Kontaktirajte nas na:

Preporuka

DRAGO BOJIĆ: Odlazak Hrvata

Ako nekad u budućnosti neki bosanski franjevac bude sastavljao „svoj enchiridion“ i istraživao što se to dogodilo s bosanskim katolicima koncem 20. i početkom 21. stoljeća, morat će konstatirati da se njegovi prethodnici, uz rijetke izuzetke, nisu znali nositi s izazovima vremena…

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Dok bosansko-hercegovački Hrvati masovno iseljavaju, njihovi „legitimni“ politički predstavnici maštaju o oživljavanju Herceg-Bosne, navlačeći time mržnju prema narodu koji predstavljaju i stvarajući dodatnu psihozu straha i ugroženosti u onim dijelovima zemlje u kojima su Hrvati manjina.

Nije bilo teško pretpostaviti da će ulaskom Republike Hrvatske u Europsku Uniju bosansko-hercegovački Hrvati masovno iseljavati iz BiH. Imajući na umu kakve će to posljedice donijeti Franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj i Katoličkoj crkvi u BiH, napisao sam o tome u jesen 2014. godine tekst pod naslovom Egzodus koji se nikog ne tiče (tekst je objavljen u sarajevskom tjedniku Dani).

U međuvremenu, a prošlo je od toga pet godina, deseci tisuća bosansko-hercegovačkih katolika i Hrvata su napustili BiH, a čini se kako će se iseljavanja nastaviti i u godinama koje slijede. U spomenutom tekstu sam napisao da bosansko-hercegovački Hrvati doživljavaju najdramatičnije trenutke svoje novije povijesti, da su sve bliže statusu manjine, iščašene u vlastitoj zemlji, raseljene diljem Europe i svijeta, i nesposobne da spozna samu sebe i svoju nesreću.

Sjetio sam se tog teksta ovih dana pregledavajući statističke podatke samostana i župa Franjevačke provincije Bosne Srebrene u razdoblju od 2016. do 2019. godine. Iseljavanje je, pokazuju statistički podaci, snažno zahvatilo sve župe, a neke od njih su u samo posljednje tri godine ostale bez petsto, tisuću pa i više vjernika. Ovdje je riječ o onim župama na kojima pastoralno djeluju bosanski franjevci, a slično je stanje i u drugim katoličkim župama u Bosni i Hercegovini.

Dok franjevci, svećenici i biskupi u BiH posljednjih godina bespomoćno promatraju nezaustavljivi pad broja vjernika, politički predstavnici toga naroda ponovno se vraćaju zlodusima prošlosti koji su ponajviše i uzrokovali današnje stanje. Koncem ožujka održan je u grotesknoj nacionalnoj opijenosti i patriotskoj atmosferi IV. Sabor Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, na kojem je odlučeno da treba rehabilitirati tu političku zajednicu jer je ona „garant opstanka Hrvata u BiH“ i očuvanja njihovih političkih interesa.

Ne misle tako samo takozvani „legitimni“ politički predstavnici Hrvata u BiH, tako misli i većina njihovih duhovnika i pripadnika tog naroda, uključujući i mnoge koji su zbog takve hrvatske politike i općenito zbog politike u BiH, morali iseliti. Za sadašnje političke predstavnike bosansko-hercegovačkih Hrvata i za njihove duhovne pastire koji se ne žele suočiti s teškim posljedicama herceg-bosanske politike mogle bi se parafrazirati riječi Ive Andrića iz Travničke hronike:  „što su niže padali, sve su se više hranili lažima i varali sami sebe velikim rečima, smelim pričama i sujetnim maštanjima.“

Kad cijela ta stvar s Herceg-Bosnom i herceg-bosanskom politikom koja je sudjelovala i u humanom preseljenju i u političkoj trgovini ljudima i teritorijima, ne bi bila tako strašna i užasna, mogli bismo želju za njezinim ponovnim oživljavanjem prokomentirati riječima bosanskog franjevca fra Mate Kristićevića s početka 19. stoljeća, a koje u više navrata zapisuje u svom Enchiridionu (priručniku s praktičnim savjetima): „Što vam vrijedi sada podizati ogradu tora kad ste izgubili stado?“ Ali, najvažnije obilježje te politike i jest u tome što joj je uglavnom stalo do „tora“ – teritorija, a manje ili nikako do ljudi.

U spomenutom priručniku pisanom prije dva stoljeća, u kojem se opisuje propast bosanskog kraljevstva, povijest bosanskih franjevaca i njihova stradanja u osmanskom razdoblju, ovaj franjevac samokritički upozorava i na to da su i nepromišljeni postupci nekih bosanskih franjevaca u prošlosti nanosili štetu i franjevačkoj zajednici i bosanskim katolicima. Zato svoj Enchiridion i posvećuje budućim generacijama franjevaca kako ne bi ponavljali pogreške svojih prethodnika i kako bi i sebi i vjernicima za koje su odgovorni olakšali život. Ne znamo jesu li njegove savjete i upute bosanski franjevci čitali u 19. stoljeću i koliko su im pridavali važnosti, ali je dobro što su franjevci Franjevačkog samostana Sv. Duha u Fojnici početkom ove godine objavili ovo djelo jer ono upotpunjuje sliku o životu bosanskih franjevaca i katolika i njihovim stradanjima u osmanskom razdoblju.

Izlet u povijest bosanskih franjevaca i katolika nema za cilj povlačiti usporedbe između prošlog i sadašnjeg vremena, jer su ona različita i u političkom i u religijskom smislu. Ovdje samo želimo podsjetiti da su bosanski katolici (danas etnički Hrvati) i u prošlosti proživljavali vjerojatno i strašnije nevolje nego što je to slučaj danas. Ali u toj mučnoj i turbulentnoj prošlosti bosanski franjevci i katolici su uspijevali ponovno se podizati i obnavljati. Teško je očekivati da će se to dogoditi nakon stradanja u posljednjem ratu i sadašnjih masovnih iseljavanja, pogotovo ako se i dalje slijepo bude slijedila sadašnja hrvatska politika u BiH.

Dok, dakle, bosansko-hercegovački Hrvati masovno odlaze iz svoje zemlje, njihovi „legitimni“ predstavnici maštaju o oživljavanju Herceg-Bosne, navlačeći time mržnju prema vlastitom narodu i stvarajući dodatnu psihozu straha i ugroženosti u onim dijelovima zemlje u kojima su Hrvati manjina. Istodobno predstavnici Katoličke crkve pozivaju s oltara na „očuvanje katoličkih i hrvatskih ognjišta“, ali čini se da ti pozivi dolaze prekasno i da su dijelom pokušaj umirivanja vlastite savjesti zbog šutnje ili nekritičkog pristajanja uz hrvatsku politiku proteklih desetljeća.

Za to vrijeme, bosansko-hercegovački katolici i Hrvati, što zbog nemogućnosti da u vlastitoj zemlji dostojanstveno žive, što zbog političke nesigurnosti i straha od ugroženosti kojim ih plaše njihove vođe, suočeni s „beskućništvom neviđenih razmjera i neukorijenjenošću neviđenih dubina“ (H. Arendt), razočarani i ogorčeni, kao „lutajući apatridi“ iseljavaju masovno, a možda i nepovratno.

Egzistencijalnu, socijalnu i političku nesigurnost našeg podneblja, iako u jednom drugačijem vremenu i kontekstu, književnik Mirko Kovač u svom romanu Grad u zrcalu sažima u jednoj rečenici: „Treba bježati iz zemalja u kojima je bijeda jedino sigurno nasljedstvo.“ Čini se da ova rečenica opisuje sadašnju sudbinu bosansko-hercegovačkih Hrvata i velikog broja ljudi koji posljednjih godina bježe s Balkana.

Socijalna bijeda je posljedica ovdašnjih politika koje konstantno šire strah od drugih i ostaju neprobojno zapakirane u nacionalističke narative, odgađajući mogućnost uspostave društva iz kojeg ljudi neće prisilno odlaziti. U takvom političkom ozračju – u ozračju straha, nesigurnosti i konstantnih napetosti, u društvu korupcije i kriminala, mnogi više ne vjeruju da je moguća drugačija i bolja Bosna i Hercegovina. Besmisao koji proizvode ovdašnje politike konstantno ubija društvenu nadu i tjera ljude iz ove zemlje.

Ako nekad u budućnosti neki bosanski franjevac bude sastavljao „svoj enchiridion“ i istraživao što se to dogodilo s bosanskim katolicima koncem 20. i početkom 21. stoljeća, morat će konstatirati da se njegovi prethodnici, uz rijetke izuzetke, nisu znali nositi s izazovima vremena i da su sudbinu naroda koji duhovno vode izručili u ruke političkim mešetarima koji su trgovali ljudima u ratu i koji su ih svojom politikom u miru otjerali iz vlastite zemlje.

Drago Bojić | tacno.net

Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner
Postavite komentar

Dodajte novi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Preporuka

Hrvoje Hitrec: Milanović se ponaša kao pijanac na šanku, a ne kao predsjednik na Pantovčaku

Gost u Podcastu Velebit je književnik Hrvoje Hitrec. U nešto više od sat i 36 minuta Hitrec odgovara na brojna aktualna pitanja. Škoro, Milanović, HDZ neizostavne su teme. Osim niza drugih aktualnosti Hitrec odgovara i na teme o velikanima iz hrvatske povijesti. Naša preporuka, svakako pogledati.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Hrvoje Hitrec

Sadržaj pitanja iz videa u prilogu.

► Može li se treća snaga umiješati u duopol HDZ-SDP?
► Za koga na izborima navijaju nacionalne manjine?
► Kakvi su izgledi Domovinskog pokreta Miroslava Škore?
► U Hrvatskoj već dugo nije bilo nečeg snažnog kao Domovinski pokret.
► Je li Most propustio svoju povijesnu priliku?
► Što se događa s predsjednikom države Milanovićem?
► Treba li povesti postupak Milanovićevog razrješenja?
► Hrvatska treba pokrenuti impeachment predsjednika Milanovića.
► Što Hrvatskoj može donijeti moguća koalicija HDZ – Domovinski pokret?
► Utemeljitelji HDZ-a su ostali u temeljima i preko nas su nabacili beton.
► Zašto je ljevica u Hrvatskoj preuzela kulturu?
► Koliko izvor novca uvjetuje kulturu u Hrvatskoj?
► Koje je bilo najslavnije razdoblje Društva hrvatskih književnika?
► HRT potencira da je Hrvatska duboko korumpirana, fašistička i rasistička država.
► Kako se državne potpore književnicima određuju prema sadržaju kojim se književnik bavi?
► Treba li umjetnost biti u funkciji obrazovanja?
► Zašto se potencira da je Hrvatska duboko korumpirana, fašistička i rasistička zemlja?
► Kako su iz PEN-a devedesetih izbačeni hrvatski književnici?
► Zašto su iz BiH PEN-a zbog sarajevske mise zadušnice za stradale u Bleiburgu istupili neki članovi?
► Kako prolaze romani koji opisuju hrvatsku povijest BiH?
► Kako je Zadar postao hrvatskim gradom?
► Kada Habsburgovci ulaze u hrvatsku povijest?
► Tko su hrvatski kraljevi u BiH?
► Tko je Hrvoje Vukčić Hrvatinić?
► Tko je Pipo od Ozore?
► Tko u tim turbulentnim vremenima 15 stoljeća nije nikada izgubio ni jednu bitku?
► Kako je izgledao životni standard u Kraljevoj Sutjesci i dolini Lašve?
► Što je pozadina tzv. urote Zrinski-Frankopan?
► Velika Hrvatska je bila konfederacija o kojoj pišu ruski povjesničari
► Zašto se Habsburgovce naziva falsifikatorima?
► Jesu li lokalni Srbi u Biskupiji kod Knina vandalizirali i uništili vrijedne ostatke kneza Branirima?
► Koja je važnost kneza Branimira?
► Što je istina o tzv. ‘Zvonimirovoj kletvi’?
► Zašto se malo zna o slavnoj i dugoj povijesti hrvatskog naroda?
► Gdje se nalazila ‘Velika Hrvatska’ i zašto o njoj govore i proučavaju je ruski povjesničari?

Izvor: projektvelebit.com

Nastavi čitati

Preporuka

Boštjan Marko Turk: Šešelj je patološki narcis i klaun

Što se više približavaju srpski izbori 21. lipnja, to je srpska oporba razbijenija. Jednu od glavnih uloga u tome igra Vojislav Šešelj, osoba koja je na političkoj sceni od sredine 80-ih. Tako dug mandat nema nitko u bivšoj Jugoslaviji. Većina Šešeljevih kolega ili suputnika koja nije uspjela u politici prešla je iz politike u posao ili je jednostavno umrla. Jedina Šešeljeva paralela, striktno u pogledu trajanja njegova mandata i utjecaja na politiku u svojoj zemlji, bio bi Janez Janša, koji trenutačno treći put predsjeda slovenskom vladom.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Boštjan Marko Turk

A Vojislav Šešelj nije ništa posebno s obzirom na svoju dugovječnost. On odražava temeljne karakteristike srpske politike, baš kao što one odražavaju njegov identitet. Prva značajka srpske politike prilično je paradoksalna: riječ je o orijentalnoj varijanti vlasti u kojoj su oni koji čine loše stvari narodu uvijek na vrhu. Uz to su korumpirani, a prije svega njihova bit je nemilosrdni makijavelizam kojim stižu do ciljeva ne birajući sredstva. Orijentalni tip vlasti nema ni jednog zajedničkog nazivnika s demokracijom, a trebao bi ih imati barem sto. Zato i ljudi u Srbiji svake godine žive lošije pa i najbolji optimisti mogu samo reći: Nemojte očajavati, bit će još gore.

Unutar orijentalnog nedemokratskog modela društvenog upravljanja, uspostavljenog u Beogradu (a Srbija je Beograd, što je još jedan dokaz nedemokratske prirode), osobito se ističe Vojislav Šešelj. Daleko je najistaknutiji patološki narcis kojeg je srpska politika oblikovala posljednjih desetljeća. Ali da bi Šešelj bio išta više od vječnog šefa jedne od oporbenih stranaka, morao bi imati i drugu kvalitetu, koju – usprkos svemu – nikad nije razvio. To također objašnjava zašto mu je tako dugo dopušteno živjeti u oporbi. Šešelj, naime, nikada nije bio despot. Jednostavno mu je nedostajala ta kvalifikacija. Ali ako želite biti na vlasti u Srbiji – i ostati na njoj – morate biti despot. Nevjerojatni broj mandata Slobodana Miloševića objašnjava se samo činjenicom da je u polazištu bio patološki narcis, a istodobno je to nadograđivao karakterom despota. Aleksandar Vučić nije patološki narcis, ali to kompenzira statusom despota. U međuvremenu su neki pokušali postati despotima, ali u tome nisu uspjeli. Plesali su samo jedno ljeto, to je jedan mandat, neki ni toliko. To se odnosi na Dobricu Ćosića, Vojislava Koštunicu, Borisa Tadića i Tomislava Nikolića.

Ako kažemo da je Vojislav Šešelj patološki narcis, što time mislimo? Patološki narcis prije svega je kategorija koja nosioca tog karaktera postavlja iznad drugih ljudi – i iznad povijesti. Da je takav čovjek primoran biti iznad stvarnih činjenica, logično proizlazi iz prva dva nalaza. To je u isto vrijeme i jedan od razloga što među patološkim narcisima ima puno luđaka. Kao potonji, i patološki narcisi žive u svome zatvorenom svijetu.

Ali ovakav tip ljudi ne može bez publike koja ih obožava. Sebe vide u smislu njihovih očekivanja. Ovisni su o drugima jer im je potrebno stalno odobravanje i divljenje. Ne zanimaju ih životi i sudbine drugih ljudi. Oni vidi narode, nacije i čovječanstvo tek u projekciji samog sebe. Šešelj isto tako vidi svijet samo u vlastitoj projekciji. A njezino prvo obilježje je nepogrešivost: Vojislav Šešelj nikad nije pogriješio i uvijek je bio u pravu. To je inače neobično s obzirom na njegovu burnu karijeru, u kojoj je osuđen na Haškom sudu na deset godina zatvora zbog zločina protiv čovječnosti.

Patološkom narcisu ljudi također ne znače ništa u usporedbi s ostvarenjem “vlastite misije”: baš kao što su nacistički zločinci određene etničke skupine smatrali dostojnima “konačnih rješenja”, tako i Šešelj nema problema izražavati se o Hrvatima, Bošnjacima, Albancima (i Slovencima, o potonjima u relativnom smislu) kao o etničkim grupama koje stoje na putu ostvarenja njegove “ideje” i smetaju joj. Međutim, četnički vojvoda Šešelj nije bio osuđen zbog svojih riječi, nego zbog svojih djela: patološku “ideologiju” provodio je u praksu. Prema svjedočenju Aleksandra Vasiljevića, načelnika KOS-a za Srbiju, Šešeljeve postrojbe u noći sa 20. na  21. studenoga 1991., nakon pada Vukovara, na Ovčari su likvidirale ranjenike i civile, njih 264: to je najveće masovno ubojstvo tijekom agresije Republike Srbije na Hrvatsku.

Kad se vratio iz Haaga, mirno je rekao: “Ponosan sam na svoje zločine i spreman sam ih ponoviti u više navrata” (Vojislav Šešelj za beogradske medije, 11. travnja 2018.). Mnogi su se tada prisjetili završetka jednog od najpoznatijih filmova u povijesti, “Schindlerove liste”: u jednoj od posljednjih scena čuvari do vješala vode zapovjednika logora u Plaszowu, zločinca poznatog po patološkim ekscesima u kojima se izdizao iznad života zatvorenika. Amon Göth (glumi ga Ralph Fiennes) neposredno prije nego što mu konopac slomi vrat, uzvikuje: “Heil Hitler!”.

S istim samopouzdanjem s kojim je govorio o svojim zločinima, Šešelj je nedavno protestirao protiv toga da ga ljudi nazivaju ratnim zločincem. To znači da mu status ratnog zločinca više ne odgovara – suprotno tome! – i da bi sada htio postati nevin, kao janje. Dokaz za to je Šešeljevo bijesno sučeljavanje s Nenadom Čankom (Čanak vs. Šešelj o genocidu, Pink, 9. veljače 2020.), na kraju čega Šešelj jasno upozorava: “Sastavio sam popis onih koji su me bilo kada zvali ratnim zločincem: kada budu na listi sva imena, užasno ću sve kazniti”.

Ovdje Vojislav Šešelj upada u najdublju proturječnost u karijeri. Vojni zločinac koji se hvali svojim zlodjelima, a istovremeno se od njih distancira. To na kraju nije toliko neobično jer se sva srpska politika temelji na kontradikcijama. Napokon, čak i proturječnost patološki narcis vidi kao neproblematičnu: njegov je ego toliko jak da u njemu očite neistine lako postaju jednoznačne – istine. Tako je Vojislav Šešelj zločinac i ne-zločinac u istome tijelu.

Normalna, racionalna osoba Šešeljeva salta ne može shvatiti ozbiljno. Štoviše: ako bilo što ispunjava Šešeljevu karijeru, to je beskrajna serija anegdota u kojima, s gledišta racionalnog razuma, Šešelj ispada kao nešto što bi najmanje volio: kao klaun, i to s gledišta objektivne norme onoga što je komično i smiješno, a njezine temelje postavio je francuski filozof i nobelovac Henri Bergson početkom dvadesetog stoljeća. Što je komično (smiješno), uvijek je nesvjesno samog sebe. Patološki narcis je po prirodi komičan: memorijalni film “Veliki diktator” u kojem Charlie Chaplin glumi Adolfa Hitlera potpuno se temelji na Bergsonovoj teoriji komičnog. Malo smo se kada nasmijali toliko kao gledajući tu komediju. Komično je naime sve čega nismo svjesni, kada nešto činimo pogrešno: komične su mane koje nesvjesno ponavljamo – pijanac koji posrće po cesti nasmijava nas jer je njegovo ponašanje nesvjesno i krajnje neobično.

Chaplinov “Veliki diktator” i Vojislav Šešelj iz istog su gnijezda. Oni su format klauna. Na kongresu SRSJ (partija Ante Markovića) početkom 1990-ih Šešelj je fotoaparatom pokušao pogoditi kosovskog akademika Vetona Surroja – on se povukao i aparat je udario u glavu Mirka Kovača. Šešelj izjavljuje da se sve završilo bez značajne štete: naime, Surroi je veliki intelektualac, a Kovač loš pisac. Njegove glave tako nije šteta.

Na Haškom sudu Šešelj je suvereno objasnio kako je počeo rat u BiH: “Jedan Musliman na konju krenuo je baciti bombu na kafić zvan Srbija. Mirko Blagović je stajao ispred kafića, odmah pucao i pogodio Muslimana u nogu. A mene je najviše zanimalo kako je prošao konj. Hvala Bogu, konj je prošao živ i neozlijeđen. A onda je počelo pucanje… (i rat)”. Vojislav Šešelj nadalje tvrdi da je omogućio pobjedu Donalda Trumpa jer su tijekom posjeta Joea Bidena u Beogradu članovi njegove Radikalne stranke prosvjedovali ispred veleposlanstva SAD-a u majicama s natpisom: “Biden, dolje”. Slike su obišle ​​svijet. Šešelj je kratko nakon toga lobirao među Srbima u Arizoni, a upravo je Arizona odlučila predsjedničke izbore 2016. (tvrdi Šešelj). 4. listopada 2017. Šešelj je na Pink TV-u podupro legalizaciju prostitucije i veći utjecaj starleta na javni život u Srbiji. A a što je bitno, zauzeo se za više implantata kod žena, što bi se sve dobro odrazilo na srpski turizam. 10. travnja 2020. napokon je u emisiji na Happy TV-a izjavio da samo on ima lijek za COVID-19.

Gornji navodi kriju posljednji ključ enigme “Šešelj”: četnički vojvoda izvodi talk show na televizijama Pink, Happy TV i RTS koje su pod apsolutnom kontrolom vlasti u Beogradu. Šešelj je dopuštena oporba, uglavnom zato što ljudi u njemu prepoznaju dva elementa njegova političkog i osobnog identiteta: klauna i ratnog zločinca. Šešelj tako baca negativno svjetlo na cijelu oporbu koja nikada neće doći na vlast.

Ali upravo te dvije “kvalitete” već trideset godina drže Šešelja u vrhu srpskog javnog života. Postoji samo jedan način da se objasni paradoks: srpski se kriterij za ocjenjivanje takvih političara bitno razlikuje od europskoga. Šešelj je normalan samo sa stajališta srpskih parametara “normalnosti”. To pokriva i odgovor na pitanje: hoće li tamošnji političari (i njihovi birači) ikada dovesti Srbiju u Europu?

Neće.

Izvor: 7Dnevno

Nastavi čitati

Preporuka

VITALNI NACIONALNI KRIMINAL: Velike kriminalne afere koje godinama izbjegavaju tužioci u BiH

Ne osjećam se sigurno, kaže glavna državna tužiteljica. Konačno može donekle razumjeti nesigurnost hiljada onih koji su ostali bez posla, koji su štrajkovali glađu, smrzavali se na ulicama tražeći pravdu, koji su strahovali za golu egzistenciju, dok su tužilaštva amnestirala aktere pljačkaške privatizacije.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Izetbegović Dodik Čović

Ne osjećam se sigurno, kaže glavna državna tužiteljica. Konačno može donekle razumjeti posebnu nesigurnost hiljada onih koji su ostali bez posla diljem Bosne i Hercegovine, koji su štrajkovali glađu, smrzavali se na ulicama tražeći pravdu, koji su strahovali za golu egzistenciju svojih porodica, dok su tužilaštva amnestirala aktere pljačkaške privatizacije, otimačine firmi, međunarodnog pranja novca, pljačke budžeta javnim nabavkama, sve ono što možemo karakterisati kao „udruženi višenacionalni kriminalni poduhvat“. Ako se ne može sjetiti o čemu govorimo podsjetićemo na nekoliko nasumičnih primjera, nekoliko od stotine sličnih.

– Kao što može i treba saslušati Milorada Dodika nakon javnog priznanja da MUP RS nelegalno prisluškuje odabrane osobe, državno ili bilo koje tužilaštvo bi moralo istražiti na koji način je grupacija Stanić-invest ( sada “Sa Dagitim”) bliska HDZ-u BiH izdejstvovala odluku Ustavnog suda BiH da im Agencija za privatizaciju isplati deset miliona maraka kao odštetu što im je raskinut ugovor o privatizaciji Fereolektra. Nisu poštovali privatizacioni ugovor, a Ferolektro su koristili za profit bez investiranja, otpuštajući pri tome radnike.

– Prošlo je sedam godina otkako su Vladimir Romanov i njegova „Ukio grupa“ pobjegli iz BiH odnijevši iz firmi „Birač“ i „Alumina“ milijardu maraka. Zbog te pljačke niko nije završio iza rešetaka. Romanov je van dometa organima gonjenja, ali njegovi saradnici iz Republike Srpske i dalje uživaju u slobodi, dok se uporedo glavna tužiteljica Tadić sastaje u zvorničkim restoranima sa akterima pljačke.

– Sjećate li se afere „ Gibraltar“? Desetak uhapšenih, gromoglasne najave iz tužilaštva o posjedovanju nepobitnih dokaza o organizovanoj grupi i protipravnoj koristi u milionima eura, međunarodnom kriminalu, pranju novca. Optužnica se zahvaljujući „greškama“ tužiteljice Dragice Glušac svela na 215 hiljada KM i tri optužena. Bivši rukovodioci HT Mostar Stipe Prlić i Zoran Bakula te direktor marketinške agencije S.V.-RSA Neven Kulenović su potom oslobođeni krivice. O aferi i drugim akterima više ni riječi iz tužilaštva.

– Žurnal je barem povremeno, a tužilaštva nikako nisu, pažnju posvetio svojevrsnom paralenom platnom sistemu kojeg su uspostavili privatizacioni fondovi i njihova društva, putem dionica privatizovanih firmi, gdje velike svote novca cirkuliše „na crno“. Na sceni je i međunarodno višemilionsko pranje novca. Očito su (sa)učesnici sa raznom političkom pozadinom prevelike „ribe“ za tužilačku intervenciju.

– Poslovi Nikole Špirića i dalje su tužilački tabu. Zbog različitih koruptivnih radnji Nikoli Špiriću i njegovoj porodici zabranjen je ulazak u SAD, ali i pored brojnih dokaza za tužilaštva nema ništa sumnjivo u procesu kupovine Špirićevog stana u Beču, plaćanju radova na kući u Drvaru iz interventnih budžetskih sredstava, krivotvorenje zaključaka parlamentarne Komisije za nadzor Obavještajno-sigurnosne agencije BiH u vrijeme afere „Ušće“… Dovoljno? Za tužilaštvo ne…

– Kratko je trajalo vjerovanje da će Tužilaštvo BiH istražiti slučaj trgovine diplomama širom BiH. U stvari, jesu istraživali ko su izvori novinarima Žurnala. Nakon tog nesupješnog pokušaja, istraga je obustavljena…

– Sjećate li se afere „Pandora“? Ona više nije interesantna ni bivšem direktoru UIO Kemalu Čauševiću kojem se tobože sudi, dok su svi ostali akteri, njih 55 uveliko vraćeni na radna mjesta, a kriminal „težak“ nekoliko milijardi sveden na dva registratora. Od svega se odustalo nakon spoznaje da je u pozadini „sveto političko trojstvo“ HDZ BiH, SNSD i SDA.

Podsjetimo i na „nestanak“ 53 tone duhana zaplijenjenog u akciji Tužilaštva BiH, potom svojevrsne privatizacije „Puteva RS“ od strane direktora Nenada Nešića, ili blago rečeno sumnjivog ugovora o izgradnji TE Ugljevik koji je Vlada RS potpisala sa ruskim biznismenom Rašidom Serdarovim.

Nikada državno tužilaštvo nisu zainteresovali brojni im dostavljeni dokazi o lažiranju izbora, od „glasanja“ umrlih, naknadnog upisivanja praznih glasačkih listića do friziranih biračkih spiskova. Zar da se zamjere navedenom trojstvu?

Tomovi bi se mogli ispisati sa samo kratkim opisima šta su sve mogla, a nisu istražila tužilaštva u BiH do pojave pandemije, a još jedan tom samo za ono što se dešavalo u javnim nabavkama tokom dva mjeseca proglašenja prirodne nesreće, odnosno vanrednog stanja u RS.

Zloupotrebe donacija za Srebrenicu, „biznis“ Ranka Škrbića, izgradnja Andrićgrada, poslovi štampanja bh. pasoša, privatizacija banjalučke pivare, Bobar banka, Pavlović banka, Krivaja, Vranica, Hidrogradnja, Šipad, razne koncesije, Pretis, Aluminij, Šume Herceg-Bosne, Vitezit, ubistva Davida Dragičevića i Dženana Memića, mnogo toga unazad do slučajeva Hercegovačke banke, afere „Reket“ i izgradnje zgrade Vlade RS čijim se neprocesuiranjem pravosuđe potom predalo političkoj dominaciji.

Izuzetak je istina, optužnica protiv bivšeg ministra sigurnosti i državnog parlamentarca Dragan Mektića podignute iz samo jednog razloga, što im je jasno i glasno više puta izgovorio sve gore napisano.

Izvor: zurnal.info

Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner

ANKETA

Bojite li se Koronavirusa?

Najčitanije objave

Popularno