao monah i teolog, dati novi smjer kako u svoj Crkvi tako pridonijeti boljim odnosima među Crkvama, s Islamskom zajednicom, a time i u svima našim društvima i državama. Ovo sve govorim da izrazim i razumijevanje, i dobrohotnost, i uvjerenje vjernika da mi jedni drugima trebamo pomoći da budemo bolji ljudi.Duhovničko nasilje prisutno je kao perverzno nasilje kroz molitve pa sve do onoga najgorega, u obliku homoseksualnog zlostavljanja i pedofilije u Crkvi.

Jednom ste rekli: “Nasilje je najveći čovjekov problem.” Mislite li još uvijek tako? I kako sami sebi odgovarate na pitanje: zašto je toliko nasilja oko nas? Što učiniti da ga smanjimo?

-Važno je vidjeti odakle dolazi nasilje, gdje mu je izvor, i to ono najgore, ono religijsko, koje se zaodijeva zavjetom poslušnosti, svetom odjećom ili najgorom maskom – imenom Božjim. I zastrašujuće je kakvih sve lica i naličja ima to nasilje: duševno, emocionalno, obiteljsko, duhovno, nasilje kao medijska indoktrinacija, pranje mozga, ili kao duhovničko nasilje. Ovo posljednje je osobito prisutno kod svećenika i duhovnih lica, kao perverzno nasilje kroz molitve i duhovnost pa sve do onoga najgorega, u obliku homoseksualnog zlostavljanja i pedofilije u Crkvi. No, nasilje se tiče ne samo vjernika, nego svih ljudi.

Uzrok nasilja često je puki strah od nepoznatoga, od stranca, drugoga, različitoga, tuđinca, kako migranata tako žena. Dio nasilja dolazi iz zavisti, iz te najmračnije ljudske mane koja čak ne uživa ni u svome grijehu jer ne može podnijeti drugoga, ne može podnijeti ništa dobroga, ni radost, ni smijeh, ni slobodu, ni uspjeh, ni blagostanje drugoga, i ne smiruje se dok drugoga ne uništi. Mnogo je u nas zla učinjeno i na kolektivnoj razini zbog zavisti uslijed malih razlika. Zavist ne podnosi slobodu, istinu, demokraciju, prosperitet. Ideologija nacionalizma je namrgođena ideologija zavisti. Čini mi se, također, da dio našega nasilja dolazi iz prezira.

Papa Franjo piše da su prezir i ignorancija “podmuklo nasilje”. Naime, prezir je strašniji od mržnje, jer u mržnji još ima nekoga interesa za drugoga. Prezir, mislim, nije samo habitus pojedinaca, najprije političara i vjerskih poglavara, biskupa i svećenika, nego mnogih običnih ljudi, čak osnovno duhovno stanje naših naroda i narodnosti, naših Crkava i religijski zajednica, naših kultura, civilizacija i kontinenata. To je onaj stav narcisoidnoga cinizma, stav prosudbe svisoka ljudi koje se smatra manje vrijednima, posebno malenih i beznačajnih. Kad se pak drugoga prezre, kad mu se oduzme dostojanstvo, njega se dehumanizira i sve je dopušteno, on postaje niže od životinje i predmeta. Onda taj čovjek nije više “nitko”, ni slika Božja, ni dijete Božje, ni brat, ni sestra, nego, opasni povijesni, dakle vječni neprijatelj, kojega za vlastitu sreću treba uništiti kao “gnjidu”, očistiti svoj prostor ili ukloniti od sebe.

Svi se sjećamo da su se otvorenim prezirom na ovim prostorima naročito isticali ratni vođe…

–Treba li podsjećati na to kako je Milošević prezirao svoje protivnike, nesrbe, kako je Karadžić prezirao bosanske muslimane, ili na onu “antologijsku” umnost profesorice biologije i srpske Herodijade, Biljane Plavšić, o muslimanima kao “srpskom genetičkom otpadu”, ili na patološki prijezir Mate Bobana, Franje Tuđmana i njihovih pobočnika prema bosanskim muslimanima, “zemljici Bosni” i bosanskim Hrvatima? Ili na prijezir prema Srbima i Hrvatima, “nevjernicima” od strane bošnjačko-islamskih prvaka, vjerskih službenika i vojnih jedinica koje su u svom militantnom zanosu u svoje molitve ubrizgali veliku dozu prezira, dakle ulaznicu, placet za nasilje i čak obredne masakre nad nemuslimanima, nad nevjernicima?

Htio bih se vratiti još malo Tuđmanu i njegovu prijeziru koji nije mogao sakriti, jer njegov prijezir je bio dijabolički iskren, što ne znači da je bio istinit i istinoljubiv. Njegov se prijezir plastično očitovao u njegovu izboru riječi, govoru, naglasku, gestama, grimasama i cerenju; prijezir kao zeleno svjetlo, kao početak mogućega nasilja i prema dijelovima svoga naroda, ponajprije prema bosanskim Hrvatima koji mu se nisu uklapali u projekt hrvatske države.

U sumanutoj ideji lošega povjesničara i komesarskoga oficira zaslijepljena državotvornim nacionalizmom i miloševićevskom velikosrpskom realnom politikom, Tuđman je velik dio svoga naroda žrtvovao na velikom ratnom trgovištu za državu Hrvatsku, žrtvovao je narod za državu; ne slušajući nikoga od dobronamjernih kritičara, nepoučljiv i arogantan kakav je bio, sekundirajući velikosrpskoj, a kasnije i osvajačkoj bošnjačkoj politici i vojsci, otuđio je Hrvate od vlastite domovine Bosne i Hercegovine, i ogadio im je vlastitu domovinu do mjere da je oni sami preziru. Doista, nitko toliko ne prezire svoju rodnu zemlju BiH kao Srbi, zahvaljujući Miloševiću, Karadžiću, danas Dodiku, onda za njima i Hrvati, zahvaljujući Tuđmanu i svim njegovim sljedbenicima, i crkvenjacima, i onima iz Bosne.

Otkriće mi je ta veza nasilja i prijezira. Kada se, dakle, drugoga prezre u njegovu čovještvu, obezvrijedi i dehumanizira, svako je nasilje i moguće i dopušteno. Prijezir je sotonski izraz mizantropije. I ništa nije tako protiv Boga kao prijezir drugoga čovjeka.

nacional.hr

4 1 glas
Ocjena članka
Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner
Postavite komentar
Pretplati se
Obavijesti me o
guest
0 Komentara
Uredne povratne informacije
View all comments

Preporuka

JANDROKOVIĆ SE PRIPREMA PREUZETI HDZ: Plenkovića čeka šok!

Na prvi pogled reklo bi se kako su se nakon početnih turbulencija koje su u HDZ-u uslijedile poslije lokalnih izbora strasti ipak malo smirile. U obranu premijera Plenkovića od naleta pobiješnjelog predsjednika Milanovića među prvima je skočio njegov kritičar Ivan Anušić.

Online:

/ Datum objave:

Međutim, izvori iz stranke govore kako je sve to igrokaz, a samo izvana se čini da se situacija smirila. Stanje u vladajućim redovima je kaotično iako su svi, uključujući i samog Plenkovića, svjesni kako trenutno ne postoji nitko tko bi ugrožavao njegovu rukovodeću poziciju.

Spas za Plenkovića u ovim je trenucima njegova premijerska pozicija koja mu osigurava status najutjecajnijeg političara u zemlji, no predsjednik Vlade ne misli se oslanjati isključivo na taj utjecaj pa je prije nekoliko dana ipak odlučio promisliti o vlastitim političkim strategijama. Na iznenađenje mnogih HDZ-ovaca, Plenković se odlučio posvetiti zapuštenoj stranci pa je tako s nekoliko svojih najbližih suradnika odlučio održavati redovite sastanke HDZ-ovih glavešina, ali i sastanke s predsjednicima organizacija na terenu kako bi u slučaju eventualnog puča situaciju imao pod kontrolom

Svjestan što mu se trenutno može dogoditi u stranci, Plenković je krug svojih lojalnih suradnika sveo na minimum. Njegova je desna ruka u HDZ-u ministar branitelja Tomo Medved, a od ostalih visokorangiranih članova premijerovo neupitno povjerenje uživa samo njegov prijatelj iz djetinjstva Krunoslav Katičić koji je na poziciji glavnog tajnika stranke zamijenio aktualnog predsjednika Sabora Gordana Jandrokovića.

Nepomirljivi HDZ

Premda je Plenković odlučio sastančiti sa svojim kolegama, pa i saslušati njihove sugestije, u HDZ-u se još ne mire s time što su samo debaklom u Splitu i Zagrebu ostali bez doticaja sa 20-ak milijardi kuna teškim gradskim proračunima, a uz to nabrajaju i proračunska sredstva od kojih je stranka živjela, a koja su im dodjeljivana po broju osvojenih mandata u županijskim, gradskim i općinskim skupštinama. Iz tih nabrajanja posve je jasno da iza svih HDZ-ovih konflikata, kao i uvijek u politici, stoji veliki novac.

Članovi Plenkovićeve stranke godinama su u Zagrebu u suradnji s Bandićem sebi i članovima svojih obitelji osiguravali vodeće pozicije u gradskim tvrtkama, na raznim izmišljenim pozicijama, u gradskoj upravi, a slično je bilo i u Splitu, kao i u nizu drugih manje eksponiranih gradova u kojima su zavladala neka nova lica, koja su baš kao i Tomašević u metropoli bezrezervno poručila – gospodo, molimo mandate na raspolaganje. Mandati kojima će raspolagati neki novi kadrovi uznemirili su HDZ-ovce čiji je trbuhozborac postao Ivan Anušić.

No nije osječki župan soler niti istupa na svoju ruku. Teren za kritike na Plenkovićev račun dobro je i dugo pripreman, što je vidljivo iz toga što se Anušiću u kritikama na račun Davora Filipovića ubrzo s krajnjeg juga pridružio dubrovački gradonačelnik Mato Franković koji je, prozivajući nesuđenog zagrebačkog gradonačelnika, zapravo udario na Plenkovića, koji i jest bio HDZ-ova ključna karika na lokalnim izborima u Zagrebu.

Diplomatske manire

Uz Anušića je navodno i Oleg Butković, kojemu je Plenković u Primorsko-goranskoj županiji vezao ruke pa u utrku za župana poslao Garija Cappellija, koji na koncu jest ušao u drugi krug, no prošao je lošije od anonimke Majde Burić, HDZ-ove kandidatkinje na prošlim lokalnim izborima. Pobunu u vladajućim redovima s posebnom pozornošću promatra šef Sabora Jandroković koji sve rjeđe u medijskom prostoru glumi Plenkovićeva odvjetnika. Jandroković je spleo svoju mrežu HDZ-ovih pristaša po državnim tvrtkama te se zapravo kao predsjednik Sabora gotovo potpuno odmaknuo od HDZ-ove politike koju promovira Plenković, koji se sve teže nosi s takozvanom krizom drugog mandata, neukrotivim ministrima i aferama koje niču kao gljive nakon kiše.

S tim aferama Jandroković nema nikakve veze, on gradi imidž samostalnog političara, a i sam Anušić navodno baš u njemu vidi Plenkovićeva nasljednika. Osječki župan svjestan je svojih dometa. On bi u nekoj budućoj vladi, na čijem čelu ne bi bio Plenković, mogao biti tek ministar, dok je Jandroković umjerenija verzija Plenkovića – konzervativniji je, ali pažljiviji u javnim nastupima, ne napada, a u isto vrijeme ima diplomatske manire koje bi mu otvarale vrata prema Europi, što je slaba točka dvojice Plenkovićevih kritičara, Anušića i Frankovića.

Da Jandroković ima diplomatske manire, ali i velike ambicije, jasno je i iz toga što su ga donedavno u HDZ-u opisivali kao svojeg budućeg predsjedničkog kandidata, no upitno je što bi predsjedniku Sabora donijela predsjednička fotelja koja je ionako figurativna. Stvarnu moć u Hrvatskoj zapravo ima premijer. To vrlo vjerojatno i jest ono što golica Jandrokovića, kojega zlobnici opisuju kao političara za sve predsjednike, predbacujući mu to što je dosad nadživio sve stranačke šefove. Međutim, baš ta osobina pokazuje da je Jandroković vjeran stranački vojnik, koji HDZ neće napustiti čak ni ako Plenković ode, pa je jasno da na njega računaju pobunjenici koji nemaju namjeru trčati pred rudo.

Stranački neposluh

Od parlamentarnih izbora dijele nas tri godine, i prema tome obje strane imaju dovoljno vremena da zauzmu prostor za rat. Kod Jandrokovića je specifično to što je on zapravo neutralan tip, koji je podjednako dobar i s HDZ-ovim desnim krilom, ali i s ekipom koja danas podržava Plenkovića, a njegova bliskost s Anušićem proizlazi iz toga što je mladi osječki gradonačelnik Ivan Radić zapravo godinama na glasu kao Jandrokovićev kadar.

Kadrova po Slavoniji Jandroković ima i u državnim tvrtkama, a Anušić pak svoj nagli uzlet u stranačkoj hijerarhiji duguje svojim lokalnim političkim uspjesima. Upravo zato što Jandroković ima nevjerojatnu moć političkog preživljavanja, promjene u HDZ-u ne treba očekivati preko noći, no do kozmetičkih bi promjena ipak uskoro trebalo doći. Naime, vrlo je izgledno da će HDZ uskoro opet ući u unutarstranačke izborne procese jer se izbori za šefove lokalnih organizacija prema Statutu moraju održati nakon lokalnih izbora. Mnogi vjeruju da Plenković i jest prije lokalnih inzistirao na drugom krugu stranačkih izbora kako bi na terenu osigurao vlastitu poziciju. Situacija se, međutim, nije okrenula u njegovu korist pa je sada otvoren za nove, ozbiljne čistke kojima će nastojati ugasiti kritičnu masu i zadržati svoj položaj.

Kao što je poznato, s prvim čistkama kreće se u Splitsko-dalmatinskoj županiji, gdje bi uskoro moglo uslijediti umirovljenje Ante Sanadera, koji se tome žestoko opire pa se navodno sukobio i sa samim Plenkovićem. Upitno je što će se događati u Šibensko-kninskoj županiji, gdje je Plenkovićev prijatelj Goran Pauk izgubio izbore, a samim time i šanse za preuzimanje županijske organizacije. Kriznom se za Plenkovićev opstanak smatra i Vukovarsko-srijemska županija kojom ravna njegov ministar Mario Banožić, no upitno je hoće li mladi ministar na toj poziciji ostati nakon novih izbora. Na novim izborima trebalo bi se birati još deset članova Predsjedništva stranke, a veliko je pitanje tko će ući u taj krug i u kojoj će mjeri to za Plenkovića biti povoljna situacija, jer pomlađivanje stranke zasad ni na terenu nije polučilo efekt.

Gordanov plan

Po svemu sudeći, nakon vrućeg političkog ljeta, Plenkovića će dočekati jesen u kojoj će se morati suočiti s realnošću. S jedne strane pritisnut će ga sve nezadovoljniji ministri, frustrirani svojim podređenim položajem i utjecajem Plenkovićevih savjetnika na njihove resore, a s druge strane kritična masa HDZ-ovaca koji strahuju od toga da nakon što su na lokalnim izborima ostali bez love, na parlamentarnim izborima ne ostanu bez saborskih fotelja, vlasti i utjecaja.

Strateški i odmjereno, Gordan Jandroković na sve to motri iz prikrajka, aktivno se baveći svojom političkom karijerom, vlastitim društvenim mrežama i gradnjom jednog novog političkog imidža preko kojega bi mogao ostvariti svoju najveću ambiciju – onu da od Sanaderova mladog lava postane prvi čovjek hrvatske Vlade. Pitanje je koliko je Plenković svjestan tih Jandrokovićevih planova i ambicija, no možda ih on poznaje bolje od svih jer ipak su se njihove karijere godinama isprepletale.

Izvor: dnevno.hr

 

0 0 Ocjena/e
Ocjena članka
Nastavi čitati

Preporuka

GOVORI IZ BREZOVICE: Tko je državnik, a tko činovnik

Predsjednik hrvatske Vlade Andrej Plenković i predsjednik Republike Zoran Milanović prisustvovali su obilježavanju Dana antifašističke borbe u Spomen-parku Brezovica kraj Siska, koje je organizirala Vlada u povodu 80. obljetnice osnivanja Prvog sisačkog partizanskog odreda i prve antifašističke borbene jedinice u ovom dijelu Europe.

Online:

/ Datum objave:

Uz predsjednika Vlade su bili potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved, potpredsjednik Vlade i ministar unutarnjih poslova Davor Božinović, potpredsjednik Vlade Boris Milošević i ministar znanosti i obrazovanja Radovan Fuchs, a samom Plenkoviću ovo je bio prvi put da odlazi na obilježavanje Dana antifašističke borbe od kada je na funkciji.

Milanović je, s druge strane, na tom terenu ‘doma’ jer je upravo 22. lipnja krenuo u utrku za predsjednika.

U nekim normalnim okolnostima njihov susret u Brezovici bio bi samo jedna crtica u protokolu, no s obzirom na to da se žestoko svađaju već mjesecima te da je Plenković jasno dao do znanja da su zajednička obilježavanja prošlo svršeno vrijeme, svaki detalj današnjeg prisustvovanja svečanosti povodom Dana antifašističke borbe bio je pod posebnim povećalom.

Obojica su održala prigodne govore, a politički analitičar Tomislav Stipić analizirao je sadržaj i poruke koje je s govornice poslao državni vrh. Zanimljivost današnjih govora predsjednika i premijera odražava u sebi stil i narativ njih dvojice i odnos koji imaju prema današnjem danu, kaže nam Stipić.

Plenkovićev govor bio je birokratski, hladan i tipski

Prvi je govor držao premijer koji je na pozornicu došao bez zvižduka ili negodovanja, od čega je čak i bilo bojazni s obzirom da antifašisti baš i ne ljube desnicu, koliko god umjerena bila.

“Plenkovićev govor bio je birokratski, hladan i tipski. Plenković je zvučao kao ne baš pretjerano zanimljiv profesor povijesti koji nabraja povijesne činjenice, od kojih su neke bile i netočne, što je primijetio predsjednik Milanović i ispravio tezu o prisustvu Janka Bobetka u Žabnom, odnosno Brezovici. Plenković je u Brezovicu došao kako bi umjetno pokazao privrženost antifašizmu i tim činom više poslao poruku svojim manjinskim koalicijskim partnerima. Čak je izričito u govoru spomenuo pripadnike manjina koji su sudjelovali u NOB-u, vrlo vjerojatno kako bi se Pupovac i ostali osjetili važnijima”, analizira Stipić.

Ističe još jedan detalj koji mu je zapeo za oko slušajući Plenkovića.

“Činjenica da je govor pročitan ne ide u prilog iskrenoj evaluaciji ovog praznika, a s time si Plenković izravno skače u usta budući da redovito zastupnike iz oporbe u Hrvatskom saboru pokušava učiniti manje vrijednima zato što im spočitava da čitaju svoja pitanja ili replike. Jedino što u tom govoru možemo izdvojiti kao pozitivno jest spominjanje poratnih egzekucija što je doista civilizacijski potrebno kako bi se borba protiv okupatora odvojila od bezumnih zločina tokom i nakon rata. Međutim, moj je dojam da je to izrečeno isključivo u umirivanju članstva i birača HDZ-a, dodatno prisnažujući spominjanjem kardinala Stepinca. Naime, razvidno je kako biračko tijelo HDZ-a ovaj praznik ne smatra relevantnim, što je samo po sebi ironija budući ga je uspostavio nitko drugi doli prvi predsjednik HDZ-a Franjo Tuđman“, kaže nam Stipić.

Predsjednik još je jednom pokazao zašto je najbolji orator u hrvatskoj politici

Zatim je red došao na predsjednika Milanovića, koji je dočekan ovacijama. ‘Zoki, Zoki’, čulo se iz publike koja ga je pozdravila pljeskom. Za razliku od premijera, predsjednik je došao bez papira.

“Nasuprot usiljenom govoru premijera, predsjednik Milanović još je jednom pokazao zašto je najbolji orator u hrvatskoj politici. Održao je jedan emotivan, iskren, moćan i poučan govor razbijajući pri tom i neke mitove, kao već spomenuti Bobetkov. Sjajno je opisao okolnosti osnutka prve partizanske postrojbe naglasivši poveznicu između Hitlerovog napada na Sovjetski savez i ustanka u Hrvatskoj. To je dodatno “zasolio” izjavom kako se odred borio za neki vid sovjetske Hrvatske, ne demokratske, ali kako to ne umanjuje njihovu borbu za slobodu. Apostrofirajući hrvatske partizane i borbu za zavičaj, jezik i goli život, Milanović je gotovo poetski prepričao surovu i tešku povijest ničim ne zazivajući mržnju ili osvetu. Citiranjem Tuđmana i spominjanjem Vlade Janjića Cape i Ivana Šibla, jasno je okvalificirao borbu u Drugom svjetskom ratu kao hrvatsku borbu”, komentira Stipić.

I kod Milanovića se izdvojio posebno zanimljiv detalj.

“Spomenuo je “srpsku braću i sestre po oružju u Drugom svjetskom ratu, ali nažalost ne i u Domovinskom ratu” što je vrlo suptilna poruka odapeta prema srpskim predstavnicima u Hrvatskoj koji i danas imaju problema priznati agresiju na Hrvatsku 1991., što Plenković iz očitih razloga nema hrabrosti izreći”.

Milanovićev govor je razlog zašto je Plenkoviću bolje da s njim ne polemizira

Stoga Stipić zaključuje da svima koji tvrde da je Milanović lider desnice ta teza pada u vodu po reakcijama okupljenih u Brezovici na Milanovićev govor i samo prisustvo.

“Današnji govor Zorana Milanovića jedan je od velikih političkih govora i najbolji razlog zašto je Andreju Plenkoviću bolje da s Milanovićem više ne polemizira. Pred verbalnom i sadržajnom veličinom Zorana Milanovića, Plenković djeluje kao osrednji činovnik”, kaže nam politički analitičar.

Izvor: dnevno.hr

0 0 Ocjena/e
Ocjena članka
Nastavi čitati

Preporuka

DOMOVINA S ROKOM TRAJANJA: Bh. Hrvati postali su 12-satni Hrvati

Međutim, 12-satni rok za boravak u državi čiji ste također državljanin više je nego ponižavajuće. Unatoč uvijek isticanim, čvrstim vezama vodećih hrvatskih političara iz BiH sa službenim Zagrebom, kao i dugogodišnjim optužbama kako bh Hrvati doprinose dolasku HDZ-a na vlast u Hrvatskoj, “otvaranjem vrata” na 12 sati, bh Hrvati postali su Hrvatima drugog reda. U svojoj drugoj domovini ne mogu čak ni ljetovati, posjetiti obitelji ili kod njih boraviti nekoliko dana. Ako je to uspjeh i briga o bh. Hrvatima – što je onda poraz?

Online:

/ Datum objave:

Republika Hrvatska prošli tjedan je popustila mjere zabrane prilikom ulaska u tu zemlju za hrvatske državljane koji ne žive u Hrvatskoj.

Ovo je posebno obradovalo Hrvate u BiH koji imaju i hrvatsku putovnicu, ali uz uvijet – sada na 12 sati “u komadu” mogu posjetiti svoju drugu domovinu.

U sučaju da ovaj rok ne budu poštovali, moraju u samoizolaciju. S obzirom da je u tijeku turistička sezona, a da već pojedini stručnjaci najavljuju početkom jeseni ‘četvrti val’ pandemije, razumljivo je da Hrvatska popušta pravila kako bi se “spasilo što se spasiti da”.

Međutim, 12-satni rok za boravak u državi čiji ste također državljanin više je nego ponižavajuće. Unatoč uvijek isticanim, čvrstim vezama vodećih hrvatskih političara iz BiH sa službenim Zagrebom, kao i dugogodišnjim optužbama kako bh Hrvati doprinose dolasku HDZ-a na vlast u Hrvatskoj, “otvaranjem vrata” na 12 sati, bh Hrvati postali su Hrvatima drugog reda.

U svojoj drugoj domovini ne mogu čak ni ljetovati, posjetiti obitelji ili kod njih boraviti nekoliko dana. Ako je to uspjeh i briga o bh. Hrvatima – što je onda poraz?

S druge strane, dinamika procijepljenosti i nesposobnost domaćih političara u ubrzavanju nabavke cjepiva, kao i nepostojanja volje o ubrzanju BiH na putu ka EU i NATO integracijama još dugo će bh državljane „anatemizirati“ kao državljane trećih zemalja, iako trenutno bilježimo daleko povoljniju epidemološku sliku i od nekih država EU-a sa tzv. ‘zelene liste’.

Bez zadržavanja duljeg od 12 sati

Naime, prošli tjedan Stožer civilne zaštite Republike Hrvatske donio je odluku o privremenoj zabrani i ograničavanju prelaska preko graničnih prelaza Republike Hrvatske koja će se primjenjivati do 30. lipnja 2021. godine.

Izmjena u odnosu na prijašnju odluku je ta da državljani država članica EU, kao i članovi njihove obitelji koji putuju u Republiku Hrvatsku iz “trećih zemalja”, odnosno onih koje nisu članice EU/EGP, mogu ući u Hrvatsku na 12 sati bez predočenja PCR ili antigenskog testa, kao ni dokaza o cijepljenju.

“Osobe koje putuju zbog osobnih ili obiteljskih razloga, poslovnih razloga ili koje imaju drugi gospodarski interes, a ne zadržavaju se u Republici Hrvatskoj ili izvan Republike Hrvatske duže od 12 sati, mogu bez testa ući u RH”, stoji na službenoj internet stranici Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske.

Ovo je povoljno za one bh. građane, koji posjeduju hrvatsko državljanstvo jer sada mogu u Hrvatsku ući na 12 sati pod navedenim uvjetima. Za sve ostale građane “trećih zemalja”, među kojima su i bh. građani bez hrvatske putovnice, vrijede pravila da za ulazak moraju posjedovati potvrdu o cijepljenju, negativan PCR test ili potvrdu o prebolovanoj infekciji koronavirusom.

Slobodan ulazak za državljane zemalja ‘zelene liste’

Daleko povoljniji uvjeti su za putnike koji putuju u Republiku Hrvatsku iz jedne od država članica EU/EGP. Za njih vrijedi slobodan ulazak.

Putnicima koji dolaze neposredno iz država i/ili regija članica Europske unije, odnosno država i/ili regija članica schengenskog prostora i država pridruženih schengenskom prostoru, a koje se trenutno nalaze na tzv. zelenoj listi Europskog centra za kontrolu i prevenciju bolesti, neovisno o državljanstvu, omogućit će se ulazak u Republiku Hrvatsku pod jednakim uvjetima kao i prije pojave bolesti COVID-19, ukoliko ne pokazuju znakove bolesti te nisu bili u bliskom kontaktu s oboljelom osobom, stoji u obavijesti MUP-a RH.

Ako su prethodno navedene osobe do graničnih prijelaza Republike Hrvatske tranzitirale preko drugih država/regija bez zadržavanja, na graničnom prijelazu trebaju dokazati da se nisu zadržavale na područjima tranzita te se u tom slučaju od njih neće zahtijevati dokazi o testiranju ili potvrde o cijepljenju protiv/preboljenju bolesti izazvane virusom SARS-CoV-2, niti im se određuje mjera samoizolacije.

Hrvatima koji se vraćaju u Hrvatsku iz trećih zemalja oštrija pravila

Zanimljivi su i uvjeti ulaska u Republiku Hrvatsku državljana država članica Europske unije, uključivši i hrvatske državljane, odnosno država članica schengenskog prostora i država pridruženih schengenskom prostoru, a koji putuju u Hrvatsku iz ‘trećih zemalja’ koje nisu članice EU-a.

Naime, hrvatski državljani koji, primjerice, iz BiH putuju natrag kući moraju imati negativan nalaz PCR testa ili brzog antigenskog testa, potvrdu o primitku dvije doze cjepiva koja se koriste u EU, (Pfizer, Moderna, AstraZeneca, Gamaleya, Sinopharm), odnosno ako je prošlo 14 dana od primitka doze u slučaju cijepljenja cjepivom koje se prima u jednoj dozi (Janssen/Johnson&Johnson) kao i potvrdu o primitku prve doze cjepiva Pfizer, Moderna ili Gamaleya, s kojom je moguće ući u Republiku Hrvatsku u razdoblju od 22. do najviše 42. dana o primitka cjepiva, odnosno od 22. do najviše 84. dana od primitka prve doze cjepiva AstraZeneca ili potvrdu da su preboljeli infekciju korona virusa.

Još jedan od uvjeta je i obavljanje negativnog PCR testa ili brzog antigenskog testa odmah po dolasku u Republiku Hrvatsku (o vlastitom trošku), uz obvezu samoizolacije.

Ne želite biti državljani ‘trećih zemalja’

Uvijeti su daleko nepovoljniji za državljane težih zemalja i vrijedi nevjerojatna mjera da se odobrava ulazak u Republiku Hrvatsku samo u slučaju nužnih putovanja i to bez obzira je li osoba cijepljena ili posjeduje negativan PCR test itd. U svim drugim zemljama EU-a vrijedi mjera predočenja potvrde o cijepljenju ili negativnog PCR testa.

Naime, izuzev iznimki poput zdravstvenih djelatnika, pograničnih radnika, osoblja u prometnom sektoru, diplomata, putnika u tranzitu i onih koji putuju zbog školovanja, jedino pomorci koji namjeravaju u Hrvatskoj boraviti duže od 12 sati trebaju imati negativan PCR test ili brzi antigenski test, kao i potvrdu o cijepljenju ili preboljenju COVID-19.

Prema ovim uvjetima, teško da će ijedan bh. državljanin, koji ne posjeduje hrvatsko državljanstvo, a tako i hrvatsku putovnicu, ove godine ljetovati u susjednoj Hrvatskoj bez obzira na, kako smo već naveli, je li cijepljen ili negativan na korona virus.

Izvor: dnevni.ba

0 0 Ocjena/e
Ocjena članka
Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner

ANKETA

Kojem cjepivu najviše vjerujete?

Najnoviji komentari

Najčitanije objave

Popularno

0
Would love your thoughts, please comment.x
()
x