Kontaktirajte nas na:

Preporuka

DRAGO BOJIĆ: Odlazak Hrvata

Ako nekad u budućnosti neki bosanski franjevac bude sastavljao „svoj enchiridion“ i istraživao što se to dogodilo s bosanskim katolicima koncem 20. i početkom 21. stoljeća, morat će konstatirati da se njegovi prethodnici, uz rijetke izuzetke, nisu znali nositi s izazovima vremena…

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Dok bosansko-hercegovački Hrvati masovno iseljavaju, njihovi „legitimni“ politički predstavnici maštaju o oživljavanju Herceg-Bosne, navlačeći time mržnju prema narodu koji predstavljaju i stvarajući dodatnu psihozu straha i ugroženosti u onim dijelovima zemlje u kojima su Hrvati manjina.

Nije bilo teško pretpostaviti da će ulaskom Republike Hrvatske u Europsku Uniju bosansko-hercegovački Hrvati masovno iseljavati iz BiH. Imajući na umu kakve će to posljedice donijeti Franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj i Katoličkoj crkvi u BiH, napisao sam o tome u jesen 2014. godine tekst pod naslovom Egzodus koji se nikog ne tiče (tekst je objavljen u sarajevskom tjedniku Dani).

U međuvremenu, a prošlo je od toga pet godina, deseci tisuća bosansko-hercegovačkih katolika i Hrvata su napustili BiH, a čini se kako će se iseljavanja nastaviti i u godinama koje slijede. U spomenutom tekstu sam napisao da bosansko-hercegovački Hrvati doživljavaju najdramatičnije trenutke svoje novije povijesti, da su sve bliže statusu manjine, iščašene u vlastitoj zemlji, raseljene diljem Europe i svijeta, i nesposobne da spozna samu sebe i svoju nesreću.

Sjetio sam se tog teksta ovih dana pregledavajući statističke podatke samostana i župa Franjevačke provincije Bosne Srebrene u razdoblju od 2016. do 2019. godine. Iseljavanje je, pokazuju statistički podaci, snažno zahvatilo sve župe, a neke od njih su u samo posljednje tri godine ostale bez petsto, tisuću pa i više vjernika. Ovdje je riječ o onim župama na kojima pastoralno djeluju bosanski franjevci, a slično je stanje i u drugim katoličkim župama u Bosni i Hercegovini.

Dok franjevci, svećenici i biskupi u BiH posljednjih godina bespomoćno promatraju nezaustavljivi pad broja vjernika, politički predstavnici toga naroda ponovno se vraćaju zlodusima prošlosti koji su ponajviše i uzrokovali današnje stanje. Koncem ožujka održan je u grotesknoj nacionalnoj opijenosti i patriotskoj atmosferi IV. Sabor Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, na kojem je odlučeno da treba rehabilitirati tu političku zajednicu jer je ona „garant opstanka Hrvata u BiH“ i očuvanja njihovih političkih interesa.

Ne misle tako samo takozvani „legitimni“ politički predstavnici Hrvata u BiH, tako misli i većina njihovih duhovnika i pripadnika tog naroda, uključujući i mnoge koji su zbog takve hrvatske politike i općenito zbog politike u BiH, morali iseliti. Za sadašnje političke predstavnike bosansko-hercegovačkih Hrvata i za njihove duhovne pastire koji se ne žele suočiti s teškim posljedicama herceg-bosanske politike mogle bi se parafrazirati riječi Ive Andrića iz Travničke hronike:  „što su niže padali, sve su se više hranili lažima i varali sami sebe velikim rečima, smelim pričama i sujetnim maštanjima.“

Kad cijela ta stvar s Herceg-Bosnom i herceg-bosanskom politikom koja je sudjelovala i u humanom preseljenju i u političkoj trgovini ljudima i teritorijima, ne bi bila tako strašna i užasna, mogli bismo želju za njezinim ponovnim oživljavanjem prokomentirati riječima bosanskog franjevca fra Mate Kristićevića s početka 19. stoljeća, a koje u više navrata zapisuje u svom Enchiridionu (priručniku s praktičnim savjetima): „Što vam vrijedi sada podizati ogradu tora kad ste izgubili stado?“ Ali, najvažnije obilježje te politike i jest u tome što joj je uglavnom stalo do „tora“ – teritorija, a manje ili nikako do ljudi.

U spomenutom priručniku pisanom prije dva stoljeća, u kojem se opisuje propast bosanskog kraljevstva, povijest bosanskih franjevaca i njihova stradanja u osmanskom razdoblju, ovaj franjevac samokritički upozorava i na to da su i nepromišljeni postupci nekih bosanskih franjevaca u prošlosti nanosili štetu i franjevačkoj zajednici i bosanskim katolicima. Zato svoj Enchiridion i posvećuje budućim generacijama franjevaca kako ne bi ponavljali pogreške svojih prethodnika i kako bi i sebi i vjernicima za koje su odgovorni olakšali život. Ne znamo jesu li njegove savjete i upute bosanski franjevci čitali u 19. stoljeću i koliko su im pridavali važnosti, ali je dobro što su franjevci Franjevačkog samostana Sv. Duha u Fojnici početkom ove godine objavili ovo djelo jer ono upotpunjuje sliku o životu bosanskih franjevaca i katolika i njihovim stradanjima u osmanskom razdoblju.

Izlet u povijest bosanskih franjevaca i katolika nema za cilj povlačiti usporedbe između prošlog i sadašnjeg vremena, jer su ona različita i u političkom i u religijskom smislu. Ovdje samo želimo podsjetiti da su bosanski katolici (danas etnički Hrvati) i u prošlosti proživljavali vjerojatno i strašnije nevolje nego što je to slučaj danas. Ali u toj mučnoj i turbulentnoj prošlosti bosanski franjevci i katolici su uspijevali ponovno se podizati i obnavljati. Teško je očekivati da će se to dogoditi nakon stradanja u posljednjem ratu i sadašnjih masovnih iseljavanja, pogotovo ako se i dalje slijepo bude slijedila sadašnja hrvatska politika u BiH.

Dok, dakle, bosansko-hercegovački Hrvati masovno odlaze iz svoje zemlje, njihovi „legitimni“ predstavnici maštaju o oživljavanju Herceg-Bosne, navlačeći time mržnju prema vlastitom narodu i stvarajući dodatnu psihozu straha i ugroženosti u onim dijelovima zemlje u kojima su Hrvati manjina. Istodobno predstavnici Katoličke crkve pozivaju s oltara na „očuvanje katoličkih i hrvatskih ognjišta“, ali čini se da ti pozivi dolaze prekasno i da su dijelom pokušaj umirivanja vlastite savjesti zbog šutnje ili nekritičkog pristajanja uz hrvatsku politiku proteklih desetljeća.

Za to vrijeme, bosansko-hercegovački katolici i Hrvati, što zbog nemogućnosti da u vlastitoj zemlji dostojanstveno žive, što zbog političke nesigurnosti i straha od ugroženosti kojim ih plaše njihove vođe, suočeni s „beskućništvom neviđenih razmjera i neukorijenjenošću neviđenih dubina“ (H. Arendt), razočarani i ogorčeni, kao „lutajući apatridi“ iseljavaju masovno, a možda i nepovratno.

Egzistencijalnu, socijalnu i političku nesigurnost našeg podneblja, iako u jednom drugačijem vremenu i kontekstu, književnik Mirko Kovač u svom romanu Grad u zrcalu sažima u jednoj rečenici: „Treba bježati iz zemalja u kojima je bijeda jedino sigurno nasljedstvo.“ Čini se da ova rečenica opisuje sadašnju sudbinu bosansko-hercegovačkih Hrvata i velikog broja ljudi koji posljednjih godina bježe s Balkana.

Socijalna bijeda je posljedica ovdašnjih politika koje konstantno šire strah od drugih i ostaju neprobojno zapakirane u nacionalističke narative, odgađajući mogućnost uspostave društva iz kojeg ljudi neće prisilno odlaziti. U takvom političkom ozračju – u ozračju straha, nesigurnosti i konstantnih napetosti, u društvu korupcije i kriminala, mnogi više ne vjeruju da je moguća drugačija i bolja Bosna i Hercegovina. Besmisao koji proizvode ovdašnje politike konstantno ubija društvenu nadu i tjera ljude iz ove zemlje.

Ako nekad u budućnosti neki bosanski franjevac bude sastavljao „svoj enchiridion“ i istraživao što se to dogodilo s bosanskim katolicima koncem 20. i početkom 21. stoljeća, morat će konstatirati da se njegovi prethodnici, uz rijetke izuzetke, nisu znali nositi s izazovima vremena i da su sudbinu naroda koji duhovno vode izručili u ruke političkim mešetarima koji su trgovali ljudima u ratu i koji su ih svojom politikom u miru otjerali iz vlastite zemlje.

Drago Bojić | tacno.net

Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner
Postavite komentar
0 0 glas
Ocjena članka
Pretplati se
Obavijesti me o
guest
0 Komentara
Uredne povratne informacije
View all comments

Preporuka

Kako mala Hrvatska pomaže u izgradnji velike Srbije?

Dok je HDZ zauzet pretvaranjem Hrvatske u ‘Kostariku Europe’, a Srbija se širi prema zapadu, Andrej Plenković i njegovi servilni ministri bezumno majmuniraju prazne floskule o ‘raznolikosti’ i ‘inkluzivnosti’ kako bi ispunili gladne uši lijevo orijentirane EU birokrati.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Je li ovo zapadni Balkan, oko 2030. godine?

Ništa više ne otkriva prazninu takozvane hrvatske “vanjske politike” od odgovora vlade Andrije Plenkovića na nedavne rezultate izbora u susjednoj Crnoj Gori.

Ti događaji nisu ništa drugo do seizmički. Kako je sjeverna hemisfera ulazila u jesen, Balkan je ušao u novu sezonu nestabilnosti sa Srpskom pravoslavnom crkvom (SPC) i pristašama velikosrpske ideologije koji su izašli kao pobjednici na nedavnim crnogorskim izborima koristeći religiju za mobilizaciju i prisluškivanje Srba samohranjeni pojam povijesne ‘žrtve’.

Nakon što je bila na vlasti 30 godina, vladajuća stranka u Crnoj Gori, Demokratska partija socijalista (DPS) koju je predvodio Milo Dukanović izgubila je od tri prosrpske i proruske oporbene koalicije – Mir je naša nacija, koalicija Crno na bijelo i Za Budućnost crnogorskog saveza – koji je osigurao 41 od 81 mjesta u parlamentu.

Iako je sve ovo počelo kada je DPS donio zakon o vjerskim reformama kojim se nastojalo zacementirati autokefaliju Crnogorske pravoslavne crkve, koju su Srbi rasformirali 1918. godine, ovo pitanje buja ispod površine najmanje posljednja dva desetljeća.

Napokon, Srbi nikada nisu prihvatili raspad Jugoslavije prije 20 godina i dugo su jadikovali za novom ‘Velikom Srbijom’.

To je isto artikulirao bivši srbijanski premijer Boris Tadić koji je 2014. objavio najnoviji koncept proširene srpske države.

Što se tiče hrvatskoga vladajućeg HDZ-a kao da se sve to događalo na zapadnoj obali Antarktika, a ne 55 minuta leta od Zagreba.

I kao da podsjeća nekoga s povijesnom amnezijom, taktike koje je koristilo prosrpsko savezništvo u Crnoj Gori – poput blokada cesta jezivo su podsjećale na slične onima zaposlenim u Hrvatskoj tijekom ‘Balvan revolucije’ koju su vodili Srbi i stvorili tzv. Regija Srpske autonomne Krajine početkom 1990-ih.

Andrija Mandić, iz saveza ‘Za budućnost Crne Gore’, zastrašujuće je zaprijetio da će “iskopati zakopano oružje”, tanko zastrta referenca na masakre muslimana u mjestima poput Srebrenice, dok je istovremeno pozivajući zemlju Muslimanski poslanici čija je podrška bila presudna za održavanje DPS-ove većine u parlamentu, a ne za podržavanje zakona o vjerskim reformama, rekavši “ako dođete nakon naše crkve, mi ćemo doći nakon vaših domova”.

Mandićeve komentare ne treba shvaćati olako, s obzirom na to da je poznato da je bio pristaša osuđenih ratnih zločinaca Radovana Karadžića i Vojislava Šešelja, kao i da je učenik onoga što američki povjesničar Michael Sells naziva “kristoslavizmom”, mješavinom istočnog pravoslavnog kršćanstva i ekspanzionistički slavenski nacionalizam, koji slavenske muslimane vidi kao “otpadnike” od kršćanstva.
Odgovor Plenkovićeve vlade na sve to bio je kukavički oblik radijske šutnje – vladi u Zagrebu bila su potrebna dva puna dana da čak odgovori na događaje koji su se dogodili sa svojim kolegom saveznikom iz NATO-a 31. kolovoza.

Ali ništa od ovoga ne bi trebalo biti iznenađenje za nekoga tko čak i slučajno razumije balkansku povijest.

Primjerice, prema Borisu Begoviću, profesoru ekonomije na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Beogradu, demokracija, pluralizam i Srpska pravoslavna crkva (SPC) uvijek su bili neugodni. “Pravoslavno kršćanstvo nije bilo zapreka liberalnoj demokraciji u Srbiji: već je bilo obrnuto. Drugim riječima, kaže, robusna i održiva demokracija bila je prepreka pravoslavlju ”, piše Begović. Srpski pokret žena za crno za ljudska prava kaže da „Prikazujući se kao spasiteljicu i čuvaricu srpskog identiteta, [Srpska pravoslavna] crkva koristi nacionalističku retoriku božanski zaređene„ Velike Srbije “.

Ali ovdje se ne radi samo o teritoriju – radi se i o novcu – puno novca i ogromnim količinama imovine. SPC zna da će bez monopola u društvu uvenuti poput cvijeta u pustinji – primjer onoga što se dogodilo postreformacijskoj katoličkoj crkvi lekcija je koju je vodstvo SPC dobro naučilo.

To su primijetili Dragan Šljivić i Andrijana Maksimović u svojoj studiji iz 2018. godine, Pravoslavni kršćani i demokracija u Srbiji: „… odnos pravoslavlja i demokracije često se postavlja kao rasprava o dva suprotna koncepta. To možemo nazvati ‘tezom o nespojivosti’, koja sadrži stav da je pravoslavna crkva formirala dominantna pravoslavna društva, tako da se sada suočava s poteškoćama u demokratizaciji i demokratskoj konsolidaciji. ”

Ta se ‘nespojivost’ očitovala u prosincu 2019. godine, kada je Crna Gora donijela svoj zakon o vjerskim reformama koji je kao državno vlasništvo registrirao sve vjerske građevine i lokalitete koji su ranije bili u vlasništvu neovisne kraljevine Crne Gore prije nego što je 1918. godine postala dijelom Jugoslavije u kojoj su dominirali Srbi.

Novi zakon navodi da vjerske zajednice mogu ‘zadržati svoju imovinu samo ako mogu pružiti jasne dokaze o pravu vlasništva’, što je pokrenulo optužbe SPC-a da Crna Gora planira ‘osporiti svoje posjede’.

Međutim, ovo je samo dio novog zakona – drugim dijelom želi se zemlja pretvoriti u sekularnu državu, kao i da se bivša supresirana Crnogorska pravoslavna crkva (CPC) statusom izjednači sa svim ostalim religijama, uključujući i posebno, SPC.

Zahvaljujući pobjedi na izborima koalicije nadahnutoj od SPC-a, čini se da srpska crkva ima vlastitu zemlju – Krajinu 2.0 – koja je ovog puta u kompletu s vlastitom mornaricom u Boki Kotorskoj, doslovno na 30 minuta vožnje od najjužnije hrvatske granice.

Ali to nije sve.

U sve autonomnijem dijelu susjedne Bosne i Hercegovine (BiH) kojim upravljaju Srbi, planiraju se pretvoriti grad Banja Luka u europsku ‘prijestolnicu’, a projekti za novo središte grada procurili su u tisak poznatih europskih urbanih naselja tvrtka za planiranje i dizajn Cosmos Architecture.

Teško da je to zaista iznenađenje, jer srpski nacionalisti vide BiH kao „dragulj u svojoj kruni“ i započeli su četiri rata zbog bosanskog vlasništva, jedan od njih 1. svjetski rat koji je rezultirao smrću oko 20 milijuna ljudi.

Pa opet, mnogo toga ne bi bilo moguće bez pasivno-agresivnog sudjelovanja Plenkovićevog HDZ-a, gdje njegov ogranak u BiH pod mrtvom i korumpiranom vladavinom tipa kao npr. Ante Čovića djeluje kao jedno ‘krilo’ za političke interese čelnika bosanskih Srba Milorada Dodika.

I sve to uz zagrebački ‘blagoslov’, onaj isti Zagreb koji iz straha od reakcije SPC-a u crnogorskom stilu do danas odbija čak i raspravljati o priznavanju mlade Hrvatske pravoslavne crkve (HPC), unatoč tome što je to izravno u suprotnosti s člankom 41. hrvatskoga Ustava i niza zakona EU.

Ako se ovo nastavi – a čini se da ništa ne govori da neće – Srbi u roku od 10-15 godina mogu završiti s tri države – sadašnjom Republikom Srbijom, Jadranskom Srbijom (Crna Gora) i ‘zapadnom’ (Bosanskom) Srbijom.

Najviše što bi Hrvatska mogla izvući iz ovog geopolitičke krađe zemlje je mali dio zapadne Hercegovine.

Međuvremenu, dok je HDZ zauzet pretvaranjem Hrvatske u ‘Kostariku Europe’, a Srbija se širi prema zapadu, Andrej Plenković i njegovi servilni ministri bezumno majmuniraju prazne floskule o ‘raznolikosti’ i ‘inkluzivnosti’ kako bi ispunili gladne uši lijevo orijentirane EU birokrati.

Par dana prije vladika Mihailo Dedeić, poglavar Crnogorske pravoslavne crkve u novinskom intervjuu rekao da „…Crna Gora ima mnogo izdajnika, dok ste vi u Hrvatskoj imali samo jednog.”

To može biti istina, ali ne mora, ali jedno je sigurno: vrijeme da HDZ iz svog imena izbaci ‘H’ jer u njemu nema ni zrne ‘hrvatskog’ interesa.

Izvor: narod.hr

Nastavi čitati

Preporuka

HALILOVIĆ: Vučić obnavlja Dušanovo carstvo! Dio Hrvatske u opasnosti! Evo kako planiraju uzeti Crnu Goru!

“Regija mora shvatiti kakva opasnost prijeti od ideje nove srpske hegemonije, o zajednici srpskih država ili teritorija, o ‘srpskom svijetu’. Mora se prepoznati da u ovom trenutku imamo pokušaj srpskog predsjednika da obnovi Dušanovo carstvo čemu se moramo usprotiviti prije nego što bude kasno. Inače ćemo ponovo imati novu nestabilnost i rat na ovim prostorima“, kaže u razgovoru za “Vikend novine” Enver Halilović, sveučilišni profesor iz Tuzle čija je specijalnost politička filozofija.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Enver Halilović

Halilović, koji je bio rektor Sveučilišta u Tuzli, ministar u Vladi Tuzlanskog kantona i ambasador BiH u Moskvi, kaže da dugo vremena prati političku i javnu scenu ne samo na zapadnom Balkanu, već i šire i da ga zabrinjavaju kampanja i događaji nakon parlamentarnih izbora u Crnoj Gori.

“Lideri u regiji moraju shvatiti, kao što je to odlično prepoznao i shvatio crnogorski predsjednik, gospodin Đukanović, o čemu se radi i da zajednički prenesu svoje opravdane strahove nekome izvan ove regije tko na ovaj prostor ima utjecaj, upozorava Halilović, s kojim su novinari razgovarali u Baru, gdje provodi godišnji odmor.

Gost “Vikend novina” upozorava da je pred Crnom Gorom novo veliko iskušenje – popis stanovništva, koji je projektiran tako da pokaže da je većinsko stanovništvo u državi srpsko, zbog čega bi već sada Crna Gora trebalo alarmirati i svoju i međunarodnu javnost kako bi spriječila manipulacije i ideologizaciju popisa.

*Završeni su parlamentarni izbori, slijedi formiranje novog kabineta, u kojem će se naći tri koalicije sa dvadeset različitih političkih subjekata. Upozoravate da imamo razloga za zabrinutost. Zašto?

Ima razloga za zabrinutost. Jedan leži u činjenici o veoma značajnom prisustvu Srpske pravoslavne crkve u dosadašnjim procesima, posebno u konstituiranju nove vlasti u Crnoj Gori. To zabrinjava i to se u novijoj povijesti nije dogodilo u posljednjih 200 godina. Posljednja situacija ovakvog miješanja vjere u politiku bila je, iako će možda ovo nekome zvučati pretjerano, u Iranu. To je nedopustivo, van pameti. Gotovo je za nepovjerovati da se takvo nešto dogodilo u građanskoj, sekularnoj Crnoj Gori. Pretpostavljam da razlozi leže i u nagomilanim povijesnim procesima koji su se odvijali na ovom prostoru koji Europa zove Zapadni Balkan.

*Što Vas još zabrinjava?

Činjenica koja zabrinjava jest da će nova vlast, kada bude formirana, biti vrlo nestabilna, da će funkcionirati na način međusobnog ucjenjivanja i podrške samo u onome što nekome u političkom smislu bude odgovaralo. Pretpostavljam da nova vlast neće moći ući ni u kakav ozbiljan reformski posao i da će se sve svesti samo na smjenjivanje ljudi, na pripremu za nove izbore i pripremu za popis, imajući u vidu da je strateški cilj tzv. svesrpske politike Srbije da Srba u Crnoj Gori bude više nego Crnogoraca, odnosno da budu najbrojnija nacija. Sve to kada pogledate, vrlo su vidljivi procesi koji ukazuju na to da se, nažalost, stvara krizni prostor u Crnoj Gori, koji se neće zadržati samo na vašoj državi, već će se proširiti i na ostale prostore u regiji. Sama promjena vlasti nije sporna, ali zamislite situaciju da lideri stranke koja dolazi na vlast najavljuju hapšenje službenika dosadašnje vlasti, koji nagovještavaju zabranu rada DPS-a, partije koja nema nikakve elemente zbog kojih bi se uopće postavilo pitanje njene zabrane. Sa druge strane ne zabranjuju se društveni pokreti, nevladine strukture koje sa sobom nose mržnju i opasnost.

*Kako komentirate sastanak pobjednika na izborima sa srpskim mitropolitom Amfilohijem, na kojem su dogovarali kadrovska rješenja u novoj vlasti?

Odlazak kod mitropolita SPC nagovještava teokratsku vlast i državu, iako je sadašnja sekularna Crna Gora davno završila s teokratskim svojstvom, kada i čitav europski prostor. Vjerske organizacije imaju svoje polje djelovanja kao društvene, a ne kao političke organizacije. O kakvom se to novom pravoslavnom fundamentalizmu radi ovdje ako vlast ustoličuju pravoslavni svećenici. To su neka pitanja koja svaki razuman, racionalan čovjek mora postaviti i sebi i svakom drugom. Jer, to odmah znači netrpeljivost sa drugim religijama, pozivanje na eliminaciju drugih, progon…

Halilović upozorava na crnogorsko srpstvo

Ono što u pravom smislu zabrinjava jest jačanje crnogorskog srpstva. U srpskoj hegemonističkoj ideji Crne Gore Crnogorci su stanovnici teritorijalne jedinice i zajednica kojoj oni ne dopuštaju nacionalno priznanje. U krajnjem, priznaje se Crna Gora kao država, ali ne kao država Crnogoraca i drugih naroda, već kao srpska država. To je, jednostavno, teritorij na kojem žive ljudi koje oni zovu Crnogorcima, a vode porijeklo iz stare Crne Gore koja je postojala prije 1878. godine. Iz tog vremena imamo crnogorsko srpstvo u Crnoj Gori čak u vladajućim strukturama… To crnogorsko srpstvo bilo je vrlo izraženo do socijalističke Jugoslavije.

Iskušenja i izazovi čekaju i Crnu Goru i regiju. U ovom momentu na djelu imamo pokušaj Aleksandra Vučića da obnovi Dušanovo carstvo, da se formira neka nova vrsta nekadašnjeg carstva, ako ne kao jedna država, onda kao konfederacija ili federacija tzv. srpskih država. Pri čemu se pod srpskim državama ne podrazumijeva samo Crna Gora, nego i BiH i Kosovo i dio Makedonije, Hrvatske… To ide vrlo daleko. Korijeni jednog ovakvog više desetljetnog projekta su duboki. To je ideologija koja se desetljećima izgrađuje u glavama vladajuće elite u Srbiji. Ne govorim o srpskom narodu u cjelini, nego o vladajućim strukturama srbijanske vlasti.

*Upravo na takvu opasnost konstantno upozorava crnogorski predsjednik Milo Đukanović, iako je zbog takvih otvorenih stavova na meti srpskih medija…

Đukanović je vrlo ozbiljan političar na ovim prostorima. Ja ga smatram među najistaknutijim političkim misliocima i pragmatičarima na prostoru Zapadnog Balkana. Njegova analiza situacije u Crnoj Gori i regiji nakon vaših izbora je apsolutno razložna, smislena i utemeljena na povijesnim i pravno političkim činjenicama. Događaji u Crnoj Gori su u stvari neki pokušaj da se kompenzira gubitak Kosova. Ali, to srpskoj vladajućoj eliti nije dovoljno, već kroz razne ideje stvaranja saveza srpskih država nastavljaju stari Miloševićev projekat – Svi Srbi u jednoj državi. Pri čemu se ne podrazumijavaju samo Srbi pravoslavci, nego i Bošnjaci, katolici, Hrvati, oni koji žive u Vojvodini, Slavoniji…

Dakle, radi se o jednom ozbiljnom projektu i u tom kontekstu vrlo ozbiljno treba razmotriti i ideju “Mini Šengena“.

*Zašto u kontekstu obnove Dušanovog carstva spominjete i ideju “mini Šengena”?

Zbog toga što se ta ideja vrlo dobro uklapa u shemu velikosrpske politike. To je samo blaga ekonomska, globalistička verzija Dušanovog carstva. Tu nema nikave dileme. Ja sam za to da se sa državama o kojima se govori u tzv. “Mini Šengenu” uspostavi najbliskija moguća suradnja, ali na principu međusobnog dogovaranja, pravljenju sporazuma Crne Gore s Bosnom, Bosne sa Srbijom, Srbije sa Kosovom, Sjevernom Makedonijom…, a ne da se međusobno potpisuju sporazumi o “Mini Šengenu”. To je nepotrebno.

*Št0 dalje?

Regija mora shvatiti kakva je opasnost od ideje nove srpske hegemonije, o zajednici srpskih država ili teritorija, o “srpskom svijetu”. To čitava regija mora prepoznati i tome se treba usprotiviti. To je nešto što proizvodi nemir, mržnju, nemogućnost zajedničkog života, što će proizvesti ponovo rat. Lideri u regiji moraju shvatiti, kao što je to odlično prepoznao i shvatio gospodin Đukanović, da ćemo imati novu nestabilnost i rat na ovim prostorima i da zajednički prenesu svoje opravdane strahove nekome izvan ove regije, a koji na ovaj prostor ima utjecaj.

*Uporno upozoravate na iskušenja koja nas očekuju naredne godine tokom realizacije popisa stanovništva…

Crna Gora će imati pravi lom oko popisa stanovništva. Kompletna infrastruktura za popis može biti napravljena preko SPC i prosrpskih partija. Poprilično sam uvjeren da će za popis biti uložen ogroman novac koji će doći sa adresa van Crne Gore. Sumnjam da će biti neke javne kampanje, više će se raditi novcem, tajnom podrškom, odlascima od kuće do kuće… Crna Gora, njena dosadašnja vlast, a vjerujem i dio buduće moraju da alarmiraju i međunarodnu zajednicu kako bi spriječili manipulaciju popisom, odnosno ideologiziranje popisa.

*Ima li nešto dobro u čitavoj ovoj priči?

Dobra je stvar što će nova opozicija u Crnoj Gori biti veoma jaka. To daje veliku nadu da će Crna Gora, bez obzira na sve opasnosti, ostati demokratska država. Ostaje otvoreno pitanje u kojoj mjeri će biti efikasna demokratska borba protiv nedemokratskih ideja…

*Na što konkretno mislite?

Čitam u novinama da se podnose tužbe čak i protiv ljudi koji svoje mišljenje o izborima, situaciji u državi, iskažu na društvenim mrežama. To govori o nagovještaju zabrana elementarnih ljudskih sloboda, a to je sloboda govora i sloboda mišljenja. To je nešto o čemu se u demokratskom svijetu, makar od Francuske revolucije ne postavlja kao pitanje.

Očigledno da je, nažalost, došlo vrijeme da Lovćen, u novim okolnostima, ponovo postane branik crnogorske državnosti u ovom slučaju od srpske države. Biće vrlo intrigantno za mnoge ljude kada kažete da se Crna Gora nekada branila od otomanske, a sada se brani od srbijanske vlasti.

Halilović je za kraj objasnio kako je ustanovljenje Dana srpskog jedinstva i zastave jedan Vučićev potez koji dodatno ukazuje na stremljenja velikosrpske politike. Sve to popraćeno je pričama o izgradnji infrastrukture i i ekonomskom povezivanju takozvanih srpskih država. Profesor najavljuje kako će se s vremenom formirati stranke koje će se zalagati za objedinjavanje tog prostora.

Komentirao je i najave SPC-a o rušenju Njegoševog mauzoleja na Lovćenu: “Zamislite tu psihologiju da neko hoće srušiti spomenik jednog vremena. To su radili talibani, oni su krenuli sa rušenjem svih spomenika neislamske kulture. To je talibanska psihologija i to dodatno govori o tome da je na sceni pravoslavni fundamentalizam. Poručio je i to kako SPC ne vidi potrebu da Crnogorci imaju svoju crkvu. “Oni naprosto ne priznaju Crnu Goru kao naciju niti državu”, rekao je Halilović.

Izvor: dnevno.hr

Nastavi čitati

Preporuka

BOSNA JE TREĆA META: Vučić uz podršku Kremlja pokušava ostvariti Miloševićev projekat

Iako Vučić izbjegava kampanju za bosansku podjelu i ujedinjenje sa RS, računica je da će šira regionalna kriza i sukobi u samoj Bosni pružiti buduće mogućnosti za secesiju kada Zapad bude ometen..

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Vučić Putin

Nova vladajuća koalicija može oslabiti zapadnu orijentaciju Crne Gore, posebno ako Demokratski front ostvari dominaciju ili jak uticaj u novoj vladi. Usko je povezan sa srpskim nacionalističkim grupama i ruskim operativcima i podržava projekat “Velike Srbije“. Nastojaće da ojača srpski identitet u Crnoj Gori i poništi novi zakon o vjerskoj svojini, ovo su veliki koraci u oživljavanju velikosrpskog projekta, kaže za Pobjedu američki analitičar Januš Bugajski.

Viši saradnik Centra za analizu evropske politike iz Washingtona objašnjava da Vučić dvoličnom diplomatijom vraća nestabilnost na Balkan i uz podršku Kremlja pokušava da ostvari ono što Milošević nije uspio.

“Velikosrpski projekat oživljen je pod predsjedništvom Aleksandra Vučića. Ali za razliku od ere Slobodana Miloševića, projekat se više ne vrti oko otvorenog rata, etničkih ubistava, masovnih protjerivanja i teritorijalnog otimanja. Kampanja sada funkcioniše kroz tri glavna principa – prikrivanje, fleksibilnost i strpljenje. Za vrijeme Miloševića, proširena Srbija trebalo je da iznikne iz raspadnute Jugoslavije tako što bi se prostirala na teritorije u kojima su bile srpske većine iz susjednih republika uz ubijanja i protjerivanja drugih etničkih grupa da bi bila stvorena srpska većina”, navodi Bugajski.

Tri glavna elementa

Projekat je, ističe on, propao uglavnom zbog otpora Hrvata, Bošnjaka, Albanaca i Crnogoraca i međunarodne vojne intervencije koju su predvodile Sjedinjene Države.

“Vučić je služio kao Miloševićev ministar informisanja i zato je dobro upoznat sa dezinformacijama i obmanom radi postizanja grandioznih političkih ciljeva. Sa svojom Naprednom strankom koja monopolizuje srpsku politiku i skrajnutom opozicijom, Vučić ima dovoljno prostora da slijedi srpske mini-imperijalne balkanske ambicije”, kaže Bugajski.

Objašnjava da se strategija Beograda vrti oko tri glavna elementa – slabljenje susjeda, dvolična diplomatija i ruska pomoć.

“Srbija nije u poziciji da izazove Hrvatsku, koja je članica NATO-a i EU, iako i dalje nabavlja oružje od Rusije i Kine u mini-trci u naoružanju sa svojim bogatijim sjevernim susjedom. Hrvatska ima mnogo manje i manje kompaktno srpsko stanovništvo nego tokom jugoslovenskog doba i ima manje političkih i ekonomskih ranjivosti koje Beograd može iskoristiti. Tri glavna cilja oživljenog velikosrpskog projekta su Kosovo, Crna Gora i Bosna i Hercegovina. Srbija ne može ponovo da apsorbuje Kosovo jer je i dalje izraženo protivljenje bilo kom obliku podjele. Cilj Beograda je da na neodređeno vrijeme odloži konačno rješenje u bilateralnim odnosima i održi Kosovo nesigurnim u pogledu svoje budućnosti. Slabo Kosovo omogućava Beogradu da poveća svoj regionalni uticaj”, kaže Bugajski.

Ističe da je, iako je Crna Gora članica NATO-a, Vučićeva politika zamišljena da pokori suverenitet i podredi spoljnu politiku.

“Srpski zvaničnici i mediji umiješali su se u nedavne parlamentarne izbore u Crnoj Gori da bi promovisali nacionalističku opoziciju. Nova vladajuća koalicija može oslabiti zapadnu orijentaciju zemlje, posebno ako Demokratski front ostvari dominaciju ili jak u novoj vladi. Usko je povezan sa srpskim nacionalističkim grupama i ruskim operativcima i podržava projekat “Velike Srbije“. Nastojaće da ojača srpski identitet u Crnoj Gori i poništi novi zakon o vjerskoj svojini. Bošnjački i albanski lideri biće posebno zabrinuti zbog porasta srpskog šovinizma koji bi mogao biti usmjeren protiv njihovih zajednica”, kaže Bugajski.
Bugajski, kako prenosi Antena M, Upozorava da je Bosna i Hercegovina treća glavna meta pansrbizma.

“Zemlja ostaje nefunkcionalna prvenstveno zbog politika blokiranja autonomne Republike Srpske. Njen lider Milorad Dodik periodično prijeti otcjepljenjem i stvaranjem nove srpske države. Na teritoriji živi pretežno srpsko stanovništvo nakon ratnog genocida nad bošnjačkim muslimanima. Iako Vučić izbjegava kampanju za bosansku podjelu i ujedinjenje sa RS, računica je da će šira regionalna kriza i sukobi u samoj Bosni pružiti buduće mogućnosti za secesiju kada Zapad bude ometen”, predviđa Bugajski.

Cilj – profit

Druga ključna komponenta beogradskog pristupa je dvolična diplomatija.

“Iako tvrdi da teži članstvu u EU i bližim odnosima sa NATO-om, Srbija nastoji da uravnoteži četiri glavne sile – Rusiju, Kinu, SAD i EU. Njen cilj je da profitira od svakog, diplomatski, ekonomski i vojno, imitirajući strategiju nesvrstavanja Jugoslavije nakon Titovog prekida sa Staljinom 1948. To takođe može maskirati i pomoći svesrpskom projektu ako Beograd dobije podršku od glavnih međunarodnih aktera”, kaže Bugajski.

Kako dodaje, treći faktor za koji će Vučić računati da će pomoći njegovoj velikosrpskoj agendi je pomoć ruske vlade.

“Moskva vidi Beograd kao korisno sredstvo za podrivanje stabilnosti na Zapadnom Balkanu, ograničavanje zapadnih integracija i širenje ruskog uticaja. U jednom trenutku, međutim, Kremlj može pokušati da gurne Vučića u direktan regionalni sukob koji je nastojao da izbjegne. Putin bi mogao iskoristiti svoj još bliži savez sa Banjalukom da pogura otcjepljenje RS i ubrza lančanu reakciju sukoba koja će zaokupiti i EU i NATO. Umjesto direktne konfrontacije koja bi mogla da izazove zapadne sankcije, Vučić više voli da djeluje potajno i manipuliše ranjivostima susjeda. Umjesto direktnog napada na integritet ili suverenitet obližnjih država, Vučić je fleksibilan u umanjivanju njihove nezavisnosti i podsticanju nacionalističkih sporova. I umjesto brze potrage za regionalnom dominacijom, Vučić više voli da bude strpljiv, računajući da je vrijeme na strani Srbije”, objašnjava američki analitičar.

Izvor: TBT

Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner

ANKETA

Bojite li se Koronavirusa?

Najnoviji komentari

Najčitanije objave

Popularno

0
Would love your thoughts, please comment.x
()
x