Kontaktirajte nas na:
Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Nezavisni kandidat za hrvatskog predsjednika, dr. Miroslav Škoro otvorio je novu sezonu Bujice. U udarnom terminu Z1 televizije komentirao je aktualnu političku situaciju, a nije isključio ni zabranu SDSS-a, bude li izabran za predsjednika: – Apsolutno bih pokrenuo zabranu nekih političkih stranaka, ukoliko se stvore preduvjeti za to. Ono što ja vidim kao problem kod Pupovca i njegove stranke je to da ide po mišljenje na Frušku goru i da onda destabilizira Republiku Hrvatsku. On se ponaša kao da je druga strana!

Dodao je: – To je kao i kod odgoja djece. Nekada djetetu moraš zabraniti da gleda televiziju na neko vrijeme, zašto ne?

Dr. Škoro smatra da Srbija ne može ići u Europsku uniju: – Da biste negdje ušli, prvo to trebate zaslužiti, to je elementarna pristojnost. Kada je Hrvatska ulazila u EU, morala je proći trnoviti put i ispuniti sve tražene uvjete. Tražili su od nas uspostavu najviših demokratskih standarda i tako se sada mi trebamo odnositi prema drugima. Tu nema kompromisa, niti ustupaka! Smatram da je Srbija trenutačno jako daleko od toga i ne ispunjava nužne uvjete.

Nezavisni kandidat za predsjednika Hrvatske smatra da sa Srbijom prvo treba riješiti pitanja granice, ali i druga otvorena pitanja. Naročito je oštar bio kada je govorio o odšteti za hrvatske logoraše, koju bi Srbija trebala isplatiti: – Nema nastavka razgovora o njihovom ulasku u Europsku uniju dok se ne riješi to pitanje! Kršćanski je da druga strana prizna svoje grijehe i dobije neku pokoru. Kod odštete nije stvar samo novaca, tu je riječ prvenstveno o moralnoj zadovoljštini. Njima su u logorima slomili svaku kost, svaku tetivu, polomili su im zube, a mi smo uspjeli jedino u tome da im ubijemo dostojanstvo. I zato im to dostojanstvo treba vratiti, a Srbija mora isplatiti odštetu!

KOLINDA JE PLENKOVIĆEV KANDIDAT!

Škoro je aktualnu predsjednicu prozvao da je licemjerna zato što je na Pantovčak prvo došla kao kandidatkinja HDZ-a, pa je onda pet godina glumila nadstranačku predsjednicu da bi je sad ponovo kandidirala Plenkovićeva stranka: – To je kao da igraju Hajduk i Dinamo i u jednom trenutku jedan od igrača kaže: “E, sad ću ja biti sudac!“ To je licemjerno i to nije dobro!ž

“Aktualna predsjednica je Plenkovićev kandidat,“ decidiran je Škoro i pojašnjava: “Ona se još službeno nije ni kandidirala, nego ju je kandidirao premijer. Predsjednica smatra da je situacija u zemlji OK, ona ne traži dodatne ovlasti niti pokušava biti korektiv ovoj Vladi i političkoj eliti koja nas vodi. Činjenica je isto tako, da predsjednica nije koristila čak niti one ovlasti koje ima. Davno je mogla sazvati izvanrednu sjednicu Vlade na temu demografije, a od toga je odustala.

Na pitanje voditelja zašto bi sada narod vjerovao Škori i kako možemo biti sigurni da će, bude li izabran, provoditi nacionalnu politiku, a ne politiku Bruxellesa i međunarodne zajednice, nezavisni kandidat odgovara: – Neću provoditi tuđu politiku! Nemam ambiciju raditi vani, a doći ovdje u mirovinu. Volim svoju Domovinu i spreman sam čak i potpisati Ugovor s narodom, pa ako preuzete obveze ne ispunim, istog ću trenutka odstupiti! Nikad mi nije bila važna funkcija.

“Predsjednik mora biti u mogućnosti raspisati referendum,“ ne odustaje Škoro: “Referendum može biti državnički i građanski. Državnički referendum trebao bi biti privilegij predsjednika koji je već dobio milijun glasova na izborima, pa bi temeljem toga i trebao moći raspisati referendum. Francuski predsjednik Charles de Goal je, kada mu referendum nije prošao, dao je ostavku.“

ŠKORO: PROTIV ISTANBULSKE KONVENCIJE, ZA UVOĐENJE ELEKTRONSKOG GLASOVANJA!

Dr. Miroslav Škoro jasno je rekao da je bio protiv uvođenja Istanbulske konvencije i licemjernim smatra da se na čelu izbornog stožera aktualne predsjednice nalazi osoba koja je bila za Istanbulsku konvenciju, a sada Kolinda očekuje glasove onih koji su bili protiv: – Pravi predsjednik države bio bi protiv uvođenja konvencije, jer to narod neće.

Škoro se zalaže za uvođenje elektronskog i dopisnog glasovanja za naše iseljenike i Hrvate iz BiH: – u 21. stoljeću o tome je smiješno govoriti! To temeljno ustavno pravo treba osigurati svakom hrvatskom državaljaninu, bez obzira na to gdje živi, a sve te priče da se to ne može su laž!

Dr. Škoro je u Bujici pojasnio zašto je išao u Gračane odati počast žrtvama komunizma: – Važno je odati počast svim žrtvama, to je minimum građanskog i civilizacijskog dosega. U Gračanima smo sahranili kosti 294 ljudi. To je 63.000 kostiju. U 21. stoljeću mi nemamo DNK bazu podataka i neznamo tko su ti ljudi! Znamo kako se zvala i od čega je umrla nekakva egipatska princeza prije 4.000 godina, ali neznamo što se dogodilo ’45. godine na području Gračana!

Ponovio je kako će sljedeće godine kao predsjednik otići u Bleiburg i to ne poskrivečki: – Ja ću definitivno ići na Bleiburg. Ići ću tamo na Svetu Misu žrtvama koje su ubijene bez suđenja.

VRUĆE SRCE, HLADNA GLAVA I ČISTE RUKE…

U jednom trenutku emisije dr. Škoro je shvatio da u ruci drži HDZ-ovu olovku, uz napomenu: “Žena mi je to podmetnula!“ Voditelj Bujice je na to Škori dao svoju olovku, olovku Ureda predsjednika i rekao: “Vama će to trebati!“

Zašto je Miroslav Škoro ušao u utrku za predsjednika: – Moj pokojni profesor Lauc me naučio da je za politiku najvažnije imati vruće srce, hladnu glavu i čiste ruke. Iza sebe imam iskustvo i 57 godina, krenuo sam u ovu utrku zato što sam uočio neke propuste između onoga što bi hrvatski narod želio i onog što mu se već desetljećima servira. Na ovim izborima neće se ocjenjivati samo predizborna kampanja nego cijeli život nekog kandidata, sve što smo u životu činili i mislim da će to birači znati prepoznati.

Mi smo danas možda i u većoj opasnosti nego što smo bili 1991. godine – upozorava dr. Škoro i nastavlja: – Plitkoćom ideja toliko smo razvodnjeni da više i ne znamo što bi smo htjeli.

“Ovom zemljom vlada jedan vrlo vješto složeni političko-gospodarsko-medijsko-obavještajni sustav kojem je jako dobro. Političkim elitama u Republici Hrvatskoj i njihovim trabantima je jako dobro. Oni ne žele da se ništa promijeni i zato ja njima jesam crvena krpa. Zato se meni kopa po utrobi! A ja s tim nemam apsolutno nikakvih problema. Kopajte i dalje!

ŠKORO KOMENTIRAO SLUČAJ PARO: DIPLOMACIJA KAO DEPONIJ!

Dr. Škoro je u Bujici prokomentirao i slučaj Joška Pare, kontroverznog diplomata kojeg je aktualna predsjednica imenovala na prestižno mjesto u Bruxelles, unatoč ozbiljnim optužbama za korupciju: – Jedan dio kadrova iz tzv. Sekretarijata inostranih poslova na početku 90-ih prešao je na hrvatsku stranu s figom u džepu. Diplomacija se pretvorila u neku vrstu deponija, na kojem se zbrinjavaju rashodovani politički kadrovi i onda se ljude nagrađuje imenovanjima. Nažalost, mnogi od njih se raduju zato što tu nema hrvatske dijaspore, važna im je samo dobra plaća, automobil i mobitel… Oni ne rade svoj osnovni posao, a to bi trebala biti gospodarska diplomacija.

“Moramo vratiti Hrvatskom narodu oteta prava,“ rekao je Škoro i nastavio: “2000-te godine promjenama Ustava država je dovedena u situaciju da šef vladajuće stranke sa svojim trgovačkim partnerima odlučuje doslovce o svemu. Dok politička oligarhija odlučuje o svemu, uloga predsjednika svedena je na nulu. Čovjek koji na direktnim izborima dobije više od milijun glasova totalno je nebitan. Predsjednik je uistinu fikus! Ne može napraviti doslovno ništa. Apsurdno je da politička elita istovremeno odlučuje i o članovima Ustavnog suda i o čistačici na naplatnim kućicama u Šestanovcu. Mislim da je narod prepoznao kako to nije dobro i to ćemo promijeniti! Ljudi nisu blesavi i sve to vide. Ljudi jednostavno ne žele živjeti u državi u kojoj je nužno imati stranačku iskaznicu da bi mogao raditi i zasnovati obitelj…“

NAPISAO SAM ‘SUDE MI’ DOK SU DRUGI S CARLOM DEL PONTE PROGANJALI NAŠE GENERALE!

Miroslav Škoro je u Bujici po prvi puta javno odgovorio na  podmetanja koja dolaze najviše iz stožera Kolinde Grabar-Kitarović i struktura aktualne vlasti. Zbog ružnih napada na njegovu obitelj, nezavisni predsjednički kandidat najavio je tužbu protiv onih koji podmeću prljavštine i izmišljotine…

“Još su me pokojni otac i djed naučili da svoju budućnost ne mogu tražiti u Jugoslaviji, meni se ta zajednica nije dopadala, pa sam svoju budućnost i obitelj odlučio graditi u Americi. Ipak, godine 1992. sam se sa svojom obitelji i djetetom od tek nekoliko mjeseci vratio u ratni Osijek, koji je tada brojao tek nekoliko desetaka tisuća ljudi, a mnogi su ga napuštali. Smatrao sam da je ispravno vratiti se, kao što sam 2000. godine smatrao ispravnim napisati pjesmu ‘Sude mi’ dok su drugi proganjali hrvatske generale i sa Carlom Del Ponte već imali ohlađeni pjenušac, čekajući da naši generali budu uhićeni pa da ga otvaraju i slave,“ rekao je Škoro.

Prije pet godina sezonu Bujice otvorila je svojim prvim gostovanjem u predizbornoj kampanji Kolinda Grabar-Kitarović i postala predsjednicom. Sada je sezonu na isti način otvorio dr. Miroslav Škoro… Na upit voditelja hoće li i nakon što pobijedi na izborima, opet doći u Bujicu, Škoro je odgovorio: – Čovjek sam koji drži svoju riječ, ne samo da ću vam doći nego ću vam dovesti i tamburaše!

BUJICA

xBox

Hrvati bosanske Posavine moraju dobro otvoriti oči

Odgovorni u Posavskoj županiji ne smiju nikada više dozvoliti da im se sudbina kroji na relaciji Mostar-Zagreb-Beograd.

Luka Marković

Online:

/ Datum objave:

Sinovi Posavine

Izgleda da se zadnjih dana u Hrvatskoj sve posložilo. Turistička sezona će, barem tako izvještavaju mediji, biti uspješna, ljevičari se oduševili Plenkovićevom pomirbom Srba i Hrvata, a predsjednik Milanović napravio ono što se nije usudio niti Franjo Tuđman; odlikovao je brigade HVO-a, otvarajući na tja način oči mnogima u Hrvatskoj kako bi se stvar oko Srpske Krajine završila puno drugačije da nije bilo HVO-a u Bosanskoj Posavini.

Istina nekima ta žrtva ne odgovara niti danas, kao što im ne odgovara i nastanak samostalne hrvatske države. Najradije bi ostali u onoj bivšoj, ali nemaju hrabrosti reći to otvoreno. Iako mediji izvještavaju o nekoj transformaciji srpske politike u Hrvatskoj, dobrim poznavaocima prilika na Balkanu je jasno da ništa ne ovisi o hrvatskim Srbima nego o onome što im sugeriraju ideolozi iz Beograda.

Doista treba biti preveliki optimista i politički naivan pa povjerovati da je Pupovac povukao samostalno potez šaljući Miloševića u Knin, da za to nije dobio zeleno svjetlo od Vučića. Na to upućuju i izjave srpskoga patrijarha Irineja, čovjeka koji do sada nije nikada birao riječi kad govori o Hrvatima, o potrebi sporazumijevanja između hrvatskoga i srpskoga naroda.

Nešto se iza brda valja. Nije tajna da se Vučić nalazi u velikim neprilikama. Zapad ga pritišće na priznavanje Kosova, Crnogorci ustrajali u svojim namjerama da ne budu Srbi, a u Hrvatskoj i onako nema što tražiti nakon što je propala velikosrpska suluda pomisao kako bi jednoga dana nakaradna tvorevina od Srpske Krajine mogla biti dio Velike Srbije.

Što je ostalo Vučiću? Republika Srpska. Vjerojatno je iz tih razloga i jadikovao zajedno s Dodikom nad sudbinom Srba iz Hrvatske na običnoj ćupriji. Iako su Dačić i Vulin osuli paljbu po Hrvatskoj, Vučićeva retorika je bila puno blaža nego prošle godine. Čak je u duhu onoga patetičnoga jadikovanja uspio reći i to kako Hrvati mogu slavit Oluju, ali da ne mogu tražiti od Srba da ne tuguju.

Kao da je to netko do sada tražio. Srbi su imali uvijek pravo, a imaju ga i danas, oplakivati vlastite poraze koji su nastali kao posljedica njihovih velikosrpskih zabluda da su stariji od ameba i da je Srbija tamo gdje živi jedna Srbin.

U Hrvatskoj se treba radovati svako pomirenju između Hrvata i Srba. Pa ipak teško ćemo doživjeti trenutak u kojem će Pupovac, beogradski kurir, biti sposoban izjaviti da je Beograd zadnjih desetljeća bio i ostao izvor svih zala na Balkanu. O tome bi danas trebali razmišljati oni u Hrvatskoj koji samodopadno pričaju o nekakvom silnom hrvatsko srpskom pomirenju.

Nažalost, njega neće biti dokle god oni koji su izazvali krvave ratove u bivšoj državi ne priznaju da snose odgovornost za tolika stradanja i preseljavanja.

Bio sam oduševljen saznanjem da će predsjednik Milanović odlikovati i orašku brigadu (Sinovi Posavine) koja je dobrim dijelom zaslužba da toliko hvaljena JNA i četnici nisu izbili na Savu, a time ugrozili Slavoniju. Jer da su uspjeli ovladati Savom od Bosanskoga Broda do Brčkoga, da su uspjeli zauzeti Orašje sudbina Hrvatske bi izgledala možda malo drugačije.

Hrabri momci u Posavini su branili vlastita ognjišta, ali time i Slavoniju i Zagorje i Istru i čitavu Hrvatsku.

Pupovac plače nad stradalima u Oluji. Ima pravo na to, jer svaka žrtva zaslužuje poštovanje. Ali bilo bi dobro znati da je u Bosanskoj Posavini, na vrlo malom prostoru, zbog navodnoga koridora stradalo puno više Hrvata od strane srpskih četničkih hordi nego Srba u Oluji.

U Hrvatskoj su za ubojstva Srba mnogi odgovarali, a za Hrvate Posavine nije još uvijek nitko izveden pred sud.

Jesu li stradali Srbi u Hrvatskoj, koji su digli pobunu protiv vlastite države, vrjedniji od civila i branitelja Posavine koji su branili vlastita ognjišta? Odlikovanje „Sinova Posavine“ je zasigurno mnogim Posavcima melem na ranu, ali to nije dovoljno. Srba je s prostora čitave Hrvatske otišlo dobrovoljno oko 150 tisuća, ukoliko se ne prihvate laži koje podsjećaju na one o milijun žrtava u Jasenovcu, a iz Bosanske Posavine, s malog prostora od kojih 1500 kvadratnih kilometara, je protjerano oko 100 tisuća Hrvata.

Dobro je to znati u vremenima velikih previranja na Balkanu. Srbi moraju ubrzo priznati Kosovo, inače će potonuti u bijedu balkanskoga blata iz kojega se nikada neće izvući. Hrvatska je na potezu. Nije dovoljno samo papirnato pomirenje Hrvata i Srba u Hrvatskoj. Uostalom Hrvatska je mogla i bez tog performansa normalno funkcionirati. Srbima je u Hrvatskoj daleko bolje nego Hrvatima u Srbiji. A ako Hrvatska ne bude poštivala vlastiti ustav i ne bude se ozbiljno zauzimala za Hrvate u BiH, a time i za svoje dobro, moglo bi puno toga krenuti naopako. Žrtve bi ponovno mogli biti Hrvati Posavine, ostaci ostataka.

Beograd je zbog koridora do Banja Luke učinio grozne zločine nad Hrvatima Posavine. Za očekivati je da se to neće ponoviti, ako se hrvatsko-srpsko sporazumijevanje bude i ovaj puta lomilo preko Posavine.

Ima indicija da su Hrvati Posavine bili žrtve određenih sporazuma iz prošloga rata. Očekivati je da se to ovaj put neće dogoditi. Odlikovanje brigade „Sinovi Posavine“ od strane predsjednika Milanovića može biti pozitivan signal. Pa ipak odgovorni u Posavskoj županiji moraju s oba oka budno pratiti ono što se možda iza brda valja.

Ne smiju nikada više dozvoliti da im se sudbina kroji na relaciji Mostar-Zagreb-Beograd. Od Zagreba do Orašja se preko Županje stiže autocestom za dva sata vožnje.

Tuđman je u Orašje zavirio nakon rata kako bi se mogao diviti tomu da je ta mala enklava uspjela tri i pol godine prkositi Beogradu. Mogao je doći i ranije. Plenković i Milanović ne bi smjeli tako dugo čekati, ukoliko se doista radi o nekim novim dogovorima i pomirenjima. A oni su nužni na Balkanu, a pogotovo u Bosni i Hercegovini, kako ne bi svi iselili u bogatije zemlje Europe. Samo ti dogovori ne smiju danas biti više na štetu Hrvata Bosanske Posavine. A ne smiju biti niti na štetu Bošnjaka, iako se neki od njih previše oslanjaju na povampirenoga Erdogana.

Autor: Dr. fra Luka Marković

Nastavi čitati

xBox

PRIVATNA IMOVINA: Kineski primjer iz kojeg bi mogli puno naučiti

Ovaj primjer iz Kine trebao bih ih posjetiti kako se vrednuje i poštuje privatna imovina išto znači nepovredivost privatnog vlasništva.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Možete li zamisliti sličnu situaciju kod nas? Kako se poštuje pravo na privatno vlasništvo. Naime, iako je raspadom Jugoslavije u sve bivše republike te zajedničke tvorevine komunistički sustav zamijenjen demokracijom i kapitalističkim sustavom vrijednosti u kojem je pravo na imovinu nepovredivo i zagarantirano mi smo još uvijek daleko od tog prava i tih vrijednosti koje nam je kapitalizam trebao donijeti. A mi danas kao živimo taj sustav i izborili smo se za njega.

Primjer iz Kine. U kineskom gradu Guangzhou u provinciji Guangdong prilikom gradnje autoceste izgrađen je most, obilaznicu oko male kuće, jer vlasnica već desetljećima odbija prodati kuću državi. Stara trošna kuća u vlasništvu izvjesne gospođe Liang našla se na pravcu trase autoceste. Da bi se cesta izgradila kuća je morala biti srušena. Međutim, vlast se unatoč pokušajima nije uspjela dogovoriti sa vlasnicom oko obeštećenja za kuću. Navodno, vlast u zamjenu za njenu kuću nudila joj je 2 stana, ali kako mediji prenose vlasnica je tražila 4 stana na što vlast nije pristala. Nuđen joj je i novac, ali dogovora nije bilo. I tako je trajalo 10 godina dok vlasti nisu napravile drugo rješenje. Skrenuli su autocestu i zaobišli su njezinu kuću (pogledaj video). U planu je i dalje da se pregovara sa vlasnicom i ako se uspiju dogovoriti autocesta će ponovo biti izgrađena po prvotnom planu.

Eto to je taj rimjer iz Kine koji može poslužiti i našim umišljenim demokratama i pobornicima kapitalizma. Naši kapitalisti su kapitalisti samo kada su oni u pitanju. Kada trebaju izvući neku korist sebi. A kada je narod u pitanju onda se vlast radije drži komunističkih principa. Kod nas da se našao ovakav slučaj vlast bi kuću srušila i vlasnici bi ponudila onoliko koliko vlast misli da je dovoljno. Ako vlasnik ne bi pristao onda bi situaciju proglasili višim društvenim interesom i kuća bi po kratkom postupku bila srušena. A vlasnik ako bi se bunio samo bi mogao završiti u zatvoru.

Mi već imao mnoštvo primjera gdje se bahata i lažljiva vlast bestijalno ponaša prema narodu. Možda najupečatljiviji je onaj koji govori o konfisciranoj imovini koju su komunističke vlasti konfiscirale od onih koji su imali “viška”. Bezbrojni su stanovi, zemlja i druga imovina koju je komunistička vlast 1945. otela od “prekomjerno bogatih” i tzv. “neprijatelja naroda”.

U vrijeme prvih višestranačkih izbora stranke koje su od tada cijelo vrijeme na vlasti obećale su vratiti konfisciranu imovinu. A kao što znamo nikada nisu. Prema tomu što su drugo nego lažovi, prevaranti, nepopravljivi komunisti kojima je još ostalo u krvi oteti od drugog i nikada im ne vratiti. A predizborna obećanja su samo bila paravan da umjesto jednog krila partije (SDP) na vlas dođe drugo krilo partije (HDZ).

I evo prošlo je 30 godina i ova tzv. demokratska vlast nikomu ne vraća ništa. Čak što više i dalje koriste oteto i ne pomišljaju vratiti imovinu bivšim vlasnicima ili njihovim potomcima.

Ovaj primjer iz Kine trebao bih ih posjetiti kako se vrednuje i poštuje privatna imovina i što znači nepovredivost privatnog vlasništva.

Kad nama Kina po ovom pitanju treba biti uzor onda se zna koliko je kod nas sati.

herceg-bosna.com

 

Nastavi čitati

xBox

Dr. fra Luka Marković: U SUSRET „OLUJI“

Dolazak Miloševića treba s oprezom pozdraviti, ali u tome ne treba već vidjeti veliko pomirenje Hrvata i Srba. Preveliki je utjecaj Beograda na prečanske Srbe i nitko ne može znati što nam vrijeme još može donijeti. Opreza nikada nije dosta.

Luka Marković

Online:

/ Datum objave:

Oluja Boris Milošević

Drugi svjetski rat je zatrovao odnose između njemačkoga i poljskoga naroda. Poljaci nisu doživjeli samo poniženje zbog okupacije domovine od strane njemačkih nacista, nego su isto tako morali godinama liječiti fizičke i duševne rane koje je ta okupacija ostavila za sobom. Pa ipak zbog povijesne istine mora biti rečeno i to da su poljski komunisti nakon poraza njemačkoga nacizma protjerali milijune Nijemaca iz Poljske, nanijevši na taj način ogromnu patnju i onima koji među njima nisu poželjeli dobrodošlicu Hitleru.

U razgovoru s nekolicinom protjeranih Nijemaca iz Šlezije saznao sam da se radilo o groznom iskustvu, i to ne samo zbog protjerivanja iz Poljske nego i zbog toga što u samoj Njemačkoj nisu bili dobrodošli. Kod domaćeg njemačkoga stanovništva vladao je u to vrijeme strah da bi im pridošle njemačke izbjeglice iz Šlezije mogle još više opteretiti život.

Slično iskustvo su doživjeli vjerojatno i od Titovih partizana protjerani Nijemci iz Vojvodine ili Talijani iz Istre. Ni Titovi partizani, pogotovo komunisti među njima koji su imali vlast u rukama, nisu kod tog protjerivanja pravili razliku između onih koji su s oduševljenjem dočekali Hitlera i Mussolinija i nedužnih među njima. A bilo ih je zasigurno kao što je bilo i među protjeranim Nijemcima iz Poljske ili tadašnje Čehoslovačke.

Uvjeren sam duboko da je i među Srbima koji su pod pritiskom srpske separatističke vlasti u Hrvatskoj morali otići bilo i onih koji ne snose odgovornost za ono što je učinila razularena četnička banda u suradnji s Titovom komunističkom JNA. Ne isključujem niti mogućnost da je među Hrvatima bilo i onih koji su tiho u sebi pozdravili taj odlazak, pa ipak uvjeren sam da je ogroman broj Hrvata suosjećao s onim civilima koji su se preko autocesto kretali u pravcu Beograda.

Autor ovih redaka pripada onima koji su trebali iz dna duše mrziti srpsku bolesnu ekspanzionističku politiku i mitomaniju, jer su u njegovom rodnom kraju, Bosanskoj Posavini, četnici i JNA učinili grozna nedjela.

Pa ipak, prolazeći autom tih dana pored kolone, osjetio je silno sažaljenje nad tim jadnim srpskim civilima, pogotovo ženama i djecom, u prikolicama. Kretali su se u smjeru Beograda, centra zločinačke ideologije, koji je jednim jedinim mudrim i humanim potezom mogao zaustaviti svu bol koju su proživjeli svi narodi bivše države, pa i Srbi.

Ali to se nije dogodilo. Beograd je htio ono što mu ne pripada, što nikada nije bilo srpsko. Htio je dio Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

A eto, danas vidimo, izgubio je Kosovo i Crnu Goru, ono što je mislio da je sigurno njegovo. Nema sumnje da su žrtve te lude i bolesne velikosrpske politike bili i sami Srbi. Na njima je da to shvate i okrenu se drugačijem razmišljanju, onome razmišljanju u kojem svaki čovjek ima pravo na slobodu i dostojanstvo, ali i narod na svoju samobitnost.

Nažalost to se nije dogodilo. Srbi luduju i danas, pa i mnogi od onih koji su se nalazili u tim velikim izbjegličkim kolonama u Hrvatskoj. Još uvijek krive druge, ne želeći shvatiti u što ih je uvalila suluda, mitomanska, bolesna ideologija kako je Srbija tamo gdje živi jedan Srbin. Srbija nema još uvijek, i zadugo ga neće imati, političara poput Willya Brandta koji je i unatoč velikoj njemačkoj patnji shvatio da je sve zlo Drugoga svjetskoga rata prouzročila bolesna njemačka nacistička ideologija. Brandt se bacio u Varšavi na koljena pred patnjama poljskoga naroda unatoč tomu što je dobro znao da su milijuni Nijemaca protjerani iz Poljske. Gotovo svi njemački kancelari, počevši od Adenauera, su znali da je saveznička vojska, antifašistička vojska (Amerikanci, Francuzi, Englezi…) iz revanšističkih pobuda razorila bespotrebno mnoge njemačke gradove i silovala stotine tisuća nedužnih Njemica, pa ipak su bili svjesni toga da se i ta njemačka patnja ne bi dogodila da nije bilo Hitlera i njegove mašinerije.

Upravo taj odnos Nijemaca prema vlastitoj prošlosti, omogućio je prijateljske odnose između Njemačke i drugih naroda u Europi iako su rane još uvijek u duši prisutne. Ali Nijemci na te rane Poljaka, Francuza i drugih naroda ne stavljaju sol nego melem, još uvijek kajući se za učinjena zlodjela od prije sedamdesetak godina.

U Srbiji je, nažalost, stanje drugačije. Srbija dovodi na vlast s preko 60% glasova stranku čovjeka koji bi po svim međunarodnim pravnim kriterijima zbog svojih hušačkih nastupa za vrijeme srpske agresije na Hrvatsku ili izjave da život jednoga Srbina vrijedi kao stotinu Muslimana,  morao odgovarati pred međunarodnim sudom.

Nažalost, još uvijek je puno Srba u Hrvatskoj i BiH koji bi takvom Vučiću dali glas na nekim mogućim izborima. To da u Knin na proslavu Oluje dolazi predstavnik srpske nacionalne manjine je hvale vrijedno. Ali od toga ne treba praviti nikakvu veliku nadu, pogotovo ne zbog toga što je Hrvatska pristala na kompromis koji bi jednoga dana mogao biti zloupotrijebljen od strane velikosrpske ideologije u svrhu dokaza da akcija Oluja nije bila čista.

Kako rekoh, pojedinci iz redova Saveznika u Drugom svjetskom ratu su počinili silne zločine, pa ipak nikada nitko od Nijemaca nije tražio od njih da se dođu pokloniti tim  žrtvama.

Nažalost, i nisu mogli tražiti, jer na to Saveznici nikada ne bi pristali, i to iz straha da se zlodjela pojedinaca među njima, pa makar se radilo i o tisućama, ne bi pripisala čitavom antinacističkom pokretu.

U svakom slučaju treba pozdraviti dolazak Miloševića u Knin ako se radi o shvaćanju vrijednosti Oluje za dobrobit Hrvata i Srba u Hrvatskoj.

Ako se radi o političkom dogovoru iza toga doista ne stoji srpska manjina u Hrvatskoj, onda je to samo na štetu jednih i drugih. Razloga za oduševljenje bi trebao biti tek tada kad jednoga dana srbijanski predsjednik iz Beograda dođe u Vukovar i Srebrencu i klekne tamo poput Brandta odajući počast nedužnim žrtvama velikosrpskih političkih zabluda, koje su dovele do tolikih stradanja, pa i odlaska Srba iz Hrvatske.

Ali to se još dugo vremena neće dogoditi. Jer predsjednik je slika i prilika naroda i njegove ideologije. Još bi veće oduševljenje bilo kad bi se srbijanski predsjednik kao predstavnik poražene zločinačke ideologije pojavio na proslavi Oluje, kao što to čine Nijemci na velikoj proslavi pobjede nad nacizmom u Francuskoj i Rusiji.

Ali to ne treba niti očekivati. To već spada u domenu utopije.

Što se da na kraju reći. Dolazak Miloševića treba s oprezom pozdraviti, ali u tome ne treba već vidjeti veliko pomirenje Hrvata i Srba. Preveliki je utjecaj Beograda na prečanske Srbe i nitko ne može znati što nam vrijeme još može donijeti. Opreza nikada nije dosta. Da je Pupovac svojevremeno progurao ideju „srpskih općina u Slavoniji“ možda bi Hrvatska danas imala slične probleme kao i Kosovo s Mitrovicom.  Sapienti sat.

Autor: Dr. fra Luka Marković

Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner

ANKETA

Bojite li se Koronavirusa?

Najčitanije objave

Popularno