Kontaktirajte nas na:
Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

“Zanimljivo je kako HDZ tijekom predizborne kampanje i promotivnih aktivnosti redovito skriva Vladimira Šeksa, a onda ga tijekom objave rezultata pokazuju pred kamerama,” komentirao je Ćurić stožer vladajuće partije, a prof. Letica se osvrnuo na propast SDP-a: “Davor Bernardić iza sebe ostavlja spaljenu zemlju. U izbore je ušao s prevelikim očekivanjima i pouzdao se u četvoricu ključnih savjetnika, čija je prosječna starost devedesetak godina! To su Josip Manolić, Budo Lončar, Stipe Mesić i Ivo Josipović!”

Uvjerili su Bernardića kako Hrvatsku ne treba vratiti u razdoblje 70-tih ili 80-tih godina prošlog stoljeća nego u ’45. godinu – zamjera profesor sad već bivšem predsjedniku SDP-a: – Zbog pokušaja povratka Hrvatske u doba komunizma, metaforičkog odlaska u šumu Brezovica i biranje Tita kada su ga pitali Tito ili Tuđman, Bernardić je doživio katastrofu. On je SDP doveo do situacije da su njihove perspektive sada vrlo neizvjesne, a pogotovo što se pojavila ozbiljna oporba ljevije čak i od ‘antifa’ ljevice.

ĆURIĆ: “SVI SU SE FOKUSIRALI NA KORONU, A NE NA ONO ŠTO JE HDZ RADIO U PROTEKLE ČETIRI GODINE!”

“Smatram da je korona imala značajan utjecaj na ove izbore,” upozorava Dražen Ćurić, čiji je portal bio jedan od rijetkih na kojem se u vrijeme najveće krize mogla čuti i druga strana priče o pandemiji: ”Desetak dana prije izbora pojavio se novi val pandemije ili ostatak stare… Medijski fokus više nije bio na onome što je HDZ radio u protekle četiri godine nego su svi odjedanput počeli izvještavati o koroni. Takva je situacija najviše odgovarala stranci na vlasti, svi su se fokusirali na koronu i nitko više nije propitkivao što su sve loše napravili proteklih godina. To je i jedan od razloga zašto ni jedna agencija ni približno nije predvidjela točne rezultate.”

HDZ je dobio manje glasova u svim izbornim jedinicama nego što je dobio prije četiri godine – iznio je još jedan zanimljiv podatak Ćurić: – Plenković je pobijedio jer je u javnosti stvorio atmosferu straha, ljudi se boje bolesti, čak i više nego gubljenja posla.

Letica se složio s Ćurićem: – U prilog tezama o utjecaju korone na izbore ide i podatak da je najveći broj preferncijalnih glasova dobio Vili Beroš, čak više i od Andreja Plenkovića.

LETICA: “DOMOVINSKI POKRET NIJE PODBACIO, DESNICA JE DOBILA NAJVIŠE MANDATA U POVIJESTI!”

Obojica su se složila da je Domovinski pokret Miroslava Škore postigao povijesni rezultat.

“Domovinski pokret je, povijesno gledano, dobio najviše mandata desnice ikada i nije podbacio. HSP je 2003. imao devet mandata, a Škoro sada ima 16,” jasan je bio Letica, a Ćurić dodao: “Možda su očekivali i malo bolji, ali i ovo je solidan rezultat. HDZ je ostvario veliku pobjedu i sada 16 zastupnika ne vrijedi onoliko, koliko su očekivali. Da je HDZ dobio 55 i SDP bio tu negdje, onda bi koalicijska vrijednost Domovinskog pokreta bila znantno veća.”

Zbog Mosta i Raspudića gosti Bujice malo su se posvađali…

Na pitanje voditelja čemu se Most veseli, kada su osvojili duplo manje mandata nego prije četiri godine i je li smisao bavljenja politikom samo saborska fotelja i privilegije zastupnika, a ne utjecaj na promjene u društvu, Letica je odgovorio: – Oni su specifični slučaj. Most je više politička slijedba nego politička stranka! U tom smislu gledam i na njihove najnovije akvizicije, koje su oni nazivali “kapitalcima”, iako je taj pojam dosad bio vezan uz lov i ribolov…

Na pitanje voditelja je li mislio na bračni par Raspudić, profesor je lakonski odgovorio: – Znamo dobro što znači jelen kapitalac ili škarpina kapitalka! Tu su bili Nino Raspudić i njegova supruga pa mali Miletić i Troskot… Oni su njih predstavili kao “kapitalce” i to je uvođenje pojma iz lova i ribolova u politički žargon!

SVAĐA U BUJICI: LETICA I ĆURIĆ NE SLAŽU SE OKO MOSTA I RASPUDIĆA!

Na opasku voditelja da u Hrvatskom saboru, nakon propasti Živog zida, više nemamo bračni par Sinčić-Palfi, ali sada imamo bračni par Raspudić, Letica je nastavio: – O Nini Raspudiću kao majstoru ničega, napisao sam esej. Oni će iz ‘Petog dana’ diskurs “površno o svemu” sada prenijeti u Hrvatski sabor. To će biti dosta komično promatrati jer kao što ste vidjeli kroz sučeljavanja, neki od tih ljudi su unaprijed, kod kuće, nabubali što trebaju govoriti o zdravstvu, ekonomiji, vanjskome dugu i povlačenju europskih fondova… To je Most.

“Ne slažemo se oko Mosta,” krenuo je Ćurić: “Prvo, ne bih uspoređivao obitelj Raspudić sa obitelji Sinčić! Raspudići su doktori znanosti i ugledni hrvatski intelektualci, a mi znamo da je gospođa Plafi imala problema sa svojom diplomom… Što se tiče uspjeha ili neuspjeha Mosta, oni su na prošlim europarlamentarnim izborima doživjeli fijasko i nisu imali ni jednog eurozastupnika. Uvijek treba voditi računa o tome kakva je percepcija i kakva su bila njihova očekivanja… Njihova očekivanja u izbornoj kampanji, prije mjesec dana, bila su pet mandata i to su smatrali uspjehom. Kada krenete s tako loše pozicije i takve perspektiva, a osvojite osam mandata, normalno je da ste sretni.”

Na pitanje je li Mostov bijeg od daljnjeg koaliranja sa Škorom, zapravo, bijeg od političke odgovornosti i primjedbu da su zajedno mogli postići mnogo više, Ćurić je odgovorio: – Slažem se da bi u tom slučaju postojao sinergijski učinak i da bi dobili onoliko mandata, koliko su sada dobili Most i Škoro zajedno i još barem pet, koji bi bili nagrada birača. Jedanko tako poštujem i njihovu odluku da idu samostalno. Nino Raspudić i Marija Selak Raspudić nisu svojom voljom u Saboru, nego voljom hrvatskih birača. Oni su osvojili osam zastupničkih mjesta i to treba respektirati. Bez obzira na razmimoilaženja između Domovinskog pokreta i Mosta, smatram da su oni programski i ideološki dosta slične političke grupacije i da imaju prostora za daljnju suradnju.

LETICA: “PLENKOVIĆEVA POLITIKA JE EURO-FEDERALISTIČKA!”

Na pitanje je li Most na neki način pomogao Plenkoviću, jer je zbog njihovog samostalnog izlaska propalo dosta mandata, uključujući i onaj Željka Glasnovića, Letica je odgovorio: – Teško je spekulirati koliko bi ta sinergija išla daleko… Sada su karte čistije podijeljene. Most ima osam zastupnika, a Domovinski pokret s partnerima ima 16 i to je praktički zbroj Mosta, Možemo i Čačića. Domovinski pokret je dobio kao svi ostali zajedno.

Letica je tijekom svađe s Ćurićem otišao i korak dalje, pa je kritički progovorio o znanstvenom opusu Nine Raspudića: – Ima puno ljudi koji pođu u politiku jer nisu izvrsni kirurzi ili internisti ili talijanisiti, što je slučaj s Ninom Raspudićem. U svakom slučaju, bit će zanimljivo promatrati kako će se profilirati u Saboru.

Politika koju vodi aktualana vlast privukla je i dosta lijevih birača, koji su se od SDP-a okrenuli Plenkoviću, a Hrvatskom će i dalje vladati koalicija HDZ-a, SDSS-a i HNS-a – konstatirao je voditelj u nastavku emisije, a profesor Letica je definirao takvu politiku: – Plenkovićeva politika je euro-federalistička i multikulturalna. Čak je i IDS spreman projektno podržati njegovu saborsku većinu. Vjerojatno postoje i još neke slične grupacije…

ĆURIĆ: “BIRAČI SU KAZNILI PREVARU HNS-a!”

Letica je u Bujici doslovce likovao nad neuspjehom Ivana Vrdoljak i Ivice Vrkića, HNS-ovih favorite u 4. izbornoj jedinici, s obzirom da je Vrdoljak dobio 648, a Vrkić svega 201 glas.

“Izgubili su na pravdi Boga,” konstatirao je profesor, a Ćurić nastavio: “Prošao im je Štromar i to jedva. S obzirom na to kakvu su prevaru birača napravili, još su dobro i prošli! Ipak ima neke pravde, a njihov primjer pokazuje da se ne smije iznevjeriti volja birača, ne možete zastupati jedna politička uvjerenja i obećavati jedno, a kada prođu izbori, raditi nešto posve drugo. To je ujedno i opomena svima drugima.”

U emisiji se raspravljalo i o smokvinim listovima na Plenkovićevim listama, koji su, unatoč uspjehu HDZ-a, loše prošli, kao i o tzv. korisnim političkim budalama, koje su odigrale za Plenkovića, kako Domovinski pokret Miroslava Škore ne bi dobio još pet ili šest mandata, za što im je nedostajalo tek nekoliko stotina glasova, koje su uzeli Bruna Esih, Karlo Starčević i slični, doživjevši konačni politički potop na izborima…

O ESIH I KERUMU… ĆURIĆ: “MOŽDA SU BILI NA ZADATKU?” LETICA: “TO SU ŠTAKORSKI KANDIDATI!”

“Možda je to bio Brunin zadatak,” konstatirao je Ćurić i objasnio: “Da uzme par stotina glasova… Čini mi se da je i Kerum bio jedan od takvih projekata! On sigurno nije uzeo glasove HDZ-u nego nekim oporbenim strankama, prije svega Domovinskom pokretu u 10. izbornoj jedinici. Tako i Bruna Esih, koje nigdje nije bilo četiri godine i onda se prije izbora aktivirala…”

To se zove “štakorski kandidati” ili “štakorske stranke” – nadovezao se vrlo oštro Letica: – Njihova je funkcija da odgrizu!

Bujica je objavila nekoliko primjera iz kojih se da naslutiti da je general Željko Glasnović značajno oštećen u 11. izbornoj jedinici, gdje mu je nedostajalo svega 11 glasova za mandat. Navedeni su primjeri onemogućavanja birača u Njemačkoj, koji u konzulatu u Muenchenu, nisu mogli ostvariti svoje građansko pravo, a isto tako i brojnih nepravilnosti u Bosni i Hercegovini… U Bujici je prikazana fotografija otvorene biračke kutije, a objavljena je i informacija o fizičkom napadu na promatračicu Domovinskog pokreta, koja je pokušala spriječiti krađu prilikom prebrojavanja glasačkih listića.

JE LI GENERAL GLASNOVIĆ POKRADEN?!

Slaven Letica smatra da u takvim slučajevima treba ponovo brojati glasačke listiće ili ponoviti izbore na pojedinim mjestima: “Na prvim predsjedničkim izborima koje je dobio Georg Bush mlađi, kada je pobijedio Al Gorea i na Floridi je ponovljeno brojanje glasova, a u finišu je odlučilo njih nekoliko stotina… Ako se to moglo napraviti u tako ogromnoj  zemlji kao što je Amerika, zašto ne bi i kod nas?”

Letica je dodao kako će se “takve situacije ponavljati sve do trenutka kada se uvede digitalizacija i elektroničko glasovanje”, a na pitanje zašto su dvije velike stranke protiv toga, odgovorio je: – HDZ i SDP su protiv toga iz gotovo rasističkih razloga! Zato što je Arsen Bauk rekao da bi to imalo za posljedicu da veliki broj ljudi iz dijaspore glasuje, a što bi promijenilo strukturu ljudi izabranih u naš parlament.

“Činjenica je da se dvije vodeće stranke, HDZ i SDP, nerado hvataju pitanja izbornog zakona koji naprosto nije dobar i nije demokratski,” napomenuo je Dražen

Ćurić: “Trebalo bi ga mijenjati i oko same strukture izbornih jedinica jer nije normalno da jedan glas u Slavoniji vrijedi više nego jedan glas u Dalamciji. Nije normalno da u Hrvatskoj imamo zakon prema kojem biramo osam zastupnika nacionalnih manjina. I tu nije riječ ni o kakvoj antimanjinskoj politici nego je riječ o demokratskom procesu, naprosto nije u redu da netko uđe u Sabor i pravovaljano odlučuje o tome tko će biti premijer, a dobio je svega nekoliko stotina glasova na izborima.”

Upravo nam je korona pokazala da možemo ići na digitalizaciju – napominje u nastavku Ćurić: – Ako možemo plaćati bankovne račune putem interneta, ako možemo školovati djecu na isti način, zaista je sramota da u Hrvatskoj ne postoji politička volja da idemo na digitalno glasovanje!

Naveo je i konkretan primjer: – Frapantno je da Indija, koja ima milijardu i 300 milijuna stanovnika, ima digitalno glasovanje. Ako se u jednoj mnogoljudnoj zemlji mogu organizirati takvi izbori, a ona  je deset puta siromašnija od Hrvatske, ne vidim zašto mi, kao članica EU, ne bi mogli učiniti isto?!

KAKO SE ANTE KOVAČEVIĆ PROGURAO IZA PLENKOVIĆA…

Na pitanje zašto u Hrvatskoj glasačke kutije nisu prozirne, a čak i u Vučićevoj Srbiji jesu, duhoviti odgovor dao je profesor Letica : – Da postoji neki ugledniji poduzetnik, član HDZ-a, koji proizvodi plastične kutije, onda bi se vjerojatno uvelo korištenje plastičnih kutija i u Hrvatskoj!

Dražen Ćurić, kao dugogodnišnji ugledni novinar, politički komentator i urednik, smatra da je potpuno normalno da se novinari na izborima izjasne za koga su i da se ne manipulira javnošću: – Mislim da bi se hrvatske redakcije jasno trebale izjasniti koga podržavaju. Mi u zadnje vrijeme, u izbornim ciklusima, imamo pojavu raznih političkih analitičara i komunikacijskih stručnjaka, gdje više uopće nismo sigurni koliko su oni zaista neovisni i koliko realno žele javnost upoznati s izbornim procesima, a koliko zapravo, pod krinkom stručnosti, lobiraju za pojedine političke stranke.

Gosti Bujice pred kraj emisije prokomentirali su prizor iz stožera HDZ-a, gdje su, uz Plenkovića, dominirali Vladimir Šeks i Anto Kovačević.

“Ante se progurao iza Plenkovića,” bio je jasan Letica: “Uvijek u pobjedničke šatore jezde ljudi koji vole stvoriti dojam, barem u svome selu ili u krčmi, da su oni tu, uz pobjednika!”

Dražen Ćurić je prokomentirao Šeksa: – Kad je predizborna kampanja i kada treba pridobiti birače, onda HDZ skriva Šeksa i nemate ga nigdje na stranačkim skupovima, a kada izbori završe, onda Šeks ide u prvi plan!

Bujica

xBox

Hrvati bosanske Posavine moraju dobro otvoriti oči

Odgovorni u Posavskoj županiji ne smiju nikada više dozvoliti da im se sudbina kroji na relaciji Mostar-Zagreb-Beograd.

Luka Marković

Online:

/ Datum objave:

Sinovi Posavine

Izgleda da se zadnjih dana u Hrvatskoj sve posložilo. Turistička sezona će, barem tako izvještavaju mediji, biti uspješna, ljevičari se oduševili Plenkovićevom pomirbom Srba i Hrvata, a predsjednik Milanović napravio ono što se nije usudio niti Franjo Tuđman; odlikovao je brigade HVO-a, otvarajući na tja način oči mnogima u Hrvatskoj kako bi se stvar oko Srpske Krajine završila puno drugačije da nije bilo HVO-a u Bosanskoj Posavini.

Istina nekima ta žrtva ne odgovara niti danas, kao što im ne odgovara i nastanak samostalne hrvatske države. Najradije bi ostali u onoj bivšoj, ali nemaju hrabrosti reći to otvoreno. Iako mediji izvještavaju o nekoj transformaciji srpske politike u Hrvatskoj, dobrim poznavaocima prilika na Balkanu je jasno da ništa ne ovisi o hrvatskim Srbima nego o onome što im sugeriraju ideolozi iz Beograda.

Doista treba biti preveliki optimista i politički naivan pa povjerovati da je Pupovac povukao samostalno potez šaljući Miloševića u Knin, da za to nije dobio zeleno svjetlo od Vučića. Na to upućuju i izjave srpskoga patrijarha Irineja, čovjeka koji do sada nije nikada birao riječi kad govori o Hrvatima, o potrebi sporazumijevanja između hrvatskoga i srpskoga naroda.

Nešto se iza brda valja. Nije tajna da se Vučić nalazi u velikim neprilikama. Zapad ga pritišće na priznavanje Kosova, Crnogorci ustrajali u svojim namjerama da ne budu Srbi, a u Hrvatskoj i onako nema što tražiti nakon što je propala velikosrpska suluda pomisao kako bi jednoga dana nakaradna tvorevina od Srpske Krajine mogla biti dio Velike Srbije.

Što je ostalo Vučiću? Republika Srpska. Vjerojatno je iz tih razloga i jadikovao zajedno s Dodikom nad sudbinom Srba iz Hrvatske na običnoj ćupriji. Iako su Dačić i Vulin osuli paljbu po Hrvatskoj, Vučićeva retorika je bila puno blaža nego prošle godine. Čak je u duhu onoga patetičnoga jadikovanja uspio reći i to kako Hrvati mogu slavit Oluju, ali da ne mogu tražiti od Srba da ne tuguju.

Kao da je to netko do sada tražio. Srbi su imali uvijek pravo, a imaju ga i danas, oplakivati vlastite poraze koji su nastali kao posljedica njihovih velikosrpskih zabluda da su stariji od ameba i da je Srbija tamo gdje živi jedna Srbin.

U Hrvatskoj se treba radovati svako pomirenju između Hrvata i Srba. Pa ipak teško ćemo doživjeti trenutak u kojem će Pupovac, beogradski kurir, biti sposoban izjaviti da je Beograd zadnjih desetljeća bio i ostao izvor svih zala na Balkanu. O tome bi danas trebali razmišljati oni u Hrvatskoj koji samodopadno pričaju o nekakvom silnom hrvatsko srpskom pomirenju.

Nažalost, njega neće biti dokle god oni koji su izazvali krvave ratove u bivšoj državi ne priznaju da snose odgovornost za tolika stradanja i preseljavanja.

Bio sam oduševljen saznanjem da će predsjednik Milanović odlikovati i orašku brigadu (Sinovi Posavine) koja je dobrim dijelom zaslužba da toliko hvaljena JNA i četnici nisu izbili na Savu, a time ugrozili Slavoniju. Jer da su uspjeli ovladati Savom od Bosanskoga Broda do Brčkoga, da su uspjeli zauzeti Orašje sudbina Hrvatske bi izgledala možda malo drugačije.

Hrabri momci u Posavini su branili vlastita ognjišta, ali time i Slavoniju i Zagorje i Istru i čitavu Hrvatsku.

Pupovac plače nad stradalima u Oluji. Ima pravo na to, jer svaka žrtva zaslužuje poštovanje. Ali bilo bi dobro znati da je u Bosanskoj Posavini, na vrlo malom prostoru, zbog navodnoga koridora stradalo puno više Hrvata od strane srpskih četničkih hordi nego Srba u Oluji.

U Hrvatskoj su za ubojstva Srba mnogi odgovarali, a za Hrvate Posavine nije još uvijek nitko izveden pred sud.

Jesu li stradali Srbi u Hrvatskoj, koji su digli pobunu protiv vlastite države, vrjedniji od civila i branitelja Posavine koji su branili vlastita ognjišta? Odlikovanje „Sinova Posavine“ je zasigurno mnogim Posavcima melem na ranu, ali to nije dovoljno. Srba je s prostora čitave Hrvatske otišlo dobrovoljno oko 150 tisuća, ukoliko se ne prihvate laži koje podsjećaju na one o milijun žrtava u Jasenovcu, a iz Bosanske Posavine, s malog prostora od kojih 1500 kvadratnih kilometara, je protjerano oko 100 tisuća Hrvata.

Dobro je to znati u vremenima velikih previranja na Balkanu. Srbi moraju ubrzo priznati Kosovo, inače će potonuti u bijedu balkanskoga blata iz kojega se nikada neće izvući. Hrvatska je na potezu. Nije dovoljno samo papirnato pomirenje Hrvata i Srba u Hrvatskoj. Uostalom Hrvatska je mogla i bez tog performansa normalno funkcionirati. Srbima je u Hrvatskoj daleko bolje nego Hrvatima u Srbiji. A ako Hrvatska ne bude poštivala vlastiti ustav i ne bude se ozbiljno zauzimala za Hrvate u BiH, a time i za svoje dobro, moglo bi puno toga krenuti naopako. Žrtve bi ponovno mogli biti Hrvati Posavine, ostaci ostataka.

Beograd je zbog koridora do Banja Luke učinio grozne zločine nad Hrvatima Posavine. Za očekivati je da se to neće ponoviti, ako se hrvatsko-srpsko sporazumijevanje bude i ovaj puta lomilo preko Posavine.

Ima indicija da su Hrvati Posavine bili žrtve određenih sporazuma iz prošloga rata. Očekivati je da se to ovaj put neće dogoditi. Odlikovanje brigade „Sinovi Posavine“ od strane predsjednika Milanovića može biti pozitivan signal. Pa ipak odgovorni u Posavskoj županiji moraju s oba oka budno pratiti ono što se možda iza brda valja.

Ne smiju nikada više dozvoliti da im se sudbina kroji na relaciji Mostar-Zagreb-Beograd. Od Zagreba do Orašja se preko Županje stiže autocestom za dva sata vožnje.

Tuđman je u Orašje zavirio nakon rata kako bi se mogao diviti tomu da je ta mala enklava uspjela tri i pol godine prkositi Beogradu. Mogao je doći i ranije. Plenković i Milanović ne bi smjeli tako dugo čekati, ukoliko se doista radi o nekim novim dogovorima i pomirenjima. A oni su nužni na Balkanu, a pogotovo u Bosni i Hercegovini, kako ne bi svi iselili u bogatije zemlje Europe. Samo ti dogovori ne smiju danas biti više na štetu Hrvata Bosanske Posavine. A ne smiju biti niti na štetu Bošnjaka, iako se neki od njih previše oslanjaju na povampirenoga Erdogana.

Autor: Dr. fra Luka Marković

Nastavi čitati

xBox

PRIVATNA IMOVINA: Kineski primjer iz kojeg bi mogli puno naučiti

Ovaj primjer iz Kine trebao bih ih posjetiti kako se vrednuje i poštuje privatna imovina išto znači nepovredivost privatnog vlasništva.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Možete li zamisliti sličnu situaciju kod nas? Kako se poštuje pravo na privatno vlasništvo. Naime, iako je raspadom Jugoslavije u sve bivše republike te zajedničke tvorevine komunistički sustav zamijenjen demokracijom i kapitalističkim sustavom vrijednosti u kojem je pravo na imovinu nepovredivo i zagarantirano mi smo još uvijek daleko od tog prava i tih vrijednosti koje nam je kapitalizam trebao donijeti. A mi danas kao živimo taj sustav i izborili smo se za njega.

Primjer iz Kine. U kineskom gradu Guangzhou u provinciji Guangdong prilikom gradnje autoceste izgrađen je most, obilaznicu oko male kuće, jer vlasnica već desetljećima odbija prodati kuću državi. Stara trošna kuća u vlasništvu izvjesne gospođe Liang našla se na pravcu trase autoceste. Da bi se cesta izgradila kuća je morala biti srušena. Međutim, vlast se unatoč pokušajima nije uspjela dogovoriti sa vlasnicom oko obeštećenja za kuću. Navodno, vlast u zamjenu za njenu kuću nudila joj je 2 stana, ali kako mediji prenose vlasnica je tražila 4 stana na što vlast nije pristala. Nuđen joj je i novac, ali dogovora nije bilo. I tako je trajalo 10 godina dok vlasti nisu napravile drugo rješenje. Skrenuli su autocestu i zaobišli su njezinu kuću (pogledaj video). U planu je i dalje da se pregovara sa vlasnicom i ako se uspiju dogovoriti autocesta će ponovo biti izgrađena po prvotnom planu.

Eto to je taj rimjer iz Kine koji može poslužiti i našim umišljenim demokratama i pobornicima kapitalizma. Naši kapitalisti su kapitalisti samo kada su oni u pitanju. Kada trebaju izvući neku korist sebi. A kada je narod u pitanju onda se vlast radije drži komunističkih principa. Kod nas da se našao ovakav slučaj vlast bi kuću srušila i vlasnici bi ponudila onoliko koliko vlast misli da je dovoljno. Ako vlasnik ne bi pristao onda bi situaciju proglasili višim društvenim interesom i kuća bi po kratkom postupku bila srušena. A vlasnik ako bi se bunio samo bi mogao završiti u zatvoru.

Mi već imao mnoštvo primjera gdje se bahata i lažljiva vlast bestijalno ponaša prema narodu. Možda najupečatljiviji je onaj koji govori o konfisciranoj imovini koju su komunističke vlasti konfiscirale od onih koji su imali “viška”. Bezbrojni su stanovi, zemlja i druga imovina koju je komunistička vlast 1945. otela od “prekomjerno bogatih” i tzv. “neprijatelja naroda”.

U vrijeme prvih višestranačkih izbora stranke koje su od tada cijelo vrijeme na vlasti obećale su vratiti konfisciranu imovinu. A kao što znamo nikada nisu. Prema tomu što su drugo nego lažovi, prevaranti, nepopravljivi komunisti kojima je još ostalo u krvi oteti od drugog i nikada im ne vratiti. A predizborna obećanja su samo bila paravan da umjesto jednog krila partije (SDP) na vlas dođe drugo krilo partije (HDZ).

I evo prošlo je 30 godina i ova tzv. demokratska vlast nikomu ne vraća ništa. Čak što više i dalje koriste oteto i ne pomišljaju vratiti imovinu bivšim vlasnicima ili njihovim potomcima.

Ovaj primjer iz Kine trebao bih ih posjetiti kako se vrednuje i poštuje privatna imovina i što znači nepovredivost privatnog vlasništva.

Kad nama Kina po ovom pitanju treba biti uzor onda se zna koliko je kod nas sati.

herceg-bosna.com

 

Nastavi čitati

xBox

Dr. fra Luka Marković: U SUSRET „OLUJI“

Dolazak Miloševića treba s oprezom pozdraviti, ali u tome ne treba već vidjeti veliko pomirenje Hrvata i Srba. Preveliki je utjecaj Beograda na prečanske Srbe i nitko ne može znati što nam vrijeme još može donijeti. Opreza nikada nije dosta.

Luka Marković

Online:

/ Datum objave:

Oluja Boris Milošević

Drugi svjetski rat je zatrovao odnose između njemačkoga i poljskoga naroda. Poljaci nisu doživjeli samo poniženje zbog okupacije domovine od strane njemačkih nacista, nego su isto tako morali godinama liječiti fizičke i duševne rane koje je ta okupacija ostavila za sobom. Pa ipak zbog povijesne istine mora biti rečeno i to da su poljski komunisti nakon poraza njemačkoga nacizma protjerali milijune Nijemaca iz Poljske, nanijevši na taj način ogromnu patnju i onima koji među njima nisu poželjeli dobrodošlicu Hitleru.

U razgovoru s nekolicinom protjeranih Nijemaca iz Šlezije saznao sam da se radilo o groznom iskustvu, i to ne samo zbog protjerivanja iz Poljske nego i zbog toga što u samoj Njemačkoj nisu bili dobrodošli. Kod domaćeg njemačkoga stanovništva vladao je u to vrijeme strah da bi im pridošle njemačke izbjeglice iz Šlezije mogle još više opteretiti život.

Slično iskustvo su doživjeli vjerojatno i od Titovih partizana protjerani Nijemci iz Vojvodine ili Talijani iz Istre. Ni Titovi partizani, pogotovo komunisti među njima koji su imali vlast u rukama, nisu kod tog protjerivanja pravili razliku između onih koji su s oduševljenjem dočekali Hitlera i Mussolinija i nedužnih među njima. A bilo ih je zasigurno kao što je bilo i među protjeranim Nijemcima iz Poljske ili tadašnje Čehoslovačke.

Uvjeren sam duboko da je i među Srbima koji su pod pritiskom srpske separatističke vlasti u Hrvatskoj morali otići bilo i onih koji ne snose odgovornost za ono što je učinila razularena četnička banda u suradnji s Titovom komunističkom JNA. Ne isključujem niti mogućnost da je među Hrvatima bilo i onih koji su tiho u sebi pozdravili taj odlazak, pa ipak uvjeren sam da je ogroman broj Hrvata suosjećao s onim civilima koji su se preko autocesto kretali u pravcu Beograda.

Autor ovih redaka pripada onima koji su trebali iz dna duše mrziti srpsku bolesnu ekspanzionističku politiku i mitomaniju, jer su u njegovom rodnom kraju, Bosanskoj Posavini, četnici i JNA učinili grozna nedjela.

Pa ipak, prolazeći autom tih dana pored kolone, osjetio je silno sažaljenje nad tim jadnim srpskim civilima, pogotovo ženama i djecom, u prikolicama. Kretali su se u smjeru Beograda, centra zločinačke ideologije, koji je jednim jedinim mudrim i humanim potezom mogao zaustaviti svu bol koju su proživjeli svi narodi bivše države, pa i Srbi.

Ali to se nije dogodilo. Beograd je htio ono što mu ne pripada, što nikada nije bilo srpsko. Htio je dio Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

A eto, danas vidimo, izgubio je Kosovo i Crnu Goru, ono što je mislio da je sigurno njegovo. Nema sumnje da su žrtve te lude i bolesne velikosrpske politike bili i sami Srbi. Na njima je da to shvate i okrenu se drugačijem razmišljanju, onome razmišljanju u kojem svaki čovjek ima pravo na slobodu i dostojanstvo, ali i narod na svoju samobitnost.

Nažalost to se nije dogodilo. Srbi luduju i danas, pa i mnogi od onih koji su se nalazili u tim velikim izbjegličkim kolonama u Hrvatskoj. Još uvijek krive druge, ne želeći shvatiti u što ih je uvalila suluda, mitomanska, bolesna ideologija kako je Srbija tamo gdje živi jedan Srbin. Srbija nema još uvijek, i zadugo ga neće imati, političara poput Willya Brandta koji je i unatoč velikoj njemačkoj patnji shvatio da je sve zlo Drugoga svjetskoga rata prouzročila bolesna njemačka nacistička ideologija. Brandt se bacio u Varšavi na koljena pred patnjama poljskoga naroda unatoč tomu što je dobro znao da su milijuni Nijemaca protjerani iz Poljske. Gotovo svi njemački kancelari, počevši od Adenauera, su znali da je saveznička vojska, antifašistička vojska (Amerikanci, Francuzi, Englezi…) iz revanšističkih pobuda razorila bespotrebno mnoge njemačke gradove i silovala stotine tisuća nedužnih Njemica, pa ipak su bili svjesni toga da se i ta njemačka patnja ne bi dogodila da nije bilo Hitlera i njegove mašinerije.

Upravo taj odnos Nijemaca prema vlastitoj prošlosti, omogućio je prijateljske odnose između Njemačke i drugih naroda u Europi iako su rane još uvijek u duši prisutne. Ali Nijemci na te rane Poljaka, Francuza i drugih naroda ne stavljaju sol nego melem, još uvijek kajući se za učinjena zlodjela od prije sedamdesetak godina.

U Srbiji je, nažalost, stanje drugačije. Srbija dovodi na vlast s preko 60% glasova stranku čovjeka koji bi po svim međunarodnim pravnim kriterijima zbog svojih hušačkih nastupa za vrijeme srpske agresije na Hrvatsku ili izjave da život jednoga Srbina vrijedi kao stotinu Muslimana,  morao odgovarati pred međunarodnim sudom.

Nažalost, još uvijek je puno Srba u Hrvatskoj i BiH koji bi takvom Vučiću dali glas na nekim mogućim izborima. To da u Knin na proslavu Oluje dolazi predstavnik srpske nacionalne manjine je hvale vrijedno. Ali od toga ne treba praviti nikakvu veliku nadu, pogotovo ne zbog toga što je Hrvatska pristala na kompromis koji bi jednoga dana mogao biti zloupotrijebljen od strane velikosrpske ideologije u svrhu dokaza da akcija Oluja nije bila čista.

Kako rekoh, pojedinci iz redova Saveznika u Drugom svjetskom ratu su počinili silne zločine, pa ipak nikada nitko od Nijemaca nije tražio od njih da se dođu pokloniti tim  žrtvama.

Nažalost, i nisu mogli tražiti, jer na to Saveznici nikada ne bi pristali, i to iz straha da se zlodjela pojedinaca među njima, pa makar se radilo i o tisućama, ne bi pripisala čitavom antinacističkom pokretu.

U svakom slučaju treba pozdraviti dolazak Miloševića u Knin ako se radi o shvaćanju vrijednosti Oluje za dobrobit Hrvata i Srba u Hrvatskoj.

Ako se radi o političkom dogovoru iza toga doista ne stoji srpska manjina u Hrvatskoj, onda je to samo na štetu jednih i drugih. Razloga za oduševljenje bi trebao biti tek tada kad jednoga dana srbijanski predsjednik iz Beograda dođe u Vukovar i Srebrencu i klekne tamo poput Brandta odajući počast nedužnim žrtvama velikosrpskih političkih zabluda, koje su dovele do tolikih stradanja, pa i odlaska Srba iz Hrvatske.

Ali to se još dugo vremena neće dogoditi. Jer predsjednik je slika i prilika naroda i njegove ideologije. Još bi veće oduševljenje bilo kad bi se srbijanski predsjednik kao predstavnik poražene zločinačke ideologije pojavio na proslavi Oluje, kao što to čine Nijemci na velikoj proslavi pobjede nad nacizmom u Francuskoj i Rusiji.

Ali to ne treba niti očekivati. To već spada u domenu utopije.

Što se da na kraju reći. Dolazak Miloševića treba s oprezom pozdraviti, ali u tome ne treba već vidjeti veliko pomirenje Hrvata i Srba. Preveliki je utjecaj Beograda na prečanske Srbe i nitko ne može znati što nam vrijeme još može donijeti. Opreza nikada nije dosta. Da je Pupovac svojevremeno progurao ideju „srpskih općina u Slavoniji“ možda bi Hrvatska danas imala slične probleme kao i Kosovo s Mitrovicom.  Sapienti sat.

Autor: Dr. fra Luka Marković

Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner

ANKETA

Bojite li se Koronavirusa?

Najčitanije objave

Popularno