Slijedite nas:
Iako je neokapitalistička ideologija uspjela izbaciti na površinu ono najgore što čovjek nosi u sebi, pohlepu i bezobzirnost prema drugima, pokazuje se uvijek iznova da čovjek nosi u svojim genima i sklonost za dobro, čak za rizik po život da bi pomogao drugima.
Priča o Amerikancu Wesleyu Autreyu, koja je zadivila svijet, pokazuje onu plemenitu stranu ljudskoga stvorenja. Wesley je u društvu svojih malih kćerkica čekao na vlak. Iznenada je primijetio poznatoga mu mladića koji pod napadom epilepsije pao na tračnice. Vidjevši da vlak dolazi, skočio za njim. Privukao ga je između šina, legao na njega i pritisnuo ga. Kako izvještava Gudrun Gutedeutsch, koja donosi ovu priču, razdaljina između Wesleyeve glave i jurećega vlaka je iznosila svega dva prsta. Spomenuta autorica zaključuje iz tog čina da se ne može prihvatiti misao francuskoga filozofa Thomasa Hobbesa, kao niti današnja učestala negativna slika o ljudskom stvorenju, da je čovjek čovjeku vuk.
Kolikogod svijet neoliberalnog kapitalizma i liberalne ideologije utječu na negativnu formaciju čovjeka, koji je orijentiran samo za profitom i ispunjenjem vlastitih želja, pokazuje se u kriznim vremenima da čovjek u sebi nosi još uvijek veliki potencijal za dobro.
Vrijeme prošloga rata na prostorima BiH i Hrvatske, izazvanog srpskom agresijom, nam govori o mnoštvu sličnih priča kao što je ova Wesleyeva. Nažalost, brojne plemenite priče iz prošloga rata u kojem su mnogi položili svoj život ili su ga riskirali da bi drugi mogli živjeti dostojanstveno u slobodi, su brzo zaboravljene. U zaborav ih svjesno tjeraju, nažalost, oni koji u životu traže samo svoju korist, ne obazirući se na druge ljude. To su oni koji u svim vremenima stvaraju ružnu sliku o ljudskom stvorenju, bez obzira što su često vrlo umješni glumci koji se u javnosti znaju dobro prodati.
Na sreću, sliku o čovjeku stvaraju i oni poput Weslyea i mnoštva empatičnih i požrtvovnih ljudi koji ne prežu od žrtve za druge. Onaj tko se može suživjeti s medicinskim osobljem danas u vrijeme krize izazvane koronavirusom, shvatit će da još vijek postoje ljudi koji su spremni žrtvovati mnogo da bi spasili život drugima, pa čak i onima koji možda ionako ne bi živjeli duže od nekoliko mjeseci.
Ne radi se pri tome samo o Hipokratovoj zakletvi nego i onoj nutarnjoj potrebi koju čovjek nosi u sebi, a koja do izražaja dolazi u kriznim vremenima. Istina krizna vremena su često i vremena profitera, ali i ona vremena u kojima se pokazuje pravo lice čovjeka, njegova spremnost na žrtvu za drugoga. Utoliko bi se moglo prihvatiti i misli filozofa Rousseaua, nasuprot Hobbesu, da je čovjek po prirodi dobro stvorenje, ali da ga društvo s vremenom iskvari. U tom pravcu idu i mnogobrojna istraživanja o ponašanju djece koja govore o tome da se djeca u najranijoj dobi ponašaju manje sebično nego odrasli. I to sve do onoga trenutka dok ih se ne počne nagrađivati za njihove dobre čine i uspjehe.
Iako je čovjek i previše kompleksno stvorenje da bi ga se moglo promatrati samo s filozofske ili socijalne strane, ima istine u tome da društvo utječe na formiranje osobe, i to već od strane samih roditelja. U vremenima krize, kolikogod ona bila pogodna za profitere i ljude bez empatije, pruža se prilika i onima u kojima se nije ugasilo svjetlo dobra.
Iako na prvi pogled izgleda da od te nutarnje dobrote profitiraju drugi, pokazuju stručna istraživanja da puno koristi imaju i sami onaj koji čine dobro. Prema istraživanjima sociologije i psihologije ljudi koji dobro čine, žrtvuju se za druge, sretniji su i zadovoljniji u životu od egoista.
Kad Isus kaže da smo njemu učinili ono dobro koje smo iskazali prema drugim ljudima, poručuje istovremeno da činimo nešto pozitivno i za same sebe. Na taj način se, hoće reći, potvrđuje bolja povezanost s onim Božanskim.
Poznati budistički poglavar Dalai Lama je to izrazio slijedećim riječima: „Prva osoba koja profitira od empatije u odnosu na drugoga, jest onaj koji to pokazuje.“
Za očekivati je da će mnogi liječnici, medicinsko i uslužno osoblje, svi koji se trude u ovo vrijeme zla koronavirusa biti od pomoći drugima, i pored svih poteškoća i rizika s kojim se danas susreću, izaći kao zadovoljniji i sretniji ljudi. Jer ipak u prirodi čovjeka, i pored svih pogrješaka, leži sklonost dobru, ali i svijest o upućenosti jednih na druge.
Možda se iz ovoga zla koronavirusa rodi i nešto pozitivno.
Možda oni koji stoje duboko pod utjecajem svijeta profita shvate da ljudi ne mogu jedni bez drugih.
Za očekivati je da će poslije svega porasti ugled medicinskoga osoblja, pogotovo onoga koje poput Wesleya Autreya nije mislilo samo na sebe nego i na drugoga.
Možda i onaj multimilioner u velikom i nepreglednom gradu kao što je New York shvati da bi i pored svega bogatstva umro od gladi da nije bilo vrijednih seljaka i dostavljača hrane.
Upravo u tim kriznim vremenima se pruža prilika za spoznaju koliko je važan svaki pojedinac, bez obzira u kojem se pozivu nalazi.
Nadati se smije da će upravo ovo zlo koronavirusa potaknuti čovječanstvo na moralniji i skromniji način života u kojem ne bi vrijedila deviza profitera i egoista „moje ili vaše dobro“, nego humanista koja glasi „naše zajedničko dobro“.
Autor: Dr. sc. fra Luka Marković