Kontaktirajte nas na:

Preporuka

Drago Bojić: O pobjednicima i poraženima

Ništa tako ne dočarava stanje duha među bosansko-hercegovačkim Hrvatima kao dugi redovi na biračkim mjestima na dan predsjedničkih izbora u Hrvatskoj. Taj narod nikako da se oslobodi „mentaliteta autobusa“ i dirigiranog upravljanja njegovom političkom voljom. Dobro je i za Hrvatsku i za bosansko-hercegovačke Hrvate što njihovi glasovi nisu utjecali na izborni rezultat. Dosadašnja iskustva pokazuju da je za bosansko-hercegovačke Hrvate bolje kad ne pobijede oni za koje glasaju.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Točno prije trideset godina, nakon što je izabran za predsjednika tada još zajedničke države Čeha i Slovaka, Václav Havel je održao novogodišnji govor. „Dragi sugrađani“, započeo je govor Havel, „četrdeset godina na ovaj ste dan iz usta mojih prethodnika slušali iste riječi u različitim varijantama: da naša zemlja cvate, da smo proizveli milijune tona čelika, da smo svi sretni, da vjerujemo svojoj vladi i da nam se otvaraju krasne perspektive. Pretpostavljam da me u ovaj ured niste predložili kako bih vam i ja lagao. Naša zemlja ne cvate. Veliki stvarateljski i duhovni kapital naših naroda nije smisleno ostvaren. Čitave grane industrije proizvode stvari za koje ne postoji interes, dok nam ono što trebamo nije dostupno. Država koja sebe naziva državom radnika, radnike ponižava i iskorištava…“

Ima smisla podsjetiti na ovaj Havelov govor, jer je rijetko koji političar tako racionalno, trezveno i smisleno govorio, bez euforije, hvalisanja i laži, kojima se služe mnogi suvremeni političari. Novi hrvatski predsjenik Zoran Milanović nema obrazovnu i duhovnu širinu i dubinu misli kakvu je imao Havel, ali su njegove poruke nakon što je izabran za predsjednika Hrvatske bile pomirlijve i suzdržane. Ako je suditi po Milanovićevom prvom govoru, Hrvatska je dobila razumnog i razboritog predsjednika, ali s takvim prosudbama treba biti oprezan, jer znamo da Milanovićevi javni nastupi znaju biti i neracionalni i politički destruktivni. Kako god, građani u Hrvatskoj imaju razloga za zadovoljstvo jer su se riješili predsjednice koja je predsjedničku funkciju i cijelu državu konstantno sramotila, a međunacionalne i međudržavne odnose na ovim prostorima pogoršavala.

Milanovićevu izbornu pobjedu su mnogi prebrzo i lakomisleno označili kao pobjedu ljevice nad desnicom, iako je i prilikom sučeljavanja u njegovim stavovima više bilo desnih nego lijevih sadržaja. Zoran Milanović nije dobio izbore zastupajući lijeve i građanske vrijednosti, jer te vrijednosti ne zastupa ni stranka koja ga je kandidirala i jer ljevice u Hrvatskoj praktično i nema, ako izuzmemo male i politički marginalne stranke i pojedince. Prije će biti da Zoran Milanović nije ni dobio izbore, nego ih je politički potkapacitirana, istrošena i smušena Kolinda Grabar-Kitarović izgubila. Teško je, naime, pretpostaviti da bi Kolinda Grabar-Kitarović, nakon petogodišnjeg mandata punog političkih gafova, afera i sramoćenja, mogla pobijediti iole ozbiljnog kandidata u izravnom sučeljavanju.

Izborni poraz Kolinde Grabar-Kitarović nije posljedica ni toga što je njezina kampanja previše otišla udesno, kako tvrdi dio analitičara, jer se kod Hrvata i naroda na ovim prostorima nikad ne može pretjerati u desničarenju. Njezin poraz je više odraz krize i unutarnjih podjela u HDZ-u, ali i činjenice da se i Milanović umješno dodvoravao desnim biračima, obećavajući im da više neće biti podjela, da će se poštivati sve razlike, da neće biti ideoloških ratova… Kad se takve poruke ogole do kraja, to praktično znači, da bi novi predsjednik mogao uvažavati i političku baštinu Franje Tuđmana, što ne bi bilo dobro ni za Hrvatsku ni za narode i zemlje u njezinom okruženju.

Ako znamo da je najveći dio Katoličke crkve podržavao gospođu Grabar-Kitarović, onda je njezin poraz istodobno i poraz Crkve koja se konstantno kompromitira u vlastitom narodu, pa „hrvatske i katoličke ovčice“ više ne slušaju tako pokorno glasove svojih pastira. To je svakako poražavajuće iskustvo za Katoličku crkvu, ali je obećavajuće za hrvatsko društvo koje je u cijeloj svojoj novijoj povijesti često bilo talac crkvene politike i crkvenih interesa. Milanovićeva izborna pobjeda tim više dobiva na značenju jer nije tražio podršku Katoličke crkve, nije kupio glasove bosansko-hercegovačkih Hrvata, nije se slikao po crkvama, s fratrima i svećenicima, niti stajao za ambonima odakle se naviješta Božja riječ.

A bosansko-hercegovački Hrvati su kao i uvijek dosad glasali po volji i direktivi Dragana Čovića i HDZ-a pa su gotovo svi oni koji su izišli na izbore svoj glas dali Kolindi Grabar-Kitarović. Ništa tako ne dočarava stanje duha među bosansko-hercegovačkim Hrvatima kao dugi redovi na biračkim mjestima na dan predsjedničkih izbora u Hrvatskoj. Taj narod nikako da se oslobodi „mentaliteta autobusa“ i dirigiranog upravljanja njegovom političkom voljom. Dobro je i za Hrvatsku i za bosansko-hercegovačke Hrvate što njihovi glasovi nisu utjecali na izborni rezultat. Dosadašnja iskustva pokazuju da je za bosansko-hercegovačke Hrvate bolje kad ne pobijede oni za koje glasaju.

I ovaj put su bosansko-hercegovački Hrvati potvrdili da su narod bez samosvijesti i samopoštovanja, narod kojim je lako manipulirati i strašiti ga „komunjarama i nevjernicima“ – stalnim neprijateljima hrvatskog naroda i katoličke vjere. Dok istodobno svakodnevno iseljavaju iz vlastite domovine i dok im prijeti propast u demografskom, kulturnom i duhovnom smislu, oni su daleko zabrinutiji za „maticu“ Hrvatsku. Patološka navezanost na zemlju u kojoj ne žive, posljedica je tridesetogodišnje političke obmane, nemogućnosti da se samostalno misli i djeluje i da se vlastitu sudbinu uzme u svoje ruke, ali i straha koji vladajuća hadezeovska garnitura stalno ubrizgava u krvotok tog naroda. Strah je, piše u svojoj knjizi Fluidni strah sociolog Bauman, najstrašniji kad je difuzan, rasut, nejasan, nevezan, neusidren, bez jasnog cilja i uzroka, kad nas opsjeda bez vidljivog smisla ili značenja, kad se prijetnja koje se treba plašiti može svuda naslutiti, a nigdje vidjeti.

Na takvom strahu se Dragan Čović i HDZ konstantno održavaju. Poraz Kolinde Grabar-Kitarović među Hrvatima u Hrvatskoj je istodobno nova pobjeda Dragana Čovića među Hrvatima u Bosni i Hercegovini bez obzira što ih je procentualno gledano malo izišlo na izbore. Hrvati u Bosni i Hercegovini nisu ništa naučili iz vlastite povijesti, iz vlastitih gubitaka. Oni konstantno odgađaju suočavanje s realnošću i njeguju mitove Herceg-Bosne, u čemu ih, uz loše političke vođe, podržavaju i mnogi biskupi, svećenici i fratri.

U spomenutom govoru, Havel je naglasio da je najveći problem ondašnjeg čehoslovačkog društva to što živi u moralno pokvarenom okruženju. Zato je važno,  govorio je Havel, da poučimo i sebe i druge da politika mora biti izraz čežnje da se doprinese sreći zajednice, a nipošto izraz potrebe da se zajednica potlači i ugnjetava. Politika ne mora biti umijeće spekulacija, kalkulacija, intriga, tajnih nagodbi i pragmatičnog manevriranja, već može biti i umijeće nemogućeg, odnosno umijeće usavršavanja sebe i svijeta. I novoizabrani hrvatski predsjednik Zoran Milanović je slično govorio nakon izborne pobjede. Hoće li to po tko zna koji put biti isprazna obećanja, treba tek vidjeti. Dosadašnja iskustva upozoravaju da su velika politička obećanja često obrnuto proporcionalna političkoj praksi.

Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner
Postavite komentar
0 0 glas
Ocjena članka
Pretplati se
Obavijesti me o
guest
0 Komentara
Uredne povratne informacije
View all comments

Preporuka

KAMPANJA ZA IDIOTE: Dizanje tenzija bez ikakve vizije!

U Bosni i Hercegovini u tijeku je još jedna predizborna kampanja. Iako su ovoga puta radi o općinskim i gradskim izborima gdje bi trebale dominirati teme lokalnog karaktera, lideri nacionalnih stranaka ponovo ostavljaju dojma kao da se radi o nekakvom ‘sudbonosnom’ izlaskom na birališta koje će odlučivati o sudbonosnim državnim i nacionalnim temama.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Trenutno vladajuće stranke kao što su SNSD, SDA, HDZ I DF čitavu predizbornu kampanju pokušavaju svesti na dizanje nacionalnih tenzija na pričama o razdruživanju i spašavanju BiH (SNSD, SDA DF), te o fingiranom sukobu oko Izbornog zakona (SDA, DF i HDZ).
U njihovim kampanjama koju vode četvorica čelnih ljudi koje je netko nedavno nazvao ‘Braćom Dalton’ (Komšić, Izetbegović, Dodik i Čović) nema ni riječi o lokalnim problemima građana niti o rješavanju ključnih životnih problema u lokalnim sredinama. Sigurni smo čak da ni oni sami pojma nemaju tko su im zaista kandidati na lokalnim razinama niti kakve programe nude. Jer, evidentno…, takvi programi niti ne postoje.

‘Braća Dalton’ furaju sve po starom

U njihovim izjavama nema ni traga pričama o ‘budućnosti’ na lokalnoj razini. Umjesto toga ponovno je na djelu samo prizivanje duhova prošlosti i eventualno ponegdje ‘krpljenje’ rupa na cestama. Potpuno je jasno da stranke vladajuće četvorke koju vode spomenuta ‘Braća Dalton’ nemaju ni vizije  ni ideje već su se po tko zna koji put opredijelili na dizanje tenzija.

Očigledno, smatraju da će još jednom ‘upaliti’ i oprobani i dosad uspješni recept koji ničemu ne služi osim da se aktualni neuspješni lideri pod svaku cijenu zadrže u vlasti i nastave krojiti sudbinu njihovim fingiranim svađama izmučene građane Bosne i Hercegovine.
Pri tome, smatraju da će pod svakodnevnom međusobnom kanonadom raznih optužbi, laži, izmišljanja i prijetnji građani lako zaboraviti da sve analize govore da je sadašnje Vijeće ministara BiH najneučinkovitije od kada postoji ovakva BiH.

Također, smatraju da će građani zaboraviti da nova Vlada Federacije BiH ni dvije godine nakon prošlih izbora nije niti formirana, te da joj nedostaje više ministara. Umjesto toga Federacijom vlada skupina ljudi koji nemaju čak ni podršku u federalnom Parlamentu ni na jednom ključnom pitanju.

Računaju, također i na to da će građani zaboraviti da u pojedinim županijama nove Vlade uopće nisu formirane zbog unutarstranačkih borbi za fotelje.

Bizarne situacije

Također, cijelu kampanju koja je ovih dana dolazi do svoje polovine trajanja obilježava niz bizarnih situacija povezanih s epidemijom koronavirusa.
Tako primjerice, imamo situaciju da Sebija Izetbegović svakodnevno poziva građane na poštivanje epidemioloških mjera, a da stranka kojoj je njezin suprug na čelu (SDA) svakim  novim danom održava po jedan ogroman predizborni skup kršeći sve mjere na koje se doktorica Izetbegović poziva.

Također, Milorad Dodik u kampanji se odlučio na pokazivanje mišića, pa je tako dan nakon što je DNS izašao iz koalicije na Nešićeva vrata pokucao MUP. Dodik je, uz to, faktički na svoju ruku zatvorio škole u Republici Srpskoj  unatoč svim preporukama od strane struke da za takvo nešto nema potrebe. Ali, u njegovom slučaju sve se svelo na jednu dobro poznatu bahatu krilaticu: ‘Mogu što hoću, jer ja sam vaš Bog’.

Da ne bi bili usamljeni u apsurdnim potezima u okviru ove kampanje prvoj dvojici se pridružio i Dragan Čović, koji kampanju svoje stranke svodi na hodanje po opustošenim općinama gdje je veći broj ljudi u Njemačkoj nego na svojim kućnim adresama, zaboravljajući ili ignorirajući činjenicu da su svi iselili upravo za vrijeme vladavine njegovog HDZ-a.
Da ne bi bio izuzetak od navedenih, i lider DF-a (Željko Komšić), kao da se stavio u ulogu predsjednika druge stranke, odnosno SDA, pa tako obilazi načelnike iz SDA dajući im podršku i djeluje kao zamjena Bakiru Izetbegoviću dok se on nalazi u samoizolaciji.

Fiktivni sukobi

Kada pogledamo sve zajedno, nitko nije bio naivan da bi od ovakvih vladajućih lidera očekivao konkretne vizije, programe, projekte, ali iskorištavanje lokalnih izbora u svrhu dizanja nacionalnih tenzija i priskrbljivanje osobnih političkih poena na prizemnoj retorici ovaj put prelazi svaku mjeru.

Očigledno, igraju na samo jednu kartu, a to je: Da će svojim fiktivnim sukobima još jednom homogenizirati svoje birači, a prljavom kampanjom ogaditi ljude od masovnog izlaska na izbore, pogotovo u uvjetima korone.

Na građanima je odgovornost moći rasuđivanja… J. S.

Izvor: dnevni.ba

Nastavi čitati

Preporuka

GRAHOVAC: “Dodik je postao problem sebi i Republici Srpskoj, srpskom etnosu

– On je već problem mnogima. Građani Srbije uočavaju – dokle više Dodik. Dodik je postao problem sebi i Republici Srpskoj, srpskom etnosu. On uočava da je višak svuda. On neće postati američki igrač, ali on je potrošen”, dodao je Grahovac.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Grahovac o Dodiku

Blagoje Grahovac, penzionisani general i geopolitički analitičar, rekao je večeras u Pressingu da Republika Srpska nikada neće izaći iz Bosne i Hercegovine komentarišući sve učestalije najave Milorada Dodika, lidera SNSD-a, o ”razdruživanju”.

Gost emisije je rekao da je to ”zavaravanje srpskog etnosa u BiH”.

”To je zavaravanje sebe i zavaranje srpskog etnosa u BiH. Ne vjerujte u tu priču, Republika Srpska nikada neće izaći iz Bosne i Hercegovine. Bosni i Hercegovini je potrebna vladavina prava, nema razdruživanja. Dodik će uskoro postati sopstveni problem. On je već problem mnogima. Građani Srbije uočavaju – dokle više Dodik. Dodik je postao problem sebi i Republici Srpskoj, srpskom etnosu. On uočava da je višak svuda. On neće postati američki igrač, ali on je potrošen”, dodao je Grahovac.

Hoće li ishod izbora u Americi promijeniti politiku ove velesile prema BiH?

”Neće to naročito promijeniti, rekao sam – da je sreće da Bernie Sanders ostane kandidat. Ako ne on, onda će pobijediti Donald Trump. Zašto? Amerika je svjesna da je to učmao sistem i da postaje problem za sebe. Da li će promijeniti situaciju prema nama ako BIden pobijedi? Ne, naročito. Siguran sam da će Srbiji biti postavljeni strožiji zahtjevi za priznanje Kosova. To je završen posao samo što u Srbiji nema nijedan političar toliko snage da realnost saopšti sebi i drugima. To je gotovo. Šta će se desiti poslije izbora? Neće se promijeniti interes Amerike prema Balkanu, bit će pojačan interes”, rekao je gost Pressinga.

O Dejtonu i njegovim eventualnim promjenama…

”Da BiH nije zarobljena od svojih političara, Dejtona se niko ne bi sjećao. Profunkcionisaće jer će građani BiH, kada počnu da ih mijenjaju, političare će mijenjati svakih pola godina. Mijenjati vlast – to će biti poželjno pomodarstvo u Bosni i Hercegovini. Profunkcionisaće, ali sa zakašnjenjem jer će građani vrlo brzo shvatiti da se s ovakvim političarima više ne može”, procijenio je on.

Naglasio je da očekuje da će ”Aleksandar Vučić na vlasti ostati još godinu i po dana”. Zašto?

”Navijam da ostane godinu i po dana i kada profunkcioniše ovaj program američki za Srbiju i Kosovo, a to će se desiti u martu, a siguran sam da će u julu dobiti zahtjev da promijeni Ustav i da u preambuli izbriše da je Kosovo dio Srbije. Nakon toga će biti priznanje Kosova. Pošto on to neće imati snage da prevali, on je ograničio i sljedeći mandat. Na treći april 2022. godine. On tačno zna kako će to ići terminski i pošto neće biti u stanju da prihvati Kosovo, tražit će referendum i oni će ga odbiti”, najavio je Grahovac.

Grahovac je govorio i o ostalim aktuelnim temama, Uskoro donosimo video kompletnog razgovora.

Za Milorada Dodika je rekao da je kabadahijski političar, a Dragana Čovića ocijenio je opasnim.

U nastavku su komentari ostalih regionalnih lidera.

Milorad Dodik: Kabadahijski političar koji mora ići.

Dragan Čović: Neiskren, opasan.

Izvor: N1

Nastavi čitati

Preporuka

Dr. Anto Ivić: Bosna nije oslobođena, već oružjem porobljena

Osvrt Mustafe Cerića, bivšeg reis-ul-uleme u BiH, predsjednika Svjetskog bošnjačkog kongresa, na devetnaesti Molitveni dan za Domovinu Vrhbosanske nadbiskupije i sedamnaesto vojno hodočašće na Bobovac 24. listopada ove godine (uoči spomendana smrti bosanske kraljice Katarine), na prvi pogled mogao bi izgledati kao dobronamjeran poziv na molitveno i duhovno zajedništvo pripadnika svih konfesionalnosti u Bosni i Hercegovini, da detaljnijim čitanjem ne otkriva niz proturječnosti i nelogičnih konstrukcija s političkim ciljevima.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Za Bosansko kraljevstvo koje je postojalo 86 godina (1377.-1463.), Cerić u kolumni za portal Pressmedia.ba piše: „Dolaskom Osmanlija u Bosnu, bosanska kraljevina je ukinuta tako što je Bosna postala dio univerzalne osmanske carevine.“

Pogled na prošlost ocjenjuje: „Nema apsolutne suglasnosti ni oko jedne, pa tako ni oko bosanske historije o tome tko oslobađa a tko porobljava jednu zemlju, kraljevinu ili državu. Uvijek je bilo i uvijek će biti da je neko za jedne osloboditelj, dok je za druge porobljivač.“

Ovim se ne samo promiče teza da je Bosna oslobođena osmanlijskom invazijom, već se relativizira ono što je opće poznato. Osmanlije su u svojoj ekspanzionističkoj politici usmjerenoj prema Europi, vojno osvojile ove krajeve, a njihov vođa sultan Mehmed II. s ponosom nosio je ime „El-Fatih“ – Osvajač, a ne Osloboditelj. Bosanska Kraljevina nije ukinuta, nego silom i oružjem osvojena i porobljena. Bosanski kralj je ubijen i pored obećanja da će mu biti pošteđen život ako preostale utvrde mirno preda, što je učinio, ali time život nije sačuvao.

U „univerzalnoj osmanskoj carevini“ kako je Cerić naziva, možemo reći da nije provodila veliki pritisak u cilju islamizacije, niti je ona bila izrazita, dok im je god „za vratom puhao“ ugarsko-hrvatski kralj Matija Korvin, a središnja Bosna bila pogranično područje prema još neosvojenom hrvatsko-ugarskom teritoriju. Tek 60 godina nakon pada Bosanskog Kraljevstva, tj. padom Srebreničke, a zatimi Jajačke banovine, islamizacije je potaknuta terorom i rigoroznim zakonima. Posljedica takvog „univerzalizma“ je bila da od gotovo 500 poznatih katoličkih crkava koje su postojale na području koje danas zauzima Bosna i Hercegovina, do kraja 17. stoljeća nisu porušene ili pretvorene u džamije samo 5 crkava!

Među predosmanskim crkvama bile su i tri na Bobovcu. Nalazile su se unutar bobovačke fortifikacije kao i jedan od ukupno sedam kraljevskih dvorova bosanskih vladara. Crkve, kao i dvor, uništeni su u turskom razdoblju.

Nadalje, Cerić veli: „Bobovac ima i svoj duhovni značaj u smislu sjećanja na vjeru i tradiciju drevnih Dobrih Bošnjana ‘Bono Homini’, koji su imali svoju Bosansku crkvu – ni istočnu ni zapadnu, ni hrišćansku ni kršćansku, već svoju ‘krstjansku’.“

Nije jasno kako to Bobovac, a napose ostatci njegovih crkava, od kojih je jedna i restaurirana, podsjećaju i na što drugo osim na ono što jesu. Upravo na tom mjestu prilikom hodočašća i danas se slavi sv. misa.

Dobri Bošnjani – „bonoHomini“ nisu nikakva etnička ili vjerska skupina, odnosno pripadnici Bosanske crkve, nego oznaka za društveni status kojeg treba promatrati u europskom kulturološkom krugu. Budući da autor teksta nije povjesničar, shvatljivo je nerazumijevanje tih termina, ali nikako i opravdano pogrešno tumačenje.

Jezičnim promjenama i palatalizacijom, katolici od kraja 19. stoljeća sebe nazivaju „kršćani“, dok su se ranije nazivali „krstjani“. Dakle, ovdje je riječ ili o temeljnom neznanju ili o manipulaciji koja ima za cilj dokazati neku jezičnu posebnost, ali bez argumenta.

Pišući o „crkvi bosanskoj“ i osvrtu na pojavu katara, albigenza, paterana, babuna i bogumila u Europi, Cerić previđa da je Bosna bila dio kršćanskog duhovnog prostora Europe i da je dijelila duhovna kretanja i pojave na tom prostoru, sa specifičnostima kao i u drugim područjima. Dakle, Bosna nije bila na Mjesecu, na kojeg je sletio „osloboditelj“ El-Fatih.

S konstatacijom da Bobovac „nije izgubio svoj povijesni i simbolički značaj u smislu drevne tradicije bosanskog kraljevstva i bosanske državnosti“, možemo se uvjetno složiti, ali s napomenom da je od tradicije srednjovjekovne Bosne jedini kontinuitet do danas zadržan jedino u postojanju Franjevačke provincije Bosne Srebrene kroz sva ta stoljeća. (Jedan od franjevačkih samostana povezan je upravo s Bobovcem). Osmanlijske provincije nisu imale nikakvu državnost, pa tako niti one koje su nosile ime Bosne ili Hercegovine.

Indikativno je da Cerić našu zajedničku domovinu naziva Bosna. Mi živimo u međunarodno priznatoj državi Bosni i Hercegovini, nastaloj spajanjem dviju povijesnih pokrajina, Bosne i Hercegovine – ranije Huma. Hrvati katolici imaju potpuno pravo moliti se za svoju domovinu upravo na mjestu gdje su molili i njihovi pretci prije nego što su Osmanlije svojom osvajačkom politikom ne samo porušile njihove bogomolje, već i izmijenile etničku i konfesionalnu strukturu ovog područja.

Cerićev stav da: “nema nitko pravo Bobovac prisvajati samo sebi ni nacionalno, ni državno, ni duhovno zato što simbol Bobovca pripada jednom vlasniku, a to je Bosna i njeni autohtoni Bošnjaci/Bosanci različitih vjera, Bosna koja nikad nije bila ni hrvatska ni srpska, ni turska, ni austrougarska, ni jugoslovenska, već isključivo i samo bosanska“, upravo negira temelje na kojima Bosna i Hercegovina jedino može i postojati, a to je da bude država i Hrvata, i Srba i Bošnjaka (ranije Muslimana).

Ne ulazeći u elaboraciju nastanka suvremenih nacija, činjenica je da Hrvati kao narod nemaju potrebu svoj identitet graditi u 21. stoljeću, jer je on ovdje nastajao i razvijan još od vremena nastanka islama na Bliskom istoku. Gotovo 1.100 godina je od uspostave Hrvatskog Kraljevstva i to upravo na području koje je danas dio Bosne i Hercegovine. Unatoč stavovima poput Cerićevih, uvažavajući BiH i kao domovinu drugih, Hrvati su uvijek smatrali i smatrat će bosanske kraljeve i kraljice svojim, napose se sjećajući spomendana smrti kraljice Katarine, koja je upravo spašavajući glavu pred El-Fatihom svoje konačno utočište našla u Rimu, gdje je i umrla 25. listopada 1478. godine. | HMS

NAPOMENA: Autor teksta je doktor povijesnih znanosti. Doktorirao je na Sveučilištu u Zadru. Autor je i koautor 13 knjiga o migracijama stanovništva u vrijeme Osmanlijske okupacije Bosne i Huma.

Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner

ANKETA

Bojite li se Koronavirusa?

Najnoviji komentari

Najčitanije objave

Popularno

0
Would love your thoughts, please comment.x
()
x