Slijedite nas:
Već duže vremena upozoravam u svojim tekstovima kako Hrvati Posavine trebaju znati gdje su granice dodvoravanja Draganu Čoviću i njegovoj opasnoj politici koketiranja s Dodikom. Nažalost, kod dobroga dijela hrvatskih političara HDZ-a u Posavini uvriježilo se mišljenje kako Dragan Čović ne radi ništa bez dopuštenja Zagreba. Otuda se izvlače krivi zaključci kako je sve pod kontrolom. A da nije sve pod kontrolom pokazuje se iz dana u dan.
Pokušaj da se izgradi auto cesta preko hrvatskoga sela Garevca, te da se na taj način ponovno prisili Hrvate povratnike na iseljavanje, govori jako puno o prljavim namjerama srpske politike. Srećom te su namjere zaustavljene. A nisu zaustavljene protestnom intervencijom Dragana Čovića i njegovih posavskih političara, nego javnim istupima mještana Garevca i njihovih prijatelja. Kako stvar izgleda, za sada je taj plan ponovnoga protjerivanja Hrvata zaustavljen. Ali ima tu još jedna stvar koja se tiče hadezeovaca iz Posavine, koja barem djelomično ohrabruje, jer govori o tome da ponos i odgovornost prema vlastitom kraju kod njih nisu u potpunosti nestali.
Kako izvještava KERIGMA-PIA.HR, portal mojega dobroga poznanika Ante Pranjkića, Klub hrvatskih, posavskih političara u Vijeću naroda Republike Srpske (hadezeovci i pripadnici drugih stranaka) su udruženim snagama, pozivajući se na zaštitu nacionalnih interesa Hrvata, zaustavili provedbu zakona po kojem bi bila legalizirana prijašnja otimačina zemlje hrvatskih seljaka.
Bolje ikada nego nikada. Za očekivati je da će hrvatski političari u Posavini shvatiti da su izabrani štititi interese svojega naroda u Posavini, istina nikada ne čineći nešto što bi moglo naškoditi drugim Hrvatima u BiH. Dogodila se mala stvar, koja daje veliku nadu.
U mnogim dosadašnjim tekstovima sam bio jako kritičan prema podaničkom odnosu političara HDZ-a Posavine prema Čoviću. Danas bih ih želio ohrabriti i potaknuti da shvate da ih Čović treba isto onoliko koliko i oni trebaju njega. Jer nema rješenja hrvatskoga pitanja u Bosni i Hercegovini bez zajedništva svih Hrvata. Ali to zajedništvo mora uključivati i zajedničke odluke koje pokušavaju izvući onaj maksimum pozitivnoga za sve, kako one u Hercegovini, središnjoj Bosni tako i za one Hrvate u Posavini. Bez Hrvata središnje Bosne i Posavine Čoviću su ruke svezane. Toga moraju biti svjesni hrvatski političari u Posavini. I upravo ih to mora ohrabriti u zauzimanju za svoj kraj ukoliko ne žele jednoga dana biti popljuvani kao oni iz porobljenih dijelova Posavine u koje su Srbi umarširali bez ispaljenog metka.
Današnja diskusija o tome tko je naredio povlačenje jedinica HVO-a u Slavonski Brod ne koristi puno ljudima koji su izgubili rodni kraj. Isto tako neće puno koristiti Hrvatima Posavske županije diskusija o tome tko je kriv da su izgubili samostalnost, ukoliko nečijom mutnom politikom bude jednoga dana dokinuta.
Jedno trebaju znati. Zagreb voli Čovića isto onoliko koliko i njih, možda i manje. Ali u politici je tako da se ljudi sastaju uvijek s onima za koje misle da imaju apsolutnu vlast. A Čović ju je, ili oni čiji je eksponent, očito prigrabio u svoje ruke.
Nije mu to uspjelo zato što je dovoljno politički mudar ili jak, nego zato što su drugi slabi i plašljivi. Slučaj s hrvatskim vijećnicima u Republici Srpskoj će pokazati vrlo brzo da li se radi o hrabroj odluci ljudi koji vole svoj kraj, koja je donesena bez konzultacije s Čovićem, ili je ipak u pitanju neka igrica Čovića i Dodika da se zamažu oči.
Ponadati se je da se radi o ovom prvom. Jer Dodik, koji ne koristi niti jednu priliku a da ne prikazuje Hrvate kao fašiste i ubojice, a Hrvatsku kao fašistoidnu tvorevinu, ukoliko nije dogovor, neće ostati skrštenih ruku. Oko njega se steže obruč nezadovoljnih ljudi, zavedenih Srba, koji su počeli shvaćati da je sva njegova priča o zajedništvu sa majčicom Srbijom obična fikcija političkoga šarlatana, koji nema nikakve vizije. Jer da ima vizije odavno bi shvatio da se u BiH mora potražiti rješenje koje će zadovoljiti sva tri konstitutivna naroda, te da to rješenje ne može biti san o samostalnoj Republici Srpskoj.
Uostalom, kakva bi to bila država bez naroda? Srba je u BiH sve manje. Dok oni koji su drpili novac iseljavaju u pravcu Beograda, odlazi sirotinja u potrazi za boljim uvjetima života, i to čak i u omraženu Hrvatsku ili hrvatske dijelove u BiH. I pitanje je vremena kada će i srpski narod shvatiti da se od mitomanije i mitologije ne može živjeti. A pogotovo ne od utopije da će Republika Srpska jednoga dana biti dio Srbije.
Možda se i kod Srba nešto promijeni. Možda se promijeni nešto i kod onih u Srbiji. Jer na dva stolca, između Rusije i Zapada, se ne može vječito sjediti. Odluka će jednoga dana morati pasti. A morati će pasti iz dva razloga: Srbija je gladna, a Erdogan sve prisutniji na Balkanu, a posebno u Bosni i Hercegovini. Hapšenje Fatiha Keskina, direktora škole „Richmond Park School“ u bihaćkoj regiji, govori o tome da Alija nije BiH samo ostavio Erdoganu u amanet, nego da Erdogan pomalo pokušava preuzeti kontrolu u onim dijelovima u kojima su Bošnjaci većina.
Direktor spomenute škole pripada najvjerojatnije krugu obožavatelja nekadašnjega Erdoganovoga ideološkoga oca Gülena, a sada najopasnijega neprijatelja. Nije nikakva tajna da je Gülen uložio silne novce u školstvo u BiH, i to s ciljem jačanja islamske svijesti. Bilo je pitanje dana kada će Erdoganovi poslušnici u BiH početi s hapšenjima onih čije on izručenje zahtjeva. Sada se to i dogodilo. I vjerojatno neće ostati pojedinačan slučaj, jer ima puno onih u BiH koje Erdogan ne želi vidjeti na slobodi.
Na potezu su sekularni Bošnjaci i europski orijentirani muslimani. Stanje nije dobro. To bi mogla biti iskra koja će zapaliti vatru između dviju bošnjačkih opcija, one sklone Erdoganu i sekularne.
Ni Hrvati ni Srbi se ne bi trebali tome radovati. Jer od tih međusobnih sukobljavanja ne bi nitko imao koristi.
Bosni i Hercegovini treba mir, dogovor sva tri naroda. I on će morati doći. U suprotnom ostat će BiH država bez naroda ili će ponovno utonuti u ratni kaos. Upravo bi to trebalo još više potaknuti hrvatske političare, svejedno u kojoj stranci bili, da budno prate događanja, te da budu partner hercegovačkim političarima u pronalaženju povoljnog rješenja za sve Hrvate, a pogotovo one u Posavini koji su ih birali.
Ako budu samo klimali potvrdno glavom, bez ikakve vizije o tome što bi se moglo dogoditi korisnoga za Hrvate Posavine kod novoga preuređenja u BiH, bit će upamćeni kao izdajnici koje narod nije niti zanimao.
A dogoditi se može puno toga. Distrikt ne može vječito ostati, kao niti Republika Srpska. Ta spoznaja otvara nove mogućnosti za Hrvate Posavine, za one s obje strane nekadašnjega koridora, ali i za one koji se sada nalaze po okupacijom Republike Srpske. Sapienti sat.
Autor: Dr. fra Luka Marković