Kontaktirajte nas na:

Preporuka

EUROPA PRELAZI NA RATNO GOSPODARSTVO: Strah od otvaranja nedovršenog balkanskog ratovanja nikad nije bio veći

Protekla godina u kojoj je otvoren novi europski veliki rat označila je prema mnogima i novu epohu u europskoj i svjetskoj povijesti.

Online:

/ Datum objave:

Ilustracija: Call of Duty

Tako dugogodišnji njemački ministar vanjskih poslova i vicekancelar Joschka Fischer u autorskom članku iz kolovoza 2022. godine tvrdi: “Dok se većina kriza kroz povijest odvijala unutar postojećeg sustava, sada se suočavamo s krajem samog sustava. Svijet se poljuljao zbog rijetko viđenog stjecaja kriza, uključujući i ruski agresorski rat u Europi, tekuću pandemiju covid-19, sveobuhvatne poremećaje u trgovini i opskrbnim lancima, inflaciju, nesigurnost opskrbe hranom i sve morbidnije simptome klimatskih promjena. Iako je svjetski poredak izgrađen nakon Drugoga svjetskog rata bio daleko od savršenog, barem je pružao stabilnost i brojne mogućnosti za međunarodnu suradnju. Ali sada se čini da se raspada”.

Njemački kancelar Olaf Scholz krajem godine u autorskom opširnom članku za Foreign Affairs pod naslovom “Global Zeitenwende” govori o epohalnoj prekretnici (njem. Zeitenwende) u međunarodnim odnosima. Scholz kazuje: “Svijet se suočava sa Zeitenwendeom – epohalnim tektonskim pomakom”.

Kraj jedne ere

Ruski agresorski rat protiv Ukrajine stavio je točku na jednu eru. Pojavile su se nove sile, uključujući i ekonomski jaku i politički samouvjerenu Kinu. U ovom novom multipolarnom svijetu, različite zemlje i modeli vlasti natječu se za moć i utjecaj. Zeitenwende ide dalje od rata u Ukrajini i od pitanja europske sigurnosti. Središnje pitanje je: Kako možemo, kao Europljani i kao Europska unija, ostati neovisni akteri u multipolarnom svijetu?

Mnogo je, međutim, bliži istini zaključak da je protekla 2022. europska ratna godina ipak samo označila nastavak europskog stoljetnog rata koji je sada, zbog geopolitičkog sučeljavanja oko istoka Europe i ruske agresije na Ukrajinu, ušao u svoje drugo stoljeće.

Sada je jasno da je rat u Ukrajini po svemu što predstavlja na geopolitičkom krajobrazu Europe i učincima koje proizvodi zapravo nastavak neprekinutog niza ratova u Europi započetog davne 1914., nastavljenog 2. svjetskim ratom, potom hladnim ratom i sada ratom za istok Europe koji je pokrenula Rusija u cilju pokušaja obnavljanja ruskog carstva treći put, nakon pada Carske Rusije i sloma SSSR-a.

Svi ti ratovi nisu ništa drugo doli segmenti jednog jedinstvenog europskog rata. Mirna razdoblja između eskalacija ratovanja samo su primirja potrebna za preslagivanje sila, od kraja 2. svjetskog rata osigurana američkom i britanskom oružanom silom na prostorima kontinentalne Europe. Ključevi rata i mira u Europi od kraja 1. svjetskog rata do danas uvijek su bili i ostali u rukama američke i britanske politike koja ih je koristila po svome nahođenju i u skladu sa svojim interesima.

Bitka za prevlast

Europske sile, prije svega Njemačka i Rusija, u neuspjelim pokušajima svoje imperijalne obnove pokušavale su istodobno dokinuti i američku i britansku prevlast u Europi i na neki način blokirati njihov uspon, ali je evidentno da u tome nisu uspjeli niti će uspjeti. Nemaju šanse ni danas, jednako kao što šanse nije imala Njemačka tijekom 2. svjetskog rata i Rusija za toga rata i hladnog rata koji je uslijedio.

Novi ruski pokušaj ratne obnove imperijalne moći na istočnoeuropskim prostorima osuđen je na neuspjeh za koji će nedvojbeno Rusija platiti visoku cijenu. Ruska tzv. specijalna vojna operacija, kao pokušaj brzog ovladavanja Ukrajinom, doživjela je potpuni debakl i Rusija je zapravo nakon postavljanja na zapovjednu poziciju generala Sergeja Surovikina pokrenula iscrpljujući totalni rat protiv Ukrajine. Ni Kremlj više ne govori o specijalnoj vojnoj operaciji, nego o ratu, ne skrivajući da u njega ulaže ogromne materijalne i ljudske resurse.

Početak proteklog stoljeća europskih neprekinutih ratova otvoren je 1. svjetskim ratom i razaranjem velikih europskih carstava, što je bio primarni ratni interes Velike Britanije i SAD-a. Novo stoljeće europske ratne povijesti svoj početak obilježilo je ratom koji je pokrenula Rusija u Ukrajini, koji je po svim odlikama već sada novi veliki europski rat.

Za razliku od početka prošlog stoljeća kada je Europa ratovala za razbijanje Velikoj Britaniji i SAD-u neprijateljskih carstava, na početku ovoga stoljeća Europa ratuje zbog pokušaja obnove starih carstava, ruskog, osmanskog i njemačkog zamaskiranog u karolinšku krinku Europske unije. Na djelu su nedvojbeno uporni pokušaji uspostave novih carstava, što Europska unija u svojoj biti je, i obnove ruskog i osmanskog imperija.

Usporedno, Europa ulazi u veliku transformaciju ekonomije, od one kojom je vladao špekulativni financijski kapital i financijska industrija u ekonomiju kojom vladaju državne strukture. Ekonomija predana u ruke financijskim institucijama i multinacionalnim koncernima u eri globalizacije iscrpila je svoje potencijale i razloge zbog kojih su joj države prepustile primat.

Ulaganje u naoružanje

Vrijeme programiranog mira je isteklo i kako se otvaraju novi ratovi, tako države preuzimaju natrag u svoje ruke upravljanje svjetskom ekonomijom. Počeo je proces deglobalizacije i zatvaranje u državne i blokovske okvire. To je bilo potrebno učiniti iz više razloga. Prije svega zbog nametanja velike zelene tranzicije gospodarstva i društva, koja se bez državne prisile ne bi mogla provesti na slobodnom tržištu. S druge strane, to je bilo nužno zbog otvaranja ratnih obračuna za svjetska bogatstva i postupno ulaženje u doba ratnoga gospodarstva. Ti procesi prelaska na ratno gospodarstvo već se naziru prije svega u Europi, gdje je privremeni period mira unutar stoljetnog europskog rata ponovno dokinut ratom u Ukrajini i mogućim otvaranjem balkanskog nedovršenog ratovanja iz 90-ih godina prošlog stoljeća.

Ratna proizvodnja i ratno gospodarstvo polako zahvaćaju europske države. U Njemačkoj, primjerice, vlada ulaže dodatnih 100 milijardi eura u modernizaciju i kvantitativno jačanje vojske, dok tobože zbog problema s dobavnim pravcima komponenti na tržištu vlada nestašica osnovnih lijekova. Nadalje, dok tobože nedostaje čipova i drugih komponenti za autoindustriju, pa se na isporuku novog automobila kao svojedobno u istočnom komunističkom bloku mora čekati godinu i više dana, čipova, čini se, ima sasvim dovoljno za zahuktalu vojnu industriju. Očito, resursi su s potreba stanovništva kojemu se nudi zelena nirvana bez prljavih automobila koji zagađuju okoliš i mesa proizvedenog na farmama koje ispuštaju previše za okoliš štetnih plinova prebačeni na proizvodnju tenkova, haubica, borbenih aviona i ostale ratne tehnike koja je inače poznata kao blagotvorna za okoliš. Poravnava se sve što strši krajobrazom, uključujući i prljavu industriju.

Pandemijska kriza u kojoj su države preuzele upravljanje ekonomijama u svoje ruke sada se jasno iskazuje kao preludij nasilne ekonomske i društvene transformacije i novog ciklusa ratovanja u Europi, a time automatski i rata na svjetskoj razini, jer svaki europski veliki rat istodobno je uvijek bio i svjetski. Bez Europe u ratu nema svjetskog rata. Bolest, glad i ratovi usporedno se šire kroz cijelu povijest. Blokade izvoza žitarica iz Ukrajine i Rusije, pandemije i novi europski rat koji prijeti eskalacijom do prije nekoliko godina nezamislivih razmjera zajedno su na sceni. Jahači apokalipse uvijek jašu zajedno.

Korona kao vježba

Pandemija je pokrenula državni intervencionizam. Ekonomija koju je vodila financijska industrija našla se pred slomom i tada je uz pomoć mjera protiv posljedica pandemije izvršen zaokret koje državne vlasti drugačije ne bi mogle pravdati u uvjetima slobodnoga tržišta. Ekonomija početkom pandemijskih transfera pomoći gospodarstvu prelazi u ruke država. Opet ne industrije i realne proizvodne ekonomije, nego državnih struktura. One raspodjeljuju financije kako im odgovara i za koga im odgovara i za razliku od globalne financijske industrije, države imaju moć voditi ratove za profit. To i rade, pa je sve jasnije da je jedan od ključnih razloga provođenja svega što se zbivalo oko pandemije upravo rat ili priprema za rat. Nastupa vrijeme ratova koje ekonomski mogu opsluživati samo države, a ne nikakav Goldman Sachs i ostatak društva financijskih špekulanata, koliko god moćni bili.

Kako bilo, jedno je sigurno: u pozadini svih ratova proteklog europskog stoljeća ratova stoji pohlepa i međusobno nadmetanje, pa i zatomljivana, ali uvijek iznova sklona eksploziji atavistička međusobna mržnja najmoćnijih europskih državnih sila i naroda, ali jednako tako i malih europskih naroda. Balkan, primjerice, potpuno je sigurno, nikada neće biti nova Skandinavija, niti će ikada uživati u duljem periodu mira. On će uvijek ostati ono što je bio oduvijek, “bure baruta” koje se može detonirati kada god strane sile požele. Mržnja naroda na tim prostorima je endemska, neotklonjiva i zauvijek će tinjati manjim ili većim plamom.
No, s druge strane europskih ratova, uz europske aktere, krije se uloga najvažnijeg čimbenika stoljetnog europskog ratnog meteža. To su silnice koje uspješno iskorištavaju europsku pohlepu, međusobnu mržnju i vječnu deluziju vlastite povijesne veličine – britanski i američki interesi koji su stvarni inicijator svega što se posljednje stoljeće događa na europskim prostorima. Američki predsjednik Woodrow Wilson u svojih glasovitih 14 točaka novog mirovnog poretka nakon 1. svjetskog rata – između kojih je u točki 11. izričito kao zahtjev naveden “slobodan prilaz moru za Srbiju”, što je i ostvareno stvaranjem Kraljevine SHS – uspostavio je temelje novog poretka u Europi kojim od tada dominira američka i britanska politika, pokopao stara europska carstva i posijao sjeme budućih ratova. Američka i britanska politika stvorile su prokletstvo takvog Versajskog mirovnog poretka zajedno s Francuskom. Sam Wilson je po kartama raširenim na podu versajskih dvora iscrtavao buduće europske granice i sudbine europskih naroda.

Novi saveznici

Upadljivo je da su američka i britanska politika u nametanju svojih interesa u Europi uvijek surađivale s drugom najmoćnijom europskom silom, što je tada bila Francuska. S kojom drugom najmoćnijom europskom silom sada surađuju, malo tko vidi.

To nisu više zapadnoeuropske sile nego, koliko god mnogima to bilo zbog uvriježene paradigme o istoku Europe kao zemljama u razvoju teško prihvatiti, Poljska. Istok Europe je u fokusu američke i britanske politike i istok Europe se danas iskazuje kao druga najmoćnija europska sila. U budućnosti se računa i na Ukrajinu koja će, kada preživi rat, uz Poljsku biti nedvojbeno najbliži američki i britanski saveznik u Europi.

Protekla godina nije označila smjenu geopolitičkih epoha, nego nastavak europskih ratova koji čine jedan jedinstveni sukob nastao rušenjem europskog mirovnog poretka početkom prošlog stoljeća i koji se nastavlja ruskom agresijom na Ukrajinu. Tijekom 2022. ostvarena je potpuna nadmoć američke i britanske politike u Europi, početak novog američkog bogaćenja na europskim ratovima i tupi pogled okrenut prema Washingtonu i Londonu najnesposobnije generacije europskih političara u posljednjih 75 godina. Između ostaloga, ne pada im na pamet da je možda ovoga puta baš njihovo EU carstvo ono čiji je uspon potrebno spriječiti, staviti ga pod punu kontrolu angloameričke politike ili ga pak razbucati i zauvijek otpremiti u povijest. A ni to ne bi bilo ništa novo na europskim prostorima da bi značilo “Zeitenwende”, preokret o kojem govori njemački kancelar Scholz i početak nove geopolitičke ere.

Izvor: dnevno.hr

______________________
Portal herceg-bosna.com ne odgovara za sadržaj i tekstove koji su preuzeti iz drugih medija
0 0 Ocjena/e
Ocjena članka
Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner
Postavite komentar
Pretplati se
Obavijesti me o
guest

0 Komentara
Uredne povratne informacije
View all comments

Preporuka

DRAGO BOJIĆ: Tiranija bošnjačkog patriotskog nacionalizma

Učestali napadi na Franju Šarčevića i njegovu obitelj, verbalno nasilje, prijetnje i pozivi na linč, o čemu, uz časne iznimke, uglavnom šuti oportuna sarajevska javnost, pokazatelj su da bošnjački nacionalizam s patriotskom ambalažom najsnažnije uporište ima u glavnom gradu u kojem mu je i rodno mjesto

Online:

/ Datum objave:

Nakon što je 2011. godine Franjo Šarčević, u to vrijeme dvadesetogodišnji student, s prijateljima pokrenuo portal Prometej.ba, vrlo brzo se našao na listi „neprijatelja hrvatskog naroda“, jer je kao urednik portala objavljivao i sam pisao kritičke tekstove o hrvatskoj politici i hrvatskom nacionalizmu u BiH. Šarčević je unatoč napadima hrvatskih nacionalista ostao dosljedan sebi, te i dalje ponajviše kritički piše o hrvatskom nacionalizmu vodeći se moralnim stavom „da prvo treba počistiti ispred vlastitog praga“. No, kako „jedna nevolja ne dolazi sama“, bilo je samo pitanje vremena kad će se slobodoumni i nepotkupljivi Šarčević naći na udaru i drugih balkanskih nacionalizama. Čim je dirnuo u bošnjački nacionalizam i bosanski hipokrizijski patriotizam, na Šarčevića su se sručile galopirajuće horde bošnjačkih nacionalista i takozvanih bosanskih patriota.

Urednik portala Prometej.ba Franjo Šarčević godinama trpi verbalni zulum bošnjačkih nacionalista i bosanskih patriota koji sebe nazivaju i „građanima“ kako bi kamuflirali svoje nacionalističke porive. Raspomamljeni i raspamećeni hajkači ne prežu ni od čega, te često vrijeđaju i Šarčevićevu suprugu Lejlu, njihovu obitelj, prijatelje i suradnike. U maniri najperfidnijih kultur-rasista ismijavaju Šarčevićevo mjesto rođenja (selo Rumboci u općini Prozor-Rama) s šovinističkim aluzijama na (mješovitu) bračnu vezu između Franje Šarčevića i Lejle Reko Šarčević.

Ovih dana se, po tko zna koji put, na sjajnog matematičara i angažiranog intelektualca Šarčevića okomio dijabolični trovač medijskog prostora Nenad Filipović. Riječ je o notornom difamatoru i frustriranom plagijatoru čije tekstualne fekalije zaudaraju na najsmrdljivija bunjišta ljudske gluposti i pokvarenosti. Filipović je otrovnim pamfletom protiv Šarčevića i portala Prometej.ba, u kojem krvoločno reži s iskešenim nacionalističkim očnjacima i na književnike Ivana Lovrenovića i Josipa Mlakića, novinarku Borku Rudić i potpisnika ovih redaka, najavio kandidaturu za najpoganijeg izdanka bošnjačkog patriotskog nacionalizma.

Najveći problem s bošnjačkim nacionalizmom jest u tome što se kamuflira patriotskim patosom, ljubavlju prema domovini i brigom za opstojnost države

Filipovićev, na lažima i podvalama konstruirani pamflet na portalu Proglas.ba (za građansko društvo!) ne bi zavrijedio nikakav osvrt da nije riječ o raširenoj „pojavi“ u bošnjačkim i bosansko-patriotskim krugovima. Tko god se usudi kritički progovoriti o bošnjačkom nacionalizmu, a tom nacionalizmu pripada velikim dijelom i bosanski patriotski građansko-politički odred kao jedinica za specijalne nacionalističke operacije – otkrivanje, lociranje i praćenje neprijatelja, proglašava ga se ustašom, uzepeovcem, četnikom ili nekim drugom pogrdnom kvalifikacijom.

Na listi „neprijatelja bošnjačkog naroda i države Bosne i Hercegovine“ nisu samo Hrvati i Srbi, nego i Bošnjaci koji ne podržavaju takvu ideologiju, a pogotovo oni koji pišu za portal Prometej.ba, zasigurno jedan od najboljih portala u BiH i na ovim prostorima. Šarčević je uspio okupiti respektabilnu grupu autorica i autora, stvoriti slobodni teritorij mišljenja s kritičkom distancom prema svim ideologijama. Radi cjelovite istine, treba kazati da Franjo Šarčević ima podršku mnogih ljudi u Sarajevu, među kojima su najvećim dijelom Bošnjakinje i Bošnjaci, koji tako, uz solidarnost prema prijatelju, čuvaju ugled svoga grada štiteći ga od prijeteće bošnjačke nacionalističke okupacije.

Najveći problem s bošnjačkim nacionalizmom jest u tome što se kamuflira patriotskim patosom, ljubavlju prema domovini i brigom za opstojnost države. Ti užareni patriotski sentimenti kuju se u kovačnici borbenog bošnjačkog nacionalizma, a javnosti se serviraju kao proizvodi humanizma i antifašizma. Riječ je zapravo o tome da se patriotskom i antifašističkom kamuflažom sakriju profašistički stavovi i nacionalističke aspiracije. Bošnjački nacionalisti koji stavljaju metu na čelo Franji Šarčeviću, njegovoj obitelji i svima koji ih podržavaju, nisu pritom nikakvi društveni otpadnici, nego velikim dijelom „ugledni“ i „poštovani“ članovi bošnjačke nacionalne zajednice: akademici, intelektualci, novinari, političari.

O kakvom je patriotizmu riječ vidjelo se i na histeričnim sarajevskim protestima prošle godine organiziranim od svih političkih partija s bošnjačkim, bosanskim i građanskim predznakom. Količina mržnje koju su organizatori i sudionici protesta iskazali prema pripadnicima hrvatskog naroda i visokom predstavniku Christianu Schmidtu, naprosto je zastrašujuća. Prema toj logici, Hrvati su svi odreda ustaše, uzepeovci i fašisti, a visoki predstavnik je personifikacija Adolfa Hitlera koji provodi politiku aparthejda nad pripadnicima bošnjačkog naroda. Od tolikog broja sarajevskih akademika, intelektualaca i novinara, samo su rijetki reagirali na ove fašističke stigmatizacije.

O kakvom je patriotizmu riječ vidjelo se i na histeričnim sarajevskim protestima prošle godine organiziranim od svih političkih partija s bošnjačkim, bosanskim i građanskim predznakom. Količina mržnje koju su organizatori i sudionici protesta iskazali prema pripadnicima hrvatskog naroda i visokom predstavniku Christianu Schmidtu, naprosto je zastrašujuća

Urednik portala Prometej.ba Franjo Šarčević nije jedini ustaša i uzepeovac na bošnjačko-patriotskoj listi ustaša i uzepeovaca. Na toj listi su i književnici Ivan Lovrenović, Miljenko Jergović, Ivica Đikić i mnogi drugi, a odnedavno i povjesničar i publicist Dragan Markovina. Hajka na Franju Šarčevića, njegovu obitelj i portal Prometej.ba u uređenijim društvima izazvala bi snažniju reakciju javnosti, ponajprije tužiteljstva i pravosuđa. No, kako je riječ o disfunkcionalnom društvu u kojem se organizirano potiču progoni neistomišljenika, reakcija nadležnih institucija će vjerojatno i ovaj put izostati. Šarčevićima kao podrška ostaju njihovi prijatelji među kojima je, ponovimo to još jedanput, i veliki broj mislećih i razboritih Bošnjaka koji ne prihvaćaju ideološki koncept bošnjačkog patriotskog nacionalizma, jer su svjesni da i bošnjački nacionalizam, jednako kao i hrvatski i srpski, ima razorne učinke na bosansko-hercegovačko društvo.

Učestali napadi na Franju Šarčevića i njegovu obitelj, verbalno nasilje, prijetnje i pozivi na linč, o čemu, uz časne iznimke, uglavnom šuti oportuna sarajevska javnost, pokazatelj su da bošnjački nacionalizam s patriotskom ambalažom najsnažnije uporište ima u glavnom gradu u kojem mu je i rodno mjesto.

Autor: Drago Bojić | Polis.ba

 

______________________
Portal herceg-bosna.com ne odgovara za sadržaj i tekstove koji su preuzeti iz drugih medija
0 0 Ocjena/e
Ocjena članka
Nastavi čitati

Preporuka

DW: Hoće li EU izaći na kraj i bez ruskog dizela?

EU je već obustavio uvoz ruske nafte. Ali obustava uvoza i naftnih derivata kao što je dizel će i Europi zadati više problema. Svakome je jasno da zapravo i iz Turske ili Indije kupujemo ruski dizel.

Online:

/ Datum objave:

Od prošle nedjelje i EU, kao što već čine SAD ili Velika Britanija, više ne kupuje dizel i druge naftne derivate iz Rusije. To je povezano s određenom maksimalnom cijenom za naftu i naftne derivate – najviše 100 dolara za barel rafiniranog dizela najviše kvalitete, baš kao i protumjerom Rusije kako neće niti prodavati naftu zemljama koje su uopće postavile granicu cijene.

Sankcije i obustava uvoza naravno da Rusiju koštaju – predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen procjenjuje kako zbog ovih mjera Kremlj već sad ima oko 160 milijuna eura manje prihoda – svakog dana. Ali svima je i prije bilo jasno da će Rusija i dalje nalaziti tržište i za naftu i za njezine derivate, a da će onda i takva ruska nafta na koncu završavati kod potrošača Europe.

Jer kod određivanja najveće cijene 5. prosinca prošle godine nije bilo većih poteškoća, no prekid uvoza naftnih derivata, a osobito dizela, je uzrokovao veliku nesigurnost na tržištu, tim više što su i njemačka skladišta dizel-gorivom na najnižoj razini u povijesti.

Bilo je jeftinije uvoziti

Eugen Lindelll i Joshua Folds iz savjetničke tvrtke područja energenata FGE nam objašnjavaju kako se i Rusija dugo vremena trudila umjesto jeftine nafte ponuditi bitno skuplje derivate i kako su se zapadni potrošači „navikli“ na tu ponudu i bitno smanjili svoje kapacitete rafinerija. „Prilično je komplicirano proizvoditi dizel, lož-ulje i druge derivate, dok je proizvodnja sirove nafte jednostavna i mnogo varijabilnija. Ipak, na svjetskom tržištu ima mnogo vrsta sirove nafte iz kojih se mogu proizvesti ti naftni derivati.”

Cijena dizela je već dugo visoka, a sad sve ovisi o tome hoće li Europa naći alternativu – i kako brzo će Rusija naći neko drugo tržište. Europa duboko poseže za svojim zalihama jer joj nafta treba – i za transport, poljoprivredu, a dizel se u industriji ponegdje koristio i kao nadomjestak za plin. Iako zbog razmjerno blage zime nema velikih briga zbog zaliha, može se očekivati da će cijena dizela još više rasti. Barem neko vrijeme će potrajati dok derivati stignu i iz drugih zemalja, a procesi prerade nafte su i u SAD-u i u Europi bitno skuplji nego što je to nudila Rusija.

„Pranje” ruskog dizela

„Tržište je trenutno veoma osjetljivo i uplašeno“, kažu nam analitičari. „Moramo najprije pričekati i promatrati kako se mijenjaju odredišta za rusku naftu, a da pritom ne dođe do dugotrajnih prekida u isporuci. No kad tržište shvati da se to dogodilo i stanje će se smiriti.“

Do početka napada Rusije na Ukrajinu je Europska unija gotovo polovicu svojeg dizela uvozila iz Rusije. Taj udio se u proteklih 12 mjeseci doduše smanjio, ali to su još uvijek značajne količine – u redu veličine 200 milijuna barela u godini 2022., po procjeni analitičara tvrtke Vortexa. Ovaj prekid uvoza Europi stvara nedostatak od oko 600.000 barela dizela i naftnih derivata – na dan. Europa je već odavno počela nabavljati derivate iz drugih izvora – s Bliskog istoka, Azije i SAD-a, ali i ti izvori su već opterećeni.

Tu je svima jasno da je takav indirektni uvoz u velikoj mjeri diesel-washing – „pranje dizela”. Na primjer Turska doduše ima značajne kapacitete za preradu nafte, ali dizel-gorivo koje se uvozi iz te zemlje je zapravo mješavina „turskog“ i ruskog dizela, naravno uz proviziju Turskoj. Posve slično posluju i Indija i čak Kina: Indija rado kupuje rusku naftu i derivate jer su i Rusi prisiljeni spustiti cijenu, i s još većim veseljem taj dizel prodaje Zapadu. Osim povoljne cijene je i tu bitno manji trošak prerade i skladištenja u Indiji, tako da je i izvoz dizela u Europu od početka rata uvelike narastao. To se najbolje vidjelo za vrijeme štrajka u rafinerijama Francuske, kad je preko noći skočio uvoz dizela iz Indije, zapravo zemlje koja jedva da pripada u tradicionalnog isporučitelja naftnih derivata.

Bolja računica kod prerade

I Kina inače prerađuje naftu prvenstveno za svoje potrebe, ali u ovim okolnostima se to promijenilo: i službeno je Peking podigao svoje izvozne kvote za naftne derivate. „Poslovna politika Kine bi mogla promijeniti stanje na čitavom tržištu“, smatra Mark Williams iz tvrtke Wood Mackenzie. Jer to je zemlja koja „ima u svojim rukama ključ za prerađivačke kapacitete čitavoga globalnog tržišta“.

Sve u svemu, Europljani plaćaju skuplje gorivo, ali taj novac ipak ne dolazi u blagajnu Rusije. Osobito kad je riječ o derivatima, treće zemlje radije kupuju sirovu naftu jer i same imaju kapacitete za preradu. „Rusija je već prisiljena svoj dizel nuditi sa žestokim popustom kako bi zasladila kupovinu i u onim zemljama koje to gorivo zapravo ne trebaju“, smatra Eugene Lidell.

To jesu zemlje koje možda dijelom i trebaju ruski dizel – kao zemlje Afrike ili Južne Amerike, ali tu je i Turska koja očito već unaprijed kupuje od Rusa kako bi taj „turski dizel“ prodala Europljanima. Lidell to sasvim jasno vidi i po statistikama gdje Turska već mjesecima povećava uvoz iz Rusije.

Na koliki popust je Moskva spremna?

„Te zemlje su spremne ‘uskočiti’ i kupovati takav jeftiniji dizel“, kaže Lidell, tako da stručnjaci njegove tvrtke uopće ne očekuju neki bitniji pad izvoza ruske nafte. No drugi stručnjaci nisu sigurni, što će biti reakcija Moskve kad shvate kako moraju previše spustiti cijenu da bi prodali svoju naftu. Hoće li onda sami od sebe smanjiti izvoz kako bi povećali potražnju?

Čitav smisao sankcija Zapada nikad nije niti mogao biti neposredni udarac na rusku trgovinu, nego je prisiliti da koristi posrednike. Mark Williams ne primjećuje neke značajnije učinke niti u ruskim kapacitetima za preradu nafte već i zato jer je 40 dolara za barel rafinirane nafte „još uvijek paprena cijena. Na toj razini i ruske rafinerije još uvijek dobro stoje tako da je i tu i int

Izvor: dw.com

______________________
Portal herceg-bosna.com ne odgovara za sadržaj i tekstove koji su preuzeti iz drugih medija
0 0 Ocjena/e
Ocjena članka
Nastavi čitati

Preporuka

JE LI VUČIĆ OTPILIO DODIKA: “Prvi put čujem da se pitanje BiH i Kosova treba rješavati zajedno”

Nagađanja o ne baš sjajnom odnosu između predsjednika Srbije i Republike Srpske, Aleksandra Vučića i Milorada Dodika, dodatno su podebljane potpuno suprotnim stavovima i izjavama dvojice srpskih lidera oko rješavanja kosovske krize.

Online:

/ Datum objave:

Iako u javnosti, makar na prvi pogled, djeluje da Dodik i Vučić imaju vrlo prisne odnose, razmjenjuju čestitke na izbornim pobjedama, a Srbija je, ne jednom, pružala financijsku i svaku drugu vrstu podrške Srpskoj, već duže vrijeme postoje priče o tome da zapravo, iza paravana, predsjednici Srbije i Republike Srpske nemaju baš pretjerano visoko mišljenje jedan o drugom, te da se svojim izjavama i postupcima često “međusobno iritiraju”, piše Srpskainfo.

Zajedno ili odvojeno

U javnosti je tako, prije nekoliko dana, izbila žestoka svađa i međusobne optužbe između Dodikovog savjetnika Pere Simića i bivšeg savjetnika predsjednika Srbije, Nebojše Krstića, a sve povodom nedavne Dodikove poruke da “što god da se uradi oko Kosova, mora se uraditi zajedno”.

U raspravu se uključio i potpredsjednik PDP i bivši ministar vanjskih poslova BiH, Igor Crnadak, koji je također ocijenio da Srbiji “ne pomažu Dodikove izjave o rješavanju kosovskog pitanja”.

“Ovakve izjave ne pomažu Srbiji, a Vučiću samo otežavaju stvari. Dio društva koji je zarobljen u prošlosti, koji ne želi Srbiju na Zapadu i čini sve da europski put propadne, nikada neće podržati takve odluke i zato nije fer tražiti od Vučića da osigura sveopće jedinstvo oko budućih odluka”, rekao je Crnadak.

Međutim, samo nekoliko dana nakon toga Dodik je u pisanoj izjavi ponovio i svoje ranije stavove o tome da se ne može odvojeno rješavati status tzv. neovisnog Kosova od statusa Republike Srpske u BiH, te da Srbi u RS, kako je zaključio, imaju puno veće pravo tražiti neovisnost nego što to imaju kosovski Albanci. Predsjednik RS također je optužio Zapad za provođenje dvostrukih standarda.

Opasnost od odmazde Zapada

U prilog tvrdnjama onih koji smatraju da u odnosima Vučića i Dodika “ne cvjetaju ruže” ide i nedavna izjava predsjednika Srbije, koji je prilikom skupštinske rasprave o famoznoj francusko-njemačkoj inicijativi za rješavanje kosovskog pitanja, namjerno ili ne, praktično “otpilio” Dodika i njegovu tezu o povezanosti rješavanja problema na Kosovu i u BiH.

“Prvi put čujem da se pitanje BiH i Kosova treba rješavati zajedno”, rekao je Vučić u Skupštini Srbije, reagirajući na izlaganje pojedinih zastupnika oporbe koji su u svjetlu rješavanja kosovskog pitanja spominjali i situaciju u BiH.

Direktor beogradskog Instituta za nacionalnu i međunarodnu sigurnost, Darko Trifunović, za Srpskainfo tvrdi da je predsjednik Srbije apsolutno u pravu kada navodi da se u ozbiljnim krugovima nigdje ne povezuje rješavanje stanja na Kosovu i BiH.

“Ako pažljivo pratite, jedini tko to pitanje stalno poteže je aktualni predsjednik Republike Srpske. Po mom mišljenju to nije politički mudro, jer tom pričom doslovno bodete oči Zapadu i zaista pravite Srbiji dodatne probleme”, kaže Trifunović.

On, između ostaloga, smatra da rukovodstvo Srbije pokušava, u trenutnoj geopolitičkoj situaciji,  izvući maksimalnu korist za Srbe koji žive na Kosmetu, te da službenom Beogradu, prema njegovim riječima, sada ne treba i briga i o položaju Republike Srpske koju, kako tvrdi, trenutno nitko ne ugrožava.

“Nigdje na Zapadu, makar u relevantnim krugovima, ne spominje se ideja o ukidanju Republike Srpske, pa zaista ne znam kome je potrebno da teme o odcjepljenju od BiH sada stavlja na stol i time se sam “namješta” za neke eventualne odmazde. Ne znam je li Vučić svojom porukom u Skupštini Srbije udario politički šamar Dodiku, ali znam da mu uplitanje Republike Srpske u sadašnji problem sa statusom Kosova zaista ne treba”, tvrdi Trifunović.

Izvor: srpska.info

______________________
Portal herceg-bosna.com ne odgovara za sadržaj i tekstove koji su preuzeti iz drugih medija
0 0 Ocjena/e
Ocjena članka
Nastavi čitati

Popularno

0
Would love your thoughts, please comment.x